PRIOPĆENJE BLANKE MATKOVIĆ

Moje ime je Blanka Matković, iako ga sama nisam izabrala. Hrvatska javnost poznaje me kao povjesničarku i općenito smatra javnim dobrom koje bi vjerno trebalo služiti interesima ovakvih ili onakvih interesnih skupina. Ni to za sebe nisam izabrala. Rodila sam se slabovidna i autistična. Ni to za sebe nisam izabrala. Zbog svih ovih stvari koje nikada nisu bile moj izbor platila sam najveću cijenu.

Istina o meni je drugačija. Svoje ime i prezime mrzim. Nikada neću jasno vidjeti svoj odraz u ogledalu niti znati kako doista izgledaju ljudi koje volim. Nikada se neću moći jasno izraziti i zbog toga će me oni koje volim prezirati jer će moje riječi tumačiti na neki, meni nepoznat način. Samo jednom u životu sam radila kao povjesničar, a svojim pravim zanimanjem ne smatram ništa. U životu sam radila preko 30 različitih poslova, no jedini vrijedan spomena je asistiranje u nastavi osobama s invaliditetom.

U Hrvatskoj sam objavila veći broj znanstvenih radova i knjiga. Povijesti sam posvetila 30 godina života, od kojih 14 godina sustavno istražujući suvremenu hrvatsku povijest. Taj posao radila sam  volonterski zbog čega su mi se mnogi smijali i objašnjavali mi kako istinski hrvatski „heroji kojima treba dići spomenik i dati orden“ rade taj posao za određene iznose, odsjedajući u finim hotelima, primajuću tisuće u raznoraznim valutama jer su, za razliku od mene – običnog štakora, dovoljno pametni da se u posao ne upuštaju bez „financijske konstrukcije“. Zbog svoga rada izgubila sam vid, a moji roditelji su bili izvrgnuti vrijeđanjima, prijetnjama i drugim šikaniranjima. Zbog tog rada izgubila sam dio obitelji koji me godinama maltrerirao i uništavao, a zabilježen je i incident u arhivu kada me član obitelji fizički napao. Bilo je to zbog knjige o Imotskoj Krajini koja je objavljena 2017. godine. Moj rad, samo gola istina, nije odgovarao ni tzv. lijevima ni tzv. desnima iako je istina da u Hrvatskoj ni lijevih i desnih nema. Ima samo onih koji zahvaljujući moćnim političkim zaštitnicima odlično žive na račun svih ostalih provodeći se na jahtama, na pijankama uz pečene volove, s džepovima punih para i to zahvaljujući klimavosti vlastitih glava pred lokalnim šerifima. Preko svojih strogo kontroliranih , navodno desnih i prohrvatski medija, a ustvari običnog špijunskog polusvijeta, ovcama plasiraju priče kako nemaju ni za kombi za predizborne kampanje, a istina je da predizborne skupove organiziraju na otmjenim i skupim lokacijama misleći da odjelo čini čovjeka. Desnih i lijevih nema jer sve one koji imaju ikakvog utjecaja na političkoj sceni ionako predvode komunisti i Jugoslaveni, o čemu istinu znaju članovi njihovih stranaka zatvarajući ipak pred njom oči i stavljujući time vlastito preživljavanje ispred bilo kakvog načela, pa čak i onog vjerskog u koje se kunu  – da će ih Istina osloboditi. Takvima „desnima“ i „lijevima“ trebaju puzavci koji uzalud vjeruju da će u maloj bari prepunoj velikih krokodila baš oni, antilope, imati šansu. Stoga su ovakvi poput mene nepoželjni, čak i toliko da vodstva pojedinih stranaka moraju raspravljati o problemima koje im stvara  slabovidna i autistična osoba koja živi 2000 km daleko od njih i s njima nikakve veze nema. Posljednjih mjeseci sve su maske pale, pa su tako pokušali s „prijateljskim“ uvjeravanjima, zatim pritiscima i pokušajima kupovanja moje šutnje. U tome nisu uspjeli pa su nastavili s lažima i manipulacijama u pokušaju da od mene odmaknu one koji su dosada bili moj oslonac. Tako je radila i Udba. U tom dijelu svoga nauma su uspjeli pa je danas moj život uništen na svim razinama na kojima nečiji život može biti uništen. Od njega nije ostao čak ni pepeo da ga stavim u urnu kao sjećanje na nešto što je nekoć postojalo. Nema ničega.

Nedavno objavljena knjiga o Lici ujedno je i moj zadnji rad u Hrvatskoj. U posljednjih 14 godina prikupila sam na milijune stranica dokumenata o stradanju hrvatskog naroda kroz 20. stoljeće. Želja mi je bila da se s vremenom većina tih materijala objavi, a rad na narednoj knjizi već je bio započet. No, nažalost, ona nikada neće biti završena niti objavljena. Razlog tome nisu tzv. lijevi i tzv. desni, pa čak ni oni koji su moj rad pokušali prostituirati u pokušaju da povijesnu Istinu koriste samo onda kada im je to bilo potrebno za obračune s protivnicima, a istovremeno tolerirajući, pa čak i štiteći, još gore ljude u vlastitim redovima. Pričaju o lustraciji, a po Istini kao temelju lustracije pljuju. Razmeću su svojim lažnim bogatstvima čestitajući Božić i Uskrs, a od Istine bježe.

Mojih novih radova neće biti zbog toga što je otpor zlotvorima u hrvatskom društvu moguć samo uz šire društvene slojeve koji su voljni čitati, razmišljati i mijenjati svijet oko sebe. U Hrvatskoj takvih nema ili ih je premalo. Čemu tiskati knjige o stradanju Hrvata u Lici ako čak i sami Ličani (svaka čast iznimkama) takve knjige ne žele čitati niti ih je briga za vlastite obitelji? Čemu objavljivati bilo što ako oni koji dolaze na promocije nikada nisu zadovoljni odrađenim i ponuđenim, ali redovito imaju tisuću zahtjeva o tome što bih ja za njih, volonterski naravno, trebala odraditi iako ni ono dosad odrađeno ne žele pogledati i pročitati? Čemu ikakav rad u zemlji nerada, neznanja, nepotizma, korupcije, ucjena, prijetnji, podmetanja, laži i prevare?

Stoga je ovo moje zadnje obraćanje hrvatskoj javnosti. Ostalim članovima Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ koji na raspolaganju imaju mnoštvo materijala koje sam prikupila od 2006. do danas želim sve najbolje u budućem radu.

Blanka Matković – Nobody

Please follow and like us:
RSS
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2019/05/17/priopcenje-blanke-matkovic/