Pojedini čitatelji pitaju nas ovih dana bismo li trebali reagirati na velikosrpsku propagandu u New Yorku i njihovu izložbu o Jasenovcu. Slične reakcije smo vidjeli nakon prošlogodišnjeg izvješća State Department. Začuđuje nas toliko komešanje u hrvatskom narodu. Zar se događa nešto što se konstantno ne događa od 1942. naovamo, a posebno od sredine 1980-ih kada je velikosrpska propaganda krenula u totalnu ofenzivu? Posljednji događaji su samo mali dio te priče.
Podsjećamo javnost da već pune 3 godine (i 2 tjedna, ako ćemo biti precizni) pišemo dopise SP Jasenovac, Ministarstvu kultura (tri ministra – Šipuš, Hasanbegović, Obuljen), Vladi RH, Uredu predsjednice, hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, američkim institucijama, Saboru RH, svim klubovima zastupnika i drugim političkim strankama. Nitko nam nikada nije odgovorio osim što je o jednom našem dopisu nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović progovorio u jednoj TV emisiji u prosincu 2016.
Također, uporno šaljemo emailove hrvatskom iseljeništvu u engleskom govornom području te tražimo da se naši istraživački napori pomognu njihovim lobiranjem u zemljama u kojima žive. Svi naši emailovi ostaju bez odgovora i bilo kakve reakcije, a u pomoć su nam priskočili tek rijetki pojedinci u Hrvatskoj i iseljeništvu zahvaljujući kojima smo u mogućnosti organizirati predstavljanja naših izdanja u Hrvatskoj i iseljeništvu (Kanada). Broj onih koji su nas voljni nesebično poduprijeti je izrazito mali, daleko manji od nekakvog troznamenkastog broja, a broj onih koji su voljni volonterski uključiti se u naš rad je još manji. Osim toga, broj portala i drugih medija koji su voljni redovitije objavljivati priloge o našim znanstvenim rezultatima je strahovito malen i svodi se uglavnom na portal Dragovoljac i Hrvatski tjednik. Brojni drugi, navodno desni portali, uglavnom ignoriraju naše emailove s novim tekstovima, pa čak i najave predstavljanja naših izdanja.
Dakle, u posljednje tri godine kada se svakodnevno borimo za istinu o Jasenovcu i drugim povijesnim događajima (te nakon punih 12 godina istraživačkog rada), naš glas ne dopire do onih koji imaju moć, ljudske resurse i financijska sredstva te su dužni zastupati hrvatske nacionalne interese u Hrvatskoj i inozemstvu. Za to nismo odgovorni mi. Nisu krive babe roge ni vanzemaljci. Nisu krivi Moskva, Bruxelles ili Washington. Dio odgovornosti snose oni koje ste svojom voljom birali na demokratskim i slobodnim izborima, no najveći dio odgovornosti snose oni koji u posljednjih 27 godina na izborima redovito biraju između dvije partije, navodna dva manja ili veća zla, i time Hrvatsku osuđuju na stagniranje, pa čak i nazadovanje. Odgovorni su i svi oni koji žele potaknuti promjenu u ovoj situaciji, ali ne pronalaze dovoljno energije i kreativnosti da stvore kritičnu masu u društvu. Odgovornosti snose i svi oni koji se nama javljaju sa zamjerkama jer nismo uradili više od onoga što činimo, iako upravo ti isti raspolažu znanjima, kvalifikacijama i sposobnostima koje bi s lakoćom mogli staviti u službu zajedničkih interesa i tako poduprijeti naše zajedničke ciljeve i pojačati naš rad. Uglavnom, odgovorni smo MI i vrijeme je došlo da preuzmemo odgovornost za vlastitu sudbinu umjesto da nad njome defetistički kukamo.
