IDEALIST, SANJAR, REVOLUCIONAR I HRVATSKI MUČENIK ANTE BRUNO BUŠIĆ

Ubijen od ruke komunističkih krvnika u Parizu prije 38 godina

Piše: Zlatko Pinter

Hrvatski revolucionar u Parizu, kraj omiljene Seine
Hrvatski revolucionar u Parizu, kraj omiljene Seine

 

Jedan od najpoznatijih i najznačajnijih poratnih hrvatskih emigranata – humanist, intelektualac, revolucionar, novinar i književnik Ante Bruno Bušić ubijen je od strane plaćenika jugoslavenskog komunističkog režima, u kasnim večernjim satima, 16. listopada 1978. godine, podmuklo, s leđa, iz zasjede. Njegovo srce prestalo je kucati istoga dana kada je na stolicu Svetoga Petra sjeo jedan drugi veliki borac za svoj narod, slobodu i ljudsko dostojanstvo, Poljak Karol Jozef Woytila, za vrijeme čijega pontifikata će zločinački komunistički sustav u Europi doživjeti svoj konačni krah –

Tog ponedjeljka, 16. listopada 1978. godine, nešto iza 23 sata, u poznatoj pariškoj četvrti Belleville, ulazu zgrade na broju 57 u Rue de Belleville, približavao se hrvatski emigrant Ante Bruno Bušić. Nepoznata osoba koja ga je pratila, pritrčala mu je iz sjene i iz neposredne blizine, iz pištolja marke „Astra“ (kalibar 7,65) ispalila 5 hitaca, od čega su dva pogodila žrtvu – u glavu i lijevu stranu grudi. Bušić je odmah podlegao ranama, a ubojica nestao bez traga. Nitko od očevidaca nije dao nikakve podrobnije informacije o izvršitelju.

Ovo je približno opis mučkoga ubojstva revolucionara i karizmatičnog hrvatskog emigranta, točnije, to su nepobitne činjenice koje su utvrđene i oko kojih dvojbi nema – sve drugo obavijeno je velom tajne i nerasvjetljeno do danas.

Jugoslavenski politički vrh koji je izvan svake sumnje bio nalogodavac zločina i njihova tajna politička policija (SDB)1 čiji su operativci organizirali i izvršili ovu kao i brojne druge egzekucije hrvatskih emigranata, poslužili su se starom provjerenom metodologijom: oko likvidacije Bušića ispleli su čitavu mrežu glasina i dezinformacija koje su bile ciljano usmjerene na to da istina nikad ne izađe na vidjelo. Dosadašnje istrage vođene u Francuskoj u godinama poslije ovog događaja, kao i sramotno fingirano „suđenje“ do kojega je došlo u samostalnoj Republici Hrvatskoj ne samo da nisu doprinijeli rasvjetljavanju zločina, nego je od svega što se te večeri 16. listopada 1978. godine dogodilo u Rue de Bellevilleu stvoren još veći misterij.

Hrvatski idealist i revolucionar, nepomirljivi i neustrašivi borac za nacionalnu slobodu usmrćen je u dobi od 39 godina. Komunistički krvnici izgubili su iz vida da se riječ, misao i istina ne mogu ubiti, i da će Ante Bruno Bušić nakon smrti postati simbol otpora kojeg se ne može slomiti nikakvim nasiljem – pa ni kukavičkim postavljanjem zasjeda i atentatima iz mraka.

Djetinjstvo, mladost

Opojna ljepota Bruninog zavičaja - Modro jezero kod Imotskog
Opojna ljepota Bruninog zavičaja – Modro jezero kod Imotskog

Bruno je rođen 6. listopada 1939. godine u zaseoku Bušića Draga, u selu Vinjani Donji, kraj Imotskog. Već s tri i pol godine ostaje bez majke i to će (kako je sam napisao u jednome pismu 27 godina poslije) biti izvor njegove trajne patnje. Osnovnu školu pohađa u rodnim Vinjanima Donjim, gimnaziju u Splitu, a u Zagrebu završava ekonomski fakultet (poslije napuštanja studija filozofije i francuskog jezika) 1964. godine.

Njegovo odrastanje u Imotskoj krajini, patrijarhalnoj sredini u kojoj su katolička vjera, nacionalni ponos i njegovanje vlastitog identiteta oduvijek bili sastavnim dijelom nepisanog društvenog kodeksa i životne svakodnevice, sasvim izvjesno je u bitnoj mjeri utjecalo na formiranje ličnosti maloga Brune. Od malih nogu sretao se s narodnim predajama i pričama o junaštvu predaka i njihovom otporu prema turskim osvajačima, a budući da je i u samoj obiteljskoj lozi imao hajduke čija je slava bila nadaleko poznata, prvi njegovi pisani radovi prožeti su ovom tematikom. Mnogo je čitao i to ne samo literaturu vezanu za povijest svoga kraja i hrvatskog naroda, nego i onu koja je po svome sadržaju bila namijenjena starijim uzrastima. Tako je, primjerice, već s 11 godina kupio knjigu „Pisma strijeljanih“ koja je sadržavala pisma iz Drugoga svjetskog rata što su ih pisali (od njemačkih okupacijskih vlasti na smrt osuđeni) pripadnici francuskog pokreta otpora, početkom pedesetih pročitao je knjigu „Slučaj Andrije Hebranga“ (autor Mile Milatović, iz tiska je izašla 1952. godine u Beogradu),  knjigu Svetozara Pribićevića „Diktatura kralja Aleksandra“ (objavljenu 1953. godine također u Beogradu), a njegovo zanimanje budile su i teme vezano za hrvatsko-srpske odnose kroz povijest i razna druga literatura.3 Obdaren znatiželjom i nespornom inteligencijom, Bruno je rano počeo tragati za skrivenim istinama, koje su na nesreću bile vrlo nepoželjne u državi u kojoj je odrastao.

U dobi od trinaest godina, kao učenik trećeg razreda gimnazije u Imotskom, u časopisu „Pionir“ objavljuje prvu kratku pripovijetku („Kako su se Bušići borili protiv Turaka“) i nastavlja sa sličnim književnim prilozima i u drugim tiskovinama („Vidik“, „Polet“), a već 1955. godine postaje dobitnikom „Poletove“ nagrade. Ocjenjivački odbor za dodjelu nagrade ocijenio je njegovo pisanje vrlo uspješnim i već tada je bilo vidljivo kako se radi o izvanrednom književnom talentu. Jedina poteškoća s kojom se u vrijeme školovanja susretao bila je njegova urođena govorna mana (mucanje) koja mu je predstavljala izvjesnu teškoću u komunikaciji s okolicom, ali, s druge strane, možda je upravo to u neku ruku doprinosilo da se njegov spisateljski dar razvije u još većoj i značajnijoj mjeri. Kroz čitavo školovanje isticao se svojom marljivošću i pristojnim ponašanjem što je zabilježeno u svim arhivima škola koje je pohađao i izdanim svjedodžbama.

Pripovijetke je pisao i kasnije u zrelijoj  životnoj dobi (1967/69. godine), kao i pjesme, ali su historiografija, publicistika i novinarstvo ipak ostali trajna preokupacija koja mu je na koncu i odredila životni put.

Njegov spisateljski i novinarski rad prekidan je progonima, ali on se uvijek tvrdoglavo vraćao, uporno, ustrajno i hrabro vodeći svoje bitke za istinu i razbijanje uvriježenih mitova i stereotipa naturanih i propagiranih od strane srpsko-komunističkog propagandnog stroja.

Gimnazijalac – „državni neprijatelj“

 Ante Bruno Bušić bio je svakako jedan od najmlađih „državnih neprijatelja“ na području tadašnje Jugoslavije, budući da je već s nepunih 17 godina (kao učenik drugoga razreda gimnazije), u proljeće 1956. godine postao predmetom interesiranja UDB-e (o čemu postoji i autentična dokumentacija).

Ovaj status stekao je nakon provedene „ankete“ koja se organizirala u okviru redovite nastave (i čija je svrha bila provjeriti kako „dišu“ budući akademski građani). Ovakve i slične „ankete“ pažljivo su pripremane u partijskim tijelima, a UDB-a  je (kao jedan od glavnih čuvara sustava) bila zadužena za sastavljanje pitanja i praćenje rezultata koji su se dobivali i odražavali stavove mladih ljudi u odnosu na važna društvena, etička i politička pitanja.

Ispostavilo se da je upravo ta „anketa“ odigrala jednu od presudnih uloga u stavu režima prema mladom i buntovnom Bušiću, ali i njega samoga učinila još tvrdokornijim borcem za ideale u koje je vjerovao. Od ukupno 10 postavljenih pitanja, velika većina njih odnosila se na sasvim uobičajene probleme (životni uvjeti učenika, školski program i sl.), a samo dva na konkretne stavove od posebnog interesa za režim (pitanje br. 6: Vjeruješ li u Boga?“ i pitanje br.10: Što ti se čini, je li bolji stari sistem ili današnji?“).

Dakako da je Bruno jako dobro znao što bi bilo po volji onima koji su „anketu“ osmislili, ali očito nije mogao sebi dopustiti odstupanje od životnih načela i vlastitih promišljanja, pa je sasvim otvoreno i jasno napisao kako u Boga vjeruje i obrazložio zašto. Isto tako postupio je i odgovarajući na pitanje br.10, navodeći:

Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja. 4

Dakako, uprava gimnazije odmah je (sukladno svojim obvezama) o svemu izvijestila nadležna partijska tijela i dostavila  im „inkriminirane“ anketne materijale za sve koji su izražavali „nepoćudne“ stavove (što je vidljivo iz prepiske ravnatelja gimnazije i udbinog operativca zaduženog za ovaj dio posla – što je poslije propasti komunizma izašlo na vidjelo kad je arhivska građa ugledala svjetlo dana).5 Od tada nadalje Bruno je dobio poseban tretman od strane vlasti. Više ga nisu puštali s oka.

„Tajna organizacija hrvatske inteligencije“ (koju su utemeljili gimnazijalci iz Imotskog, Posušja i Širokog Brijega 1957. godine, a među kojima je bio i Bruno), bila je još jedna stepenica na njegovom putu prema stjecanju statusa „antidržavnog elementa“. Ona je okupljala je skupinu nezadovoljnika tadašnjim društveno-političkim prilikama u zemlji. Naravno, nije predstavljala nikakvu ozbiljnu snagu niti prijetnju za sustav, ali je dobro došla represivnom aparatu da nastavi s progonima neistomišljenika – pa makar se radilo i o malodobnicima. Uvidom u dokumenta iz arhiva UDB-e, vidljivo je da su svi akteri ove organizacije praćeni od samoga početka, a nije isključeno da je ista i formirana na njezin poticaj s ubačenim konfidentima čija je zadaća bila dostavljati sve informacije od interesa za tajnu policiju. Svi članovi organizacije svrstani su među „ustaše“ što je bila etiketa koja je značila izopćenje iz društva. Tako se Bušić konačno i zauvijek našao na drugoj strani, obilježen i stigmatiziran kao „dokazani državni neprijatelj“. Slijedi njegovo izbacivanje iz gimnazije (13. studenoga 1957. godine), s nekolicinom istomišljenika. Od tada nadalje, bili su pod stalnom paskom UDB-e, o čemu svjedoče dokumenta vezano za njihovu operativnu obradu.6 Pravo na nastavak obrazovanja stiče tek pošto je od strane Vrhovnog suda NR Hrvatske 4. listopada 1958. godine uvažena žalba koju je podnio skupa s nekolicinom prijatelja kojima je također bila izrečena trajna zabrana školovanja na cijelom području tadašnje FNRJ.

 Progon i prva emigracija

Okružen knjigama
Okružen knjigama

Bruno nastavlja svoj hod po trnju. Studij  filozofije i francuskog jezika u Zagrebu napušta i završava ekonomski fakultet. Po svršetku studija, jedno vrijeme radi u poduzeću „Geoistraživanje – Elektrosond”, u Zagrebu, a zatim slučajno doznaje kako postoji mogućnost zapošljavanja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske i šalje zamolbu za prijam. Utemeljitelj i ravnatelj Instituta, dr. Franjo Tuđman, 23. lipnja 1965. godine potpisao je Rješenje kojim se Bruno prima na posao. Od tada nadalje, ova dvojica domoljuba i neumornih boraca za slobodnu i samostalnu Hrvatsku bit će sudbinski vezani jedan za drugog sve do Bušićeve smrti.

