IDEALIST KOJI SE SVJESNO ŽRTVOVAO ZA HRVATSKU

 

  Piše: Zlatko Pinter

Danas se navršava 88 godina od mučeničke smrti jednoga od najvećih sinova našeg naroda, čovjeka koji se tijekom četvrt stoljeća svoga aktivnog političkog rada svrstao među besmrtnike i tako postao nadahnućem brojnih naraštaja, nepresušnim izvorom iz kojega smo se u vremenima mraka i kušnji napajali vjerom, nadom …i osjećajem da ni jedna žrtva nije prevelika kad je u pitanju sloboda

radic

O Stjepanu Radiću može se pisati na razne načine.

Moguće je faktografski nabrajati događaje iz njegovog bogatog i burnog života, analizirati političke poruke ili spise, tragati za nepoznatim detaljima iz obiteljskog miljea, pod povećalo stavljati odnos koji je imao prema drugim velikim povjesnim ličnostima čiji je suvremenik bio, osvrtati se na ovaj ili onaj način na stavove koje je imao prema vjeri, svijetu u kojem je živio, političkim idejama i koncepcijama, i, dakako, promatrati to na različite načine – ovisno o vlastitom svjetonazoru i shvaćanjima, ili kutu iz kojega prilazimo bilo kojoj od tema što ih obrađujemo.

No, da pođemo od onoga što je nepobitno.

Radić je bio nepopravljivi i neizlječivi idealist, čovjek koji je bezgranično vjerovao u ljude, njihove dobre namjere i zdrav razum i stoga je tako uporno nastojao (skupa s bratom Antunom) svoje političke ideje i zamisli graditi na uverzalnim vrednotama, na temeljima koji su u isto vrijeme bili dijelom njega samoga, njegovog odgoja i svjetonazora, svega onoga što mu je u djetinjstvu u rodnom Trebarjevu Desnom usadila majka – nepismena ali širokogruda i mudra hrvatska seljanka koju je obožavao i smatrao filozofom.

S te točke motrišta, sva njegova „lutanja“, „nedosljednosti“, „promašaji“, „greške“ i „propusti“ više su bili izraz i ogledalo tog nesavršenog i prijetvornog svijeta (kojega je tvrdoglavo i unatoč svemu pokušavao mijenjati), nego njegovih osobnih slabosti – kojih je svakako, kao i kod svakog drugog smrtnika zacijelo bilo.

Radić nikad nije politiku svodio na puko pragmatičko ostvarivanje programa. Za njega je politika bila isto što i narodni interes – pri čemu je taj interes promatrao isključivo u svjetlu harmoničnog odnosa prema svim drugim narodima, ne stavljajući ni jednoga trenutka hrvatski ili bilo koji drugi etnicitet u položaj povlaštenih ili bogomdanih nacija.

Njegova širokogrudost, neposrednost i dosljedno zastupanje narodnih interesa prepoznati su u hrvatskom seljaštvu, pa u stanovitoj mjeri i seljačkom sloju drugih naroda u okruženju, i to je bilo ono što ga je na kraju dovelo u otvoren sukob s velikosrpskim tiranima i vlastodršcima, ali i pretvorilo u vodeću političku ličnost i nespornog narodnog tribuna prve polovice 20. stoljeća.

Nije priznavao autoritete, niti se klanjao bilo komu zato što je bio na položaju – pa bio on kralj ili zatvorski čuvar. Za njega je vrhovni autoritet bio hrvatski narod, a ideal sloboda. Grozio se hrvatskih intelektualnih „elita“ koje su po kazališnim foajeima i kavanama Pešte, Beča, Parisa i drugih europskih metropola „bistrile“ politiku i „krojile“ sudbinu narodu, a da o njemu nisu znale ništa, niti su ih u suštinskom pogledu zanimale narodne potrebe.

Došao je u sukob (i prekinuo prijateljstvo) s Tomašom Masarykom (onoga trenutka kad se uvjerio da njegova pragmatika1 odnosi prevagu u odnosu na stavove koje je do tada zastupao i po njima bio poznat u Europi), iako se radilo o nespornom autioritetu s velikim utjecajem koji je sezao daleko izvan granica Češke i potonje Čehoslovačke. Naime, između Radića i Masaryika puklo je onog trenutka kad je Radić shvatio da je njegov prijatelj vlastitim ciljevima i političkim ambicijama podredio načela slobode, pravde i ravnopravnosti naroda koja je do tada (tobože) zagovarao. Masaryk je, naime, bio veliki pristaša ujedinjenja Hrvata i Srba u zajedničku državu, ali mu pritom nije smetala velikosrpska hegemonija. Njegov stav bio je kako su Hrvati i Srbi „jedan narod“ (uzimajući kao mjerilo da govore „istim jezikom“), te da se razlikuju „samo po pismu i vjeri“, zanemarajući sve druge postojeće civilizacijske i kulturološke osobitosti, pa i razlike koje su među njima vladale. Kasnije ponašanje lidera Čehoslovačke u još je većoj mjeri pokazalo da su njegova politička pragmatika i vlastiti interesi bili iznad ideala do kojih je Radić toliko držao. Ni u vrijeme najžešće velikosrpske diktature (nakon 6. siječnja 1929 godine), kad se cijeli zapadni svijet zgražao nad krvavim terorom koji vlada u Krajevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji, niti on niti njegova Vlada nisu se oglasili, a godinama su odbijali dati azil progonjenom Svetozaru Pribićeviću kojega su diljem Europe pratili kraljevi agenti.

Od prvoga trenutka, kad se sukobio s tadašnjim austrougarskim režimom i zbog „uvreda“ Khuena Hedervarya (1893.) i paljenja mađarske zastave (1985.) bio izvrgnut batinanju i zatvaranju, Radić je pokazao hrabrost i tvrdokornost koja zadivljuje.

Kad je izgubio vjeru u pomoć „demokratskog“ Zapada ne pronalazeći tamo oslonac za svoje ideje, odlazi u Rusiju, pa čini čak i korak zbog kojega je kasnije nazivan „komunistom“ (svoju stranku uključuje u Seljačku internacionalu), vjerujući jedno vrijeme kako će možda Rusija stati na stranu Hrvatske i podržati je.

Pokazalo se da su te nade bile uzaludne.

Možemo li zamjerati Radiću što je u tim složenim odnosima između velikih sila i vremenima kad je njegov narod u versajskoj velikosrpskoj tvorevini bio izložen nesmiljenom teroru najgore vrste, ponekad lutao u pokušaju nalaženja riješenja?

Dakako da možemo.

Iz ove perspektive, nakog 80 i više godina odmaka, lako je mudrovati i analizirati, ocjenjivati  prave ili pogrešne poteze. Promatraju li se stvari u pravom kontekstu, na Radića se ne mogu primjeniti drugačiji kriteriji nego i na druge njegove suvremenike, pa je uputno zapitati se nisu li Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, Frano Supilo, Ivan Meštrović, Ante Trumbić i svi drugi koji su na bilo koji način imali dodira s idejama „ilirizma“ ili južnoslavenstva  isto tako živjeli u zabludi i pravili pogreške i promašaje – kojih nisu bili svjesni u vrijeme kad su ih činili. U datim okolnostima postojali su bitni ograničavajući čimbenici, a to je prije svega bio velikosrpski mentalitet vladajuće srbijanske klike, koji je u novonastaloj južnoslavenskoj zajednici dolazio do izražaja na način da se Srbija prema zemljama koje su bile u sastavu Austro-Ugarske odnosila kao prema okupiranim područjima. Radić  je bio mirotvorac, demokrat i kršćanin, i svaka sila bila mu je strana. Režim kralja Aleksandra Karađorđevića razumio je samo jezik sile s kojom Hrvati nisu raspolagali.

Možda je najmanje razumljivo ponašanje Radića kad je u pitanju pravaška politička struja koju je oduvijek shvaćao kao političke konkurente, a nikad kao (makar moguće) saveznike. Frankovci i njihova povremena agresivnost vjerojatno su utjecali na takav njego stav.

Neki mu i danas zamjeraju što je priznao centralistički Vidovdanski ustav i pristao ravno iz zatvora sjesti u ministarsku fotelju. Uzima se li pri tomu u obzir da je i tada Radić bio vođen isključivo interesima svoga naroda, i da je makar u dubini svoje duše vjerovao da mu na taj način može olakšati položaj? Jer, ne zaboravimo, dvije godine poslije, onoga trenutka kad postaje svjestan da nema drugog izlaza, on napušta svoj položaj i upire sve snage kako bi stvorio što širu frontu antirežimske opozicije.

Na kraju, to mu uspijeva na jedini mogući način: tako što je klopio povijesni savez sa Samostalnom demokratskom strankom i Svetozarom Pribićevićem (što je bio put ka formiranju SDK) jer bez političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj, u takvoj konstelaciji odnosa svaka organizirana opozicijska borba bila bi unaprijed osuđena na neuspjeh. Dakako da je Pribićević u taj savez ušao tek onda kad je izigran od srpskih radikala i istupio iz Demoratske stranke, ali Radić je spasavao što se spasiti može, a jedini izlaz bilo je političko ujedinjenje Hrvata i Srba i njihov zajednički front protiv srbijanske hegemonije. Da je tomu tako, pokazali su događaji koji su slijedili. Naime, od samoga stvaranja, SDK je bila izvrgnuta oštroj kampanji a njezini prvaci izloženi su pritiscima i teroru. Beogradski vlastodršci nastojali su na sve načine razbiti taj hrvatsko-srpski savez, što samo po sebi dokazuje kako je on predstavljao ozbiljnu opasnost po režim.

Mada je obračun s Radićem najavljivan tjednima prije, a on sam upozoren i prije samoga ulaska u beogradsku Narodnu skupštinu što se sprema, nije htio ustuknuti, riješen da iz nje izađe kao pobjednik ili „s nogama naprijed“ – kako je navodno rekao nekim svojim prijateljima kad su ga pokušali odvratiti od puta u Beograd.

Tog kobnog jutra, 20. lipnja 1928. godine,  kraljev ubojica četnički zločinac Puniša Račić izvršio je isplanirani zločin hladno, na okrutan način: pucao je u hrvatske zastupnike koji su u isto vrijeme bili zastupnici SDK i ti pucnji trebali su zauvijek pokopati sve težnje Hrvata za samostalnošću i slobodom, ali isto tako i razbiti hrvatsko-srpsko političko jedinstvo. Tragični događaj koji je zgrozio svijet odnio je živote Pavla Radića i Ivana Granđe, a nešto kasnije i samoga Stjepana Radića, ali je učvrstio SDK, dok je kod Svetozara Pribićevića izazvao pravu katarzu. Od tada nadalje, on je ogorčeni protivnik režima i konačno shvaća da bez ravnopravnosti Hrvata nije moguća nikakva državna zajednica sa Srbijom.

Sprovod omiljenog učitelja i vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića izveo je na ulice Zagreba stotine tisuća ljudi. Rijeka njegovih poštovatelja slijevala se na Mirogoj, a cijela Hrvatska je bila zavijena u crno. Kažu da je jedna od posljednjih poruka koju je izrekao prije smrti bila kako Hrvati oduvijek pripadaju zapadnom, a Srbi istočnom svijetu. Naravno, znao je on to i prije, ali čini se da se do zadnjeg trenutka nadao kako se nešto u mentalitetu srbijanske klike i njezine kamarile može promjeniti. Kao da je morao platiti životom da bi se potpuno lišio te svoje zablude s kojom njegova prostodušna hrvatsko-slavenska duša nikad nije u potpunosti mogla raskrstiti.

Radićeva smrt izazvala je velike demonstracije u Zagrebu, u kojima su sudjelovale desetine tisuća ljudi. Režim je odgovorio silom. Troje je ljudi ubijeno, a nekoliko ranjeno. Nemira je bilo diljem Hrvatske, ali vlast je bila neumoljiva. Sve skupa završilo se uvođenjem diktature i još većom tiranijom nepunih 5 mjeseci poslije smrti Radića.

Stjepan Radić imao je mukotrpan i trnovit životni put.

Uz pomoć svoje vjerne životne družice Marije Dvoržakove (Čehinje koja je Hrvatsku voljela istim žarom kao i on i s kojom se vjenčao 1898. godine), podnosio je, međutim, sve nedaće: progone i zatvaranja, siromaštvo, politička podmetanja i intrige, nepravdu i poruge kojima je od političkih oponenata ne rijetko izvrgavan upravo zbog svoje dobrodušnosti i čestitosti. Kako za života, tako i poslije smrti supruga, Marija je nastavila borbu za istinu o vremenu u kojemu je Stjepan djelovao i događajima čijim je svjedokom bila. Uprkos progonima koje su proživljavali ona i djeca – jer i poslije svega nisu ih ostavljali na miru – ona je ostala ustrajna u svojoj odanosti Stjepanu.

Tri godine nakon njezine smrti (1957.) u kalendaru Hrvatski glas (koji je izlazio u Winnipegu u Kanadi), prvi je put objavljen tekst njezinih Uspomena – dragocjenog dokumenta jednog vremena koji prikazuje obiteljski život Stjepana Radića, ali između redaka oslikava i klimu u kojoj su živjeli, život pun patnje, odricanja i teškoća, ali i strasne i nježne ljubavi dvoje ljudi koje je u čudnim i nemirnim vremenima spojio prst sudbine da jedno drugome budu oslonac. Mariju Radić mnogi smatraju prvom hrvatskom političarkom, budući da je bila društveno angažirana nastavljajući na svoj način bitke koje je za života vodio njezin suprug.

Ljubav i brak Stjepana i Marije Radić, smatra se jednom od najljepših ljubavnih priča u bogatoj riznici životopisa hrvatskih političkih velikana.

Za kraj ovoga teksta, podsjetit ću na prvo pismo (od 30.07.1894. godine), koje je Stjepan uputio svojoj dragoj Mariji, usput je (uz pomoć malog literarnog uradka koji je sastavnim dijelom pisma) podučavajući hrvatskom jeziku:

„Njezine oči
Oko je njezino plavo kao ljubičica, čisto kao izvor, sjajno kao rosa. Pogled njezin mekan je kao svila, radostan kao proljeće, pronicav kao sunčana zraka. Kad hoće da kaže tajnu, ne otvara usta i ne govori mnogih rieči, nego samo trepavice podigne i bljeskom oka svoga otkriva tajne. Kad hoće sabrati misli svoje ne meće dlana na čelo i ne prima se rukama za glavu, nego samo veđe svoje spusti i već su misli u redu, a ti misliš: Gle kako znade vladati dušom svojom. I plakati znadu oči njene, nu ja to još niesam vidio, a molim nebesa da me nikad ne učine tako biednim da ne bi mogao otrti suza. Moje su ionako gotovo već presahle.“
(http://croatia.ch/zanimljivosti/110827.php)

BILJEŠKE:

1 Masaryk je nastojao ujediniti Češku, Moravsku i Slovačku i od njih stvoriti jednu državu, u čemu je na kraju i uspio, te postao prvi predsjednik te zemlje koja je nazvana Čehoslovačkom. Taj koncept „ujedinjenja“, međutim, u sebi je od samoga početka sadržavao jednu anomaliju koja je po svemu odstupala od Masarykovih temeljnih deklarativnih zauzimanja za ljudska prava i demokraciju. Čehoslovačku su tvorili Česi kojih je u njoj bilo 51%, Nijemci sa 35% i Slovaci čiji je udjel u ukupnom stanovništvu iznosio samo 15%. Što se koncepta Jugoslavije tiče, poznato je kako su završila oba pokušaja njezine uspostave. Na kraju i sam raspad Čehoslovačke (1992. godine), dokazao je promašenost Masarykovog projekta o potvrdio kako je Radić bio u pravu.

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat