Arhiva kategorije: Obljetnice

10 GODINA „DUGOPOLJSKOG ŽRTVOSLOVA“ – PRVE KNJIGE SAMOSTALNOG ISTRAŽIVAČKOG PROJEKTA „HRVATSKA POVIJEST 1941.-1948.“

Krajem lipnja navršilo se točno 10 godina otkako je hrvatskoj javnosti predstavljena knjiga „Dugopoljski žrtvoslov“ u nakladi Općine Dugopolje. Radilo se ujedno o prvoj knjizi samostalnog istraživačkog projekta „Hrvatska povijest 1941.-1948.“ kojega je još 2006. pokrenula povjesničarka Blanka Matković.

U godinama koje su uslijedile, dugopoljska priča je dobila nastavak. Naime, na stranicama 102-103 pod rednim brojem 343 zabilježen je Andrija Rogošić „Baškić“ rođen 11. ožujka 1918. u Dugopolju (roditelji Petar i Anđa r. Balić). Dotični je bio neoženjen, navodno vojnik odnosno pripadnik redarstva NDH, a uhićen je od strane Nijemaca u Zagrebu 1943. i odveden u logor nakon čega mu se gubi trag. Ovi podaci preuzeti su iz spisa Narodnog odbora Općine Solin iz 1957. (Državni arhiv u Splitu, fond 553, Narodnog odbor Općine Solin, svežanj 28, br. 2164/57, S-32/57). U Stanju duša kao datum smrti zabilježen je 28. veljače 1943.  Prema podacima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata (1991.-2002.), Rogošić je boravio u Zagrebu odakle su ga 1945. odveli komunisti s dvojicom kolega i ubili ga. Isti se na dugopoljskom spomeniku iz 1971. nalazio upisan kao civil. U popisu žrtava KCL Jasenovac, objavljenom na mrežnoj stranici Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, nalazi se Andrija Rogošić Petrov rođen 1918. u Dugopolju, navodno ubijen od ustaša u logoru Jasenovac 1945. Spomenuti podaci temelje se na jednom jedinom izvoru i to na podacima tzv. Projekta Dotrščina (1980.-1985.). Prema tom izvoru,  Rogošić Andrija Petrov rođen 1918. u Dugopolju kraj Splita, uhićen je 1944. i odveden u Jasenovac gdje je 1945. navodno ubijen. U dokumentu je također istaknuto da je spomenuti Rogošić bio policajac u Zagrebu. Stoga se iz svih osobnih podataka može zaključiti da je riječ o istoj osobi, naročito zato jer u Dugopolju nije zabilježen niti jedan drugi Andrija Rogošić stradao tijekom Drugog svjetskog rata. Zapis iz Projekta Dotrščina poziva se također na jedan jedini izvor i to na kartoteku Zbirke arhivskog gradiva za povijest radničkog pokreta Zagreba, no originalni dokument na kojemu se zasniva teza o Andriji Rogošiću kao jasenovačkoj žrtvi do danas nije pronađen. U svom stručnom radu kojeg je pod naslovom „Holocaust in Croatia – Documentation and research perspectives“ objavio dr. sc. Josip Kolanović, bivši ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, u Arhivskom vjesniku u studenom 1996., autor je istaknuo da je za potrebe istraživanja Projekta Dotrščina pregledan sav relevantniji arhivski materijal u Hrvatskom državnom arhivu, kao i dokumentacija koja se čuva u drugim institucijama u Zagrebu i Beogradu, odnosno preko 7 000 kutija arhivskog gradiva i drugih materijala. No, dokumenti lokalnih arhiva očito su bili ignorirani jer upravo je u Državnom arhivu u Splitu pronađen spomenuti spis iz 1957. u kojemu je, nakon temeljitih provjera tadašnjih vlasti, navedeno da je 1943. Andrija Rogošić, rođen 1918. u Dugopolju, ipak uhićen od strane Nijemaca u Zagrebu te njegova sudbina ostaje nepoznata. Na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac istaknuto je da je poimenični popis žrtava KL Jasenovac rezultat dosadašnjih istraživanja stručnih djelatnika Spomen područja Jasenovac te da „kao i svi do sada objavljeni popisi žrtava jasenovačkih logora nije konačan niti potpun, ali postoji mogućnost dopunjavanja podataka i ispravljanja eventualnih pogrešaka“. Stoga je Općina Dugopolje početkom 2017. uputila dopis spomenutoj instituciji dostavivši precizne podatke o sudbini Andrije Rogošića. Unatoč arhivskim izvorima, JUSP Jasenovac zadržalo je Andriju Rogošića na popisu jasenovačkih žrtava iako je dana 28. ožujka 2017. izvršena nadopuna o ostalim verzijama o njegovoj smrti i to na temelju knjige „Dugopoljski žrtvoslov“.

Na samom kraju zanimljivo je spomenuti i navode nepoznatog tekstopisca na Wikipediji koji je na stranici o „Dugopoljskom žrtvoslovu“ maliciozno naveo da „za razliku od primjerice pisanja Blanke Matković o postojanju poslijeratnog komunističkog logora u Jasenovcu, Dugopoljski žrtvoslov nije doživio kritika u stručnoj i općoj javnosti“. Ovakav navod netočan je iz dva razloga. Prvo, izvorni znanstveni rad o poslijeratnom logoru Jasenovac koji je objavljen u koautorstvu s povjesničarom Stipom Pilićem i to u Radovima Zavoda za hrvatsku povijesti HAZU u Zadru prošao je strogi recenzentski postupak. Šest i po godina nakon objavljivanja tog rada, objavljeni rezultati nisu doživjeli negativnu kritiku stručne javnosti, no ono što jesu doživjeli su bili neargumentirani, amaterski i ideološki obojani napadi političara i „aktivista“. Osim toga, kako su naveli sami autori u knjizi i do na temelju dokumentacije Općine Dugopolje, nastanak „Dugopoljskog žrtvoslova“ nije bilo lagan ni jednostavan. Podaci koji su objavljeni u toj knjizi bili su ključni za podizanje novog spomenika u Dugopolju svim ratnim i poratnim žrtvama, a upravo je to izazvalo napade koga drugog nego političara i „aktivista“.

Mjesta stradanja hrvatskih vojnika na kraju II. svjetskog rata i u poraću, u Požegi i bližoj okolici

Članak je izvorno objavljen 15.5.2019. na https://velyka.wordpress.com/


Ovaj kratki članak trebao bi ukazati na dio lokacija u gradu Požegi i njenoj bližoj okolici na kojima se nalaze posmrtni ostatci poginulih ili ubijenih pripadnika  poražene Hrvatske vojske na završetku II. svjetskog rata, ali i u razdoblju nakon njega. Većina ovih lokacija gotovo je nepoznata široj javnosti, kao i detalji oko stradavanja.

Ovaj popis nije konačan i nastao je na temelju jednoga moga većeg projekta o žrtvama II. svjetskog rata i poraća koji još nije završen. Uz mjesta stradanja u članku je obrađena i spomen ploča u novoj Požeškoj gimnaziji.

Prilikom pisanja članka koristio sam se dostupnom literaturom, te arhivskom građom iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, odjel u Požegi.  U ovom članku nisu navedeni pojedinačni izvori i sl. no koga zanima može mi se obratiti i vrlo rado ću mu dostaviti originalnu verziju sa svim navodima.

Ovaj članak, tj. popis, u budućnosti će sigurno doživjeti reviziju i nadopunu. Naime, vjerujem da sam uspio obraditi tek jedan mali djelić literature i  arhivske građe koji bi mogao biti koristan za ovu temu. Također bi bilo vrlo korisno da se izvrše sondiranja i iskapanja pojedinih lokacija, jer se ovako većina informacija temelji na iskazima svjedoka i za sada oskudnim informacijama iz arhivske građe.

Ukoliko koji čitatelj ovog članka ima kakvu konstruktivnu kritiku na ovaj članak ili ima kakav podatak koji je voljan ustupiti, dostupan sam na e-mail: drago.stokic@gmail.com  Nastavi čitati Mjesta stradanja hrvatskih vojnika na kraju II. svjetskog rata i u poraću, u Požegi i bližoj okolici

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH REŽIMA

Danas obilježavamo spomen na žrtve totalitarnih režima, a žrtve jugoslavenskog totalitarnog režima su i svi građani Hrvatske koji su u Domovinskom ratu ubijeni, ranjeni, mučeni i proganjani.

Svake godine redovito svjedočimo medijskom zagađivanju današnjeg spomen-dana. Tako je prije četiri dana Robert Bajruši objavio članak pod naslovom “Hrvatski desničari ne shvaćaju da Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima ne uključuje sjećanje na ubijene ustaše.

