DJELOVANJE EZ U JUGOSLAVENSKOJ KRIZI: Hrvatski ured pri Promatračkoj misiji EZ 1991-92 – Sjećanja sudionika

Piše: dr. sc. Roman Malarić

Europska zajednica (EZ) je tijekom jugoslavenske krize (krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća) nastojala na razne načine utjecati na događaje u bivšoj Jugoslaviji.

U to vrijeme ona je predstavljala zajednicu od  12 država koje su iako ujedinjene radi postizanja stanovitih zajedničkih ciljeva imale i svaka svoje vlastite interese što se u velikoj mjeri odražavalo i na ukupno djelovanje te asocijacije koje je katkada ili bilo slabo koordinirano ili je kasnilo za događajima na terenu.

U prvo je vrijeme EZ (kao i druge relevantne međunarodne institucije, organizacije, pa i velike sile) podržavala opstanak Jugoslavije uz demokratizaciju političkih odnosa. Vidljivo je to, među ostalim i po Deklaraciji o budućim odnosima Jugoslavije i Europske zajednice iz prosinca 1990. godine prema kojoj je u budućnosti bio predviđen i ulazak Jugoslavije u Europsku zajednicu, a takvo stajalište je potvrđeno i u posebnoj Deklaraciji  Europske zajednice iz ožujka 1991. godine u kojoj je navedeno da najbolje izglede za ulazak u Europsku zajednicu ima Jugoslavija, ali samo „ujedinjena i demokratska“. Ovo stajalište potvrđeno je i prigodom dolaska izaslanstva EZ-a u Beograd u svibnju 1991. godine, kada je naglašeno „da raspad Jugoslavije ne bi bio rješenje za njezine političke i privredne probleme“.

Međutim, zauzimanje ovakvog stava i donošenje deklaracija u kojima se govorilo o potrebi očuvanja Jugoslavije nisu spriječili agresiju JNA na Sloveniju i kasnije na Hrvatsku, niti utjecali na spremnost ovih republika da proglase neovisnost.  Jedna od bitnih stvari koju tadašnja EZ, pa i cjelokupna međunarodna  javnost nisu razumjevali, sastojala se u činjenici da je Jugoslavija bila nesposobna demokratizirati se – ponajprije zbog jakih unitarističkih tendencija Srbije i JNA, što je ujedno bio i temeljni uzrok nesporazuma u tadašnjoj SFRJ.

U jeku krize, lipnja 1991. godine Europska zajednica osniva ministarsku trojku sastavljenu od bivšeg, sadašnjeg i budućeg ministra Europske zajednice za pružanje dobrih usluga sukobljenim stranama. Usprkos različitim interesima i neslozi unutar Europske zajednice (a što je rezultiralo time da je trojka bila upućena na teren bez ikakve zajedničke izjave ili instrukcija), trojka je ipak djelovala dosta aktivno i jedinstveno, pa je tako u srpnju 1991. sudjelovala i u donošenju Brijunske deklaracije o mirnom rješavanju jugoslavenske krize.

Iako je u tom trenutku Republika Hrvatska već bila izložena brutalnoj agresiji, ova deklaracija je akceptirala uglavnom situaciju u susjednoj Sloveniji potvrđujući time da je Europska zajednica uvelike kasnila za događajima. Brijunskom deklaracijom  predviđena je uspostava Promatračke misije sa zadaćom nadgledanja situacije na ratom zahvaćenim područjima Republike Hrvatske, s  posebnim naglaskom vezano za nadzor poštivanja prekida vatre.

"Sladoledari"
“Sladoledari”

Sve do studenog 1991. Europska zajednica bila je okrenuta isključivo političkom i humanitarnom djelovanju, a kada je pokušala utjecati na događaje prijetnjom sankcijama već su Ujedinjeni narodi polako preuzimali primat nad međunarodnim sudjelovanjem u rješavanju jugoslavenske krize. Propuštena prilika da Europska zajednica u samom početku u bitnoj mjeri utječe na spriječavanje ili makar ublažavanje ratnog  sukoba, kasnije se više nije mogla nadoknaditi, pa su (uz Ujedinjene narode) presudnu ulogu u konačnom razriješenju krize i sukoba imale velike sile –  SAD i Rusija – uz vrlo ograničeno sudjelovanje Europske unije. Uz ministarsku trojku, Europska unija je u kolovozu 1991. ustrojila i Mirovnu konferenciju o bivšoj Jugoslaviji,  ali su i u njezinom radu bile vidljive slabosti i nesloga, slično kao i unutar Europske zajednice.

