ZLOČINI BATALJUNA „JOSIP JURČEVIĆ“ U VRGORCU 15. LIPNJA 1942. (6)

Piše: mr. sc. Blanka Matković, MPhil

DOKUMENTI PARTIZANSKIH POSTROJBI O ZAUZIMANJU VRGORCA

Sačuvani dokumenti partizanskih postrojbi jasno ukazuju na osobe odgovorne za zločin počinjen u Vrgorcu i to prvenstveno na Štab bataljuna „Josip Jurčević“ i Rejonski komitet KP Vrgorac. U članku objavljenom u partizanskom glasilu „Naš izvještaj“ ističe se da je strijeljanim Vrgorčanima suđeno, iako o eventualnom suđenju u izvješćima Štaba bataljuna „Josip Jurčević“ i Štaba IV. operativne zone nema traga.

Svakako je najvažniji sačuvani dokument partizanskih postrojbi izvješće Štaba bataljuna „Josip Jurčević“ upućeno 17. lipnja 1942. zapovjedniku IV. operativne zone u kojemu se, između ostalog, navode i detalji napada na Vrgorac, a potpisuju ga Petar Bogunović i Nedo Bošković:

„…Na povratku u Komandu čete stigli smo 12.-VI.tg. i odmah se prihvatili posla kojega je sama komanda čete prije toga napravila. Pripreme su bile izvršene za napad na Vrgorac iz vani kao i iznutra. Plan za napad na Vrgorac bio je izradjen dosta precizno, tako da potvrdjuje i sam ishod borbe. Partija u Vrgorcu stavila se na raspolaganje komandi čete i učestvovala pri izvršavanju samog plana sa jednim članom R.K. drugom J. Martincom. Generalni napad na Vrgorac je predvidjen na sve tačke unutrašnjosti grada, gdje su postojale oružane neprijateljske snage kao i osiguranje od istočne strane Prolog-Ljubuški a sa zapada Turija-Kozica.

Dana 14 tek.mj. u noći približile su se naše snage na svim položajima grana i 15 tek.mj., u jutro u 5 časova izvršen je napad sa strane naših snaga na žandartmeriju, financiju i domobransku kasarnu. Naš napad traja je svega pola sata, i u tom razdoblju vremena, Štab je izdao naredjenje prekid vatre i usmeno pozivao neprijatelja na predaju. Domobrani su se na prvi naš poziv predali bez borbe, izmedju njih se nalazio i jedan ustaša koji je ubio domobrana, zato što nije htio stupiti u borbi protiv nas, dok je isti ustaša ubijen od naših partizana. Broj zarobljenih domobrana u toj kasarni je iznosio 13 dok je kvantitet pušaka iznosio 15.

Poslije kraće borbe na žandarmerijsku stanicu sa žandarima kao i finans. Kasarnu, obe su kasarne izvršile predaju. Zarobljeno je 6 žandara i dva financa. U obe ove kasarne je nadjeno i zaplijenjeno 15 pušaka. Po završetku razoružanju kasarna izvršili smo pretres istih kao i pretres grada. Po dobivenim informacijama od R.K. Vrgorac, pohapsili i zadržali u zatvoru 50 špijuna sa žandarima. Poslije konsultovanja izmedju Štaba i R.K. Vrgorac, ustanovljeno je , da izmedju ostalih nijesu svi zaslužili smrtnu kaznu, pak smo

konačno zaključili da svi oni koji su aktivno učestvovali u razaranju narodnooslobodilačke borbe kao i oni koji su sudjelovali u ustaški pokret na mjestu smo streljali, kojih je bilo 30. Do sadanji plan je u detalje uspio, rad se u samom mjestu nastavljao sa najvećom živahnosti na odašiljanju materijala sa kamionom i sa svim mogućim prevoznim sredstvima.

