U ovom članku slijedi nastavak ljetne ofenzive korištenjem dokumenata projekta Dotršćina koja je započeta u prethodnom članku. Budući da je tragove jasenovačke masovne prevare moguće pronaći na mnogo mjesta i budući da je Knin ovih dana u središtu pozornosti zbog proslave pobjede na srpskim agresorom, možda je najprikladnije i ovaj članak početi jednom kninsko-jasenovačkom vezom. Na mrežnom popisu žrtava Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac nalazi se Albert Vladislović rođen ocu Viktoru 1924. godine u Bakru koji je navodno ubijen od ustaša u Jasenovcu 1943. godine, a izvori za to su komunistički Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije te Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije u izdanju Bošnjačkog instituta iz 1992. godine.
Albert Vladislović nije ubijen u Jasenovcu, već je poginuo u „borbi za oslobođenje Knina u prosincu 1944.“ kako se navodi u jednom od dokumenata projekta Dotršćina. Štoviše, ako se pogleda inačica spomenutog komunističkog popisa iz 1964. godine javno dostupna na mrežnim stranicama beogradskog Muzeja žrtava genocida, može se vidjeti da se zapravo i tamo navodi da je Albert Vladislović „poginuo u NOBu, Knin“. Znači još jedan poginuli partizan nalazi se na jasenovačkom popisu. Očito je da je crvena magla prisutna i kod Knina do te mjere da hrvatske (?!) ustanove u nekim slučajevima prednjače u lažnom stvaranju jasenovačkih žrtava i to usprkos jasnim podacima u javno dostupnim izvorima. Hoće li od lijevih medija proglašeni „nesumnjivo najbolji poznavatelj onoga što se u ustaškom logoru u Jasenovcu događalo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske“, sad i za djelatnike spomen-područja kao prethodno za neke druge reći da su morali čitati knjige Narcise Lengel-Krizman, jedne od redaktora komunističkog projekta Dotršćina, i izbjeći ovu i druge slične pogreške? Moglo bi se reći da crvenim kustosima i njihovim sivim eminencijama nije u interesu da se objelodani istina. Ako sveznajući „drugovi“ i kustosi misle da je Albert Vladislović izuzetak, kao i obično nisu u pravu jer se lako može navesti još jedan primjer. Nikola Slivonja rođen ocu Blažu 1901. godine u Krapinskim Toplicama nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. godine, već je kako to u tipično pompoznom komunističkom stilu navodi dokument projekta Dotršćina umro 5. listopada 1944. godine „od iscrpljenosti i povreda zadobivenih u ustaškim zatvorima i logorima“. Iza tih propagandnih redaka koji služe za zamagljivanje istine krije se činjenica da je komunist Slivonja umro nakon što je 8. veljače 1944. godine pušten na slobodu iz zatvora u Savskoj cesti. Zbog svojih različitih predratnih i ratnih aktivnosti Nikola Slivonja je bio toliko poznat da se za vrijeme Jugoslavije današnja Osnovna škola Krapinske Toplice zvala Osnovna škola Nikole Slivonje, a Nikolu Slivonju se spominje i u knjigama kao što su „Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve“ ili „Hrvatsko Zagorje u revoluciji“. U potonjoj knjizi se štoviše navodi i da je Nikola Slivonja iz Slivonja Jarka koji je inače u sastavu općine Krapinske Toplice poginuo 1945. godine kod Zagreba kao politički radnik NOB-a i vrlo vjerojatno se tu zapravo misli na istog komunističkog agenta Nikolu Slivonju. Znači još jedna poznata lažna jasenovačka žrtva za čije je otkrivanje dovoljno čitati komunističke tvorevine kao što su knjiga „Hrvatsko Zagorje u revoluciji“ ili dokumenti projekta Dotršćine. Ako se bez imalo problema poznate osobe lažno stavlja na jasenovački popis, može se samo zamisliti što se sve radi s relativno nepoznatim osobama kod kojih je ovakve prevare ipak nešto teže otkriti. Da bi se to opet dodatno dočaralo, u nastavku teksta slijedi nastavak ljetne ofenzive daljnjim otkrivanjem lažnih jasenovačkih žrtava korištenjem podataka dostupnih u dokumentima komunističkog projekta Dotršćina.
Veliki je broj zatočenika iz zatvora u Lepoglavi koji su prema podatcima projetka Dotršćina stradali ili u Lepoglavi ili tijekom transporta iz Lepoglave u Jasenovac, a navode se kao jasenovačke žrtve. Nikola Habazin rođen ocu Stjepanu 1919. godine u Zagrebu nije „nestao od ustaša u logoru Jasenovac“ 1945. godine, već je ubijen 1945. godine u Banovoj Jarugi na putu iz Lepoglave u Staru Gradišku. Ne navodi se tko ga je ubio. Tomo Kuzmec rođen ocu Mati 1917. godine u Zagrebu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je „ubijen sredinom travnja 1945. prilikom transportiranja zatočenika iz Lepoglave za Jasenovac“. Projekt Dotršćina je ovdje naveden kao jedini izvor podataka i iako uopće ne spominje ubijanje, čini se kao da popis treba povećati kako je god moguće. Mile (JUSP navodi Milan, ali spominje i inačicu Mile) Ladišić rođen 1906. godine u Brinju izgledno nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine jer sudeći prema komunističkom projektu Dotršćina „vjerojatnije je, da je ubijen ili u Lepoglavi ili tijekom transporta“. Pretvaranje raznih glasina u „neupitne“ podatke o žrtvama nije znanost već propaganda. Ovdje treba naglasiti da je jedini navedeni izvor za njega na mrežnom jasenovačkom popisu upravo projekt Dotršćina i iako taj projekt vjerojatnijom navodi smrt izvan Jasenovca, to djelatnicima spomen-područja izgleda ništa ne znači. Ako se istina ne podudara s unaprijed zadanim ciljevima, tim gore po istinu. Ivan Lenard rođen ocu Leonardu 1894. godine u Zagrebu nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je prema jednim izvorima streljan u Lepoglavi u travnju 1945. godine, a prema drugima „ubijen je sredinom travnja 1945. prilikom transporta zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac“. Viktor Renko rođen ocu Živoradu 1924. godine u Splitu nije ubijen 1945. godine od ustaša u Jasenovcu, već je „poginuo sredinom travnja 1945. pri transportu zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac“. Budući da je Projekt Dotršćina naveden kao jedini izvor podataka, izgleda da već samo spominjanje Jasenovca kao smjera kretanja djelatnicima spomen-područja odmah znači i smrt u Jasenovcu. Viktor Rosenwasser rođen ocu Eduardu 1922. godine u Osijeku nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je „ubijen sredinom travnja 1945. prilikom transporta zatočenika iz Lepoglave za Jasenovac“. Franjo Rumbak rođen ocu Franji 1897. godine u Krapinskim Toplicama nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je ubijen „prilikom transporta zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac (na dokumentu piše obratno, ali je ispravljeno strelicama) 15. travnja 1945.“. Đuro Sarošević rođen 1917. godine u Ivankovu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je ubijen „vjerojatno 15. travnja 1945. Prilikom transporta iz Lepoglave za Jasenovac“. Ana Šantek rođena ocu Stjepanu 1899. godine u Zagrebu nije ubijena od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je ubijena „prilikom transporta logoraša iz Lepoglave u Jasenovac 14. i 15. travnja 1945.“ Marija Škaberna rođena ocu Josipu 1920. godine u Slavonskom Brodu nije ubijena od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginula „prilikom transporta logoraša iz Lepoglave u Jasenovac 14. i 15. travnja 1945.“. Stjepan Vavra rođen ocu Adolfu 1908. godine u Banjoj Luci nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je ubijen „16. travnja 1945. prilikom transporta zatvorenika iz Lepoglave za Jasenovac.“ Franjo Vrbanec rođen 1911. godine u Kišćenici u Mađarskoj nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je ubijen „u travnju 1945. prilikom transporta zatvorenika iz Lepoglave za Jasenovac.“. Josip Antolić rođen ocu Vinku u Podskočima (projekt Dotršćina navodi Bribir, a i JUSP se poziva na to) nije ubijen 1945. godine od ustaša u Jasenovcu, već je ubijen „sredinom travnja 1945. za vrijeme transportiranja logoraša iz Lepoglave u Jasenovac“. Josip Banjšak rođen ocu Josipu 1928. godine u Zagrebu ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer se pretpostavlja da je „ubijen sredinom travnja 1945. u Lepoglavi“ kamo je naposljetku odveden nakon uhićenja krajem 1944. godine. Juraj Jugović rođen ocu Jurju (projekt Dotršćina ne navodi ime oca) 1918. godine u Gornjoj Dobri nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je „stradao za vrijeme transporta zatočenika iz Lepoglave za Jasenovac sredinom travnja 1945.“ Zvonimir Jurman rođen ocu Juri 1925. godine u Zagrebu (projekt Dotršćina navodi da je bio „stolar u Drenju, Zagreb“) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je ubijen „za vrijeme transportiranja zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac sredinom travnja 1945.“ Stjepan Kablar rođen ocu Stjepanu 1900. godine u Zagrebu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je ubijen „sredinom travnja 1945. za vrijeme transportiranja zatočenika iz Lepoglave za Jasenovac“. Robert Kleiner rođen ocu Rudolfu 1914. godine u Komiži nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je „stradao 15. travnja za vrijeme transporta zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac“. Josip Kolednjak rođen ocu Janku 1907. godine u Veternici nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je „stradao sredinom travnja 1945. prilikom transportiranja zatočenika z Lepoglave za Jasenovac“. Mihovil Kopričanec rođen ocu Josipu 1902. godine u Molvama nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je „stradao za vrijeme transporta zatočenika iz Lepoglave za Jasenovac 14. travnja 1945.“ Jakov Kordić rođen ocu Mati 1907. godine u Komiži nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je nestao prilikom transportiranja iz Lepoglave za Jasenovac 15. travnja 1945. godine. Franjo Kostrec rođen ocu Brcku 1920. godine u Jalševcu nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je „stradao 15. travnja 1945. za vrijeme transporta zatočenika iz Lepoglave za Jasenovac“. Zvonimir Mežnarić rođen ocu Josipu 1915. godine u Zagrebu nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je „poginuo 14. travnja 1945. prilikom transportiranja zatočenika iz Lepoglave za Jasenovac“. Eta Steinberger rođena ocu Mavri 1925. godine u Zagrebu ne bi smjela biti na jasenovačkom popisu budući da je prema nekim podacima možda „ubijena u samici Kuli (Lepoglava), a radi prijave agentice-provokatora da je pjevala partizanske pjesme“. Slavica Tkalec rođena ocu Antunu 1905. godine u Zlataru nije ubijena od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je ubijena prilikom transporta zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac sredinom travnja 1945.“. Viktor Topkin rođen ocu Vasiliju 1905. godine u Zagrebu (projekt Dotršćina navodi da je rođen u „Vladivkavkazu, SSSR“ (sic!), na što se i JUSP poziva, a dodatno Dotršćina navodi i da je živio u Zagrebu na Trešnjevki) nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je ili poginuo u Lepoglavi u ožujku 1945. godine ili je stradao „prilikom transporta zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac sredinom travnja 1945.“ Viktor Turk rođen ocu Stjepanu 1912. godine u Desnoj Martinskoj Vesi (JUSP navodi Sisak) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je 1945. godine ubijen u Sisku. Vinko Uroić rođen ocu Vinku 1914. godine u Velikoj Ludini ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer postoje izvori prema kojima je u jesen 1944. godine odveden u Lepoglavu gdje je 1945. godine ubijen. Josip Zamolo rođen ocu Ivanu 1923. godine u Dobrljinu (projekt Dotršćina navodi Dobrlin) nije ubijen 1945. godine od ustaša u Jasenovcu, već je strijeljan „u transportu prilikom evakuacije logoraša iz Lepoglave u Jasenovac 14. travnja 1945.“
Za neke navodne jasenovačke žrtve postoje podatci da su stradali u Auschwitzu, nekim drugim nacističkim logorima ili da su bili u talijanskim fašističkim logorima. Dragutin Reichert rođen ocu Emilu 1912. godine u Slavonskom Brodu (Projekt Dotršćina navodi Zagreb, a u napomenama jasenovačkog popisa navodi se i Staza kod Siska) ne bi smio biti na mrežnom jasenovačkom popisu jer postoje izvori da nije ubijen 1941. godine od ustaša u Jasenovcu, već da je ubijen u Auschwitzu 1942. godine što i JUSP Jasenovac navodi kao mogućnost, ali ipak ostavlja Izidora Levija na Dragutina Reicherta na popisu. Josipa Schlesinger rođena 1876. godine u Osijeku ne bi smjela biti na jasenovačkom popisu jer postoje izvori da je 1943. godine „odvedena u zatvor na Savskoj cesti, a potom u Auschwitz, gdje je ubijena“. Projekt Dotršćina navodi i da je prema drugom izvoru ubijena u Staroj Gradiški, a budući da je naveden kao jedini izvor u jasenovačkom popisu, postavlja se pitanje zašto se tamo onda uopće spominje Jasenovac, a ne Stara Gradiška? Margita Schlesinger rođena ocu Ignacu 1893. godine u Zagrebu (projekt Dotršćina navodi Mađarsku) ne bi smjela biti na jasenovačkom popisu jer postoje podatci da je „odvedena u logor Loborgrad, a potom u jedan od logora u Poljskoj, odakle se nije vratila“. Ernest Lederer (Dotrščina navodi Ernest Ruben) rođen ocu Vatroslavu 1917. godine u Zagrebu nije ubijen 1941. godine od ustaša u Jasenovcu jer je „u studenom iste godine pušten“, potom je nakon odlaska u primorje interniran u nekoliko talijanskih tj. fašističkih logora, 1943. godine odlazi u tzv. NOV tj. u komunističku gerilu te je na posljetku prema jednim izvorima poginuo 1945. godine „u bitci za Mošćenicu kod Petrinje i sahranjen u Blinji, a prema drugima, početkom svibnja 1945. U borbama kod Siska“. Znači opet isti obrazac kao i u mnogim slučajevima prije – netko je upućen u Jasenovac i to odmah antifa-trogloditima znači da je tamo i ubijen, iako je više nego očito da je kasnije pušten iz logora te da je bio vrlo aktivan. Puštanje na slobodu iz ustaških logora ne uklapa se u sliku koju su komunisti desetljećima stvarali o NDH. Ovdje kao da projekt Dotršćina namjerno nije naveden kao izvor da bi se prikrila prava istina. Zanimljivo da se u napomenama jasenovačkog popisa alternativno navodi da je Ernest Lederer stradao u Đakovu, premda se njegovo ime ne nalazi na popisu stradalih u tom logoru. Sve je to u komunističkom APP-stilu (ako prođe prođe).
Neki su prema podatcima iz projekta Dotršćina pobjegli iz logora pa nestali neki su stradali u raznim situacijama, čak i od partizana, ali svi su se našli na jasenovačkom popisu. Nazif Kurtović rođen 1902. godine u Nevesinju ne bi smio biti na popisu žrtava Jasenovca jer je prema izjavama svjedoka uspio pobjeći iz Jasenovca nakon čega mu se „zameo trag“, a čak i JUSP Jasenovac u svom mrežnom popisu navodi samo da je nestao. Izidor Levi rođen ocu Salamonu 1911. godine u Višegradu nije ubijen 1941. godine od ustaša u Jasenovcu, već je poginuo 24. studenog 1944. godine prilikom bombardiranja Jasenovca što čak i spomen-područje navodi pa je očito da ga nisu ubili ustaše. Branko – „Bumbar“ Sabljić rođen 1912. godine u Zagrebu ne bi smio biti na jasenovačkom popisu budući da je „prema jednom izvoru ubijen u zatvoru 23. prosinca 1941.“. Ilija Sarapa rođen ocu Stevanu 1880. godine u Vlahoviću ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer je „prema jednom izvoru ubijen u Zagrebu 1941.“ Elza Weinberger rođena ocu Hermanu 1882. godine u Karlovcu nije ubijena 1942. godine od ustaša u Jasenovcu jer je iz Jasenovca „prebačena u Đakovo, gdje je 13. svibnja 1942. godine umrla“. Na popisu stradalih u logoru Đakovo javno dostupnom na adresi http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo nalazi se Ela Weinberger-Kramer rođena 1882. u Karlovcu, umrla je 13. svibnja 1942. godine. Stjepan Tupek rođen ocu Ivanu 1925. godine u Sesvetama nije ubijen od ustaša u Staroj Gradiški 1945. godine, već je uhićen „1944. i ubijen 1945. u ustaškoj policiji“. Salamon Alkalaj rođen ocu Mojsiju 1903. godine u Travniku nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1941. godine, već je ubijen „na putu za Jasenovac 1941.“ Branko Kerpner rođen ocu Jakobu 1921. godine u Zagrebu ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer je „prema jednom izvoru ubijen u Jadovnom“. Zvonimir Klein rođen ocu Josipu 1917. godine u Zagrebu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo 30. ožujka 1945. godine prilikom bombardiranja Jasenovca što čak i spomen-područje navodi pa je očito da ga nisu ubili ustaše već partizani. Zvonko Vancaš rođen ocu Stjepanu 1924. godine u Zagrebu ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer po jednoj verziji „odveden i strijeljan u jesen 1941. u Novoj Gradiški“.
Iako je ovdje spomenutim lažnim jasenovačkim žrtvama od kojih su neke i šire poznate opet iznova pokazana crvena magla koja i dalje krije i podržava jasenovačke laži, to nisu sve lažne jasenovačke žrtve koje je moguće otkriti usporedbom podataka osoba u mrežnom jasenovačkom popisu i dokumentima projekta Dotršćina. Nove lažne žrtve su već pronađene i bit će objavljene u sljedećim člancima.