Promatračka misija Europske zajednice u Hrvatskoj

Promatračka misija Europske zajednice, iako predviđena Brijunskom deklaracijom još u srpnju 1991. godine, nije odmah mogla biti upućena na teren jer su se prije dolaska morala usuglasiti neka važna pitanja, poput mandata, trajanja i područja djelovanja misije.

Savezna vlada u Beogradu pokušavala je otezati s dozvolom za njezin dolazak jer je skupa s JNA i Srbijom nastojala ostvariti svoje ratne ciljeve  i ovladati što većim teritorijem (prije nego se situacija na terenu „zamrzne“), s pravom računajući na tromost međunarodnih institucija.

S druge strane Republika Hrvatska (koja je bila razoružana protupravnim oduzimanjem cjelokupnog naoružanja TO još u svibnju 1990.)1  zauzimala se za što brži dolazak Misije, zbog trenutačnog omjera snaga koji je bio višestruko na strani neprijatelja. Ozbiljan problem predstavljalo je i to što je Brijunskom deklaracijom predviđen dolazak promatrača isključivo u Sloveniju, dok je nadgledanje situacije u Hrvatskoj ostavljeno samo kao mogućnost.

Hrvatska je tada u nedostatku drugih opcija imala i prevelika očekivanja od promatrača, nadajući se čak pomalo naivno da bi oni pomogli uspostavu pravne države na cjelokupnom području Republike Hrvatske. Te nade nisu imale nikakvoga realnog pokrića, što je uskoro potvrđeno i od prvog šefa Promatračke misije Jona van der Walka, koji je na svojoj prvoj tiskovnoj konferenciji u Zagrebu (15. srpnja 1991. godine) izjavio da se mandat promatrača sastoji isključivo od nadgledanje prekida vatre u Sloveniji, kao i povratka JNA u vojarne u Sloveniji, te da misija nema mandat za Hrvatsku, bez obzira što je za centar Promatračke misije izabran Zagreb (?!).

Tijek događaja opet je preduhitrio odlučivanje i djelovanje u Europskoj zajednici. Iako je 15. srpnja 1991. savezna vlada (iz taktičkih razloga) odlučila povući cjelokupnu JNA s područja Slovenije, njoj je trebalo skoro dva tjedna da (29. srpnja) donese odluku o proširenju misije i na Republiku Hrvatsku gdje se situacija tih dana dramatično pogoršavala. Trebalo je naravno još dobiti i dozvolu svih strana, a to je značilo i savezne vlade u Beogradu koja je u izjavama tvrdila da je Europska zajednica agresivna i da bi dolazak promatrača značio okupaciju Jugoslavije(?!).

EZ trojka optužuje Srbiju za neuspjeh pregovora 5. kolovoza 1991.
EZ trojka optužuje Srbiju za neuspjeh pregovora 5. kolovoza 1991.

Nakon daljnje eskalacije agresije na Republiku Hrvatsku u sljedećim danima i tjednima čak i bez promatrača na terenu bilo je jasno da JNA pruža aktivnu potporu pobunjenim Srbima, pa je Europska zajednica donijela novu Deklaraciju o Jugoslaviji (27. kolovoza 1991.), kojom prvi put daje točnu ocjenu stanja u Hrvatskoj, odričući se svoga dotadašnjeg  neutralnog  stava. EZ  konačno postavlja ultimatum svim stranama o prihvaćanju promatrača.

S obzirom da je Republika Hrvatska od početka jasno tražila da se mandat promatrača proširi i na njezin teritorij, ovaj se ultimatum praktički odnosio na saveznu vladu i Srbiju, te su ga na kraju (1. rujna 1991.) i oni prihvatili, ali pod uvjetom da bude isključivo civilnog karaktera. Dokument nazvan „Memorandum o suglasnosti o proširenju promatračkih aktivnosti promatračke misije u Jugoslaviji“ potpisali su predstavnici svih republika pa je time napokon omogućen dolazak promatrača i u Hrvatsku.

Na kraju su svi bili zadovoljni; Republika Hrvatska stoga što je postigla uspjeh u internacionalizaciji sukoba na svom teritoriju kao i zbog činjenice da je Srbija potpisivanjem tog dokumenta faktički priznala da je agresor na Republiku Hrvatsku, Srbija, jer je izbjegla nazočnost naoružanih promatrača, a Europska zajednica iz razloga što je potvrdila svoju uključenost u rješavanje sukoba.

promatraciez2
EZ “sladoledari”

Zadaće promatrača bile su definirane Brijunskom deklaracijom i Memorandumom i uglavnom su se sastojale u nadgledanju poštivanja prekida vatre i postignutih sporazuma o primirju, te istraživanja vezano za kršenja tih sporazuma. Radi lakše raspoznatljivosti na terenu, promatrači su bili obučeni u bijelu odjeću s jasno vidljivim plavim oznakama Europske unije na rukavima. Automobili i helikopteri također su bili bijele boje. U Hrvatskoj su ponekad (upravo zbog tih bijelih odora koje su podsjećale na slastičarske) u narodu nazivani „sladoledarima“, no, ovo ni u kojem slučaju nije bio izraz netrpeljivosti, podcjenjivanja ili zlobe, nego jednostavna ironija (čak i uz dozu simpatije), prema ljudima u bijelom za koje je postojalo uvjerenje da u bitnoj mjeri ne doprinose smirivanju stanja na terenu, odnosno, da svojim djelovanjem „niti štete niti koriste“ (kako se najčešće govorilo).

Prema odredbama Memoranduma promatrači su trebali biti neutralni u odnosu na sve sukobljene strane, i o činjeničnom stanju morali su detaljno i redovito izvješćivati svoje sjedište  u Den Haagu. Koordinacijsko središte promatrača Europske zajednice za cijelu bivšu Jugoslaviju  bilo je u hotelu I, a Hrvatski ured pri Promatračkoj misiji pružao je usluge prevođenja i praćenja na terenu, dok su regionalni centri Promatračke misije bili smješteni u Kninu, Zenici i Beogradu.

Nakon višemjesečnog boravka i druženja s članovima Hrvatskog ureda, te života u glavnom gradu Republike Hrvatske, mnogi od promatrača shvatili su realnost onoga što se događalo i postajali sve naklonjeniji  Hrvatskoj, te su u tom smislu sve češće izražavali i potporu našoj zemlji. Ipak, treba naglasiti i to da su promatraći dolazili iz različitih zemalja Europske zajednice, pa i  iz nekih drugih država izvan Europe (poput primjerice Kanade), te su nužno imali i različita (ponekad sasvim nedovoljna ili neadekvatna) saznanja i informacije o ovom prostoru i ljudima koji ovdje žive,  sve do ukorijenjenih predrasuda  koje su ih sputavale u objektivnom sagledavanju i  tumačenju različitih procesa, događaja i situacija.

Autor ovog teksta posebno je upamtio jednog francuskog promatrača koji se čudio što je u Zagrebu vidio čitavu pravoslavnu crkvu (na trgu Petra Preradovića). Vjerojatno pod dojmom ratne propagande, prije dolaska u glavni hrvatski grad, bio je uvjeren kako „barbari“ Hrvati uništavaju sve što je srpsko. S nekima od njih, međutim, mogla se uspostaviti čak i neka vrsta prijateljskih odnosa pa je tako primjerice, druženje s jednim britanskim „sladoledarom“  završilo na prijateljskoj nogometnoj utakmici (između NK Zagreba i Marseillea – kluba koji je tada po kvaliteti bio u samom vrhu Europe ), a bilo je dosta i drugih sličnih zanimljivih anegdota.

U najvećem broju promatrači su bili vojne osobe koje su prilikom obavljanja misije imale status civila, ali se vojničko ponašanje ipak nije moglo sakriti, niti su oni to nastojali – i mahom su bili raspoređeni kao operativci na terenu. Drugi dio terenske ekipe je bilo diplomatsko osoblje dok su neki promatrači isključivo obavljali zadaće u središnjem uredu u hotelu I. Vozila kojima su se služili bila su vojna – terenska, prilagođena za sve uvjete, a posebno je bilo zanimljivo vidjeti telekomunikacijsku opremu koja se sastojala između ostalog od tada vrlo rijetkog i skupog prijenosnog računala te male satelitske antene uz pomoć koje su promatrači slali  izvješća izravno u Haag ili u svoje matične zemlje, uglavnom navečer nakon obilaska terena.

Hrvatski pratitelji promatrača išli su na teren skupa s njima i radili kao prevoditelji, a koji put su im (silom prilika) služili i kao „vodiči“. Nakon svakog povratka sa zadaće, detaljno i pedantno su pisali svoja izvješća koja su danas pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu. Promatrači, pa tako i hrvatski prevoditelji, imali su zajamčenu punu slobodu kretanja od svih sukobljenih strana pa su tako naši prevoditelji bili među rijetkim građanima Republike Hrvatske koji su boravili na okupiranim područjima. Situacija na terenu  mijenjala se iz dana u dan, a promatrači su često odlazili na teren i u višednevne misije (od sedam do deset dana), na udaljenija područja, poput istočne Slavonije dok su one u zapadnoj Slavoniji  trajale kraće, obično dva do tri dana.

Sprovod poginulih pripadnika Promatračke misije EZ-a
Sprovod poginulih pripadnika Promatračke misije EZ-a

Misije na terenu znale su biti vrlo opasne, pogotovu zato što se prekidi vatre nisu poštovali, ali i zbog neopreznosti samih promatrača koji ponekad nisu bili dovoljno upućeni u trenutačno stanje na pojedinim područjima.

Najtragičniji događaj  vezano za djelovanje EZ-a u Hrvatskoj, svakako je rušenje helikoptera s promatračima dana  7. siječnja 1992. godine u okolici Novog Marofa (lokalitet sela Podruta) kada su poginuli svi pripadnici Promatračke misije koji su se nalazili u njemu. Ratni zrakoplov RV JNA MIG -21 navođenim  je raketama (zrak-zrak, tip R-60) pogodio nenaoružani helikopter Promatračke mislije EZ-a koji je letio iz Mađarske prema Zagrebu, pri čemu su poginula četvorica talijanskih i jedan francuski mirovni promatrač (pukovnik  Enzo Venturin, poručnik Marco Matta, Silvano Natale i Fiorenzo Ramacci I natporučnik JeanLoup Eychenne).

Projektile je ispalio major JNA, pilot Emir Šišić.2 Na mjestu pogibije ovih časnih ljudi čiji su životi ugrađeni u temelje samostalne I demokratske Hrvatske, postavljena je spomen-ploča koja podsjeća na tragični događaj. Ovaj zločin pokazao je pravo lice agresora, a JNA je konačno u demokratskom zapadnom svijetu izgubila i ono malo ugleda što ga je imala kao “četvrta vojna sila u Europi” i “zaštitnica jugoslavenskih naroda”.

Spomen ploča poginulim promatračima
Spomen ploča poginulim promatračima

Promatrači su, kao što je već napomenuto, bili raznih znanja, sposobnosti i sklonosti, a neki od njih nisu se uvijek pridržavali niti nužnih i propisanih sigurnosnih mjera. Primjer neopreznog, pa i neodgovornog ponašanja promatrača (kojemu je svjedočio autor ovih redaka) dogodio se jednom prigodom na okupiranom području zapadne Slavonije nakon posjeta Okučanima. Vođa promatračkog tima inzistirao je na obilasku nekih sela na području Psunja (na tada okupiranom području). Iako  nije znao gdje se vode borbe, gdje je crta razdvajanja zaraćenih strana ili gdje se nalaze eventualna minska polja, niti je poznavao točan položaj glavnih cestovnih komunikacija, zanemario je upozorenja drugog člana promatračkog tima i hrvatskog pratitelja, pa je tim poveo kroz teško prohodno područje, preko potoka, srušenih stabala i zapuštenih lokalnih cesta (iako je bilo očito se njima već dugo nitko nije kretao). Tako se, nakon dugotrajnog probijanja kroz šikare i preko oborenog drveća, uz stalni strah od nailaska na minsko polje ili mogućnost izlaganja vatri s bilo koje strane, napokon stiglo do kontrolne točke nepalskih snaga UN-a. Bili su to rijetki trenuci kad hrvatski pratitelj nije morao prevoditi, jer nepalski vojnici (goli do pasa i opušteni kao da se nalaze na pikniku), nisu znali niti jedan od jezika kojim bi se mogli sporazumjeti s nenajavljenim posjetiteljima. Francuski promatrač pokušao je rukama i gestikulacijama objasniti pojam i značenje oznake Europske unije na terencu i svojem rukavu, ali bez uspjeha, jer Nepalci (očito) nisu nikad čuli za Europsku zajednicu, zastavu europske zajednice nisu nikad vidjeli, a nisu ni očekivali bilo kakvo vozilo na svojoj kontrolnoj točci. Nikako nisu mogli shvatiti tko smo, otkuda dolazimo i zbog čega se nalazimo na njihovom kontrolnom punktu. U takvoj situaciji rješenje nije moglo biti niti da se okrenemo i vratimo putem kojim smo došli pa je neugodna i zategnuta situacija riješena tek nakon što su nepalski vojnici na nadzornom punktu dobili upute od svojih nadređenih telefonskom vezom (koji su na kraju  ipak shvatili o čemu je riječ), poslije čega je promatračka misija konačno „oslobođena“.

Hrvatski pratitelji promatrača imali su i određene probleme na okupiranom području (budući da je  druga strana znala kako je riječ uglavnom o Hrvatima), te iako nisu sami smjeli započinjati nikakvu komunikaciju izvan kruga samih promatrača, u razgovorima promatrača s čelnicima okupiranih područja nailazili su na neprijateljski stav, a koji put i na otvorena protivljenja bilo kakvoj suradnji s promatračima i Hrvatskim uredom koji je pružao usluge prevođenja i pratnje.  Promatračka misija je čak otvoreno bila optuživana od strane JNA i saveznih vlasti da je pristrana, pa je njezinim djelatnicima u jednom trenutku bio zabranjen i pristup na okupirana područja pod optužbom da su „špijuni Tuđmanove vlasti u Hrvatskoj“.

Neovisno o svim manjkavostima, lutanjima, nesnalaženjima i evidentnim propustima EZ-a, Republika Hrvatska ipak duguje priznanje i zahvalnost ljudima u bijelom, koji su ne rijetko i uz rizik vlastitih života nastojali ublažiti ratni sukob i održati kakvo-takvo primirje u zonama u kojima je to bilo moguće. Strah agresora od Promatračke misije EZ-a, ili bilo kakvog drugog međunarodnog nadzora bio je posve razumljiv i logičan: on je pod krinkom „borbe za očuvanje Jugoslavije“, vodio krvavi agresivni rat, uz barbarska razaranja i masovne zločine nad civilnim stanovništvom, pa mu je itekako bilo stalo do toga da se sve to prikrije. Pored stranih novinara i Promatračka misija EZ-a imala je vrlo važnu ulogu u tomu da istina o svemu što se tada događalo u Hrvatskoj ode u svijet, što je bilo od iznimne važnosti za afirmaciju njezine pravedne oslobodilačke borbe i međunarodno priznanje.

Danas je djelovanje promatrača u Republici Hrvatskoj pa tako i hrvatskih pratitelja predmet znanstvenog istraživanja povjesničara doc. dr. sc. Ivice Miškulina s Katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

BILJEŠKE:

1. Protivno tadašnjem Zakonu o ONO i DSZ (Općenarodnoj obrani i društvenoj samozaštiti) i Ustavu SFRJ (prema kojima su građani svake republike imali ne samo neotuđivo pravo, nego i zakonsku i ustavnu obvezu braniti vlastiti teritorij, stanovništvo i materijalna dobra u slučaju agresije), Republici Hrvatskoj je od strane saveznog državnog vrha i JNA oduzeto kompletno naoružanje kojim je raspolagala TO (pješačko oružje dovoljno za naoružavanje 200.000 ljudi, uz znatne količine protuoklopnog, protuzračnog i lakog topničkog naoružanja), iako je (pored svega ostaloga) ono bilo nabavljeno novcem hrvatskih građana i predstavljalo njihovu neotuđivu svojinu. Tadašnja vlada SKH-SDP (na čelu s Ivicom Račanom) naoružanje je predala 23. svibnja 1990. godine (uoči primopredaje vlasti HDZ-u i dr Franji Tuđmanu koji su uvjerljivo  pobjedili na prvim višestranačim izborima), čime je Hrvatska ostavljena na milost i nemilost  Srbiji i do zuba naoružanoj JNA. Da hrvatski narod nije bio razoružan, veliko je pitanje bi li se agresor uopće usudio napasti i započeti rat (https://hr.wikipedia.org/wiki/Razoru%C5%BEanje_Teritorijalne_obrane_SR_Hrvatske_1990.).

Nova i neoprostiva nepravda učinjena je embargom na uvoz naoružanja „za područje cijele SFRJ“ (Rezolucija Vijeća sigurnosti UN br. 713), iako je bilo sasvim bjelodano, da se narodi Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine na taj način ostavljaju bez ikakve mogućnosti obrane pred jednom od najvećih vojnih sila u Europi. Embargo je svojim osobnim angažmanom i zalaganjem uspio osigurati tadašnji savezni sekretar za inostrane poslove (ministar vanjskih poslova Jugoslavije) i kasnije dugogodišnji savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika (Sjepana Mesića i Ive Josipovića), Budimir Lončar (http://www.vecernji.hr/hrvatska/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt-823828).

2. Šišiću nikad nije suđeno u Srbiji i tamo je živio kao slobodan čovjek više od 9 godina. Mnogi su ga čak slavili kao nacionalnog junaka. U Republici Hrvatskoj osuđen je u odsutnosti na 20 godina zatvora, ali je ostao nedostupan za naše pravosuđe. Uhićen je 9.5.2001. godine na graničnom prijelazu Horgoš – Reske (kad je iz Srbije krenuo u kupnju u Mađarsku). U Italiji je osuđen (2005.) na doživotni zatvor, ali mu je kasnije kazna smanjena najprije na 15, pa potom na 12 godina. Početkom studenoga 2006. godine, odobren je njegov transfer iz Italije u Srbiju (zatvor Srijemska Mitrovica), a 2008. godine pušten je na slobodu (a nakon što je srbijansko pravosuđe zaključilo da „nije reč o kriminalno orijentisanoj ličnosti“).

LITERATURA

Ivica Miškulin, “Sladoled i sunce” – Promatračka misija Europske zajednice i Hrvatska, 1991.–1995., ČSP, br. 2., Zagreb, 2010., 299-337.

Ivica Miškulin, Dva dokumenta Promatračke misije Europske zajednice iz vremena Domovinskog rata u zapadnoj Slavoniji,  Stručni rad, Scrinia Slavonica 13 (2013), 443-460.

ECMM – Observers in white, http://greeksongs.gr/ecmm.htm

Eric Weber, Impressions of Zagreb, http://www.fivestars.hr/letters/view/118/

Brendan O’Shea, Perception and Reality in the Modern Yugoslav Conflict: Myth, Falsehood and Deceit 1991-1995 (Contemporary Security Studies), Routlege, 2012

Dr. Colin Kaiser, Izvještaj o misiji utvrđivanja činjeničnog stanja izvršenoj u ožujku 1994. godine

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2016/12/01/djelovanje-europske-zajednice-jugoslavenskoj-krizi-hrvatski-ured-pri-promatrackoj-misiji-ez-1991-92-sjecanja-sudionika/