Arhiva oznaka: velikosrpska ideologija

PRIOPĆENJE HRVATSKE DRUŽBE POVJESNIČARA „DR. RUDOLF HORVAT“ U VEZI STRUČNO-ZNANSTVENOG SKUPA „METKOVIĆ 600 GODINA“

Tijekom ove godine hrvatski narod obilježava 30. godišnjicu nekih od najvažnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti, počevši od 15. siječnja kada smo proslavili 30 godina otkako je Hrvatska međunarodno priznata država. Nakon najtežih bitaka Domovinskog rata koje su se odigrale tijekom 1991. godine, pojedini hrvatski krajevi su u proljeće 1992., dakle prije točno 30 godina, proživljavali neke od svojih najtežih trenutaka. Među njima je bilo i hrvatsko Poneretavlje. Dana 21. travnja je bombardiran grad Metković prilikom čega je nekoliko građana smrtno stradalo ili teško ozljeđeno, a nastala je i velika materijalna šteta. Metković je više puta napadnut i tijekom svibnja kada je također zabilježena materijalna šteta.  Tijekom Domovinskog rata poginulo je 18 hrvatskih branitelja s područja grada Metkovića. Za spomenuta stradanja hrvatskih građana prvenstveno su odgovorni ideološki sljedbenici Ilije Garašanina, autora velikosrpskog programa Načertanije, Vuka Stefanovića Karadžića, autora teze Srbi svi i svuda, te mnogih drugih.

30 godina kasnije u Metkoviću se održava stručno-znanstveni skup „Metković 600 godina“ povodom šestote godišnjice prvog spomena imena grada Metkovića 1422. godine u organizaciji Grada Metkovića, Sveučilišta u Dubrovniku i Sveučilišta u Zadru. S obzirom da smo u proljeće 2018. objavili zbirki arhivskih dokumenata pod naslovom Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni, rado smo se odazvali pozivu organizatora da na spomenutom skupu održimo izlaganje. Prijavili smo se s radom pod naslovom „Grad Metković u Drugom svjetskom ratu i poraću kroz elaborate Narodne milicije“ u kojemu nam je namjera bila osvrnuti se na stradanje metkovskog stanovništva neposredno nakon Drugog svjetskog rata i komunističku represiju na tom prostoru. Tema je prihvaćana, a rad je trebala predstaviti suosnivačica naše udruge dr. Blanka Matković koja je zbog prisustvovanja na ovom skupu bila prisiljena uzeti godišnji odmor, platiti avionsku kartu i prijeći 2000 km zbog izlaganja od 10 minuta. Stava smo bili da su žrtve o kojima progovaramo toga vrijedne unatoč poteškoćama za članove naše udruge. U pripremu izlaganja smo uložili svoj trud i vrijeme. S obzirom da smo u Metkoviću bili početkom siječnja 2022. kada smo predstavljali knjigu Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori, Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu te s obzirom na to da je u to vrijeme veliki broj stanovnika tog područja bio u samoizolaciji, namjera nam je bila organizirati drugo metkovsko predstavljanje spomenute knjige ne bismo li tako što bolje iskoristili vrijeme i opravdali trošak. Stupili smo u kontakt s lokalnim organizatorima prethodnog predstavljanja knjige te smo 11. svibnja dobili informaciju da se ravnateljica prostora u kojemu će se održati skup „Metković 600 godina“ složila da 10. lipnja kada je Blanka Matković trebala održati izlaganje na skupu u večernjim satima u istom prostoru predstavi i spomenutu knjigu. Organizatori skupa su nam putem emaila također potvrdili da je dvorana slobodna nakon 19 sati. Dana 16. svibnja je svim sudionicima skupa putem emaila dostavljen program. Uvidom u ovaj program ustanovili smo da će sva izlaganja doista završiti do 18 ili 18.30 nakon čega će uslijediti kratka rasprava te stoga nije bilo prepreka da se predstavljanje naše knjige održi u istom prostoru u 19.30 ili 20 sati kako je ranije dogovoreno. No, dana 17. svibnja lokalni organizatori našeg predstavljanja su nas obavijestili da su još jednom razgovarali s ravnateljicom zaduženom za prostor te organizatorima skupa koji su odgovorili da tu večer zbog programa njihovog skupa nema vremenskog prostora za održavanje našeg predstavljanja. Postavilo se pitanje što se promijenilo između 11. i 17. svibnja, odnosno zbog čega je otkazano predstavljanje naše knjige unatoč činjenici da je prostor nakon 19 sati slobodan. Znanstvenici smo koji nemaju običaj otvorena pitanja ostavljati neodgovorenima zbog čega smo bili odlučni u namjeri da doznamo zbog čega se 30 godina nakon velikosrpskog bombardiranja Metkovića u tom gradu onemogućava hrvatskim znanstvenicima govoriti o toj zločinačkoj ideologiji.

Knjiga koju već godinu dana promoviramo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bavi se velikosrpskim planovima od početka 19. stoljeća do danas te jasenovačkim mitom u kontekstu velikosrpske propagande. Na našim predstavljanjima dobar dio prezentacije posvećujemo upravo korijenima te ideologije u 19. stoljeću te na temelju arhivskih izvora i literature pokazujemo kako se kroz određena povijesna razdoblja ta ideologija maskirala u jugoslavenske boje pa se tako buduća tzv. Velika Srbija povremeno nazivala budućom Velikom Jugoslavijom, a jugoslavenska misao razvijala se kao važan dio taktike prema ostvarenju velikosrpskih planova. Među onima o kojima u ovom kontekstu progovaramo je i Vuk Stefanović Karadžić koji je 1849. u Beču u almanahu Kovčežić za istoriju, jezik i običaje objavio važan programatski spis napisan još 1836. kojega je naslovio Srbi svi i svuda. Karadžić je na jezičnoj osnovi tvrdio da su Srbi jedan narod tri zakona (vjere) i narječja, a Hrvate je ograničio na ono stanovništvo koje govori čakavskim narječjem. U tom radu Karadžić potvrđuje svoj teritorijalni program srpske države, prema kojem su srpske zemlje od Bojane do Trsta, uključujući dakle Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik i naravno Bosnu i Hercegovinu. Do pojave dr. Ante Starčevića nitko nije dignuo glas protiv ovakvih i sličnih velikosrpskih pretenzija. Dana 18. kolovoza 1852. godine, Starčević je u Narodnim novinama prvi put formulirao osnovne postavke svoga učenja o vrijednosti i povijesnosti hrvatstva. Bio je to odgovor na navod Srpskog dnevnika, koji je osporio hrvatsko ime i jezik. U to su vrijeme sve srpske novine promicale misli Vuka Stefanovića Karadžića iz teksta Srbi svi i svuda iz njegove knjige Kovčežić. Starčevićev odgovor bio je oštar, ustvrdio je da postoji i jezik i narod hrvatski, da su stari dubrovački pisci i Marko Marulić pisali hrvatski, premda čak i danas službena Srbija svojata ove najplodnije hrvatske pisce i utemeljitelje modernog hrvatskog jezika. Kada se Ljudevit Gaj, inače autor budnice Još Hrvatska ni propala, vratio u Zagreb i vidio ovu oštru polemiku sa Srbima, zabranio je Starčeviću objavljivanje u Narodnim novinama, ne želeći sukob s Beogradom. Ovakav oportunizam nije nepoznat u hrvatskom javnom životu zbog čega na našim predstavljanjima također upozoravamo da upravo zato hrvatski narod danas i jest u stanju potpunog beznađa u kojemu nema istinske slobode. No, svijeća koju je Starčević upalio još uvijek svijetli svima onima koji su svjesni da „narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Vuk Stefanović Karadžić je Metkovce, dakle i one koji su poginuli tijekom Domovinskog rata, smatrao Srbima, a njihov grad srpskim gradom otvoreno im oduzimajući pravo na vlastitu nacionalnu svijest i identitet. Pukim slučajem, upravo se Vuk pojavio i u kontekstu ove naše priče. Dana 26. svibnja jedan drugi sudionik skupa „Metković 600. godina“ nam je skrenuo pažnju na to da je organizator prihvatio izlaganje jedne osobe koja se bavi upravo Vukom Stefanovićem Karadžićem. Stoga smo odlučili prelistati radove dotične osobe, a u jednom od njih smo našli i ove rečenice:

Devetnaesto stoljeće bilo je presudno u njenom životu — otkrivala je zapretene slovenske korijene, uveliko i Vuku zahvaljujući. Preko 90% stanovništva Dalmacije bijahu Sloveni, a tek sredinom XIX vijeka njeni najumniji sinovi započinju odlučnu borbu za svoje iskonske, počesto zaboravljene, osnove. Zaista se treba upitati kako se desilo da su tek tokom XIX vijeka najnapredniji muževi urbane Dalmacije otpočeli s raspretavanjem svojih slovenskih korijena? 

Tako smo doznali da je prema pojašnjenjima jednog Vukovog obožavatelja Dalmacija kroz 19. stoljeće otkrila svoje „slovenske“ korijene i to upravo zahvaljujući jednom od najveći zlotvora toga vremena. Upada u oči da prema ovim navodima većinsko stanovništvo u Dalmaciji nije bili hrvatsko nego „slovensko“, dakle slavensko. Zanimljiva je to tvrdnja ako znamo da se, kako smo prethodno naveli, radi o vremenu kada se velikosrpska misao maskira u jugoslavenske boje ne bi li se što lakše širilo u Hrvatskoj, a upravo iz Jasenovca kao jedne od ključnih obavještajnih točaka velikosrpske politike u Hrvatskoj djeluju velikosrpski agenti na čitav prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stoga je jasno zbog čega hrvatsko ime treba biti utopljeno u općenitiji naziv. No, autor teksta na staje na ovome nego nastavlja:

Dalmacija je napokon i pobjedonosno otkrila svoje slovenske korijene — hrvatske više, dok su srpski bili još snažnije potvrđeni. Za jedan i drugi narod mož se reći da su se otada rađali kao Sloveni, ali i da su to ostajali — Hrvati ili Srbi.

Zahvaljujući Vuku Stefanoviću Karadžiću su potvrđeni navodni srpski korijeni Dalmacije? Autor je dijelom u pravu jer Karadžić i jest bio na takvoj političkoj liniji – onoj velikosrpskoj. I upravo zbog toga u samom tekstu dolazimo do vrhunca. Naime, ono što autora spomenutog teksta naročito smeta je upravo neuspio pokušaj velikosrpskih ideologa da se uspješno zamaskriraju u jugoslavenstvo i što uspješnije nas kao guske odvedu u još maglu. Pa tako on nastavlja:

Naravno da je ovako neutemeljeno mišljenje poprimilo još ekstremnije odlike proglasivši Vuka za jednog od trojice najznačajnijih predstavnika velikosrpske ideologije. Zato i ne čudi da je Vukovo ime, u novije vrijeme, u Hrvatskoj jedno od najomrženijih imena. Takođe je proglašen i za rodonačelnika velikosrpstva, koji „ničim nije zadužio hrvatski narodni jezik ni hrvatsku kulturu“.

Da. Jadan Vuk. Negirao nam je ime i identitet, našu kulturu i domovinu, a njegovim sljedbenicima nije jasno zbog čega se toj dobronamjernoj okupaciji toliko odupiremo. Autori spornog teksta smetaju oni koji smatraju da Vuk Stefanović Karadžić ničim nije zadužio hrvatski jezik. Pa čime bi i mogao kada taj jezik za njega ustvari nije ni postojao? Uostalom, ne postoji ni za autora spornog teksta koji jezik kojim se govori u Hrvatskoj u svojim radovima uporno naziva „srpskohrvatskim“.

Dana 11. lipnja u gradskoj dvorani u Metkoviću će govoriti obožavatelj Vuka Stefanovića Karadžića, odnosno čovjek koji zamjera onima koji Karadžića ispravno povezuju s velikosrpskom ideologijom. Netko će možda reći: pa nije li demokratski poticati dijalog s neistomišljenicima, pa čak i neprijateljima koji otvoreno zagovaraju genocidnu ideologiju? Ne bismo li trebali biti tolerantni? Možda, ali ako ćemo se pozivati na civilizacijske vrijednosti 21. stoljeća, tada o demokratskom dijalogu možemo govoriti isključivo onda kada je ulica dvosmjerna. U ovom slučaju to je izostalo jer dan ranije, u večernjim satima, u istoj dvorani je trebalo biti održano predstavljanje naše knjige koja progovara o toj istoj ideologiji i opasnostima koje ona još uvijek predstavlja po hrvatski narod, a dvorana nam je iznenada otkazana. Stoga smo iz poštivanja stradalnicima Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata odlučili ne izlagati na skupu „Metković 600 godina“ unatoč trudu i financijskim sredstvima koje smo uložili. Ono što na kraju želimo i imamo pravo znati jest ovo: Žele li možda domaćini izbjeći situaciju u kojoj bi im se gost osjećao uvrijeđenim ili ne daj Bože ugroženim zbog teme naše knjige? Ili je razlog negdje drugdje? Odgovor na ovo pitanje znaju samo oni dok ga mi možemo tek naslućivati na temelju predočenih podataka. U svakom slučaju, u slučajnosti ne vjerujemo.

Razmišljajući o ovoj situaciji, prisjetili smo se rečenice iz jednog dokumenta kojega smo citirali i u radu koji je bio pripremljen za navedeni skup. Godine 1945. u metkovskom kotaru narod je bio „malo uplašen uslijed dolaska hercegovačke divizije, jer su među vojnicima poznavali neke bivše četnike iz okolnih sela“. Metkovci su se nakon završetka Drugog svjetskog rata našli pod udarom dvije ideologije – velikosrpske i komunističke koja ih je smatrala gradskom „buržoazijom“ koja je bila „previše“ naklonjena Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon silnih stradavanja koje je pretrpio narod tog kraja, o njihovoj povijesti govorit će im osoba koja se može podičiti i radom sa znanstvenog skupa Spomenička baština Srba na području Republike Hrvatske koji je održan u tzv. Upravi za suradnju s dijasporom i Srbima u regionu u Beogradu u lipnju 2017. Zbornik s tog skupa je objavljen kao 13. po redu knjiga iz edicije Građanski rat u Hrvatskoj 1991.-1995. u izdanju Udruženja Srba iz Hrvatske i Srpskog kulturnog društva Zora. Građanski rat u Hrvatskoj? Prije 30 godina Metković je napadnut s teritorija Bosne i Hercegovine i to u trenutku kada je Hrvatska bila međunarodno priznata država. Metkovci, jesu li vaši susjedi i članovi obitelji stradali u građanskom ratu? Čini se da gost koji će u Metkoviću boraviti na vaš trošak vjeruje da je bilo tako. A to nije jedino sporno i problematično u što on vjeruje…

KAKO ĆE DOPISNA ČLANICA SANU MIRA RADOJEVIĆ PREBROJATI JASENOVAČKE ŽRTVE KAD UNATOČ SILNIM POKUŠAJIMA NIJE USPJELA IZBROJITI TOČAN BROJ NAŠIH PROMOCIJA?

Posljednjih mjeseci četnički mediji su zaokupljeni našim skromnim djelovanjem. Po starom dobrom običaju, već su u startu krenuli s lažima pa tako navode da je predstavljanje naše knjige u Glini bilo “jedno od prvih”. Istina jest da je to predstavljanje bilo 22. po redu od ukupno 45 koliko ih je dosad održano. U svom ratnohuškačkom zanosu, četnici ističu da je promocija organizirana praktički “na 80. godišnjicu masakra”. Istina jest da je promocija održana 16.7. na 34. rođendan rođaka Blanke Matković dok se “masakr” o kojemu je riječ zbio 29. srpnja. Znači li to da Hrvati moraju šutjeti čitav srpanj? Autorica teksta o kojemu je ovdje riječ je dr. Mira Radojević, dopisna članica SANU. Školovala se na Sveučilištu u Beogradu gdje je bila umiljata studentica Vasilija Krestića, jednog od tvoraca i zagovornika Memoranduma SANU. Da se možda makla iz tako uskog intelektualnog kruga i educirala se na nekim institucijama svjetskog glasa, moguće da Mira ne bi radila ovakve početničke pogrješke nedostojne jedne sveučilišne profesorice. S obzirom da Miri povijest koju je studirala ipak ne ide najbolje, možda ćemo joj ipak oprostiti slabo matematičko znanje. Naime, unatoč svim naporima, Mira jednostavno nije uspjela točno izračunati broj promocija na kojima je predstavljena naša knjiga što upućuje na to da joj sve preko jednoznamenkaste brojke predstavlja značajan intelektualan izazov.
U njezinom tekstu posebno nas je zabavio dio o Alexandru Korbu kao navodnom negatoru genocida, inače dugogodišnjem ravnatelju Centra Stanley Burton Centre za Holokaust i istraživanja genocida na Sveučilištu Leicester. Naravno, Miri nije toliko sporan direktor beogradskog muzeja i sudionik agresije na Hrvatsku 1991. Dejan Ristić iako ni njime nije pretjerano oduševljena. Nije joj sporan ni Memorandum SANU iz 1986., a propustila nam je reći ponešto o onih 10 000 kosovskih Albanaca koji su 1999. iskopani iz masovnih grobnica i kamionima prebačeni u masovne grobnice u Batajnici kraj Beograda. No, koliko god Vučićev režim skrivao istinu o tom genocidu, Batajnica i velikosrpski zločini su tema kojom se bave istaknuti znanstvenici na najboljim svjetskim sveučilištima. Jedini je problem taj što o tome ništa nećete čuti u hrvatskim medijima, kao ni u onim srpskim.

OBJAVLJUJEMO PRVI DIO NAŠEG FELJTONA (HRVATSKI TJEDNIK)

U dogovoru s uredništvom Hrvatskog tjednika objavljujemo prvi dio feljtona Blanke Matković u novom broju tog lista. U ovom nastavku se naročito osvrćemo na rad dr. Davida MacDonalda o velikosrpskoj zlouporabi Holokausta.

Također koristimo ovu priliku za najaviti početak rada na našoj narednoj knjizi koja će biti svojevrsni nastavak nedavno objavljene knjige “Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori, Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu”.

RASPORED PREDSTAVLJANJA KNJIGE “JASENOVAC I POSLIJERATNI JASENOVAČKI LOGORI: GEOSTRATEŠKA TOČKA VELIKOSRPSKE POLITIKE I PROPAGANDNI POKRETAČ NJEZINA ŠIRENJA PREMA ZAPADU” KOAUTORA STIPE PILIĆA I BLANKE MATKOVIĆ

 

U drugoj polovici svibnja održat će se prva predstavljanja novog izdanja HDP “Dr. Rudolf Hrvat” i to prema ovom rasporedu:

18.5.2021., TOMISLAVGRAD, 18 h, KIC Tomislavgrad. Organizatori: Općina Tomislavgrad, Udruge proistekle iz Domovinskog rata, Ogranak Matice hrvatske Tomislavgrad i KIC Tomislavgrad.  Predstavljači knjige: Blanka Matković i Stipo Pilić

19.5.2021., MOSTAR, 19 h, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, Galerija Katarine Kosače. Organizator: udruga Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. Moderator: Anita Martinac. Predstavljači knjige: Blanka Matković i Stipo Pilić

20.5.2021., ŠIROKI BRIJEG, 20 h, Kino „Borak“. Organizatori: Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg i Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta II. svjetskog rata i poraća na području Grada Širokog Brijega. Predstavljač knjige: Blanka Matković

21.5.2021. GRUDE, 19 h, Kinodvorana. Organizatori: Javna ustanova „Kulturni dom Antun Branko Šimić“ Grude i HDP „Dr. Rudolf Horvat“. Predstavljač knjige: Blanka Matković

22.5.2021., LIVNO, 19 h, Pastoralni centar župe Livno. Organizator: Ogranak Matice hrvatske Livno. Predstavljači knjige: Stipo Pilić i Blanka Matković

23.5.2021., JAJCE, 13 h, Dom kulture. Organizator: Udruga Fra Marko Dobretić. Predstavljači knjige: Stipo Pilić i Blanka Matković

23.5.2021., BUGOJNO, 19 h, Hrvatski dom (Dom HKD Napredak). Organizator: Udruga Fra Marko Dobretić. Predstavljači knjige: Stipo Pilić i Blanka Matković

24.5.2021., ŽEPČE, 19 h, Katolički školski centar „Don Bosco“. Organizator: Udruga Fra Marko Dobretić. Predstavljač knjige: Blanka Matković

25.5.2021., VITEZ, 19 h, Dom HKD Napredak. Organizator: Udruga Fra Marko Dobretić. Predstavljači knjige: Stipo Pilić i Blanka Matković

26.5.2021., NOVA BILA, 19 h, Hrvatsku kulturni centar. Organizator: Udruga Fra Marko Dobretić. Predstavljači knjige: Stipo Pilić i Blanka Matković

27.5.2021., RAMA, 19 h, Dvorana Franjevačkog samostana Rama-Šćit. Organizator: HDP „Dr. Rudolf Horvat“. Predstavljač knjige: Blanka Matković

28.5.2021. LJUBUŠKI, 19 h, Knjižnica. Organizatori: JU „Kulturno-sportski centar“ Ljubuški i HDP „Dr. Rudolf Horvat“. Predstavljač knjige: Blanka Matković

12.6.2021., DOBRETIĆI (JAJCE), 16 h, Dvorana Općine Dobretići. Organizator: Udruga Fra Marko Dobretić. Predstavljač knjige: Stipo Pilić

Cijena ove knjige tvrdog uveza na 640 stranica je 40 km za područje Bosne i Hercegovine. Ovom prilikom zahvaljujemo svim organizatorima i suorganizatorima na suradnji i susretljivosti. Predstavljanja ove knjige u Hrvatskoj zasad su predviđena za rujan i listopad. Veselimo se vašem dolasku!

PREDSTAVLJANJA KNJIGE “Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori: Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu” KOAUTORA STiPE PILIĆA I BLANKE MATKOVIĆ

Prva predstavljanja novog izdanja HDP “Dr. Rudolf Horvat” su planirana za drugu polovicu svibnja ove godine s napomenom da je riječ o predstavljanjima na području Bosne i Hercegovine. Zasad potvrđene lokacije su: Tomislavgrad (ujedno i prva promocija i to 18.5.), Mostar, Široki Brijeg, Ljubuški, Livno, Grude, Jajce, Bugojno, Žepče, Vitez, Rama i Travnik ili Novi Travnik. Datume svih promocija ćemo potvrditi početkom svibnja zbog mogućih otkazivanja radi epidemiološke situacije. Predstavljanja na području Hrvatske su planirana za rujan i listopad 2021. S obzirom na neizvjesnu situaciju vezanu uz epidemiološke mjere i nova ograničenja, moguće su dodatne odgode svih datuma, odnosno odgađanje većeg dijela promocija u Hrvatskoj za proljeće 2022. Tisak knjige je završen, a svoj primjerak možete rezervirati na email info@croatiarediviva.com (molimo da prilikom narudžbe navedete svoju adresu i broj mobitela). Riječ je o knjizi tvrdog uveza na 640 stranica (uključujući fotografije, zemljovide i grafikone) koja obuhvaća razdoblje od početka 19. stoljeća do danas s naglaskom na Jasenovac i jasenovačke logore, odnosno njihovu ulogu u velikosrpskoj ideologiji i protuhrvatskoj propagandi. Cijena knjige je 200 kn plus poštarina za područje Hrvatske. Cijena knjige u Bosni i Hercegovini je 40 km.

IZ RECENZIJA:

…valja naznačiti kako knjiga Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori: Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu, pruža značajni pozitivni pomak, zapravo je na ovaj način svojevrsni novitet u istraživanju zadane problematike. Svojim minucioznim pristupom, autori Stipo Pilić i Blanka Matković, otvorili su brojna pitanja i ponudili jednako tako iznimno vrijedne odgovore, ali time i osvijetlili, zapravo ukazali na goleme mogućnosti i potrebe daljnjih istraživanja ove teme koja do danas u Republici Hrvatskoj stvara značajna društvena raslojavanja. Obrađivanje Jasenovca u ratnom razdoblju, kao napose i poslijeratnih jasenovačkih logora i događaji koji su uslijedili, zahtjevan je poduhvat koji od autora traži ustrajnost, objektivnost i odbacivanje ideoloških komponenti kao pratećeg negativnog elementa u ispunjavanju mozaika slike stvarnosti prošle zbilje. Cijela knjiga, svojim sadržajem i širinom obuhvata pruža mogućnost kvalitetnoga uvida u omeđena povijesna događanja, i samim time autore svrstava u red vrijednih aktera u povjesničarskom smislu koji takvim svojim biljegom ostaju neizostavnim dionicima ovakvoga tipa istraživačkoga zadatka. Na koncu je potrebno naglasiti kako ovaj autorski poduhvat zaslužuje pozornost znanstvene i šire javnosti koju zanima navedeni dio hrvatske prošlosti.”
Doc. dr. sc. Zlatko Begonja

“Hrvatska suvremena povijest nesustavno je istražena i obrađena, a u mnogočemu ispolitizirana, posebice razdoblje Drugoga svjetskog rata i poraća. Jasenovac je središnja točka kontroverzi koje su obilježile poratno razdoblje, posebno vrijeme poslije osamostaljenja Republike Hrvatske. Srpska historiografija ne odustaje od preuveličanih brojki jasenovačkih žrtava koje se kreću i do milijuna ubijenih samo Srba. Hrvatska historiografija pak ne pronalazi prave načine znanstvenoga suprotstavljanja toj mitomaniji. Što više, ne otvara se prostor ne samo pobijanja srpskih laži nego se sve čini kako bi se zaustavila nastojanja za istraživanje Jasenovca kao poslijeratnoga logora. (…) Knjiga Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori novi je vrijedan doprinos do sada objavljenim radovima, posebno kod razmatranja ‘mita Jasenovac’ i njegove uloge kao motiva za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku te poslijeratnoga jasenovačkoga logora u organizaciji komunističkoga režima. Može se kazati da je ovaj rad jedinstven po mnogočemu i da mu je teško pronaći usporednog predhodnika.”
Mr. sc. Ivan Kozlica

STIPO PILIĆ SUDJELOVAO NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE “IDEOLOGIJA I PROPAGANDA VELIKOSRPSKOG GENOCIDA NAD HRVATIMA” MR. SC. STJEPANA LOZE

Član naše udruge Stipo Pilić je sudjelovao na predstavljanju knjige “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima” mr.sc. Stjepana Loze. Objavljujemo govor kolege Pilića zajedno s poveznicom na kojoj možete pogledati video snimku ovog izlaganja.

https://www.facebook.com/1198162360329772/videos/243448239855045/

                Poštovani skupe!

Počašćen sam Vašim dolaskom i nazočnošću predstavljanju knjige koju sam poticao, zalagao se za rad na njoj i nešto malo sudjelovao. Ovo vrijeme koje ste dali za ovu knjigu najbolje je iskorišteno vrijeme i zato Vam se i ja kao urednik zahvaljujem.

         Na meni nije da hvalim ili kritiziram knjigu ili autora, moje je prihvatiti kritike i dati što bolje odgovore na njih, a svaka pohvala svakako ide autoru koji je pored dara koji mu je darovao dragi Bog u nju uložio vrijeme, rad i materijalna sredstva kako bi ona bila što bolja. O knjizi sam nešto u javnosti već rekao, a sada i ovdje ću pokušati dati jedan drugi vidik na ono što je njezin dio, dio hrvatske historiografije, autorova rada na njoj, našeg društvenoga trenutka i veze s knjigom.

         Svaka generacija piše svoju povijest onako kako je ona razumije i shvaća. Taj zadatak mora napraviti i naša generacija na bilo koji način i bilo kako. Onako kako to mi i naša generacija učinimo po tome će nas pamtiti, to će biti dio zapisane povijesti. Od vremena i njegova bremena htjeli mi to ili ne, ne može se pobjeći. Ako to ne učinimo i ne napravimo mi, morati će drugi ili će to činiti sam narod kako bi se održao i othrvao vjetrovima sa svih strana. Siguran sam da ćete shvatiti na kojoj je strani autor ove knjige kada je budete čitali.

         Knjiga koja vam se danas predstavlja rad je o samo pet strana jednoga spisa koji je sublimacija svih radova, otkrivenih i još skrivenih spisa, radova i planova velikosrpske politike genocida nad drugim narodima na putu ostvarenja po njima zacrtane Srbije. Na tom putu prema Zapadu (i bogatstvu) jedino su Hrvati i „njihova“ Hrvatska. Umijeće odvjetnika Stevana Moljevića bilo je veliko, jer je u svega pet stranica sažeo stotine, a možda i tisuće stranica elaborata, knjiga i spisa i pripremio svoju političku elitu (i narod) za veliko finale i veliku pobjedu, što se dobrim dijelom ostvarilo i na žalost još ostvaruje. Lozina knjiga prva je takve vrste u hrvatskoj historiografiji koja se postavila frontalno kao brana tom finalu i toj pobjedi. Stoga autor i svi drugi koji su na bilo koji način pripomogli u radu na ovoj knjizi mogu očekivati očajne izljeve srpskog propagandnog stroja. No prije toga biti će pokušaj i nastojanje prešućivanja ovoga rada, kao i sve brojnijih drugih njemu sličnih. No, sloboda se istrgnula nadzoru i cenzuri, istina zahvaljujući slobodi i oslobađanju naroda i sve većeg broja povjesničara blistaju sve većim i boljim sjajem nad suncem sve više obasjane Hrvatske Države.

         Put kojim kroči Stjepan Lozo nije ravan i posut laticama ruža. Dapače, put kojim je krenuo radeći i pišući ovu knjigu, trnovit je, kamenit i uzak put. Ispod nasutog kamenja i izraslog drača su kosti i grobovi naših predaka, ali i skrivene istine, ideali i sav sjaj slavne hrvatske prošlosti dio koje možemo gledati i u ovoj ustanovi. Put je to kojim su išli dosadašnji najznačajniji hrvatski povjesničari kao što su Franjo Rački,Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Milan Šufflay, Ivo Pilar, Rudolf Horvat i još poneki slučajno ispušteni.

         Put kojim već ide i kojim mu je ići neki su već davno duboko izgradili i odredili pravac. Za znanstvenika je najvažnije da kada stupa na taj put da ulazi u nepoznat prostor, ne zna što će pronaći i otkriti. Za ovakve teme i istraživanja je najvažnije ne uplašiti se, ostati normalan, miran i stabilan i dati svijetu i Rimu svjetlo istine. Koristim ovu priliku za posebno istaći ja bih ga nazvao „splitski i krug povjesničara“ koji istina ne postoji službeno, ali djeluje aktivno. Split je uvijek imao čvrstu i živu jezgru hrabrih, zdravih i nezavisnih intelektualaca koji su ga, kao i poznati sportaši činili prepoznatljivim ne samo u Hrvatskoj, nego i u Svijetu. Stjepan je živio u tome i takvome Splitu, u potpunosti mu se predao i postao dio tih intelektualaca.

Moja je sreća ili nesreća da sam poslije desetljeća izbjegavanja povijesti sreo upravo splitsko dite, Blanku Matković i njezine planove istraživanja i tako slučajno i „bez veze“ upao u taj splitski krug. Sudjelovanje u jedinom projektu takve vrste u Hrvatskoj bio je barem pokušaj istraživanja i mogućih otkrivanja počinitelja ratnih i zločina poslije Drugoga svjetskoga rata. Iako se potvrdilo ono što smo od početka sumnjali da je teško očekivati bilo kakva suđenja, da ne govorimo o presudama u tim procesima, ipak smo kroz to istraživanje došli do dokumenata do kojih ne bismo tada drugačije mogli doći. Bio je to temelj za radove koji tek danas objavljuju.

Osnivanjem Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ krenuli smo u dalekosežan i dalekometan projekt, na nepoznat put, niodkuda potaknut i potpomognut. Rad Udruge u međuvremenu se povećao i proširio, pa je manjim dijelom u nekim izdavačkim zahvatima sudjelovalo i Ministarstvo branitelja ili lokalna samouprava (Split i Splitsko-dalmatinska županija). Međutim ta sredstva nedostatna su za nakladništvo Udruge, a gdje je minimalan rad samo jednog znanstvenika istraživača. Pa ipak Udruga radi i objavljuje za Hrvatsku i Hrvate prepoznatljiva i nemjerljivo historiografski značajna djela. Zahvaljujući svome takvom radu od hrvatske znanstvene elite tzv. službene hrvatske, a zapravo sluganske hrvatske historiografije, dobro podmazane i podmazivane ispodprosječnim i prosječnim hrvatskim političkim elitama Udruga je etiketirana kao revizionistička u negativnom smislu. Takvi službenici i sluge koji ne rade i ne znaju ništa drugo nego etiketirati ostavljamo neka to nastave, a mi idemo dalje svojim putem, za i sa svojim hrvatskim narodom.

Sličnu sudbinu ima i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac teškom mukom registrirano 2014. Od tada do danas Društvo prati stalni javno-propagandni nadzor bez obzira kako i na koji način njegovi članovi objavljuju knjige. I tako bauk revizionizma kruži Hrvatskom i Europom, on ruši i srušiti će i skoro dva stoljeća nazočni bauk komunizma.

Službene i sluganske povjesničare mora zabrinjavati porast neslužbenih i nezavisnih istraživača povijesti i povjesničara. Iako im ne oduzimaju kruh, jer oni su sigurni i znaju prilagoditi (evoluirati) sebe i svoje kadrove svakoj politici hrvatskih političkih elita. Mi ipak oduzimamo njima i njihovim političkim elitama duše, idući s hrvatskim narodom, njegovom mukom, povijesti i istinom, te unatoč galami svih mogućih medija i glamoura slugani ostaju sami.

Pojava nezavisnih hrvatskih povjesničara i udruga i njihov stalni porast, kao i porast njihovih radova i djelovanja nezaustavljiv je proces lustracije. Gospodarske, društvene, političke i u konačnici povijesne procese nikada u povijesti nisu mogle pratiti političke elite, u pravilu ih nisu pratile ni njihove sluganske znanstvene elite, pa se zato ne treba žuriti niti zbog toga uzrujavati. Uzmimo kao primjer bilo kakvo otkriće u prirodnoj i posebice egzaktnoj primijenjenoj znanosti. Otkriće se nikada ne primjenjuje odmah i masovno, koliko god ono bilo važno, primjenjivo i lako pristupačno tržištu. Kako je tek u društvenim i humanističkim znanostima? Kada lustraciji nisu dali prostora ni mjesta hrvatski političari kad-tad mjesto joj je moralo dati vrijeme i povijesni procesi. To ne znači da će se potomci onih koje se lustrira osjećati manje loše sutra, nego njihovi pretci jučer kada su se odbili lustrirati i dati nam pravu istinu zla u kojem su sudjelovali. Taj će proces u budućnosti svakako biti još bolniji, pa su ti potomci zauzimajući pozicije društvene i političke moći uprli sve snage kako bi uhapsili istinu i nastavili je držati u zatvoru. Sve bi to bilo lako da nije slobode, sloboda ih s istinom razara i stvara novu slobodnu, istinitu i istinsku povijest. I to je nezaustavljivo. Zato je ovo najbolje vrijeme i trenutak da doista svi počnemo „pisati svoju povijest“ kako je to jednom prilikom rekla Blanka Matković. U slobodi za koju smo se teško borili i izborili nitko nam ne smeta niti može smetati da pišemo svoju povijest i povijest svoga naroda, onakvu kakva je doista bila. Dapače, na posljednjem će nas se Sudu pitati jesmo li to doista radili kako treba i jesmo li se sklanjali od istine radi bilo kakvog našeg komoditeta.

Stjepan Lozo živi s poviješću i svojim hrvatskim narodom od kada ga ja znam, od prvih dana našeg studiranja. Tada smo se u teškim i za povijest i za Hrvate gotovo bezizlaznim vremenima hrabro uhvatili u koštac s tadašnjim neprikosnovenim hrvatskim jugo-komunističkim elitama i na Filozofskom fakultetu izvršili reformu „odozdo“, vraćajući na taj Fakultet poslije pogromaške 1971. ukinuti jednopredmetni studij povijesti. Ali Stjepan nije mogao uživati u djelu svojih ruku, nije mu bilo dopušteno upisati taj studij, iako je njegov udio u obnavljanju toga studija bio najveći. Bilo bi to razumljivo da to nije omogućeno nekim drugima koji tada nisu prstom maknuli. Danas kada nam Moljevićevi učenici i agenti u i pri hrvatske vlade nude okretanje od povijesti u budućnost i školu bez povijesti, Lozo ovom knjigom daje najbolji i najbrži odgovor. Neće moći i neće proći. Ponovo ćemo i ovu utakmicu dobiti bez obzira na svu moć i silu neprijatelja.

Sa Stjepanom sam sudjelovao i u počecima Hrvatskoga obrambenog i oslobodilačkoga rata politički i akcijom dok nas nisu rastavile okolnosti pocijepane i razbijene Hrvatske od Moljevićevih potomaka. Njegova odluka da se prihvati osnivanja Hrvatskog pomorskoga muzeja u Splitu kojega je dvadeset godina stvarao i ustrojio kao najznačajniju ustanovu takve vrste na hrvatskom Jadranu. A onda je odjednom i iznenada od Moljevićevih potomaka, rekao bih na svu sreću hrvatske historiografije, ostao bez tog položaja i fotelje. Vjerojatno najviše zahvaljujući tome, ali i svome nervu za povijesnu istinu i znanost, za potrebe svoga hrvatskog naroda i samoga sebe, stvorio je djelo veličinu kojega će, bude li razuma i pameti shvatiti i vidjeti već suvremenici, a ako ne oni (što je i te kako moguće), ono svakako naši potomci za koje i kojima je i napisana ova knjiga.

Umišljam sebi da barem nešto malo poznajem hrvatsku historiografiju i povjesničare. No, tvrdim bez imalo skromnosti da ovu i ovakvu knjigu nije mogao napisati nitko drugi doli Stjepan Lozo. Od danas i u buduće nema mu druge nego i živjeti s tom knjigom i svim dobrom koje ona donosi, ali i svim kritikama koje bi i hoće uslijediti. Da je revizionist obznanio je još na početku ovoga desetljeća u svome radu o Hrvatskom ratu za neovisnost, pa mu je od sada i dalje živjeti u toj skupini i jatu i dijeliti s njima sve dobro i zlo. Ono što mi je posebno drago jeste da ne ide utabanim i sigurnim putevima, jalovih tema, još jalovijih sadržaja i radova. Siguran sam da ne očekuje nagrade ni svoje ulice, a kamoli neke više. No nagrada će mu biti njegov narod koji će ga čitati, shvaćati, razumijevati i pokušati slijediti. Slijediti do kraja puta i susreta s Istinom na posljednjem Sudu. Poslije njega o njemu i radu govoriti će povjesničari i povijest. A povijest uvijek govori posljednju i konačnu presudu svima nama. Za sada sam za Lozu i njegovu knjigu posve siguran i ne bojim se presude nikakvog suda. Na Vama koji ćete provjeravati njega (i mene) je da to činite što kritičnije. To je dobro kako za nas, tako i za Vas i one poslije nas. Ostavljam Vas da uživate u čitanju i istraživanju knjige na osnovu koje se može već sada napraviti nekoliko timskih projekata. Samo kada bi bilo volje i želje onih koji odlučuju o tome. Oni će se potruditi za projekte negiranja ove knjige, ali uzalud im. Knjiga i istina idu dalje.

         U Zagrebu, 17. listopada 2018.                                             Stipo Pilić

OSVRT STJEPANA ŠTIMCA NA ODNOS GRABAR KITAROVIĆ – VUČIĆ: “Govore nam da ostavimo povijest, da se okrenemo budućnosti, a stalno nas drže u lancima tom istom povijesti”

Na portalu Kamenjar objavljen je osvrt našeg člana Stjepana Štimac o trenutnim hrvatsko-srpskim odnosima i poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću da posjeti Hrvatsku. Članak možete pročitati na ovoj poveznici, a ovdje izdvajamo najzanimljivije dijelove:


Istina je temelj svakog zdravog odnosa dvije osobe, dvije obitelji, dva naroda, dvije države. Istina jedina oslobađa od patnje i nema alternativu, alternativa istini uvijek je licemjerje, prezir, mržnja, patnja i smrt, zar je malo bilo smrti i ne želimo prekinuti ovaj začarani krug mržnje i smrti? Tko ne želi istinu, zašto je ne želi? (…)

Prisiljavaju nas da se pokorimo i odbacimo svoju povijest te da prihvatimo kao istinu ono što su nam oni propisali kao istinu. Naravno, ta njihova istina raspada se gdje god zagrebeš. (…)

Oni su nam složili stvarnost u kojoj moramo prihvatiti da nemamo pravo na život prema njihovoj propisanoj istini i nemamo pravo na život ako im dokažemo da je njihova propisana istina uglavnom laž, kamuflirana pod deklaracijom antifašizma koji su silom prisvojili. Također su nam propisali da nemamo pravo na treći put, a taj bi put bio razmontiravanje antifašističke kamuflaže i otkrivanje sadržaja koji nema veze sa deklaracijom. Taj sadržaj njihov je smrtni neprijatelj, zato su propisali da se ne smije otvarati. (…)

Tko su oni? Oni su u krvi ogrezla velikosrpska organizacija koja djeluje globalno kroz svoje apologete u liku jugoslavena koji se bore za imaginarnu nadnacionalnu zajednicu koja je uvijek samo jedan korak do velike Srbije, toga su čak i svjesni no smatraju da se mogu s tim nositi, a ne mogu i nikad nisu mogli; deklarativnih antifašista također grezlih u krvi nevinih, koji sa antifašizmom imaju veze koliko i Hitler; povjesničara odgojenih u duhu lažnog zajedništva na temeljima laži i krvi nevinih, povjesničara kojima je istina zadnja rupa na svirali i koji svako otkriće utemeljeno na dokumentima ili kostima stotina tisuća nevinih nazivaju povijesnim revizionizom fašističkih apologeta; razne civilne udruge i organizacije utemeljene na etničkim, vjerskim, kriptokomunističkim i kriptofašističkim principima. Svima njima je zajedničko borba i otpor prema istini, te apsolutna mržnja prema svemu što ide u prilog hrvatskoj Hrvatskoj. (…)

Za početak i za kraj, za suočavanja nas Hrvata sa svojom poviješću potreban je povratak kompletne arhive NDH iz Srbije! Govore nam da ostavimo povijest, da se okrenemo budućnosti, a stalno nas drže u lancima tom istom povijesti i svako malo kao pritisak u svim mogućim odnosima (pa i ekonomskim) vraćamo se na Jasenovac i NDH? Od nas uvijek i u svakoj prigodi traže da se odredimo prema NDH i Jasenovcu? No nikad ih nećete čuti da se oni određuju prema Srbu (taj genocid čak i slave) Sajmištu, Banjici, Srebrenici, Vukovaru, genocidu nad Albancima, pokolju Židova u ww2, nikad, ali baš nikad. Nikad ih nećete čuti da se negativno određuju prema zastavi i grbu današnje Srbije koji su identični kao i za vrijeme drugog svjetskog rata kad su bili prva država koja je pobila sve svoje Židove i stotine tisuća nesrba, ali kod nas preslaguju kockice na grbu na dnevnoj bazi i jako se brinu da mi ne bismo skrenuli u fašizam dok oni rehabilitiraju sve četnike koljače redom. (…)

Oni dežurni bacači magle sa pričom “ostavite to, okrenimo se budućnosti” nek se ne zamaraju, ekonomija ide svojim putem i neće ratari, stočari, brodograditelji, policajci, sudci, konobari, liječnici, fizičari i djelatnici svih vrsta, kao ni ekonomisti ili političari,  morati ići u arhive pa će budućnost patiti, ostavite se praznih priča. Arhivsku građu i povijest će proučavati oni kojima je to posao koji i inače rade i ni na koji način neće nitko ispaštati zbog suočavanja sa prošlošću.

Tek kad se vrate arhivi NDH, kad se otvore arhivi UDBE, kad se suočimo sa arhivskom građom iz devedesetih tek ćemo onda vidjeti tko je tko i što je što, do tad će nam istine propisivati apsolutno amoralni nevjerodostojni političari i povjesničari i do tad ćemo živjeti u krugu latentne i stvarne mržnje, do novog rata.

Suočavanje sa prošlošću Hrvatima nitko neće nametnuti, to bi napokon svima trebalo biti jasno. Ono najljepše u čitavoj priči je da se stvarno trudimo sami i da svim srcem žudimo za suočavanjem, doista i iskreno želimo saznati povijest koja nam je nakon genocida nad hrvatskim narodom oduzeta i nikad vraćena.(…)