Piše: Blanka Matković

(Objavio portal Dragovoljac i Kamenjar)

Pretpostavlja se da je u likvidacijama na području Republike Slovenije nakon II. svjetskog rata ubijeno je oko 14 tisuća Slovenaca,  nekoliko tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine, nekoliko tisuća srpskih i crnogorskih četnika, vjerojatno oko 10 000 njemačkih vojnika[1] i oko 190 000 Hrvata [2], zarobljenih prilikom povlačenja na celjskom području ili vraćenih s Bleiburga.

Najveći broj žrtava ubijen je na području od  Bleiburga odnosno Dravograda preko Maribora i Ptuja do hrvatske granice. Drugi epicentar bilo je područje od Celja do Brežica s okolicom, odnosno do hrvatske granice. Pretpostavlja se da je na tom području ubijeno najmanje 20 000 osoba,[3] a veći dio lokacija grobišta odnosi se na nekadašnje protutenkovske rovove i rudarska okna.[4] Prema nekim hrvatskim izvorima, na području od Celja do Brežica ubijeno je preko 100 tisuća ljudi.[5] Treće područje masovnih ubojstava je područje Gorenjske, Ljubljane, Dolenjske i Kočevsko, gdje je ubijeno minimalno 15 000 ljudi. [6]

Na širem području Celja najveću pažnju privuklo je grobište Barbarin rov (Huda Jama), no nedaleko Celja nalazi se još jedan rudnik u kojemu je 1945. možda stradao i veći broj žrtava od onog u Hudoj Jami. Pojedini hrvatski izvori navode da je u rudniku Pečovnik ubijeno 7 do 8 tisuća Hrvata i Slovenaca, nakon čega je rudnik zatrpan.[7]

No, istraživač Dragutin Šafarić iz Velenja, koji se istraživanjem slovenskih grobišta bavi preko 30 godina, objavio je podatak o 12 000 žrtava Pečovnika, o čemu mu je govorio župnik i kroničar Štefan Kušer.[8] O Šafarićevim istraživanjima više se može pročitati na njegovoj web stranici Pieteta na kojoj Šafarić već 15 godina objavljuje zemljovide, fotografije i druge podatke o slovenskim i hrvatskim grobištima te njihovim žrtvama.

Između 2008. i 2011. Blanka Matković i Stipo Pilić u više su navrata odlazili u Zgodovinski arhiv u Celju te obilazili grobišta na tom području u čemu im je pomogao upravo Dragutin Šafarić. Tijekom tog razdoblja u celjskom arhivu pronađeno je tek nekoliko dokumenata zahvaljujući kojima se da naslutiti da se kod rudnika Pečovnik doista „nešto“ događalo.[9]

Upravitelj rudnika Pečovnik Jakob Draksler zatražio je 15. svibnja 1945. od Komande mjesta Celje (Prometni odsjek) dozvolu za nošenje oružja i uporabu motornih vozila za „službene“ potrebe rudnika, što je Komanda i odobrila. Istog dana upravitelj rudnika zatražio je i dozvolu za nošenje oružja za zaposlenika Viktora Bajeca, rođenog 27.8.1910. u Ljubljani, što je također odobreno.

Nije poznato zbog čega je zaposlenicima rudnika bilo potrebno spomenuto oružje, no drugi dokument od 27. lipnja 1945. otkriva da su istu dozvolu posjedovali i pripadnici „straže rudnika“. Ovdje objavljujemo prijepis pronađenog popisa kojeg potpisuje Jakob Draksler:

Seznam rudniške straže in orožja
Tek. št.	Ime	Datum	Kraj	Bivališče	Naziv in što. orožja
		rojstva
1.	Arnuš Anton POVELNIK straže	28.1.1892.	Dornova, Ptuj	Pečovnik /rudnik/	Brzostrelka št. 3847 s 300 naboji in samokres št. 289196 kal. 7.65 10 naboj
2.	Draksler Jakob začasni upravnik rudnika	17.7.1904.	Dol pri Hrastniku	Celje, Polule 8	Brzostrelka št. 6625 2 300 naboji in samokres št. 374153 K z 12 naboji kal 7.65
3.	Svet Ivan stražar	17.12.1904.	Petrovče pri Celju	Celje, Zagrad 114	Brzostrelka št. 191 s 300 naboji
4.	Zaveršek Ivan stražar	21.12.1908.	Zagrad, Celje	Celje, Zagrad 2	Puška Mauzer št. 3175 s 100 naboji
5.	Ramšak Franc stražar	1.8.1914.	Petrovče	Celje, Zagrad 4	Puška Mauzer št. 9984 s 100 naboji
6.	Osolnik Martin	10.9.1908.	Dragoše pri Litiji	Teharje, Pečovnik	Puška Mauzer št. 14491 s 100 naboji

Istog dana, dakle 27. lipnja 1945., upravitelj rudnika Pečovnik potpisao je potvrdu da je „drug Radeljak Petar, rođen 25.6.1917. u Siveriću, općina Drniš, kotar Knin, zaposlen u našem rudniku“ kao „nadpaznik“ u službi od 6 do 14 sati i “po potrebi vrši noćni nadzor nad jamom“, te je zatraženo da se spomenutom Radeljku također izda dozvola za nošenje oružja.

Unatoč navodima u medijima da je rudnik Pečovnik prestao s radom u svibnju 1945. kada su ondje izvršene likvidacije, dokumenti u celjskom arhivu svjedoče da je rudnik još uvijek radio u siječnju 1946. Iz tog razdoblja datira Zapisnik o primo-predaje poslov delegata Ministarstva za industrijo in rudarstvo v Ljubljani pri Rudarski zdrušni „Bohemija“, premogovnik Pečovnik, tov. ing. Hohnjec Milivoja tov. ing. Lipušiču Matiji, novemu upravitelji premogovnika Pečovnik od 21. siječnja 1946.[10] Potvrda Ministarstva za industriju i rudarstvo Vlade Narodne Republike Slovenije od 28. lipnja 1946. dokazuje da je Rudarska združba Bohemija, a tako i rudnik Pečovnik, prešla u državno vlasništvo 13. studenog 1945. U istom fondu nalazi se i veći broj nacrta rudnika Pečovnik koji su nastali između 1940. i 1951., a na onome iz kolovoza 1947. upisano je i skladište streljiva. Na kasnijem nacrtu upisana je količina iskopanog materijala izražena u tonama i to po godinama (1947., 1948., 1949., 1950. i 1951.) u različitim dijelovima rudnika. Sačuvan je i nacrt u kojemu su ucrtani dijelovi rudnika u kojima su iskapanja vršena 1944., 1945. i 1946. Svi ovi podaci ukazuju na to da je barem u jednom dijelu rudnika rad nastavljen najmanje do početka 1950-ih, a zahvaljujući sačuvanim nacrtima i njihovom međusobnom usporedbom budućim istraživanjima moglo bi se ustanoviti koji dijelovi rudnika su zatvoreni 1945. i gdje bi točno trebalo vršiti iskapanja ne bi li se pronašli posmrtni ostaci žrtava likvidiranih u svibnju 1945.

BILJEŠKE:

[1] Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj priktritih grobišč 2005.-2008., Ljubljana, 2009., str. 411-412

[2] Branimir Kovačević: Suza za Bleiburg, Zagreb, 2003., str. 20-21.  Kovačević navodi da je na križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno oko 145 000 ljudi, u Kočevskom rogu 41 000, u Zasavskim bregima 24 000, u Brežičkom polju – Moste 6 000, u Krakovskom gozdu otkriveno je 11 grobišta sa 5 000 ubijenih te još  1 500 na drugim mjestima.

[3] Poročilo, 412

[4] Ivan pl. Jelačić-Kajbuš navodi slijedeće podatke o broju stradalih osoba na području koje obuhvaća ovaj elaborat:  Celje – 10 000, Huda jama – 5 000, Laško – 3 000, Hrastnik – 7 000, Teharje – 10 000, Zidani Most – 3 000, Sevnica – 5 000, Krško – 5 000, KOstanjevica – 2000, odnosno ukupno 50 000 ubijenih Hrvata. Ivan pl. Jelačić – Kajbuš: Neispunjena čežnja, Kalvarija Hrvatske, Zagreb-Ottawa, 2001., str. 188

[5] Spomen-obilježja podignuta u čast i slavu poginulim i ubijenim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i civilima žrtvama II. svjetskog rata, poraća i zajedničkih spomen-obilježja s poginulim u Domovinskom ratu u 1991.-1995.g., Hrvatski domobran, Zagreb, 2006., str. 42

[6] Poročilo, str. 412

[7] Spomen-obilježja podignuta u čast i slavu poginulim i ubijenim pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i civilima žrtvama II. svjetskog rata, poraća i zajedničkih spomen-obilježja s poginulim u Domovinskom ratu u 1991.-1995.g., 43

[8] http://www.hrvatskipolitickiuznici.hr/content/view/1904/2/

[9] Zgodovinski arhiv Celje, Okrajni in Okrožni odbor v Celju, 1945., kut. 1, Sig. 8

[10] Zgodovinski arhiv Celje, Rudnik Pečovnik, kutija 11.