Piše: Blanka Matković
(Kamenjar)
U petak 6. siječnja objavili smo dokument iz svibnja 1992. koji svjedoči o situaciji u Jasenovcu tijekom četničke okupacije. Taj dokument savršeno ilustrira modus operandi koji je tzv. Jugoslavenska armija sa svojim „partizanskim“ brigadama primjenjivala i na srpsko stanovništvo – palež i pljačka koji su lokalno stanovništvo prisilili na razmišljanje o napuštanju njihovih domova.
Ono što u ovom dokument privlači posebnu pažnju dva su znakovita detalja. Prvi se odnosi na podatak da su ulaskom „Jugoslavenske“ vojske u Jasenovac 8. listopada 1991. zatečene svega dvije paljevine i neopljačkano mjesto, a do svibnja 1992. taj se broj povećao na 170 zapaljenih objekata. U izvješću Europske unije od 12. travnja 1994., dokument broj 7070, istaknuto je da je 8. veljače 1992. njihova ekipa iz Doboja izvijestila da su posjetili područje Spomen-područje Jasenovac gdje su zabilježili „mnogo štete na objektima, pljačku dokumenata i artefakata te očita oskvrnuća na tom lokalitetu“.[1] Prilikom drugog posjeta Jasenovcu 5. travnja 1992. ustanovili su da je spomenik Kameni cvijet neoštećen. U izvješću je također zabilježeno da su predstavnici „Jugoslavenske“ armije i srpski „direktor“ muzeja istaknuli da su štetu počinili pripadnici hrvatskog Zbora narodne garde.[2]
Drugo izvješće EU od 31. kolovoza 1994., dokument broj 7133, u pojedinim detaljima razlikuje se od prvog, no ti detalji postavljaju novo pitanje: je li ekipa promatrača iz Doboja uopće posjetila Jasenovac početkom 1992. ili su u izvješću jednostavno prenijeli ono što su im četnički okupatori servirali? Dakle, u drugom izvješću, pripremljenom nakon posjete promatrača Jasenovcu 17. svibnja 1994., ustanovljeno je da je područje nekadašnjeg logora i spomen područja neoštećeno iako su muzejski krov i zidovi pretrpjeli manju štetu. Namještaj, knjižnica i izložbeni predmeti premješteni su na nepoznatu lokaciju. Sanitarna oprema je uklonjena i u zgradi spomen područja nije bilo struje.[3]
Oba dokumenta potvrđuju otuđivanje dokumenata, knjižnice i predmeta iz Spomen područja Jasenovac, no drugo izvješće demantira ono prvo da su objekti bili znatno oštećeni, a lokalitet oskvrnut. Ovi navodi odgovaraju podacima iz apela mještana Jasenovca upućenog tzv. Republici Srpska Krajina u svibnju 1992. u kojemu je istaknuto da je srpska vojska sudjelovala u uništenju dijela dokumentacije iz Spomen područja Jasenovac i paljenju zgrade „Kožare“, koja se ne nalazi unutar Spomen-područja Jasenovac već u samom mjestu Jasenovac.
No, priča ovim ne završava. Prema navodima istaknutima na službenoj stranici Spomen područja Jasenovac, predstavnici Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, obišli su 17. svibnja 1995. Spomen područje Jasenovac te utvrdili da nedostaje cjelokupan muzejski fundus te da su zgrada Memorijalnog muzeja i spomenički prostor devastirani.[4] To znači da do devastacije spomen područja nije došlo 1991. kako su to tvrdili predstavnici „Jugoslavenske“ armije i srpski „direktor“ muzeja. Ipak, ta ista laž istaknuta je još jednom i to u izvješću EU od 24. siječnja 1997., dokument broj 7740, u kojemu se ponovo prenose riječi tadašnjeg „direktora“ Spomen područja Donja Gradina (BiH) Sime Brdara da su muzejske zgrade i izložbeni predmeti bili devastirani od strane lokalnih Hrvata 1991. godine.[5] Neobično je da taj isti Brdar u to vrijeme navodno nije znao ono u što je detaljno bio upućen 2000. Naime, u listopadu te godine u Banja Luci je potpisan sporazum o predaji arhivsko-muzejske građe Spomen područja Jasenovac između predsjednika Vlade Republike Srpske i ravnatelja Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu. Prema navodima srpskih medija, o potpisivanju sporazuma nije bio obaviješten beogradski Muzej žrtava genocida koji je od 1991. vodio pregovore o čuvanju i dostupnosti te građe. Simo Brdar, dakle isti onaj Brdar po kojemu su izložbene predmete devastirali Hrvati još 1991., istaknuo je tada da se susreo s predstavnicima Muzeja holokausta iz Washingtona i tom prilikom „ja sam im rekao da se zbirka nalazi u Arhivu RS u Banja Luci, gdje smo zajedno i otišli da je oni pregledaju“.[6] Za pretpostaviti je da je 1992. ili 1997. bilo jednostavnije optužiti Hrvate za uništavanje nečega što se čitavo vrijeme nalazilo u Banja Luci, a Brdar je to, kako se ispostavilo, znao iako o tome nije htio reći ništa dok mu na vrata nisu pokucali Amerikanci.
No, priča ni ovim ne završava jer velikosrpska propaganda temelji se na onoj da tisuću puta ponovljena laž ipak postaje istina, a za to se u ovoj priči nastoji pobrinuti tzv. Jasenovac Research Institute iz New York na čijoj je web stranici istaknuo slijedeće: „Potkraj rujna 1991. Hrvatska vojska nasilno je ušla u Spomen područje Jasenovac…Srpske postrojbe oslobodile su Spomen područje Jasenovac 8. listopada 1991. Tijekom povlačenja Hrvatska vojska raznijela je most na Savi koji je povezivao dva dijela spomen područja, a također su raznesene i grobnice, muzejski izložbeni primjerci i ukradena je muzejska oprema. Zahvaljujući hrabrosti i entuzijazmu pojedinaca koji su radili u spomen području, pojedini povijesni dokumenti i predmeti su spašeni.“[7]
Najbolje smo naravno ostavili za kraj ovog teksta. Beogradski Muzej žrtava genocida koji je od 1991. vodio pregovore o čuvanju i dostupnosti građe, a kojemu prema navodima srpskih medija Vlada Republike Srpske nije dozvolila da se arhivska građa i muzejski predmeti prenesu upravo u Beograd[8], isto je onaj muzej kojemu se na čelu nalazio notorni Milan Bulajić. O njegovoj vjerodostojnosti ponajbolje svjedoči intervju koji je objavljen u „krajinskom“ glasilu iz ožujka 1995. broj 5, godina II., u kojemu je tema broja bio upravo Jasenovac (pdf). Na pitanje koje je glasilo „Septembra 1991. hrvatska vojska je nasilno ušla u spomen područje Jasenovac. Što je ostalo iza vojske druge NDH?“, Bulajić je odgovorio slijedeće: „Kada su 8. oktobra 1991. jedinice JNA oslobodile Jasenovac, konstantovano je da su znatno oštećeni objekat Memorijalnog muzeja i drugi objekti, spomenički prostor s obje strane Save i infrastruktura, da je građa razbacana, depoi, ormari i kontejneri razvaljeni, oprema gotovo potpuno opljačkana i otuđena. Šta je sve uništeno, može se utvrditi samo inventarisanjem sačuvanog. Tuđmanovi bojovnici dokopali su se i predmeta kojima su Pavelićeve ustaše mučile i ubijale zatočenike. Odnjeli su više specijalnih noževa, bodeža, kama…Osim svega ovoga, Spomen-područje Jasenovac je fizički razbijeno rušenjem mosta između Jasenovca i D. Gradine.“ Bulajićeve riječi neodoljivo podsjećaju na zabilješke iz prvog izvješća EU iz 1992. Osim apela mještana Jasenovca iz svibnja 1992. i izvješća EU iz 1994. u kojima nema spomena o šteti na objektima Spomen područja Jasenovac, izuzevši paljenju Kožare od strane četnika, Bulajića demantira i fotografija objavljena na stranici 7 u istom broju „krajinskog“ glasila. Na toj fotografiji vidljiva je unutrašnjost zgrade Spomen područja Jasenovac.
„Vitrine su poslije povlačenja neoustaša ostale prazne“, istaknuo je priređivač priloga o Jasenovcu. Sudeći prema toj fotografiji, unutrašnjost zgrade čini se neoštećenom što odgovara izvješću EU iz kolovoza 1994. Uz fotografiju nije zabilježeno kada je točno snimljena, no to svakako nije moglo biti nakon ožujka 1995. kada je broj tiskan pa se stoga može zaključiti da je do znatnije devastacije došlo između ožujka i početka svibnja 1995., odnosno uoči ili tijekom povlačenja četničke vojske iz Jasenovca.
Prema podacima Spomen područja Jasenovac, u svibnju 1995. posebna komisija Ministarstva kulture za popis i procjenu šteta na spomenicima kulture, utvrdila je činjenično stanje koje je zatečeno u spomen području. Utvrđeno je da je nestalo ili uništeno 7.705 muzejskih predmeta i oko 2 500 naslova iz knjižnice. Na osnovi mikrofilmiranih knjiga inventara i u suradnji s Ministarstvom kulture RH pripremljena je cjelovita stručna dokumentacija kao podloga za pokretanje zahtjeva za povrat otuđene muzejske, arhivske i dokumentacijske građe Memorijalnog muzeja u Jasenovcu. Na osnovi već spomenutog ugovora između Muzeja Holokausta u Washingtonu i Ministarstva kulture RH, dio muzejske i arhivske građe Spomen područja Jasenovac (7.705 muzejskih predmeta) koja se nalazila u arhivu u Banja Luci, na godinu dana je pohranjen, u listopadu 2000., radi konzerviranja, restauriranja i katalogiziranja u Muzej Holokausta u Washingtonu te u prosincu 2001.g. vraćen u Jasenovac.[9] 7.705 predmeta je nestalo i jednako toliko je vraćeno. Bili su to oni isti predmeti iz onih istih praznih vitrina koji su 1991. otuđeni od strane „neoustaša“ koje su ih pohranile ni manje ni više nego u Banja Luci. Bili su to oni isti muzejski primjerci koji su prema navodima JRI iz New Yorka uništeni od strane Hrvatske vojske u jesen 1991. U jasenovačkom kaosu velikosrpskoj propagandi se nije lako snaći i uskladiti razmišljanja. Nažalost, kako se da primijetiti posljednjih tjedana hrvatskoj diplomaciji i institucijama čak je i to nepremostiva prepreka.
[1] http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/X2H-Xref-ViewHTML.asp?FileID=8071&lang=EN
[2] http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/X2H-Xref-ViewHTML.asp?FileID=8071&lang=EN
[3] http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/X2H-Xref-ViewHTML.asp?FileID=8131&lang=EN
[4] http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5092
[5] http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/X2H-Xref-ViewHTML.asp?FileID=7672&lang=EN
[6] http://www.rtvbn.com/331412/Kako-je-arhivska-gradja-iz-Jasenovca-zavrsila-u-Vasingtonu
[7] http://www.jasenovac.org/whatwasjasenovac.php
[8] http://www.rtvbn.com/331412/Kako-je-arhivska-gradja-iz-Jasenovca-zavrsila-u-Vasingtonu
[9] http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5098
