OTAC DOMOVINE – SVJETIONIK U VREMENIMA ISKUŠENJA I BEZNAĐA

Piše: Zlatko Pinter

 

 Ante Starčević. Otac domovineDr Ante Starčević – filozof, spisatelj, povjesničar, književni kritičar, prevoditelj, publicist, pjesnik, filolog, poliglot, ali i velikan hrvatske političke misli, jedinstvena je i neponovljiva pojava u našoj povijesti. Ono što je za života činio prepoznato je od naroda koji mu je u znak zahvalnosti uzvratio nazivajući ga Ocem Domovine. Glasoviti  govor  koji je održao u Saboru  prije točno 155 godine (26. lipnja 1861.), dragulj je u bogatoj riznici hrvatske političke misli, i on po mnogo čemu nadilazi značaj i okvire uobičajenog saborskog izlaganja.

Izvorna hrvatska pravaška misao, onako kako ju je formulirao njezin tvorac dr Ante Starčević početkom 1850-ih godina, temelji se na ideji neovisne hrvatske države i ujedinjenu svih Hrvata i svih hrvatskih zemalja. Sa svojim najbližim suradnikom i istomišljenikom Eugenom Kvaternikom,  on je oslonac za svoje političke ideje pronalazio u idealima Francuske buržoaske revolucije (sloboda, jednakost, bratstvo), ali s jasnim odmakom od revolucionarnih metoda, držeći da se postavljeni politički ciljevi mogu i moraju ostvarivati isključivo na legalan, legitiman i demokratski način, bez nasilja i krvi.

Polazeći od prirodnog prava svakog naroda na slobodu i samostalnost, pa time i vlastitu državu, Starčević je smatrao da se to može postići jedino izvan Habsburške Monarhije (što je, obzirom na gorko iskustvo koje je hrvatski narod do tada imao s Austrijom i Mađarskom bilo sasvim logično i razumljivo). Radeći na širenju pravaške ideje u hrvatskom puku – posebice među inteligencijom – Starčević se trudio nacionalno osvijestiti Hrvate i potaknuti ih na spoznaju da su samostalnost i sloboda cilj kojemu se mora  težiti, i da bez toga nema opstanka niti budućnosti za hrvatski narod.

Oštro je odbacivao i osuđivao svako sluganstvo i udvorništvo, a služenje stranim interesima smatrao veleizdajom. Naročito je bio osjetljiv na agresivne namjere s istoka i ideje stvaranja velikosrpske državne tvorevine na račun hrvatskih zemalja, pa je ne rijetko na tvrdnje o nepostojanju hrvatskog naroda (koje su dolazile s te strane), odgovarao istom mjerom.

Druga polovica 19. stoljeća opterećena ja vrlo složenim odnosima između na jednoj strani Austrije, i na drugoj Ugarske. Poslije pobjedonosnih pohoda u borbama protiv Turaka, Austrija nastoji narodima u Ugarskoj nametnuti svoju volju na različite načine, pa i negiranjem njihovoga prava na samostalno odlučivanje o unutarnjim pitanjima i međusobnim odnosima, dajući čak i Turcima određene koncesije na njihovim područjima, uz istodobno provođenje germanizacije razvlašćivanje plemenitaškog sloja. Kod Hrvata to izaziva otpore, što kulminira pobunom i Zrinsko-Frankopanskom urotom u okviru koje se okupljaju protivnici austrijske hegemonije ne samo iz Hrvatske, nego i iz Mađarske, pa i same Austrije.

Višedesetljetna nastojanja Hrvata da se odupru mađarizaciji i germanizaciji, svodila su se na ogorčenu i dugotrajnu borbu kojoj se u vrijeme pojave Starčevića i pravaštva ishodište nije moglo ni naslutiti. Dakako da ne  treba ni spominjati koliko je opasno bilo u to vrijeme otvoreno nastupati protiv moćnih Habsburgovaca i njihovog apsolutističkog poretka, no, Starčević i njegovi suradnici svjesno su prihvaćali taj rizik.

Vođen svojim unutarnjim osjećajem za pravdu i ljubavlju prema Domovini i narodu iz kojega je potekao,  Starčević je svoje stavove iznosio glasno, jasno i bez oklijevanja, čistim narodnim i svakomu razumljivim jezikom, bez ispraznih fraza i parola, imajući uvijek i jedino na umu cilj političke borbe i način njegova ostvarivanja.

O Ocu Domovine može se, naravno, reći daleko više nego što dopušta opseg ovoga teksta, no, na ovom mjestu nije zgorega podsjetiti i na neke bitne značajke njegove ličnosti koje su ga odredile ne samo kao političara, nego i kao čovjeka i humanistu.

Usvajajući (već spomenuta) idealistička načela Francuske revolucije o slobodi, ravnopravnosti i bratstvu svih ljudi, ovaj hrvatski nacionalist  bio je dovoljno širokogrud i pravdoljubiv, da  za svoj narod traži samo ona prava za koja je držao da ih moraju imati i svi drugi narodi (neovisno o brojnosti, rasi, vjeri i podrijetlu), dovoljno napredan da se zalaže za potpunu slobodu svakoga pojedinca – pod uvjetom poštivanja istih takvih sloboda drugih ljudi (što znači da ljudska sloboda nije apsolutna, i da u sebi nosi i odgovornost), ali i konzervativan kad je u pitanju vjera u Boga i hrvatska tradicija, oštar i nepomirljiv u osudi svakog nemorala (makar on poticao i iz redova klera), građanin Europe po shvaćanjima univerzalnih načela slobode i pravde i istodobno nepomirljivi protivnik svake hegemonije koju su malim narodima nametali jači i moćniji.

Bio je posebno osjetljiv na pojave sluganstva i pokornosti, i to je izrazio jednom (u nas često citiranom) mišlju:

“Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačii, jer od njega, ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke – što mienja gospodare.”

Imajući uvijek na umu opće dobro, a shvaćajući politiku kao služenje narodu, svoj je stav po tom pitanju sažeo u nekoliko prostih i svakomu razumljivih riječi:

„Tko se kruhom naroda hrani, ima narodu računa polagati.”

Ne odstupajući od humanističkog pogleda na odnose među ljudima i narodima, svoju težnju za pomirenjem Hrvata sa svima s kojima su slijedom nesretnih povijesnih okolnosti bili u sukobu, izražavao je ovako:

“Rastrgajmo paklenu mrežu koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo, zaboravimo na nepravde i uvrede koje smo jedni od drugih pretrpjeli, pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima, a ne narodima našim, oprostimo neprijateljima našim, nastojmo da nam u buduće ne mogu škoditi, pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga, zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob sva naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.”

Ljubav prema narodu i Domovini nije ga priječila da iskreno i bez zadrške progovori i o manama svog puka:

“Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice, koje nam drugi učine. Ali mi bar za čas, u sadašnjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa, ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo, kako valja.”

Nije priznavao vođe i autoritete koje je trebalo bespogovorno slijediti, kao što nije cijenio ni njihove sljedbenike, zagovarajući bez ostatka načelo da slobodan čovjek misli svojom glavom i ravna se prema vlastitim moralnim i etičkim normama.

Spomenuti govor u Saboru, smatra se i početkom snažne rehabilitacije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, hrvatskih velikaša uhićenih na prevaru i mučki pogubljenih u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine. Bio je to poticaj njegovanju njihovog kulta u hrvatskoj narodnoj tradiciji, što je u datim okolnostima bilo od iznimne važnosti.

  Na samome početku, dr Starčević jasno, razgovijetno i otvoreno pojašnjava namjere Austrije koja nastoji diktirati odnose između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Ugarske tako da ih međusobno zavadi i tako ostvari svoje interese. Potom na isti način analizira hrvatsko-mađarske odnose, položaj hrvatskog naroda pod vlašću Habsburga, odbacuje svaki pokušaj hegemonije, i u tom kontekstu pruža argumentaciju za teze koje izriče. Na kraju, slijedi poruka Europi i Austriji, da se Kraljevina Hrvatska svojih prava neće odreći, neovisno o mogućim posljedicama, i da će o sudbini hrvatskoga naroda odlučivati samo Bog i Hrvati.

Evo nekoliko izvoda iz tog znamenitog i nadahnutog govora koji uvelike prelazi granice uobičajenog političkog izlaganja:

„(…) U saborskoj sjednici 17. lipnja 1861. počela je razprava ob odnošajih kraljevine Hrvatske prema kraljevini Ugarskoj. U tom predmetu odbor ad hoc izabran podastrao je saboru svoj predlog, proti kojemu je zastupnik Eugen Kvaternik podnio protupredlog, koji odgovara državnomu pravu kraljevine Hrvatske, i u kojem je naznačio u kakvom nam je onom zapovedju bezobraznia poruga namenjena, ali je derzovitie i samovoljnie pogaženo pravo naše kraljevine, ali nam je hudobnie bačeno seme zavadje s narodi Ungarie, seme iz koga se Austria našoj konačnoj propasti nada. Doista, da bude tom zapovedju šta boljega nameravano, ni za nju se nebi znalo, kao što evo prošlo trista godinah mi austrianski Hervati za nikakovo dobro neznamo. Ako bi tko mislio, da je Austria tu zapoved, koju jedni smatraju za predlog prestolja, izdala u otčinskoj želji, za da se s narodi Ungarie i poimenice s pukom magjarskim, kon po sve nas škodljive smutnje i omražnje, pomirimo i poprijateljimo, ja kažem, da bi mi svi Austrii bili zahvalni, kad bi nam ona bila, namesto što je tu zapoved izdala, naša starinska, naša zakonito stečena, nu nezakonito oteta prava povratila; ja izpovedam da od kako nas Austria s onimi narodi pomiriva, mi smo sve time zavadjenii, čime smo bližje našega skupna zatora.
(…) Nikada, gospodo, od kako nam Habsburgi kraljuju, na saboru hervatskomu nije bilo više od trećine one kraljevine hervatske, koju su otci naši Habsburgom predali, a u ovom saboru nije zastupana ni četvertina naše domovine, koju je obitelj Habsburgah čovečjim i božjim zakonom deržana u podpunu uživanju ustava čuvati. Jer premda imamo prestolja pismo, u komu se naša braća graničari na ovaj sabor šalju, za da većaju o državopravnih odnošenjih naše domovine, sasvim tim kaže nam gospodin predsednik, da graničari imaju većati samo o odnošenju naše domovine naprama Ungarie i Austrie. Za kerstiti to postupanje, za kerstiti postupanje, koje najednom mestu pobija ono, što je u isto vreme na drugom mestu ustanovilo; za kerstiti to postupanje Austrie, hervatski jezik ima herpu rečih, nu ja neću ni jednu izustiti, nego samo napominjem, da su ona oba odnošenja naše domovine najjasnija, i da ona na našu braću graničare ni malo nespadaju, dok oni kako Austria kaže, ostaju, a kako sav drugi svet vapije, dok naša braća graničari pogibaju pod kervničkim štapom slepe, kervju narodah pobesnile samovolje austrianske.
Kada je dakle bio taj kraljevine hervatske sabor, koji je našu domovinu podložio Ungarii. Nikada.

(…) Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka neokrene, neka pazi, da na nju ruglo nepadne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrie preživio, njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, nebude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!

(…) Da nas nije Austria do godine 1848. više tlačila, uzrok je da onakovo postupanje biaše po nju koristnije, a ne da se je ona nas bojala. Ali, vapiju jedni, još nikada nije bilo tako strašna tlačenja kakovo je ovo današnje. Da što, jer pod pervašnjimi tlačenji mi nismo živili, a da bi se ustali otci naši, oni bi nam znali svašta kazivati o onih vremenih, kadno naši Kerčki Frankapani, naši Šubić Zrinski biahu za buntovnike proglašeni i udavljeni samo zato, jer se Nemcem htelo hervatskih imanjah.

(…) Ja nerazumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, nemože o sebi, neodvisna stajati. Nijedan narod nemože bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti. Narod francezki, narod u trih stranah zemlje deržeći svoju slavodobitnu zastavu razvijenu, i taj narod trebuje drugih narodah, a itako San Marino i mnoge druge deržavice obstoje takodjer i živu u sreći i slobodi. Ali kako mogu tako male deržave životariti, dok se kojoj velikoj zemlji pohteje, one su deržavice odmah njezine podložnice! U deržavah je, gospodo, kako i u obiteljih: ona je obitelj doista bogatia, koja broji pe tero čeljadi, pa ima petdeset vaganah žita, negoli ona, koja broji sto dušah, a ima dve stotine vaganah žita. San Marino je ne samo slobodan nego je za mnogo i mnogo bogatii od Austrie, on bo uz neznatnu štibru svake godine ima znamenit suvišak, a ovoj na prostoru i broju pučanstva velikoj deržavi nikada nedotiče prem velike daće od narodah pobire.

(…) Ali zašto bi u vetar govorili: neće Austria, neće Evropa da mi Hervati budemo neodvisni, da budemo samostalni. Što Evropa misli što li Austria, ja neznam; nu ja znam da kad bi bilo na onu Austrie, niti bi se danas znalo za kraljevinu Gerčku, ni za deržavu Rumunjsku, ni za kraljevstvo Italie. Ja neću da dokažem da će Hervatska doista biti deržavom o sebi, nego samo velim da naša domovina, kako nekada biaše, tako i danas može biti samostalna; ja htedoh dokazati da mi, ako smo muzi slobode i napredka, moramo nastojati da našemu narodu izbijemo iz glave onu veru koju mu je Austria i Rusia narinula, veru kao da smo mi, uzderžavatelji Austrie, tako slabi da ne možemo drugačie nego kao bilo čiji robovi živiti; mi moramo Hervatom kazati da je sužnju jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despocii.

(…) U ostalom, ja sudim, da mi nesmimo toliko gledati na hire Austrie koliko na sveta prava naše kraljevine. Kažimo dakle Evropi i kralju iskreno naša prava i naše potrebe, izpunimo deržanstvo Hervatah, otačbenikah, poklisarah i priateljah kralju, to, gospodo, učinimo, pa bio posledak koj komu drago, mi smo svu odgovornost s nas svalili, mi već neimamo ništa što bi nam Austria mogla oteti, a dali ni Austria nema ništa za izgubiti, na to neka pazi Austria.“*

——————————————————————————

* Citati: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1758; stranica posjećena 23.06.2016.

 ——————————————————————————

Od samoga utemeljenja Hrvatske stranke prava i svojih prvih zapisa (1861.), Starčević je kroz cijelo razdoblje javnog i političkog djelovanja (koje je trajalo punih 30 godina), strastveno i neumorno dokazivao kako za hrvatski narod nema budućnosti ako se ne oslobodi austrijske i mađarske dominacije (jer, jaram je jaram – čiji god bio, i njih ne treba mijenjati, nego ih skinuti).

U glasilu Hrvatske stranke prava Sloboda, od 23. ožujka 1883., on poziva sve one kojima je stalo do zajedničke domovine Hrvatske na slogu riječima:

 “Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago… Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju… mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu… Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni…“

Prema vlastitom kultu ličnosti odnosio se s porugom, i takve pojave proglašavao manama:

„Žao mi je, da se uznose i uzveličavaju moje zasluge za domovinu. Po mojemu osvedočenju, to je glavna mana Hervatah, da lahkoumno hvale i lahkoumno kude; u pervom slučaju poveravaju se preko mere i gube samostalnost, u drugom su nepravedni, u obih samo si škode.

Živa čoveka, koji se bavi javnimi posli, nevalja slaviti, nego je dosta negerditi ga nakoliko nije kriv. Samo po njegovoj smerti moći je o njegovih delih obračun načiniti. Svatko, radeć za obćenito dobro koliko može, samo svoje deržanstvo izvršuje, ako za to treba ili prima hvale, on je nečist sebičjak, ili, što još gorjega, ili doista slabić, i može škodljiv, pogibelan biti narodu, koj se na njega zanaša. Naša je povest puna takvih primera. Nebilo ih u buduće!“ (Sloboda, VI, br.72, str.1; Sušak, 17. 6. 1883.).

O Ocu Domovine može se govoriti na bezbroj načina, a njegov lik i djelo promatrati iz različitih kutova. Kao i svaki čovjek i političar i on je imao svojih mana, nedosljednosti, lutanja i pogrešnih procjena, ali uvijek se vraćao izvornim načelima utemeljenim na istini, slobodi i pravednosti, i od toga nikad nije odustao.

Starčevića ne treba mistificirati, a još manje nasjedati zlonamjernim i jednostranim ocjenama onih kojima su ideali što ih je zagovarao strani i nerazumljivi.

Dovoljno je jednostavno iščitavati misli i poruke što nam ih ostavlja u naslijeđe i nastojati razumjeti ih.

Njegovo djelo ostaje trajna vrijednost utkana u vjekovnu borbu našeg puka za ono najvrednije i najdragocjenije bez čega nema opstojnosti: nacionalnu slobodu i dostojanstvo.

Nije li upravo zato dr Ante Starčević jedini povlaštenik iz prebogate političke povijesti hrvatskoga naroda koji uživa časni naziv Oca Domovine?

Starčeviću ne trebaju nikakvi tumači onoga što je mislio, pisao ili govorio – jer sve što je htio rekao je sam, svojim čistim, britkim, jasnim i razumljivim jezikom. I sve to, ostalo je sabrano u njegovim Djelima, na čast i ponos rodu i Domovini.

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat