Osvrt na Dokument Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima

Nedavno je objavljen Dokument Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, koji sadrži 33 stranice zajedničkih smjernica te 4 izdvojena mišljenja, koji je razložio povijesni slijed političkih događaja i ideologija na području Hrvatske od 1918. do danas. Dokument  Vijeća dočekan je s velikim zanimanjem u javnosti i mnogi novinari, javni djelatnici i građani dali su u tisku i na Internetu svoje interpretacije pojedinih stavova Vijeća. Sva ta mišljenja predstavljaju doprinos sagledavanju problema i u daljnjim raspravama potrebno ih je uzeti u obzir.

Potrebno je istaknuti kako odabir članova vijeća nije bio transparentan, te je mnoge građane podsjetio na vremena u kojima su se stvarale komisije. Stoga bi u budućim raspravama trebalo uključiti i predstavnike braniteljskih udruga, kao i druge hrvatske povjesničare koji se bave Drugim svjetskim ratom.

Pojedine preporuke Vijeća, među koje spada i onaj dio iz Ustava o „nasuprot NDH“, ali i mnoge druge, doživjele su i drugačije pojedinačne interpretacije, naročito u kontekstu potencijalnih zakonskih zabrana koje Hrvatsku vraćaju desetljećima unatrag. Naime, zabrane pojedinih simbola u zapadnoj Europi (posebice Njemačka i Austrija) donosile su se odmah po završetku rata kako bi se spriječilo reaktiviranje ideologija ili sustava, koji se smatraju uzročnicima 2. svjetskog rata i velikih stradanja. Pozivanje na takvu praksu 73 godine nakon rata je besmisleno kao što je besmislena zabrana bilo koje druge prakse koja se ionako ne prakticira, poput npr. spaljivanja vještica. Osim toga, ratna i poslijeratna iskustva drugih država znatno su drugačija od onih na području bivše Jugoslavije što naglašava i dr. Tanjić u izdvojenom mišljenju: “Hrvatsku ne obavezuje praksa zapadnih zemalja EU-a, jer one nisu prošle kroz povijesno iskustvo komunizma koji je u Hrvatskoj bio na vlasti punih četrdeset i pet godina. ……. Zato uporaba crvene zvijezde u Francuskoj i Italiji ne može imati jednako značenje ili iste posljedice kao u Hrvatskoj.”

Uzevši u obzir posljednjih sedam desetljeća hrvatske povijesti, odnosno masovno stradanje hrvatskog naroda upravo pod zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom, nameće se  logičan zaključak da u Hrvatskoj može postojati jedino bojazan od komunističkog recidiva i recidiva velikosrpske politike pa se bilo kakve zabrane mogu odnositi jedino na one organizacije koje propagiraju ciljeve tih ideologija. Umjesto toga, Vijeće je u „nepoželjna“ obilježja i znakovlje uvrstilo krilaticu „Za dom spremni“ unatoč činjenici da je riječ o pozdravu iz Domovinskog rata, dok je istovremeno „crvenu zvijezdu ili zvijezdu petokraku“ definiralo višeznačnim simbolom unatoč tome što su upravo pod tim obilježjem likvidirani brojni vukovarski zarobljenici. Osim toga, nemoguće je prihvatiti pojedine interpretacije, koje se nazivaju „opće ustanovljenim ili prihvaćenim istinama“, u Dokumentu ovog Vijeća jer je riječ o dogmama ili „istinama“ komunističke historiografije. Naime, ustaški režim (NDH) nije bio ni fašistički, ni nacionalsocijalistički – ovaj zadnji je u NDH kao stranka bio zabranjen, a u ime prvoga okupirani su veliki dijelovi Hrvatske, odnosno Dalmacije.

Neovisno o naravi ustaškog režima, ne smijemo zaboraviti da je u Nezavisnoj Državi  Hrvatskoj živjelo nekoliko milijuna stanovnika koji nisu bili pripadnici Ustaškog pokreta, no koji su također podržavali ideju samostalne hrvatske države i za nju bili – spremni.  Štoviše, težnju za ostvarivanjem takve države nastojala je provesti već i Hrvatska seljačka stranka na čelu sa Stjepanom Radićem, što je bilo zaustavljeno krvoprolićem u beogradskom parlamentu i uvođenjem diktature. Stoga se postavlja pitanje jesu li prema zaključcima Vijeća svi oni koji su podržavali ideju hrvatske nezavisnosti bili automatski fašisti. Jesu li hrvatski građani koji su sudjelovali u Domovinskom ratu također fašisti?

Nazivati NDH fašističkom, jer je težila homogenizaciji države i naroda koji su obitavali na njenom području je deplasirano: isto to su kod ujedinjenja učinile Italija i Njemačka još u 19. st., Jugoslavija je to činila od 1918., stvorivši naciju Jugoslavena i tako dalje. Kada još uzmemo u obzir da su trećina generala u NDH bili pravoslavci ili po današnjem Srbi, da je niz visokih službenika u Vladi NDH bilo i muslimanskog i židovskog i srbskog podrijetla, onda ni slika o NDH nije više crno-bijela. O tome koji su izvorni „doprinosi“ NDH totalitarnim režimima, a što je NDH, kao saveznica sila osovina, bila prisiljena od istih preuzeti, također se u literaturi vodi rasprava. Koliko je doista samostalna današnja Republika Hrvatska, a što aktualna državna vlast čini u skladu sa zahtjevima nekih novih „saveznika“ – NATO, EU, SAD?

Kada „Vijeće“ ustanovljava kako „postoji asimetrija između dobro poznatih fašističkih zločina koji su javno osuđeni te dugo prikrivanih i manje istraženih, komunističkih zločina“, to je ne samo točno, nego i uzrok da se o „antifašizmu“ i partizanima još uvijek govori pozitivno. No, također je potrebno zapitati se koliko je tek izmišljenih zločina od strane „antifašista“ pripisano „fašistima“. Odgovor na to pitanje možda nikada nećemo doznati, ali ga ipak valja tražiti. U tome se krije bit znanosti – još jedne žrtve zaključaka spomenutog Vijeća.

Kada je riječ o bilo kakvom znakovlju i simbolima, Republika Hrvatska mora polaziti od odnosa tih režima prema hrvatskom narodu. Hrvatski narod ima samo jednu domovinu i ima je pravo urediti po svom nahođenju. Prava drugih naroda u Hrvatskoj ne mogu biti veća od prava hrvatskog naroda u njegovoj domovini, nego samo jednaka tima. Tako nije moguće pod pozivanjem na patnje i stradanja drugih naroda, bilo u Hrvatskoj ili izvan nje, zakidati pravo Hrvata na povijesnu istinu i istraživanje iste iako se upravo to čini, a svi oni koji se usuđuju reći da je broj ubijenih u Jasenovcu daleko manji od onoga koji je promicala velikosrbska propaganda nazivaju „negatorima Holokausta“. Time se hrvatski narod sustavno ucjenjuje s ciljem spriječavanja objektivnih znanstvenih istraživanja, kritičkog promišljanja i destabilizacije RH. Demokratski dijalog postaje nemoguć, a samim tim stabilnost na hrvatskom prostoru.

Umjesto promicanja istraživanja povijesne istine, zaključci Vijeća podržavaju ciljeve velikosrpske ideologije i komunističkih elita u Hrvatskoj koje nametanjem osjećaja kolektivne krivnje i navodne genocidnosti čitavog hrvatskog naroda diskreditiraju Domovinski rat i borbu za hrvatsku nezavisnost. Time nas Vijeće uvodi u razdoblje nove komunističke diktature o kojoj se ne postavlja pitanje koliko dugo će trajati, nego koliko dugo će je hrvatski narod trpiti!!!

Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”

Ožujak 2018.

Please follow and like us:
RSS
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2018/03/12/osvrt-na-dokument-vijeca-za-suocavanje-s-posljedicama-nedemokratskih-rezima/