Piše: mr. sc. Blanka Matković, MPhil

PRIPREMANJE NAPADA NA VRGORAC I OSNIVANJE BATALJUNA „JOSIP JURČEVIĆ“

Imajući u vidu razmah partizanskih akcija na biokovsko-neretvanskom području te političko stanje u općini Vrgorac, Okružni komitet KPH za Makarsku[1] razmatrao je u suradnji sa zapovjednikom Južnodalmatinske čete mogućnost napada na Vrgorac, u kojemu se tada nalazilo oko 130 pripadnika oružanih snaga NDH. Sibe Kvesić ističe da je cilj zauzimanja Vrgorca bio domoći se oružja i znatnih količina hrane koje su ondje bile uskladištene.[2] Budući je Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju sazvao vojno-političko savjetovanje na Vješić-gori (Dinara),[3] komesar Nedo Bošković i tajnik Okružnog komiteta KPH za Makarsku Petar Bogunović prenijeli su ostalim zapovjednicima iz čete Jozi Tomaševiću i Bogdanu Viskiću da razgovaraju s članovima KPH iz Vrgorca o planu napada. Razgovor su obavili s Jozom Martincem, Drinkom Tolićem,[4] Ivanom Dragičevićem, Antom Raosom i Zvonkom Raosom, a nakon dogovora ustanovljeni su  zadaci vezani uz pripreme za napad. Na savjetovanje u Vještić-goru krenuli su polovicom svibnja 1942. Petar Bogunović, Nedo Bošković, Neda Marović, član Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, Gojko Ujdurović, Ante Galić-Ćosin, član Rejonskog komiteta KPH Vrgorac te Vinko Dragović, tajnik Rejonskog komiteta KPZ za Metković. Savjetovanje je održano od 4. do 6. lipnja 1942.,  a donesena je odluka da se od postrojbi Prve južnodalmatinske čete formira bataljun „Josip Jurčević“[5] kojemu se također priključuje i Neretvanska četa.[6] Zapovjednikom bataljuna imenovan je Petar Bogunović,[7] zamjenikom zapovjednika Jure Galić,[8] političkim komesarom Nedjeljko Bošković, zamjenikom političkog komesara Jozo Tomašević, operativnim oficirom Gojko Ujdurović,[9] informativnim oficirom Sergije Petrović, obavještajnim oficirom Pavao Lozo,[10] a Ante Šutić[11] intendantskim oficirom.[12]

Tijekom savjetovanja na Vještić-gori članovi KPH i SKOJ-a Boško Raos, Ante Raos, Branko Markotić i Ante Martinac izvršili su temeljite pripreme za napad na Vrgorac.[13]

Stotinjak članova KPH i SKOJ zaduženo je bilo za stražarenje na svim punktovima i raskrižjima na slijedeći način:[14]

1. Čukovina – kuća Ante Martinca „Cice“ (Kata Martinac, Vica Martinac, Nikica Šoljak, Milan Šoljak, Anđa Roglić, Gojko Roglić);
2. Podbršće Donje – kuća Manje Martinac (Ante Martinac Grgin, Kažimir Martinac, Marija Martinac, Magdalena Martinac,[15] Bepo Miljak, Ante Miljak);
3. Podbršće Gornje – kuća Duška Dragičevića (Branko Markotić, Milka Markotić, Vilko Markotić, Danica Markotić, Ante Markotić, Ante Radalj, Marijan Radalj, Pero Miljak, Tonko Tolić, Drinka Tolić);
4. Kuća Ante Galić „Ćosina“ (Joka Galić, Stanko Borovac, Maćo Hrstić, Ante Mardešić, Jozefina Mardešić);
5. Ercegovo selo – kuća Mate Nizića (Maca Nizić, Matija Nizić, Ljubica Nizić, Mijo Glavan);
6. Pijaca – kuća Ante Raosa (Branko Raos, Žarko Raos, Dragica Raos, Vatro Pervan, Nevenka Mijošić, Mira Bajalo);
7. Kuća Ante Domandžića (Zdenka Delipetar, Marija Domandžić, Ante Domandžić, Manda Domandžić);
8. Škulja – kuća Boška Raosa (Jaka Raos, Jozo Raos, Ante Raos, Pero Raos, Manda Raos, Danica Raos) i
9. Sršenik – kuća Ivana Stankovića (Jure Stanković, Stana Stanković, Petar Stanković, Danica Stanković).

Glavni sabirni punkt, gdje je boravio tajnik Rejonskog komiteta KP Vrgorac Jozo Martinac,^[16] nalazio se na Radoviću, a skladišta oružja bila su u kućama Drinka Tolića, Stanka Borovca, Boška Raosa, Ivana Stankovića te na Radoviću. Izvidima je ustanovljen broj pripadnika oružanih snaga NDH, njihovo naoružanje i moral te kretanje. Istovremeno se prišlo ostvarivanju kontakata na suprotnoj strani pa je za suradnju pridobiven Ibrahim Delić čiji je zadatak bio u trenutku napada pozvati  domobrane na predaju.[17] Također je uspostavljen kontakt sa Tomom Franićem i Franjom Matolijem iz oružničke vojarne, a među „financima“ se nalazio simpatizer NOP-a Mate Žulj.^[18] U vrgoračkoj pošti djelovali su Marija Domandžić i Ante Mardešić, a u oružničkoj vojarni u Kozici Martin Čule i Dane Zrne.

Članovi štaba bataljuna „Josip Jurčević“ vratili su se sa savjetovanja na Dinari 13. lipnja kada su pojedine čete već bile razmještene na položajima oko Vrgorca. Štab bataljuna pridružio se 2. i 5. četi koje su krenule niz Rilić preko Orlića prema Vrgorcu u večernjim satima 14. lipnja 1942. 1. i 4. četa zauzele su položaje u zaseoku Zekulići u Zavojanama. Neretvanska četa postavila je zasjedu na Orepku ispod Novih Sela, 17 km istočno od Vrgorca te dan prije napada razoružala 12 ustaša koji su čuvali most na Orepku.^[19] Jedna desetina 5. čete postavila je zasjedu u Dubravi, 10 km zapadno od  Vrgorca, a 3. četa na Turiji, 30 km zapadno od Vrgorca. Udarne grupe iz Vrgorca sastavljene od članova KP i SKOJ-a primile su 14. lipnja oružje i streljivo^[20] te tijekom noći zauzele položaje na dogovorenim mjestima u mjestu i okolici.

 NAPAD NA VRGORAC 15. LIPNJA 1942.

Nekoliko sati uoči napada na Vrgorac, Ustaški logor u Metkoviću primio je brzojav iz Vrgorca kojim se upozorava na mogućnost napada na naselje te traži hitna pomoć. Dopisom Prez. broj 1717/42 od 18. lipnja 1942. Velika župa Hum u Mostaru, pod naslovom „Prilike u kotaru Metković“, Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ministarstvo vanjskih poslova i Opće upravnom povjereniku na Sušaku obaviještava o „Logorskom izvještaju“ Ustaškog logora u Metkoviću br. 307 od 17. lipnja 1942. slijedećeg sadržaja:

„… Dana 14. lipnja o.g. u 6 sati poslije podne primio je ovaj Logor brzojav iz Vrgorca /varoši na polovinu puta Metković-Makarska/ sa sadržajem da prijeti opasnost napadaja partizana i da se pošalje hitna pomoć.

Ovaj se Logor stavio odmah u kontakt sa g. predstojnikom i sa našim oružničkim snagama kao i sa Komandom savezničke Talijanske vojske.

Nakon duljeg, ali pustog natezanja, to su oni odlučili izaslati pomoć kad im to dozvoli starija vlast iz Dubrovnika i tako je protekla za strašna noć, ali se još pomoć poslala nije.!    Preko te noći tako do 12 sati više smo puta nazivali Vrgorac tješili ih da im pomoć ide i oni su se odazivali. ali poslije pom. sata više se javljali nisu ni preko našeg ni talijanskog brzoglasa i bili smo na čistu da tamo nije sve uredu. Obližnje stanice brzoglasa javljali su nam, da su sve linije prema Makarskoj i dalje porušene od partizana i da se sprema napadaj na više sela, kao i da su partizani vrlo brojčani i dobro naoružani.

Osvanuo je 15. lipnja i u Metkovićima nije se znalo ništa što se sve tamo događa i baš toga dana u 3 sata poslije podne otišla je veća skupina Talijanske vojske sa kamionima oružana, preko Ljubuškoga, jer su ceste Metković-Vrgorac po partizanima raskopane, kao i što su jedan most blizu Novisela bacili dinamitom u zrak, to su sve napravili prethodno napadaju na Vrgorac sa namjerom da se zapriječi svaki prolaz i pomoć istome.

Iste večeri dana 15.VI. vidili su se veliki stupovi dima i vatre u pravcu prema Vrgorcu i ako je udaljen od Metkovića 36 km. i po tome se je zaključivalo zla slutnja! Prošla je i ta crna noć, a da se još u Metkoviću nije znalo ništa što se tamo zbiva, tek na 16 u jutro saznali smo da je Vrgorac i nekoliko sela napadnuto i osvojeno od strane partizana i da ima žrtava kojima se nezna broj…Istog dana poslije podne saznali smo da su partizani izvršili pokolj. U Vrgorcu nad svima našim istaknutijim ljudima i njihovim obiteljima i da je palo žrtvom, što ljudi, žena i djece 38 lica, kao i da je zapaljena duvanska stanica i oružnička postaja, od koje su se vatre i vidili obrisi ovde. Šteta ovih paljevina je ogromnih milionskih vrednosti.

Prepad je izvršen baš na osvit jutra 15.VI. u 4 sata u jutro, dakle prije nego je stigla pomoć, koja je došla na gotov čin, a partizani su se prije sklonili i pobjegli kad su izvršili osim pokolja i pljačku nad imovinom nevinih žrtava, koje su sve ponijeli sa sobom u šume pri čemu ih je pomagao veći broj ženskinja sa konjima i mazgama, vjerojatno predhodno zato pripremljeno.

Priča se da partizana ima mnogo, čak se govorio od nekih 5000 ljudi, ali mi smo mišljenja po svim dokazima da jesu jaki, ali da ih toliko baš nema i da bi ih moglo biti oko 2.000, ali dobro oružanih i sa puškomitraljezima.

Partizani kako se i vidi iz gornjega ponašaju se razbojnički a naročito iza odlaska Crne Legije i dalje se prijete raznim mjestima i samom Metkoviću, i obzirom na iskustvo kroz prošla dva mjeseca nije ništa isključeno da oni mogu izvršiti…!! Narod je u smrtnom strahu i u očaju bježi kud koji u veća mjesta gdje misli, da će biti zaštićen po našim i Talijanskim snagama, ali je sve to slaba utjeha i nada !!! jer smo mi bez oružja i inače bez slobode i mogućnosti, da možemo ma što poduzeti, jer saveznici, kako se i zna vode politiku svoje vrste…!!! Svi naši povjerenici /sbirnici pobjegli su iz svojih domova jer primaju pisma i prijetnje svaki dan, a goloruki su!!!

Dakle, sumarno stanje je očajno u kotaru Metković i Makarska i ovo se šalje Naslovima po dužnosti na znanje i kao zadnji apel, da se poradi i poduzme nešto ako se može i to hitno ako pak ne, to je više nego sigurno, da će jedan dio naroda preći iz straha na stranu partizana, a drugi talijanima nadajući se nekoj zaštiti, i tako će svaki pojam od N.D.H. od Ustaštvu u ovim krajevima zamrijeti, a razumije se, one će istaknutije a naročito Ustaše dužnostnike poubijati što se dnevno i događa.

Na znanje s molbom, da se poduzmu žurno koraci, da se žurno dodieli oružje našem pučanstvu u kotaru Metković i da se pošalju odredi demobranstva. U protivnom izgleda, da će nastupiti posljedice s velikim materijalnim i moralnim žrtvama.

ZA DOM SPREMNI!

M.P.^[21]                                                  PODŽUPAN

[v.r..]“.^[22]

Napad na Vrgorac započeo je u 5 sati ujutro 15. lipnja kada se zapucalo s južne strane naselja.^[23] 5. četa sa zapovjednikom Drinkom Tolićem napala je s juga domobransku i oružničku vojarnu. 2. četa na čelu sa Vladom Viskićem napala je s istoka i ujedno osiguravala položaje od ustaša iz Dusine i Velikog Prologa. 1. četa sa zapovjednikom Antom  Berošem i 4. četa pod zapovjedništvom Polde Mikulića napale su sa sjeverne i sjeveroistočne strane oružničku vojarnu i razoružale ustaše koji su se nalazili po kućama te postavile osiguranje od Gradine i na putu prema Banji i Prapatnicama. Pojedine partizanske čete razoružavale su pojedine pripadnike oružanih snaga NDH koje su zatekli izvan vojarni. Tijekom borbi za domobransku vojarnu domobran Ibrahim Delić pozvao je domobrane da se predaju, no, prema kazivanju Branka Markotića, ubio ga je ustaša Pero Kovač.[24]

Domobrani su se uskoro predali, a u izvješću Štaba IV. Operativne zone[25] od 1. srpnja 1942. Glavnom štabu NOP odreda Hrvatske navodi se da je među njima bio i „jedan ustaša, koji je likvidiran“.[26]    Borba za oružničku vojarnu trajala je nešto duže. Fra Petar Bezina navodi da su se oružnici predali i da pucnjava nije dugo trajala te da se jedini borio Pero Kovač iz Kašća, koji je na prozoru pogođen metkom nakon čega su mu partizani od čavala napravili na čelu slovo U.[27] Tijekom borbe navodno je ranjeno 10 ustaša, a ubijena četvorica.[28] Prema drugom izvoru, Vrgorac je branila posada od 85 ljudi,[29] a „poslije kraće, ali žestoke borbe… zarobljeno je 13 domobrana, 6 žandara i 2 finansa, dok je u toku borbe poginuo 1 ustaša, 2 domobrana i 2 žandara“.[30] Pripadnici udarnih partizanskih grupa također su izvršili zadatke razoružavši dvije patrole oružnika te domobrane koji su se zatekli na ulicama.

Mate Rakić,[31] župnikov brat, sjedio je pred kućom svojih rođaka Pranića pazeći na župnu kuću. Uhitio ga je i u zatvor odveo Pero Bajalo koji je naišao s partizanskom izvidnicom. Isti je ubio Miju Matića,[32] a suprugu mu ranio nakon čega je utamničena.. Kada se začula pucnjava, djecu su sakrili u bačve. Mate Hrstić skrio je sina Pjera u badanj iako je bio član SKOJ-a. Ustaškog tabornika dr. Matu Radića, liječnika rodom iz Koteza, sakrile su dvije sestre Bajalo u drvarnicu.[33] Vrgoračka tamnica ubrzo je napunjena uhićenim mještanima, a pripadnici bataljuna „Josip Jurčević“ izvršili su pretres mjesta. U izvješću Štaba IV. Operativne zone od 1. srpnja 1942. Glavnom štabu NOP odreda Hrvatske ističe se da je „uz pomoć RKK P.^[34] Vrgorac uhapšeno 15 špijuna.

Poslije ispitivanja streljano je njih 30 skupa sa žandarima“.^[35] Gizdić ističe da su uhićeni „svi izraziti neprijateljski elementi i špijuni“^[36] te da je „odmah je sastavljen vojni sud, koji je sve ustaše i domobranskog komandanta osudio na smrt strijeljanjem. Domobrani su oslobođeni i poslani svojim kućama, osim onih koji su izrazili želju da pođu s partizanima.“^[37]

Svi domobrani, oružnici, „financi“ i pripadnici ustaške milicije bili su razoružani nakon polusatne borbe tijekom koje je zaplijenjeno 157 pušaka, 2 puškomitraljeza, 25 pištolja i 30 000 metaka.^[38] U međuvremenu je naišao jedan kamion s 15 domobrana sa zapadne strane Vrgorca, no oni su također razoružani. Na zahtjev zapovjednika 4. čete Polde Mikulića, ukrcano je 25 vojnika i 6 udarnika u isti kamion s namjerom da razoružaju posadu u Kozici. Partizanska zasjeda kod Dragljana, 10-tak km zapadno od Vrgorca, koja je prije nekoliko trenutaka propustila spomenuti kamion s domobranima, mislila je da isti bježe natrag, osula paljbu te ubila četvoricu i teško ranila jednog partizana, koji je zatim umro. Poginuli partizani pokopani su na vrgoračkom groblju istog dana oko 10 sati. Tijekom sprovoda talijanski su zrakoplovi nadlijetali Vrgorac, no nisu pucali niti bombardirali mjesto. Nakon sprovoda u Kozicu je poslan drugi kamion, a domobranska i oružnička posada je razoružana prilikom čega je zaplijenjeno 18 pušaka. Pripadnici 3. čete pod zapovjedništvom Nike Glavine^[39] dočekali su na Turiji talijanski kamion i zarobili sedam vojnika koje su ubili.^[40] Pripadnici neretvanske čete dočekali su talijanske vojnike koji su došli s tenkovima s namjerom da poprave srušeni most na Orepku kod Novih Sela, ali su odbijeni uz gubitke od 20 mrtvih i ranjenih. Stoga su se Talijani povukli preko Vida i Ljubuškog te oko 18 sati došli na Veliki Prolog odakle su uputili jednu motoriziranu obhodnju prema Vrgorcu. Obhodnja je naišla na zasjedu i bila prisiljena vratiti se u Veliki Prolog.

(Nastavak slijedi…)

BILJEŠKE:

[1] OK KPH za Makarsku obuhvaćao je od sredine 1942. kotareve Imotski, Makarska i Metković.

[2] Dalmacija u NOB-i, 242

[3] Opširnije o spomenutom savjetovanju vidjeti knjigu Drage Gizdića „Dalmacija 1942., Prilozi historiji Narodnooslobodilačke borbe“, Zagreb, 1959., 278-290. Za tekst Rezolucije donesene na savjetovanje vidjeti: Hrvatski državni arhiv, f. 1220, CK SKH; Ratno gradivo, kut. 2, KP-9/188.. a za izvješće upućeno Centralnom komitet KPH KP-10/215. Za izvješće Štaba IV. operativne zone Glavnom štabu Hrvatske  od 7. lipnja 1942. vidjeti Hrvatski državni arhiv, f.1905, Štab 4. operativne zone, kut. 31, NOV-39/5536

[4] Drinko Tolić, po zanimanju krojač, obnašao je potkraj 1944. dužnost predsjednika Vijeća Komande Biokovsko-Neretvanskog područja  te kao predsjednik spomenutog vijeća potpisivao presude vojnog suda pri istoj Komandi. Prema bilješkama Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, isti je kasnije bio zaposlen kao sudac u Sinju. (Hrvatski državni arhiv, f. 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 535, Grobišta – Splitsko-dalmatinska županija)

[5] Bataljun se sastojao od 1.čete zvane „Ervin Klarić“ (zapovjednik Ante Beroš, komesar Mate Nizić), 2. čete zvane „Vitomir Viskić“ (zapovjednik Vlado Viskić, komesar Ante Andrijašević), 3. čete zvane „Vid Mihaljević“ (zapovjednik Niko Glavina, komesar Jerko Kovačević), 4. čete zvane „Srećko Borić“ (zapovjednik Poldo Mikulić, komesar Mijo Martinac) i 5. (vrgoračke) čete zvane „Petar Hrstić“ (zapovjednik Drinko Tolić, komesar Vlado Aleksić). Bataljunu je priključena i VI. omladinska četa „Ante Trokar“ na čelu sa zapovjednikom Ivom Rubešom i komesarom Nikom Katićem.

[6] Prva neretvanska četa osnovana je 22. travnja 1942. u brdu Rujnica na predjelu Doci. Dužnost zapovjednika preuzeo je Jure Galić, a komesara Vinko Dragović.

[7] Petar Bogunović Ivanov, rođen 1912. u Baćini, član KPJ od 1934., bio je tajnik Okružnog komiteta KPH za Makarsku te zapovjednik bataljuna „Josip Jurčević“ i 3. bataljuna 4. dalmatinske brigade do njenog rasformiranja kada je prešao u 1. bataljun 1. proleterske brigade. Poginuo je 11. lipnja 1943. na Zelengori  – Sutjeska. Prema životopisu nađenom u Zbirci memoarskog gradiva Državnog arhiva u Splitu, Bogunović je teško ranjen nakon proboja na komunikaciji Foča-Kalinovik te je 29. lipnja 1943. podlegao ozljedama u selu Grabovica kod Vlasenice. (Viktor Kučan: Sutjeska – dolina heroja, Ljubljana – Beograd – Tjentište, 1978., 48; Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 36a, Životopis Petra Bogunovića, MG-III/36-B/64). Među pripadnicima partizanskih postrojbi istovremeno se nalazio i Petar Bogunović Slavkov, rođen 20. siječnja 1924. u Baćini, član SKOJ od 1939. i član KPJ od 1943., koji je, prema podacima Milana Rake i Slavka Družijanića u NOB stupio 23. ožujka 1942. Prema podacima Vitomira Pirka, Petar Bogunović Slavkov stupio je u NOB 1941. kao pripadnik Baćinskog odreda, zatim 1. voda južnodalmanatinske čete te potom 1. čete bataljuna „Josip Jurčević“. Sudjelovao je u napadu na Gradac 23. siječnja 1942. te bio je kurir Petra Bogunovića Ivanovog. U kolovozu 1942. postaje borcem, a zatim i omladinskim rukovoditeljem u 3. bataljunu 1. proleterske NOU brigade. Sudjelovao je u borbama u zapadnoj i središnoj Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori, a u listopadu 1943. vraća se u Dalmaciju te preuzima dužnost zamjenika političkog komesara 1. bataljuna 11. dalmatinske brigade. Kraj rata zatekao ga je na dužnosti komesara baraljuna 3. brigade divizije KNOJ-a (Korpus narodne obrane Jugoslavije koji je djelovao pod zapovjedništvom Odjeljenja za zaštitu naroda – OZNE, preteče UDB-e) s činom kapetana. Nositelj je „Partizanske spomenice 1941.“ (Milan Rako, Slavko Družijanić: Jedanaesta  dalmatinska (biokovska)  brigada, IHRPD, Split, 1987., 516, 615; Vitomir Pirak: Borci s biokovsko-neretvanskog i otočkog područja u Prvoj proleterskoj brigadi, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 853).

Petar Bogunović Slavkov, admiral bivše JNA, demantirao je tvrdnje da je odgovaran za zločine počinjene u Vrgorcu 15. lipnja 1942. i izjavio da je bio pripadnik Biokovskog odreda čiji je zapovjednik bio Niko Glavina te da u vrijeme zločina on i njegova postrojba nisu bili u Vrgorcu.

Izvori:http://www.hic.hr/demant.html,

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/130986/Default.aspx Prema dostupnim podacima, Niko Glavina zapovijedao je 15. lipnja 1942. 3. četom bataljuna „Josip Jurčević“ koja je čuvala prilaze Vrgorcu na Turiji gdje je zaustavila talijanski kamion i ubila nekoliko talijanskih vojnika.

[8] Poginuo kao zapovjednik Udarnog bataljuna Treće dalmatinske NOP brigade u ožujku 1943. na Kamenmostu kod Imotskog (Dalmacija 1942., 280). Napomena: Ime Jure Galića ne nalazi se na popisu poginulih pripadnika Treće dalmatinske brigade objavljenom u knjizi Mate Šalova „Treća dalmatinska brigada“, IHRPD; Split, 1988., stranice 502-613.

U popisu poginulih pripadnika Prve dalmatinske brigade, objavljenom u monografiji postrojbe, navodi se ime Jure Galića „Velikog“ (otac Marijan i majka Jaka rođ. Paponja) rođenog 20. rujna 1912. u Bijači kod Ljubuškog koji je poginuo u IV. ofenzivi kao zapovjednik III. bataljuna. U zagradama pokraj njegovog imena navedena je Treća dalmatinska brigada. U istoj knjizi objavljen je i životopis Jure Galića „Velikog“ u kojem se ističe da je početkom lipnja 1942. postavljen za zamjenika zapovjednika bataljuna „Josip Jurčević“ na temelju čega se može zaključiti da je riječ o istoj osobi. Prema istom izvoru, Jure Galić poginuo je kod sela Perića 18. siječnja 1943., a narodnim herojom proglašen je 5. srpnja 1951.(Mirko Novović, Ante Kronja Čenčo, Bogdan Stupar, Vaso Đapić: Prva dalmatinska proleterska NOU brigada, Beograd, 1986., 505, 460-462; Florijan Boras: Spomenica ljubuškim žrtvama, Ljubuški, 1998., 17)

[9] Gojko Ujdurović Mijin, rođ. 13. ožujka 1918. u Gradcu, zamjenik zapovjednika 3. bataljuna 1. dalmatinske brigade, utopio se u Tari 8. lipnja 1943. Odlikovan je Ordenom narodnog heroja 14. prosinca 1949. Prema životopisu, objavljenom u monografiji Prve dalmatinske brigade, Ujdurović se naročito istakao u napadu na Vrgorac 15. lipnja 1942. Odlikovan Ordenom narodnog heroja 14. prosinca 1949. (Sutjeska – dolina heroja, 221; Mirko Novović, Ante Kronja Čenčo, Bogdan Stupar, Vaso Đapić: Prva dalmatinska proleterska NOU brigada, Beograd, 1986., 480-481, 549; Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 42, Životopis Gojka Ujdurovića, MG-III/42-U/4; Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5)

[10] Pavao Lozo Lukin rođen je 28. rujna 1890. u Poljicima. Obnašao je dužnost zamjenika zapovjednika Mosorskog odreda, a kasnije obavještajnog oficira IV. operativne zone i VIII. korpusa. Imenovan je predsjednikom Kotarskog narodnooslobodilačkog odbora Imotski, članom Okružnog NOO Biokovo Neretva, a zatim i članom Oblasnog NOO za Dalmaciju i Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. Nositelj je „Partizanske spomenice 1941.“ i više puta odlikovan. Nakon rata postao je poslanikom Savezne narodne skupštine FNRJ. Umro je 22. prosinca 1970. (Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 39, Životopis Pavla Loze, MG-III/39-L/7)

[11] Ante Šutić „Cikvantin“ rođen je u Gradcu 17. srpnja 1891. 1920. postaje član KPJ, a nakon početka Drugog svjetskog rata član Mjesnog komiteta KPH Gradac i član Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju. 1945. izabran je za poslanika u skupštini FNRJ za kotare Makarska, Vrgorac i Metković, a 1949. za saborskog zastupnika. Nositelj je „Partizanske spomenice 1941.“ i više je puta  odlikovan. (Državni arhiv u Splitu, f. 194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 42, Životopis Ante Šutića,  MG-III/42-Š/10)

[12] Državni arhiv u Splitu, f.262, IHRPD, kut. 76, Naredba br. 6 zapovjednika IV. operativne zone o osnivanju bataljuna „Josip Jurčević“., 6. lipnja 1942.; Zbornik Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.-1945., Knjiga 2, IHRPD, Split, 1982., 253. Za izvješće Štaba IV. operativne zone zapovjedniku Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske od 7. lipnja 1942. vidjeti Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom V, Knjiga 5, Beograd, 1954., 55-58. U ožujku 2011. udruga Croatia Libertas podnijela je kaznenu prijavu zbog ratnih zločina koje su pripadnici partizanskih postrojbi, među kojima i članovi nekadašnjeg Štaba bataljuna „Josip Jurčević“, počinili tijekom zauzimanja Širokog Brijega.

(http://www.croportal.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=2496:croatia-libertaspodnijela-kaznene-prijave-za-partizanske-ratne-zloine-nad-fratrima-i-civilima&catid=39:bih&Itemid=324)

[13] U pripremama za napad ili u samom napadu na Vrgorac sudjelovali su: Ante Raos, Boško Raos, Branko  Markotić, Jaka Raos, Ante Martinac „Cice“, Ante Martinac Grgin, Kažimir Martinac, Tone Radalj, Marijan Radalj, Mijo Glavan, Žarko Katavić, Pero Miljak, Ante Miljak, Bepo Miljak, Maćo Hrstić, Kruno Mušan,  Zdenka Delipetar, Duško Dragičević, Vinko Markotić, Milenko Markotić, Miše Martinac, Marija Martinac, Borovac, Maca Nizić, Ljubica Nizić, Matan Klaričić, Anđa Roglić, Gojko Roglić, Kata Martinac, Vica Martinac, Nevenka Miošić, Mira Bajalo, Ivan Raos, Žarko Raos, Branko Raos, Nikica Šoljak, Milna Šoljak, Boško Paker, Vatro Pervan, Ivan Matić, Joze Raos, Ante Raos „Prkov“, Pero Raos, Stana Domandžić, Tonko Tolić, Drinka Tolić, Mile Martinac te pripadnici partizanskih postrojbi Drinko Tolić, Zvonko Raos, Stanko Markotić, Ljubo Miljak, Maksim Bajalo, Peor Bajalo, Mijo Martinac, Stojanka Martinac, Vlado Klaričić, Jozo Martinac i Ivan Dragičević. Angažirani su i Jurica Stanković, Stana Stanković, Petar Stanković „Barin“ i Marko Stanković (Sršenik-Kotezi), Drago Vuković, Milenko Vuković, Ante Radalj, Ante Grgić i Mirko Vuković (Vlaka), Bariša Čepo, Ivan Perić, Ivan Buklijaš, Jozo Čepo, Mirko Majić, Milenko Perić, Nikola Zekulić i Marko Perić (Zavojane), Ante Vukojević, Milka Prnić, Ivan Prnić, Danica Prnić i Mate Nizić (Kljenak), Jure Barbir, Ante Barbir, Drago Barbir, Joze Barbir, Šimun Barbir i Andrija Gašpar (Draževitići), Mate Vukmir, Juka Tolj, Ivan Beus, Ivan Maršić, Mirko Maršić, Jure Divić, Filip Maršić, Dane Maršić, Jozo Vukmir i Janko Turić (Stilja), Dominko Antunović i Joze Antunović (Kozica), Jurica Majstorović, Mate Majstorović i Mirko Vujčić (Dragljane), Ante Markotić, Marko Granić i Pavao Granić (Banja), Ante Gašpar „Matić“ i Jure Rešetar (Umčani) te Mate Jelavić i Marko Jelavić (Ravča). U zasjedi na Orepku nalazili su se pripadnici Neretvanske čete Mijo Jerković, Marijan Primorac, Mijo Leko, Stanko Marević, Martin Marević, Ante Primorac, Šuba i Kovač. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 446)

[14] isto, 446

[15] Magdalena Martinac Matina ronena je u Vrgorcu 1924. godine. Članica je SKOJ-a od 1941., a od lipnja 1942. pripadnica bataljuna „Josip Jurčević“. Nositelj je „Partizanske spomenice 1941.“. Nakon završetka Drugog svjetskog rata ostala je u JNA s činom kapetana I. klase. Udala se za Janka Bobetka, političkog komesara 32. divizije X. zagrebačkog korpusa. (Borci s biokovsko-neretvanskog i otočkog područja u Prvoj proleterskoj brigadi, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 866; Rade Bulat, Deseti korpus „Zagrebački“ NOV i POJ, Zagreb-Beograd, 1985., 381.-385; 32 divizija NOV Jugoslavije, Zagreb, 1988., 306-315)

[16] U lipnju 1942. osnovan je Općinski narodnooslobodilački odbor Vrgorac na čijem se čelu nalazio upravo Jozo Martinac. Ostali članovi NOO-a bili su Ante Barbir (Kralj), tajnik te Branko Martinac, Pavao Granić i  Stanko Borovac. (Državni arhiv u Splitu, f. 25, Kotarski NOO Makarska, f. 25, kut. 1, KNOOM 1/II.)

[17] Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 446

[18] Isto, 446

[19] Hrvatski državni arhiv, f.487, Ministarstvo oružanih snaga NDH, kut. 4, Dnevna izvješća za lipanj 1942. (Inv.br. 33733), Dnevno izvješće br.167

[20] Podijeljeno je 30 lovačkih pušaka,15 pištolja i 40 bombi. (Dalmacija 1942., 311)

[21] Pečat Velike župe Hum

[22] Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, br. 6940/42 (6728/42); Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 447

[23] U izvješćima Kotarske oblasti Makarska br. 412/42 i Velike župe Cetina br. 1492/42, upućenih  državnim institucijama NDH i Općenm upravnom povjereništvu kod Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga Slovenija-Dalmacija u Sušaku navodi se da je Vrgorac napalo 600 partizana. Markotić pak navodi da je u trenutku napada na Vrgorac bataljun „Josip Jurčević“ brojio oko 380 pripadnika. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 450-451)

[24] Fra Petar Bezina navodi ime Ibrahima Delića među osobama likvidiranima 15. lipnja 1942. na vrgoračkom groblju. (Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1088)

[25] Četvrta operativna zona Hrvatske osnovana je sredinom travnja 1942. Zapovjednikom je imenovan  Vicko Krstulović, a komesarom Vojin Zirojević. 11. srpnja 1942. dužnost političkog komesara preuzima Ivica Kukoč. Osnivanjem 4. zone zapovijedanje partizanskim postrojbama u Dalmaciji neposredno je preuzeo Glavni štab Hrvatske. Štab IV. operativne zone prestao je funkcionirati 13. veljače 1943. kada je u Imotskom osnovana 9. dalmatinska divizija. Obnovljen je nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., te konačno ugašen 7. listopada 1943. kada je osnovan VIII. Dalmatinski korpus. (Nikola Anić: Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., 78-79)

[26] Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 450

[27] Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1085

[28] Dalmacija u NOB-i, 242; Dalmacija 1942., 311

[29] Drago Gizdić, pak, ističe da je Vrgorac branilo 120 „žandara, ustaša i domobrana“ (Drago Gizdić: Dalmacija 1942., zagreb, 1959., 310), no prema izvješću Štaba bataljuna „Josip Jurčević“ o zarobljenim osobama, broj branitelja je bio znatno manji, o u „ustaše“ koje spominje, Gizdić je vjerojatno ubrojio i uhićene civile.

[30] Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija

[31] Mate Rakić likvidiran je istog dana na vrgoračkom groblju.

[32] B. Markotić navodi da je „prilikom hapšenja ubijen Miše Matić“. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 448)

[33] Za razliku od Bezine, Branko Markotić navodi da je dr. Marko Radić bio općinski načelnik, a Ilija Lopin ustaški tabornik. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 441)

[34] Rejonski komitet Komunističke partije Vrgorac. Članovi komiteta bili su  Jozo Martinac, Ante Galić, Ante Raos, Nikola Zekulić, Drago Vuković i Ante Barbir-Kralj. (Državni arhiv u Splitu, f.194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 12, MG-I/12-2/1 i MG-I/12-2/2)

[35] Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 450

[36] Dalmacija 1942., 311

[37] Dalmacija 1942., 312

[38] Prema Gizdiću zaplijenjeno je 120 pušaka, 4 puškomitraljeza, 200 bomba i 15 pištolja. (Dalmacija 1942., 311)

[39] Niko Glavina Ivanov, rođen 29. studenog 1913. u Makarskoj, teško je ranjen prilikom proboja na Miljevini u lipnju 1943. Podlegao je ozljedama u selu Pavlovići kod Kladnja krajem lipnja iste godine.(Borci s biokovsko-neretvanskog i otočkog područja u Prvoj proleterskoj brigadi, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 855; Svjetionik revolucije pod Biokovom, Makarska, 1980., 108)

[40] Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 17, MG-17/V-30.