15.11.1991.: RAZARAČ SPLIT JE DOŠAO, ALI NAŠ RADIO I DALJE SE ČUO

Piše: mr. sc. Blanka Matković

15. studenog 1991. dočekala sam u splitskom Varošu, jednom od „odabranih ciljeva“ načičkanim starim trošnim kamenim kućama, gdje sam tada stanovala sa svojim roditeljima. Tog jutra sa ostalim susjedima potražili smo zaklon u prizemnoj sobi kuće na adresi Radmilovićeva 62 jer je do najbližeg skloništa bilo nemoguće doći. Velik dio projektila pogodio je Plinarsku i druge ulice u neposrednom susjedstvu, no najveći dio nije eksplodirao.

Ovaj tekst posvećujem poginulim pomorcima „Jadrolinije“ Dinku Marasu i Juri Klapiću koje je napad zatekao u teretnom prostoru trajekta „Vladimir Nazor“ u splitskoj luci, te svim sugrađanima i sugrađankama koji su izravno i neizravno sudjelovali u obrani Hrvatske.

 „Napad na Split – Preokret u ratu na moru: Jadran više neće trpjeti blokade“, naslov je teksta objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 16. studenog 1991., dan nakon napada na grad Split. Bile su to proročanske riječi jer bojevi u Splitskom i Korčulanskom kanalu ( 15. i 16. studenog 1991.)  predstavljali su velike pobjede tada još mlade Hrvatske ratne mornarice (HRM) nad znatno nadmoćnijom Jugoslavenskom ratnom mornaricom (JRM). Ovim pobjedama HRM je deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika, i uspostavila normalne komunikacije na moru, a JRM je bila prisiljena povući se iz unutrašnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu odakle njeni brodovi više nisu isplovljavali radi bojnih djelovanja i odakle su se konačno povukli u svibnju 1992. Osjećaji ponosa i sreće koje smo tada osjetili nažalost nisu potrajali. 18. studenog pao je grad Vukovar, a istog i narednog dana  (19. studenog) okupirana su ravnokotarska sela Škabrnja i Nadin gdje su srpski teroristi masakrirali velik broj mještana.

Na splitskom području JNA je raspolagala velikim vojnim snagama među kojima su bile i Zapovjedništvo JRM, Bataljun vojne policije-Dračevac, Ratna luka Lora s vojnom školom i pomorskom flotom, Vojna volnica, Vojnopomorska baza u Divuljama te niz skladišta s naoružanjem i opremom. Unatoč tome, Split je do studenog 1991. bio pošteđen žešćih napada. Do tog trenutka dalmatinski gospodarski kapaciteti uglavnom su prestali s proizvodnjom, kopnene komunikacije su bile presječene, plovni putovi pod nadzorom JRM, uvjeti života, naročito na otocima, bili su sve teži, a borbe su se već vodile na svim dalmatinskim bojištima.

16. rujna JRM je blokirala sve hrvatske luke, a prva pomorska blokada potrajala je do 23. rujna. U tom razdoblju vođene su žestoke borbe za grad Šibenik koji je granatiran s mora, kopna i zraka. Istovremeno su zabilježeni i značajni uspjesi hrvatskih postrojbi koje su zauzele vojarnu u Pločama (akcija Zelena tabla – Male bare14./15. rujna 1991.) čime je započeta blokada i osvajanje vojarni, skladišta oružja te različitih vojnih objekata JNA u Hrvatskoj (tzv. Rat za vojarne).

Izvor: Nedjeljna Dalmacija, 29.9.1991. Andrija Matijaš-Pauk postao je jedan od heroja Domovinskog rata. Poginuo je 9. listopada 1995. kod Mrkonjić-Grada tijekom Operacije „Južni potez“.
Izvor: Nedjeljna Dalmacija, 29.9.1991. Andrija Matijaš-Pauk postao je jedan od heroja Domovinskog rata. Poginuo je 9. listopada 1995. kod Mrkonjić-Grada tijekom Operacije „Južni potez“.

Do 19. rujna 1991. zarobljeno je ili se predalo 36 vojarni i skladišta te 26 drugih vojnih lokacija. Svega tjedan dana kasnije, 25. rujna 1991., Vijeće sigurnosti (VS) UN-a prihvatilo je Rezoluciju (713) o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije čime je srpskom agresoru omogućeno lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH. Stoga je osvajanje vojarni imalo presudan značaj za obranu Hrvatske jer je zadobiveni ratni plijen (više od 230 tenkova, 150 oklopnih transportera, 18 različitih brodova, 400 većih topova, 180.000 pušaka, ogromna količina streljiva i druga vojna oprema) bio višestruko veći od oružja s kojim je Hrvatska do tada raspolagala. Osvajanjem obalnih topničkih bitnica na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli omogućeno je naoružavanje netom ustrojene HRM (12. rujna 1991.) te stvoreni povoljni uvjeti za borbu s nadmoćnijim neprijateljem. Od dijelova topova osvojenih u Rogoznici i na Šolti 1. listopada 1991. ustrojene su i popunjene obalne topničke bitnice Kašjuni i Duilovo u Splitu.

Šoltanska bitnica, Izvor: Slobodna Dalmacija
Šoltanska bitnica, Izvor: Slobodna Dalmacija

Početkom listopada objavljena je druga pomorska blokada (3.-11. listopada 1991.) te je otpočeo žestok napad Jugoslavenske narodne armije (JNA) i četnika iz Crne Gore i Hercegovine na Dubrovnik i okolicu. Od tada je Dubrovnik bio pod neprestanim napadima i granatiranjem premda je stara gradska jezgra zaštićena poveljom UNESCO-a, a najžešći napadi zabilježeni su 11. studenog 1991. i 6. prosinca 1991.

Početak listopada bio je kritičan i za obranu Zadra. Nakon probijanja linije obrane i osvajanja Murvice i Crnog te dolaskom na Musapstan, JNA i srpske postrojbe krenule su na Zadar (5. listopada 1991.) i zaposjele brdo Križ, Briševo i dio Bokanjca; započelo je strašno razaranje Zadra, osobito njegova središta, no hrvatski branitelji obranili su grad. Istog dana JNA i četnici krenuli su u opći napad na svim hrvatskim bojištima, s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske, a NATO je procijenio da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati više od dva tjedna. U međuvremenu je u Poruci građanima BiH na RTV Sarajevo, Alija Izetbegović proglasio neutralnost BiH u ratu u kojem Srbija i JNA provode agresiju protiv Hrvatske i pozvao građane BiH da se ne odazivaju pozivima na služenje vojnoga roka u JNA ili na mobilizaciju.

„Ono što možemo učiniti je to da odbijemo da učestvujemo u ovom bezumlju. (…) Vaše je pravo i dužnost kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju. (…) Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i da odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.“ (iz poruke građanima A. Izetbegovića)

Brački branitelji, Izvor: Slobodna Dalmacija
Brački branitelji, Izvor: Slobodna Dalmacija

Na dan proglašenja hrvatske nezavisnosti, 8. listopada 1991., na šibenskom bojištu hrvatske postrojbe su u protunapadu potisnule neprijatelja iz Gaćeleza, Prokljana, Pamučara i Bribirskih Mostina. Istog dana JRM je objavila treću, ujedno i posljednju pomorsku blokadu koja je potrajala sve do 3. prosinca 1991. Tijekom tog razdoblja napadnut je Paški most, srušen je Maslenički most, a u polazne luke vraćeni su mnogi brodovi s humanitarnom pomoći. U ovakvim okolnostima bilo je samo pitanje vremena kada će JNA i JRM jače djelovati i na splitskom području.

U tekstu pod naslovom „SMB-tercet još plaši Splićane“, objavljenom u srijedu, 13. studenog 1991., Slobodna Dalmacija objavila je izvješće sa sjednice Kriznog štaba SO Split:

I nadalje je na splitskom prostoru što se vojnosigurnosne situacije tiče stanje bez značajnijih promjena. A ta formulacija, tumače nam u Kriznom štabu općine Split, znači da na kopnu nisu zabilježeni pokreti neprijateljski jedinica, dok je u splitskom akvatoriju i dalje usidren tercet neprijateljskih brodova, nastavljajući potpunu blokadu luke. Učestali su i preleti jugoavijacije nad splitskom regijom, no bili su izviđačkog karaktera. Rezime ukupne situacije nameće zaključak, rečeno je u Zapovjedništvu obrane grada, da opasnost za Split nije minula, pa je disciplinirano ponašanje svih i te kako značajno. Na snazi ostaju i nadalje mjere potpunog zamračenja…“

Narednog dana, 14. studenog 1991., Slobodna Dalmacija osvrnula se na informaciju o napadu na Split koju je 13. studenog 1991. novinaru Hrvatskog radija u Zagrebu dao Eddy Koestal, predstavnik za javnost promatračke misije EZ-a. Prema navodima Slobodne Dalmacije,  Koestal je tom prilikom prenio najvažnije pojedinosti iz pregovora koje su u nazočnosti članova Glavnog štaba promatračke misije u Zagrebu ranije tog tjedna vodili predstavnici hrvatskih vlasti i JNA. U tim je razgovorima, između ostalog, bilo govora i o mogućnosti prolaska humanitarnog konvoja za Vukovar, premještanju jedinica JNA iz Jastrebarskog, promatračima EZ-a koji se nalaze u Dubrovniku i Zeleniki u Crnoj Gori, o odlasku promatrača u Sisak i Petrinju itd. Na kraju svoje izjave Eddy Koestal je kazao i to kako je „zapovjednik JA u Splitu prenio ultimatum generala Kadijevića da se do 12 sati odblokiraju sve vojarne u gradu, inače će se grad napasti svim raspoloživim sredstvima“. Novinari Hrvatskog radija – Radio Splita odmah su stupili u kontakt sa zapovjednikom Zapovjedništva ZNG-a za srednju i sjevernu Dalmaciju, Matom Vidukom i gradonačelnikom dr. Petrom Slapničarom te emitirali njihove umirujuće izjave. Tek dan kasnije Split je doista napadnut.

PČ-176 Mukos, Izvor: Slobodna Dalmacija
PČ-176 Mukos, Izvor: Slobodna Dalmacija

Zbog stalnih uznemiravanja hrvatskih obalnih topnički bitnica i diverzanata koji su tijekom listopada i početkom studenog oštetili desetak neprijateljskih brodova, JRM je 14. studenog 1991. u područje Splitskog kanala poslala Taktičku grupu „Kaštela“ pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Zorana Gilića, zvanog Somosa. Brodovi JRM rasporedili su između Čiova i Šolte osim PČ-176 Mukos koji je upućen jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata, morski tjesnac između Šolte i Brača. U popodnevnim satima 14. studenog HRM je torpedirala Mukos i teško ga oštetila. Preživjela posada napustila je brod, a oštećeni brod oteglili su ribarskim brodom mještani Šolte i nasukali ga, čime je spašen od potonuća, kasnije obnovljen i uvršten u sastav HRM pod oznakom PB-62 Šolta.

PB-62 Šolta
PB-62 Šolta

Na Šolti s hrvatskim topnicima, Slobodna Dalmacija, 18.11.1991.

Nakon ovog događaja Komanda vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj pripravnosti. U noći sa 14. na 15. studeni 1991. ratni brodovi iz sastava Taktičke grupe „Vis“ otvorili su topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM. Topništvo HRM nije odgovorilo, no paljba je nastavljena po Milni i Gornjem Selu čime je nanesena znatna materijalna šteta, a u Milni je lakše ozljede zadobio 65-godišnji Zdeslav Lekšić. Kada je brodovlje JRM ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat zapovijedio je uzvraćanje paljbe nakon čega je oboren jedan zrakolov te je oko 5 sati ujutro TG „Vis“ bila prisiljena povući se iz Hvarskog kanala prema otoku Visu. Sat vremena kasnije, u 6 sati, kapetan fregate Dragan Jovin (čiji glas možete čuti na tonskom zapisu s početka ovog teksta), zapovjednik VPBR-31 „Split“ TG „Kaštela“ (poznatiji kao razarač „Split“), dao je zapovijed za djelovanje po unaprijed „odabranim ciljevima“ u Splitu, a ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima u vojarnama u Splitu i Divuljama.

Napad na Split, HRT
Napad na Split, HRT

Iz razgovora članova posada JRM: „Dejstvujte na ciljeve…imate podbačaje…gađajte svetionik Pomorac…pazite malo na elevaciju, ide vam sve preko, tamo u Varoš“

"Vojni ciljevi" u Varošu, Izvor: Slobodna Dalmacija
“Vojni ciljevi” u Varošu, Izvor: Slobodna Dalmacija

Iako su prema gradu prvi hici iz Lore upućeni u 23.15 u četvrtak navečer (14. studenog 1991.), žestoki topnički napad na grad Split otpočeo je oko 6,30 te je brojne građane zatekao na spavanju. Među „odabranim ciljevima“ nalazili su se Muzej hrvatskih arheoloških spomenika na Mejama, zgrada Općine Split u kojoj je direktno pogođena soba tadašnjeg sekretara narodne obrane mr. Mladena Bujasa, sportski kompleks na Gripama (nedaleko Radio Splita koji je bio moguća meta), poljudski bazeni, crkvica Gospe od Pohođenja u Spinutu koja datira iz 5. stoljeća, zgrada starog splitskog rodilišta, kaskade na Mejama, Higijenski zavod, Tehnička škola u čijoj su se neposrednoj blizini, u Teslinoj ulici na brojevima 10 i 12, nalazile Osnovna škola „Spinut“, II. gimnazija Split i moja tadašnja škola I. gimnazija Split, zgrada Veslačkog kluba

Stari Hajdukov plac, Izvor: Slobodna Dalmacija
Stari Hajdukov plac, Izvor: Slobodna Dalmacija

„Gusar“, stari „Hajdukov“ plac, Spomenik palim pomorcima na Katalinića brigu (otkriven 10. rujna 1958. upravo na 12. obljetnicu osnivanja mornarice NOVJ), neboder poduzeća Koteks, Trajektna luka gdje su izrešetani „Bartol Kašić“ i „Vladimir Nazor“ te drugi civilni objekti.

Plan razaranja Splita s mora i iz zraka, Nedjeljna Dalmacija, 29.9.1991.

Stara gradska jezgra, Izvor: Slobodna Dalmacija
Stara gradska jezgra, Izvor: Slobodna Dalmacija

Hrvatski radio – Radio Split objavio je javni apel da se traže topnici i svi oni koji znaju upravljati topovima. Odazvalo se stotinjak ljudi koji su pomogli obraniti grad.  Zapovjednik HRM admiral Sveto Letica intervenirao je kod europske misije i razgovarao s generalom-majorom Nikolom Mladenićem, predstavnikom  komande Vojnopomorske oblasti, tražeći prekid vatre. Intervencija nije uspjela unatoč Letičinom upozorenju da će HRM biti prisiljena aktivirati obalske baterije. S obzirom da njegov zahtjev nije prihvaćen, Letica je naredio otvaranje vatre.

Dioklecijanova ulica, Izvor: Slobodna Dalmacija
Dioklecijanova ulica, Izvor: Slobodna Dalmacija

Topničke posade sa splitskih Kašjuna te s položaja Vela Straža na Šolti i Golo brdo na Braču odmah su uzvratile paljbu pa su nešto poslije 7 sati brodovi JRM odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM. U međuvremenu je djelovala i protuzračna obrana HRM jer je situacija u Splitskom kanalu prisilila JRM da u pomoć pozove šest zrakoplova od kojih su dva oborena. Oko 8 sati zapovjednik TG „Kaštela“ zapovjedio je povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala i to najdužom rutom – Bračkim, Hvarskim, Neretvanskim i Korčulanskim kanalom – zahvaljujući činjenici da su Splitska vrata bila minirana početkom  listopada.

Oštećena crkva Gospe od Pohođenja u Spinutu, Izvor: Slobodna Dalmacija
Oštećena crkva Gospe od Pohođenja u Spinutu, Izvor: Slobodna Dalmacija

U tekstu pod naslovom „Brod koji bi trebao umrijeti od stida“, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji od 18. studenog 1991. na stranici, istaknuto je da je „glavna udarna snaga podmuklog napada okupatorske mornarice na grad Split u petak 15. studenog 1991. godine bio brod-zločinac VPBR-31 ‘Split’…“ koji je

„otvarajući vatru po gradu Splitu, njegovim ljudima i zgradama, pogođen veoma teško od snaga hrvatske obrane i sada se nalazi u luci Vis. Teško oštećena fregata ‘Split’ do viške je luke doplovila ili vlastitim motorom na plinski pogon ili je dotegljena, kažu nam stručnjaci u Zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice. Prema vijestima iz Visa, fregata ‘Split’ je podignuta i ne vide se na njoj oštećenja sa strane, pa se pretpostavlja da je ozbiljno oštećen pogocima ispod mora. Otvori na brodu su veliki, što svjedoči i podatak o veoma velikom prodoru vode u njegov trup. Njegov je zapovjednik, naime, tražio od drugih ratnih brodova da mu pomognu crpsti vodu. Priskočile su topovnjače i svojim crpkama omogućile mu se da dovuče do Visa. Po svemu sudeći, fregata ‘Split’ doživjela je ozbiljna oštećenja u dijelu strojarnice. Stoga se može zaključiti da će njegovo osposobljavanje za nove akcije trajati duže vrijeme. Vjerojatno će u viškoj bazi ‘Split’ biti ručno zakrpljen i otegljen u Crnu Goru na remont ili u brodogradilište Bijelu ili u Remontni takov ‘Save Kovačevića’ u Tivtu. Fregata ‘Split’ građena je u Sovjetskom Savezu, a kod nas je dva puta nadograđivana – jednom je bila i na velikom remontu. Kupljena je 1980. godine od SSSR-a kao protupodmornički ratni brod, ali je nadogradnjom u dvije faze postala i raketni brod…Zapovjednik fregate ‘Split’ je kapetan fregate Dragan Jovin, rodom iz Zrenjanina. Pod njegovim zapovjedništvom je 12 mornaričkih časnika, 28 dočasnika i 75 mornara…U toku prljavog rata protiv Hrvatske s broda je otišlo 15 časnika i dočasnika i sada na njemu nema nijednog Hrvata ni Slovenca…“

 Admiral Sveto Letica: „Neka se ne vraćaju…“

Razarač "Split" prije odlaska u staro željezo
Razarač “Split” prije odlaska u staro željezo

VPBR-31 „Split“ doista je s Visa otegljen u Boku kotorsku gdje je u sastavu Mornarice SR Jugoslavije preimenovan u „Beograd“. 2013. prodan je Albaniji i u Draču razrezan za staro željezo. Tako je neslavno završila povijest pobjegulje „Split“, ratnog broda koji je napadao grad čije je ime nosio i koji je punom brzinom napustio Brački kanal ispraćen „čestitkama“ hrvatskog obalnog topništva. U svojoj izjavi Slobodnoj Dalmaciji, objavljenoj 16. studenog 1991., Letica je istaknuo da

ćemo, ukoliko i dalje nastave gusarska razbojstva, biti spremniji da još jačom vatrom s naših obalskih baterija i drugim sredstvima udarimo po njihovim brodovima, bez obzira na gubitke. Vjerujem da će morati poslije svega da vode računa i da dobro razmisle da li će svojim brodovima ući u Brački kanal. Ako uđu i počnu otvarati vatru, odgovorit ćemo svim raspoloživim sredstvima. A ja bih im poručio da se više ne vraćaju u Brački kanal…“

Istog dana general-major Nikola Mladenić je nakon sastanka s admiralom Svetom Leticom u splitskom hotelu „Marjan“ bio prisiljen potpisati prekid vatre na području od Ploča do Trogira te od Lastova do Lošinja. Komentirajući napad na Split, Mladenić je tom prilikom izjavio:

Ja sam u ovom gradu već skoro trinaest godina. Duša me bolela. Ja sam ovu Dalmaciju gradio dvadeset i pet godina. I mislim da nitko nema pravo da je ruši. E, sada, tko je donio odluku da je ruši…Treba obe strane pitati. Ne samo jednu…“ (Prekid vatre, Slobodna Dalmacija, 17.11.1991., str. 3)

Razgovor s posadama bračkih branitelja, Slobodna Dalmacija, 19.11.1991.

Jedna od oštećenih kuća u središtu Splita, Izvor: Slobodna Dalmacija
Jedna od oštećenih kuća u središtu Splita, Izvor: Slobodna Dalmacija

Granatiranjem splitske gradske jezgre i Dioklecijanove palače nanesena su teška oštećenja spomenicima svjetske baštine. U napadu su ozljeđeni civili Neda Kovačić (53), Ante Vidović (39), Milan Sunara (39), Mate Domaćin (49), Marina Mamić (9), Milena Mamić (31), Anđelka Čulić (50), Sanja Čulić (17) te gardist Dragan Češlić (25). Zbog vojnih operacija u splitskom akvatoriju u splitsku luku nije mogao uploviti Jadrolinijin feribot „Slavija“ koji nije smio prevoziti više od 1200 ljudi, a prevozio je oko 3500 putnika iz Dubrovnika – ranjenika, trudnica, djece, staraca. „Slavija“ je nastavila put prema Rijeci te postala simbol probijanja pomorskih blokada. Na brodu je rođen Hrvoje Konsuo, a umro Nikola Mioč (1934.).

Istog jutra dvaput se oglasio znak za opću i zračnu opasnost i na području općine Trogir. Tijekom trajanja uzbune u vojarni u Divuljama zamijećeni su pokreti vojske pokraj artiljerijskog oružja, a na njihov gat pristala je i karkasa iskrcavajući teret. Neprijateljskih brodova u trogirskom akvatoriju nije bilo, no zračni prostor nadlijetalo je više zrakoplova na području između Čiova i Brača, dok je helikopter kružio oko rta Gomilica.  Oko 8 sati brod JRM, krečući se prema Šibeniku, otvorio je vatru prema punti Teketa na Drveniku Malom.

Vojni cilj: Kiosk Slobodne Dalmacije na Rivi, Izvor: Slobodna Dalmacija
Vojni cilj: Kiosk Slobodne Dalmacije na Rivi, Izvor: Slobodna Dalmacija

Tjedan dana nakon napada na Split u tekstu pod naslovom „Split će napasti noću iz zraka“, objavljenom u Nedjeljnoj Dalmaciji 21. studenog 1991. (str. 7), istaknuto je da su se tijekom napada 15. studenog 1991. tukli, odnosno promašivali ciljevi čije su koordinate bile ucrtane u plan napada na Split pod nazivom „Klasa“ koji je razrađen za Taktičku grupu „Kaštela“ nekoliko mjeseci ranije. S mora je, prema tom planu, trebalo gađati gospodarsku komoru, zgradu općine Split, dvije benzinske crpke – kod hotela Marjan i iza tunela u Spinutu – zgrade državnih institucija na Katalinića brigu i kompleks ACY. Objekti koji su 15. studenog 1991. pogođeni poklapali su se s objektima spomenutima u tom planu ili pak s njihovim „susjedstvom“. No, u tom trenutku nitko sa sigurnošću nije mogao reći je li bitka za Split bila doista okončana.  „Ukoliko se komande JA ipak odluče napasti Dioklecijanov grad, napad će se dogoditi prema novim odrednicama za izradu plana borbenog zadatka. Analitičari tvrde da bi se – ako se dogodi – Split napao iz zraka i to noću – također po zadanim ciljevima koji obuhvaćaju elektroenergentska postrojenja, položaje hrvatskih snaga, zapovjedništva HV, zgradu policije uprave.“, istaknuo je autor Andrija R. Popović u spomenutom tekstu. Do takvog napada na Split ipak nije došlo. Umjesto toga, 29. studenog 1991. u ropotarnicu povijesti otišla je željezna konstrukcija s četiri slova Titova imena koja je „ukrašavala“ splitski Marjan i dominirala gradom. Više o tom događaju objavljujemo na našoj web stranici 29. studenog 2016.

Split će napasti noću iz zraka, Nedjeljna Dalmacija, 21.11.1991.

23. studenog 1991. u Genevi je potpisan sporazum o deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske. 3. prosinca 1992. u Splitu je potpisan „Sporazum o povlačenju bivše JNA s prostora Republike Hrvatske“ čime je i formalno okončana 3. pomorska blokada. Ratna luka Divulje kod Splita napuštena je 22. prosinca 1991., a vojni kompleks Lora 4. siječnja 1992.

U međuvremenu su borbe nastavljene na većini hrvatskih bojišta. 24. studenog 1991. srpsko-crnogorske postrojbe okupirale su dubrovačko predgrađe Mokošicu. Potkraj prosinca pretrpjeli su težak poraz kod Šibenika gdje je Hrvatska vojska oslobodila selo Čista Mala. Početkom siječnja 1992. okupirani su Novigrad, Pridraga, Paljuv i Podgradina u zadarskom zaleđu, no u pokušaju daljnjeg osvajanja u zadarskoj okolici, srpske postrojbe su poražene i natjerane u povlačenje čime je Hrvatska vojska uspjela zadržati važnu prometnicu Zadar-Karlovac.

Do kraja 1991. u Hrvatskoj je bilo oko 500 000 izbjeglica i prognanika. Kombiniranim topničko-zrakoplovnim napadima jugovojska i srpske postrojbe sustavno su uništavale 45 % Hrvatske, od toga 95 % civilnih ciljeva. U trenutku napada na Split, na području Splita, Solina i Kaštela nalazilo se preko 16 000 prognanika iz ratom zahvaćenih područja diljem Hrvatske.

15. studenog 1991. Radio Split nastavio je emitirati program i izravno prenosio u eter pomorsku bitku za Split. Ovim putem zahvaljujem tadašnjem uredniku Radio Splita i trenutnom v. d. glavnog urednika Radio Splita g. Josipu Krželju, čovjeku kojeg svi rado pamtimo po poznatoj rečenici izrečenoj 6. kolovoza 1995. „Ovdje Hrvatski radio Knin“, na ustupanju tonske snimke s početka ovog teksta. Sukladno svom obećanju, razarač „Split“ je tog jutra došao i bilo mu je to posljednje „dejstvovanje“, a naš Radio Split još se uvijek čuje.

IZVORI:

  1. Slobodna Dalmacija, 13. studenog 1991.
  2. Slobodna Dalmacija, 14. studenog 1991.
  3. Slobodna Dalmacija, 16. studenog 1991.
  4. Slobodna Dalmacija, 17. studenog 1991.
  5. Slobodna Dalmacija, 18. studenog 1991.
  6. Slobodna Dalmacija, 19. studenog 1991.
  7. Nedjeljna Dalmacija, 21. studenog 1991.
  8. Nedjeljna Dalmacija, 29. rujna 1991.
  9. Kronologija Domovinskog rata
  10. Ivan Banovac: Split u Domovinskom ratu, Završni rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, 2015
  11. Narod.hr

 

PRILOG:

Postupak protiv Mile Kandića i dr., za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva

PRVOSTUPANJSKI POSTUPAK

Opći podaci

Okružni sud u Splitu

Broj predmeta: K-54/92

Raspravno vijeće: sudac Igor Benzon, predsjednik Vijeća, sutkinja Marica Šćepanović, članica Vijeća, suci porotnici Miljenko Pražen, Ante Jerković i Ivan Šetka, članovi Vijeća

Optužnica: Okružnog državnog odvjetništva Split broj KT-5/92 od 7. srpnja 1992. godine, broj KT-72/92 od 21. prosinca 1992. godine, broj KT-72/02 od 26. kolovoza 1993. godine – podneskom broj KT-72/92 od 3. rujna 1993. uređen je redoslijed optuženika te je preciziran činjenični i pravni opis djela

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Mile Kandić, Nikola Mladenić, Nikola Ercegovac, Dojčilo Isaković, Ljubiša Beara, Nikola Zdravković, Slobodan Tejić, Ljubo Šekuljica, Jovan Strugar, Tomislav Stamatović, Živomir Ninković, Pavle Pantić, Mladen Vučeljić, Petar Koljanin, Milan Urošević, Ilija Brčić, Dragan Jovin, Nedjeljko Stolić, Branislav Crnić, Dragiša Lekić, Zoran Gilić, Milomir Šuka, Miroslav Pejčić, Milan Kovač, Radoslav Manojlović, Miljenko Jakovljević, Dane Kokotović, Dragan Tarbuk, Radovan Štetin, Risto Zekanović, Dragutin Horvat i Ivan Tomajić – svi optuženici su nedostupni, osim Nikole Mladenića i Ivana Tomajića

Žrtve:

– ubijeni: Dinko Maras, Jure Kalpić, Darko Jurišin i Nikola Perleta

– ranjeni: Šimun Carić, Zlatko Udžemija, Tomislav Tomaš, Ivica Vidović, Robert Ostojić, Goran Zlopaša, Igor Duh, maloljetni Igor Marušić (17), Ivana Ćesić, Ana Omrčen, Boško Džolić, dječak Dražen Šundov (4), Ante Vidović, Mate Dumanić, Anđelka Čulić, Sanja Čulić, Mirko Bikić, Vinko Gović, Mario Jelača, Boško Balen i Ivan Grubišić

Presudom Okružnog suda u Splitu broj K-54/92-50 od 14. rujna 1993. godine svi optuženici osim optuženog Ivana Tomajića proglašeni su krivima što su od 14. rujna 1991. do 28. siječnja 1992. na širem području općina Split, Trogir, Kaštela, Solin, Brač i Ploče, obnašajući dužnosti zapovjednika određenih zapovjedništava, službi i borbenih postrojbi tzv. JNA, provodeći odluke i planove generalštaba tzv. JNA o stvaranju tzv. Velike Srbije, koji su u sebi sadržavali i potpuno opkoljavanje svih luka i gradova na Jadranskom moru na području Republike Hrvatske, te uporabu sile i terora spram civilnog stanovništva i njegove imovine, zapovijedili ili prenijeli zapovjedi potčinjenima o opkoljavanju svih gradova i civilnog stanovništva na području Splita i okolice te zapovijedili otvaranje vatre po gradovima, naseljima i civilnom stanovništvu, koje su njihovi potčinjeni i izvršili.

U razaranjima je počinjena velika materijalna šteta. Ranjeni su civili Šimun Carić, Zlatko Udžemija, Tomislav Tomaš, Ivica Vidović, Robert Ostojić, Goran Zlopaša, Igor Duh, maloljetni Igor Marušić (17), Ivana Ćesić, Ana Omrčen, Boško Džolić, dječak Dražen Šundov (4), Ante Vidović, Mate Dumanić, Anđelka Čulić, Sanja Čulić, Mirko Bikić, Vinko Gović, Mario Jelača, Boško Balen i Ivan Grubišić. Smrtno su stradali civili Dinko Maras, Jure Kalpić, Darko Jurišin i Nikola Perleta,

Izrečene su im kazne zatvora:

– Miletu Kandiću, Nikoli Mladeniću, Nikoli Ercegovcu, Dojčilu Isakoviću, Ljubiši Beari, Jovanu Strugaru, Tomislavu Stamatoviću, Živomiru Ninkoviću, Iliji Brčiću i Draganu Jovinu u trajanju od 15 godina;

– Dragiši Lekiću od 14 godina;

– Petru Koljaninu, Milanu Uroševiću, Zoranu Giliću, Milomiru Šuki, Miljenku Jakovljeviću, Danetu Kokotoviću, Radovanu Štetinu i Dragutinu Horvatu od 13 godina;

– Slobodanu Tejiću, Nedeljku Stoliću, Branislavu Crniću i Miroslavu Pejčiću od 12 godina;

– Risti Zekanoviću od 11 godina;

– Draganu Tarbuku od 10 godina;

– Pavlu Pantiću i Mladenu Vučeljiću od 8 godina;

– Nikoli Zdravkoviću, Ljubi Šekuljici, Milanu Kovaču i Radoslavu Manojloviću od 7 godina.

Protiv optuženika Ivana Tomajića, primjenom Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, odbijena je optužba za kazneno djelo službe u neprijateljskoj vojsci iz čl. 108. st. 1. OKZ RH.

Presudu Okružnog suda u Splitu od 14. rujna 1993. pogledajte ovdje.

ODLUKA VSRH

Vrhovni sud Republike Hrvatske 7. rujna 1994. donio je presudu i rješenje broj I Kž 381/1994-3 kojima je:

– djelomično uvažio žalbu državnog odvjetnika i preinačio presudu u odluci o kaznenim sankcijama tako da su optuženici Mile Kandić, Nikola Ercegovac, Dojčilo Isaković i Živomir Ninković osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina;

– djelomično je uvažena žalba opt. Nikole Mladenića te je u odnosu na njega preinačena presuda o kazni pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina;

– uvažene su žalbe optuženika Nikole Zdravkovića, Nedeljka Stolića, Branislava Crnića, Dragiše Lekića, Zorana Gilića, Milomira Šuke, Miroslava Pejčića, Milana Kovača, Radoslava Manojlovića i Miljenka Jakovljevića, a po službenoj dužnosti u odnosu na optuženike Pavla Pantića, Mladena Vučeljića, Milana Uroševića, Daneta Kokotovića, Dragana Tarbuka, Radovana Šetina i Ristu Zekanovića, ukinuta je prvostupanjska presuda i u odnosu na njih predmet je vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje;

– uvažena je žalba opt. Ivana Tomajića, preinačena je prvostupanjska presuda te je u odnosu na njega donesena oslobađajuća presuda;

– žalbe državnog odvjetnika i opt. Nikole Mladenića u preostalom dijelu, a u cijelosti žalbe optuženika Mileta Kandića, Nikole Ercegovca, Dojčila Isakovića, Ljubiše Beare, Tomislava Stamatovića, Jovana Strugara, Živomira Ninkovića, Ilije Brčića, Dragana Jovina i Dragutina Horvata odbijene su kao neosnovane te je u pobijanom a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

Presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pogledajte ovdje.

ODBIJANJE IZRUČENJA

Ilija Brčić uhićen je u Italiji 2007. godine, no pušten je iduće godine. Italija je odbila izručiti Brčića Hrvatskoj. Brčić je umro koncem 2010. godine.

OBUSTAVA POSTUPKA

Županijski u Splitu u srpnju 2013. obustavio je kazneni postupak protiv Nikole Zdravkovića, Dragana Tarbuka, Radovana Štetina i Riste Zekanovića. Zaključeno je da nema osnova za daljnji kazneni progon.

Napomena: Ovaj tekst objavljen je i na portalu Dragovoljac.com

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2016/11/13/15-11-1991-razarac-split-dosao-nas-radio-se-cuo/