Za nepuna dva mjeseca – koliko je radio u Institutu – napisao je nekoliko zapaženih priloga vezano za gospodarstvo, ratne štete, privrednu reformu itd., a što je tiskano u časopisu „Razlog“. Bušiću su u to vrijeme dostupni mnogi dokumenti koji su za širu javnost bili tajna, pa se on među ostalim počeo baviti i utvrđivanjem stvarnog broja žrtava Drugoga svjetskog rata, koristeći pri tomu i povjerljive podatke Savezne komisije za popis žrtava rata  SIV-a iz 1964. godine. Prikupljao je građu za svoj rad na tu temu, a mnoge utvrđene činjenice i podatke kasnije je publicirao u svojim tekstovima. Moguće da je i to bio jedan od uzroka njegova udaljavanja iz Instituta. Nakon što je (9. kolovoza 1965.) uhićen od strane policije i pritvoren, obustavljeno je objavljivanje posljednjeg teksta iako je rukopis već bio spreman za tiskanje.

Kao razlog uhićenju, pritvaranju i kasnijoj osudi, navodilo se „čitanje i davanje drugima na čitanje emigrantskog tiska („Mlade Hrvatske“, „Hrvatske revije“), sudjelovanje u razgovorima o stvaranju ilegalne protujugoslavenske organizacije, “čime je poticao na nasilnu promjenu državnog uređenja i na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”. Prije nego je lišen slobode uhićeni su neki od njegovih bliskih prijatelja (zbog akcije bacanja anti-jugoslavenskih letaka sa zgrada u središtu Zagreba i drugih djela vezano za „protudržavno djelovanje“ i to: Ivan Gabelica, Vice Vu­ko­je­vić, Rudolf Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić.). Istražitelji su detaljno pretresli njegovu podstanarsku sobu, pretražili radni prostor u Institutu, a potom ga strpali u automobila i vozeći se unaokolo po gradu tukli, uz pjevanje „Lijepe naše“. Bilo je to „smekšavanje“ kako bi priznao krivnju i potpisao pripremljeno priznanje.

Osuđen je kao peto-optuženi, skupa s Anđelkom Mijatovićem, Ivanom Gabelicom, Rudolfom Arapovićem, Zvonimirom Drkulcem i Markom  Barišićem, 25. ožujka 1966. godine, na 10 mjeseci zatvora uvjetno na 2 godine i pušten na slobodu do pravomoćnosti presude. U međuvremenu dr Tuđman ga usprkos svemu opet prima na posao u Institut i čak unapređuje u pomoćnog istraživača znanstvenoistraživačkog sektora u Odjelu socijalističke izgradnje. Krajem rujna iste godine presuda postaje pravosnažna, ali je na žalbu Tužiteljstva odbijena mogućnost uvjetne kazne i određeno izvršenje izrečene kazne zatvora. Budući da je već ionako bio opterećen odnosima u Institutu u kojemu su ga pojedinci zbog onoga što se do tada događalo gledali s podozrenjem, on se odlučuje na bijeg u inozemstvo skupa s prijateljem Rudolfom Arapovićem.

Dr Tuđman ga nastoji nagovoriti da se vrati – preko kontakata s povjerljivim hrvatskim emigrantima – pa Bruno potaknut time krajem prosinca 1966. godine podnosi zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske za izvanredno ublažavanje kazne. Zahtjev je usvojen u siječnju 1967. godine, a sud je uzeo u obzir to da se samovoljno vratio iz emigracije, te okolnost da se gotovo cijeli Institut zauzeo za njega, pa mu je zatvorska presuda zamijenjena uvjetnom na godinu dana.

Slijedi razdoblje njegovog intenzivnog novinarskog i publicističkog rada. U svojim tekstovima i analizama najčešće obrađuje tabu teme (ratne i poratne žrtve, kršenje ljudskih prava, deformacije sustava i sl.), a pisane materijale sličnog sadržaja upućuje i vodećim hrvatskim političarima. Postaje i redoviti suradnik „Hrvatskog književnog lista“ (kojega u travnju mjesecu 1968. godine pokreće hrvatski književnik Zlatko Tomičić). Osim toga, tekstove slijedećih godina objavljuje i u drugim tiskovinama (“Republika“, „Telegram“, „Hrvatski tjednik“). Uvijek aktualan, oštar, beskompromisan, ali i odmjeren i argumentiran u kritici, Bušić postaje jedan od najčitanijih novinara mlađeg naraštaja i stiče veliku popularnost, posebice u krugovima hrvatskih intelektualaca i studenata državotvornog opredjeljenja. I, naravno, sve to ne izmiče budnom oku SDB-a.

U vrijeme rađanja Hrvatskog proljeća i štrajka studenata u Zagrebu (studeni/prosinac 1971.), Bušić je vrlo aktivan u pokretu i općenito se smatra da je uvelike doprinio njegovoj masovnosti i popularnosti.

Uhićen je 12. prosinca 1971. godine i optužen za „djelo protiv naroda i države“, budući da je u nizu svojih tekstova „lažno prikazivao stanje u zemlji“ itd. Kasnije je optužnica dopunjena tobožnjom suradnjom „s ustaškom emigracijom“ (s kojom se Bušić navodno povezao). U lipnju 1973. osuđen je na dvije godine strogog zatvora i dvije godine zabrane javnog djelovanja i istupanja po odsluženju kazne. Na istom procesu sudilo se i dr Franji Tuđmanu. Robiju je, u teškim i ljudima neprimjerenim uvjetima, izdržao u kazamatu Stara Gradiška (gdje je tada bila većina značajnijih lidera Hrvatskog proljeća: Ante Paradžik, Dražen Dudiša i drugi). Kaznu je odslužio do zadnjeg dana.

Nedugo po izlasku iz zatvora, pretučen je u Dubrovniku (6. posinca 1974., dok se vraćao u stan oko 23,00 sata) na Stradunu, gdje ga je napala skupina od „najmanje 15 mladića“ (kako je naveo u prijavi), poslije čega odlučuje otići ponovno u inozemstvo. Bio je svjestan da ga neće ostaviti na miru i da može očekivati još brutalnije napade, a vjerojatno i likvidaciju. Uz sve to bio je bez plaće i ikakve mogućnosti zaposlenja u dogledno vrijeme, bez stana i osnovnih uvjeta za normalnu egzistenciju

 Drugi put u emigraciji

 bruno3S krivotvorenom putovnicom i uz pomoć franjevaca (Hercegovaca)  koji su iz Njemačke došli po njega automobilom, putuje u London gdje traži i dobiva privremeni politički azil. Odmah započinje s novinarskim radom u „Novoj Hrvatskoj“ objavljujući niz tekstova u kojima progovara o naravi jugoslavenskog režima i njegovoj tamnoj strani kao i aktualnom političkom trenutku. Slijedi razlaz s urednikom Jakšom Kušanom i sredinom 1976. godine prestaje pisati za ovaj list. U međuvremenu objavljuje tekstove i u drugim hrvatskim tiskovinama koje su bile vrlo čitane u iseljeništvu („Hrvatski tjednik Danica“ i „Hrvatska borba“). Neki od njih objavljeni su tek 1979. godine (poslije njegove smrti).

Od travnja 1976. često putuje zapadnom Europom (Njemačka, Francuska, Danska, Belgija, Švicarska, Španjolska, Nizozemska), susreće se s brojnim sunarodnjacima, a posredno se uključuje i u akciju zaposjednuća američkog zrakoplova Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika (skupa sa Zvonkom i Julienne Bušić, Franom Pešutom, Slobodanom Vlašićem i Petrom Matanićem) u rujnu mjesecu iste godine. Cilj ove skupine hrvatskih domoljuba bio je upoznati javnost zapadnog svijeta s položajem Hrvata u Jugoslaviji, što se planiralo uz pomoć letaka koji su bacani iznad SAD- a i Francuske. Brunina uloga sastojala se u osmišljavanju njihove sadržine.7

Sve završava tragično, jer prigodom nestručnog rukovanja bombom (koju su otmičari postavili kao upozorenje u zračnoj luci) nakon pokušaja njezine neutralizacije dolazi do eksplozije kojom prilikom gine jedan američki policajac, pa su Zvonko i Julienn Bušić osuđeni na doživotni zatvor, a ostali sudionici akcije na višegodišnje kazne robije. Zanimljivo je da je prigodom izricanja presude u zapisnik upisana izjava suca vezana za  Zvonka Bušića u kojoj je rečeno kako gospodin Bušić nije terorist ni zločinac i da je unatoč pogrešno usmjerenom djelovanju bio vođen plemenitim idealima oslobođenja svoga naroda. Sudac je također izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna i zatražio da se prvooptuženog (Z. Bušića) pusti na uvjetnu slobodu nakon odsluženih 10 godina kazne. Ovaj slučaj bit će upamćen po brojnim zanimljivim detaljima – primjerice, činjenici da su brojni putnici (taoci) iz otetog zrakoplova molili američke vlasti i sud za blažu kaznu otmičarima i nudili se kao svjedoci. Unatoč preporuci suca, Zvonko Bušić ostao je u zatvoru 32 godine.8

Prije izbora u krovnoj organizaciji hrvatskih državotvornih emigranata (HNV – Hrvatsko narodno vijeće) koji su održani od 6. do 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu, Bruno je skupa sa svojim prijateljima i političkim istomišljenicima utvrdio polazišta za daljnji politički rad koja su sadržana u 7 točaka:

  1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;
  2. Dje­lat­na veza Domovine i izbjeglištva;
  3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
  4. Nadideologijska nacionalna borba;
  5. Ne­utra­l­nost u pri­jeporu Istoka i Zapada;
  6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i
  7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.9

Na izborima je s najviše glasova izabran za člana Sabora HNV-a i pročelnika Ureda za pro­mi­džbu i tisak. U isto vrijeme pokreće i uređuje „Hrvatski vjesnik“ HNV-a.

Na ograničenom prostoru nemoguće je nabrojiti sve ono što je Bruno Bušić u posljednjim godinama života poduzimao vođen borbom za ideju samostalne i slobodne Hrvatske. Neumorno piše, putuje, povezuje se s istomišljenicima i radi na promociji platforme novog političkog kursa hrvatske emigracije. Sastaje se u više navrata i s istomišljenicima iz Domovine (dr Franjom Tuđmanom i drugim ljudima od povjerenja), a sve u cilju da osnaži i oživotvori novu političku platformu HNV-a, lobira kod utjecajnih medija u korist promicanja istine o Hrvatskoj itd., itd.

Jedinstvo hrvatskog iseljeništva i njegovo okupljanje oko koncepcije nacionalne pomirbe što ju je zagovarao karizmatični revolucionar čiji je ugled rastao iz dana u dan, bilo je trn u oku jugoslavenskim komunističkim vlastodršcima.

Domete i mogućnosti stare hrvatske emigracije su znali, nju su dobrim dijelom imali pod kontrolom (putem guste mreže agenata i doušnika) i te razjedinjene i razdrobljene skupine i organizacije za režim u Jugoslaviji nisu predstavljale realnu i ozbiljnu opasnost. No, oni koji su se okupljali oko Bušića i naročito u tadašnjem HNV-u, shvaćani su već kao gorući problem koji se moralo riješiti. Nije se smjelo dopustiti bilo kakvo ujedinjavanje državotvornih snaga na novom Bušićevom programu, jer to je među ostalim značilo da će se zapadni demokratski svijet konačno upoznati sa stvarnim hrvatskim nacionalnim ciljevima, položajem Hrvata u Jugoslaviji i shvatiti pravu istinu.

