„BUŠIĆI“ – PONOS HRVATSKOGA NARODA

Piše: Zlatko Pinter

slika_1

 Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti…
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi…
Samo hodaj uz mene i budi mi prijatelj

„BUŠIĆI“

U vrijeme raspada SFRJ, Hrvati iz Bosne i Hercegovine našli su se  u vrlo teškom, gotovo bezizlaznom položaju. S jedne strane izloženi brutalnim udarima srpsko-crnogorskog agresora i „JNA“, a s druge suočeni s neshvatljivom reakcijom muslimanskog političkog vodstva i predsjednika SDA Alije Izetbegovića (koji su dugo smatrali pa čak i izjavljivali kako to nije njihov rat i ustrajavali na „neutralnosti“)1 bili su primorani samoorganizirati se za obranu.

I učinili su to na jedini mogući način: okupljajući dragovoljce koji su bili pripravni suprotstaviti se neusporedivo jačoj, tehnički opremljenijoj i brojnijoj vojnoj sili. No, da bi se uopće moglo započeti s pripremama za obranu, nužno je bilo najprije stvoriti političko-institucionalni okvir u kojemu bi se te i sve druge odluke donosile zakonito, a aktivnosti odvijale legitimno i u skladu s voljom naroda.

Tako je stvorena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna/Hrvatska Republika Herceg-Bosna – kao privremena administrativno-teritorijalna jedinica čije ustrojstvo ne samo da nije narušavalo cjelovitost Bosne i Hercegovine, nego je naprotiv osiguralo njezino preživljavanje i obranu znatnog dijela prostora, što se u narednim godinama pokazalo presudnim. Unatoč ovim neprijepornim činjenicama, formiranje Hrvatske Zajednice/Republike Herceg-Bosne još uvijek se hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini potpuno neopravdano, proizvoljno i zlonamjerno spočitava kao crimen.2 Sasvim je bjelodano, da se Hrvati nikad ne bi organizirali na ovaj način da je muslimansko vodstvo na vrijeme reagiralo na ratnu opasnost i prihvatilo savezništvo s Hrvatima protiv zajedničkog agresora.

Uzimati Hrvatima za „grijeh“ formiranje Herceg-Bosne (koja je u uvjetima obrane od agresije sačuvala Bosnu i Hercegovinu), a pri tomu priznavati genocidnu tvorevinu „republiku srpsku“ kao legitimnu – iako je nastala na genocidu i etničkom čišćenju – prvorazredni je cinizam bez presedana.

Stazama slave i ponosa

Izložen ozbiljnoj ugrozi same biološke opstojnosti (o čemu su svjedočila ratna događanja na području Republike Hrvatske, ali i razvoj krize u B i H tijekom 1991. i početkom 1992. godine), hrvatski narod u Bosni i Hercegovini se dakle, od početka srpske agresije morao sam pobrinuti za obranu svojih prostora. Zahvaljujući duboko ukorijenjenoj nacionalnoj svijesti i spoznaji o kakvim prijetnjama se radi, hrvatski dragovoljci iz ovih krajeva od kojih su mnogi već bili prekaljeni u bitkama u Hrvatskoj, potiču organiziranje oružanog otpora.

Vrletima Herceg-Bosne
Vrletima Herceg-Bosne

Krajem veljače 1992. godine, nekolicina pripadnika bojne  „Zrinski“ (elitne postrojbe Hrvatske vojske), dolazi na područje zapadne Hercegovine i već početkom ožujka iste godine pristupa se osnivanju bojne „Knez Branimir“ koja je predstavljala preteču „Bušića“. Bila je ustrojena od ukupno 4 satnije (u Posušju, Širokom Brijegu, Uskoplju i Ljubuškom) i njome je zapovijedao Slavko Grubišić. Instruktori za obuku satnija bili su veterani bojne „Zrinski“, koji su za vrlo kratko vrijeme od običnih mladića – dragovoljaca uspjeli stvoriti discipliniranu i vrhunski obučenu postrojbu.

Već početkom travnja 1992. godine, širokobriješka satnija odlazi na borbenu zadaću obrane sela Kruševa (kod Mostara) i time započinje ratni put onih koji će se nešto kasnije nazvati „Bušići“. Najveći broj pripadnika satnije u ovom sukobu (s „JNA“) doživljava prvo ratno iskustvo i priprema se za iskušenja koja slijede. Livanjska bojišnica, gdje su organizirali obranu prema Kupresu (na potezu: Osinj – Glavica – Cincar), u području Cincara, na prijevoju Korićina, planini Goliji i selu Strupniću bio je novi izazov za bojnu „Knez Branimir“ čija je jedna satnija (iz  Uskoplja) u isto to vrijeme angažirana u teškim borbama na području Konjica i kasnije Bugojna gdje zaustavlja prodor agresora iz smjera Donjeg Vakufa i učvršćuje dostignutu crtu obrane. Na teškom planinskom području, u uvjetima ekstremnih napora, bojna iz dana u dan sazrijeva kao ratna postrojba, ali razvoj situacije na terenu i sve veći opseg ratnih operacija iziskuje preustroj hrvatskih snaga i uspostavu još čvršćeg sustava djelovanja i zapovijedanja uz prijeko potrebno jačanje pokretljivosti i bržeg prebacivanja snaga s jednog mjesta na drugo. Dana 18. svibnja 1992. godine dotadašnja bojna transformira se u Pukovniju „Ante Bruno Bušić“ i nedugo zatim (13. lipnja iste godine) polaže svečanu prisegu u Posuškom Gradcu. Postrojba koja je s ponosom ponijela ime hrvatskoga junaka i mučenika bila je začetak Herceg-Bosanske vojske, odnosno, Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Ratnici „dječjih lica“ na jednoj od čuka
Ratnici „dječjih lica“ na jednoj od čuka

