Arhiva oznaka: Stjepan Lozo

STIPO PILIĆ SUDJELOVAO NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE “IDEOLOGIJA I PROPAGANDA VELIKOSRPSKOG GENOCIDA NAD HRVATIMA” MR. SC. STJEPANA LOZE

Član naše udruge Stipo Pilić je sudjelovao na predstavljanju knjige “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima” mr.sc. Stjepana Loze. Objavljujemo govor kolege Pilića zajedno s poveznicom na kojoj možete pogledati video snimku ovog izlaganja.

https://www.facebook.com/1198162360329772/videos/243448239855045/

                Poštovani skupe!

Počašćen sam Vašim dolaskom i nazočnošću predstavljanju knjige koju sam poticao, zalagao se za rad na njoj i nešto malo sudjelovao. Ovo vrijeme koje ste dali za ovu knjigu najbolje je iskorišteno vrijeme i zato Vam se i ja kao urednik zahvaljujem.

         Na meni nije da hvalim ili kritiziram knjigu ili autora, moje je prihvatiti kritike i dati što bolje odgovore na njih, a svaka pohvala svakako ide autoru koji je pored dara koji mu je darovao dragi Bog u nju uložio vrijeme, rad i materijalna sredstva kako bi ona bila što bolja. O knjizi sam nešto u javnosti već rekao, a sada i ovdje ću pokušati dati jedan drugi vidik na ono što je njezin dio, dio hrvatske historiografije, autorova rada na njoj, našeg društvenoga trenutka i veze s knjigom.

         Svaka generacija piše svoju povijest onako kako je ona razumije i shvaća. Taj zadatak mora napraviti i naša generacija na bilo koji način i bilo kako. Onako kako to mi i naša generacija učinimo po tome će nas pamtiti, to će biti dio zapisane povijesti. Od vremena i njegova bremena htjeli mi to ili ne, ne može se pobjeći. Ako to ne učinimo i ne napravimo mi, morati će drugi ili će to činiti sam narod kako bi se održao i othrvao vjetrovima sa svih strana. Siguran sam da ćete shvatiti na kojoj je strani autor ove knjige kada je budete čitali.

         Knjiga koja vam se danas predstavlja rad je o samo pet strana jednoga spisa koji je sublimacija svih radova, otkrivenih i još skrivenih spisa, radova i planova velikosrpske politike genocida nad drugim narodima na putu ostvarenja po njima zacrtane Srbije. Na tom putu prema Zapadu (i bogatstvu) jedino su Hrvati i „njihova“ Hrvatska. Umijeće odvjetnika Stevana Moljevića bilo je veliko, jer je u svega pet stranica sažeo stotine, a možda i tisuće stranica elaborata, knjiga i spisa i pripremio svoju političku elitu (i narod) za veliko finale i veliku pobjedu, što se dobrim dijelom ostvarilo i na žalost još ostvaruje. Lozina knjiga prva je takve vrste u hrvatskoj historiografiji koja se postavila frontalno kao brana tom finalu i toj pobjedi. Stoga autor i svi drugi koji su na bilo koji način pripomogli u radu na ovoj knjizi mogu očekivati očajne izljeve srpskog propagandnog stroja. No prije toga biti će pokušaj i nastojanje prešućivanja ovoga rada, kao i sve brojnijih drugih njemu sličnih. No, sloboda se istrgnula nadzoru i cenzuri, istina zahvaljujući slobodi i oslobađanju naroda i sve većeg broja povjesničara blistaju sve većim i boljim sjajem nad suncem sve više obasjane Hrvatske Države.

         Put kojim kroči Stjepan Lozo nije ravan i posut laticama ruža. Dapače, put kojim je krenuo radeći i pišući ovu knjigu, trnovit je, kamenit i uzak put. Ispod nasutog kamenja i izraslog drača su kosti i grobovi naših predaka, ali i skrivene istine, ideali i sav sjaj slavne hrvatske prošlosti dio koje možemo gledati i u ovoj ustanovi. Put je to kojim su išli dosadašnji najznačajniji hrvatski povjesničari kao što su Franjo Rački,Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Milan Šufflay, Ivo Pilar, Rudolf Horvat i još poneki slučajno ispušteni.

         Put kojim već ide i kojim mu je ići neki su već davno duboko izgradili i odredili pravac. Za znanstvenika je najvažnije da kada stupa na taj put da ulazi u nepoznat prostor, ne zna što će pronaći i otkriti. Za ovakve teme i istraživanja je najvažnije ne uplašiti se, ostati normalan, miran i stabilan i dati svijetu i Rimu svjetlo istine. Koristim ovu priliku za posebno istaći ja bih ga nazvao „splitski i krug povjesničara“ koji istina ne postoji službeno, ali djeluje aktivno. Split je uvijek imao čvrstu i živu jezgru hrabrih, zdravih i nezavisnih intelektualaca koji su ga, kao i poznati sportaši činili prepoznatljivim ne samo u Hrvatskoj, nego i u Svijetu. Stjepan je živio u tome i takvome Splitu, u potpunosti mu se predao i postao dio tih intelektualaca.

Moja je sreća ili nesreća da sam poslije desetljeća izbjegavanja povijesti sreo upravo splitsko dite, Blanku Matković i njezine planove istraživanja i tako slučajno i „bez veze“ upao u taj splitski krug. Sudjelovanje u jedinom projektu takve vrste u Hrvatskoj bio je barem pokušaj istraživanja i mogućih otkrivanja počinitelja ratnih i zločina poslije Drugoga svjetskoga rata. Iako se potvrdilo ono što smo od početka sumnjali da je teško očekivati bilo kakva suđenja, da ne govorimo o presudama u tim procesima, ipak smo kroz to istraživanje došli do dokumenata do kojih ne bismo tada drugačije mogli doći. Bio je to temelj za radove koji tek danas objavljuju.

Osnivanjem Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ krenuli smo u dalekosežan i dalekometan projekt, na nepoznat put, niodkuda potaknut i potpomognut. Rad Udruge u međuvremenu se povećao i proširio, pa je manjim dijelom u nekim izdavačkim zahvatima sudjelovalo i Ministarstvo branitelja ili lokalna samouprava (Split i Splitsko-dalmatinska županija). Međutim ta sredstva nedostatna su za nakladništvo Udruge, a gdje je minimalan rad samo jednog znanstvenika istraživača. Pa ipak Udruga radi i objavljuje za Hrvatsku i Hrvate prepoznatljiva i nemjerljivo historiografski značajna djela. Zahvaljujući svome takvom radu od hrvatske znanstvene elite tzv. službene hrvatske, a zapravo sluganske hrvatske historiografije, dobro podmazane i podmazivane ispodprosječnim i prosječnim hrvatskim političkim elitama Udruga je etiketirana kao revizionistička u negativnom smislu. Takvi službenici i sluge koji ne rade i ne znaju ništa drugo nego etiketirati ostavljamo neka to nastave, a mi idemo dalje svojim putem, za i sa svojim hrvatskim narodom.

Sličnu sudbinu ima i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac teškom mukom registrirano 2014. Od tada do danas Društvo prati stalni javno-propagandni nadzor bez obzira kako i na koji način njegovi članovi objavljuju knjige. I tako bauk revizionizma kruži Hrvatskom i Europom, on ruši i srušiti će i skoro dva stoljeća nazočni bauk komunizma.

Službene i sluganske povjesničare mora zabrinjavati porast neslužbenih i nezavisnih istraživača povijesti i povjesničara. Iako im ne oduzimaju kruh, jer oni su sigurni i znaju prilagoditi (evoluirati) sebe i svoje kadrove svakoj politici hrvatskih političkih elita. Mi ipak oduzimamo njima i njihovim političkim elitama duše, idući s hrvatskim narodom, njegovom mukom, povijesti i istinom, te unatoč galami svih mogućih medija i glamoura slugani ostaju sami.

Pojava nezavisnih hrvatskih povjesničara i udruga i njihov stalni porast, kao i porast njihovih radova i djelovanja nezaustavljiv je proces lustracije. Gospodarske, društvene, političke i u konačnici povijesne procese nikada u povijesti nisu mogle pratiti političke elite, u pravilu ih nisu pratile ni njihove sluganske znanstvene elite, pa se zato ne treba žuriti niti zbog toga uzrujavati. Uzmimo kao primjer bilo kakvo otkriće u prirodnoj i posebice egzaktnoj primijenjenoj znanosti. Otkriće se nikada ne primjenjuje odmah i masovno, koliko god ono bilo važno, primjenjivo i lako pristupačno tržištu. Kako je tek u društvenim i humanističkim znanostima? Kada lustraciji nisu dali prostora ni mjesta hrvatski političari kad-tad mjesto joj je moralo dati vrijeme i povijesni procesi. To ne znači da će se potomci onih koje se lustrira osjećati manje loše sutra, nego njihovi pretci jučer kada su se odbili lustrirati i dati nam pravu istinu zla u kojem su sudjelovali. Taj će proces u budućnosti svakako biti još bolniji, pa su ti potomci zauzimajući pozicije društvene i političke moći uprli sve snage kako bi uhapsili istinu i nastavili je držati u zatvoru. Sve bi to bilo lako da nije slobode, sloboda ih s istinom razara i stvara novu slobodnu, istinitu i istinsku povijest. I to je nezaustavljivo. Zato je ovo najbolje vrijeme i trenutak da doista svi počnemo „pisati svoju povijest“ kako je to jednom prilikom rekla Blanka Matković. U slobodi za koju smo se teško borili i izborili nitko nam ne smeta niti može smetati da pišemo svoju povijest i povijest svoga naroda, onakvu kakva je doista bila. Dapače, na posljednjem će nas se Sudu pitati jesmo li to doista radili kako treba i jesmo li se sklanjali od istine radi bilo kakvog našeg komoditeta.

Stjepan Lozo živi s poviješću i svojim hrvatskim narodom od kada ga ja znam, od prvih dana našeg studiranja. Tada smo se u teškim i za povijest i za Hrvate gotovo bezizlaznim vremenima hrabro uhvatili u koštac s tadašnjim neprikosnovenim hrvatskim jugo-komunističkim elitama i na Filozofskom fakultetu izvršili reformu „odozdo“, vraćajući na taj Fakultet poslije pogromaške 1971. ukinuti jednopredmetni studij povijesti. Ali Stjepan nije mogao uživati u djelu svojih ruku, nije mu bilo dopušteno upisati taj studij, iako je njegov udio u obnavljanju toga studija bio najveći. Bilo bi to razumljivo da to nije omogućeno nekim drugima koji tada nisu prstom maknuli. Danas kada nam Moljevićevi učenici i agenti u i pri hrvatske vlade nude okretanje od povijesti u budućnost i školu bez povijesti, Lozo ovom knjigom daje najbolji i najbrži odgovor. Neće moći i neće proći. Ponovo ćemo i ovu utakmicu dobiti bez obzira na svu moć i silu neprijatelja.

Sa Stjepanom sam sudjelovao i u počecima Hrvatskoga obrambenog i oslobodilačkoga rata politički i akcijom dok nas nisu rastavile okolnosti pocijepane i razbijene Hrvatske od Moljevićevih potomaka. Njegova odluka da se prihvati osnivanja Hrvatskog pomorskoga muzeja u Splitu kojega je dvadeset godina stvarao i ustrojio kao najznačajniju ustanovu takve vrste na hrvatskom Jadranu. A onda je odjednom i iznenada od Moljevićevih potomaka, rekao bih na svu sreću hrvatske historiografije, ostao bez tog položaja i fotelje. Vjerojatno najviše zahvaljujući tome, ali i svome nervu za povijesnu istinu i znanost, za potrebe svoga hrvatskog naroda i samoga sebe, stvorio je djelo veličinu kojega će, bude li razuma i pameti shvatiti i vidjeti već suvremenici, a ako ne oni (što je i te kako moguće), ono svakako naši potomci za koje i kojima je i napisana ova knjiga.

Umišljam sebi da barem nešto malo poznajem hrvatsku historiografiju i povjesničare. No, tvrdim bez imalo skromnosti da ovu i ovakvu knjigu nije mogao napisati nitko drugi doli Stjepan Lozo. Od danas i u buduće nema mu druge nego i živjeti s tom knjigom i svim dobrom koje ona donosi, ali i svim kritikama koje bi i hoće uslijediti. Da je revizionist obznanio je još na početku ovoga desetljeća u svome radu o Hrvatskom ratu za neovisnost, pa mu je od sada i dalje živjeti u toj skupini i jatu i dijeliti s njima sve dobro i zlo. Ono što mi je posebno drago jeste da ne ide utabanim i sigurnim putevima, jalovih tema, još jalovijih sadržaja i radova. Siguran sam da ne očekuje nagrade ni svoje ulice, a kamoli neke više. No nagrada će mu biti njegov narod koji će ga čitati, shvaćati, razumijevati i pokušati slijediti. Slijediti do kraja puta i susreta s Istinom na posljednjem Sudu. Poslije njega o njemu i radu govoriti će povjesničari i povijest. A povijest uvijek govori posljednju i konačnu presudu svima nama. Za sada sam za Lozu i njegovu knjigu posve siguran i ne bojim se presude nikakvog suda. Na Vama koji ćete provjeravati njega (i mene) je da to činite što kritičnije. To je dobro kako za nas, tako i za Vas i one poslije nas. Ostavljam Vas da uživate u čitanju i istraživanju knjige na osnovu koje se može već sada napraviti nekoliko timskih projekata. Samo kada bi bilo volje i želje onih koji odlučuju o tome. Oni će se potruditi za projekte negiranja ove knjige, ali uzalud im. Knjiga i istina idu dalje.

         U Zagrebu, 17. listopada 2018.                                             Stipo Pilić