BLISTAVA POBJEDA HRVATSKE VOJSKE NAD SRPSKIM NACI-FAŠIZMOM (1)

 

Piše: Zlatko Pinter

oluja2

Više od 1.800 dana hrvatski narod i građani Republike Hrvatske na vlastitom su teritoriju trpjeli divljanje terorista koji su skupa sa svojom subraćom iz Srbije i Crne Gore, koristeći udarnu snagu i resurse tadašnje federalne vojske („JNA“) u okviru udruženog zločinačkog pothvata, genocidom i etničkim čišćenjem, uz masovne zločine i golema razaranja nastojali provesti svoj bolesni naum o „ujedinjenju srpskih zemalja“. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ spriječila  je ovaj osvajački projekt koji u svojoj suštini nije bio ništa drugo do odraz stanja bolesne svijesti u jednom (nažalost) značajnom dijelu srpskog naroda. Velikosrpska ideologija je međutim, preživjela; ne samo u glavama onih koji danas vladaju Srbijom i odgajaju  javno mnijenje, nego i u svijesti stotina  tisuća običnih ljudi – Srba kojima Crkva i intelektualci iz naraštaja u naraštaj nameću lažnu povijest utemeljenu na mitovima i opsjenama, a stvaranje „Velike Srbije“ pretvaraju u nacionalni imperativ prvoga reda,  jedinu moguću, neizbježnu, sudbinsku „misiju“ srpskog naroda od čijeg ostvarivanja ovisi sve, pa i sama njegova opstojnost. U svojoj srži, velikosrpska ideologija temelji se na rasizmu (teoriji srpske „nad-rase“)  i konceptu neprestanog širenja životnog prostora silom, pa se usporedba s naci-fašizmom nameće sama po sebi. Ako je tomu tako – a jeste – pozvani smo i obvezni govoriti istinu – kako o Oluji, tako i o razlozima koji su do nje doveli, uključujući naravno, uzroke svega onoga što se u Republici Hrvatskoj događalo tih ratnih 90-ih godina. A oni su mnogo dublji i složeniji nego se na prvi pogled čini

Točno u 5 sati ujutro, 4. kolovoza 1995. godine, Hrvatska je konačno započela s oslobađanjem svoga okupiranog teritorija. Na 630 kilometara dugoj bojišnici, topnička i raketna oruđa Hrvatske vojske svojim su plotunima označila kraj zločinačke srpske paradržavne tvorevine. Munjevite  prodore naših snaga na 33 glavna taktička pravca napada (čime su formacije teorista razvučene, bez mogućnosti grupiranja), ne bi zaustavila ni mnogo spremnija i brojnija oružana sila od tzv. SVK.  Za samo 48 sati, vraćen  je suverenitet nad 10.400 četvornih kilometara uzurpiranog državnog prostora Republike Hrvatske, uz nažalost, neizbježne žrtve na obje strane.

Agonija koja je trajala gotovo punih 5 godina, završila je. Hrvatska je došla do svoje slobode i državne cjelovitosti, a oni koji su počinili masovne zločine, besprimjerna razaranja, pljačke, paljevine i silovanja u ime stvaranja „Velike Srbije“, nakon  kratkotrajnog otpora dali su se u bezglavi kukavički bijeg, tjerajući na „egzodus“  vlastite civile i koristeći ih kao živi štit. Potomci srpskih „heroja“ s Cera, Kolubare, Mojkovca, Kajmakčalana, Solunskog fronta, vatreni sljedbenici Nemanjića i kosovskih junaka, mitomani, nacionalni fanatici, ekstremisti, kriminalci i robijaši (pušteni na slobodu upravo zato da odrađuju najprljavije poslove u ratu), sva ta zločinačka bulumenta koja je išla ruku pod ruku s komunističkom oficirskom klikom i zanosila se povijesnim mitovima „veličinom“ svoje nacije, njezinom „izabranošću“ i pravoslavljem i u to ime počinila grozne i masovne zločine nad civilnim stanovništvom, svoje pravo, kukavičko lice, pokazala je u srazu s hrvatskom oružanom  silom. Mit o srpskoj „nepobedivosti“  i „nadmoći“ raspršio se poput mjehura od sapunice i pokazao pravi odnos snaga.

Čak je i „vožd“ Milošević (nedugo poslije Oluje), oštro prigovorio „krajinskim“ liderima kako su „pobegli kao zečevi“.1 Danas je posve jasno da je ova bježanija bila dio plana koji  je skrojen u vojno-političkim krugovima srpske paradržave, te da je evakuacija civilnog stanovništva s okupiranog hrvatskog  područja „kninske krajine“ uvježbavana mjesecima ranije, a posebice intenzivno poslije blistavo izvedene vojno-redarstvene akcije Bljesak .

Brojna dokumenta – prije svega ona što ih je prikupio i u svojim pisanim materijalima i knjigama objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata zahvaljujući stručnom i marljivom radu ravnatelja dr sc Ante Nazora i njegovih suradnika, nedvojbeno potvrđuju ovu činjenicu2 a postoji i bezbroj materijalnih dokaza iz samih arhiva terorista (primjerice, snimka jedne od takvih vježbi evakuacije civila iz srpnja mjeseca 1995., u  mjestu Tržić na Kordunu –  https://www.youtube.com/watch?v=aAZJoh_OhEs – iz koje je jasno koji su razlozi i ciljevi tih aktivnosti. U takvom ozračju, napori koje su hrvatske vlasti i sam predsjednik dr Franjo Tuđman činili kako bi uvjerili srpsko stanovništvo da ostane u svojim selima i gradovima jamčeći im sigurnost i zaštitu, imali su ograničen domet. Oni su (kao i u godinama okupacije), ipak više vjerovali svojim vođama nego hrvatskoj državi.

Dakako, nikako se ne smije zanemariti, da je najveći broj za rat sposobnih muškaraca sudjelovao u agresiji, te da je veliki dio njih počinio zločine i okrvavio ruke, pa tu svakako treba tražiti dodatne motive koji su ih naveli da pobjegnu prije dolaska Hrvatske vojske.

Dokumentarni film Amarcord (redatelja Pavla Vranicana, koji se također može i danas pogledati na youtube-u (https://www.youtube.com/watch?v=UfwS3h0sv3s ), svjedoči o tomu kako je tekao „egzodus“ i to zabilježeno na licu mjesta, okom kamere (9., 10. i 11. kolovoza 1995.). Prvoga dana, granicu prelaze luksuzni automobili i džipovi u kojima se nalazi „viša klasa“ – vojni i politički dužnosnici, novopečeni „biznismeni“ i „snalažljiviji“ pojedinci, uglavnom društvena krema, imućni „krajišnici“ kojima je rat dobro došao kako bi se materijalno okoristili pljačkom, lopovlukom i švercom. Sutradan na red dolazi „srednja klasa“. Za volanima su (kao i dan prije) isključivo vojno sposobni muškarci  koji su za potrebe putovanja ratne uniforme zamijenili civilnim odjelima. Traktora i sirotinje još uvijek nema. Oni na red dolaze tek trećeg dana (11. kolovoza). Tako je u kratkim crtama tekao planirani i organizirani „egzodus“ iz „srpske krajine“. O tim događajima prilično vjerne opise možemo pronaći i kod nekih srpskih autora – aktera agresije i terorizma, poput knjige general-majora Milisava Sekulića (Knin je pao u Beogradu, Bad Vibel-Njemačka, 2000.), operativca koji je iz Beograda kao visoki oficir „JNA“ bio upućen u „SVK“. Sekulić (koji je inače uvjereni velikosrbin i žali zbog poraza) tvrdi kako je štab krajinske paravojske znao točno dan i sat početka operacije Oluja, ali da je umjesto borbe naredio evakuaciju stanovništva, te da je njihov „vrhovni savet odbrane“ tu odluku obznanio 4. kolovoza 1995. godine u 20,00 sati.

Unatoč svemu  tomu, iz Beograda i srpskih izbjegličkih krugova uslijedila je kuknjava o „etničkom čiščenju“, pa čak  i „genocidu“ koji je izvršen nad „krajinskim“ Srbima – dakako, uz potpuno zanemarivanje svega onoga što se na području Republike Hrvatske događalo u razdoblju od 17. kolovoza 1990., do 4. kolovoza 1995.  godine.

A dogodilo se dosta toga. Toliko da je teško sve i nabrojati.

Srpski agresor ubio je u Hrvatskoj gotovo 15.000 osoba (više od 1.000 samo u UNPA zonama koje su tobože bile „zaštićene“ od snaga UN-a) i to većinom civila, srušio desetine tisuća kuća i uništio 180.000 domova, veliki broj crkava, bolnica, knjižnica, škola, domova zdravlja, zgrada koje su zaštićene kao spomenici kulture, devastirao čitave regije (istočna i zapadna Slavonija, Kordun, Banovina, Lika, sjeverna i južna Dalmacija), sravnio sa zemljom Vukovar, teško oštetio (danonoćnim granatiranjem) brojne druge gradove (Osijek, Gospić, Karlovac, Slunj, Slavonski Bod, Županju, Dubrovnik, Zadar  i druge), razrušio infrastrukturu i gospodarske objekte, protjerao preko 600.000 osoba sa svojih ognjišta, na tisuće civila i branitelja otjerao u logore gdje su zvjerski mučeni, ponižavani i ubijani (dio završio i u logorima u Srbiji), uzrokovao goleme patnje i stradanja, uz tisuće invalida i trajno traumatiziranih, provodio sustavna silovanja stotina zatočenih žena i djevojčica, na najprimitivnije načine seksualno zlostavljao stotine zarobljenika, itd., itd. Bestijalni zločini i masakri u Vukovaru, Borovu Selu, Borovu Naselju, na Ovčari, u Lipovači, Lušcu, Ćelijama, Tovarniku, Dalju, Erdutu, Aljmašu, Lovasu, Sotinu, Tordincima, Bogdanovcima, Berku, Đulovcu, Škabrnji, Širokoj Kuli, Voćinu, Četekovcu, Čojlugu, Balincima, Graboštanima, Stublju, Kozibrodu, Majuru, Kuljanima, Strugi, Zamlaći, Dragotincima, Kraljevčanima, Petrinji, Skeli, Baćinu, Kostrićima, Nadinu, Lovincu, Jasenicama, Smoljancu, Slunju, Joševici, Saborskom  i brojnim drugim mjestima svjedoče o razmjerama srpskog  naci-fašističkog ludila i destrukcije.

Gotovo da nema naselja na ratom okupiranom području u kojemu srpsko-četnički agresor nije izvršio zločin. Do jeseni 2015. godine, u Republici Hrvatskoj otkriveno je 149 masovnih grobnica, ali to, nažalost, nije konačan broj. Beograd podatke o nestalima daje na kapaljku (onda kad i koliko im to obzirom na političke interese odgovara), dok hrvatski građani srpske nacionalnosti koji znaju za sudbine mnogih žrtava iz raznih razloga ne žele dati informacije. Agonija onih koji već više od 20 godina traže kosti svojih najbližih nastavlja se. I, da ne zaboravimo: „JNA“ i četnici bili su u čvrstom savezu i skupa su uzrokovali patnje i stradanja stotina tisuća civila na području bivše SFRJ 90-ih godina, što samo po sebi pokazuje kako su priče o bilo kakvom antifašizmu u srpskom narodu ništa drugo do najobičnija tlapnja koja nema nikakvog dodira sa stvarnošću.

Bio je to rat protiv civila, kako s pravom nedavno u  jednom od najčitanijih hrvatskih dnevnika piše  ratni načelnik Glavnog stožera saniteta MORH-a dr Andrija Hebrang3  koji je 2014. godine u Zagrebu predstavio svoju knjigu  Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku – jedinstven i gotovo usamljeni pokušaj da se argumentirano i jezikom činjenica progovori o ovom teškom i bolnom pitanju.

(nastavlja se)

BILJEŠKE:

1 „Monolog Slobodana Miloševića i optužujuće reči upućene Milanu Martiću izrečeni su na sastanku sa krajinskim vodstvom na sednici Vrhovnog saveta odbrane Jugoslavije 14. avgusta 1995. nakon operacije Oluja.
‘Utekli su k’o zečevi, a sada hoće da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije…’
‘Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine. Napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca, nisu se mogli braniti ni 12 sati.’
‘Da smo istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne? Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu?’“ (http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2011&mm=05&dd=17&nav_id=512783)

2  REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1990.-1995. DOKUMENTI; Dokumenti vojne provenijencije ‘Republike Srpske Krajine’ i Dokumenti institucija pobunjenih Srba (s prijepisima originalnih dokumenata iz arhiva) u 16 knjiga. Detaljnije  na: http://centardomovinskograta.hr/?page_id=20

3 Agresor je u Hrvatskoj ubio  više od  8.000 civila (6.891 vojnika), od čega su  gotovo polovina žene i djeca,  čak 47% ubijenih civila starije je od 60 godina, dok je među 30.520 teških ranjenika također više civila nego vojnika. Na srpskoj strani, ubijeno je nekoliko desetaka civila (što priznaje i sam Savo Štrbac, koji kaže da je “pravih civila među poginulima bilo zapravo 80”, ostali su bili naoružani civili). Prema podacima DORH-a, tijekom rata je ubijeno 47 srpskih civila, što je dovoljan dokaz kako je riječ o pojedinačnim zločinima, za razliku od masovnih, sustavnih i planiranih zločina srpsko-crnogorskog agresora. Opširnije: Večernji list od 30.07.2016.; komentar  dr Andrije Hebranga, http://www.vecernji.hr/hrvatska/nije-dopustivo-primjenjivati-jednaka-mjerila-na-agresora-i-zrtvu-1103023

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat