CROATIA REDIVIVA: Nebo je naklonjeno pobožnim nastojanjima za domovinu

Prije točno godinu dana Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” pokrenula je web stranicu Croatia Rediviva na kojoj objavljujemo vijesti o radu naše udruge, ali i brojne povijesne tekstove kojima želimo pridonijeti rasvjetljavanju “kontroverznih” tema iz novije hrvatske povijesti. Mnogi su nas pitali zašto smo odabrali ovakav naziv web stranice zbog čega, kao naš rođendanski poklon, objavljujemo tekst naše članice Magdalene Vuković o životu i radu hrvatskog povjesničara, jezikoslovca i književnika Pavla Rittera Vitezovića. Najpoznatiji njegov rad svakako je nedovršeno historiografsko djelo “Croatia Rediviva“, odnosno Oživjela Hrvatska, na pisanje kojeg se Vitezović odlučio s plemenitom namjerom da iz krvava pepela uskrisi nadaleko rasprostranjeno ime Hrvatske. U svojoj Oživjeloj Hrvatskoj  Vitezović je opisao podrijetlo hrvatskoga imena, odredio granice hrvatskog kraljevstva i iznio teoriju o dolasku Hrvata na ova područja. Osim toga, ovim djelom Vitezović panslavističku ideju mijenja u pankroatističku te tako postavlja temelje za izgradnju moderne hrvatske nacije koja će se konačno i formirati u 19. stoljeću pod idejom hrvatskog nacionalizma dr. Ante Starčevića.

Naslov njegovog djela odabrali smo kao naziv naše web stranice smatrajući, kako smo u više navrata isticali u našim javnim nastupima, da je Hrvatskoj doista potreban novi nacionalni preporod i da je našu domovinu potrebno “oživjeti” te s vjerom da je, kako je sam Vitezović istaknuo, “nebo naklonjeno pobožnim nastojanjima za domovinu“.

ŽIVOT I DJELO PAVLA RITTERA VITEZOVIĆA

Piše: Magdalena Vuković

Pavao Ritter Vitezović osoba je koja je po mnogočemu obilježila hrvatsku povijesnu scenu i na njoj ostavila neizbrisiv trag. Njegov život i djelo odigrali su iznimno značajnu ulogu u stvaranju hrvatske nacije jer je upravo na pankroatističkoj ideji P. R. Vitezovića otac domovine dr. Ante Starčević u 19. stoljeću utemeljio hrvatski nacionalizam i hrvatsku naciju.

  1. ŽIVOT

Pavao Ritter Vitezović, povjesničar, književnik, jezikoslovac i izdavač, rođen je 7. siječnja 1652. godine u Senju kao sin njemačkog doseljenika iz Alzasa i majke Hrvatice. Osnovnu školu završio je u rodnom Senju, a zatim odlazi na daljnje školovanje u isusovačku gimnaziju u Zagreb. Mnogi autori navode kako Vitezović nakon završenog šestog razreda prekida školovanje i odlazi u Rim te kako školovanje nikada nije završio. No, vjerojatnije je da ipak nije prekinuo školovanje već da ga je upravo završio jer je u isusovačkoj gimnaziji najviši razred šesti nakon kojega mladići odlučuju hoće li nastaviti studij ili možda otići u isusovački red.[1] Nakon boravka u Rimu neko vrijeme provodi u dvorcu J.W. Valvasora u Kranjskoj gdje proučava povijest i zemljopis te uči njemački jezik. 1681. godine postaje delegat rodnog Senja na saboru u Špornju i na bečkom dvoru, a za vrijeme Velikog bečkog rata 1683.-1699. sudjeluje u borbama protiv Turaka.

Godine 1694. postaje upravitelj Zemaljske tiskare u Zagrebu, a nakon sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. bio je predstavnik Hrvatske na bečkom dvoru u komisiji za razgraničenje između Hrvatske, mletačke Dalmacije i turske Bosne, zadužen za dokazivanje pripadnosti novopripojenih krajeva kraljevini Hrvatskoj.

U Zagreb se vraća 1701. godine bez ikakve službe, a jedinu utjehu pronalazi u pisanju svojih djela. 1706. izbija požar koji mu je uništio kuću, a uskoro su mu zbog dugova oduzeti posjed i tiskara te je prisiljen otići iz Hrvatske. Kraj života dočekao je u velikoj oskudici i  siromaštvu 20. siječnja 1713. u Beču, daleko od svoje voljene Domovine.

  1. CROATIA REDIVIVA

Nebo je naklonjeno pobožnim nastojanjima za domovinu…

Naslovnica historiografskog djela Croatia Rediviva
Naslovnica historiografskog djela Croatia Rediviva

Vitezović je ostavio iza sebe bogat opus djela, no njegovo najznačajnije djelo zasigurno jest spomenica Croatia rediviva, napisana 1700. godine latinskim jezikom.

Djelo započinje posvetom božanskomu Leopoldu velikomu, caru rimskom navijek uzvišenu i njegovu sinu Josipu II. Vitezović je inače promicao pisanje na narodnom jeziku te je nerijetko znao kritizirati druge hrvatske pisce kada bi pisali latinskim, ali uočivši kako razjedinjenoj Hrvatskoj pomoći može jedino moćni habsburški car, odlučuje se iz pragmatičnih razloga svoju spomenicu napisati latinskim jezikom.[2] Potom autor pozdravlja sveukupno hrvatsko plemstvo i sve hrvatske odličnike od kojih također očekuje pomoć, prije svega materijalnu. Vitezovićeva spomenica sadrži samo 32 stranice te je zapravo trebala biti preteča djelu koje bi uslijedilo i koje bi bilo mnogo opsežnije, a na taj se pothvat odlučio s plemenitom namjerom da iz krvava pepela uskrisi nadaleko rasprostranjeno ime Hrvatske.

U ovoj svojoj oživjeloj Hrvatskoj opisao je podrijetlo hrvatskoga imena, odredio granice hrvatskog kraljevstva i iznio teoriju o dolasku Hrvata na ova područja.

Objašnjavajući podrijetlo imena Hrvatske, Vitezović koristi brojne izvore, prije svega Porfirogenetovo djelo De administrando imperio te djelo Splićanina Tome Arhiđakona koji u svojoj Historiji Salonitani spominje narod Kurete ili Koribante čiji naziv izjednačava s imenom Hrvata:

Koribanti se, zapravo, tek neznatnom izmjenom slova razlikuju od imena Krovati. Ovi, kako rekosmo, sami sebe zovu Hrvati, za druge su opet Horvati, dok ih Grci nazivaju Hrobatima, Germani Korbatima, a latinski svijet Kroate, Krovati i Hrobati.[3]

Za dolazak Hrvata Vitezović veže legendu o trojici braće Čehu, Lehu i Rusu koji su svojim podrijetlom zapravo Iliri odnosno Hrvati. Njih trojica su napustili Međuriječnu Hrvatsku te osnovali svoja tri kraljevstva Češku, Poljsku i Rusiju:

Hrvati, ilirsko pleme, otišli su pod braćom Čehom, Lehom i Rusom iz Međuriječne Hrvatske i svoga sjedišta, utvrde Krapina, te u predjelima sjeverno od Dunava osnovali tri vrlo napredna kraljevstva, nadjenuvši im svoja imena: to jest, Česi ili Bohemi, Lehi ili Poloni i Rusi.[4]

 Ova legenda služi mu prije svega za “proglašavanje Hrvatske pradomovinom zapadnih i istočnih Slavena”[5] te njome dokazuje kako su svi Slaveni ilirskog tj. hrvatskog podrijetla što navodi do zaključka da je Ilir=Slaven=Hrvat.

Slijedi iscrpna kritika Lučićevih teza koji dvoji o pripadnosti Dalmacije Hrvatskoj, pa i svoj rodni Trogir, Split, Zadar i ostale gradove pripaja Dalmaciji oduzimajući ih matici zemlji. Vitezović odlučno pobija njegove teze, sve to potkrepljuje brojnim izvorima pa čak i Lučićevim vlastitim citatima. Zaključuje kako su i Bosnu, Hercegovinu, Srbiju, Albaniju i druge provincije mnogo udaljenije od Dalmacije nastanjivali Hrvati što se vidi po njihovu jeziku koji je slavenski ili hrvatski te da i ta područja pripadaju Hrvatskoj, a kako onda ne bi Dalmacija. Usput donosi i citate mnogih dalmatinskih pjesnika koji svoje krajeve smatraju ilirskima, a svoj jezik zovu hrvatskim. Ipak, Vitezović Lučića, čija mu konstantacija nikako nije jasna i kojoj se ne prestaje čuditi, nastoji opravdati govoreći kako je lako moguće da do Lučića nisu došli određeni izvori jer nisu sačuvani, a kako bi i ostali sačuvani, pita se Vitezović, kada je u izmučenoj mu domovini nakon tolikih pogubnih navala ostao jedva kamen na kamenu nerazvaljen.

Vitezović svoje djelo završava zaključnom podjelom svoje cjelovite Hrvatske. Ta tzv. tota Croatia obuhvaćala bi sav prostor od Baltičkog do Crnog mora:

Ovu HRVATSKU, dosad različito dijeljenu od tuđinaca i nevježa, dijelimo najprije po Dunavu, njenoj rijeci, na dva dijela, to jest na Sjevernu i Južnu; potonju opet na Bijelu i Crvenu, kako je nalazimo već prije razdijeljenu (preuzeta podjela od popa Dukljanina), s time da ćemo joj ispraviti međudjelnicu; Bijelu potom na Primorsku, Međuzemnu i Međuriječnu, kako su se dosad nazivale, te na Alpsku – ili, drugim imenima, na Dalmaciju, današnju Hrvatsku, pravu Slavoniju, te Norik ili staru Japidiju; Crvenu, nadalje, na Srbiju, Makedoniju, Bugarsku i Odriziju; Sjevernu, naposljetku, na Venetsku, Sarmatsku i Ugarsku.[6]

  1. ZAKLJUČAK
Grb Pavla Rittera Vitezovića
Grb Pavla Rittera Vitezovića

Spomenicom Croatia rediviva Vitezović panslavističku ideju mijenja u pankroatističku te tako postavlja temelje za izgradnju moderne hrvatske nacije koja će se konačno i formirati u 19. stoljeću pod idejom hrvatskog nacionalizma dr. Ante Starčevića.

Unatoč brojnim životnim nedaćama te razočarenjima od strane vlastitog naroda, Vitezović do kraja života nije prestao ljubiti svoju Domovinu. U trenutcima njezina rasapa, dok drugi u njoj vide samo ostatke ostataka, on kroz svoja djela mašta o njenoj cjelovitosti i jedinstvu. Kroz ovo je djelo Vitezović prikazao uskrsnuće hrvatskog kraljevstva, obnovu njegove nekadašnje slave i povratak prijašnje moći. Iako napisano na početku 18. stoljeća, djelo je za hrvatski narod bezvremensko te sam autor ostavlja budućim čitateljima poruku vjerujući da će njegovo djelo ostaviti dubok trag među brojnim naraštajima njegove Domovine, ali i svijeta:

Ovo će djelo, bremenito marom, troškom i mukom,

zahvalno čitati svijet sve dok mu potraje vijek.

 Sa srećom putuj, poštuj one što vrijedni su toga,

nemaj od nevrijednih strah. Ostaj mi zanavijek zdrav.

Učiti nam se od ovog hrvatskoga velikana nacionalizmu i ljubavi prema domovini. Ljubav prema njegovoj “naciji” nije ga odvela u mržnju ostalih “nacija”.[7] Takav nacionalizam potreban je i danas hrvatskom narodu, nacionalizam novoga tipa, prožet ljubavlju, onaj koji ne pozna mržnju ni podjele. Nacionalizam koji će ujediniti hrvatski narod i dovesti do konačnog uskrsnuća ovih razvalina i ostataka izmučene nam hrvatske domovine. Tada će ona konačno postati Croatia rediviva – oživljena Hrvatska!

  1. BIBLIOGRAFIJA

Ritter Vitezović, Pavao. Oživjela Hrvatska. Zagreb: Golden marketing – Narodne novine, 1997. (Gl. urednik: Sanader, Ivo. Urednik: Cipek, Tihomir. Izvršni urednik: Šišak, Marinko.)

Blažević, Zrinka. Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopije. Zagreb: Barbat, 2002.

Grdešić, Marko. “Pavao Ritter Vitezović, nacionalni identitet i politička znanost.” Politička misao, Zagreb, vol. XL, br. 4 (2003): 145-162.

Jembrih, Alojz. “Tragom turopoljske povijesti”. Velika Gorica: Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2014.

BILJEŠKE:

[1] Jembrih 2014., str. 92.

[2] Grdešić 2003., str. 150.

[3] Vitezović 1997., str. 87.

[4] Isto str. 97.

[5] Blažević, 2002, str. 153.

[6] Vitezović 1997., str. 141.

[7] U Vitezovićevo vrijeme ne može se još govoriti o naciji u smislu u kojem nam je danas poznata. Suvremeni pojam nacije formira se tek u 19. stoljeću.

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2017/06/02/croatia-rediviva-nebo-naklonjeno-poboznim-nastojanjima-domovinu/