ZLOČINI BATALJUNA „JOSIP JURČEVIĆ“ U VRGORCU 15. LIPNJA 1942. (3)

Piše: mr. sc. Blanka Matković, MPhil

LIKVIDACIJA 32 VRGORČANA I REAGIRANJE JUGOSLAVENSKE HISTORIOGRAFIJE

Nakon zauzimanja Vrgorca, zapovjedništvo bataljuna „Josip Jurčević“ smjestilo se u kući braće Jelavić, iznad trgovine Mate Jelavića. Odmah se započelo s izdavanjem naredbi, evidencijom zaplijenjenog oružja i selekcijom zarobljenika. Izdana je naredba o kontroli osiguranja na prilazima Vrgorcu gdje su uz pripadnike I., II., IV. i V. čete sudjelovali i članovi udarnih grupa. Osiguranja su postavljena prema Banji, Orahu do granice Hercegovine, na Jerkušića Torini i na Kosi Ilića, iznad Potprologa, na Polića Docu, Ajdinovcu prema Dusini, prema Rastoku, na Poljanicama, Gradini, Lokvicama te prema Prapatnicama i Bunini. Uvedena je kontrola kretnja i nitko nije mogao ući u ili izaći iz Vrgorca, osim u iznimnim slučajevima uz posebnu propusnicu. Tijekom čitavog dana Vrgorac i prilaze mjestu nadlijetali su zrakoplovi koji nisu intervenirali.

Istog dana u 16.30[1] u tamnicu je ušla pripadnica partizanskih postrojbi Zdenka Delipetar,[2] zapazila ljekarnika i njegovu suprugu te ih pustila. Na slobodu su pušteni i  dr. Ivo Jelavić, Rade Miletić i Jure Raos, a ostali mještani[3] odvedeni su prema groblju i pogubljeni hicima u leđa. Prema navodima fra Petra Bezine, niti jedan uhićenik nije ispitan, a cijeli događaj promatrala je s prozora Manda Dragičević-Markićuša.[4] Sačuvani arhivski dokumenti dokazuju da su odluku o likvidaciji donijeli Rejonski komitet KPH Vrgorac i Štab bataljuna „Josip Jurčević“, iako je krivnja pokušana biti svaljena isključivo na Zdenku Delipetar. Milivoj Franić ističe da, ako je ona „…nakon kraće diskusije podcrtala one koji su kasnije strijeljani…“, što znači da su vojni i politički vrh raspravljali o toj odluci, a u raspravi je sudjelovala i Zdenka Delipetar, koja je najvjerojatnije imala i ulogu zapisničara. Franić također naglašava da je popis žrtava pripremljen već ranije na Riliću,[5] a u Vrgorcu je prije strijeljanja istog dana  raspravljan i definitivno utvrđen te zaključuje da je prenaglašavanje uloge Zdenke Delipetar očito bilo u funkciji umanjivanja krivnje same Partije, naročito članova RK KP Vrgorac.[6]

Na vrgorskom groblju likvidirani su:[7]

  1. ČURČIĆ JURE Ivanov, rođen u Vrgorcu 23. travnja 1905., civil[8]
  2. DELIĆ NIKO Lukin, rođen u Vrgorcu 3. prosinca 1902., civil
  3. ERCEG IVAN Matin, rođen u Vrgorcu 1916., civil
  4. ERCEG IVAN Petrov, rođen u Vrgorcu 20. lipnja 1903., civil
  5. ERCEG JOSIP Šimunov, rođen u Vrgorcu 22. ožujka 1896., civil
  6. ERCEG VID Ivanov, rođen u Vrgorcu 15. lipnja 1898., civil[9]
  7. GRANIĆ PETAR Jurin, rođen 30. siječnja 1908, civil[10]
  8. GREGOVIĆ MARIJAN Stipanov, rođen 28. kolovoza 1912., civil
  9. HORVAT rođ. Prastulović FILA, udova Karlova, rođena kolovoza 1900., civil[11]
  1. HRSTIĆ rođ. Jović FILA, žena Ante, rođena veljače 1907., civil
  2. HRSTIĆ rođ. Klaričić JOZA, žena Ivana, rođena prosinca 1892., civil[12]
  3. HRSTIĆ LOVRE Ivanov, rođen kolovoza 1893., civil
  4. HRSTIĆ PETAR Matin, rođen veljače 1918., civil[13]
  5. JERKUŠIĆ rođ. Vegar IVKA, žena Ivana, rođena 1. prosinca 1903., civil
  6. JERKUŠIĆ rođ. Hrstić KATA, udova Ivanova, rođena 10. rujna 1988., civil[14]
  7. KAPOVIĆ MARKO Antin, rođen 1. rujna 1904., civil
  8. KOVAČ PERO Zvonkov, rođen 1922., civil
  9. LOPIN ILIJA pok. Vida, rođen 13. kolovoza 1911. u Aladinićima (Stolac), civil[15]
  10. MAJSTOROVIĆ VOJIMIR Nikin, rođen 18. prosinca 1910., civil
  11. MARKOTIĆ IVAN Matin, rođen 15. listopada 1912., civil
  12. MARKOTIĆ JAKOV-ANTE Josipov, rođen 13. lipnja 1913., civil
  13. MARKOTIĆ MATE Josipov, rođen 24. studenog 1877., civil
  14. MARTINAC IVA, žena Petra, rođena 23. rujna 1894., civil
  15. PAKER MANDA Antolijeva, rođena 21. ožujka 1888., civil[16]
  16. PAVIČIĆ rođ. Puljas VJEKOSLAVA Josipova, žena Milina, rođena 6. prosinca
  17. u Kaštel Sućurcu, civil
  18. PIVAC IVAN Matin, rođen 22. siječnja 1891., civil
  19. RAKIĆ MATE Mijin, rođen 3. rujna 1894., civil
  20. ŠABIĆ FRANO Filipov, rođen 17. ožujka 1905., oružnik[17]
  21. ŠIMUNOVIĆ JAKOV-NIKO Antin, rođen 25. srpnja 1919. u Kninskom Polju, civil
  22. VALDAGNI ALBIN Ivanov, rođen 3. rujna 1906., civil

Prema podacima sa spomenika na vrgoračkom groblju i Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava stradali su i:

  1. MATIĆ IVA, žena Mije, rođena 1898.
  2. MATIĆ MIJO Ivanov, rođen 1899.

Fra Petar Bezina navodi imena još tri osobe:[18]

  1. DELIĆ IBRAHIM Omerov, star 21 godinu[19]
  2. ERCEG STANA Antina, rođena 10. rujna 1916., civil
  3. MARTINAC MIJO Jurin, rođen 26. svibnja 1899., civil

Prema sačuvanim bilješkama Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, zločin su počinili Ante Raos, Boško Raos, Pavao Granić, Kralj Barbir, Jošo Jujnović, Drago Vuković, Mato Vuković, Zlatko Markotić, Mato Majstorović te Nikola i Stipe Krcin.[20]

Oružnik Mate Jerkušić preživio je strijeljanje, pa se pritajio nakon čega ga je grobar  Filip Roglić stavio u mrtvački lijes i odnio kući.[21] Jedan od partizana obilazio je žrtve i  ponovo pucao u one koji su davali znakove života. Dio likvidiranih osoba sahranjen je u obiteljske grobnice, a ostali u zajedničku grobnicu. Među ubijenima je bilo i osoba podrijetlom iz drugih hrvatskih naselja. Markotić ističe da je „od 120 zarobljenih i uhićenih oružnika,[22] domobrana, ustaša i špijuna pušteno na slobodu 88, a ostali su osuđeni i streljani, među njima je bilo talijanskih i ustaških špijuna koji su palili, pljačkali i ubijali u I talijanskoj ofenzivi na Biokovo, dobrovoljaca predvodnika zloglasne Francetića legije[23] protiv partizana na Biokovo, idejnih začetnika terora i progona.

Međutim, među njima je bilo i onih koji su bili krivi, ali nisu zaslužili takovu kaznu, Članovi KP i SKOJ-a, te drugi aktivisti na općini, smatrali su da se to nije smjelo dogoditi. Zašto je odgovorno rukovodstvo vrgoračke općine dozvolilo strijeljanje onih koji su malo krivi?“ te zaključuje da je to „ostavilo negativan trag i političke posljedice, osobito u selima susjedne Hercegovine“ i „političku štetu koju se moralo dugo ispravljati“.[24] Kvesić također navodi da se prilikom zauzimanja Vrgorca dogodilo „nekoliko ozbiljnih grešaka, koje su na jedan dio okolnog stanovništva, što još nije bio čvrsto vezan uz NOP, imale negativnog odraza. Tako je prilikom likvidiranja ustaških funkcionera u gradu, ubijeno i nekoliko ljudi, koji se nisu bili jače ogriješili u suradnju s neprijateljem“.[25] Ujdurović priznaje da je među strijeljanima „bilo i nevinih, što se kasnije ustanovilo“.[26] Na likvidiranje 30-tak Vrgorčana osvrnuo se i Drago Gizdić: „Od uhapšenih su 32 strijeljana, među njima i neki trgovci, kao ‘klasni neprijatelji’. Strijeljanje tolikog broja neprijatelja bilo je rezultat nepravilnog i sektaškog kriterija, što je bacilo izvjesnu ljagu na partizane, za koje se znalo da ubijaju samo zločince. Ali i pored toga oslobođenje Vrgorca imalo je veoma pozitivan odjek u čitavom kraju. Svega nekoliko dana poslije te akcije u Biokovo je došlo preko 200 novih boraca. Na dan samog oslobođenja Vrgorca iz njega je otišlo u partizane i 25 žena omladinki i omladinaca. Oni su kasnije prošli kroz IV. i V. ofenzivu te su mnogi od njih u borbama i izginuli. Tih dana došle su u Biokovo, pored ostalih, i nove grupe partizana s otoka. Korčulansku grupu doveo je Marin Cetinić. Čak je u to vrijeme stiglo među biokovske partizane i pet drugova iz Dubrovnika. Došli su preko Makarske. S područja samog Vrgorca bilo ih je, dakako, najviše: 80 novih boraca.“[27] Na partizanskom savjetovanju vojnih i političkih rukovoditelja u Golinjevu kod Livna[28] 18. listopada 1942.[29] kritizirana je likvidacija stanovitog broja ljudi koji su bili nedužni i ocijenjena kao „greška“.[30] Milivoj Franić ističe da je većina vrgorskih prvoboraca u privatnim razgovorima nakon rata osuđivala taj događaja te da su se pojedini vrgorski komunisti protivili likvidaciji već tijekom priprema te odluke u Riliću, kao na primjer Zvonko Raos i Bogdan Viskić[31] iz Gradca.[32] Jure Galić, sudionik napada na Vrgorac i aktualni predsjednik SUBNOR-a BiH, izjavio je da je likvidacija bila „osveta komšija-komšiji, koji su na taj način riješili njihove lokalne obračune i tu je stradalo najmanje dvadeset, trideset nevinih ljudi.“[33]

Župnik fra Frano Rakić vratio se iz Humca i saznao da su među ubijenima njegov brat

Mate, nekoliko rođaka i sluga Jakov Šimunović iz Vrpolja kod Knina. Splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić u pismu upućenom župniku fra Frani Rakiću, istaknuo je da je potresen krvoprolićem u Vrgorcu i podsjetio „Vrgorčane i sve po Vrgorskoj krajini da su ljudi, da su kršćani, da su katolici“.[34]

(Nastavak slijedi…)

BILJEŠKE:

[1] Za razliku od fra Petra Bezine, Ujdurović tvrdi da su uhićene osobe strijeljane u 15 sati. (Biokovskoneretvansko područje u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, 107)

[2] Zdenka Delipetar pok. Ante i majke Slavomire rođ. Hrstić rođena je 14. veljače 1911. u Vrgorcu, a prema dostupnim podacima poginula je u borbama na Sutjesci kao zamjenica političkog komesara čete 4. bataljuna Prve dalmatinske brigade (Sutjeska – dolina heroja, 204; Prva dalmatinska proleterska NOU brigada,499). Prema kazivanju Mire Radovanović i Drage Barbira, Zdenka Delipetar je umrla od pjegavog tifusa u bolnici Treće divizije u Skender Vakufu (BiH) krajem prosinca 1942. Navodno je pokopana u mjestu Turbe, nedaleko Travnika.  (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud Vrgorac, kut. 1387, Posl.br.R. 138/51)

Bezina ističe da se isticala u vrgoračkom pokolju te da su partizani svu krivnju prenijeli upravo na nju. Prema njegovim saznanjima, pronio se glas da je radi tog pokolja bila osuđena i strijeljana, dok drugi tvrde da je poginula. Bezina izražava sumnja u mogućnost da je zločin mogla počiniti jedna osoba. (Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1086) Milivoj Franić ističe da je „bilo uputno krivnju usmjeriti prema pojedincu u ovom slučaju Zdenki D. koja je navodno bila ekstremna i prije odlaska u partizane kao takova poznata“ zbog čega je  „usmenom predajom proturano u narod da su je sami partizani ubili u Riliću malo nakon nemilih događaja u Vrgorcu“ te da se „takvim i sličnim glasinama umanjivala krivnja Rejonskog komiteta Komunističke partije Vrgorac i Štaba odreda ‘Josip Jurčević’, a pažnja i razmišljanja o krivnji, usmjerava se prema Zdenki D. Koja sigurno nije nedužna kao član Komiteta.“ Bogdan Viskić se također osvrnuo na vojne i političke rukovoditelje koji su sudjelovali u napadu na Vrgorac, među njima i Petra Bogunovića kojeg je opisao kao samovoljnog i vrlo osornog. (Glasnik Vrgorske krajine, br. XV, Vrgorac. Listopad 2010., „Odgovoran je sustav, a ne samo jedna osoba“, 22-24)

Na navodno isključivu krivnju Zdenke Delipetar za zločin u Vrgorcu upozorio je upravo Viskić u izjavi od 14. rujna 1942. u kojoj je naveo da je „…pokušao intervenirati, apelujući na razum i savjest. Jozo Martinac bi slegnuo ramenima, a spomenuta Delipetar bi se nasmijala…“. (Glasnik Vrgorske krajine, br. XV, Vrgorac. Listopad 2010., „Odgovoran je sustav, a ne samo jedna osoba“, 22-24)

Dokument Zapovjedništva 32. pješadijske divizije „Marche“ od 16. srpnja 1942. upućuje na odgovornost Zdenke Delipetar u zbivanjima u Vrgorcu slijedećim riječima: „U poznatim zločinima u Vrgorcu osobito se isticala po žestini Zdenka DELIPETER – nedovoljno poznata – komunistkinja, zvana ‘passionaria’ iz Vrgorca. Dolaskom naših trupa, čini se da je pobjegla u smjeru Makarske. Prilažu se tri fotografije dotične osobe. Toliko poradi potrebitih istraga.“ (Hrvatski državni arhiv, f.1210, Zbirka dokumenata ustanova i postrojbi talijanske vojske, kut. 10, Inv.br.1802).

Prema podacima iz zaplijenjene talijanske pismohrane, Zdenka Delipetar aktivno je sudjelovala u „poznatim krvoprolićima u zoni Rastok“ 1942., zbog čega je bila poznata pod imenom „passionaria di Vrgorac“. Isti izvor navodi da je nakon toga  uglavnom radila pri partizanskom štabu između Makarske i Imotskog vršeći razne dužnosti između kojih i onu „komandanta jednog odreda određenog za sabotažu“. U ožujku 1943. kretala se u društvu „šefa milicije“ Branka Delipetra u Kljenku. Uz navedeni spis priložena je i fotografija Zdenke Delipetar. (Državni arhiv u Splitu, f.409, SUP za Dalmaciju, kut. SUP Vrgorac)

[3] Prema izvješću Velike župe Cetina, su skupini je, osim devet žena, bio i tabornik ustaške mladeži, trojica oružnika, nekoliko činovnika, trgovaca te drugih. (Biokovsko-neretvansko područje u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, 107)

[4] Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1086

[5] Svjedočanstvo Josipa Kirigina o razgovoru s Bogdanom Viskićem potvrđuje da je popis žrtava unaprijed pripremljen. Kirigin navodi da „Bogdan nije bio zadovoljan time što je u Vrgorcu učinjeno. Rekao je da su Zvonko Raos, on i još neki drugovi izrazili negodovanje kada su vidjeli listu onih koji su bili predloženi za strijeljanje. Kad sam vidio tu listu, kazao je Bogdan, energično sam protestirao i tvrdio da je nemoguće da Pavelić u Vrgorcu ima 30 špijuna. Odgovoreno mi je bilo da ih ima još i više, a da ja ne znam vrgorske prilike i da je najbolje da se bavim svojim poslovima. Kada je stigao u Vrgorac, pošto je bio osvojen, Bogdan je vidio da se lista povećala za još 30 osoba, pa je ponovo intervenirao i to nekoliko puta, apelirao na svijest i razum, ali ništa nije koristilo. Dobio sam, rekao je, odgovor: – Bolesna tolstojevština! Bogdan je kazao da je i nesretni slučaj kada su borci Treće čete pucali na svoje drugove pridonio raspoloženju boraca i svih ostalih i da je sve to, zajedno sa strijeljanjima, djelovalo potresno, da je umanjilo efekat osvajanja, koji bi inače bio izvanredan.“ (Bijeli se dan, 190)

[6] Glasnik Vrgorske krajine, br. XV, Vrgorac. Listopad 2010., „Odgovoran je sustav, a ne samo jedna osoba“, 22-24

[7] Popis je nastao usporedbom podataka fra Petra Bezine (Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1088-1092) i imena žrtava uklesanih na spomenik podignut na vrgoračkom groblju te podataka Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (Hrvatski državni arhiv, f. 1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 246, Kartoni žrtava – Vrgorac i kut. 535, Grobišta – Splitskodalmatinska županija).

Napomene:  Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava pogrešno je upisala Vjekoslavu Pavičić kao Vjekoslavu Ravlić. Pojedini izvori navode brojku od 35 ubijenih osoba (Hrvatski državni arhiv, f. 1196, Oružničke pukovnije NDH, kut. 5, Dopis Zapovjedništva 6. pješačke pukovnije Oružničtva NDH upućen zapovjedništvima 1., 2., 3., 4. i 5. pješačke pukovnije te svim postrojbama 6. pješačke pukovnije, J.S.Br. 88/43, Mostar, 16. siječnja 1943.)

[8] Branko Markotić navodi da je Jure Čurčić bio oružnik kojeg je razoružao Vlado Klaričić. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 448)

[9] Nakon završetka Drugog svjetskog rata konfiscirana je imovina „osuđenika“ Vida Ercega Ivanovog. (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud Vrgorac, kut. 1362, Posl.br.R. 89/45)

[10] Branko Markotić spominje Petra Granića u svojstvu ustaškog dužnosnika iz Kašća-Stilja. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi…, 441)

[11] Nakon završetka Drugog svjetskog rata utvrđeno je da Fila Horvat, koja je kao „narodni neprijatelj“ strijeljana 15. lipnja 1942. u Vrgorcu, nema pokretne i nepokretne imovine koju bi se moglo konfiscirati. (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud Vrgorac, kut. 1906, Posl.br.R. 141/45)

[12] Nakon završetka Drugog svjetskog rata ustanovljeno je da „osuđenica“ Joza Hrstić, koja jestrijeljana 15. lipnja 1945., nije imala vlastite pokretne i nepokretne imovine koja bi se mogla konfiscirati. (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud Vrgorac, kut. 1079, Posl.br.R. 100/45)

[13] Prilikom saslušanja u Opunomoćstvu OZN-e Biokovsko-Neretvanskog područja 29. prosinca 1944., Mate Hrstić pok. Petra, rođen 1881. u Vrgorcu, potvrdio je da je njegov sin bio među mještanima likvidiranima prilikom prvog partizanskog zauzimanja Vrgorca. Hrstić je 11. siječnja 1945. predan Vojnom sudu  VIII. Korpusne udarne oblasti i presudom br. 45/46 osuđen na sedam i po godina teškog prislinog rada, osam godina gubitka građanske časti i konfiskaciju imovine. Iz logora je pušten nakon amnestije u kolovozu 1945. (Državni arhiv u Splitu, f.409, SUP za Dalmaciju, kut. SUP Vrgorac).

Nakon završetka Drugog svjetskog rata ustanovljeno je da „osuđenik“ Petar Hrstić, koji je kao „narodni neprijatelj“ strijeljan 15. lipnja 1945., ne posjeduje pokretnu i nepokretnu imovinu koju bi se moglo konfiscirati. (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud Vrgorac, kut. 1362, Posl.br.R. 102/45)

[14] Nakon završetka Drugog svjetskog rata konfiscirana je imovina „osuđenice“ Kate Jerkušić s napomenom da je „ista bila špijunka i reakcionerka i protivnica NOP-a“ te je kao takva strijeljana 15. lipnja.(Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud Vrgorac, kut. 953, Posl.br.R. 49/45)

[15] Branko Markotić navodi da je Ilija Lopin bio ustaški tabornik u Vrgorcu. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi…,441). Odlukom Sreskog suda u Stocu obustavljen je postupak konfiskacije imovine „ratnog zločinca i narodnog neprijatelja“ Ilije Lopina jer je ustanovljeno da nema pokretne i nepokretne imovine. (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud Vrgorac, kut. 1362, Posl.br.R. 125/45)

[16] Nakon završetka Drugog svjetskog rata utvrđeno je da „osuđenica“ Mande Paker , koja je strijeljana kao „narodni neprijatelj“ 15. lipnja 1942., ne posjeduje pokretnu i nepokretnu imovinu koja bi mogla biti konfiscirana. (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud Vrgorac, kut. 1261, Posl.br.R. 170/45)

[17] Prema navodima Branka Markotića, Frano Šabić bio je oružnik, a razoružali su ga Stanko Markotić i Ivan Dragičević. Fra Petar Bezina navodi da je bio civil (Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1092).

Arhivski izvori potvrđuju da je Frano Šabić, rođ. 17. ožujka 1905. u Brnazama kod Sinja, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije služio kao oružnik u Vrgorcu te je u službi ostao do svoje smrti 15. lipnja 1942. Navedene podatke dala je njegova supruga Erna Šabić Savezu boraca NOR-a Rejonskog narodnog odbora II, Šiška-Bežigrad, Ljubljana  (Državni arhiv u Dubrovniku, Sabirni arhvski centar Metković-OpuzenPloče, f.452, Kotarski odbor SUBNOR-a Metković, Serija II-Podaci o radu SUBNOR-a i članovima, II/10. Korespodencija, Dopisi za Oblasni Inicijativni Odbor Saveza boraca narodno-oslobodilačkog rata i druge ustanove i organizacije, Dopis br. 26/J)

[18] Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1088, 1091

[19] Prema drugim izvorima Ibrahim Delić ubijen je tijekom samog napada.

[20] Hrvatski državni arhiv, f.1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 535, Grobišta –Splitsko-dalmatinska županija, Popis osoba streljanih u Vrgorcu od strane partizana 15.06.1942. godine

[21] Prema izvješću Kotarske oblasti Makarska taj.br.412/42 od 23. lipnja 1942., Jerkušić je „…ranjen u ruku pao sa ostalim mrtvima na zemlju i ostao u nepomičnom stanju kao da je mrtav, sve dok partizani nijesu napustili Vrgorac kada je isti ustao i pobjegao u pravcu Mostara i navodno se javio u bolnicu u Mostar.“ (Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, br. 6943/42).

Prema navodima bivšeg vrgoračkog gradonačelnika Ljubomira Markotića „Roglić je na jednoj žrtvi osjetio otkucaje bila, prenio ju je u obližnju kuću, a u prazan sanduk stavio je kamenje i pokopao ga zajedno s ostalim žrtvama.“

(http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/130986/Default.asp x)

[22] Gizdić spominje da je „ zarobljeno 90 žandara, ustaša i domobrana, a ostali su uspjeli pobjeći u Ljubuški.“ (Dalmacija 1942., 311)

[23] Markotić spominje imena šestorice Vrgorčana koji su navodno predvodili tzv. Crnu legiju tijekom kretanja te postrojbe na Biokovu u svibnju 1942. Radi se o Ivanu Ercegu Jelavušinom, Niki Deliću, Mili Deliću, Marku Kapoviću, Antuki Markotiću i Josipu Ercegu. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 445)

Iako se imena Nike Delića, Josipa Ercega, Ivana Ercega i Marka Kapovića nalaze na popisu osoba likvidiranih 15. lipnja 1942., zbog nepreciznih osobnih podataka koje navodi Branko Markotić nije moguće sa sigurnošću reći radi li se upravo o tim osobama.

[24] Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 449.

[25] Dalmacija u NOB-i, 243

[26] Biokovsko-neretvansko područje u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, 107

[27] Dalmacija 1942., 311

[28] Livno se nalazilo pod kontrolom partizanskih postrojbi do 7. kolovoza do 23. listopada 1942. kada u naselje ulazi Crna legija, a partizani se povlače u Glamoč. (Napomena: Opširnije o boravku partizana u Livnu vidjeti knjigu Marijana Karaule „Knjiga bola – Stradanje Hrvata livanjskog kraja u dva posljednja rata, Sarajevo-Zagreb, 2005., 30-34)

[29] Prema drugom izvoru savjetovanje je održano 9. listopada 1942., a prisustvovali su mu Petar Bogunović, Mate Ujević i Nedo Bošković te svi članovi Okružnog komiteta KPH Makarska. (Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 17, MG17/V-30)

[30] Josip Kirigin: Bijeli se dan, Partizanski dnevnik-druga knjiga, Split, 1978., 189-190, Glasnik Vrgorske krajine, br. XV, Vrgorac. Listopad 2010., „Odgovoran je sustav, a ne samo jedna osoba“, 22-24

[31] U ožujku 1942. Bogdan Viskić preuzeo je dužnost zapovjednika Prve biokovske partizanske čete. (Prva dalmatinska proleterska NOU brigada, 46)

[32] Glasnik Vrgorske krajine, br. XV, Vrgorac. Listopad 2010., „Odgovoran je sustav, a ne samo jedna osoba“, 22-24; Napomena: Milivoj Franić navodni nekoliko dijelova iz izjave Bogdana Viskić koje svjedoče o načinu donošenja odluka u redovima partizanskih postrojbi: „…Nisam mogao ni jednu sitnicu učiniti, da ne bi morao tražiti odobrenje druga polkom….Više puta bi dolazilo do prepirke s ostalim članovima komande, zbog likvidacije špijuna. Dovoljno je bilo da neki drugi sa terena o nekome rekne da je špijun, pa da se pošalje patrola i likvidira ga. Smatrao sam da je naročito nedostojan način, kojim bi ih se likvidiralo. Govorio sam da bi ga trebalo uhapsiti, povesti istragu i donijevši osudu po njoj postupiti. Kod nas se prakticiralo da se nekoga, za koga smo čuli da je špijun, pošalje nekoliko ljudi u kuću, tamo ga ubiju i zaplijene mu imovinu. U tom se naročito isticao naš IV. vod kasnije IV. četa, koja inače nije vršila nikakvih akcija osim takvih…Ja sam na to rekao da se s tim ne slažem, a on je na to odgovorio: ‘Slagali se s tim pojedinci ili ne slagali, glavno da se slaže Glavni štab i Kom. Partija isto tako kao što se neki ne slažu sa streljanjima koja vršimo, pa mogu biti streljani oni!’ Za vrijeme savjetovanja razgovarao sam češće sa drugovima te su mi se tužili da komandant veoma rado i obilato upotrebljava riječ ‘streljanje’ – ‘Streljati za ovo, za ono i za svaku sitnicu…Kad spomenem štab onda mislim na druga komandanta Bogunovića, jer je skoro uvijek sve odluke donosio on. To mislim za čitavo vrijeme našeg bataljona.“  Boško Raos navodi

[33] http://www.pobijeni.info/naslovnica/clanak/373;

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/130986/Default.aspx

[34] Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1086

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat