PRIOPĆENJE HDP „DR. RUDOLF HORVAT“ UZ NAJAVU PREDAVANJA

Dana 29. listopada o.g. nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović održao je u Saboru govor u kojemu se osvrnuo na obrazovni sustav u Hrvatskoj. Tom prilikom g. Glasnović je istaknuo sljedeće:

„Zašto su neki znanstveni radovi blokirani u mainstream medijima? Ne samo na toj razini, već i u osnovnim, srednjim školama i na fakultetima. Držim knjigu mlade gospođe Blanke Matković koja je oslijepila od istraživanja 1300 stranica“, napomenuvši da je riječ o posljednjem izdanju naše udruge „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni“.

Povodom ovog istupa pojavili su se upiti pojedinih komentatora na portalima o zdravstvenom stanju predsjednice HDP „Dr. Rudolf Horvat“ Blanke Matković zbog čega u cijelosti prenosimo njezin odgovor:

„Rođena sam kao slabovidna osoba te mi je dijagnosticiran teži oblik ambliopije koja u mojoj dječjoj dobi, odnosno u bivšoj državi, nikada nije bila liječena jer su liječnici zaključili da ću za nekoliko godina ionako biti slijepa. Takve se prognoze ipak nisu ostvarile, no s obzirom da je postotak vida na mom desnom oku bio malen, od mog najranijeg djetinjstva moje lijevo oko radi sav posao zbog čega vid na tom oku konstantno slabi. Posljedica toga su drugi zdravstveni problemi, ali i poteškoće u radu koje rezultiraju brojnim tipfelerima i drugim nesvjesnim propustima zbog čega moje radove po njihovom završetku čita nekoliko ljudi i upozorava me na detalje koje treba popraviti, a koje moje oči ne mogu uočiti.

S odlaskom na studij povijesti na Filozofski fakultet u Zagrebu 1994. te zbog stalnog učenja, vid na mom lijevom oku drastično se nastavio pogoršavati, čemu je kasnije pridonio dugogodišnji istraživački rad u arhivima te općenito dugotrajni rad za računalom, koji su mi liječnici najstrože zabranili. U proljeće ove godine, upravo u vrijeme kada smo predstavljali spomenutu knjigu, liječnici su ustanovili da je došlo do naglog pogoršanja vida na mom desnom oku zbog čega je moj rad posljednjih mjeseci znatno otežan. S obzirom na kompleksnu situaciju i drugačiju dijagnozu na oba oka, u ovom trenutku više ne pomažu ni naočale s dioptrijom koju su liječnici propisali za lijevo oko te moja dijagnoza zasad ostaje neriješiv problem za trenutna medicinska dostignuća. Istovremeno se na nekoliko sveučilišta diljem svijeta provode istraživanja kojima se nastoji ustanoviti kako pomoći osobama s dijagnozom poput moje. Među takvim sveučilištima je bilo i Sveučilište u Nottinghamu na kojemu sam prije nekoliko godina sudjelovala kao ljudski pokusni kunić. Rezultati istraživanja su obećavali, ali je istraživanje prekinuto radi nedostatka financijskih sredstava. Kasnije su istraživanja nastavljena i na nekim drugim sveučilištima, poput na primjer Sveučilišta McGill u Kanadi. Dakle, u ovom trenutku ja nisam slijepa, nego jo[ uvijek slabovidna, a moj dugogodišnji rad uzeo je danak koji će za posljedicu imati sljepoću ukoliko prije toga nova istraživanja ne rezultiraju terapijom kojom će se zaustaviti propadanje vida kod osoba s mojom dijagnozom.

Ipak, moj stav je da različiti oblici invaliditeta nisu ključni za privatni i profesionalni razvoj bilo koje osobe. Ono što je daleko važnije istaknuti je stav društva, naročito vladajućih struktura i obrazovnih institucija, prema osobama s invaliditetom. Kao slabovidna i također autistična osoba završila sam osnovnu školu, gimnaziju i fakultet te stekla tri sveučilišne diplome bivajući prepuštena sama sebi i bez ikakve potpore obrazovnih institucija koje nisu imale mogućnosti ili želje da mare za osobe poput mene. U to doba, 1980-ih i 1990-ih, ovakvi poput mene veoma su često bili na marginama društva, oni kojima su se drugi – „zdravi“ – rugali i fizički zlostavljali ne razmišljajući o tome da sutra i oni mogu postati članovima naše zajednice. U mom slučaju potpora je često izostajala u najkritičnijim trenucima. Tako sam na studiju povijesti bila prisiljena diplomirati kod mentorice koju nisam sama izabrala i to zato jer je profesor kod kojega sam htjela diplomirati bio – prezauzet. Mentorica mi je zadala temu koja me nije zanimala, a kada se dotična profesorica razboljela i nije mogla obnašati svoje mentorske dužnosti, Odsjek za povijest nije učinio ništa da mi se omogući završetak studija kod drugog mentora. Tako sam još jednom, kao autistična osoba suočena s temom koja me nije zanimala i bez ključne faze u mentoriranju autističnih učenika i studenata – davanje jasnih uputa za manje i točno specificirane zadaće, bila prepuštena sama sebi, ne znajući što mi je uopće činiti te bez ikakve nade da me kao slabovidnog studenta bilo tko uputi na eventualne propuste. Ovakva nebriga sustava odrazila se na moje ocjene i cjelokupan napredak koji su kasnije utjecali na samo preživljavanje. Obrazovanje ljudi poput mene ovisilo je o rijetkim trenucima podrške pojedinaca u obrazovnom sustavu koji su ČOVJEKA stavljali ispred komoditeta te o potpori obitelji i najbližih prijatelja.

U obrazovnom sustavu po prvi put sam evidentirana kao osoba s invaliditetom sa svim svojim pravima 2012. po dolasku na Sveučilište Warwick u Velikoj Britaniji, gdje je organizirana izuzetna potpora osobama s različitim oblicima invaliditeta koje zahvaljujući takvom pristupu mogu znatno napredovati te doprinositi znanosti i društvu u kojemu žive. U knjižnici za nas postoje zasebne prostorije u kojima možemo raditi na računalima opremljenima sa softwareom koji olakšava učenje slabovidnim osobama, većim ekranima i tipkovnicama, te, ukoliko je potrebno, uz pomoć asistenata u nastavi. No, za razliku od Hrvatske u kojoj se ljudi poput nas još uvijek doživljavaju kao problem i teret, u akademskoj zajednici u kojoj ja živim posljednjih 6 godina, uključeni smo u sve oblike sveučilišnog života, od volontiranja na campusu do aktivizma u studentskim društvima. Unatoč mojoj slabovidnosti, na našem campusu ja sam jedan od asistenata u nastavi pa tako, koristeći se svojim znanjima, iskustvom i nekim autističnim karakteristikama, pomažem studente s drugačijim oblicima invaliditeta. Također aktivno surađujem s brojnim zaposlenicima na sveučilištu pomažući pritom razvoj novih inicijativa namjenjenih studentima s invaliditetom i promovirajući njihov izvanredan doprinos unatoč tzv. nedostatcima. Moje je uvjerenje da je jedini „nedostatak“ (eng. disability) pogrešan stav popraćen neznanjem i nerazumijevanjem kakav sam ja iskusila u obrazovnom sustavu i na sveučilištu u Hrvatskoj. Zaključit ću stoga s porukom koju odrasli autisti diljem svijeta redovito šalju svojim kritičarima: „Mi nismo ovdje da razmišljamo u granicama zadanog; mi smo ovdje da vas naučimo da granica nema.“

Na kraju želim istaknuti da Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ okuplja veći broj članova s različitim oblicima invaliditeta, a u nekoliko navrata smo financijski pomogli druge udruge koje pomažu osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Želja nam je da naš rad ne bude samo na korist hrvatske historiografije nego hrvatskog društva općenito, a naročito onih kojima je to najpotrebnije. S obzirom da se početkom prosinca svake godine obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, HDP „Dr. Rudolf Horvat“ će sredinom prosinca u Splitu održati predavanje tijekom kojega ćemo prodavati knjigu koju je u Saboru spomenuo nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović. Prihod od prodaje knjige bit će doniran Udruzi Sindrom Down iz Splita koja će, zajedno s udrugama „Stina pradidova“ iz Kaštela i „Stina pradidova“ iz Imotskog, biti suorganizator ovog događaja. Točan datum održavanja predavanja s ostalim detaljima ćemo objaviti naknadno.

Ovom prilikom također želim pozvati naše čitatelje i podržavatelje našeg rada da financijski pomognu slične udruge ukoliko su u mogućnosti te tako barem u predbožićno vrijeme razveselite one kojima su teži oblici invaliditeta obilježili njihove živote i živote njihovih obitelji. Unaprijed zahvaljujem!

Blanka Matković

Please follow and like us:
RSS
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2018/11/08/priopcenje-hdp-dr-rudolf-horvat-uz-najavu-predavanja/