Piše: Blanka Matković
Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 28.9.2017. (pdf)
Povezani tekst – Otvoreno pismo
Drevna Sparta bila je najmoćnija peloponeska država čija se vojska smatrala najboljom u Grčkoj. Za razliku od drugih grčkih gradova – država, Sparta je imala profesionalnu vojsku, a vojna služba počinjala je već u sedmoj godini života. Spartaci su živjeli prema veoma strogim pravilima, a posebno su se ponosili odanošću prema domovini. Prije polaska u bitku, žene su im davale štitove govoreći: „S njim ili na njemu.“ Spartanci pobjednici vraćali su se sa svojim štitovima, a na štitovima su donosili svoje mrtve. Spartanci se nisu predavali niti uzmicali, pa je rezultat svake njihove bitke doista bio jednostavan: pobjeda ili smrt.
Drevna Sparta daleka je povijest, ali spartansko junaštvo do danas je ostalo legendarno. Bili su škrti na riječima, no u zapisima nekih drugih naroda ostala su upamćene ideje koje svakako podsjećaju na načela kojima su Spartanci bili odani čitavog života. Tako je u pjesmama rimskog pjesnika Horacija ostao zapisan stih „dulce et decorum est pro patria mori“ koji u prijevodu znači „slatko je i lijepo/ispravno umrijeti za domovinu“.
Ovaj moto ostao je zapisan na spomenicima brojnih naroda diljem svijeta – Brazilu, Kanadi, Kubi, Indiji, Dominikanskoj Republici, Novom Zelandu, Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvo, Sjedinjenim Američkim Državama i drugima. Osim toga, također je riječ o službenom sloganu Portugalske vojne akademije te pojedinih postrojbi Kraljevske nizozemske vojske i Kraljevskog australskog pješadijskog korpusa. U svom skraćenom obliku – „Pro Patria“ („Za dom(ovinu)“) – isti slogan zadržala je vojska Šri Lanke i jedna kanadska pukovnija. Ovaj, među „hrvatskim“ političarima navodno „sporni“ pozdrav, sačuvao se i u jednom drugom, i to baš onom „najspornijem“ obliku.
Tako je na odlikovanju Lewisa Warringtona ostalo zapisano „Pro patria paratus aut vincere aut mori“ što u prijevodu znači „Za dom(ovinu) spremni ili pobijediti ili umrijeti“. Bilo je to 1814. – punih 127 godina prije osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Na nesreću tzv. antifašista i općenito mrzitelja hrvatskih nacionalnih obilježja, jedna australska pukovnija bijaše – baš poput starih Spartanaca – škrta na riječima, pa je njihovim sloganom postao – „Paratus!“ (u prijevodu: „Spremni“).
U posljednje vrijeme u Hrvatskoj su sve glasniji oportunistički glasovi (Ante Starčević nazivao ih je Slavoserbima) onih koji smatraju da svi „kompromitirani“ povijesni simboli moraju biti zabranjeni, pa čak i onda ako se radi o onima koji su postojali prije „kompromitacije“. Ovakve zahtjeve pravdaju nam, naravno, demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima, odnosno svim onim načelima koja su upravo pod tzv. antifašizmom, dakle režimom na čijim „tekovinama“ takvi inzistiraju tvrdeći da je na njima izgrađena današnja hrvatska država, bila sustavno gažena.
Među znakovljem koje je bez sumnje itekako kompromitirano, na primjer brojnim zločinima nad hrvatskim civilima u Dalmaciji i drugdje u primorju te upornim pokušajima zatiranja hrvatskog identiteta na tim prostorima, svakako je fascio po kojemu je čitav jedan režim dobio ime.
Fascio datira iz starog Rima u kojemu je simbolizirao vlast, moć i pravdu. Istu simboliku zadržao je i danas, pa ga, baš poput latinske inačice pozdrava „Za dom spremni“, koriste brojni drugi narodi. Tako fascio ukraša grbove Fracuske, Kube i Ekvadora, Senata Sjedinjenih Američkih Država, švicarskog kantona St. Gallen, ali i poznati kip Abrahama Lincolna iz 1920. godine. Nitko od ovdje spomenutih nije odbacio jedan povijesni simbol samo radi toga jer je taj isti simbol u jednom povijesnom razdoblju bio kompromitiran. Slična je situacija i sa svastikom koja se još uvijek nalazi na zastavi Finskih zračnih snaga.
Teško je za povjerovati da brojni povjesničari među hrvatskim političarima nisu svjesni ovih činjenica. Jednako tako nemoguće je povjerovati da brojni pravnici među hrvatskim političarima nikada nisu naučili ni riječ latinskog. Teško je povjerovati da čitave horde beskorisnih diplomata na svojim proputovanjima nisu vidjele niti jedan ovdje spomenuti grb. Uostalom, riječ je o državama koje svoja predstavništva imaju i u Zagrebu. Vjerojatnije je da u vlastitom oportunizmu pribjegavaju floskulama kojima žele prikriti političku trgovinu, bezidejnost svojih programa i općenito nedostatak ikakvih ideala, a javnost uvjeriti da je potrebno zabranjivati hrvatske nacionalne simbole koji su u povijesti navodno „kompromitirani“ (po partijskom tumačenju) jer upravo tako navodno čine sve civilizirane i demokratske zemlje ovoga svijeta.
Navedene činjenice ih ne samo demantiraju nego štoviše ukazuju da one se države koje brojni hrvatski političari ističu kao primjere uređenih društva itekako ponose svojom tradicijom i simbolima nacionalnog identiteta. Tako nešto nije dozvoljeno Hrvatima, barem ne onima koji ne žele biti omalovažavani kao „nazadni, krezubi i neuki desničari“ i onima koji ne žele plaćati stotine kune za prekršajne prijave te eventualno ići u zatvor. Mnogi hrvatski simboli preživjeli su stoljeća tuđih osvajanja i represivnih režima, pa su unatoč tome ostali zapamćeni u sjećanju hrvatskog naroda. Misli li doista netko, izabran na svega četiri godine vlasti, da jednim dekretom može izbrisati stoljeća povijesti? To nije uspjelo čak ni jugoslavenskom komunističkom režimu koji je preživio punih 45 godina. Jedino što je taj režim postigao je bilo to da je u trenutku kada je to bilo najpotrebnije većina Hrvata bila pro patria paratus!
“SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU” – PLAGIJAT?
Neznanje škodi, jedna je druga latinska izreka. Koliko god neznanje privremeno blaženo bilo, dugoročno može izazvati nesagledivu štetu, naročito onda kada se uporno ističe u javnom prostoru. U Hrvatskoj je to svakodnevna pojava, pa od osoba koje popunjavaju javni prostor – političara i novinara – veoma često možemo čuti potpuno pogrešne interpretacije kako povijesnih događaja, tako i povijesnih simbola i slogana. Tako je u hrvatskom Saboru jedna zastupnica uskliknula „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, želeći time naglasiti svoje „antifašističko“ opredjeljenje.
Slogan je to koji je zabilježen u kolovozu 1941. u tadašnjem „Vjesniku“, glasilu Narodnooslobodilačkog pokreta, a s vremenom je prerastao u službeni pozdrav NOV-e. No, slabije je poznato da je veoma slična fraza zabilježena u glasilu hrvatskih revolucionara – „Ustaša“. Tako se u zaglavlju jednog broja navodi ustaško geslo „Dušmanu smrt – Hrvatskoj sloboda“. Bilo je to u lipnju 1930., dakle punih 11 godina prije početka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Ostaje nepoznato jesu li komunisti ustvari plagirali izvorni ustaški pozdrav, pa nam ostaje samo nadati se da će presudu o tome donijeti partijska komisija nazvana Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima…ona ista koja nažalost ne poznaje osnove latinskog jezika, heraldike i hrvatske povijesti.