Titovom režimu najviše je odgovarala stara slika hrvatske emigracije od koje je u doslovnom smislu riječi napravljen bauk, jer hrvatski iseljenici bili su u cjelini stigmatizirani kao „ustaše“, „teroristi“, „ekstremisti“, „zločinci“ i tako u percepciji najvećeg dijela potpuno neobavještene zapadno-europske javnosti izjednačeni s ozloglašenim i do granice bljutavosti ocrnjenim i oklevetanim Pavelićevim ustašama iz Drugoga svjetskog rata. Nije se, dakle, smjelo dopustiti da emigracija okupljena oko Brune Bušića svijetu pokaže demokratsko, uljuđeno i civilizirano lice Hrvata koji dijele iste vrijednosti s demokratskim zapadnim svijetom i traže samo ono što po prirodnim pravima pripada svakom narodu na svijetu; trebalo ih je zadržati na razini „koljača“, „zlikovaca“ i „terorista“ čiji je jedini cilj nasilje i destrukcija.10

Veliku opasnost po jugoslavenski režim predstavljalo je i ujedinjavanje domovinske i iseljene Hrvatske čije naznake su se već ozbiljno pojavljivale i u čemu je Bruno Bušić igrao najveću ulogu. Neki od najviđenijih hrvatskih disidenata i žrtava režima iz Domovine, intelektualci koji su imali hrabrosti javno izreći istinu i po cijenu života, dali su primjerice, brojne izjave i intervjue za inozemne medije u kojima su progovorili o stvarnosti u kojoj žive Hrvati i drugi građani Jugoslavije.

U tom smislu, vrijedno je spomenuti emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“ – emitirana 2. veljače 1978. godine) koju je upravo Bruno osmislio i uvelike doprinio njezinom prikazivanju. U toj TV emisiji koja je u tadašnjoj Jugoslaviji izazvala uzbunu i ogorčenje vladajućih krugova govorili su: povjesničar dr Franjo Tuđman, zagrebački nadbiskup dr Franjo Kuharić, folozof Vlado Gotovac, akademik Petar Šegedin, jedan od lidera studentskog pokreta iz razdoblja Hrvatskog proljeća Ivan Zvonimir Čičak,  odvjetnik i istaknuti intelektualac Lav Znidarčić.

U okviru emisije prikazan je i kratki promidžbeni film istog naslova („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) koji je sniman u svrhu promoviranja hrvatske revolucinarne ideje, koji dijelom sniman u njemačkom gorju Schwarzwaldu, a dijelom u američkoj državi Ohio. U jednoj sekvenci, među maskiranim osobama koje izvode vježbu s oružjem u rukama, na trenutak se pojavljuje lice Brune Bušićabez maske. Ova nesmotrenost koštala ga je zabrane ulaska u Njemačku i uzrokovala brojne druge probleme, pa vjerojatno pružila i povod za smaknuće, jer su jugoslavenski komunisti konačno dobili „ključni dokaz“ kako je ipak riječ o „teroristu“ i „legitmnoj“ meti koju je prijeko potrebno „neutralizirati“ zbog „zaštite ustavnog poretka“.

Veliki i neoprostivi „crimen“ Brune Bušića, sastojao se i u njegovom dosljednom, sustavnom i znalačkom seciranju jugoslavenske društvene i političke zbilje, radovima koji su se odnosili na istinu o žrtvama rata i poraća, razbijanju jasenovačkog i drugih srpsko-komunističkih mitova i crnih legendi o Hrvatima kao „genocidnom i zločinačkom narodu“, analizama koje su dokazivale kakav je stvarni položaj hrvatskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i opetovanom i otvorenom naglašavanju potrebe rušenja komunističkog sustava kao preduvjetu za ostvarivanje demokratske, slobodne, samostalne i suverene hrvatske države kao jedinom jamstvu dostojanstvenog i slobodnog života naroda kojemu je pripadao.

Komunistička partija (koja je i nakon pada Aleksandra Rankovića nastavila s istim staljinističkim metodama obračuna s „unutarnjim i vanjskim neprijateljem“ – u čemu su prednjačili mnogi od vodećih hrvatskih političara tog vremena: Vladimir Bakarić, Mika Špiljak, Jakov Blažević, Jure Bilić, Josip Vrhovec i drugi), takvog Bušića doživljavala je kao prvorazrednu opasnost, pa je uskoro postao „državni neprijatelj“ o kojemu se raspravljalo na najvišim političkim forumima.

Tito i njegovi poltroni dobro su znali da će jedino fizičkom eliminacijom onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije oko novousvojenog programa hrvatske emigracije.

Odmazda komunističkih dželata

Prijatelji u dobru i zlu – Bušići, Zvonko i Bruno
Prijatelji u dobru i zlu – Bušići, Zvonko i Bruno

Bruno je dobro znao da je odavno potpisao smrtnu presudu i on je tom stazom koračao hrabro i nepopustljivo. U više navrata povjeravao je bliskim prijateljima kako zna da će kad-tad biti ubijen, a u bezbroj navrata je i od bliskih osoba i prijatelja primao upozorenja. No, osjećao je da je put kojim je krenuo još u svojim gimnazijskim danima za njega jedini mogući izbor i nije očajavao niti posustajao.

Posljednji mjeseci njegova života protiču u stalnom i napornom radu i neprekidnim putovanjima, uz neumjereno fizičko i psihičko iscrpljivanje koje je krhko tijelo sve teže podnosilo. Materijalna oskudica, stalno mijenjanje boravišta i neizvjesnost koju je donosio svaki novi dan, morali su ostaviti traga. U svojim pismima koja je krajem 1977. i početkom 1978. godine uputio omiljenoj „nevistici“ (Julienne Bušić) prema kojoj je gajio bratsku ljubav i posebnu naklonost, žali se kako je bolestan ali unatoč svemu ne ide doktoru, a budući da ima neodložnih obveza trudi se raditi koliko može. Spominje i emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) i na jednom mjestu kaže: Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emi­sija je početak novoga hrvatskoga političkog pre­­poroda u do­mo­vi­ni.“ 11

Početkom kolovoza 1978. godine, s prijateljima Zlatkom Markusom, Mladenom Schwartzom i Tomom Matašićem pokreće u Mainzu mjesečnik „Hrvatski list“, a neposredno prije smrti dovršava nacrt studije „Ustaše i komunisti“12 koja je iste godine objavljena u „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskoj borbi“. Iako već dugo osjeća opasnost, Bruno ne zna da je njegova egzekucija već pripremljena, a odluka o njoj donesena još u siječnju 1977. godine.

Slijedi završni čin. Dželati su već pripremili zamku.

Mnogi su nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući, dakako, i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi dalo odgovor na ključno pitanje tko je izvršitelj gnjusnog zlodjela.

Kako je već ranije rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine. Neki od detalja koji bi mogli služiti kao putokaz ugledali su svjetlo dana tek  u vrijeme suđenja Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću u Njemačkoj (u studenome 2015. godine), ali oni se odnose na odluke političke vrhuške i SDB-a Jugoslavije i Hrvatske, gotovo pune dvije godine prije same egzekucije.

Još uvijek ostaje nepoznato tko je doista bio na večeri s Brunom tog 16. listopada 1978. godine, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak.13 I, je li ga uopće tko zvao, ili se prema već ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice držale pod prismotrom kao i njega? Ne treba izgubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirao tako što je najčešće angažirao osobe od povjerenja iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim uhoda i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju. Nitko od izravnih sudionika nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji niti konkretnog nalogodavca – svaki od njih obavljao je dio posla za koji je bio zadužen i točno znao samo kada, koga i da li kontaktirati i u kojoj situaciji. Mozak svega sjedio je u Beogradu ili Zagrebu, dok su sve ostalo bili  samo kraci hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene jedino za potezanje obarača.

Budući da je Bruno bio „meta“ od posebne važnosti i da je njegovo ubojstvo ne bez razloga pripremano gotovo pune dvije godine, zločinci su imali više nego dovoljno vremena da razrade sve potrebne detalje i prikriju tragove.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on dalje navodi i slijedeće:

Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su svakako odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi ovog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo Herljević, Miloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose, u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom, bio je Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar. (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva nakaznost i monstruoznost  jugoslavenske vladajuće klike koja je nastojala u korijenu sasjeći svaku pomisao na mogućnost stvaranja hrvatske države.

To u naročito drastičnoj formi do izražaja dolazi poslije smrti  Josipa Broza Tita kada se velikosrpski naci-fašisti i komunistički dogmati ujedinjuju i pomno propremaju za „restauraciju“ Jugoslavije koju je trebalo vratiti pod dominaciju najbrojnijeg naroda. Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji. Po svijetu se i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra, koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna nedjela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi. U slučajevima kad su provaljeni, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili potakne sukobe u kriminalnim klanovima pri čemu se ubijaju sami međusobno.14

Bruno je bio jedan od simbola Domovinskog rata

hvo2Hrvatska je 12 godina poslije smrti Ante Brune Bušića započela bitku za svoju samostalnost koju je na kraju izborila u krvavom ratu protiv velikosrpskih osvajača. Među postrojbama koje su sudjelovale u Domovinskom ratu, svakako posebno, počasno mjesto zauzima ona koja je nosila njegovo ime.

I nisu se borili samo za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini i za  svoje prostore i domove, nego i za Hrvatsku. Njihova obrana i udari koje su nanosili srpskom agresoru, omogućili su Oluju i konačno oslobađanje trećine okupiranog teritorija Republike Hrvatske.

hvo3Pukovnija HVO ‘Ante Bruno Bušić’, utemeljena je 13. lipnja 1992. godine, a 1994. godine preustrojena u prvu profesionalnu postrojbu HVO – 1. gardijsku brigadu ‘Ante Bruno Bušić’. Preko stotinu poginulih bojovnika i višestruko onih koji su ranjeni u borbama, nosilo je na svojim odorama znamen s Bušićevim likom. Časno i s ponosom isticali su ime domoljuba i revolucionara – jednoga od najvećih koje je ovaj narod imao u novijoj povijesti – onoga koji je svoj život za Hrvatsku položio u Parizu te 1978. godine.

Povratak u Hrvatsku

Hrvatski junak i mučenik Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja koji su se okupili usprkos uhodama i žbirima koji su sve budno pratili. Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu, prošao je u tišini i dostojanstveno. U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izveznim hrvatskim grbom i cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz pjesme Dobriše Cesarića, Trubač sa Seine (posvećenu velikom A.G.Matošu, ali i svima koji su podnosili žrtvu za svoj narod):

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

 Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Posmrtni ostaci našeg mučenika i junaka, preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (1999. godine). Obredu je nazočilo nekoliko tisuća ljudi, uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na njegov kratak ali plodan i ispunjen život.

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine
Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

Za zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, u svibnju mjesecu 1995. godine, ukazima predsjednika dr Franje Tuđmana posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

Zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput Brune Bušića. Iz sasvim jednostavnog razloga: istinu je nemoguće ubiti i ona kad-tad izađe na svjetlo dana.

Žižak slobode što su ga s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali i održavali na životu S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, A. B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali. Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dok budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

No, jesmo li se odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika koji su nas svojom žrtvom obvezali da nastavimo san koji su sanjali?

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu. Tek ako smo svjesni svojih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na uštrb svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo žaliti za svojom sudbinom.

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili makar otkriti istinu  svemu što se događalo? Ne dugujemo li makar toliko onima koji su se žrtvovali za nas i našu budućnost? Njima i naraštajima koji dolaze…

Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se

da neću nikada uzalud napisati njeno ime.

Ako vidite da sam se iznevjerio

Hrvatskoj i njenom narodu,

odsijecite mi ruku.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

 ona gori.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

ona drhti.

Hrvatska drhti od groznice i nade.

Ante Bruno Bušić, 1978.

BILJEŠKE:

1.Sve do tada poznate činjenice u svezi nalogodavaca i organizatora Bušićeva ubojstva dobile su konačnu potvrdu tek na suđenju bivšim visokim operativcima SDB/SDS Jugoslavije i Hrvatske, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Munchenu (u studenome 2015. godine), kada je objelodanjen originalni dokument s operativnog sastanka u SUP-u Republike Hrvatske održanom 11. siječnja 1977. godine (naslovljen: „ZAKLJUČCI  SA ODRŽANOG OPERATIVNOG SASTANKA U RSUP SRH, A U VEZI NEKIH NAJNOVIJIH NAJAVA TERORISTIČKIH AKCIJA  OD STRANE USTAŠKE EMIGRACIJE“), kojemu su osim operativaca i načelnika centara SDS-a za Split i Karlovac, nazočili i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a. Sadržina dokumenta izvan svake sumnje potvrđuje da  je jedan od operativaca imao svoga doušnika u Bušićevom bliskom okruženju, te decidirano navodi kako Bušića treba „neutralizirati“ i poduzeti sve druge radnje „u cilju onemogćavanja namjera ovih ekstremnih pojedinaca i grupa“. (Opširnije: http://www.jutarnji.hr/vijesti/crna-kronika/ekskluzivno-prvi-objavljujemo-dokument-udbe-u-kojem-se-predlaze-ubojstvo-brune-busica-a-koji-moze-biti-presudan-na-sudenju-perkovicu/186397/)

2.U vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske, postavljeni su brojni zahtjevi za pokretanjem istraga i sudskih procesa vezano za ubojstva hrvatskih emigranata tijekom komunističke vladavine, u prvom redu Ante Brune Bušića, pa je tako na inicijativu zagrebačke odvjetnice Dafinke Večerine, MUP RH dana 15. kolovoza 1990. godine podnio Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu prijavu protiv „nepoznatog učinitelja krivičnog djela iz. čl. 35. KZ SRH  – ubojstvo –  na štetu Brune Bušića”. Tijekom istrage, za ubojstvo je osumnjičen poznati egzekutor SDB-a Vinko Sindičić koji je na kraju oslobođen svake krivnje (23. ožujka 2000. godine). Proces je po svemu sudeći organiziran kako bi se stvari dodatno zamaglile, a ne da bi se kaznile ubojice i nije teško pretpostaviti po čijim direktivama je vođen. Sama činjenica da je djelo okvalificirano kao obično, a ne teško ubojstvo budi više nego opravdanu sumnju u namjere suda. Međusobna optuživanja operativaca SDB/SDS koji su nesumnjivo bili upleteni u slučaj (što je proizlazilo iz njihovih izjava u kojima su govorili o brojnim detaljima poznatim samo sudionicima u zločinu), pri čemu su krivnju prebacivali jedan na drugoga, na kraju je završilo tako da je glavni osumnjičeni dobio „neoboriv“ alibi – iz čega je izvučen zaključak da isti nikako nije mogao ubiti Bušića. Naime, alibi mu je osigurao Damir Petrić, koji je 22. veljače 2000. godine posvjedočio, kako mu se „osoba koja se predstavila kao Vinko Sindičić javila s telefonskog broja u Rijeci“ (kad ga je ovaj dana 16. listopada 1978. godine oko 23 sata –  dakle, neposredno prije Bušićeva ubojstva – nazvao iz Stockholma).

Napomenuvši kako je znao da u Rijeci postoji još jedan Vinko Sindičić, Petrić se prisjetio da je na osnovi nekih detalja posumnjao da osoba s kojom je razgovarao telefonom nije pravi Sindičić. No, Jerolim Galić ga je uvjerio da su telefonski brojevi koje mu je dao od ‘pravog’ Sindičića. Svjedok danas nije mogao procijeniti je li glas optuženog (Sindičića), glas osobe s kojom je razgovarao u noći Bušićeva ubojstva.
Današnji Petrićev iskaz optuženi Sindičić je ocijenio točnim i istinitim. Sindičić od početka suđenja tvrdi da se u vrijeme Bušićeva ubojstva nalazio u Rijeci te da to može potvrditi Damir Petrić.“ (Vidi: http://www.hrt.hr/arhiv/2000/02/22/HRT0028.html; istaknuo: Z.P. stranica posjećena 12.10.2016.)

Iskaz Petrića budi dodatnu sumnju, zbog tvrdnje kako se iste večeri čuo i sa samim Brunom Bušićem – jer ga je ovaj nazvao neposredno prije nego će biti ubijen i povjerio mu kako je u društvu emigranta iz Australije Ante Kovača (koji je navodno već ranije prijetio da će ubiti Bušića, a što je opet bilo poznato jedino njemu – Petriću, pa je Petrić Bušića u tom razgovoru čak i upozorio da se nalazi u društvu mogućeg ubojice!?) Naravno, radilo se o pokušaju Petrića da obrani mogućeg ubojicu i odmah pronađe „krivca“. Usput rečeno,  „Ante Kovač“ u čijem je društvu (prema tvrdnjama D. Petrića) Bruno proveo svoje zadnje sate, prema tvrdnjama brojnih analitičara i poznavatelja hrvatske emigracije tog vremena, nikad nije postojao.

Teško je povjerovati da su Vijeće Županijskog suda i sam sudac Damir Kos bili toliko naivni i neupućeni u tehnologiju vođenja dokaznog postupka da bi sebi dopustili takve kardinalne propuste.  Farsa od sudskog procesa Sindičiću imala je za cilj pustiti još jednu dimnu zavjesu na „slučaj Bušić“ i sakriti pravu istinu, a ne zadovoljiti pravdu.

3.Opširnije: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com; stranica posjećena 12.10.2016.

4.

Opširnije: http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/content/view/40/4/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.10.2016.

5. Opširnije: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com; stranica posjećena 12.10.2016.

6. Opširnije: Isto; stranica posjećena 12.10.2016.

7. „Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se je u radu oko tekstova ‘Poziv na dostojanstvo i slobodu’ i ‘De­kla­racije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga’ koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Fran­cu­ske. [Tekstovi Brune Busica‘Apel americkomu narodu’ i‘Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga’ objavljeni su u milijunskoj nakladi na engleskom jeziku u dnevnicima: The New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, LA Times, International Herald Tribune iz Pariza, a i drugdje su prenoseni djelomice ili u cijelosti. Letaci su bacani iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza (prema The News-u (NY) i iznad: New Yorka i Chicaga), a krajnji, nedostizeni cilj bila je Hrvatska. Tekst ‘Poziv na dostojanstvo i slobodu’ namijenjen je Hrvatima.] Nakon što su se izvođači te akcije u Parizu predali i bili zatvoreni te suđeni na teške zatvorske kazne, Bušić je s posebnim osjećajem pisao gospođi Julienne Bušić…“

(http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.htm; stranica posjećena 13.10.2016.)