U ovom tekstu Bajruši priznaje da se “viđenje komunizma razlikuje u različitim zemljama, pa tako ne postoji ni konsenzus odnosi li se spomendan i na pripadnike kvislinških postrojbi koji su bili žrtve represije na kraju Drugog svjetskog rata”, no dalje navodi da se “u stvarnosti, Dan sjećanja se – kako je zamišljen – ne odnosi na one koje zastupaju hrvatski desničari – na pripadnike kvislinških postrojbi, koji su bili žrtve represije na završetku Drugoga svjetskog rata“. Svoj stav objašnjava nezgrapnom rečenicom “jer za Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu, koja bi kao žrtve predstavila ustaše, četnike ili pripadnike latvijskog ili estonskog SS-a, nikada ne bi glasali socijalisti i liberali u Europskom parlamentu, a oni jesu podržali Rezoluciju“. Bajruši svojim navodima teži promijeniti čitav smisao Ženevskih konvencija prema kojima likvidacije nenaoružanih ljudi, bez obzira o njihovom vojnom statusu, ipak jest zločin što po definiciji njih čini žrtvama.

Bajruši, ali i brojni drugi “hrvatski” mediji i političari mogli bi štošta naučiti iz primjera nekih drugih zemalja koje su nakon dugogodišnjih sukoba pristupile drugačijem shvaćanju pojma “žrtve”, poput Sjeverne Irske u kojoj se bez razlike komemoriraju sve žrtve sjevernoirskog sukoba, a brojne organizacije pomažu preživjelim žrtvama tog sukoba ne pitajući pritom za političke stavova ili pripadnost nekadašnjim paravojnim organizacijama.

Ovakvim pristupom u hrvatskom društvu mainstream mediji pokazuju slijepu odanost bivšem totalitarnom sustavu u kojemu je status “žrtve” definirala ideološka opredijeljenost, a ne istinsko stradanje i patnja. Time se svakoj žrtvi odriče njezina ljudskost i ona se pretvara o najobičnijeg pijuna na političkoj šahovskoj ploči. Žrtva se dehumanizira čime joj se negiraju osnovna ljudska prava. Nimalo iznenađujuće od strane onih interesnih skupina u hrvatskom društvu koje su nekoć propagirale uništavanje grobova, a danas, zaogrnuti lažnim plaštom demokracije i navodne brige za ljudska prava, ljude još uvijek dijele na podobne i one koji za njih ljudi uopće nisu.

U SPOMEN NA VRGORAČKE “LIPANJSKE ŽRTVE

Dana 15. lipnja navršilo se 76 godina otkako su partizanske postrojbe zauzele grad Vrgorac i na mjesnom groblju počinile masovnu likvidacije vrgoračkih civila. Povodom ove obljetnice u Slobodnoj Dalmaciji je objavljen prilog Mate Primorca u kojemu se autor osvrnuo i na nedavno objavljeno izdanje HDP “Dr. Rudolf Horvat” koje je pod naslovom “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” u proljeće ove godine predstavljeno diljem Hrvatske, pa tako i u Vrgorcu u kojemu se 24. travnja nisu pojavili predstavnici gradskih vlasti. U uvodnom dijelu ove knjige objavljen je duži prilog o masovnim likvidacijama u Vrgorcu u lipnju 1942. godine s dokumentima vlasti NDH i Komunističke partije o spomenutom događaju. Knjigu možete naručiti na naš e-mail info@croatiarediviva.com.

 

27. GODIŠNJICA MASAKRA HRVATSKIH POLICAJACA U BOROVU SELU

Na današnji dan prisjećamo se 12 pripadnika vinkovačke specijalne policije koji se su četnički teroristi zarobili i masakrirali 2. svibnja 1991. Toga dana ubijeni su policajci Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić. Ranjen je 21 policajac.

PREDSTAVLJANJE NAŠIH IZDANJA U SLAVONIJI I ODAVANJE POČASTI STRADALNICIMA DRUGOG SVJETSKOG RATA I DOMOVINSKOG RATA

Tijekom ovog tjedna Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”  će održati predstavljanja naših izdanja u Slavoniji i to:

4.5., 19 h – Osijek, Trg Ante Starčevića 4  (Knjižara Nova,(suorganizator Matica hrvatska – ogranak Osijek)

5.5., 17 h – Slavonski Brod, Stjepana Marjanovića 2 (Dom HVIDR-e, organizator HVIDR-a Slavonski Brod)

S obzirom da se ovih dana navršava 23  godine od vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i 27 godina od masakra hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu, na ovim promocijama ćemo minutom šutnje odati počast svim hrvatskim vojnicima i civilima poginulima u Domovinskom ratu.

Osim toga, članovi HDP “Dr. Rudolf Horvat” će posjetiti lokaciju u Osijeku na kojoj su u masovnim grobnicama pokopani osječki građani koji su poginuli u anglo-američkim bombardiranjima toga grada 1944. godine, među kojima je bila i prabaka predsjednice udruge Blanke Matković. Paljenjem svijeće i polaganjem cvijeća želimo odati počast svim hrvatskim građanima koji su stradali u tzv. savezničkim bombardiranjima hrvatskih gradova tijekom Drugog svjetskog rata.