PRIOPĆENJE HRVATSKE DRUŽBE POVJESNIČARA „DR. RUDOLF HORVAT“ U VEZI STRUČNO-ZNANSTVENOG SKUPA „METKOVIĆ 600 GODINA“

Tijekom ove godine hrvatski narod obilježava 30. godišnjicu nekih od najvažnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti, počevši od 15. siječnja kada smo proslavili 30 godina otkako je Hrvatska međunarodno priznata država. Nakon najtežih bitaka Domovinskog rata koje su se odigrale tijekom 1991. godine, pojedini hrvatski krajevi su u proljeće 1992., dakle prije točno 30 godina, proživljavali neke od svojih najtežih trenutaka. Među njima je bilo i hrvatsko Poneretavlje. Dana 21. travnja je bombardiran grad Metković prilikom čega je nekoliko građana smrtno stradalo ili teško ozljeđeno, a nastala je i velika materijalna šteta. Metković je više puta napadnut i tijekom svibnja kada je također zabilježena materijalna šteta.  Tijekom Domovinskog rata poginulo je 18 hrvatskih branitelja s područja grada Metkovića. Za spomenuta stradanja hrvatskih građana prvenstveno su odgovorni ideološki sljedbenici Ilije Garašanina, autora velikosrpskog programa Načertanije, Vuka Stefanovića Karadžića, autora teze Srbi svi i svuda, te mnogih drugih.

30 godina kasnije u Metkoviću se održava stručno-znanstveni skup „Metković 600 godina“ povodom šestote godišnjice prvog spomena imena grada Metkovića 1422. godine u organizaciji Grada Metkovića, Sveučilišta u Dubrovniku i Sveučilišta u Zadru. S obzirom da smo u proljeće 2018. objavili zbirki arhivskih dokumenata pod naslovom Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni, rado smo se odazvali pozivu organizatora da na spomenutom skupu održimo izlaganje. Prijavili smo se s radom pod naslovom „Grad Metković u Drugom svjetskom ratu i poraću kroz elaborate Narodne milicije“ u kojemu nam je namjera bila osvrnuti se na stradanje metkovskog stanovništva neposredno nakon Drugog svjetskog rata i komunističku represiju na tom prostoru. Tema je prihvaćana, a rad je trebala predstaviti suosnivačica naše udruge dr. Blanka Matković koja je zbog prisustvovanja na ovom skupu bila prisiljena uzeti godišnji odmor, platiti avionsku kartu i prijeći 2000 km zbog izlaganja od 10 minuta. Stava smo bili da su žrtve o kojima progovaramo toga vrijedne unatoč poteškoćama za članove naše udruge. U pripremu izlaganja smo uložili svoj trud i vrijeme. S obzirom da smo u Metkoviću bili početkom siječnja 2022. kada smo predstavljali knjigu Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori, Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu te s obzirom na to da je u to vrijeme veliki broj stanovnika tog područja bio u samoizolaciji, namjera nam je bila organizirati drugo metkovsko predstavljanje spomenute knjige ne bismo li tako što bolje iskoristili vrijeme i opravdali trošak. Stupili smo u kontakt s lokalnim organizatorima prethodnog predstavljanja knjige te smo 11. svibnja dobili informaciju da se ravnateljica prostora u kojemu će se održati skup „Metković 600 godina“ složila da 10. lipnja kada je Blanka Matković trebala održati izlaganje na skupu u večernjim satima u istom prostoru predstavi i spomenutu knjigu. Organizatori skupa su nam putem emaila također potvrdili da je dvorana slobodna nakon 19 sati. Dana 16. svibnja je svim sudionicima skupa putem emaila dostavljen program. Uvidom u ovaj program ustanovili smo da će sva izlaganja doista završiti do 18 ili 18.30 nakon čega će uslijediti kratka rasprava te stoga nije bilo prepreka da se predstavljanje naše knjige održi u istom prostoru u 19.30 ili 20 sati kako je ranije dogovoreno. No, dana 17. svibnja lokalni organizatori našeg predstavljanja su nas obavijestili da su još jednom razgovarali s ravnateljicom zaduženom za prostor te organizatorima skupa koji su odgovorili da tu večer zbog programa njihovog skupa nema vremenskog prostora za održavanje našeg predstavljanja. Postavilo se pitanje što se promijenilo između 11. i 17. svibnja, odnosno zbog čega je otkazano predstavljanje naše knjige unatoč činjenici da je prostor nakon 19 sati slobodan. Znanstvenici smo koji nemaju običaj otvorena pitanja ostavljati neodgovorenima zbog čega smo bili odlučni u namjeri da doznamo zbog čega se 30 godina nakon velikosrpskog bombardiranja Metkovića u tom gradu onemogućava hrvatskim znanstvenicima govoriti o toj zločinačkoj ideologiji.

Knjiga koju već godinu dana promoviramo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bavi se velikosrpskim planovima od početka 19. stoljeća do danas te jasenovačkim mitom u kontekstu velikosrpske propagande. Na našim predstavljanjima dobar dio prezentacije posvećujemo upravo korijenima te ideologije u 19. stoljeću te na temelju arhivskih izvora i literature pokazujemo kako se kroz određena povijesna razdoblja ta ideologija maskirala u jugoslavenske boje pa se tako buduća tzv. Velika Srbija povremeno nazivala budućom Velikom Jugoslavijom, a jugoslavenska misao razvijala se kao važan dio taktike prema ostvarenju velikosrpskih planova. Među onima o kojima u ovom kontekstu progovaramo je i Vuk Stefanović Karadžić koji je 1849. u Beču u almanahu Kovčežić za istoriju, jezik i običaje objavio važan programatski spis napisan još 1836. kojega je naslovio Srbi svi i svuda. Karadžić je na jezičnoj osnovi tvrdio da su Srbi jedan narod tri zakona (vjere) i narječja, a Hrvate je ograničio na ono stanovništvo koje govori čakavskim narječjem. U tom radu Karadžić potvrđuje svoj teritorijalni program srpske države, prema kojem su srpske zemlje od Bojane do Trsta, uključujući dakle Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik i naravno Bosnu i Hercegovinu. Do pojave dr. Ante Starčevića nitko nije dignuo glas protiv ovakvih i sličnih velikosrpskih pretenzija. Dana 18. kolovoza 1852. godine, Starčević je u Narodnim novinama prvi put formulirao osnovne postavke svoga učenja o vrijednosti i povijesnosti hrvatstva. Bio je to odgovor na navod Srpskog dnevnika, koji je osporio hrvatsko ime i jezik. U to su vrijeme sve srpske novine promicale misli Vuka Stefanovića Karadžića iz teksta Srbi svi i svuda iz njegove knjige Kovčežić. Starčevićev odgovor bio je oštar, ustvrdio je da postoji i jezik i narod hrvatski, da su stari dubrovački pisci i Marko Marulić pisali hrvatski, premda čak i danas službena Srbija svojata ove najplodnije hrvatske pisce i utemeljitelje modernog hrvatskog jezika. Kada se Ljudevit Gaj, inače autor budnice Još Hrvatska ni propala, vratio u Zagreb i vidio ovu oštru polemiku sa Srbima, zabranio je Starčeviću objavljivanje u Narodnim novinama, ne želeći sukob s Beogradom. Ovakav oportunizam nije nepoznat u hrvatskom javnom životu zbog čega na našim predstavljanjima također upozoravamo da upravo zato hrvatski narod danas i jest u stanju potpunog beznađa u kojemu nema istinske slobode. No, svijeća koju je Starčević upalio još uvijek svijetli svima onima koji su svjesni da „narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Vuk Stefanović Karadžić je Metkovce, dakle i one koji su poginuli tijekom Domovinskog rata, smatrao Srbima, a njihov grad srpskim gradom otvoreno im oduzimajući pravo na vlastitu nacionalnu svijest i identitet. Pukim slučajem, upravo se Vuk pojavio i u kontekstu ove naše priče. Dana 26. svibnja jedan drugi sudionik skupa „Metković 600. godina“ nam je skrenuo pažnju na to da je organizator prihvatio izlaganje jedne osobe koja se bavi upravo Vukom Stefanovićem Karadžićem. Stoga smo odlučili prelistati radove dotične osobe, a u jednom od njih smo našli i ove rečenice:

Devetnaesto stoljeće bilo je presudno u njenom životu — otkrivala je zapretene slovenske korijene, uveliko i Vuku zahvaljujući. Preko 90% stanovništva Dalmacije bijahu Sloveni, a tek sredinom XIX vijeka njeni najumniji sinovi započinju odlučnu borbu za svoje iskonske, počesto zaboravljene, osnove. Zaista se treba upitati kako se desilo da su tek tokom XIX vijeka najnapredniji muževi urbane Dalmacije otpočeli s raspretavanjem svojih slovenskih korijena? 

Tako smo doznali da je prema pojašnjenjima jednog Vukovog obožavatelja Dalmacija kroz 19. stoljeće otkrila svoje „slovenske“ korijene i to upravo zahvaljujući jednom od najveći zlotvora toga vremena. Upada u oči da prema ovim navodima većinsko stanovništvo u Dalmaciji nije bili hrvatsko nego „slovensko“, dakle slavensko. Zanimljiva je to tvrdnja ako znamo da se, kako smo prethodno naveli, radi o vremenu kada se velikosrpska misao maskira u jugoslavenske boje ne bi li se što lakše širilo u Hrvatskoj, a upravo iz Jasenovca kao jedne od ključnih obavještajnih točaka velikosrpske politike u Hrvatskoj djeluju velikosrpski agenti na čitav prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stoga je jasno zbog čega hrvatsko ime treba biti utopljeno u općenitiji naziv. No, autor teksta na staje na ovome nego nastavlja:

Dalmacija je napokon i pobjedonosno otkrila svoje slovenske korijene — hrvatske više, dok su srpski bili još snažnije potvrđeni. Za jedan i drugi narod mož se reći da su se otada rađali kao Sloveni, ali i da su to ostajali — Hrvati ili Srbi.

Zahvaljujući Vuku Stefanoviću Karadžiću su potvrđeni navodni srpski korijeni Dalmacije? Autor je dijelom u pravu jer Karadžić i jest bio na takvoj političkoj liniji – onoj velikosrpskoj. I upravo zbog toga u samom tekstu dolazimo do vrhunca. Naime, ono što autora spomenutog teksta naročito smeta je upravo neuspio pokušaj velikosrpskih ideologa da se uspješno zamaskriraju u jugoslavenstvo i što uspješnije nas kao guske odvedu u još maglu. Pa tako on nastavlja:

Naravno da je ovako neutemeljeno mišljenje poprimilo još ekstremnije odlike proglasivši Vuka za jednog od trojice najznačajnijih predstavnika velikosrpske ideologije. Zato i ne čudi da je Vukovo ime, u novije vrijeme, u Hrvatskoj jedno od najomrženijih imena. Takođe je proglašen i za rodonačelnika velikosrpstva, koji „ničim nije zadužio hrvatski narodni jezik ni hrvatsku kulturu“.

Da. Jadan Vuk. Negirao nam je ime i identitet, našu kulturu i domovinu, a njegovim sljedbenicima nije jasno zbog čega se toj dobronamjernoj okupaciji toliko odupiremo. Autori spornog teksta smetaju oni koji smatraju da Vuk Stefanović Karadžić ničim nije zadužio hrvatski jezik. Pa čime bi i mogao kada taj jezik za njega ustvari nije ni postojao? Uostalom, ne postoji ni za autora spornog teksta koji jezik kojim se govori u Hrvatskoj u svojim radovima uporno naziva „srpskohrvatskim“.

Dana 11. lipnja u gradskoj dvorani u Metkoviću će govoriti obožavatelj Vuka Stefanovića Karadžića, odnosno čovjek koji zamjera onima koji Karadžića ispravno povezuju s velikosrpskom ideologijom. Netko će možda reći: pa nije li demokratski poticati dijalog s neistomišljenicima, pa čak i neprijateljima koji otvoreno zagovaraju genocidnu ideologiju? Ne bismo li trebali biti tolerantni? Možda, ali ako ćemo se pozivati na civilizacijske vrijednosti 21. stoljeća, tada o demokratskom dijalogu možemo govoriti isključivo onda kada je ulica dvosmjerna. U ovom slučaju to je izostalo jer dan ranije, u večernjim satima, u istoj dvorani je trebalo biti održano predstavljanje naše knjige koja progovara o toj istoj ideologiji i opasnostima koje ona još uvijek predstavlja po hrvatski narod, a dvorana nam je iznenada otkazana. Stoga smo iz poštivanja stradalnicima Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata odlučili ne izlagati na skupu „Metković 600 godina“ unatoč trudu i financijskim sredstvima koje smo uložili. Ono što na kraju želimo i imamo pravo znati jest ovo: Žele li možda domaćini izbjeći situaciju u kojoj bi im se gost osjećao uvrijeđenim ili ne daj Bože ugroženim zbog teme naše knjige? Ili je razlog negdje drugdje? Odgovor na ovo pitanje znaju samo oni dok ga mi možemo tek naslućivati na temelju predočenih podataka. U svakom slučaju, u slučajnosti ne vjerujemo.

Razmišljajući o ovoj situaciji, prisjetili smo se rečenice iz jednog dokumenta kojega smo citirali i u radu koji je bio pripremljen za navedeni skup. Godine 1945. u metkovskom kotaru narod je bio „malo uplašen uslijed dolaska hercegovačke divizije, jer su među vojnicima poznavali neke bivše četnike iz okolnih sela“. Metkovci su se nakon završetka Drugog svjetskog rata našli pod udarom dvije ideologije – velikosrpske i komunističke koja ih je smatrala gradskom „buržoazijom“ koja je bila „previše“ naklonjena Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon silnih stradavanja koje je pretrpio narod tog kraja, o njihovoj povijesti govorit će im osoba koja se može podičiti i radom sa znanstvenog skupa Spomenička baština Srba na području Republike Hrvatske koji je održan u tzv. Upravi za suradnju s dijasporom i Srbima u regionu u Beogradu u lipnju 2017. Zbornik s tog skupa je objavljen kao 13. po redu knjiga iz edicije Građanski rat u Hrvatskoj 1991.-1995. u izdanju Udruženja Srba iz Hrvatske i Srpskog kulturnog društva Zora. Građanski rat u Hrvatskoj? Prije 30 godina Metković je napadnut s teritorija Bosne i Hercegovine i to u trenutku kada je Hrvatska bila međunarodno priznata država. Metkovci, jesu li vaši susjedi i članovi obitelji stradali u građanskom ratu? Čini se da gost koji će u Metkoviću boraviti na vaš trošak vjeruje da je bilo tako. A to nije jedino sporno i problematično u što on vjeruje…

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me