8. Zvonko Bušić Taik, koji je također, poput svoga prijatelja i suborca Brune posvetio svoj život borbi za Hrvatsku, izašao je s robije u srpnju mjesecu 2008. godine, poslije 32 godine tamnovanja i vratio se u Hrvatsku. Duboko razočaran odnosima u društveno-političkom i javnom životu Domovine i stavom velikog dijela Hrvata prema svom nacionalnom dostojanstvu i temeljnim državnim ciljevima, 1. rujna 2013. godine izvršio je samoubojstvo u Zagrebu. U svome oproštajnom pismu, pored ostaloga je naveo, kako više ne može živjeti u Platonovoj pećini. Pokopan je 4. rujna 2013. godine u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom Mirogoju. Njegova supruga Julienne (po podrijetlu Amerikanka) bila mu je oslonac i vjerni pratitelj kroz cijeli život, prihvaćajući Hrvatsku kao svoju Domovinu i boreći se skupa s njim za njezinu samostalnost. Taiku su ostatak života zagorčavali mediji, od kojih ga je najveći dio njih nazivao „teroristom“, „zločincem“ i „ekstremistom“. Mada je svoju životnu pogrešku skupo platio i odavno se iskupio za grijeh iz mladosti, u Hrvatskoj ga neokomunističko podzemlje nije ostavljalo na miru. Oni su ipak bili mnogo stroži „suci“ od onog pravog američkog suca koji je 1977. godine u zapisnik pri izricanju presude izrekao kako gospodin Bušić nije terorist.“

9. http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.html; stranica posjećena 13.10.2016.

10. Takav bolestan pogled na hrvatsku emigraciju (koja je se sastojala uglavnom od ljudi lišenih bilo kakve egzistencije u zemlji pa su mogućnost preživljavanja iz prijeke nužde tražili u inozemstvu, političkih izopćenika i režimu nepoćudnih osoba – da bi ih se odmah po prelasku granice promatralo kao „državne  neprijatelje“ ili u najmanju ruku „sumnjivce“, dok je država u isto vrijeme ubirala desetke milijuna maraka od njihovih deviznih doznaka), stvaran je desetljećima i to ne samo u političkim forumima, nego i u historiografiji, publicistici, literaturi, kazališnoj i filmskoj produkciji, medijima i na sve druge načine, uključujući i smišljeno puštanje glasina o „opasnosti od ustaške emigracije“, te  posebne operacije Agitpropa, UDB-e, odnosno SDB-a, KOS-a  „JNA“ i drugih institucija zaduženih za osmišljavanje i provođenje specijalnog rata protiv „najveće opasnosti za samoupravni socijalitički sistem i narode Jugoslavije“ oličene u „ustaškoj emigraciji“. Kako bi se kompromitiralo hrvatsko iseljeništvo, komunisti su osmislili metodu unutarnjeg razbijanja: ubacivanjem doušnika u udruge i organizacije, tiskanjem optužujućih materijala pro-ustaške sadržine (od letaka, poziva na „nasilno rušenje Jugoslavije“ i lažnih „priopćenja“ istog sadržaja, do izrade i distribucije lažnih primjeraka-krivotvorina emigrantskih tiskovina u kojima se zagovaralo nasilje i terorizam a što je služilo kao osnova za još žešći progon „hrvatskih ustaša“  i za opravdanje nasilja koje je prema njima primjenjivano diljem zapadnog svijeta), ali i konkretnim organiziranjem insceniranih „terorističkih napada“ u Jugoslaviji – čime je „ustaška opasnost“ dodatno dobivala na snazi.

11.Opširnije: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.10.2016.

12. U ovoj studiji Bušić obrađuje još jednu, za jugoslavenske komuniste traumatičnu temu – suradnju ustaša i komunista u robijašnicama Kraljevine Jugoslavije, njihovim planovima o uspostavi mješovitih tijela za političku i praktičnu suradnju i izradu zajedničke političke platforme za revolucionarno rušenje jugoslavenske „tamnice naroda“. Dakako, takve stvari su komunisti krili kao zmija noge. Njihova suradnja s četnicima (u pojedinim područjima B i H tijekom cijelog rata – o čemu su čak i pisali Milovan Đilas, Rodoljub Čolaković, Adil Zulfikarpašić i mnogi drugi ), pregovori s Nijemcima i kontakti s ustašama imali su status najstrože državne tajne i zbog otkrivanja tih podataka letjele su glave.

13. Bliski suradnik i prijatelj Brune Bušića, Mladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parisu boravili: Blagoje Zelić, Jerko Dragin, Maks Manfreda, Paško Repušić, Neven Baričević, Slavko Buljat, Petar Gudelj, Ante Paparela, Miljenko Šimičević Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (navodno) bio s Brunom na njegovoj posljednjoj večeri. Adresu gdje je stanovao (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Neven Baričević. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugim Vinko Sindičić, pa Petar Gudelj, Vice Vukojević itd., itd..

Francuska policija i pravosuđe još 1981. službeno su prekinuli svaku istragu, a sudski proced vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinka Sindičića (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike. Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve (Vicom Vukojevićem, Nevenom Baričevićem i drugima). Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko Čolak, Ivan Lasić, Blagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su najmanje zainteresirani za istinu.

14.Nakon što poznati srbijanski kriminalac međunarodne reputacije i plaćeni ubojica SDB-a Đorđe Božović Giška nije izvršio zadaću koja mu je povjerena u inozemstvu (1986. godine), pao je u nemilost tajne policije koja je nastojala ukloniti tragove suradnje s njim i eliminirati sve dokaze i činjenice koji su mogli biti kompromitirajući za državu (što je na kraju završilo njegovim ubojstvom pod nikad razjašnjenim okolnostima na bojištu u Gospiću u rujnu 1991.). Nakon što se distancirao od Službe, nepoznati ljudi su noću upali u njegov stan u Bepgradu (u kojem je stanovao s majkom, sestrom i njezinim djetetom). O događaju je pred kamerom svjedočila Božovićeva sestra Slavica Božović koja o provali i krađi sefa u kojemu su bile pohranjene putovnice (ukupno 10-ak komada – osim jugoslavenskih bile su tu i putovnice drugih europskih zemalja) a koje mu je napravila SDB, među ostalim kaže: (…) Đorđe je odmah znao sa koje je to adrese, da je to ukradeno zbog tih pasoša. Država mu je tad napravila nekih deset pasoša, ali to nisu bili falsifikati. To su bili original pasoši sa Đorđetovom slikom, ali na razna imena, što je on koristio kad god je trebalo nešto da se uradi za njih. To je za njih bilo kompromitujuće i oni su pošto-poto želeli da dođu u posed tih pasoša…“

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Lz_bjZvlmwA)

 

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2016/10/15/idealist-sanjar-revolucionar-hrvatski-mucenik-ante-bruno-busic/