Piše: dr. sc. Roman Malarić
https://www.youtube.com/watch?v=6JIcR7otDy4
Europska zajednica (EZ) je tijekom jugoslavenske krize (krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća) nastojala na razne načine utjecati na događaje u bivšoj Jugoslaviji.
U to vrijeme ona je predstavljala zajednicu od 12 država koje su iako ujedinjene radi postizanja stanovitih zajedničkih ciljeva imale i svaka svoje vlastite interese što se u velikoj mjeri odražavalo i na ukupno djelovanje te asocijacije koje je katkada ili bilo slabo koordinirano ili je kasnilo za događajima na terenu.
U prvo je vrijeme EZ (kao i druge relevantne međunarodne institucije, organizacije, pa i velike sile) podržavala opstanak Jugoslavije uz demokratizaciju političkih odnosa. Vidljivo je to, među ostalim i po Deklaraciji o budućim odnosima Jugoslavije i Europske zajednice iz prosinca 1990. godine prema kojoj je u budućnosti bio predviđen i ulazak Jugoslavije u Europsku zajednicu, a takvo stajalište je potvrđeno i u posebnoj Deklaraciji Europske zajednice iz ožujka 1991. godine u kojoj je navedeno da najbolje izglede za ulazak u Europsku zajednicu ima Jugoslavija, ali samo „ujedinjena i demokratska“. Ovo stajalište potvrđeno je i prigodom dolaska izaslanstva EZ-a u Beograd u svibnju 1991. godine, kada je naglašeno „da raspad Jugoslavije ne bi bio rješenje za njezine političke i privredne probleme“.
Međutim, zauzimanje ovakvog stava i donošenje deklaracija u kojima se govorilo o potrebi očuvanja Jugoslavije nisu spriječili agresiju JNA na Sloveniju i kasnije na Hrvatsku, niti utjecali na spremnost ovih republika da proglase neovisnost. Jedna od bitnih stvari koju tadašnja EZ, pa i cjelokupna međunarodna javnost nisu razumjevali, sastojala se u činjenici da je Jugoslavija bila nesposobna demokratizirati se – ponajprije zbog jakih unitarističkih tendencija Srbije i JNA, što je ujedno bio i temeljni uzrok nesporazuma u tadašnjoj SFRJ. Nastavi čitati DJELOVANJE EZ U JUGOSLAVENSKOJ KRIZI: Hrvatski ured pri Promatračkoj misiji EZ 1991-92 – Sjećanja sudionika