OTON IVEKOVIĆ – OD KLANJCA DO SVJETSKIH IZLOŽBI I GALERIJA

Piše: Zlatko Pinter

Oproštaj Petra i Katarine Zrinski u Čakovcu 1670.
Oproštaj Petra i Katarine Zrinski u Čakovcu 1670.

 Oton Iveković najveći je i najplodniji hrvatski slikar iz razdoblja historicizma; no, on je i mnogo više od toga: svestrana i višestruko nadarena ličnost izuzetne stvaralačke i životne snage, istinski velikan Hrvatskog narodnog preporoda koji je svu svoju energiju, znanje i talente nesebično i bez ostatka  darovao svome narodu. Od trenutka kad se kao golobradi 18-godišnjak zaputio pješice u Beč (1887.), kako bi se upisao na tamošnju Likovnu akademiju (gdje kao prijemni rad predaje prvu verziju svoje najpoznatije slike Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine), pa sve do smrti 1939. godine u rodnom Klanjcu, vođen je idejom nacionalnog oslobođenja, duboko svjestan da se do tog cilja dolazi samo preko narodnog jedinstva,  a koje nije moguće bez samosvijesti i spoznaje da nas Hrvate osim zajedničkog životnog prostora, podrijetla, vjere, kulture, jezika, tradicije i običaja, čvrsto veže i zajednička sudbina  što smo je proživljavali kroz duga stoljeća burne, krvave i patnjom ispunjene povijesti, u nastojanju da opstanemo i na vjetrometini jugoistoka Europe dosegnemo taj toliko željeni ideal slobode…

Dosege velikih umjetnika i značaj njihovog djela nemoguće je promatrati, a još manje razumjeti, valorizirati i ocjenjivati bez uvida u društvenu zbilju i povijesni kontekst u kojemu su stvarali i djelovali, iz prostog i jednostavnog razloga: jer ništa što je vezano za čovjeka i njegov ovozemaljski put  ne događa se izvan konkretnog vremena i prostora (izuzimajući dakako, onu metafizičku dimenziju ljudskog bića oličenu u mašti i snovima – što se ne rijetko shvaća i kao pokušaj bijega od stvarnosti). I ma koliko se pojedinac trudio istrgnuti se iz tog okvira i probiti granice vlastite omeđenosti i nesavršenosti, vrijeme u kojemu živi, sredina iz koje potječe i okruženje u kojemu stvara, neminovno ostavljaju manje ili više vidljive tragove kojih najčešće niti on sam nije u potpunosti svjestan.

Život i djelo najvećeg slikara iz razdoblja hrvatskog historicizma Otona Ivekovića, dakle, nije moguće razumjeti bez makar kratkog i površnog osvrta na vrijeme i okolnosti u kojima je proživio svoj zemaljski vijek.

Smaknuće Matije Gubca na trgu ispred crkve sv. Marka u Zagrebu
Smaknuće Matije Gubca na trgu ispred crkve sv. Marka u Zagrebu

Pored izvanrednog slikarskog dara raspolagao je i mnogim drugim talentima. Bio je ilustrator, kostimograf, scenograf, ratni izvjestitelj, urednik časopisa, predavač, publicist, organizator izložbi, ali i gorljivi i iskreni domoljub, prosvjetitelj i odgajatelj, preporoditelj, nacionalni romantik i idealist…

Može se slobodno reći  kako je Ivekovića i kao čovjeka i kao umjetnika u najvećoj mjeri odredio njegov svjetonazor, odnosno, one moralne i etičke zasade što ih je od malih nogu upijao u roditeljskom domu, na pitomim zagorskim bregima u Klanjcu i okolici i na obalama Sutle. Iz prilično šturih podataka o djetinjstvu ( izvornih zapisa iz tog vremena nema), doznaje se tek toliko da je Oton bio živahan, temperamentan i tvrdoglav dječak, koji se nije lako uklapao u ustaljene tokove patrijarhalnog načina življenja, te da je bio gotovo opčinjen crtanjem povijesnih motiva. Zasigurno se već u najranijem djetinjstvu susretao s brojnim romantičarskim legendama iz hrvatske povijesti, pa i onim traumatičnim događajima koji su prepričavani u narodu (poput junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskog i njegovih branitelja Sigeta, u krvi ugušene seljačke bune pod vodstvom Matije Gupca, pogubljenja Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu, Rakovičkog ustanka i junačke smrti njegovog vođe Eugena  Kvaternika…), i  sve je to, kako se poslije pokazalo, ostavilo dubok, neizbrisiv trag u duši dječaka iz Klanjca čija se buntovna narav nije mogla lako ukrotiti.

Dokaze u prilog toj tvrdnji nalazimo na više mjesta u njegovom životopisu.

Primjerice, kad se kao 18-godišnjak odvažio pješice otići u Beč, što je u to vrijeme bio zasigurno pothvat vrijedan divljenja. Vođen svojim unutarnjim porivom za slikanjem (budući da je od malena bio zaljubljenik u crtanje), nesuđeni soboslikar (jer to je bila profesija koju su mu prvotno namijenili), pojavio se te 1887. godine na bečkoj Likovnoj akademiji, gdje kao svoj rad na prijemnom ispitu predaje prvu verziju (kasnije poznate i slavne) slike Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine. Od strane mnogih na Akademiji to nije dočekano sa simpatijama – ne samo zato što su Zrinski i Frankopani u Austriji bili trajno obilježeni kao urotnici, „pobunjenici“ i „izdajnici“, nego zato što je svako izražavanje bilo kakvog hrvatstva (izuzev onog prigodničarskog i folklornog) bilo nepoželjno.

Unatoč svemu, zahvaljujući svome nespornom daru, primljen je na bečku Likovnu akademiju. Najprije studira u klasi profesora Griepenkerla, da bi kasnije upisao i specijalistički studij povijesnog slikarstva koji je vodio profesor Trenkwald. Budući da nije odustajao od slikanja kompozicija na temu Zrinskih i Frankopana, na kraju je ipak udaljen s Akademije, uz službeno obrazloženje kako je uzrok tomu njegovo često sukobljavanje s profesorima.

Smrt kralja Petra Svačića na Gvozdu 1097. godine
Smrt kralja Petra Svačića na Gvozdu 1097. godine

Vraća se u Zagreb, otkuda uz pomoć i na nagovor Ise Kršnjavoga odlazi najprije u München, potom Karlsruhe, gdje završava školovanje. U ovom razdoblju nastaju dvije njegove slike (Krstitba Hrvata po Ćirilu i Metodu i nova inačica Provale Zrinskog iz Sigeta.

Ponovni povratak u hrvatsku prijestolnicu ujedno je i početka blistavog uspona Otona Ivekovića, uz potporu Kršnjavog. Slijede desetljeća plodnog stvaralaštva koja su ispunjena čarobnim povijesnim motivima, ali i slikama pejzaža, životinja, portreta, genre scena (motivi iz običnog, svakodnevnog života).

Društvena i politička klima koja je u to vrijeme vladala u Hrvatskoj, zacijelo je u velikoj mjeri usmjerila ukupno djelovanje ovog svestranog umjetnika.

Bile su to godine u kojima su mnogi hrvatski rodoljubi i zanesenjaci, u prošlosti opijeni idealima panslavizma, konačno shvatili da se hrvatski narodni preporod ne može ostvariti unutar Ilirskog pokreta, te da su pokušaji pretakanja te ideje u političku praksu sa stanovišta nacionalnih interesa štetni i pogubni. Hrvati su se morali okrenuti svome narodnom imenu i jeziku, svojoj kulturi, arhitekturi i umjetnosti, i oslonac tražiti u  vlastitom identitetu i povijesnom naslijeđu. Takvo uvjerenje počelo je sazrijevati već u vrijeme Bachovog apsolutizma koji je trajao čitavo desetljeće (1959-1869.), i ako je bilo ičega dobroga u toj strahovladi, onda je to svakako činjenica da je upravo ona pomogla ovom procesu otrežnjenja i prihvaćanja realnosti.

Po svršetku ove mračne epizode i raskida s utopijskom opsjenom zvanom ilirizam, u Hrvatskoj započinje ogorčena borba protiv tuđinskih utjecaja na svim poljima. U takvom ozračju, na značenju dobivaju mnogi događaji  iz hrvatske nacionalne povijesti koji neizbježno postaju neka vrsta mitsko-romantičarske matrice. Bio je to jedini način da se među Hrvatima ponovno ožive dugo zapreteni i potisnuti osjećaji međusobne pripadnosti, da se pronađe i osjeti ona nit koja ih spaja i sudbinski veže, a nacionalni ponos i dostojanstvo probude.

Dolazak Hrvata na Jadran
Dolazak Hrvata na Jadran

Stoga ne čudi da je i pojava hrvatskog historicizma u likovnoj umjetnosti usko vezana uz ove procese. Poseban zamah toj vrsti slikarstva, dala je oleografija (tehnika umnožavanja slikarskih djela u višebojnom tisku), što je omogućilo da se reprodukcije slavnih umjetnika nađu u gotovo svakom imućnijem domu.

Ivekovićev opus likovna kritika obično dijeli na tri faze: Tamna faza (1887-1900.); Šarena faza (1900-1919.); Realistička faza (1919-1931.).

Prvu, ili tamnu fazu karakteriziraju teme koje označavaju tragiku i smrt, a većina ovih slika odlikuje se bogatom dekorativnošću likova i naglašenim pripovjedačkim elementima.

Najpoznatije slike iz ovog razdoblja su Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine (rađena u više verzija), Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta, Smrt Petra Svačića  i Starčević na odru.

Druženje s Vlahom Bukovcem utječe na Ivekovića koji nastavlja usavršavati slikarsku tehniku i rasvjetljavati paletu. S Bukovcem radi na izradi zastora u zagrebačkom HNK, ulazi u Društvo hrvatskih umjetnika, a 1898. Godine za Hrvatski salon izradio je dva djela, od kojih je posebno značajna slika Na Kordunu na kojoj je zamjetan realistični prikaz vojničkog života. U ovoj fazi stvaralaštva, Iveković izrađuje i najveći broj portreta koje postavlja pred tamnu pozadinu interijera kako bi se likovi bolje istaknuli. Realističan stil slikanja uočljiv je naročito na  Portretu Cecilije German i Portretu strica dr. Franje Ivekovića, dok tematski u taj ciklus spadaju i Portret Ljube (iz 1887.), i  Ljuba s Tomislavom i Marijom na stepenicama klanječke kuće ( iz 1900.)

Druga (šarena) faza Ivekovićeva slikarstva započinje s 20. Stoljećem, kada zbog nesporazuma oko postava austro-ugarske izložbe u Petrogradu dolazi u sukob s Bukovcem i izlazi iz Društva hrvatskih umjetnika.

1900 godine on na velikoj Svjetskoj izložbi u Parizu osvaja grand prix sa svojim djelom Žena s djetetom, a dvije godine poslije započinje svoj ciklus velikog formata posvećen životu na selu i poljodjelskim radovima (Žetelice, Oranje), pri čemu je svojom imaginacijom, stilom i smislom za detalje, prostor i kompoziciju, te uvjerljivim nijansiranjem likova, tim uobičajenim prizorima udahnuo značaj historijskih prikaza.

Krunidba kralja Tomislava
Krunidba kralja Tomislava

Godine 1901. Ivekovićeve i Medovićeve ilustracije uvrštene su u Marulićevu Juditu, što je bilo posebno priznanje ovim umjetnicima i njihovim djelima. Osim toga, Iveković svojim ilustracijama obogaćuje slavni roman Augusta Šenoe, Zlatarovo zlato, aktivan je kao član Matice Hrvatske, a 1903. godine izradio je veliku sliku na kojoj su našli mjesto svi utemeljitelji ove važne hrvatske institucije. Taj skupni portret i danas krasi prostorije Matice Hrvatske u Zagrebu.

U kazalištu se angažira kao scenograf i kostimograf, a s nekolicinom uglednih umjetnika tadašnje zagrebačke likovne scene osniva i likovno udruženje „Lada“ s kojim gostuje na brojnim svjetskim izložbama.

U ovom razdoblju stvaralaštva, Iveković slika neka od svojih najznačajnijih djela (Dolazak Hrvata na Jadran, Krunidba Kralja Zvonimira – 1905.), a potom slijede Krunidba kralja Tomislava i Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu.

U razdoblju od 1908. do 1927. godine, predaje crtanje i slikanje na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, a u razdoblju 1910/11. obnaša i dužnost ravnatelja, poslije čega odlazi u SAD.

U Sjedinjenim Američkim državama (Kansas City) radi na prizorima iz razdoblja širenja kršćanstva među Hrvatima, ali ovaj ciklus od 15 prizora nije dovršen. Iz Amerike se vraća 1914. godine, kada za trijumfalni luk crkve u Križevcima na platnu radi sliku Krvavi sabor Križevački .

Slikao je i prizore bitaka (Bitka kod Gorjana – 1906.), no likovni kritičari najuspjelijim djelima iz Ivekovićeve šarene faze smatraju prikaze pejzaža (Velebit, Šuma), a zapažene su i njegove slike prizora iz vojničkog života.

Katarina Zrinska u Veneciji
Katarina Zrinska u Veneciji

Iveković je, naime, po izbijanju Prvoga svjetskog rata nastojao otići na frontu kao ratni izvjestitelj, i to mu je i uspjelo, ali tek u drugom pokušaju. Na bojišnicama u Galiciji, Srbiji i na Soči provodi razdoblje od lipnja 1915. do rujna 1918.godine, i tamo nastaju neki od najboljih i najrealističnijih likovnih prikaza vojničkog života koji su se u to vrijeme mogli vidjeti na umjetničkim slikama.

Poslije rata s obitelji seli u grad Veliki Tabor kojega kupuje novcem od prodanih slika, a namjera mu je da ovaj vrijedan kulturno-povijesni spomenik obnovi.

U umjetničkom smislu tada započinje njegova „realistička faza“.

Usprkos svim nastojanjima i silnoj želji, Iveković u svojoj nakani nije uspio. Novčani izdaci koje je iziskivala obnova zdanja bili su preveliki, no, boravak u Velikom Taboru urodio je tzv. Taborgradskim ciklusom – nizom djela intimističke tematike (život slikareve obitelji, prizori iz svakodnevice, animalistički motivi, prikazi interijera i eksterijera i pejzaži. Zahvaljujući položaju grada i pogledu koji se prostirao unaokolo obuhvaćajući pitoreskna zagorska sela i brežuljke, umjetnik je nadahnut novom umjetničkom snagom, na svjež i posve drugačiji način nego do tada slikao pejzaže (Pogled na svetog Ivana, Ivančica – Pogled s TaboraPejzaž s Ivančice…).

Juriš Nikole Šubića Zrinskog iz Sigeta 1566.
Juriš Nikole Šubića Zrinskog iz Sigeta 1566.

U ovoj fazi rada, Iveković se posvećuje i temama koje u vrijeme postojanja Austro-Ugarske nije obradio, poput Bitke na Stubičkom polju 1573. godine i Smaknuća Matije Gupca na Markovom trgu – slike koja se po mišljenju brojnih likovnih kritičara ističe svojom kvalitetom u odnosu na druga djela iz posljednjeg razdoblja stvaralaštva velikog umjetnika.

Vrijedno je također spomenuti i druge značajne slike, popt onih koje prikazuju teme iz života Zrinskih (Katarina Zrinska u VenecijiPosljednji Zrinski u tamnici), a 1921. godine vraća se ponovno motivu rastanka s kojim je započeo svoj slikarski opus, pa radi treću, danas najpoznatiju verziju Rastanka Zrinskog i Frankopana od Katarine. Za razliku od prve dvije inačice, Iveković ovoga puta događaj smješta u dvorište Velikog Tabora.

Tih dvadesetih godina stvara  i djelo Lijepa naša domovina  kojim tematizira nastanak hrvatske himne. Slika Mirna Bosna (iz 1931. godine), jedno je od njegovih posljednjih djela, i u njemu umjetnik dočarava  pobjedu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića nad Ugarima (1415).

Umjetnik s obitelji napušta Veliki Tabor 1935., a posljednje godine, shrvan bolešću, provodi kod brata u rodnom Klanjcu, gdje i umire 4. srpnja 1939. godine. Na Starom klanječkom groblju, vječno počivalište pronašao je uz pisca hrvatske himne Antuna Mihanovića. Na skromnoj kamenoj ploči uklesano je samo nekoliko prostih riječi: Ovdje počiva slikar hrvatske povijesti Oton Iveković 1869 – 1939.

Od golobradog dječaka iz Klanjca, koji se daleke  1887. godine pješice zaputio u Beč  noseći pod miškom svoju prvi sliku i sanjajući o slavi koju će postići kao veliki slikar, preko ateljea u Parizu i zapaženih uspjeha na svjetskim izložbama, Oton Iveković je u svojih pola stoljeća umjetničkog stvaralaštva stvorio djela koja su obilježila cijelu jednu epohu hrvatskog slikarstva i tako i sam otišao u vječnost. Malo je slikara koji se po raznolikosti svoga stvaralaštva (od povijesnih motiva, preko portreta, prikaza bitaka i scena iz rata, do pejzaža, tema iz seoskog i intimnog obiteljskog života), mogu pohvaliti takvim opusom, ali još je manje onih koji su bili nadareni takvim talentom, tolikom energijom, snagom imaginacije i osjećajem za prostor, kompoziciju i detalje…i koji su s toliko žara gorjeli za Hrvatsku kao on.

Danas je gotovo zaboravljen – osim kad ga se u nekim retrospektivama, monografijama, kritičarskim osvrtima ili izložbama posvećenim historicizmu u Hrvata ne može zaobići.

Njegovo djelo se gotovo po pravilu reducira na tu historističku dimenziju, dok se sve ostalo zanemaruje.

Je li to pravedno?

Uzvraća li Domovina Otonu Ivekoviću onom ljubavlju kakvom je on za života ljubio nju?

Rakovička pogibija (Smrt Eugen Kvaternika)
Rakovička pogibija (Smrt Eugen Kvaternika)

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat