KRVAVI PIR U BEOGRADSKOJ SKUPŠTINI

Piše: Zlatko Pinter

Na današnji dan, prije 88 godina velikosrpski zločinci ubili su hrvatske zastupnike u Beogradu, u vrijeme zasjedanja Skupštine i usred rasprave koja se vodila. Učinili su to po nalogu kralja  „ujedinitelja“, koji je nemilice tlačio „ljubljeni svoj narod“, s krajnjom nakanom da se država pretvori u „Veliku Srbiju“ – vjekovnu opsesiju zanesjenjaka i nacionalista čiji je san o obnovi Dušanovog carstva predstavljao vrhunac onoga što su nazivali „nacionalnom misijom“ srpskog naroda.

(…) U tom času izvadio je Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum) . Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dra Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basarička u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: ‘Ha! Tebe sam i tražio!’ I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.“*

——————————–

*Dr Rudolf Horvat, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 389.-390.

Ovako povjesničar dr Rudolf Horvat opisuje krvavi zločin u beogradskoj Skupštini, u svojoj glasovitoj (ali, nažalost u nas malo poznatoj knjizi) Hrvatska na mučilištu.

Orjunaš, terorist i zločinac Puniša Račić, bio je zadužen za egzekuciju koju su davno prije isplanirali srpski kralj i njegovi suradnici. Bezobzirni masakr u Skupštini najavio je razdoblje još većeg mraka u kojemu je hrvatski narod prolazio svoj križni put već punih 10 godina (od samoga stvaranja velikosrpske tvorevine pod krinkom Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba).

Nezapamćeni krvavi pir, koji je tada izazvao zgražanje u cijelom civiliziranom svijetu, trebao je biti konačni, završni udarac svakom nastojanju hrvatskoga naroda da se izbori za svoju ravnopravnost. No, on pokazuje i svu nakaznost velikosrpske klike i njezino nastojanje da sve narode s kojima su Srbi živjeli u zajedničkoj državi učini poslušnim robljem. Dakako, teror i tlaka nisu bili sami sebi svrha: iza svega su stajali „viši“ ciljevi velikosrpskih ideologa. Pod izgovorom kako se nastoji stvoriti „jugoslovensku“ naciju (ujedinjenjem „troimenog  južno-slovenskog plemena“ – Slovenaca, Hrvata i Srba), država se postupno, smišljeno i  sustavno pretvarala u „Veliku Srbiju“.

Na putu ostvarivanja takvih ideja,  najveća i najozbiljnija zapreka bili su Hrvati.

Njihov glas se moralo utišati – naročito poslije hrvatsko-srpskog političkog sporazuma koji je ujedinio Srbe „prečane“ s Hrvatima u konačnoj borbi protiv kraljevskog režima i izbornih uspjeha Stjepana Radića i njegove seljačko-republikanske političke opcije.

Pucnji u beogradskoj Skupštini, označili su konačan kraj jedne opsjene i zablude kojoj su desetljećima robovali mnogi Hrvati (poput Ivana Meštrovića, Ante Trumbića, pa jednim dijelom i samoga Stjepana Radića), nadajući se i vjerujući da se demokratskim, nenasilnim i legitimnim sredstvima parlamentarne borbe može promijeniti duh i mentalitet beogradske čaršije čija je koncepcija uspješnosti državne politike počivala na otimačini tuđih zemalja, teroru, pljački i zločinu.

Pouke iz prošlosti služe nam kako ne bi ponavljali već učinjene pogreške. Vrijedi to za sve narode, pa i za hrvatski – ili bi bar tako trebalo biti.

Najmanje što danas možemo učiniti je ne zaboraviti naše mučenike koji su svojim životima platili to što su slobodno mislili, govorili i zastupali interese svoga naroda.

Neka im je laka hrvatska gruda.

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat