Na tribini u dvorani Srpskog privrednog društva “Privrednik” Saša Kosanović,Nataša Mataušić, Tihomir Ponoš i Milan Radanović izrekli su niz netočnih podataka o Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata, a demantiraju ih brojni arhivski dokumenti dostupni u hrvatskim arhivima. Osim toga, srpski “istoričar” Milan Radanović pripisao je Stipi Piliću i Blanki Matković zaključak istraživačice Ljubice Štefan kojeg oni spominju u osvrtu na raniju literaturu o poslijeratnom logoru Jasenovac i to uredno navodeći bilješku prema kojoj je jasno da je riječ o zaključku te autorice. Na temelju takvog “razmišljanja” Radanović zaključuje da su Pilić i Matković – rasisti! Argumentiran odgovor sa svim izvorima dotičnim osobama slijedi… No, ne očekujemo i argumentiranu raspravu sa spomenutim osobama jer jedino što znaju je pljuvati iza leđa kada oni koje pljuju nisu nazočni te izmišljati, falsificirati i negirati zločine nad hrvatskim narodom.
7. lipnja 2017. portal Novosti objavio je tekst pod naslovom “Istina u 758 slika” u kojemu se navodi izjava srpskog “istoričara” Milana Radanovića koji je istaknuto da je “zadarski ogranak Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavio članak Stipe Pilića i Blanke Matković, članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji su posthumne ostatke žrtava iz Donje Gradine pripisali sudionicima Križnog puta”.
Netočna je tvrdnja da je Blanka Matković član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac jer niti ona to jest niti je ikada bila. Istraživanje poslijeratnog logora Jasenovac Blanka Matković i Stipo Pilić proveli su samostalno i to kao suosnivači Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”. Sva dosadašnja istraživanja provedena su u sklopu rada naše udruge te nikakve veze nemaju s radom Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Važnije pitanje je to zbog čega srpskom “istoričaru” znanstveni rad naše udruge smeta čak toliko da će naše postojanje radije prešutjeti i izvrgnuti se javnom sramoćenju te potencijalo i zakonskim sankcijama. U svom “osvrtu” spomenuti “istoričar” također netočno navodi da u našem znanstvenom radu pripisujemo ekshumirane posmrtne ostatke žrtava Križnog puta. Nije nam poznato tko je točno dotični niti kakve kvalifikacije ima, no jasno je da se muči s elementarnim poznavanje izvora i metodologije povijesne znanosti, pa čak i naziva institucije koja je objavila naš znanstvenik rad.
U skladu sa Zakonom o medijima danas, 10. lipnja 2017., redakciji Novosti upućen je zahtjev za objavom demantija lažnih navoda neupućenog ili nepismenog srpskog “istoričara” Milana Radanovića. Očekujemo li od spomenutog portala da poštuje hrvatske zakone? Teško.
Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” zahvaljuje dobročinitelju iz Imotske krajine koji je danas uplatio prvu donaciju za troškove tiska knjige o Imotskoj krajini koju planiramo tiskati u jesen ove godine. Zahvaljujući ovoj donaciji prikupljeno je 20 % potrebnog iznosa. Nadamo se da će se našem pozivu odazvati i druge osobe koje mogu pomoći tiskanje ove vrijedne knjige u kojoj će po prvi put biti objavljeni brojni dokumenti o komunističkoj represiji u Imotskoj krajini.
Jasenovački mit je kao mozaik sastavljen od nekoliko manjih mitova. Takvi su primjerice mit o preko 20.000 ubijene djece i mit o ubijenim Romima. U jednom od prošlih tekstova pokazano je da broj romskih žrtava iz jasenovačkog popisa znatno nadmašuje čak i Žerjavićeve procjene broja stradalih Roma[1] te da su se rasni zakoni odnosili samo na dio Roma, a ne i primjerice na tzv. Bijele cigane.[2] Osim brojnih publikacija izdanih za vrijeme komunističke diktature u nezavisnoj Hrvatskoj malo se autora bavilo romskim žrtvama. Kao jedan od značajnijih izvora za romske žrtve jasenovački popis koristi podatke iz knjige Narcise Lengel-Krizman iz 2003. godine u izdanju Javne ustanove Spomen-područja (JUSP) Jasenovac.[3]Dragoje Lukić nije kreator mita o 20.000 ubijene djece, ali njegov uradak iz 2000. godine je pokušaj da se prema smjernicama koje se pripisuju novom memorandumu stvori privid znanstvene utemeljenosti tog mita.[4] Podaci Lengel-Krizman i Lukića dijelom se preklapaju i usporedivi su u odnosu na romske žrtve, ali sa značajnim razlikama koje će biti pokazane u tekstu. Nastavi čitati M. KOIĆ I NIKOLA BANIĆ: O izvorima jasenovačkih mitova→
U pripremi je knjiga o Imotskoj krajini u kojoj će po prvi put biti objavljeni brojni dokumenti o tom prostoru i narodu svih sela Imotske krajine uoči Drugog svjetskog rata, za vrijeme Drugog svjetskog rata i u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Među ovim dokumentima nalaze se popisi likvidiranih, nestalih i suđenih te brojni drugi podaci koji otkrivaju razmjere komunističke represije u Imotskoj krajini. Na našoj web stranici objavljujemo dva dokumenta koji svjedoče o tim događajima.
Miroslav-Ante Gudelj, časnik PTS-a, rođen 4.6.1919. u Zmijavcima i likvidiran u Sloveniji u svibnju 1945.
Ova knjiga bit će posvećena časniku Poglavnikovog tjelesnog sdruga Miroslavu-Anti (“Mirko”) Gudelju Matinom, rođenom na današnji dan godine 1919. u Zmijavcima koji je posljednji put viđen živ u koloni kod Dravograda te svim njegovim supatnicimai njihovim obiteljima koje se nisu prestale nadati, tražiti, a na kraju pod cijenu života čuvati jedino što je od njihovih voljenih ostalo – njihove fotografije.
Ovim putem pozivamo sve Imoćane, ali i ostale zainteresirane, da nam se jave putem emaila na adresu info@croatiarediviva.com ukoliko su u mogućnosti financijski pomoći tisak ove knjige jer nam je vaša pomoć neophodno potrebna. Knjiga će biti dovršena u rujnu ove godine, a predstavljanje planiramo organizirati u Imotskom i Zagrebu.
Podupiratelj našeg rada g. Ilija Nikolić iz Vinkovaca (rodom iz Imotske krajine) koji izrađuje izvorne hrvatske suvenire obavijestio nas je da će onim donatorima koji će većim iznosima poduprijeti tisak knjige o Imotskoj krajini u Drugom svjetskom ratu i poraću u znak zahvalnosti pokloniti izvornu hrvatsku klupu. Ovim putem zahvaljujemo g. Nikoliću i zainteresirane čitatelje upućujemo da posjete njegovu Facebook stranicu Izvorni hrvatski suveniri.
Slika govori više od tisuću riječi. Da je ovo 1945. dobili bismo metak i jamu. Na veliku žalost druga Pilsela, upravo su jugoslavenski dokumenti oni koji dokazuju postojanje poslijeratnog logora Jasenovac, a među njima su i dokumenti Udbe. A zahvaljujući drugu Pilselu, doznali smo da je Udba imala neuostaške stavove. Na još veću žalost druga Pilsela, drug Goldstein nije sahranio nas, no to ne isključuje mogućnost da je sahranio nekog drugog.
U današnjem broju Jutarnjeg lista objavljen je tekst autora Drage Pilsela pod naslovom “Konačni dokazi obmane: U Jasenovcu poslije rata nije bilo komunističkog logora“. Spomenuti tekst predstavlja još jedan pokušaj propagiranja partijskih dogmi kakvima se hrvatsko društvo trovalo u posljednje 72 godine. U ovom tekstu još je jednom istaknut čitav niz neistina koje su članovi naše udruge uspješno demantirali svojim znanstvenim radom i predočenim dokazima, posebno arhivskim dokumentima iz Državnog arhiva u Sisku i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu koji su u više navrata objavljivani u hrvatskim medijima. Unatoč tome, i nakon dvije i po godine upornog kontaktiranja JUSP Jasenovac i Ministarstva kulture pod vodstvom tri različita ministra (Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović, Nina Obuljen Koržinek) od strane članova naše udruge, ove institucije ostaju nijeme na sve znanstvene dokaze te nastavljaju propagirati laž koja je danas predočena i čitateljima Jutarnjeg lista. Na našoj web stranici objavljujemo naš današnji email Dragi Pilselu napisan na razini koju zaslužuje (vrtićki uzrast) uz napomenu da je dana 29. listopada 2016. dotičnom već dostavljena kompletna analiza knjige na koju se u današnjem tekstu poziva sa svim potrebnim dokazima. Stoga ne može reći: “nisam znao”.
“Poštovani” “g.” Pilsel,
U današnjem broju Jutarnjeg lista objavili ste pogrešne informacije kojima se grubo krše autorska prava članova naše udruge, odnosno znanstvenika koji su objavili izvorni znanstveni rad o poslijeratnom logoru Jasenovac koji vi iz nekog nepoznatog razloga stavljate na dušu nekim drugim ljudima koji s tim radom nikakve veze nemaju. Ovaj potez također predstavlja grubo kršenje novinarske etike.
Osim toga, “iznenađujuće” je da se jedan novinar vašeg kalibra nije udostojio pregledati sve dokaze o spomenutoj tematici, pa tako i one pisane koji se čuvaju u Državnom arhivu u Sisku i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Umjesto toga citirali ste završenog srednjoškolca S. Goldsteina koji ni nakon 13 i po mjeseci nije odgovorio na analizu svih netočnih navoda u njegovoj knjizi koju su pripremili naši članovi-znanstvenici (u privitku). Štoviše, kod navedene osobe zavladao je muk, a teret laži preuzeli ste vi na svoja nejaka pleća. Naslov teksta bio vam je tako bombastičan da smo se nadali najmanje Pulitzeru. Umjesto toga dobili smo pamfletić dostojan “Modre laste”. Doista nam je žao posječenih stabala, a začuđujuće je da je vama kao osviještenom ljevičaru toliko malo stalo do ekologije.
Znamo da dugo skrivana istina boli, ali ne brinite. Za nekoliko desetljeća priviknut ćete se i na nju jer drugog izbora nemate. Mi nikud ne idemo.
Bilježimo se s našim borbenim pozdravom: “Drugovi ne mogu sakriti koliko mi možemo naći!”.
mr. sc. Blanka Matković
predsjednica HDP “Dr. Rudolf Horvat”
Proljeće 1945. na našim prostorima obilježile su tzv. završne operacije za oslobođenje Jugoslavije okončane predajom Hrvatskih oružanih snaga (HOS) u Austriji sredinom svibnja. Rat je završio sedam dana kasnije, pisao je nakon rata Milan Basta, tadašnji politički komesar 51. vojvođanske divizije u sastavu Treće armije, koji je aktivno sudjelovao u navedenim događajima. Jugoslavenski primjer nije bio izolirani slučaj. Iako je većina zapovjednika postrojbi Wehrmachta položila oružje u skladu s naredbama generala Jodla i generala Keitela o bezuvjetnoj predaji od 7. i 8. svibnja 1945., dio postrojbi pod zapovjedništvom feldmaršala Ferdinanda Schörnea nastavio se boriti sve do 11. i 12. svibnja. Slijedećeg dana predale su se i preostale njemačke postrojbe u Čehoslovačkoj. Garnizon na otoku Alderney u kanalu La Manche predao se 16. svibnja, a manja skupina njemačkih vojnika izgubila je radio vezu te ostala izolirana na norveškom otoku Svalbard sve do rujna 1945. Uvriježeno je mišljenje da je posljednja velika bitka Drugog svjetskog rata u Europi tzv. Gruzijski ustanak na nizozemskom otoku Texel koji je rezultirao ogromnim gubicima na obje strane te je okončan 20. svibnja 1945. dolaskom kanadskih vojnih postrojbi. Slabije je poznata činjenica da je posljednja bitka na europskom tlu ustvari bila bitka za Odžak, gradić smješten u sjevernoj Bosni. Štoviše, jedini pisani trag u široj javnosti o borbama kod Odžaka, zabilježen između 1945. i 1990. u Jugoslaviji, jest tekst beogradskog časopisa NIN koji u broju od 1. lipnja 1975. navodi da je „u trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27. divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan“.
Prilikom osvajanja ovoga dijela Posavine postrojbe 25. srpske divizije u suradnji s domaćim komunistima vršili su masovne likvidacije i strijeljanja uglavnom hrvatskog civilnog stanovništva i zarobljenika. Veći se dio hrvatskih bojovnika i civilnog stanovništva povukao na lijevu obalu Bosne u Podvučjak gdje su civili prihvaćeni i smješteni, a dio hrvatskih bojovnika koji nije nastavio daljnje povlačenje prema Zagrebu raspoređen na linije obrane tog prostora.
Unatoč nedostatku dokumenata, može se zaključiti da je završna bitka za Odžak, koja je započela 3. svibnja 1945., s povremenim zatišjima, najvjerojatnije okončana 27. ili 28. svibnja, a u nju su uključeni zrakoplovstvo i tenkovi. Dio branitelja se uspio izvući u proboju iako je njihova daljnja sudbina nepoznata, dio se povukao u šumu, a dio je zarobljen i zatočen u logore i zatvore odakle je odveden na likvidaciju. Podvučjak je pao gotovo dva tjedna nakon predaje Hrvatskih oružanih snaga kod Bleiburga, a mnogi detalji završne bitke Drugog svjetskog rata na europskom tlu ostaju obavijeni velom tajne.
Opširnije o borbama za Odžak i stradanju hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini možete pročitati u znanstvenom radu Stipe Pilića i Blanke Matković koji je 2012. objavljen u časopisu Bosna Franciscana Franjevačke teologije u Sarajevu (pdf).
Brojke jasenovačkih žrtava oduvijek su bile prijeporne. Njima se za vrijeme komunističkog režima bez ikakve znanstvene podloge i dokaza licitiralo do nevjerojatnih razmjera. To naročito dolazi do izražaja kad se radi o romskim žrtvama. Usporedbom podataka iz teksta Ive Banca „Jasenovac nije mit“ iz 2007. godine i preglednih podataka o broju žrtvama po kategorijama s mrežne stranice Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac mogu se dobiti vrlo zanimljivi rezultati. Treba napomenuti da primjerice Banac navodi da je ukupno 80.022 žrtava,[1] a zbroj navedenih po nacionalnim kategorija je 80.947 tj. za 925 više od navedenog. To pokazuje koliko su uvjerljivi ti podatci. Ukupni broj žrtava naveden u tablici na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac je 83.145,[2] ali taj broj je prije zadnjih promjena u veljači 2017. već bio 83.747, a od tada je narastao na 83.837. Iz usporedbe je vidljivo da je broj žrtava u navedenom razdoblju povećan za 3.123 prema međustanju tj. 3.815 prema trenutnom stanju. Pri tome istovremeno je broj Roma više nego udvostručen (+8.428), broj Hrvata smanjen je za trećinu (-2.064), a znatno je smanjen broj „ostalih“ (-6.328). Broj Srba neznatno je smanjen (-52). Povećanje broja Roma jednako je zbroju smanjenja broja Hrvata i kategorije „ostalih“. Razlika je zanemarivih 0.4%. To znači da je dio Hrvata i skoro 90% „ostalih“ administrativnom alkemijom pretvoren u Rome. Iz ovog primjera vidi se da su sve kategorije, pa tako i „narodnost“, u jasenovačkom popisu vrlo promjenjive – već prema potrebi. To ukazuje na pojavu koja se može opisati teleološkim pojmom analogije urara tj. na inteligentni dizajn, premda bi u ovom slučaju bilo prigodnije reći da se radi o neinteligentnom dizajnu kod kojeg se jedni podaci alkemičarski pretvaraju u druge. Nastavi čitati M. KOIĆ I NIKOLA BANIĆ: JASENOVAČKA ALKEMIJA→
Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat
U 