Dok se je rad normalno odvijao stiže nam obavijest da se je jedan kamion sa domobranima propustio od naših zasjeda koje su se nalazile na zapadnom dijelu izmedju Kozice i Vrgorca. U samom ulazu pred gradom naše straže sa puško mitraljezom razoružali su ovaj kamion domobrana koji je brojio 15 ljudi sa potpunom vojničkom spremom. Naši drugovi videći ovaj podvig, odmah su zatražili od komande ovog Štaba da će sa istim automobilom, koji je zarobljen od domobrana, poći da razoružaju žandarmerijsku stanicu u Kozici. Komanda ovog Štaba udovoljila je traženju drugova i sa komandirom IV.čete uputila je 25 ljudi u pravcu Kozice. Zasjede koje su postavljene izmedju Vrgorca i Kozice, a bile su dio III. čete, koji su propustili kamion domobrana, videći isti kamion da se vraća otvorili su vatru, kojom je prigodom poginulo 5 drugova i 4 ranjena. Mrtve drugove smo zakopali dok smo ranjenima pružili najhitniju pomoć.    Iz gornjih navoda može se razabrati da nijesmo streljali ni jednog domobrana, pošto nisu davali nikakovog otpora, već su jedva dočekali da se predadu.

U isto vrijeme razoružana je i žandarmerijska kasarna u Kozici, a zaplijeni oružja i municije te o smaknuću pojedinih žandara dostavit ćemo vam u našem budućem izvještaju.

Prigodom svih ovih operacija zarobljeno je od prilike 60 pušaka, a vjerojatno je zarobljeno i više, kad prikupimo podatke od četa, dostavit ćemo vam čitavo brojno stanje ljudstva, oružja i municije. Zaplijenjeno je 2.082:560 kuna, i veće količine duhana, kao i drugog raznog materijala.

Od ovih 2.082.560 kuna, treba odbiti 30.411.- koje su pare narodne pomoći, koje su bile predane drugu tajniku općine Vrgorac, da ih od talijanskih lira pretvori u kune.

Nastojali smo da grad održimo u svojim rukama bar stanovito vrijeme, ali uslijed pritiska neprijateljskih snaga okupatora, koji su došli sa kamionima, nije nam bilo moguće isti zadržati. Pored toga, avion je za čitavo vrijeme opsjedanja grada izvidjao bez prestanka. Pri napuštanju samog grada, zapalili smo dvije velike zgrade koje su bile duvanske stanice i jednu drvenu baraku. U ovim brakama zapaljeno je 35 vagona duhana. Masa za vrijeme našeg boravka u gradu pokazala se jako nedisciplinovana, pak je nosila i pljačkala čega se je dohvatila. Pored ovih zgrada koje smo naglasili da smo ih zapalili, zapaljena je i žandarmerijska kasarna.

Prigodom zauzeća Vrgorca masa je nahrupila, sa svih okolnih sela tako da je izgledalo da je u samom mjestu vašar. Ljudstvo komande je nastojalo da po svaku cijenu spriječi pljačku, razbijanje prozora i izloga u gradu. U toj žurbi da se spriječi masa, te obilazak položaja operativni oficir je uputio pismo koje je pisao na jednom prozoru, bez provjere članova Štaba, za dežurnog na mjestu gdje se je prije nalazila komanda čete. Pismo je glasilo, da se organizira ljudstvo i komora za prenos materijala, ali uslijed prenatrpanosti posla nije predvidio kojim putem treba ljudstvo i mazge da krenu. Ovo je sve imalo da uslijedi putem preko Rilića gdje im je bio osiguran put do Vrgorca. Mjesto ovog puta, ljudi su krenuli povodom raznih verzija koje su kružile od strane seljaka ovog kraja, da je zauzet V.Prolog, a smatrajući su da im je preko tog sektora najbliži put. Medjutim V. Prolog kao i obližnja sela nijesu bili zauzeti. Civili sela Dusine su nastrojeni ustaški, pak kad su opazili da im se približavaju kolone ljudi, otvorili su paljbu i tom prigodom naravno nezaštićeni, poginulo je 4 drugarice i jedan drug omladinac.“[1]

Partizansko glasilo „Naš izvještaj“ u broju 143 od 21. lipnja 1942. o zauzimanju Vrgorca javlja slijedeće:

„15-VI u 5 časova ujutro sa strane snaga ovog bataljona izvršen je napad na Vrgorac i to žandar., financ. i domobransku kasarnu. Napad je trajao oko pola sata. Na naše pozive na predaju prvi su to učinili domobranci. Među njima se nalazio i jedan ustaša koji je ubio jednog domobranca, jer nije htio da puca na partizane. Ovaj je na mjestu ubijen sa strane partizana. Nakon zauzimanja grada izvršen je opći pretres i tom prilikom je uhapšeno 50 ustaša, žandara i špijuna. Nakon kratkog ispitivanja osuđeno je i na mjestu strijeljano 30 ustaša i žandara. Ostali su odvedeni u zarobljeništvo.- Zarobljeno je 28 domobrana, 60 pušaka, municije i raznog drugog ratnog materijala. Zaplijenjeno je 2.082.560 kuna, 1 kamion i uništeno je 35 vagona duhana. Zapaljena je žandarmerijska kasarna i duhanska stanica.“[2]

O događajima u Vrgorcu izvjestio je  i Štab IV. operativne zone u izvješću br. 180/42 upućenom Glavnom štabu Hrvatske 1. srpnja 1942.:

„…U južnoj Dalmaciji u ovoj periodi razvile su se značajnije operacije. 14. juna u noći naše snage su se približile gradiću Vrgorcu i 15. ujutro u pet sati izvršile napad na samo mjesto napadajući na žandarmerijsku stanicu i domobransku kasarnu. Napad je trajao svega pola sata, tada je štab izdao naređenje da se prekine vatra i pozvao neprijatelja na predaju. Domobrani su se odazvali na prvi poziv. Među njima nalazio se je jedan ustaša koji je likvidiran. Zarobljenih domobrana bilo je trinaest a pušaka petnaest. Oko žandarmerijske i financijske kasarne razvila se kraća borba, nakon čega su se i oni predali. Bilo je šest žandara i dva financa sa petnaest pušaka. Poslije razoružanja kasarni izvršili su pretres grada. Uz pomoć R.K.K.P Vrgorac uhapšeno je 50 špijuna. Poslije ispitivanja strijeljano je njih 30 skupa sa žandarima. Istovremeno prišlo se evakuaciji materijala sa kamionom i svim ostalim prevoznim sredstvima.

U to vrijeme jedan kamion domobrana prodro je kroz našu zasjedu i približio se samom gradu, ali tu je zaustavljen sa jednim puškomitraljezom i razoružano je 15 domobrana sa punom vojničkom spremom. Partizani koji su se našli na licu mjesta zatražili su od štaba bataljona da sa istim kamionom pođu razoružati žandarmerijsku stanicu u Kozici otkuda je pomoć i poslana. Po odobrenju uputilo se 25 partizana u pravcu Kozice. Međutim zasjeda koja je prvi put domobrane propustila, videći da se vraća [kamion], otvorili su vatru i ubili 5 naših drugova, a 4 ranili. Mrtvi drugovi su zakopani, a ranjenima je pružena hitna pomoć. Razoružanje žandarmerijske kasarne u Kozici ipak je uspjelo.

Detaljni izvještaji o svemu još nam nisu poslani.

U svemu je zarobljeno otprilike oko 60 pušaka i to u svim operacijama. Zaplijenjeno je dva miliona i osamdeset hiljada kuna, veća količina duhana i drugog raznog materijala.

Grad su nastojali održati u rukama što duže, no okupatorske su snage ozbiljno pritiskale. One su dolazile kamionima, a avioni su neprestano nad Vrgorcem kružili. Pri napuštanju grada naši su zapalili dvije velike zgrade duvanske stanice. U njima je bilo 35 vagona duhana.

Karakteristično je da je masa za vrijeme boravka partizana u mjestu počela da pljačka izloge i trgovine. Naši nisu bili dorasli do to zaustave. Pri prenošenju materijala prolazeći pokraj jednog ustaškog sela poginule su 4 drugarice i jedan omladinac….“[3]

 SVJEDOČANSTVA ČLANOVA KOMUNISTIČKE PARTIJE

O zločinima u Vrgorcu u lipnju 1942. sačuvana je izjava Stanka Borovca rođ. 1910. u  Vrgorcu koju je u listopadu 1948. godine uputio Kotarskom komitetu KPH Metković, a u kojoj navodi slijedeće: „Odlukom K.P. tj. njenog rukovodstva u Vrgorcu i drugih pošao sam 15/6 42 g. u partizanske formacije. Spomentuog dana je izvršen napad na  Vrgorac od strane naše vojske, koju sam i sam u sporazumu na dan prije sprovodio. Odluka je bila: pohvatati glavne organizatore i špijune, te ih likvidirati. Nažalost a njihovu sreću su uoči toga dana svi skoro uspjeli izmaći. Mjesto njih prilikom samog zauzeća Vrgorca su pohvatani njihovi simpatizeri, njihova obitelj i sl. Istog dana izvršeno je streljanje svih 34. Medju njima su rijetki bili za smrt. Kao partijski rukovodioc i organizator ustanka u Vrgorskoj krajini i kao poznavalac situacije i prilika samog mjesta kao i svih ljudi, te poznavalac linije N.O. Borbe kao i marksističko Lenjinističke teorije i nauke, te historije N.O.Borbe i njenog razvitka, kao i razvitka ljudskog društva uopće, vidio sam da takav način sprovodjenja političkih momenata u život neodgovara duhu vremena u kom smo se tada nalazili, a što ne ni odgovaralo ni do danas. Naime, nisam se složio za ubijstvo masovno žrtava obitelji organizatora ustaškog pokreta, kad su već glavni organizatori i njihove vodje pobjegli. Ostale su njihove žene, sestre i sl. Isto tako koliko sam mogao zapaziti spomenutog dana sami utisak u narodu Vrgorca, da je bio očajan. Nisu plakali i strahovali samo obitelji i svojta /rodbina/ ubijenih, plakale su žene, djeca, stariji ljudi u cijelom Vrgorcu za većinom njih, tim više što su se u tim prvim danima dolaska partizana, nadali da će partizani donijeti i svoj pravi sud za one krivce, a baš za one koji su već izbjegli. Ovi ubijeni su se tada smatrali pravednim…[4] Naravno, ovi koji su to izvršili pravdaju to na različite načine…[5] a meni …[6] osvećuju nazivajući me nazivaju oportunistom, slabićem, popustljivcem i sl….“.[7]

O istim je događajima. zabilježeno je i svjedočanstvo Bogdana Raosa:

„Poslije ustanka u Gracu, siječnja 1942.g. i likvidacije svih žandarmerijskih stanica/osim Makarska, Gradac i Vrgorac/ partizanske snage brojile su      boraca. Neprijatelj je satjeran u garnizone Makarska, Gradac, Vrgorac i Metković. Na području sela koja su bila pod kontrolom partizana deseci omladinca su se prijavljivali štabu odreda da se priključe u redove partizana. Kako nije bilo oružja dolazilo je do toga da se ove omladince vraćalo kućama gdje su čekali da ih se pozove u odred. U to vrijeme u Vrgorcu je bio neprijateljski ganizorn koji je brojio oko 150 domobrana, ustaša i žandara. U mjestu su se nalazile velike količine žita, tekstila, kompletna apoteka i drugog materijala izmedju kojeg i 65 vagona duhana spremljeno za otpremu u Njemačku. Za daljnji razvoj partizanskih snaga bilo je potrebno samo pribaviti oružje i ostala materijalna sredstva pa je u tu svrhu OK KPH za Makarsku i štab odreda donio u Maju mjesecu odluku da se napadne i zauzme neprijateljski garnizon u Vrgorcu. Odlučeno je da se napad izvrši 15.VI.1942.g.

Pored pribavljanja oružja i materijala ova akcija imala je i cilj vršenja političkog utjecaja na susjedni zapadno Hercegovački kotar Ljubuški.

U pripremama ovog napada partijska organizacija u garnizonu angažirala je preko 100 SKOJ-evaca i rodoljuba. 15 dana i 15 noći neprestano su praćene neprijateljske patrole i zasjede, raspored neprijateljskih vojnika, naoružanje i moralno raspoloženje neprijatelja. Ova izvidjanja omogućila su vojnom rukovodstvu da dobije savršeno točan pregled neprijateljskih snaga, kako u danu tako i po noći i da odabere doba dana u koje će se sa najmanje žrtava  moći najuspješnije savladati neprijatelj. Na osnovnu toga izmjenjena je ranije odluka da se napada noću, a donesena da se napada u 5 sati u jutro kada se neprijatelj sa terena povuče u kasarne u uvjerenju da partizani neće napasti danju.

14.VI.1942.g. uoči napada partijska organizacija u garnizonu podjelila je Skojevcima i rodoljubima 30 lovačkih pušaka, 15 pištolja i preko 40 komada bombi. Ovi ljudi imali su za zadatak da čuvaju na izlazima iz mjesta da neko od neprijatelja ne izbjegne. /Imali su spiskove lica kojima ne smiju dozvoliti izlaz, tj. koje pri pokušaju bjegstva trebaju hapsiti, a ako je ovo nemoguće ubijati/. Druga grupa imala je za zadatak da iznutra, istovremeno sa napadom iz vana napadne bombama neprijateljsku komandu i kasarne, te hapsi mjesne ustaške funkcionere.

Oko 30 žena čekalo je u toku noći partizane na prilazima mjestu sa zadatkom da ih provede i prenese im oružje u točno odredjene kuće iz kojih su trebali napadati neprijatelja. Ove žene imale su dan ranije ključeve svih kuća u koje su trebale uvesti partizane. Takodjer u ovoj akciji učestvovale su ogromne mase svih sela zapadno od Vrgorca, pa čak i iz sela Baćine udaljena 30 km. Iza pola noći pred sam napad čekalo je oko mjesta masa seljaka sa preko 400 konja i mazaga. Ovo je bilo organizovano u svrhu prenosa materijala iz oslobodjenog Vrgorca za partizane.

Napad je izvršen točno po utvrdjenom planu 15.VI.1942.g. u 5 sati u jutro. Napadalo se sa oko 120 boraca. Borba je trajala oko pola sata. Jači otpor dali su samo ustaše, a domobrani i žandari na poziv za predaju prekinuli su vatru.

U borbi su poginula 4 ustaše i 10 ih je ranjeno. Na strani partizana nije bilo nikakovih gubitaka. Tom prilikom zaplijenjeno je i 120 pušaka, jedan puško mitraljez, 15 pištolja, oko 200 bombi, nekoliko desetaka hiljada puščanih i mitraljeskih metaka, oko 5 vagona žita, šećera i odjeće, jedna kompletna apoteka, a magazini sa oko 45 vagona duhana su zapaljeni. Ogromne količine živežnih namirnica i odjeće koju partizani nisu uspjeli prebaciti u Biokovo podjeljena su narodu.

Tog dana na poziv Partije javilo se iz Vrgorca i obližnjih sela oko 200 novih boraca.

Ovaj veliki vojni uspjeh, kao najveći do tog vremena Partija nije iskoristila do kraja i u potpunosti. Kao prva i najveća greška Partije bila je u tome, što se dozvolilo prigodom ulaska u Vrgorac da se …[8] stvori dojam da je naša borba isključivo borba komunista. Ovo objašnjava činjenica da je vojska ušla u mjesto pod Crvenom zastavom, a mještane, inače rodoljube, prisilila da prilikom isticanja zastave na kućama spale plavi i bijeli dio zastave, tako da je ostao samo crveni dio. Nadalje prema odluci Partije pohapšeno je tom prigodom i streljano 36 lica iz mjesta, medju kojima je bilo desetak i takovih koji se nisu ogriješili tako da ih je trebalo osuditi na smrt. Kao na pr. Kada se nije uspjelo uhvatitit poznate ustaše koje je već narod davno osudio kažnjeni su njihove žene, odnosno rodbina, koji su istina odobravali postupke svojih muževa, ali nisu bili direktni izvršioci zločina.

Daljnja greška sastojala se u tome, što je Partija dozvolila da se u mjestu tog dana stvori potpuna anarhija, dozvoljavajući da se razbijaju dućani i odnose privatne stvari iz ustaških kuća i tome sl. Ovakovi postupci stvorili su kod većine rodoljuba neizvjesnost, odnosno bojazan i strah za njihov opstanak, tako da je to imalo lošeg odraza na daljnju mobilizaciju masa, navlastito u selima koja do tada nisu bila masovnije vezana uz pokret. Ovo se naročito negativno odrazilo na susjedni kotar Ljubuški, pa smo u odnosu na tamošnje mase postigli …[9] rezultat sasma suprotan našem cilju.

Zagreb, dne 20.III.1951.g., Bogdan Raos“[10]

(Nastavak slijedi…)

BILJEŠKE: 

[1] Državni arhiv u Splitu, f.262, IHRPD, kut. 76; Zbornik Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.1945., Knjiga 2, 306-311;  Markotić navodi da su tom prilikom kod izvora Kutac ubijeni Justa Šušanj, Maša Tomašević i Ivan Katić te sestre Neda i Ana Marinović,. (Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 449)

[2] Državni arhiv u Splitu, f.262, IHRPD, kut. 76; Zbornik Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.1945., Knjiga 2, 330-331; Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom V, Knjiga 5, 144-146

[3] Državni arhiv u Splitu, f. 262, IHRPD, kut. 76; Zbornik Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941.1945., Knjiga 2, 363-368

[4] Kopija dokumenta nečitka

[5] Kopija dokumenta nečitka

[6] Kopija dokumenta nečitka

[7] Hrvatski državni arhiv, f.1944, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, kut. 535, Grobišta – Splitsko-dalmatinska županija, Izjava Stanka Borovca KK KPH Metković, listopad 1948.

[8] Nečitko

[9] Nečitko

[10] Državni arhiv u Splitu, f.194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 12, MG-I/12-2/2; Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 88, Elaborat Živka Šerića: Razvoj NOB-e u biokovsko-neretvanskom području, MG-88/III,27; Državni arhiv u Dubrovniku, Sabirni arhvski centar Metković-Opuzen-Ploče, f.452, Kotarski odbor SUBNOR-a Metković, Serija IIPodaci o radu SUBNOR-a i članovima, II/10. Korespodencija, Oslobođenje Vrgorca 15.VI.1942.g. (Napomena: U Zapisniku sa sastanka Sekcije za prikupljanje historijskih dokumenata Kotarskog odbora Saveza boraca NOP-a Metković od 13. svibnja 1950. zapisano je da Sekcija zadužuje Marka Bebića da do 15. lipnja iste godine prikupi 150 komada „historijskog materijala“, a Jozu Martinca da napiše izjavu o napadu na Vrgorac 1942. Izjava Joze Martinca zasad nije pronađena. (Državni arhiv u Dubrovniku, Sabirni arhvski centar Metković-Opuzen-Ploče, f.452, Kotarski odbor SUBNOR-a Metković, Serija II-Podaci o radu SUBNOR-a i članovima, II/10. Korespodencija, Dopisi za Oblasni Inicijativni Odbor Saveza boraca narodno-oslobodilačkog rata i druge ustanove i organizacije, Zapisnik sa sastanka Sekcije za prikupljanje historijskih dokumenata Kotarskog odbora Saveza boraca NOP-a Metković)

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat