Piše: Želimir Marić

U predvečerje kad je sunce već zašlo

i kad zapad od rumenila plamti,

tad mi se čini

kao da se zemlja nebesima diže

i kao da se nebo spušta i da je zemlji bliže.

 

O, kad bi vijekom večernja rumen htjela da traje,

a oko moje da se nikad od gledanja ne zamori,

možda bi se jednom susreli i našli

zemlja što se prema nebu diže

i nebo što je sada zemlji bliže.

 

Ali rumen nestaje i blijedi.

Kroz suzno oko gledam kako je zadnja svjetla pruga

omeđila vrhove tamnih divovskih gora.

Moja duša htjela bi da se diže.

O nebo, nebo, dođi mi bliže!

/Feliks Niedzielski, U predvečerje, 1936./

 

Panta rei, sve teče, pa i vrijeme. Ali vrijeme isto tako i zrije – ne propustimo konačno ubrati plodove truda koje su nam namrijeli oni koji su voljeli čovjeka i narod, plodove mučenika koji su se, nasljedujući Krista, žrtvovali za nas. Knjižica Nasljeduj Krista bila je jedino, osim krunice, što je Felix Niedzielski posjedovao kad je 20. veljače 1947. strijeljan. Nevjerojatno je kako se kod svetih ljudi često odrazi njihova “kristolikost” u tom nasljedovanju – iz ljubavi se i Felix Niedzielski solidarizirao s braćom i bio “ubrojen među zlikovce”, osuđen i ubijen. Čitamo svjedočanstvo o detalju njegovog Križnog puta: “Bila je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu. Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru, jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke, uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put.”[1]

“Dr. Feliks Niedzielski rođen je 26. lipnja 1913. godine u Banja Luci, u obitelji doseljenika u Bosni. Otac i majka nisu mu bili Hrvati, ali je on, kao i Merz, bio po svojim osjećajima potpuni Hrvat. Otac mu je po zanimanju bio inženjer, ali je rano umro. Majka Karolina se u skromnim prilikama i mogućnostima brinula za Feliksa. Feliks je bio osjetljiva zdravlja. Godine 1933. stupio je u Križarsku organizaciju i prvi je put javno nastupio predavanjem na đačko-studentskom križarskom tečaju u samostanu trapista „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci. Nakon pristupanja postaje vrlo aktivnim članom Križarske organizacije. Redovito je obilazio križarska bratstva po banjalučkoj biskupiji da bi 1937. postao i predsjednik Križarskog okružja za Banja Luku. Studij prava završava 1940. godine, nakon čega postaje odvjetničkim pripravnikom kod poznatog katoličkog javnog radnika, dr. Marka Rebca, odvjetnika u Banja Luci. Osim svog studija posebno se bavio socijalnim pitanjima i sociologijom. Već kao student napisao je malu knjižicu „Kritika marksizma“, zatim knjigu „Novi društveni poredak“ i konačno „Socijalne eseje“. Bio je odličan govornik, neposredan u kontaktu sa seljacima, radnicima i đacima, kao i s intelektualcima svojega ranga. Bio je veliki molitelj. Znao je sate i sate proklečati u adoraciji pred Presvetim Sakramentom. Dnevno je u crkvici sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu molio krunicu. Zbog toga su ga zvali drugi Merz.

 Koncem 1940. izabran je za predsjednika Velikog križarskog bratstva u Zagrebu, kamo je 1941. i doselio radeći kao novinar u hrvatskom dnevniku „Hrvatski glas“.

 Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske radio je kao upravni činovnik u Tuzli i Banja Luci. Svima je pomagao, bio je posebno angažiran u brizi za izbjeglice iz istočne Bosne. Štitio je progonjene, pa su ga u Banja Luci prozvali „srpskom majkom“. Kada je 1941. godine došlo do teških zločina u Banja Luci, otvoreno se suprostavio počiniteljima zla, da bi bio prisiljen pobjeći iz grada pod prijetnjom da će i sam biti ubijen.

1944. godine preuzeo je dužnost upravnog zapovjednika ustaške mladeži te je podnio ostavku na dužnost u vodstvu Križarske organizacije, jer prema križarskim pravilima nije mogao istodobno biti u vodstvu i djelovati kao javni politički radnik. Međutim i dalje je ostao član Križarske organizacije. Prema njegovim izjavama, ali i izjavama drugih, ustaškom pokretu pristupio je s najčišćim rodoljubnim nakanama i napose da sprječava zlo, te da hrvatsku mladež, koja je već bila uključena u pokret, usmjerava prema pravim vrijednostima. Ostao je neoženjen. Pri koncu rata povlači se s tisućama hrvatskih izbjeglica i proživljava tragediju Bleiburga. Nakon kratkog boravka u inozemstvu vraćen je natrag u domovinu. Bio je svjestan da mu se ne bi smjelo ništa dogoditi jer nikomu nije nanio nikakva zla. Međutim za komunistički režim to nije ništa značilo. Uhićen je i izveden pred sud. Pred komunističkim se sudom mirno i odvažno branio, ističući da mu se ni jedan zločin ne može staviti na teret. Čak su i brojni Srbi stupili u njegovu obranu i sakupili potpise za njegovo oslobođenje. Ipak je osuđen na smrt. Jednog zimskog dana, 20. veljače 1947. godine, rano u zoru streljan je u Banja Luci. Do smrti je sa sobom imao molitvenik „Nasljeduj Krista“, krunicu, a u molitveniku fotografiju svoje majke Karoline na odru.”[2]

Feliksu se ne samo nije mogao dokazati ni jedan zločin, nego je on dapače i preuzeo mjesto u ondašnjoj vlasti sa željom da druge spašava. I javni je tužitelj kao glavnu Felixovu krivnju naveo da je on “vršio utjecaj na 40.000 omladinaca”, a to je bilo ono što komunisti nisu mogli podnijeti. Drugi svjedoci pričaju kako su tada padale izjave pobjednika: “Ode omladina za njim, moramo ga likvidirati!” Kojim se načelima ravnao u životu rekao je na sudu u Banjoj Luci nakon čitanja smrtne presude: “Svevišnji Bog… svjedok mi je, da nikad nisam mrzio nikoga”. Zamolio je za oproštenje sve koje je bilo kada uvrijedio ili ražalostio, spominjući izričito i “gospodu oficire i stražare partizane i sve ostale”, te završio: “Radi Krista Gospoda opraštam od sveg srca svima.” Tako ne umiru zločinci i mrzitelji ljudi, tako umiru kršćanski mučenici.

Dr. Feliks Niedzielski, smatran simbolom idealne Hrvatske, kojem je otac bio Poljak, a majka Srpkinja, podsjeća nas i na vrijednosti i snagu integralnog hrvatstva kojih bismo trebali postati svjesni i koje bismo trebali polako povratiti; u Banjoj Luci je rođen i odrastao i bl. Ivan Merz, apostol hrvatske mladeži, kojem je otac bio Nijemac a majka Židovka; prisjetimo se da su roditelji velikog hrvatskog književnika Augusta Šenoe bili Čeh i Slovakinja; Hrvatsko biće je duhovna domovina i duhovni baštinik dvaju kraljevstava: hrvatskog i bosanskog – bez strasti koja žudi istinu i poštenje bit ćemo nitko i ništa, a s njima ćemo biti na dobro i sebi i svima oko sebe, ljepota u koju će se ljudi zaljubljivati, dom u koji će dolaziti.

Istina je da je “krv mučenika sjeme novih kršćana”, ali je i istina da sjeme da bi raslo treba zemlju. Dragi Felikse, moli za naš hrvatski narod, moli posebno za naše mlade; moli za naš mir i za istinsko zajedništvo našeg naroda.

Veličinu i aktualnost ljudskog i svetačkog lika Feliksa Niedzielskog možemo naslutiti iz sljedećih citata:

 

“Njegovi sociološki, religiozni, pravni, filozofski, pa čak i književno-pjesnički prinosi hrvatskoj baštini zasjenjeni presudom komunističkog suda zaslužuju da budu osvijetljeni, a njegova uloga u katoličkom i državnom životu nužno iziskuje doličnu raspravu.”[3]

“Feliks Niedzielski je tijekom burnih tridesetih i prvoj polovici četrdesetih godina XX. stoljeća, kao i mnogi drugi katolički mislioci tog doba, osobito Bonifacije Perović, tragao za idealnim društvom, društvom s ljudskim likom, a to je za njega apriori bila samostalna Hrvatska. U mnogim tekstovima Niedzielski razvija kritiku kapitalizma, marksizma i formalne demokracije, uvijek im suprotstavljajući i ističući potrebu izgradnje novog sustava, sustava u kojem je duhovni čovjek ukorijenjen u svom narodu.”[4]

“Na web stranici gimnazije Banja Luke bivših učenika Feliks je izostavljen, što je dobro učio Zoran S. Mačkić, majstor Međunarodne šahovske federacije i prvi seniorski šampion Republike Srpske, koji u svom tekstu navodi da je Feliks bio najbolji učenik te generacije, te da je oprošten usmenog ispita. http://www.zoranmackic.com/wp-content/uploads/ MATURANTI-BANJALUCKE-GIMNAZIJE.pdf . U mnogim publikacijama i s mnogih popisa Feliks je izbrisan ili nije ni naveden. Između ostalog, začuđuje i iznenađujuće socijalistički orijentirana spomenica zagrebačkog Pravnog fakulteta iz 1996. u kojoj u popisu doktoranada 1940. nije naveden Feliks.”[5]

“Osim katoličkog odgoja i pripadnosti križarima, kod Feliksa netrpeljivost prema komunizmu i boljševizmu uzrokuje zasigurno i velika glad i smrtnost u Ukrajini 1933., žitnici Evrope, odakle su Feliskovi pretci. Komunizam, imajući u vidu tadašnji Sovjetski Savez, križari shvaćaju kao »obnovljeno ropstvo«”[6]

“… zbog ne baš dobrih materijalnih mogućnosti (uzdržavala ga je majka udovica) najveći dio studija boravio u Banjoj Luci, a povremeno je dolazio u Zagreb slušati pojedina predavanja ili polagati ispite. Zbog slabog imovnog stanja nije mogao doći ni na vlastitu promociju.”[7]

“Objašnjavajući da nije čudo što je iza Protulipčeva povlačenja Feliks postao predsjednik Velikog križarskog bratstva Mirko Meheš o Feliksu navodi: »Ako bi željeli protumačiti tu posebnu privlačivost ili snagu, koja kao da je izbijala iz Feliksa, ja nalazim samo jedan odgovor: Feliks je u svojoj unutrašnjosti bio velik čovjek, plemenit, izgrađen, veliki kršćanin, prijatelj ljudi, a posebno onih u nesreći. Ta njegova čarobna privlčnost bila je tek odraz njegovih unutrašnjih vrijednosti. Bio je krhak, mršav i visok. Nikada sila i galama nisu bili njegova sredstva. Kad je govorio pred obćinstvom, bilo je to odlučno, iz punog uvjerenja, ali to je bilo više sugeriranje, uvjeravanje, gdje su dokazi više vrijedili od snage glasa i pokreta. On je postizavao, da ga se zavoli i poštiva odjednom.”[8]

“U Ustaškoj mladeži jačan je nacionalni osjećaj i svijest o važnosti neovisna države, bili su otvoreno i jasno protukomunistički orijentirani. Znatan broj ih je potjecao iz katoličkih krugova, pa se već zbog toga nisu identificirali s fašizmom i nacionalsocijalizmom, koji su bili izrazito protukatolički. Bivši članovi kasnije su često isticali da su to bile strane i hrvatskom duhu posve tuđe ideologije, koje su zbog tadašnjih političkih i ratnih uvjeta morali trpjeti.”[9]

“Propraćen je u Samobor, gdje ga je sreo katolički aktivist Luka Perinić, koji je zabilježio kako se Feliks držao mirno, umorno i dostojanstveno, te kako ‘nitko od nas nije vjerovao da će biti likivdiran: u Banjaluci je u narodu bio vrlo poštovan, jer se borio za pravdu i zauzimao za mnoge ugrožene, a nije počinio baš nikakav zločin’. Perinić se nadao kako je dobro što će Feliksa uputiti u Banju Luku, jer ga tamo svi cijene i vole, i znaju kao čovjeka koji je uvijek djelovao po svome dubokom katoličkom uvjerenju, odlučno ustajući protiv svakog nasilja, te uzimajući u zaštitu pravoslavce jednako kao i Hrvate.”[10]

“Mnogi križari pristupili su ustašama i preuzeli odgovorna mjesta u ustrojstvu NDH-a, no neopravdano je zaključiti da ih je na taj korak potaknula pripadnost ‘križarima‘. Bio je to korak koji su mnogi učinili u nadi da će tako pomoći izgraditi vlastitu državu. Upravo je Niedzielski dao izjavu, u povodu reorganizacije omladinskih društava u NDH u kolovozu 1941. da Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo nisu političke organizacije, ali da vjeruje da će izgradnjom svojih članova kao karakternih članova zajednice najbolje pridonijeti državnome prosperitetu.”[11]

“… danas s vremenskim odmakom, potrebno je objektivno sagledati i poglede hrvatske emigracije na to razdoblje hrvatske i svjetske povijesti, pa tako i poglede na ulogu, značenje i karakter Feliksa Niedzielskog. Za njih je Feliks predstavljao primjer idealnog i nevinog unutar njihovog pokreta, a njegovu osudu su shvaćali kao dokaz da je komunistička vlast zločinačka. Predstavljao je simbol ideje idealne Hrvatske, one čije su ostvarenje spriječili komunisti, ali koja će prije ili poslije pobijediti svoje današnje tamničare.

Slučaj Feliksa Niedzielskog raskrinkava mitološke postavke i sofizme kojima je komunizam likvidirao svoje protivnike. Iako postoje brojni primjeri u kojima upravo komunisti, politički neistomišljenici i protivnici u ratu, zatim relevantni, osobito srpski povjesničari, kao ni onodobno ugroženo srpsko stanovništvo ne prepoznaje niti smatra Feliksa odgovornim za bilo kakve zločine, on je, bez obzira na sve ljudske kvalitete koje je imao, strijeljan. Kada je strijeljan, nije imao više pretke, nije imao potomke, nije imao ni vlastite, a kamoli tuđe imovine. Na mjestu gdje je strijeljan i pokopan naknadno je izgrađeno igralište, ali su kosti ubijenih navodno prije toga nekamo premještene, tako da se ne zna ni gdje mu je grob.”[12]

“Feliksova kontroverzna i nesretna sudbina zasjenila je sva njegova djela, posebice znatno socijalno djelovanje, a jedino što je ostalo iza njega jesu njegova pisana djela,… Ako budu poticaj za daljnja istraživanja i razmatranja, time se bar donekle vraća dug ovom katoličkom intelektualcu. Sljedeći kriterij mučeništva i kršćanskog svjedočenja, nužno se nameće pomisao da je zaslužio detaljnjiju raspravu u okviru Crkve, a obvezue i sve nas kao društvo da na svjetovnoj razini poduzmemo korake sagledavajući mogućnosti za obnovu sudskog postupka. Zaborav sigurno ne zaslužuje.”[13]

Završimo ovo podsjećanje na dr. Feliksa Niedzielskog njegovim vlastitim riječima:

“Mi mnogo raspravljamo o raznim sistemima, prigovaramo ideologijama oprečnim našem životnom shvatanju, ogovaramo pogrješke svojih bližnjih. Bilo bi mnogo koristnije da ispitamo same sebe te ustanovimo koliko u nama ima kršćanstva, a koliko poganstva, jer evanđelje nije poziv na vojnu protiv drugih, nego u prvom redu poziv na naše vlastito obraćenje…

Svjedoci smo u povijesti čovječanstva nezapamćene navale bezbožnika. Ruše se svetiša, pale samostani, u prah i pepeo pretvaraju biseri kršćanske umjetnosti, ubijaju svećenici, progone vjernici. Ali pokraj razvalina veličanstvenih katedrala, koje su sazdale ljudske ruke, zapažamo razvaline Božjeg remek djela, porušene hramove Duha Svetoga – opustošene duše. Milijuni mladih duša odgajaju se bez Boga i vjere, ili barem u ravnodušnosti prema Kristu i mržnji prema njegovoj crkvi. To dvostruko razaranje – razaranje duša i razaranje svega onoga, što su ljudi najplemenitije duše vjekovima stvarali nalaže našoj hrvatskoj mladeži dvostruku dužnost: da pred navalom neprijatelja s oružjem u ruci obrani državu sa svim njenim vjerskim, narodnim i obiteljskim svetinjama i da istovremeno u sebi i drugima izgradi i sačuva najljepši hram naše bezsmrtne duše.”[14]

[1] JONJIĆ, Tomislav, “Prof. DOLORES BRACANOVIĆ: NA POVLAČENJU S DRŽAVNIM POGLAVAROM”, http://www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_bracanovic.html, pregledano: 18. veljače 2017.

[2] http://krizari.hr/category/uzori-i-zastitnici/feliks-niedzielski/, pregledano: 18. veljače 2017.

[3] NIEDZIELSKI, Feliks, SOCIJALNI NAUK, DRUŠTVO I DRŽAVA. Eseji, članci, studije (dalje: NIEDZIELSKI), Predgovor: Ivan ČULO, Glas Koncila, Zagreb, 2012., 12.

[4] NIEDZIELSKI, 13.

[5] NIEDZIELSKI, 15.

[6] NIEDZIELSKI, 16.

[7] NIEDZIELSKI, 18.

[8] NIEDZIELSKI, 26.

[9] NIEDZIELSKI, 41.

[10] NIEDZIELSKI, 42.

[11] NIEDZIELSKI, 45

[12] NIEDZIELSKI, 47, 48.

[13] NIEDZIELSKI, 49.

[14] Feliks Niedzielski, “Na obranu Hrvatske Države i hrvatskih duša”, Nedjelja, god. XVI., broj 13., Zagreb, 23. travnja 1944., 1.