Novoustrojena pukovnija u svome sastavu ima 4 bojne od kojih je svaka nazvana po nekom od do tada poginulih pripadnika (posuškaVitez Damir Martić; livanjskaFerdo Sučić; širokobriješkaIvica Jelčić Čarls; uskopljanskaZvonko Krajina). Uskoro, s jačanjem rata u srednjoj Bosni, u sastav Pukovnije ulazi bojna iz Žepča (Andrija Tadić). Ratna djelovanja i obuka teku usporedo, a postrojba ratuje na području Livna, Mostara, te središnje Bosne, Jajca, Zavidovića i Žepča.

Stanje na terenu dodatno je otežano nastojanjem muslimanskih snaga da (nakon što su ih Srbi potisnuli iz istočne Bosne i Posavine) ostvare teritorijalna osvajanja na račun dojučerašnjih saveznika – Hrvata, napadajući njihove prostore.

Cijela 1992. godina protiče u grčevitoj obrani hrvatskih područja i enklava koje su izvrgnute nesmiljenim napadima muslimanskih ili srpskih postrojbi, a ne rijetko i koordiniranim akcijama ujedinjenih srpsko-muslimanskih snaga iako su muslimanske postrojbe (formalno) još uvijek bile u savezništvu s HVO. Računica vojnog i političkog vodstva muslimanskog naroda bila je osvojiti sve ono što se može uzeti, kako bi se u predstojećim pregovorima ostvarila što povoljnija pozicija. Budući da u srazu sa znatno jačim srpskim postrojbama nisu imali nikakvih izgleda, okrenuli su se sukobu sa slabije naoružanim i malobrojnijim hrvatskim snagama. Od listopada nadalje, zahvaljujući prije svega dvoličnoj politici muslimanskog političkog i vojnog vodstva, ali i sve većem prilivu muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne i Posavine koje mijenjaju etničku sliku srednje Bosne na štetu Hrvata, izbijaju i otvoreni muslimansko-hrvatski oružani sukobi 3 (unatoč potpisanom sporazumu o prijateljstvu i suradnji Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz srpnja 1992. godine koji je podrazumijevao i vojnu suradnju u pograničnim područjima).4

Iz brojnih operacija u kojima su sudjelovali „Bušići“ tijekom prve ratne (1992.) godine, teško je izdvojiti bilo koju kao najvažniju ili najuspješniju, ali jedna od svakako najsloženijih i najzahtjevnijih sa stanovišta vojnog angažiranja i strategije je ona iz studenoga pod kodnim nazivom „Bura“, a čiji je cilj bilo oslobađanje Podveležja i prostora između grada Mostara i Dubravske visoravni kao i neutraliziranje srpskog topništva koje je djelovalo s brdskih istočno-hercegovačkih područja. Zadaća „Bušića“ bila je odbaciti neprijatelja prema masivu Hrgud i izvan prostora Podveležja. Najteža bitka odigrala se na koti 694 (lokalitet Gnjilo brdo) koju Armija B i H u nekoliko navrata nije zauzela, a što su „Bušići“ uspjeli u snažnom udaru koji je srpske snage posve razbio i natjerao u bijeg.

Operacija „Južni potez“ – posljednja zajednička bitka HV i HVO
Operacija „Južni potez“ – posljednja zajednička bitka HV i HVO

Tijekom 1993. godine dolazi do još većih tenzija na relaciji HVO – Armija B i H i na kraju do rasplamsavanja pravog oružanog sukoba. Na prostorima središnje Bosne Hrvati se nalaze u gotovo potpunom okruženju muslimanskih postrojbi koje su opet (promatrajući stanje u cjelini) u obruču srpskog agresora – najbolji je primjer Lašvanska dolina koju s okolnih brda okružuju muslimanske postrojbe i napadaju sa svih strana, s tim što su prethodno na to područje pristigle desetine tisuća muslimanskih civila). „Bušići“ su opet u prvim redovima u obrani najugroženijih hrvatskih područja: Mostar, Žepče, Travnik, Uskoplje, Bugojno, Konjic… Te godine nije bilo ni obilježavanja obljetnice osnutka. Broje se žrtve. Sami bojovnici posebno ističu borbe za Bokševicu (lokalitet kraj Jablaničkog jezera kojim prolazi važna prometnica) iz ljeta 1993. kao najteže koje su vodili u tom razdoblju. Tri puta su je osvajali (nakon što su mjesne postrojbe HVO-a gubile položaje), sukobivši se i s elitnim odredom Armije B i H „Zulfikar“.

Zastrašiti ih nije mogla ni agresivna muslimanska propaganda koja je sustavno i planski širila priče o svojoj nepobjedivosti i junaštvu mudžahedina, dajući tako neskrivenu potporu islamskim ekstremistima koji su pristizali iz arapskog svijeta i od početka bili prepoznatljivi po surovim masakrima nad hrvatskim i srpskim  civilima kakvi na prostorima Bosne i Hercegovine nisu zabilježeni od razdoblja osmanlijskih osvajanja.4 Usprkos svemu Alija Izetbegović i njegovi suradnici ne samo da se nikad nisu ogradili od islamskog ekstremizma i djelovanja ovih zločinaca, nego su ih čak i posjećivali i time im davali neskrivenu potporu.5 Izetbegović je na smotrama mudžahedinskih postrojbi dočekivan uzvicima Allahu ekber i držao govore pred skupovima na kojima su se nalazili izmiješani borci Armije B i H i mudžahedini. Ovi susreti bili su obilježeni vjerskim ritualima (molitvama i pjesmama) islamskih fundamentalista koji su kao svoje temeljno opredjeljenje isticali „džihad“.

Budno oko izvidnika
Budno oko izvidnika

Uostalom, koliko je politika koju su vodili tadašnji lideri muslimanskog naroda bila „konzistentna“, „vjerodostojna“ i „principijelna“ govori i činjenica da su muslimani jedini imali međusobni oružani sukob u kojemu se u Cazinskoj krajini (na strani AP Zapadna Bosna i Fikreta Abdića) angažirala čak i zloglasna JSO – specijalna postrojba srbijanskog Resora državne bezbednosti sastavljena od kriminalaca i masovnih ubojica. Muslimanske snage su se osim toga (u pojedinim područjima pri osvajanju hrvatskih prostora) oslanjale i na suradnju sa srpskim agresorskim postrojbama, što je najviše išlo u prilog Srbima koji su u to vrijeme već ovladali najvećim dijelom teritorija B i H.

U tako složenim okolnostima i rat u Bosni i Hercegovini postajao je sve krvaviji.

Tamo gdje je bilo najteže, u kritičnim trenucima, zapovijed nadređenih glasila je:pošaljite Bušiće, a oni čiji je moto bio: Korak ispred, nisu štedjeli znoja, muke i krvi.

Ogorčene borbe vode se i u Uskoplju na čijim ulicama se sukobljavaju s neprijateljem prsa u prsa. Po pravilu su vraćali položaje koje su gubile druge postrojbe i za njih Armija B i H nije imala rješenja. Na „Bušićima“ su lomile zube daleko brojnije i opremljenije formacije, jer s položaja nisu odstupali, a kad se išlo u napad nije bilo oklijevanja niti povlačenja.

Mada je brojno stanje Pukovnije prema ustroju trebalo biti 1.200 ljudi, ona ni u jednom trenutku tijekom rata nije imala više od 600, a ne rijetko je brojno stanje bilo i ispod toga. Tijekom bojevih djelovanja, uvijek se ¼ ljudstva odmarala, a ostali su bili angažirani u borbi. Tako se događalo, da primjerice, u samo dva mjeseca postrojba ima 50 dana terena što je dovodilo do izraženog iscrpljivanja koje registrira i pukovnijski liječnik, skrećući pozornost kako je to posebice opasno za ranjenike koji nisu u stanju preboljeti ozljede kakve inače u normalnim okolnostima ne predstavljaju izravnu opasnost po život.

Heroji su umorni...
Heroji su umorni…

Uza sve to, u uvjetima složenih ratnih okolnosti, Pukovnija nikad nije bila u prigodi djelovati kao cjelovita formacija, jer su prema potrebi pojedine njezine bojne angažirane na različitim područjima. Tako je i kraj 1994. godine dočekala na uskopljanskom bojištu bez žepčanske bojne (koja je kao kralježnica obrane branila Žepčansku enklavu). Po prvi put sve četiri bojne skupa su se našle u čapljinskoj vojarni „Božan Šimonović“, gdje je dotadašnja Pukovnija preustrojena u 1. gardijsku brigadu HVO „Ante Bruno Bušić“ i u čiji sastav ulaze i topničke, tenkovske i mehanizirane bojne od kojih se formira proturaketna oklopna divizija.

I dok u Hrvatskoj već dulje vrijeme traje zatišje, „Bušići“ se pod zapovjedništvom brigadira Željka Glasnovića ubrzano pripremaju za predstojeće odlučujuće borbe, pri čemu je jedan od temeljnih strateških ciljeva osigurati uvjete za oslobađanje Republike Hrvatske, odnosno, potisnuti srpskog agresora sa svih onih okupiranih bosansko-hercegovačkih područja na kojima bi bilo moguće spajanje snaga martićevaca i bosanskih Srba.

Tijekom prve zajedničke akcije HVO  i Armije B i H, početkom studenoga 1994. godine (kodni naziv „Cincar“), oslobođen je značajan dio Kupreške visoravni i sam Kupres u koji prva (3. 11.) ulazi 1. gardijska brigada HVO-a „Ante Bruno Bušić“.

U očekivanju akcije
U očekivanju akcije

Slijedi operacija „Zima 94“ u kojoj „Bušići“ na livanjskoj bojišnici ovladavaju kotama Maksov vrh i Javorova kosa, a na kupreškoj naseljem Zloselo i kotom Križ. U isto vrijeme jedna bojna angažirana je na liniji proboja na potezu Livno – Bosansko Grahovo. Ove bitke bit će zapamćene po ekstremnim hladnoćama koje su ionako surove uvjete ratovanja činile još težim i složenijim, a od ljudstva iziskivale dodatne napore. Ova operacija združenih snaga HVO i HV, onemogućila je osvajanje Bihaća, oslobodila gotovo cijelo Livanjsko polje i otvorila put prema Grahovu i Kninu.

Uspješan nastavak borbi hrvatskih snaga u spomenutim operacijama i onima koje su uslijedile u lipnju 1995. godine („Skok 1“ i „Skok 2“) impresionirao je muslimansko vojno i političko vodstvo i oni u razgovorima s hrvatskim vlastima traže daljnje oslobađanje zaposjednutih područja. Tako u srpnju dolazi do potpisivanja „Splitskog sporazuma“6 o zajedničkoj vojnoj suradnji između hrvatskih i muslimanskih oružanih snaga na području Bosne i Hercegovine.

„Ljeto 95“ (25-30. srpnja) bila je također jedna od vrlo složenih operacija u kojoj „Bušići“ imaju zadaću vezivanja srpskih snaga na području od Livna do Kupresa, s napadnim smjerom djelovanja: Opaljenica – Procip – selo Bajramovići. Najutvrđeniji položaj „VRS“  („Vojske Republike Srpske“) na tom dijelu bojišnice bila je kota Procip koju je sam agresor nazvao „Bastiljom“ smatrajući je neosvojivom, budući da je sa svojih 1459 metara nadmorske visine dominirala velikim dijelom područja koje su kontrolirali. „Bušići“ su je u snažnom naletu zauzeli 25 svibnja i time probili crtu neprijatelja iznad kupreške visoravni. Hrvatske snage oslobodile su 1.600 četvornih kilometara okupiranog prostora i zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč te na taj način presjekle jedinu prometnicu koja spaja Knin s Drvarom i Banja Lukom. „VRS“ je potučena do nogu i u panici se povlači, pa pojedina sela više i ne brani. Tako su se stekli uvjeti za izvođenje Oluje kojom je uskoro najveći dio okupiranog državnog područja vraćen pod suverenitet Republike Hrvatske.

„Bušići“ u silovitom prodoru; njih se nije moglo zaustaviti
„Bušići“ u silovitom prodoru; njih se nije moglo zaustaviti

Dan uoči Oluje (3. kolovoza 1995. godine), „Bušići“ napadaju kotu Prika Jelovača i u tim se borbama sukobljavaju s elitnim srpskim postrojbama, Specijalnom policijom „VRS“ i specijalnom jedinicom „Panteri“. Po prvi put dogodilo se da malobrojniji hrvatski bojovnici nisu uspjeli probiti crtu, usprkos velikim gubicima i borbi prsa u prsa. Bilanca gubitaka na njihovoj strani bila je 6 poginulih i 14 ranjenih u jednom danu.

Sa srpskim „Panterima“ sreću se ponovno tijekom operacije „Maestral“ (rujna 1995. godine) kod Jajca i potpuno ih razbijaju (vraćaju im sve „s kamatama“ – kako kažu sami „Bušići“), nakon čega ta među Srbima hvaljena i slavljena postrojba predvođena Ljubišom Savićem Mauzerom prestaje postojati. Ovo je bila najopsežnija i najsloženija vojna operacija koju su hrvatske snage izvršile u dotadašnjem ratu. Osim postrojbi HVO, veliki doprinos daje 4. brigada HV („splitska“), a hrvatskim snagama je u operaciji zapovijedao general Ante Gotovina.

U Šipovo „Bušići“ ulaze 12. rujna, skupa s gardijskom bojnom „Ludvig Pavlović“, dan kasnije u selo Majdan i time je „VRS“ na ovom području potpuno razbijena i povlači se u rasulu. Sljedeći cilj je Mrkonjić Grad i „Bušići“ nastavljaju napredovati prema njemu, ali su po zapovjedi zaustavljeni na samo 4 kilometra od cilja. No, komunikacija Mrkonjić Grad – Banja Luka je presječena.

Postrojavanje kod Drvara 1995. godine
Postrojavanje kod Drvara 1995. godine

Mrkonjić Grad hrvatske su snage oslobodile u operaciji „Južni potez“ (koja je započela 8. listopada 1995. i bila posljednja vojna akcija koju su združene hrvatske snage vodile). U zajedničkom djelovanju s drugim postrojbama HVO i HV, „Bušići“ izbijaju na Manjaču iznad same Banja Luke iz koje prema Srbiji kreće veliki izbjeglički val srpskog stanovništva. Nalaze se na samo 15 kilometara od Banja Luke i general Gotovina 14. listopada najavljuje skori ulazak u grad. Daljnje napredovanje je međutim zaustavljeno naredbama „odozgo“ jer (kako se poslije ispostavilo) Amerikanci su zaprijetili da će tući po hrvatskim položajima i položajima Armije B i H ako se njihove snage nastave približavati Banja Luci.

Nakon Daytonskog sporazuma, sjedište 1. gardijske brigade „Ante Bruno Bušić“ je u Drvaru, dok jedan dio postrojbe ostaje na Kupresu i osigurava ova područja od mogućeg protuudara srpskih snaga.

Gubici „Bušića“ tijekom rata bili su 106 poginulih i 450 ranjenih bojovnika, a kroz Pukovniju i 1. gardijsku brigadu „Ante Bruno Bušić“ prošlo je 5000 dragovoljaca. Svi oni, s ponosom i dostojanstveno, onako kako to dolikuje hrvatskim vojnicima, nosili su časne oznake s imenom i likom našeg mučenika, junaka, revolucionara, emigranta, književnika, političkog vođe i nepopustljivog borca za slobodu hrvatskoga naroda Ante Brune Bušića, koji je svoj život na oltar Domovine položio davne 1978. godine u Parisu. Vođeni njegovim idejama, gazili su herceg-bosanskim vrletima, krvarili, ginuli i sanjali isti san.

Uz sav respekt prema mnogim drugim proslavljenim hrvatskim postrojbama koje su se borile u Domovinskom ratu (kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini) ovako impresivan ratni put nema niti jedna od njih slične snage i brojnosti.

„Bušići“ su bili i ostali ponos hrvatskoga naroda…

Poslije svega…

I danas, 21 godinu nakon svršetka rata, „Bušići“ se okupljaju, s ponosom obilježavaju svoje obljetnice, čuvaju uspomene na dane slave i sjećaju se onih koji nisu više s njima. S pijetetom i dostojanstveno. DA SE NE ZABORAVI…

Ratnici „dječjih lica“ 20 godina poslije... Prijatelji kako ste mi danas?
Ratnici „dječjih lica“ 20 godina poslije…
Prijatelji kako ste mi danas?

Jesu li se vratili normalnom životu, koliko su zadovoljni sami sobom i onim što ih okružuje, osjećaju li se možda prevarenim i iznevjerenim? Žive li u njima isti ideali, sanjaju li iste snove, nadaju li se boljem i vjeruju li u sutra?

Isuviše pitanja, dvojbi, nedoumica koje je nemoguće odgonetnuti. Teško da bi se i od njih samih dobili odgovori.

U ratu: odlučnost. U porazu: prkos. U pobjedi: velikodušnost. U miru: dobra volja – napisao je nedavno jedan veteran „Bušića“. Možda je to sasvim dovoljno.

Veterani ne govore mnogo.

I oni ne traže ništa.

Ne trebaju im lovorike i zahvale…Očekuju samo malo razumijevanja i poštovanja prema onima koji su podnijeli najveću žrtvu… i pravdu za svoj narod, dakako,  jer za to su se borili…i to su zaslužili.

Poslije svega, oni imaju pravo i na ogorčenje. Posebice kad se njihova žrtva omalovažava ili kad se u vlastitoj zemlji počnu osjećati kao građani drugog reda. Nedavno je jedan od „Bušića“, prisjećajući se rata i duboko povrijeđen nepravdom koju danas vidi oko sebe napisao:

Nikada dotad, a ni poslije, Hrvati nisu iskazali takvo zajedništvo. Njega se s ponosom, ali i dozom tuge, spominju Hrvati iz BiH, jednako kao i Hrvati izvan domovine, koji danas ne mogu sakriti osjećaj napuštenosti i ostavljenosti od Hrvatske. Hrvati u BiH dovedeni su u situaciju da ih se kao konstitutivan narod, nakon svega, marginalizira i obespravljuje u vlastitoj domovini BiH. A da nije bilo Hrvata iz BiH, bez njihove pomoći i žrtve, vjerojatno (zasigurno) danas ne bi bilo ni Hrvatske, a ni BiH. Dok Hrvati iz iseljeništva ukazuju na veliku materijalnu, financijsku, lobističku kao i svaku drugu pomoć koju su pružili Hrvatskoj, Hrvati iz BiH ističu da su na hrvatskim ratištima prije i nakon Oluje izginuli mnogi sinovi Herceg-Bosne.

Valja podsjetiti kako je vojno-redarstvena akcija Oluja krenula s livanjske crte obrane Rujani-Čelebić. Upravo ta crta obrane bila je dvostruko kobna za srpskoga generala Ratka Mladića. Prvi su put tu doživjeli vojni poraz od združenih hrvatskih snaga HV-a i HVO-a kojima je zapovijedao general Ante Roso, uz suzapovjedništvo mladog časnika Ante Gotovine. Da je Mladić prošao Livno, ne bi se zaustavio do Splita. Livanjska epizoda, u kojoj počinje Gotovinin uspon u vojnoj hijerarhiji, smatra se početkom njegova najplodnijeg razdoblja koje je završilo Olujom nad Kninom. Na livanjskoj bojišnici Gotovina je za iskazane vojne sposobnosti i znanje najprije diplomirao i magistrirao, a u Kninu je samo primio doktorsku titulu kao krunu svoga dotadašnjeg vojnog rada i uspjeha.

Još nas ima...Bogu hvala
Još nas ima…Bogu hvala

Hrvati iz Bosne i Hercegovine nisu se, dakle, borili samo za svoje domove, sela i gradove, nego i za maticu – Hrvatsku. Krvarili su kao toliko puta u povijesti, ne tražeći ništa za uzvrat. Tisuće dragovoljaca pristizalo je u Hrvatsku iz zapadne Hercegovine, Posavine, srednje Bosne, već od 1990. godine, uključujući se u obranu od srpskog agresora, a mnogi su u borbama položili i svoje živote, ostajali ranjavani. I kad je u Hrvatskoj (potpisivanjem „Sarajevskog primirja“ 3. siječnja 1992 godine) nastupilo zatišje, za njih nije bilo predaha. Trebalo je braniti zavičaj, kolijevku hrvatstva Bosnu i Hercegovinu kojoj je već prijetila ista pogibelj i čijom bi okupacijom i matična Domovina bila izgubljena. I obavili su časno i tu dužnost. Stoički, hrabro i bez oklijevanja.

Hrvatska im to nikad ne smije zaboraviti. Nema pravo počiniti takav grijeh.

Poslije svega ostaje nam samo sjećanje. Njega se ne možemo odreći, jer bi se time odrekli sebe. Mi koji smo skupa, rame uz rame, s ponosom i prkosom gazili Baniju, Liku, Kordun, Slavoniju, Dalmaciju i krševitu Herceg-Bosnu zadnji smo koji smijemo prihvatiti zaborav.

Uspomene moramo čuvati. Brižno i ljubomorno. I istinu – istinu o ratu i nama u tom ratu.

U ime našega Brune i svih onih znanih i neznanih mučenika na čijoj je krvi sazdano to što danas zovemo Domovinom i Zavičajem. Zato vjerujmo u sebe, svoj narod i Stvoritelja kojemu se molimo. Ne gubimo nadu.

„Bogu ništa nije nemoguće“, kaže poučen Lukinim Evanđeljem naš narod…

Navik on živi ki zgine pošteno. Počivali u miru Božjem.
Navik on živi ki zgine pošteno. Počivali u miru Božjem.

 

BILJEŠKE: 

1.Nakon što su srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli su preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika. Tamo su bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Poslije sukoba, srpsko-crnogorske snage bile su primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, mnoge stanovnike pobili, a dio odveli u Trebinje. Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće do 24. studenoga. Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri osvajanju i uništavanju hrvatskih naselja. Naime u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ ukopani u polju između Zavale i Ravnog. Već prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković. Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio agresor, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno. Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), započinje razgovor.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.

(https://www.youtube.com/watch?v=6LBTjJxgcf8https://www.youtube.com/watch?v=6LBTjJxgcf8)

 Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego što to historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč tomu i svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, nego su proglasili „neutralnost“, a izjava predsjednika Alije Izetbegovića kako to što se događa „nije naš rat“ potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva. Alija Izetbegović i SDA čak su javnosti uputili proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti BiH u “ratu između Srbije i Hrvatske”. 

Sve skupa pokazalo se kao kobna greška, jer su upravo muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – najvećim dijelom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na ratna zbivanja.

2. Hrvati u B i H bili su primorani organizirati se politički, vojno, pa i u administrativno-teritorijalnom smislu iz jednostavnog razloga: zbog vlastite opstojnosti. Kako bi legalizirali svoju oružanu obranu i političko djelovanje (u državi koja se raspala – jer B i H nije funkcionirala ni u jednom segmentu kao država, unatoč proglašenju samostalnosti i međunarodnom priznaju) Hrvati su 18. studenoga 1991. godine utemeljili Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna, koja je 28. kolovoza 1992. godine prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i to slijedom Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana. Uz Hrvatsku i Republiku B i H, Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je supotpisnica Washingtonskog sporazuma (18. ožujka 1994.) kojim je dogovoreno formiranje Federacije B i H kao ravnopravne zajednice hrvatskog i bošnjačkog naroda, a formalno je postojala sve do donošenja Ustava Federacije B i H (30. ožujka 1994.), odnosno, do samoukinuća (14. kolovoza 1996. godine), kad su ovlasti vlade Herceg-Bosne prenesene na vladu Federacije B i H.

Apsurdnost optužbi za „separatizam“ Hrvata, toliko je očita da je nije ni potrebito posebno dokazivati. No, na ovom mjestu, evo samo nekoliko nepobitnih argumenata: 1. Hrvatski narod prvi se organizirao za obranu i pitanje je bi li B i H uopće opstala da je to u cijelosti bilo  prepušteno neodlučnom Aliji Izetbegoviću i njegovim suradnicima; 2. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini na referendumu za samostalnost (29.02/01.03.1992. godine) glasovao je „ZA“, bez čega bi referendum propao, a B i H bi ostala u „krnjoj Jugoslaviji“, odnosno „Velikoj Srbiji“ – jer Srbi su u većini bojkotirali referendum; 3. Republika Hrvatska ne samo da nije poticala nikakav separatizam u svome narodu koji živi u B i H, nego je čvrsto stajala uz koncepciju samostalne i cjelovite B i H i u tom smislu apelirala da tamošnji Hrvati u što većem broju izađu na referendum i glasuju za koncept samostalne države; 3. Republika Hrvatska prva je priznala državu B i H (07.04.1992. godine) što samo po sebi sve optužbe za „agresiju“ i poticanje Hrvata iz B i H na „separatizam“ čini bespredmetnim.

3.Prvi ozbiljniji oružani sukob između muslimanskih i hrvatskih postrojbi izbio je u listopadu 1992. godine u Novom Travniku i okolici, kad je Armija B i H napala zapovjedništvo HVO-a, ratnu bolnicu i benzinsku crpku. U borbama je ubijeno 15 vojnika HVO-a. Glavni cilj napada u ovom dijelu srednje Bosne bio je osvojiti vojno-proizvodna postrojenja, vojarne i skladišta naoružanja, streljiva i vojne opreme u Goraždu, Konjicu, Vitezu, Bugojnu i Novom Travniku kojih je većina bila u rukama HVO-a.

Bošnjačko-hrvatski sukob u BosniSukob je planski isprovociran od strane muslimana i to mučkim ubojstvom tadašnjeg zapovjednika HVO Travnik Ivice Stojaka (20. listopada), kojega su bez ikakvoga povoda i razloga, iz zasjede, hicima u leđa, kroz automobilsko staklo, ubili pripadnici Armije B i H na nadzornom punktu na istočnom ulazu u grad. Vatru je otvorio major Armije B i H Semir Terzić zvani Tara, tada zapovjednik 7. muslimanske brigade. Za zločin nije bilo nikakvoga povoda, i taj nasilni akt izazvao je dodatne tenzije koje su između muslimana i Hrvata na ovom području bile prisutne mjesecima ranije, a u čemu su najveću ulogu odigrali brojni zločini nad Hrvatima što je dovelo i do njihovog masovnog napuštanja domova.

Sve ono što se s Hrvatima iz Travnika, Lašvanske doline i srednje Bosne u cjelini događalo kasnije, zorno svjedoči o tomu da ovo, nažalost, nisu bili nikakvi sporadični incidenti niti nesmotreni postupci, nego dio strategije koja je provođena s ciljem izazivanja sukoba s Hrvatima kako bi se potom krenulo u osvajanje njihovih prostora i stvorilo uvjete za uspostavu muslimanske etničke države, ponekad čak i uz oslonac na srpskog agresora kojemu je odgovaralo izbijanje muslimansko-hrvatskog sukoba.

Evo jednoga opisa tih događaja vezano za Lašvansku dolinu iz pera hrvatskoga novinara, publicista i istraživača Ivice Mlivončića podrijetlom iz Vareša, koji je posebnu pozornost posvetio izučavanju činjenica vezanih za bošnjačko-hrvatski sukob u B i H i djelovanje Al Qaide u ratu u B i H:

„Novi Travnik je tipično nacionalno miješano područje u BiH. Po popisu stanovništva 1991. godine općina je imala 30.713 stanovnika, a od toga su Hrvati činili 39,59 posto, Muslimani-Bošnjaci 37,85 posto i Srbi 13,33 posto. Udio Hrvata u ukupnom broju stanovnika se stalno smanjivao, na popisu 1971. bilo ih je 43,1 posto, a 1981. godine 40,3 posto. Opadao je udio i srpskog, a rasto udio muslimansko-bošnjačkog naroda.

Za srpske agresije Hrvati i Muslimani-Bošnjaci se zajednički brane. Pred srpskom agresijom na drugim područjima bježe i Hrvati i Muslimani-Bošnjaci i nastanjavaju se u gradu i selima i to u srpskim kućama i stanovima, jer su se Srbi povukli na srpski teritorij. Taj pritisak izbjeglica potiče napetosti i razne male sukobe između dva naroda.

 U listopadu 1992. godine počinju otvoreni sukobi između Armije BiH i HVO-a, a poprište sukoba je sam grad Novi Travnik sa selima Šenkovci, Sinokos, Donje Pećine i Opara. U tim borbama poginulo je 15 vojnika HVO-a, a Armija BiH po prvi put upotrebljava topništvo i uništava ratnu bolnicu i zapovjedništvo HVO-a. U travnju 1993. godine dolazi do jačeg zaoštravanja odnosa između dva naroda. Armija BiH je 13. travnja kidnapirala tri hrvatska časnika i vozača brigade ‘Stjepan Tomašević’ što je dodatno zaoštrilo odnose, a napadi na Vitez i Busovaču još više potiču strah i najavljuju sukobe. Bila je to akcija Armije BiH kojoj je bio cilj zauzeti cijelu Lašvansku dolinu, a koju je najavljivao potpredsjednik predsjedništva BiH dr. Ejup Ganić izjavivši Reuteru: ‘Mi ćemo zauzeti Lašvansku dolinu, zatvorili smo krug i osigurali naše prostore u stanovitoj mjeri’.

U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a muslimansko-bošnjačke snage počinile su 63 ratne žrtve nad Hrvatima u općini Novi Travnik. Od toga broja bilo je 11 djece, 48 odraslih civila i 4 zarobljena i ubijena vojnika HVO-a. Sredinom travnja 1993. u selu Zanepići bilo je 9 žrtava, 6. lipnja u Novom Travniku 30, 11. lipnja u Budušićima 3, 13. lipnja u Kasapovićima 3, 17. lipnja u Novom Travniku 1 i u Rastovcima 7 žrtava 25. listopada 1993. godine.“

(Vidi: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000513/podlistak.htm; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 23.10.2016.)

U jesen 1992. godine Armija B i H izaziva i sukob u Uskoplju, pokušavajući zauzeti prometnicu Bugojno-Uskoplje, a u općini Prozor-Rama nakon postavljanja barikada od strane muslimanskih snaga također dolazi do okršaja. Muslimanska strana poražena je u ovim lokalnim sukobima, ali je uspjela odsjeći Jajce i tako spriječiti dostavu bilo kakve pomoći tom gradu koji je bio pod teškim udarima srpskog agresora.

4. Polazeći od zajedničkih interesa suzbijanja agresije i zaštiti teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti dviju država, predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u Zagrebu su 21. srpnja 1992. godine potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“.

(Opširnije:http://www.dnevno.hr/kolumnisti/i-sporazum-tudman-izetbegovic-iz-srpnja-1992-potvrduje-besmislenost-teze-o-dogovorenom-ratu-68647#ixzz4NqNGoknE)

To nažalost, nije bio sporazum o cjelovitoj vojnoj suradnji, ali je omogućavao legalno djelovanje Hrvatske vojske u pograničnim područjima susjedne države, što je, među ostalim bilo nužno i zbog činjenice da je Hrvatska tijekom cijeloga trajanja rata trpjela stalne topničke i raketne udare i napade zrakoplovstva s područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba. U tim napadima teško su stradavali  i hrvatski gradovi i sela uz granicu s B i H, pogotovu Slavonski Brod, Županja, Rajevo Selo. Samo je područje Brodsko-posavske županije u tim napadima pretrpjelo gubitke od 182 civilne osobe, od čega 28 djece.

Svakako je zanimljivo podsjetiti kako je Alija Izetbegović opravdavao svoje izbjegavanje sklapanja cjelovitog sporazuma s Republikom Hrvatskom o zajedničkoj obrani od agresije. Naime, on je u izjavama za medije tvrdio da bi takav pristup „uznemirio srpski narod i doveo do daljnjih međunacionalnih sukoba“ – mada je najveći dio Bosne i Hercegovine već bio okupiran od srpskog agresora, mnogi gradovi i sela srušeni, desetine tisuća muslimana pobijeno, a stotine tisuća muslimana i Hrvata protjerano iz svojih domova, uz masovne zločine počinjene nad ova dva naroda. Nakon što je srpski agresor osvojio preko 70% Bosne i Hercegovine (uz stalna nastojanja priključivanja tih područja Srbiji) Alija je ipak konačno, čak i po cijenu „uznemiravanja srpskog naroda“ spas odlučio potražiti u savezu s Republikom Hrvatskom i HVO i spasiti što se spasiti može, pa je tako tek 3 godine poslije došlo do zakašnjelog potpisivanja „Splitskog sporazuma“ o vojnoj suradnji s Republikom Hrvatskom na cijelom prostoru B i H.

5. Ekstremni dio vodeće nacionalne stranke (SDA) koji je u to vrijeme bio i najutjecajniji u muslimanskom političkom vodstvu, od početka je svoj oslonac tražio među arapskim zemljama, iz kojih stiže obilata pomoć bosansko-hercegovačkim muslimanima (od novca, oružja i drugog ratnog materijala do ljudstva). Umjesto da se u interesu građana Bosne i Hercegovine i njihove zajedničke obrane od srpskog agresora distancira od onih zemalja koje su nastojale radikalizirati stanje slanjem pojedinaca i skupina iz ekstremnih organizacija i pokreta (među kojima je bio i ne mali broj islamskih terorista), muslimansko vojno-političko vodstvo krenulo je putem islamizacije države, što je u konačnici dovelo do daljnjeg narušavanja odnosa među narodima i objektivno nanijelo nemjerljivu štetu samoj Bosni i Hercegovini.

Svijet je bio svjedokom formiranja radikalne islamske postrojbe El Mudžahid koja je bila priključena 7. muslimanskoj brigadi iz sastava 3. korpusa Armije B i H čiji je vrhovni zapovjednik (kao i cijele Armije B i H) bio predsjednik Predsjedništva B i H Alija Izetbegović. Prve žrtve islamskih ekstremista bili su Hrvati u srednjoj Bosni, a nešto kasnije i Srbi. Zločine je karakterizirala do tada neviđena surovost, uz masakriranje, odsijecanje dijelova tijela – najčešće glava žrtava, i javno pokazivanje tih opskurnih rituala.

Prvi takav (zabilježeni i dokumentirani) zločin počinjen je lipnja 1993. godine u selu Čukle kod Travnika. Naime, 8. lipnja, s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz nesmiljene napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način. Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i ono 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa. U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici Armije B i H, nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti poslije su svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić. Godinama poslije, na svjetlo dana izašli su i mnogi zločini nad Srbima koje su na sličan način počinili mudžahedini (na Ozrenu i drugim mjestima).

(Opširnije:http://www.vecernji.ba/isti-pecat-zlocina-nad-hrvatima-u-ratu-u-bih-kao-i-nad-novinarom-sad-a-957096; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.10.2016.)

Sličnih zločina bilo je na stotine diljem Bosne i Hercegovine i oni su se pokazali kao djelotvorna metoda etničkog čišćenja, a mnogi takvi zločinački rituali bili su čak i snimljeni na video-kazete koje su potom prodavane na crno i distribuirane čak i izvan B i H. Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima što se pokazalo ka vrlo djelotvorna metoda etničkog čišćenja.

O djelovanju mudžahedina u Bosni i Hercegovini tijekom rata (1992/95.) i o nedvojbenoj potpori koju su uživali od strane bošnjačko-muslimanskog političkog i vojnog vrha postoje brojni dokumentarni video zapisi. Ovdje su navedeni samo neki od njih:

https://www.youtube.com/watch?v=SmqJvcMDYA0

https://www.youtube.com/watch?v=kw0e6gsCskg

https://www.youtube.com/watch?v=meVQY6Ck10o

https://www.youtube.com/watch?v=oKKDYPo4oE8

https://www.youtube.com/watch?v=Ai1J3uK4P4A

6. Splitska deklaracija (ili Splitski sporazum, puni naziv: „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“), dokument je koji su u Splitu 22. srpnja 1995. godine potpisali predsjednici Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (dr Franjo Tuđman i Alija Izetbegović), a prema kojemu je Oružanim snagama Republike Hrvatske omogućeno da u svrhu zajedničke obrane s Armijom B i H koriste cijeli teritorij Bosne i Hercegovine. Potpisan je uz blagoslov SAD-a i tadašnjeg turskog predsjednika Demirela, a njime je bio dogovoren i način koordinacije djelovanja hrvatskih snaga i snaga Armije B i H. Treba imati u vidu kako je taj sporazum došao u zadnji trenutak, kad je srpski agresor već osvojio preko 70% teritorija B i H, zauzeo čak i (od OUN-a) „zaštićenu zonu“ (Srebrenicu) i kad su vodeće svjetske sile (ali i muslimansko političko vodstvo u Bosni i Hercegovini) konačno shvatili kako se bez hrvatskih snaga (HVO i HV) ne može postići nikakva strateška ravnoteža. Slijedile su krvave bitke i žrtve kojih svakako ne bi bilo da Alija Izetbegović i njegovi suradnici nisu svojom kolebljivošću, neodlučnošću i pogrešnim potezima omogućili srpskom agresoru osvajanje najvećeg dijela Bosne i Hercegovine.

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat