JEDAN POGLED NA BITKU ZA VUKOVAR 1991.

Piše: Stipo Pilić, prof. povijesti i geografije

Autor posvećuje ovaj rad svim vukovarskim braniteljima

U ovom ću radu dati svoje viđenje bitke za Vukovar kroz dosadašnju literaturu i memoarske radove. Cilj ovog rada nije znanstveni, nego više jedna vrsta pregleda, ali ovo je poticaj za budućnost i jedan ozbiljniji i kvalitetniji rad.

 Uvod 

Bitku za Vukovar se od početka nastojalo relativizirati i instrumentalizirati za privatne, grupne, državne i razne političke ciljeve. To nije čudno, jer središtima „većih“ i „manjih“ moći svaka pojava sile i moći izvan njihova dosega i nadzora ugrožava, slabi i uništava njihovu moć. U tom smislu odnos prema toj bitki, kao uostalom prema svim događajima većeg značenja do danas stalno se pokušava relativizirati, instrumentalizirati, politizirati i na tim osnovama ideologizirati. Zato nije slučajno da su ti pokušaji od početka išli ne samo od političkih struktura, njihovih obavještajnih poluga i središta, nego i od znanstvenih ustanova i to hrvatskih, a na žalost i od hrvatskih povjesničara koji kotiraju visoko kao Hrvati u znanstvenim i društveno-političkim krugovima Hrvatske. To samo po sebi govori kako i koliko je povijest „službena“, a kako i koliko doista polazi od izvora, dokumenata i činjenica i na njima razvija priču i dolazi do spoznaja i zaključaka.

Nema sumnje da je bitka za Vukovar ključna i najznačajnija bitka Domovinskog oslobodilačkog rata od 1991.-1995., iako je u Hrvatskoj te 1991. bilo još značajnih i znamenitih bitki koje su imale važno i značajno mjesto kao što je bitka za Dubrovnik, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac ili Osijek. Sve su one na svoj način vrijedne i važne, sva su ta mjesta također geopolitički važna i značajna, ali na vrhu prije i poslije svih je bitka za Vukovar. Dapače, osobno smatram da je to najvažnija i najznačajnija bitka koju je hrvatska nacija vodila u cijeloj novovjekovnoj povijesti od XVI. st. do danas.

Zemljopisna obilježja Vukovara i Istočne Hrvatske kao preduvjet za bitku za Vukovar

Kako bismo mogli govoriti o bilo kojoj vojnoj akciji potrebno je vidjeti obilježja prostora u kojem se zbiva. Bojišna prostorija podrazumijeva prostor na kojem se izvodi ili je moguće vođenje vojnog djelovanja, odnosno na kojem se vodila i izvodila i bitka za Vukovar.

Obično i najčešće se kao prostor bitke za Vukovar podrazumijeva sam grad Vukovar. Grad Vukovar je bio poprište najvećih i najtežih borbi, ali nije bio jedini bojišni prostor ne samo napadača-agresora, nego i obrambenih snaga hrvatskih bojovnika, nego je to cijeli prostor Istočne Hrvatske. U ovom dijelu će se prvo navesti stalni slabo promjenjivi prirodni elementi prostora, a potom i oni vezani uz ljude, odnosno društveno-gospodarski faktori.

srusena-barokna-jezgra-sredista-vukovaraVukovar je središnja zemljopisna točka na Dunavu od Budimpešte do Beograda, najznačajnija i najvrjednija točka križanja raznih vrsta prometa. Prema tome nedvojbeno je da je njegovo primarno i najveće značenje položaj na Dunavu. No, da bi se mogao što pravilnije i točnije vidjeti geopolitičko i geostrateško značenje zemljopisnog položaja Vukovara potrebno je to sagledati i u širem prostoru, jer je suvremeni bojišni prostor, kao i onaj iz 1991., obuhvatom prilično velik i širok i zahvaća znatno veće prostore od onih na koje smo navikli. Izlazak na Dunav poslije izgradnje kanala Rajna-Majna-Dunav 70-ih godina XX. st. pojačao je dotadašnju ulogu i značenje zemljopisnog položaja Vukovara i u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dunav je tako Hrvatskoj postao dio mora i još jedna morska fasada i put za Crno more, Sjeverno more, Atlantski ocean, a Vukovar najvažnija točka toga puta. Time je Vukovar Hrvatsku uveo izravno na sjeverna i istočna mora i približio joj: Srednju, Zapadnu i Sjevernu Europu na zapadu, sjeverozapadu i sjeveru, te Istočnu Europu, Zapadnu i Središnju Aziju na istoku. Već od ranije Vukovar je zabilježen kao važna spona između panonskog dijela Srednje Europe i dinarsko-jadranske regionalne cjeline na jugu i jugozapadu, pa nije čudno da su već od XVII. st. izrađivani planovi za izgradnju kanala Dunav-Sava kako bi se skratio put i poboljšala povezanost i iskoristivost plovnih puteva Dunava i Save, osobito u tom dijelu. Kontakt grada u užem i širem smislu s različitim i raznolikim reljefnim prostorima od pamtivijeka je utjecao na razvoj prostora i grada. Sjeverno i sjeveroistočno od grada, na drugoj strani Dunava je niža Bačka kao dio nižeg istočnog dijela Panonske nizine koja se otvara i prostire od Tatra na sjeveru do Karpata na istoku. Istočno je dio Srijema u Republici Srbiji i Republika Srbija s osobito važnima i značajnim hidrografskim i prometnim čvorištem oko Beograda gdje se sastaju rijeke: Tisa, Dunav, Sava i Morava. Naselje koje je pandan Vukovaru na Dunavu, na Savi je Srijemska Mitrovica, rimski Sirmium po kojem je i cijeli Srijem dobio ime. Nastala je na najpovoljnijem prijelazu preko Save prema zapadnom dijelu Srbije.

Promatra li se Vukovar u širem prostoru Vukovar je na južnom rubu Panonske nizine. Južno je prepreka Dinarskog planinskog sustava i uzvišenje u odnosu na južni jadranski bazen i Jadransko more. Na zapadu su visoke Alpe, a na istoku Karpati. Jugoistočno je Šarsko-pindsko gorje i „balkanski“ prostor, posljednje uzvišenje prema Egejskom moru i „vratima“ Azije i Europe.

granatiranje-sredista-vukovaraVukovar je dio jedne od regija Republike Hrvatske koju zemljopisci nazivaju Istočna Hrvatska. Ta se regija prostire od Dunava i granice sa Srbijom do crte Virovitica – Daruvar – Novska, što je i granica poznate Šešeljeve crte Velike Srbije: Virovitica – Sisak – Karlovac – Karlobag. Prostor se često pojednostavljeno naziva Slavonija, iako je Slavonija samo jedan od dijelova toga prostora i jedna od više povijesnih i prostornih cjelina. Stoga je prihvatljivo, najbolje i najtočnije taj prostor nazivati jednostavno Istočna Hrvatska (R. Pavić, 1993.). Na istoku tog prostora je najniži njegov dio kao dio Panonske nizine poznat kao Istočnohrvatska ravnica koji je pravi bojišni prostor bitke za Vukovar. U tom se dijelu na istoku posebno izdvajaju Vukovarska i Vinkovačko-Đakovačka praporna (lesna) zaravan, povišeni dio Panonske nizine nastao u posljednjem ledenom dobu djelovanjem vjetra. Na Vukovarsku se zaravan nastavlja Fruška gora koja se spušta prema Vukovaru, kao i Vukovarska zaravan što agresora kao što je 1991. bila JNA, automatski dovodi u povoljniju stratešku i taktičku situaciju. Vukovarskoj i Vinkovačko-Đakovačkoj zaravni treba dodati manje takve zaravni: Erdutsko brdo s Daljskom planinom južno od utoka rijeke Drave u Dunav i istočnu tvrđavu Osijeka, a sjevernu Vukovara. U Baranji takva obilježja ima Bansko brdo kao sjeverna utvrda Osijeka i istočna Baranje. Uz veće rijeke Dravu, Dunav i Savu, te manje: Vuku, Bosut, Spačvu Biđ i Karašicu su naplavne nizine-poloji. Naplavne nizine manjih rijeka često su plavljene što je bilo izvorište nekada bogatoga slavonskog hrasta koji se najbolje i najviše još očuvao oko Spačve koja je najmanje meliorirana. Reljefna raznolikost stvorila je kroz povijest više povijesnih pokrajina koje se ovdje susreću: Srijem, Slavonija, Posavina, Podravina i Baranja.

jacanje-misicaU središnjem dijelu Istočne Hrvatske je geostrateški i vojno najznačajniji prostor slavonskih starih gromadnih gorja: Psunja, Papuka, Krndije, Dilj gore i Požeške gore koje okružuju Požešku kotlinu. Psunj je najviša planina regije i granica na zapadu Istočne Hrvatske prema Središnjoj Hrvatskoj. Sjeverno i južno od slavonskih gora su naplavne doline/nizine najvećih i najznačajnijih rijeka: Drave na sjeveru i Save na jugu. One prema tim planinama preko riječnih terasa i pobrđa prelaze u njihove najviše planinske dijelove. Navedene povijesne prostorne cjeline Slavonije, Posavine i Podravine nastavljaju se i u zapadnom dijelu Istočne Hrvatske, a njima se pridodaju Požeška kotlina i slavonske planine.

Iako je klima posljednji i najmanje bitan prirodni element koji utječe na bojna djelovanja, ona se u vojnoj povijesti u nekoliko slučajeva pokazala presudnom. Umjerena kontinentska stepska klima ovoga područja odlikuje se nižim padalinama tijekom cijele godine s maksimumima u proljetnom i jesenjem dijelu. Ljeta su prilično suha i vruća, a zime također suhe, ali dosta hladne. No, jesen 1991. pokazala se neuobičajeno suha i topla, s dosta niskim, gotovo nikakvim padalinama i tijekom listopada i prve polovice studenoga kada su izvođene najznačajnije vojne operacije JNA. To je agresoru omogućilo „produljeno“ djelovanje i pokazivanje kakvog-takvog uspjeha, premda bila i Pirova pobjeda. Kašnjenje JNA zahvaljujući čvrstoj i ustrajnoj obrani hrvatskih branitelja Vukovara i skori dolazak zime, zaustavili su tehnički znatno jaču JNA u daljnjim osvajačkim operacijama na Istočnohrvatskom bojištu i njezin prodor na zapad Hrvatske time je bio u potpunosti zaustavljen.

panorama-vukovara-s-vodotornjemRijeke Istočne Hrvatske većim dijelom teku od zapada prema istoku, osim Dunava koji od utoka u Republiku Hrvatsku do Vukovara teče pravcem sjever-jug, a od Vukovara do nešto iza Iloka zapad-istok. Od zapada prema istoku teku i rijeke Vuka i Bosut, s tim što se Vuka ulijeva u Dunav upravo u Vukovaru, dijeleći grad na viši, srijemski Stari Vukovar i niži slavonski dio grada, Novi Vukovar. Bosut je znatno sporiji s brojnim velikim meandrima i sa svojom desnom malom pritokom Spačvom većim dijelom tvori naplavnu ravan u kojoj su sačuvane najbogatije šume slavonskog hrasta lužnjaka. Taj dio je najnepovoljniji za suvremena vojna djelovanja, kako zbog močvarnosti terena, tako i zbog visokih, dobro očuvanih šuma.

U razmatranju prirodnih elemenata koji su utjecali i utječu na geopolitičku i geostratešku situaciju važno značenje ima biljni pokrov, odnosno šume. Prostor Istočne Hrvatske u prošlosti je bio bogat šumama hrasta lužnjaka koje su u ovom dijelu sačuvane do danas, posebice u jugoistočnom dijelu Istočne Hrvatske, dijelu poznatom kao Spačvanski bazen. Stoga i nije čudno zašto JNA nije usmjerila svoja djelovanja i na ovaj prostor jer bi time neizravno ugrozila i Vinkovce, Vukovar i Osijek koji su joj bili prvi i najvažniji cilj. No sjeverni podunavski dio, sjeverno od toka rijeke Bosut izdignutiji je dio riječnih i prapornih terasa i zaravni, te obronaka Fruške gore većim dijelom ratarski i vinogradarski, što ga čini „ogoljelim“ i znatno prohodnijim pa je razumljivo zašto su JNA i njezini saveznici za pravce svojih udara izabrali upravo te dijelove, a zašto nisu ni pokušali proboj na južnom dijelu bojišnice, pogotovo poslije rušenja mosta na Savi kod Županje.

Iz gore napravljene raščlambe osnovnih prirodnih elemenata prostora Istočne Hrvatske u kojem se izdvaja Istočnohrvatska ravnica kao glavna bojišna prostorija bitke za Vukovar vidi se dosta veliki broj tih prirodnih elemenata koji su utjecali na bitku za Vukovar i njezine rezultate. Ovime se još jednom pokazuje da prostor i priroda ima svoje zakonitosti koji nisu uvijek presudni za bilo koje pojave i procese, ali imaju svoje značenje, treba ih imati u vidu, bilo da se radi o analizi događaja iz prošlosti ili o predviđanju događaja u budućnosti, te nisu bez utjecaja.

Društveno – gospodarski faktori kao preduvjeti za bitku za Vukovar  

zupna-crkva-sv-filipa-i-jakova-u-vukovaru-1991Pored prostora stanovništvo kojeg čine ljudi i njihovi intelektualni i voljni potencijali onaj faktor koji presudno utječe na sva zbivanja u prostoru pa tako i bojna djelovanja. Pri tome treba razlikovati čovjeka kao osobu i jedinku koja donosi odluke važne u pojedinim trenutcima na višim i nižim razinama, manje i veće grupe i njihov udio u tim trenutcima, ali i stanovništvo kao podržavajući pozitivni faktor u tim posebnim trenutcima.

Naseljenost na području Istočne Hrvatske seže do mlađeg kamenog doba, a vezana je ili uz praporne zaravni ili uz riječne tokove. Od tada se izmjenjuju kulturni slojevi starčevačke kulture, potom Vučedolske kod Vukovara i Sopotske kod Vinkovaca. Pojavom željeza javljaju se i prvi poznati narodi: Iliri, Panoni i Kelti. Na prijelazu iz stare u novu kršćansku eru prostor zauzimaju Rimljani i uklapaju ga u svoje Carstvo, oblikujući pri tome u prvoj fazi svoj limes – granicu na Dunavu. Glavna naselja nalaze su podalje od Dunava: Mursa – Osijek, Cibalae – Vinkovci i Sirmium – Srijemska Mitrovica koja postaje glavnim gradom cijelog ovoga prostora. Kratkotrajna stabilnost uvjetovala je razvoj gospodarstva, porast stanovništva, romanizaciju i inkulturaciju prostora u tadašnje civilizacijske tijekove. Krajem IV., a osobito u V. st. prostor je meta brojnih barbarskih, prije svih germanskih naroda i Huna koji dolaze s istoka i uglavnom prolaze ovim prostorom ne zadržavajući se u njemu. Međutim njihovi prodori i osvajanja pustoše prostor od stanovništva tako da je period od V. do X. st. period seoba, pustošenja i kratkotrajnih osvajanja pri čemu se prostor prazni. Do stabilizacije dolazi dolaskom Hrvata u VIII. st., a potom Mađara u X. st. koji uspostavljaju dulju i stabilniju vlast u narednim stoljećima. Pojava Turaka Osmanlija u XV. i poč. XVI. st, dovodi do njihove gotovo dvostoljetne vladavine. Turci Osmanlije pri tome taktikom „spaljene zemlje“ čiste prostor od domaćeg autohtonog stanovništva, a preostalo stanovništvo koje ne odlazi islamiziraju. Poslije Velikog oslobodilačkog rata krajem XVII. st. Habsburška Monarhija na isti način, taktikom „spaljene zemlje“ čisti prostor od Osmanlija, a na njihovo mjesto doseljava etnički heterogeno stanovništvo koje čine: Nijemci, Hrvati, Srbi, Mađari, Rusini, Ukrajinci, Slovaci idr. Ovakva etnička i narodnosna izmiješanost stanovništva ostaje sve do poslije Prvog svjetskog rata, kada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)/Jugoslavija vrši kolonizaciju većim dijelom srpskog stanovništva. Pri organiziranju upravnih jedinica te države prvi se puta taj prostor više i značajnije veže uz veće prostorne jedinice u Srbiji. To i novo stanje poslije Drugoga svjetskog rata utjecat će na zahtjeve za pripajanjem cijelog Srijema i većeg dijela grada Osijeka u sastav Vojvodine kao dijela Srbije. Izmjena stanovništva osobito je intenzivirana poslije Drugoga svjetskoga rata kada što iseljeno što protjerano i internirano njemačko stanovništvo zamjenjuje najvećim dijelom srpsko stanovništvo s Banovine, Korduna, Like, Dalmacije i Bosne. Tako je nacionalni sastav stanovništva većim dijelom izmijenjen i narušen u korist srpskog stanovništva što je posebno važno kada se govori o bitki za Vukovar. No i plansko i sustavno naseljavanje srpskog stanovništva kako kroz kolonizaciju tako kroz industrijalizaciju ipak nije ni u jednoj općini Istočne Hrvatske dovelo do toga da je ono bilo brojnije. Dapače sve općine Istočne Hrvatske i dalje su imale veći udio hrvatskog nego srpskog stanovništva. Raznovrsnost i raznolikost stanovništva do karaj Drugog svjetskog rata uvelike je narušena njegovim posljedicama. To je pored boljševičkog komunističkog jednoumnog ideološkog sustava imalo za posljedicu i jednoumlje u pogledu nacionalne ideologije prije svega kao „jugoslavenske“, ali s već u međuratnom razdoblju izgrađenim velikosrpskim modelom.

Upravo je broj stanovništva i njegov udio pokazatelj važnosti prostora Istočne Hrvatske, osobito Istočnohrvatske ravnice ne samo kao geopolitički i geostrateški faktor, nego i kao gospodarski i prometni faktor za cijelu Republiku Hrvatsku, bez obzira na to što je on na periferiji, rubu ili repu Hrvatske. Budući nas zanima bojišni prostor bitke za Vukovar u ovom slučaju on obuhvaća Osječku i Vukovarsko-srijemsku županiju (ostale djelomično), njegova je površina 1991. iznosila 6185 km2 a tu je tada živjelo 557.670 stanovnika (http://www.dzs.hr, M.Sabolović, 2015.). To je 11, 66% tadašnjeg ukupnog stanovništva. Gustoća naseljenosti prostora je 90 stanovnika/km2, što je znatno iznad tadašnjeg prosjeka gustoće naseljenosti Republike Hrvatske i što također govori o važnosti prostora, iako je na periferiji.

dvorac-eltz-gradski-muzej-vukovarSamo u gradovima Vukovar, Vinkovci i Osijek, koji su bili izravna crta bojišnica i ratnih djelovanja, živjelo je preko 160.000 stanovnika ili više od jedne trećine. Pri tome treba imati u vidu da je na području tih gradova i općina živjelo više od 78.000 Srba, (Osijek: 33.146, Vukovar: 31.445, Vinkovci: 13.170: M. Sabolović, 2015.) stanovnika koji su se dali u kvislinge za obranu „njihove“ Jugoslavije ili pošto-poto stvaranje Velike Srbije. Tu treba imati u vidu i tzv. Jugoslavene kojih je na tom području bilo oko 16.500, iako tu treba biti oprezan, jer su demografska istraživanja pokazala da je među njima veći bio udio „hrvatskih“, nego „srpskih“ Jugoslavena. Znatan dio u toj populaciji činili su i mješoviti brakovi, što također treba imati u vidu. Iako je poslije Drugoga svjetskog rata znatno narušena slika raznolikosti naroda ovoga prostora, ostalih je naroda u ovim općinama bio i te 1991. znatan udio, oko 24.000, pa oni s Jugoslavenima čine više od 25% stanovništva ovih općina. Također je još jednom potrebno ponoviti i istaći većina se nacionalnih manjina 1991. stavila u obranu Republike Hrvatske, smatrajući je svojom Domovinom, a ne nikakvu Jugoslaviju ili Srbiju, što je važno imati u vidu kada se promatraju faktori obrane Republike Hrvatske na „vratima“ Hrvatske, Europe i Azije.

Gospodarstvo tog prostora logično je zasnovano na svojim prirodnim izvorima. Primarno je to zemlja, odnosno poljoprivreda i industrija zasnovano na toj i takvoj poljoprivredi. Glavno industrijsko središte cijele Istočne Hrvatske, a osobito ovoga prostora je Osijek s dobro razvijenom metaloprerađivačkom, strojarskom, prerađivačkom i prehrambenom industrijom, iza njega je bio Vukovar s najvećom industrijom kože i obuće u Jugoslaviji – „Borovo“, tekstilnom i prehrambenom industrijom, te Vinkovci s tekstilnom, građevinskom i prehrambenom industrijom te najznačajnije željezničko prometno čvorište bivše Jugoslavije. Tako su ta tri grada činila „Industrijski trokut“ Istočne Hrvatske i Hrvatske uopće u kojima je radilo preko 100.000 radnika što je danas nedostižna brojka. Istina gospodarstvo ovoga prostora bilo je velikim dijelom oslonjeno na plasman proizvoda na bliže beogradsko tržište i tržišta Srbije, ali to ne mijenja na industrijskom značenju tog prostora u to vrijeme. S druge strane to još više govori o tome kako je smjer politike „Velike Srbije“ vođen i kroz gospodarske koncepte i da ta politika nije nastala odjednom, odnosno da je ona ostala, opstala i nastavila svoj razvoj unatoč navodnom porazu velikosrpskih koncepata u socijalističkoj revoluciji i pobjedi komunizma i njegovih ideja u Drugom svjetskom ratu. Vođenje i provođenje operacije išlo je preko prostora u kojem je prevladavalo srpsko stanovništvo, bilo da se radilo o selima ili o dijelovima gradova, pa u tom smislu nema razlike između tzv. „urbanih“ i „ruralnihSrba, jer su svi oni poslužili kao osnova za provođenje politike Velike Srbije i vojne operacije vođene s tim ciljem na ovom prostoru. Zato danas gubi svaki smisao često ponavljanje s „druge strane“ maštovitog srpskog čuđenja „ko nas bre zavadi“, iako se i tada i danas znalo tko je zavadio i tko je zavađen. Uostalom te i slične agresivne politike vode se i provode i danas na tom prostoru, samo ne vojnim sredstvima i ratom, a u njima ne sudjeluje samo srpsko, nego i dio hrvatskog stanovništva, odnosno političkih i stranačkih elita i vlasti Republike Hrvatske i lokalnih vlasti tog područja.

agresija-jna-i-njezinih-kvislingaPrometno značenje ovoga prostora iznimno je značajno i ono daje posebnu važnost ovome hrvatskom prostoru, unatoč njegovom položaju na periferiji. Većina prometnih pravaca koji se u svakoj vojnoj akciji i operaciji koriste kao pravci vojnih  kretanja i djelovanja su longitudinalni pravci koji prate tokove rijeka i reljefa koji prati te rijeke. Budući da su glavni pravci agresije na Republiku Hrvatsku, Istočnu Hrvatsku i Vukovar išli iz pravca istoka, ti su pravci: podunavski uz Dunav: Ilok – Sotin – Vukovar – Osijek; spačvansko-posavski: Srijemska Mitrovica – Županja – Slavonski Brod i bosutski: Šid – Tovarnik – Vinkovci – Đakovo. Dok su prva dva pravca vezana uz rijeke, posljednji je pravac zapravo pravac koji je prati prapornu terasu, prvo Vukovarske, a potom Vinkovačko-Đakovačke praporne zaravni najvažniji. To je željeznički prometni pravac, „vrata Europe i Azije“ i „vrata Hrvatske“ koji u Vinkovcima sa željezničkim vezama Panonske nizine i Jadranskog mora čini najznačajnije raskrižje željezničkih prometnih pravaca u ovom dijelu Europe. Uz njega je cestovni pravac nešto manjeg značenja nego podunavski na sjeveru i posavski na jugu. Dio je to nekadašnjeg tzv. „Drang nach Osten“ – Prodora na Istok, ali i danas stalne težnje prometnog i gospodarskog povezivanja Europe i Azije.

Poprečni prometni pravci su: Erdut – Dalj –Vukovar – Vinkovci; Osijek – Vinkovci – Županja – Bosna i Hercegovina ( BiH ) i Osijek – Đakovo – Šamac – Slavonski Brod – B i H. U tom smislu ti prometni pravci dio su većeg i značajnijeg prometnog pravca Baltičko – Jadransko more (Baltik – Jadran) koji nikada nije izgubio svoje značenje od pretpovijesnog doba do danas. U kontekstu zbivanja bitke za Vukovar jako je važno da ni jednim od tih pravaca nije u potpunosti ovladala agresorska Jugoslavenska narodna armija (JNA) i njezini kvislinzi. Najvažniji prometni pravac koji je ona nadzirala je onaj koji je preko Baranje išao u Mađarsku, ali to nije uspjela kapitalizirati i ostvariti agresorske ciljeve s kojima je taj prostor okupirala.

Povijesni preduvjeti bitke za Vukovar

vucedolska-golubica-jarebicaDaleka i bogata prošlost prostora ukazuje na njegove vrijednosti i davno vojnostrateško značenje koje nije izgubilo na snazi do danas. Pojava prvih civilizacija od koje se može pratiti kontinuitet naseljenosti područja seže u vrijeme prije 6000 g. pr. Kr. i vrijeme Starčevačke kulture mlađeg kamenog doba. Ta je kultura na ovom području prešla u metalno doba i to njegovo prvo bakreno doba sa svjetski poznatom Vučedolskom kulturom. Tu se pored uoči Drugog svjetskog rata otkrivene Vučedolske golubice (jarebice), posebno izdvaja nalaz posude Orion arheologa Aleksandra Durmana od 1978., a za koji je on dvadesetak godina kasnije utvrdio da se radi o kalendaru i to najstarijem u Europi iz oko 2600 g. pr. Kr. Kroz svoja istraživanja A. Durman je otkrio i za sada malom broju ljudi predočio najstarije nalazište za proizvodnju metala i najvećeg proizvođača metalnih proizvoda u svijetu toga vremena, gdje su se prvi puta uporabili dvodijelni keramički kalupi koji su služili za izradu sjekira istih dimenzija i težine. Pronađeno ih je oko 60 i u tadašnjim uvjetima oni su predstavljali naoružanje možda za najveću i tehnološki najopremljeniju vojsku toga doba. Ujedno je u tom prostor u to vrijeme otkriveno dobivanje legure bronce miješanjem bakra i drugog metala, uglavnom kositra. Pri izradi tadašnjih oruđa i oružja nužno je bilo korištenje plina arsena, pa je tako nastala i Vučedolska jarebica (ranije se mislilo da je golubica) kao božice-zaštitnice tih brojnih kovača. Množina nalaza i njihova kvaliteta upućuju da je u to vrijeme prostor između Osijeka, Vinkovaca i Vukovara bio središte znanstveno-tehnološke revolucije Europe, a pravo vrednovanje arheoloških nalaza s ovoga područja tek treba uslijediti. Naseljenost se nastavila sve do dolaska prve, kroz pismo poznate civilizacije Rima i Rimljana.  U međuvremenu ovim su prostorom prošli Kelti, Iliri i u konačnici plemena Panonaca koji će se ovdje i naseliti i dati današnje ime cijelom prostoru Panonske nizine. No, tek dolazak Rimljana znači i ulazak ovog prostora u povijest. Rimljani prvo organiziraju granicu – limes na Dunavu s nizom utvrda-castruma od ušća Drave do ušća Save u Dunav. Gradovi nastaju nešto podalje od Dunava, prema zapadu i jugu: Mursa, Ciballae i Sirmium na Savi. Prvo je osnovana provincija Panonia, a potom je početkom II. st. ista podijeljena na Gornju Panoniju na zapadu i Donju Panoniju na istoku. Car Dioklecijan 297. Donju Panoniju dijeli na Panoniju Valeriu sjeverno od Drave, sa središtem u Pečuhu i Panoniu Secundu ili Drugu Paniniju između Save, Drave i Dunava sa središtem u Sirmiumu, danas Srijemskoj Mitrovici.

Seobe naroda zbivale su se još od III. st. pr. Kr., ali oni su se relativno bezbolno uklapali unutar Rima kao države do sredine IV. st kada i samo Rimsko Carstvo zapada u unutrašnju krizu. Nomadski narodi dolaze iz prostora Istočne Europe, s „onu stranu Dunava  i Rajne“, pa te rijeke s ranije organiziranim limesom ponovo postaju bitne za obranu i na njima se uspostavlja sustav vojnih obrambenih utvrda sličan onome iz prve faze organizacije vlasti Rima. U prvoj fazi druge pol. IV. st. ti narodi u svojim ratnim pohodima uglavnom pljačkaju, a tek će od V. st. postati sjedilački faktor i ostvarivati vlast na određenim prostorima. Seobu potiču Huni, tjerajući ispred sebe brojna germanska plemena među kojima su Zapadni Goti – Vizigoti, Istočni Goti – Ostrogoti Vandali, Svevi i dr. U prvoj pol. IV. st Huni osvajaju Panoniju Secundu, odnosno prostor između Save, Drave i Dunava, prostor bitke za Vukovar. To je vrijeme kratkotrajnih vladavina brojnih germanskih plemena, ali na ovom su prostoru svoju vlast najvećim dijelom ostvarivali stalno pokretljivi i ratnički Huni sve do pol. IV. st. kada umire njihov vojskovođa Atila i njihova se država raspada, a vodstvo preuzimaju Ostrogoti koji vladaju ovim prostorom, a krajem V. st. šire svoju državu u Italiji. Tijekom VI. st. nastavljaju ratnički i pljačkaški pohodi Gepida, Langobarda i Avara. Tridesetih godina tog stoljeća Justinijan obnavlja svoju vlast i u ovim područjima kada se obnavlja bivše središte Sirmium s novim imenom civitas Sancti Dimitrii-Svetog Dimitrija. Krajem VI. st. kada Langobardi napuštaju Panoniju osvajaju je Avari i osnivaju svoju državu koja s jednim prekidom postoji do kraja VIII. st. S Avarima u Panoniju već u VI st. dolaze Slaveni, a najksnije u VIII. st. i Hrvati. Od poč. VIII. st. Hrvati u međurječju osnivaju Panonsku ili Posavsku Hrvatsku koja će u raznim oblicima opstati do XI. st. Avari organiziraju središte svoje države „s one strane Dunava“, u Bačkoj, a u međurječju između Drave, Save i Dunava su Hrvati. Franačkim osvajanjem Drugog Avarskog kaganata krajem VIII. st. Franci, a od poč. IX. st. Hrvati su franački vazali u Panonskoj Hrvatskoj. Ljudevitov ustanak pokušao je srušiti podložnički položaj vladara Panonske Hrvatske, ali bez uspjeha. Franci su ostali seniorski gospodari, a Hrvati njihovi vazali. U IX.. st. se i u ovom prostoru organiziraju prvi oblici hrvatske vlasti, istina dosta nestabilni, kao uostalom sve vlasti do tada u Panoniji od Rimskog Carstva. Prodor Mađara krajem IX. i poč. X. st. jedan je od posljednjih od IV. st. Poslije toga dolazi do smirivanja situacije i prostor se politički, gospodarski i društveno stabilizira. O tome i vjerojatno većim dijelom Hrvatima govore otkrivene brojne nekropole, (Bijelo Brdo, Lijeva Bara, Stari Jankovci idr.), većim dijelom smještene oko današnjih naselja u ovom prostoru. To je u nedostatku drugih spomenika dokaz kontinuiteta naseljenosti ovoga prostora od mlađeg kamenog doba, ali i toga tko je činio većinu stanovništva tih naselja. Bili su to uglavnom Hrvati koji su od IX. i XI. st. Imaju najbrojniju ovom prostoru, a u to vrijeme nastaje povijesni pojam Slavonija koji označava prostor od rijeka Drave, Dunava i Save do Dinarskog gorja, odnosno Velike i Male Kapele i Plješevice. Iako prostor od druge pol. XI. st.  vjerojatno organiziraju Mađari, u prostoru je i dalje najveći udio Hrvata što nam potvrđuju dokumenti i spomenici iz XII. I XIII. st. Tada dolazi i do vala naseljavanja tada još relativno pustih i zapuštenih plodnih prostora većim dijelom Hrvatima, ali i drugim narodima iz Srednje Europe. Iz ovoga su vremena najstariji očuvani spomenici, ranoromaničke crkve koje su danas uglavnom izvan naselja, ali su po svoj prilici nekada bile njihov dio ili se one nalaze uz naselja s kontinuitetom postojanja, što govori da pravih prekida naseljenosti prostora nije bilo i da se stanovništvo i miješalo, a ne samo progonilo. Tijekom XII. i XIII. st. razvijaju se trgovišta i gradovi i obnavljaju civilizacijska obilježja. Vladavina Arpadovića, a od XIV. st. od Anžuvinaca, potom Luksemburgovaca i vladara iz raznih europskih vladarskih kuća nije mijenjala demografsku sliku stvorenu do X. st. pa je razumljivo da su u osnovi gospodarskog, društvenog, kulturnog i političkog života u ovom prostoru najbrojniji i najznačajniji kroz cijelo to vrijeme Hrvati. Tako 1231. Vukovar, s imenom Vukovo, postaje slobodni kraljevski grad, a od tada je zajamčeno njegovo neprekinuto povijesno postojanje, iako su pronađeni nalazi koji govore o naselju na tom prostoru najmanje od rimskog doba. Grad je tada smješten na desnoj obali Vuke i Dunava koji se danas zove Stari Vukovar. Tada se on razvija kao grad prije svega na prijelazu preko rijeke Vuke naplavnog dijela Slavonije u srijemski uzdignuti dio tadašnje države Arpadovića. Tu ulogu  prijelazne točke preko rijeke Vuke zadržat će praktično do danas. Daleko je važnija njegova uloga trgovačkog središta šire okolice, kojoj će se postupno pridodati i uloga političkog središta bliže i dalje okolice. Od XIV. st. grad sve više nosi naziv Vukovar i uz Ilok na istoku predstavlja najznačajnije gradsko i upravno središte tadašnje države.  Kroz XIV. i XV. st. prostorom i gradom vladaju razne velikaške plemićke obitelji, a od druge pol. XV. st. primat kao naselje preuzima Ilok, jer se na istoku i jugu pojavljuju Turci Osmanlije koji osvajaju Srbiju i Bosnu i povremeno upadaju i na ove prostore.

Početkom XVI. st. na vlast u Osmanlijskom Carstvu dolazi sultan Sulejman Veličanstveni koji kreće u znameniti pohod 1526. pri čemu prvo osvaja utvrde na rijeci Dunav do Vukovara, a potom i Vukovar, gdje preko rijeke Vuke gradi most (ostaci kojega se nalaze i danas u blizine glavne pošte) za prijelaz svoje vojske. Taj most će ostati u Vukovaru cijelo vrijeme vladavine Turaka Osmanlija do 1687. kada ga u tzv. Velikom oslobodilačkom ratu osvaja vojska Habsburgovaca. Prilikom osvajanja Turci Osmanlije se koriste njihovom dotadašnjom taktikom „spaljene zemlje“ pri čemu dolazi do pustošenja prostora i napuštanja gotovo cijelog dotadašnjeg stanovništva i naseljavanje novog koje dovode Turci Osmanlije. Za vrijeme turske vladavine Vukovar je značajno trgovačko-obrtničko i upravno središte njihove vlasti s vojnim funkcijama. Sličan, ali znatno veći most Sulejman će izgraditi u Osijeku preko Drave, a ti će mostovi i putevi uz Dunav koristiti njemu i njegovim nasljednicima kao glavni prijelazi preko velikih rijeka na putu prema zapadu i Habsburškoj Monarhiji. Isto će značenje prijelazi preko Drave i Vuke imati i za vojsku Habsburške Monarhije u Velikom oslobodilačkom ratu 1683.-1699. ali sada sa suprotne strane. Uostalom dio mosta preko Drave kod Osijeka preživio je i Domovinski oslobodilački rat u kojem je bio jedino čvrsto i sigurno obrambeno uporište na lijevoj obali Drave, u Baranji.

To da je i mir poslije Velikog oslobodilačkog rata potpisan na ovome prostoru u Srijemskim Karlovcima 1699. govori o značenju ovog prostora. Novi ratovi i ratni pohodi vojske Habsburgovaca koristili  su se također taktikom „spaljene zemlje“ pri čemu je većina u međuvremenu naseljenog ili islamiziranog stanovništva napustila prostor, iza čega je ostao prazan i opustošen prostor. To islamizirano i tursko stanovništvo stvarat će pritisak, represiju i progone na preostalo hrvatsko stanovništvo u Bosni što će izazvati nova preseljavanja hrvatskog stanovništva iz Bosne. Prirodno ono će svoje mjesto tražiti i naći u susjednoj Slavoniji i ostalom od Habsburgovaca oslobođenom dijelu Panonije. Pored Hrvata iz Bosne ratovi će izazvati i iseljavanja srpskog stanovništva iz južnih dijelova Srbije i s Kosova i njemu će Habsburgovci omogućiti naseljavanje u oslobođenje prostore, posebice uz granicu, gdje će organizirati sustav obrane sličan nekadašnjem rimskom limesu pod nazivom Vojna Krajina. Bit će to prostor uz rijeku Savu od ušća Une do njezina ušća u Dunav, ali i Dunav u istočnom dijelu Srijema, Bačkoj i Banatu. Na prostoru Istočne Hrvatske osobito će biti važno naseljavanje srpskog stanovništva između Drave, Vuke i Dunava, gdje će od Erduta, preko Dalja do Borova Sela činiti većinski udio u stanovništvu, a što će se pokazati kao osnovne udarne točke u napadima na prostor, osobito na gradove Vinkovce, Vukova i Osijek. U prostoru Vojne Krajine Srbi će od Habsburgovaca dobiti pravo na samostalnu crkvenu organizaciju do ranga patrijaršije i unutar nje školsku autonomiju. Ostali dio oslobođene Hrvatske bio je pod vlašću Hrvatskog Sabora i bana organiziran u županije. Vukovar 1745. postaje središte novoosnovane Srijemske županije, Osijek je dio Virovitičke, a Vinkovci su unutar Vojne Krajine. Baranja je izvan nadležnosti hrvatskog bana kao dio Ugarske. Pored hrvatskog i srpskog stanovništva s juga, Habsburgovci u ovaj prostor naseljavaju i njemačko stanovništvo sa zapada, u drugoj pol. XVIII. i u XIX. st. doseljavaju još Mađari, Slovaci, Rusini i Ukrajinci čime cijeli prostor dobiva šaroliku sliku narodnosnog sastava koja će ostati većim dijelom do kraja Drugoga svjetskog rata. Bogatu i plodnu zemlju Habsburgovci dijele svojim uglavnom njemačkim plemićkim obiteljima koji u prostoru s novim stanovništvom stvaraju novo društvu i obnavljaju uništeno gospodarstvo. Za vrijeme revolucije 1848./49. Vukovar se priključuje Hrvatskoj, iako je već tada u osnovanoj Srpskoj Vojvodini s te strane postojala težnja i zahtjevi da se Vukovar priključi toj teritorijalnoj jedinici.

U Vukovaru se u XVIII. i XIX. st. razvijaju obrti i trgovina, a grad postoje upravno i političko središte cijelog Srijema do kraja Prvoga svjetskog rata. Tada se nastaje i razvija riječna luka na Dunavu i podunavsko-jadranskom prometnom sustavu koji je povezivao unutrašnjost Habsburške Monarhije s Jadranskim morem. Od 1840. na Dunavu se uspostavlja parobrodarski promet, a od 1878. dobiva i željezničku vezu (kao i Vinkovci) i počinje razvoj željezničkog prometa. Kasniji razvoj izgradnje željeznice odredit će Vinkovce kao središnje željezničko prometno čvorište u ovom prostoru. Jači razvoj industrije u prostoru počinje tek početkom XX. st., osim u Osijeku u kojem se ona razvija od druge pol. XIX. st. Prisajedinjenjem Vojne Krajine 1881. Vukovar postaje upravno središte cijelog prostora između Save, Dunava i Drave do granica s Virovitičkom i Požeškom županijom. U to vrijeme Srijemska županije je jedna od većih županija Hrvatske i Slavonije i svakako najbogatijih. Razvijaju se uz industriju obrti i trgovina, te novi građanski društveni sloj. Tijekom Prvoga svjetskog rata Vukovar je tranzitno mjesto za prijevoz ljudstva i materijala prema bojištu, ali i logističko mjesto u blizini bojišta s Kraljevinom Srbijom. Tada nije izravno na udaru ratnih djelovanja, ali je broj stradalih iz cijelog ovoga prostora bio dosta veliki, tim više jer je u jednom periodu borbi istočni dio Srijema bio osvojen od Kraljevine Srbije, uslijed čega je i dio civilnog stanovništva stradao.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije nastaje Država Slovenaca, Hrvata i Srba koja se 1. prosinca 1918. priključuje Kraljevini Srbiji i s njom tvori Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca koja se 6. siječnja 1929. preimenuje u Kraljevinu Jugoslaviju. U toj prvoj fazi Vukovar je do 1929. dio Srijemske oblasti. Prema novom ustroju 1929. prvo postaje dio Drinske, a potom Dunavske banovine, što je ukazivalo na sve veće vezivanje Vukovara sa Srbijom, a udaljavanje od Hrvatske. Stvaranjem Banovine Hrvatske Vukovar se vraća Hrvatskoj, ali u znatno manjem opsegu Srijema nego je to bilo do 1918. U periodu između dva svjetska rata u Vukovaru se jače razvija industrija, osobito od 30-ih godina kada se osniva tekstilna tvornica u Starom Vukovaru i tvornica obuće Bata u Borovu.

U Drugom svjetskom ratu Vukovar je središte velike župe Vuka kao dio NDH-a. Sve do jeseni 1944. neće biti izložen većim ratnim djelovanjima, ali u gradu će biti likvidacija određenih ljudi po prijekim sudovima, a stratište i grobište likvidiranih biti će u blizini grada u predjelu poznatom pod nazivom Dudik. Tada, u listopadu 1944. Nijemci iseljavaju veći dio njemačkog stanovništva iz cijele Slavonije i ono odlazi prema zapadu u Austriju i Njemačku. Na prostoru Srijema organizira se bojište s ciljem zaustavljanja prodora postrojbi Jugoslavenske armije (JA), Bugarske armije i Crvene armije, a kako bi se mogle povući postrojbe njemačke Grupe armija E. Bojište je poznato kao Srijemski front, a osim što je organizirano u Srijemu dio je bojišta organiziran i u sjeveroistočnoj Bosni. Borbe na tom području trajale su do travnja 1945., a u Vukovaru su postrojbe Crvene armije (Ukrajinski korpus) 8. prosinca 1944. pokušale desantom zauzeti grad u čemu su spriječene. U obrani Srijemskog fronta s njemačkim su vojnicima sudjelovale i Hrvatske oružane snage, ili kao samostalne postrojbe ili češće unutar njemačkog Wehrmachta. Budući da se većina vojnika Grupe armija E povukla iz Grčke i te su se snage počele povlačiti prema zapadu. Znakovito je da je Crvena armija tada već bila pred Bečom i da je Srijemski front i područje Istočne Hrvatske bilo „klin“ na općoj bojišnici između njemačkih vojnih snaga i sovjetskih armija i njihovih saveznika. Pad Srijemskog fronta nagovijestio je i pad ostale Hrvatske što će se događati u narednih ni mjesec dana, dok je Srijemski front bio u obrani šest mjeseci. S njemačkim vojnim snagama povlači se i dio civilnog stanovništva u strahu od odmazde JA i novih komunističkih vlasti, što će biti uvod u Bleiburg i Križni put. Prostor Istočne Hrvatske osvojen je između 12. i 14. travnja, a odmah je počela borba republika i naroda za te teritorije, iako je tijekom cijelog rata čitav Srijem bio u sastavu Glavnog štaba Hrvatske. Glavni štab Vojvodine svojata ne samo Ilok i Vukovar, nego i Županju, Vinkovce i veće dijelove Osijeka. Tek će 1946. Vukovar i kao novost Baranja Đilasovim dekretom pripasti Hrvatskoj, što je već tada ukazivalo da ni u novoj komunističkoj vlasti nije bilo suglasja kada se radilo o prostorima. Veći dio preostalih Nijemaca interniran je u logore i kasnije su ili umrli od raznih bolesti  ili su protjerani u Austriju i Njemačku. Njihova su imanja konfiscirana i podijeljena novim doseljenicimakolonistima među kojima su najveći dio činili Srbi iz Korduna, Banije, Like i Bosanske Krajine, čime je na ovom prostoru znatno narušena narodnosna slika u korist srpskog naroda, a na štetu svih drugih, osobito Hrvata. Sličan pristup će biti i u pogledu industrijalizacije, gdje će se planski i što je više moguće u industriji zapošljavati srpsko stanovništvo. Tako je došlo do promjena u narodnosnom sastavu stanovništva koje će uz političke, gospodarske i društvene promjene uvelike utjecati na prilike u Istočnoj Hrvatskoj prije i u tijeku bitke za Vukovar 1991.

Vojno-strateški preduvjeti za bitku za Vukovar

progon-civila-iz-vukovaraKrajem 80-ih godina XX. st. počelo je raspadanje Varšavskog pakta koje je poslije Drugoga svjetskog rata predstavljalo prijetnju miru cijelom Svijetu i dovodilo do kriznih situacija koje su često mogle završiti i s novim svjetskim ratom, a ne samo kao još jedan oblik lokalnog rata. Pobjeda je pripala Sjevernoatlantskom savezuNATO paktu, ali svi procesi urušavanja, posebno u vojnom pogledu nisu bili završeni. Prije svega radi se o tome da nije došlo samo do propasti Varšavskog pakta, nego i socijalizma/komunizma kao društvenog i političkog sustava, jednopartijske komunističke organizacije i uloge Komunističke partije te planskog gospodarstva kao suprotnog prevladavajućem tržišnom gospodarstvu u ostalim državama Zapada. Propadanje i rušenje tog sustava već se bilo dogodilo u nekim državama u okviru Varšavskog pakta, a neke su u tom procesu zaostajale. Osim toga počeo je i proces ujedinjavanja dviju njemačkih država u jednu, što je također označavalo i određene vojno-strateške promjene, a ne samo političke. Na istoku ne tako daleka Rumunjska provela je  društveno-političke promjene još 1989. u jednoj vrsti revolucije, u susjednoj Mađarskoj taj je proces tekao mirnije i na demokratski način. Poljska je u promjenama bila još od 1981., a Čehoslovačka je išla nešto sporije i tu su se očekivale i teritorijalne promjene u obliku konfederalizacije ili razlaza. Sovjetski Savez je čekalo daleko više problema i promjena, a to je značilo daljnje vojno slabljenje te tada druge vojne velesile Svijeta. No procesi demokratizacije svuda su bili neminovni.

Smrt Josipa Broza Tita 1980. označila je kraj vladavine dugogodišnjeg diktature, ali i  nestanak glavnog kohezivnog elementa koji je čvrsto i umješno držao nacionalno i teritorijalno heterogenu zajednicu i prostor. Osjetilo se to odmah u nemirima na Kosovu 1981., ali i nefunkcioniranju političkog sustava koji je otkrivao sve više destabilizirajućih faktora u samom vrhu države. Tijekom 80-ih godina u zemlji su se iskristalizirala dva različita idejna smjera kojima zemlja treba ići: prvi je jednostranački sustav, čvrsta vlast u jednoj osobi, pojačana centralizacija i unitarizacija i hegemonija Srba i drugi: demokratizacija, višestranački sustav parlamentarne demokracije, decentralizacija do konfederalizacije, nastavak punog razvoja svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji. U toj borbi istupi u javnosti idu dotle da najavljuju i nove bitke i ratove, što je u situaciji ozbiljne gospodarske krize bilo lako ostvariti. U tom smislu dolazi i do raspada same Komunističke partije – Saveza komunista na razini Jugoslavije u kojoj se dijelovi te stranke iz Hrvatske i Slovenije odlučuju na daljnju demokratizaciju i za višestranačke izbore, što će u svibnju 1990. donijeti prvi višestranački Hrvatski Sabor poslije 1918. Ostali dijelovi Jugoslavije su kasnili u tom pogledu, ali i u njima je u kasnijim mjesecima došlo do višestranačkih izbora, pa su sve bivše republike imale nove višestranačke vlasti 1991. U Hrvatskoj dolazi do političkog razlaza između srpskog i hrvatskog nacionalnog korpusa. Pokušaj tadašnjeg predsjednika vlade Jugoslavije Ante Markovića da gospodarskim reformskim mjerama očuva Jugoslaviju davao je slabe rezultate. Jedinu kakvu-takvu potporu Marković ima u JNA koja je imala svoje razloge održanja Jugoslavije, jer se smatrala jedinim preostalim kohezivnim elementom Jugoslavije. Međutim pristup JNA rješenju krize u Jugoslaviji bio je prvotno jednostranačka i centralistička država.

vukovarska-bolnica-1991-primjer-selektivnog-bombardiranjaIako je nestanak Varšavskog pakta označio slabljenje vojnih napetosti, treba imati u vidu da je ostala važnost osnovnog longitudinalnog ili uzdužnog strateškog pravca koji je išao iz Istočnoeuropske nizine preko Panonske u Padsku nizinu i obratno. Taj strateški pravac ide upravo preko Istočne Hrvatske i Vukovara i ništa što se i namjerava vojno poduzimati ne može se činiti a da se zaobiđe taj prostor. Poprečni ili transverzalni prometni pravac Baltik- Jadran, odnosno Panonska nizina-Jadransko more i Podunavlje-Moravsko-vardarski pravac također ne može zaobići ovaj prostor i glavne strateške točke na njemu. Zato to nije mogla učiniti ni JNA 1991. jer je jedan od ciljeva bio ostvariti novu stratešku poziciju i na njezinoj osnovi voditi daljnje ne samo unutarjugoslavenske, nego i međunarodne pregovore. Iako se to ne čini tako, podunavski prometni pravac bio je za JNA najpovoljniji pravac vojnog djelovanja u uvjetima premoćne ratne tehnike i osposobljenosti ljudstva. Prometnice na tom pravcu bile su kvalitetne, prostor uglavnom ratarski i vinogradarski, ali znatno otvoreniji i prohodniji nego središnji-bosutski gdje su vojni pokreti bili ranjivi s boka, a posavski nije uopće dolazio u obzir zbog spačvanskih hrastovih šuma i podzemnih voda. Naselja na tom pravcu bila su relativno mala, većim dijelom ušorena, odnosno sastavljena od jedne ulice s dva reda kuća gdje se nisu mogli postaviti jake otporne točke, iako je istočno od Vukovara prevladavalo hrvatsko stanovništvo jasno opredijeljeno za samostalnu Republiku Hrvatsku. Pored svojih regularnih postrojbi JNA je vršila i djelomičnu mobilizaciju, a u pojedinim dijelovima je pripremila, vojno i taktički, većim dijelom stanovništvo srpske nacionalnosti za vojno djelovanje u situacijama kada joj to zatreba. Uz sve to JNA se koristila i svojim tzv. paravojnim formacijama iz Republike Srbije, od četnika do raznih stranačkih vojski koje ovdje s pobunjenim Srbima nazivam kvislinzima. JNA je bila svjesna da gubi društveni i politički položaj koji je imala i radila je sve da ga pošto-poto zadrži. Budući da su na vlast i u Sloveniji i u Hrvatskoj došle snage s kojima se JNA nije slagala i koje je odbacivala, vojno-ratno djelovanje sa sigurnog istoka davalo joj je nadu da bi ratom mogla reokupirati politikom izgubljene teritorije Jugoslavije i ponovo postati najvažniji politički faktor u zemlji. Uz sve to JNA je imala znatne i jake snage u vojarnama Republike Hrvatske koju je razoružala uzevši joj oružje od njezine Teritorijalne obrane.  Tu je i dosta nezadovoljno srpsko stanovništvo kojemu nije padalo na pamet da bi mogla propasti Jugoslavija i njena vojna sastavnica JNA.

BITKA ZA VUKOVAR 

 

Utjecaj društveno-političke i gospodarske krize uoči bitke

Uskoro poslije smrti predsjednika SFRJ Josipa Broza dolazi do gospodarske krize. I unutar samog političkog sustava  pojavljuju se elementi političke krize koje je u nasljedstvo ostavio sam bivši predsjednik Josip Broz. Jedan od tih elemenata bilo je Predsjedništvo kao kolektivni organ koje kao takvo za njegova života nije funkcioniralo, a po njegovoj smrti, nenaviklo na suradnički oblik upravljanja sve je više gubilo zajedništvo i raspadalo se po nacionalnim, teritorijalnim i interesnim razlikama. I monolitni Savez komunista-Komunistička partija Jugoslavije (SKJ/KPJ) nije bio više tako jedinstven i veze među dijelovima njegovih političkih elita počele su ozbiljno pucati. Na svim je stranama dolazilo do borbe za vlast i što veći utjecaj, a zemlja je gospodarski ulazila u ozbiljnu krizu koja se nije mogla više rješavati na uobičajene dotadašnje idejne i političke načine. Sukobi između planskog i tržišnog oblika gospodarenja bili su sve brojniji, a rješenja su se tražila u raznim restrikcijama, diktiranim štednjama i bezidejnim kratkoročnim reformama.

Već 1981. dolazi do demonstracija i nemira u tadašnjoj srpskoj pokrajini Kosovo koji neće prestati ni dvadeset godina poslije, a taj prostor još uvijek politički nije riješen. Nedugo poslije smrti Josipa Broza u Srbiji se pojavila osoba koja je sebe vidjela kao njegova idejnog i koncepcijskog nasljednika. Bio je to Slobodan Milošević. Pojavio se na crti novog srpskog nacionalnog pokreta s tezom da su Srbi i Srbija poslije Drugoga svjetskog rata jedini gubitnici. Pratila ga je logistička potpora srpskih znanstvenih ustanova, prije svih Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) i intelektualaca koji su u svim poratnim događajima vidjeli samo propadanje Srba i Srbije. Potpomognut njima i nacionalističkim dijelom u Savezu komunista Srbije, došao je 1986. na čelo te organizacije. Poduzima represivne mjere rješavanja krize na Kosovu progonom tamošnje albanske nacionalne većine uz pomoć represivnog policijskog i vojnog aparata iz cijele Jugoslavije. Osnovni problem za Srbiju i Slobodana Miloševića je Ustav iz 1974. kojega on počinje rušiti kroz proces antibirokratske revolucije u kojem ukida autonomije pokrajina Kosovo i Vojvodina (jogurt revolucija), a 1989. dovodi na vlast u Crnoj Gori sebi odane snage okupljene oko Momira Bulatovića. Revoluciju pokušava „izvesti“ i u Sloveniju krajem 1989., ali mu to ne uspijeva, jer Slovenija zabranjuje provođenje njegovih tzv. „mitinga istine“. Na XIV. kongresu SKJ u Beogradu 22. siječnja dolazi prvo do odlaska slovenske delegacije SK, potom i one iz Hrvatske, a njih su slijedile delegacije Bosne i Hercegovine i Makedonije. Kongres prekida s radom i to ujedno označava raspad te organizacije na jugoslavenskoj razini, ali i teritorijalni raspad komunističke Jugoslavije, jer je tada jedino još SKJ predstavljaju kakvu-takvu svezu te države. U Sloveniji i Hrvatskoj, a potom i u ostalim republikama tadašnje Jugoslavije dolazi do prvih slobodnih višestranačkih izbora poslije Drugoga svjetskog rata. Suprotni koncepti centralizacije i konfederalizacije Jugoslavije se intenziviraju, pa se sukob pokušava riješiti diplomatskim putem, pokazat će se, neuspješnim pregovorima predsjednika svih republika Jugoslavije. Ponor je sve veći, a kao arbitar i sudionik u krizi sve se češće i više pojavljuje još jedna vezivna snaga Jugoslavije – JNA, često isticana kao sedma republika. Iz njezinih redova sve više i češće dolaze poruke kako će se Jugoslavija, ako bude trebalo braniti i obraniti i silom.

Vukovar kao središte najbogatije poljoprivredne okolice u tadašnjoj Jugoslaviji s razvijenom tekstilnom, prehrambenom i industrijom gume i obuće predstavljao je jedno od najznačajnijih industrijskih središta tadašnja Hrvatske i Jugoslavije. U gradu od oko 45.000 stanovnika bilo je više od 30.000 zaposlenih, što govori da je u njega na posao dolazilo stanovništvo i iz šireg područja. Prema BDP-u Vukovar je tada bio  među prvim gradovima i općinama u tadašnjoj Hrvatskoj. No, dubina gospodarske krize nije mogla ni njega promašiti. Na čelu te krize bila je tvornica gume i obuće Borovo, sljednik i nasljednik tvornice Bata, nastale 1931. sjeveroistočno od grada, gdje je u međuvremenu izgrađeno i posve novo naselje. Tvornica Borovo bila je pravi primjer razvoja socijalističkog gospodarstva i industrije s velikim brojem radnika, slabe organizacije i nikakve produktivnosti. Takva je industrija bila primjer rješavanja socijalnih problema i slučajeva, u kojem je radilo preko 22.400 radnika, i nikakve profitabilnosti, a koja se zbog uključivanja u tržišna gospodarstva sve više tražila. Troškovi u tvornici bili su veći od prihoda, ostvarenje proizvodnje od svega 58,2%, nenaplaćene realizacije, odlazak stručnjaka, male plaće radnika, nere­dovitost isplata plaća, blokada žiro-raču­na od 120 dana itd., a svega je bila svjesna i uprava koja je kroz „sanacijske programe“ tražila rješenje (S. Ivčić, M. Nekić, J. Račić, 2014.). Osim toga Borovo se predstavljalo i bilo je „najveći jugoslavenski kombinat gume i obuće“, a kako se ta država sve više dovodila u pitanje i s obzirom na tvornicu Borovo i njezin koncept je dolazio sve više u pitanje, Naravno, radilo se i o političkim prestrojavanjima i pokazivanju mišića nositelja političke vlasti i moći u tadašnjoj Jugoslaviji.

Pojam štrajka u socijalističkim zemljama, pa i Jugoslaviji bio je odbačen kao dio „ zastarjelih kapitalističkih odnosa“, nepotrebnih novim socijalističkim i komunističkim odnosima zasnovanim na suradnji svih subjekata. U socijalističkoj je Jugoslaviji stoga korišten naziv obustava rada. Njih je bilo relativno malo do 80-ih godina. Tada se njihov broj povećava, pogotovo u drugoj pol. 80.-ih. Štrajkovi i obustave rada bili su tim rjeđi, jer je sustav „radničkog samoupravljanja“ bio izgrađen tako da je bila neizbježna suradnja između radnika  i upravnih struktura. Sindikat je postojao više kao organizator raznih akcija, priredbi i manifestacija kao dio upravnih i političkih vlasti tvornice i cijeloga društva. Njegova se uloga često najviše ogledala u podjeli svinjskih polovica, nagrada radnicima i darova djeci prilikom državnih praznika. Kako god je postojala dobra komunikacija svih subjekata unutar gospodarskih struktura, tako je komunikacija sve više slabila dalje, prema višim teritorijalnim, političkim i organizacijskim strukturama i subjektima, pa je društvo sve više izgledalo kao skup „neorganiziranih čopora“. Kriza u Borovu svoju je kulminaciju doživjela u prvoj pol. srpnja 1988. kada dolazi do jednog od štrajkova koji će demonstracijama pokušati riješiti probleme i krizu poduzeća i društva. Radnici su prvo pokušali dvosatnim štrajkom upozoriti na svoje probleme i sve teži položaj radi inflacije, smanjivanja i sve većeg i češćeg kašnjenja plaća (S. Ivčić, M. Nekić, J. Račić, 2014.) , ali i nejasnu budućnost koja se i njima nazirala. Nakon što je 5. srpnja rukovodstvo tvornice obavijestilo radnike kako će za lipanj dobiti samo 70% plaće, a ostatak po povratku s godišnjeg odmora, radnici su prekinuli s radom, stupili u štrajk, napustili tvornicu i demonstrativno u koloni se zaputili u Vukovar gdje su u središtu grada vodili razgovore s općinskim političkim rukovodstvima. Nakon što radnički zahtjevi nisu ispunjeni radnici su se odlučili na opći štrajk. U večernjim satima oko 1500 radnika formiralo je kolonu koja se zaputila riješiti svoje probleme u Beogradu. Koloni su poslani autobusi za prijevoz radnika u Beograd koji su ih tamo dovezli u ranim jutarnjim satima. Radnici su tamo dočekani jakim policijskim snagama, te se nisu uspjeli povezati  s građanima Beograda. Radnici su ostvarili samo dio svojih zahtjeva, a najnejasniji je bio „sanacijski program“ koji je dogovoren za daljnji period. Štrajk je završen u ranim jutarnjim satima odlukom o kolektivnom godišnjem odmoru. Tako je štrajk završio, a problemi i kriza su se nastavili. Problemi Borova nastavili su se povećavati, a radnici su sve manje imali mogućnosti rješavati ih na dotadašnje načine.

Politička kriza, sukobi unutar SKJ i različite koncepcije nastavka dotadašnje državne tvorevine su se pojačavali, pa su radnički zahtjevi sve manje i slabije rješavani. Raznolika nacionalna struktura stanovništva Vukovara sa sve većim nacionalnim suprotnostima između hrvatskog, srpskog i jugoslavenskog koncepta rješavanja sukoba osjećala se, ali na području Vukovara i Istočne Hrvatske nije još  bila tako izražena kao na nekim drugim područjima Hrvatske. Pored reformiranog Saveza komunista Hrvatske s novim nazivom: Stranka demokratskih promjena (SDP), osnivaju se ogranci uglavnom hrvatskih političkih stranaka: Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Hrvatske socijalno-liberalne stranke, Hrvatske stranke prava (HSP) i Hrvatske demokratske stranke. Na izborima za dva doma Hrvatskog Sabora Srbi nisu imali svoju posebnu stranačku organizaciju, nego su se našli na listama SDP i na vukovarskom području pobijedili i na lokalnim izborima i izborima za Hrvatski Sabor. Srbi su se odlučili za taktiziranje i djelovanje kroz SDP gotovo do početka 1991. što je bila provjerena dobitna kombinacija.

Siniša Glavašević
Siniša Glavašević

Na vukovarskom području i u Istočnoj Hrvatskoj u drugoj pol. 1990. pojačavaju se nacionalni sukobi na crti konceptualnih rješenja uređenja buduće Jugoslavije. Dok su Hrvati i većina ostalih nacionalnih zajednica bila za konfederalizaciju Jugoslavije do sve veće samostalnosti, Srbi su svoj život jedino vidjeli u što čvršćoj Jugoslaviji. Odlazak predsjednika skupštine općine Vukovar Slavka Dokmanovića na „srpski sabor“ u Srbu 25. srpnja 1990. bio je iznenađenje i početak mijenjanja javnog istupanja srpskih političkih predstavnika iz Istočne Hrvatske (D. Marijan, 2014.). Od 19.-24. kolovoza Srbi tajno organiziraju „svoj“ referendum o obliku buduće države u selima i naseljima s većinom srpskog stanovništva. Nove pojačane tenzije po nacionalnim crtama događaju se 2. listopada 1990. a izazvao ga je protestni skup Srba radi intervencije hrvatske policije u Petrinji. Učestala su noćna pucanja i rušenja manjih poslovnih objekata i spomenika u naseljima i na grobljima, što pojačava nesigurnost cjelokupnog stanovništva, a utječe na ukupno stanje međunacionalnih odnosa u prostoru. Stvaranje srpskih nacionalnih organizacija počinje 7. siječnja 1991. osnivanjem Srpskog nacionalnog vijeća (SNV) za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem, a javnu je potporu dobilo na zboru srpske inteligencije, privrednika i domaćina 24. siječnja u Trpinji. Slično je značenje imao miting podrške održan na Trgu Republike u Vukovaru, održan 2. veljače 1991. Vrhunac ovog dijela emancipacije srpskog naroda u Istočnoj Hrvatskoj je 26. veljače 1991. proglašenje Deklaracije o suverenoj autonomiji Srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema (D. Marijan, 2004.). Izgradnja srpskih nacionalnih ustanova kao države u državi potaknuta je od političkih vrhova iz Srbije, ali i najviših vojnih vlasti JNA. Može se reći da je osnivanje Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja i mitinzi te stranke 9. ožujka 1991. u selima Bobota, Trpinja, Mirkovci, Borovo Selo i drugdje bilo konačni udarac svakom budućem mogućem mirnom rješenju sukoba između Srba i ostalih n prostoru Istočne Hrvatske. Poslije „Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama gdje su stradale i prve žrtve na hrvatskoj i srpskoj strani, sukob se postupno pretvara u pravi rat. Indikativno je u tom smislu da isti dan, 31. ožujka 1991. SNV u Borovu Selu donosi odluku o pripajanju „Autonomne oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema“ Republici Srbiji. Također je znakovito da su u sukobu na Plitvicama uhićeni članovi stranačkog vrha Srpske demokratske stranke (SDS) s vukovarskog područja: Goran Hadžić i Borivoje Savić koji su bili naoružani. Dolazi do osnivanja naoružanih „noćnih straža“ u selima sa srpskom, a uskoro i hrvatskom većinom u cilju zaštite „ugroženog“ stanovništva. Dok se hrvatsko stanovništvo naoružavalo raznim privatnim kanalima, srpsko je stanovništvo pored privatnih kanala znatno više opskrbljeno je organizirano od strane JNA koja je u njima vidjela zaštitu i opstanak sebe i Jugoslavije. Od početka travnja na ulazu u pojedina sela sa srpskom većinom postavljaju se barikade s naoružanim civilima. U Skupštini općine Vukovar dolazi do razlaza između predstavnika hrvatski stranaka i srpskih zastupnika. Pokušaj smirivanja konačno je razoren 14. travnja 1991. mitingom Vojislava Šešelja, Milana Paroškog i Gorana Hadžića u Borovu Selu (D. Marijan, 2004.). Nikakvi daljnji pokušaji za uspostavom mira i suradnje nisu uspjeli i nad nebom Istočne Hrvatske su se nadvijali crni oblaci sukoba koji je u svakom trenutku mogao prijeći u ratni sukob. Događaj 2. svibnja 1991. u potpunosti je skinuo maske i „ubio“ mir, a donio rat, inače mirnoj Istočnoj Hrvatskoj.

Ratne igre uoči bitke za Vukovar

Suprotnosti i sukobi nastali 80.-ih godina samo su produbljeni i pojačani poslije prvih višestranačkih izbora u svibnju 1990. u tadašnjoj Hrvatskoj. Pet općina iz Dalmacije i Like: Knin, Donji Lapac, Obrovac, Gračac, Benkovac i Titova Korenica već su se 21. svibnja 1990. izdvojili iz tadašnja Zajednice općina Dalmacije i osnovali svoju Zajednicu općina sjeverne Dalmacije i Like koja je za svog predsjednika 27. lipnja imenovala Milana Babića. Slijede odbijanja poslušnosti policajaca-redarstvenika, diplomatske akcije s tadašnjim republičkim vlastima Hrvatske i saveznim vlastima Jugoslavije. Poslije prikupljanja dijela naoružanja prema ranije postignutom dogovoru iz Policijske postaje u Benkovcu, naoružanje policijskih postaja u Kninu i Obrovcu podijeljeno je „narodu“ koji je 17. kolovoza 1990. na lokalnim i državnim cestama postavio barikade. Kako su prve barikade činili balvani na cesti okolnih stabala ta pobuna je nazvana balvan-revolucijom. Od toga datuma do kolovoza 1995. najpovoljniji i najbliži put i veza Sjeverne i Južne Hrvatske biti će prekinuti, a njime će početi funkcionirati paradržava koja se kasnije nazvala „Republikom Srpskom Krajinom“. Izvoz balvan-revolucije u kasnijim će se mjesecima širiti prema prostorima s većinskim srpskim stanovništvom u ostalim dijelovima Like, Kordunu, Banovini i Zapadnoj Slavoniji.

Kao što smo već vidjeli na području Istočne Hrvatske političko stranačko organiziranje Srba je „kasnilo“ i oni su bili „zadovoljni“ svojim djelovanjem unutar SDP-a. Vrijeme će pokazati da je izbor bio vjerojatno takav jer su pragmatično procijenili da bi politički više izgubili stvaranjem svojih politički stranaka s obzirom na izbore za koje se ne bi dovoljno dobro pripremili. Uz to su bili na izvoru informacija o svemu što poduzimaju hrvatske više i niže vlasti i u skladu s time su mogli poduzimati potrebne političke akcije i poteze u onim teritorijalnim zajednicama u kojima su činili većinu i tako provoditi „svoju“ politiku. Također treba imati u vidu da su svi ti potezi bili vođeni i rukovođeni iz Beograda, kako od srbijanskih vlasti, tako od vrha JNA. Zato će političke akcije srpskoga nacionalnog korpusa u Istočnoj Hrvatskoj početi „tek“ početkom siječnja 1991., ali će za kratko vrijeme stići, a potom i „preskočiti“ politička zbivanja i Dinarskom planinskom dijelu Hrvatske. Već poslije kolovoza a posebno od listopada 1990. dolazi do naoružavanja i hrvatskog i srpskog naroda. Noćna puškaranja postaju sve uobičajeniji dio svakodnevice, a poslije 25. siječnja i famoznog objavljivanja filma JNA i njezine Kontraobavještajne službe (KOS) noćne straže na ulazima u sela postaju svakodnevne, a prekidi prometa na određenim putevima Istočne Hrvatske postaju dio već naučenog scenarija iz Like i Dalmacije. Poslije nekoliko incidenata i neuspjelih diplomatskih pokušaja rješavanja tih incidenata poslije „Krvavog Uskrsa“ i 31. ožujka 1991. pojedina sela s većinskim srpskim stanovništvom potpuno su se „blokirala“ s naoružanim civilima na barikadama na ulazu u ta sela.

Vrhunac i konačna odluka o putu rješenja društveno-političke situacije i krize u Istočnoj Hrvatskoj biti će sukob 2. svibnja 1991. u Borovu u Selu između hrvatskih redarstvenih snaga i za njihov doček „pripremljenih“ ugroženih srpskih civila. Posljedica toga „izleta“ će biti ubojstvo dvanaest i ranjavanje dvadeset jednog hrvatskog redarstvenika. Oni su se u skladnu s dotadašnjim „naivnim“ načinom dolaska u područje pod nadzorom nelegalnih srpskih paravojnih skupina, na sličan način kao i u Plitvicama „došetali“ autobusima  praktično do crte bojišnice, krećući se na način kao da idu na neki izlet. Vrijeme će pokazati je li ova pretpostavka i teza točna, ali izbor kada će na ovaj način i ovako udariti imao je po svoj prilici veze prije svega s vojnim vrhom JNA, s vjerojatnim ciljem da daljnju pomirbu „nepomirljivih“ vodi i njome rukovodi JNA.

Sukob u Borovu Selu i prvo veće brojčano stradanje prije svega hrvatskih redarstvenih snaga promijenio je dotadašnju stratešku osnovicu i borbena djelovanja iz planinskog u nizinski prostor Hrvatske. Bitka za Borovo Selo vođena je cijeli jedan dan dijelom i pod kamerama raznih televizija i bila je prva bitka koja je tako okarakterizirana u to vrijeme u medijima. Bilo je to ujedno prvo veće grupno, može se na određeni način reći i masovno stradanje na jednom mjestu. Njegova znakovitost je iznimna, a do danas nije dovoljno vrednovana u hrvatskoj historiografiji, ali i javnosti. Sve do ratnih sukoba većih razmjera operativnog karaktera poslije kolovoza 1991. broj stradalih u daljnjim sukobima biti će manji nego je to bilo u sukobu u Borovu Selu. I na kraju strateška osnovica hrvatsko-srpskoga sukoba u Hrvatskoj prebačena je iz Dinarskog planinskog dijela u nizinski. Od krajeva daleko od Srbije, krajevima uz granicu sa Srbijom. U planinskom dijelu je ostvaren prvi vojni i strateški cilj: razbijanje Hrvatske na dva dijela i zauzimanje pozicija uoči konačnog obračuna u bitki za Jadransko more. Sličnu stvar sada je trebalo ostvariti na istoku Hrvatske: zauzeti pozicije za konačnu „okupaciju“ Hrvatske još relativno jakim vojnim snagama JNA potpomognutim njoj pridodanim Teritorijalnom  obranom Srbije „paravojnim“ postrojbama velikosrpskih stranaka i pojedinaca koji su se dali u službu provođenja projekta „Velike Srbije“ u bilo kojem obliku. Sukobom u Borovu Selu skinute su sve maske i bilo je jasno da ovaj prostor i Hrvatsku čekaju teški ratni dani, te da je potrebno što bolje se pripremiti za taj sukob. Pri tom je bilo jasno tko je u tom trenutku tehnički, materijalno i u ljudstvu jači. Jedino pitanje koje se u tome trenutku postavljalo bilo je pitanje što i koliko Hrvatska može obraniti i očuvati u odnosu na neupitno jačeg protivnika: JNA i Srbiju. Ipak na dan sukoba u Borovu Selu hrvatski, odnosno HDZ-ovi ljudi ostvarili su jedan, kasnije će se pokazati značajan uspjeh – zauzeli dotadašnji Radio Vukovar (kao dio Udruženi stanica Srbije) i preimenovali ga u Hrvatski Radio Vukovar. Biti će to glas bojovnika i branitelja Hrvatske koji je svako jutro budio Hrvatsku, a uvečer je slao na počinak, glas slobode i otpora okruženoga grada do posljednjeg dana i daha.

Bojovnici s Trpinjske ceste
Bojovnici s Trpinjske ceste

Sukob u Borovu Selu JNA je bio kao „naručen“. Ili ga je i sama „naručila“ i pripremila? S druge strane hrvatski redarstvenici su još jednom pogriješili u nizu postupaka: nisu imali dobre informacije, dapače pitanje je jesu li imali ikakve, ušli su u utvrđeno pripremljeno selo kao „glineni golubovi“, slično postupku na Plitvicama, išli su uglavnom srcem, a malo  planirajući i razumom. U svakom slučaju borbe u Borovu Selu prekinute su tek dolaskom skupine oklopno-mehaniziranih snaga XII. proleterske mehanizirane brigade iz Osijeka koja je organizirala „spašavanje“ i izvlačenje preostalih redarstvenika iz Borova Sela. Prva bitka je izgubljena, ali rat je tek dolazio. Od sukoba u Borovu Selu, vojne postrojbe JNA se u ovim i slični sukobima postavljaju kao „tampon zone“ i koriste taktiku „razdvajanja sukobljenih strana“ (D. Marijan, 2004.), a zapravo kao pomagači uglavnom srpskog stanovništva i lokalnih srpskih vlasti čime legalno izabranoj hrvatskoj vlasti oduzimaju legalitet i oduzimaju joj vlast nad tim dijelovima teritorija, prostor izdvajaju iz ustavnopravnog i teritorijalnog ustroja Hrvatske i podržavaju tamošnje pobunjenike, iako se to promidžbeno isticalo tobože kao mirovni prilog JNA. Ulazeći u međuprostor i prostor JNA je zauzimala određene pozicije i točke strateškog značenja i zauzimala svoje položaje za „konačni“ obračun s neposlušnim hrvatskim vlastima.

Već ranije, 1. svibnja 1991. zbog ubojstva jednog žitelja srpske nacionalnosti postavljene su barikade na ulazima u selo Bršadin između Vukovara i Vinkovaca, čim je prekinut normalni promet između Vukovara i Vinkovaca i dalje je bila slobodna samo veza preko Petrovaca, Starih Jankovaca i Mirkovaca. Lokalni, „seoski“ ratovi se nastavljaju. Tako je 4. svibnja u Sotinu ubijen predsjednik seoskog SDS-a, a isti dan na barikadama u Vinkovcima naoružani srpski civili pucali su na vozilo koje se nije zaustavilo i pri tome su vozač i suvozač teško ranjeni. Dan poslije ranjen je u prometnoj nesreći, u pokušaju da izbjegne barikadu, jedan Hrvat. Posljedica svega su barikade prema Beogradu i prema Nuštru, zbog čega se već tada Vukovar našao u prometnoj blokadi. Iz srpskih sela se vrši evakuacija srpskog civilnog stanovništva iz općine Vukovar u Srbiju, a na njihovo mjesto dolaze srpski dragovoljci, naoružani pripadnici raznih paravojnih postrojbi, brojni kvislinzi. Time se prostor dodatno militarizira, a na njemu se polako, ali sigurno stvara svojevrsna bojišnica koja će se u datom trenutku aktivirati za veća bojna djelovanja.

Blago Zadro
Blago Zadro

JNA je već u travnju 1991., odmah poslije prvog sukoba na Plitvicama stupila u akciju dovodeći i zadržavajući svoje postrojbe na mjesta sukoba, praveći tako „tampon zone“, a u biti zauzimajući strateški važne točke. Vrh JNA i Srbije dogovorio se 5. travnja 1991. o „zaštiti srpskog stanovništva od JNA“ u svim kriznim prostorima gdje bi došlo do sukoba i „ugrožavanja“ tog stanovništva. U blizini sukobljenih prostora uvodi nove uglavnom oklopno-mehanizirane postrojbe izvlačeći se i oslobađajući tako iz vojarni, ali šireći prostor svoga djelovanja. S druge strane hrvatsko vrhovništvo je u travnju 1991. odlučilo osnovati Zbor narodne garde (ZNG), kolokvijalno ZENGE, kao posebne specijalne redarstvene snage pod nadzorom Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). U biti se radilo o začecima stvaranja Hrvatske vojske, ali budući da se to nije moglo legalno drugačije učiniti, odlučilo se na ovaj način. Hrvatska je još sredinom 1990. osnovala pri MUP-u snage za posebne i specijalne zadatke. U prvoj fazi radilo se o snagama koje su se trebale boriti protiv terorizma, odnosno pobunjenih dijelova tadašnje Hrvatske. U travnju 1991. shvatilo se da će se morati ići i u sukob s JNA, a ne samo s policijskim snagama pobunjenih Srba. Bitka u Borovu Selu to je samo potvrdila.

JNA nastavlja zauzimanje pozicija i strateških položaja. Tri dana poslije bitke u Borovu Selu, 5. svibnja 1991. JNA pokušava ući u Vukovar preko Bogdanovaca s 18 oklopnih transportera, ali im to ne dopuštaju hrabri Bogdanovčani. S druge strane naselja s većinskim srpskim stanovništvom osnivaju Ratne štabove i vojno se organiziraju u Teritorijalnu obranu. U općini Vinkovci tada je deset sela organiziralo svoju vlast i obranu. Tako u svibnju 1991. završava konačna teritorijalna organizacija države koju su nazvali Republika Srpska Krajina i u Istočnoj Hrvatskoj. Dio civilnih žitelja Srba se ponovo iseljava u Srbiju, čak i iz samog grada Vukovara. U tom mjesecu iseljava veći dio Hrvata iz Borova Sela. U grad i okolna sela dolaze brojni rezervisti JNA koji provociraju pozdravom s tri prsta što često završava incidentima do sukoba i tuča. Osobito je bilo napeto 8./9. svibnja kada su ti mobilizirani dijelovi JNA trebali preuzeti vlast na području Vukovara i Baranje. Tome su pridonijele i demonstracija sile JNA u Splitu, ali i otpor koji su hrabri Splićani pružili bahatim pripadnicima JNA. JNA 4. svibnja uvodi u Hrvatsku nove oklopno-mehanizirane bataljune i to po jedan u Vukovar iz Srijemske Mitrovice i Vinkovce iz Subotice. Već 6. svibnja 1991. JNA zauzima most između Bezdana i Batine u Baranji, a dan poslije između Bačke Palanke i Iloka. Ostao je bez JNA samo most između Bogojeva i Erduta. Tako je JNA dobila mogućnost da bez problema može uvoditi svoje nove snage u Hrvatsku iz Srbije. JNA tada koristi već isprobanu taktiku demonstracije sile koju je već upotrebljavala na Kosovu. Ovdje se odlučilo da ta taktika bude statična, odnosno taktika „čekanja“ napada hrvatskih postrojbi na JNA (D. Marijan, 2004.). Hrvatsko vrhovništvo je izgleda imalo dobre informacije o tome i posebno je izbjegavalo izravne sukobe, pogotovo napade hrvatskih postrojbi na pripadnike i postrojbe JNA. Tijekom cijelog svibnja JNA će pokušavati zauzeti što je moguće više novih pozicija i strateških točki od hrvatskih vlasti i redarstvenika. Mora se priznati da su redarstvenici u tim situacijama bili vrlo trezveni, mirni, neustrašivi i dosljedni u provođenju zapovijedi svojih nadređenih.

zivi-covjek-i-mrtvi-grad-vukovarBudući da se gradonačelnik Slavko Dokmanović nije vraćao iz svoje Trpinje, Republika Hrvatska je kao svoga povjerenika u Vukovaru postavila Marina Vidića – Bilog koji će taj posao obavljati sve do okupacije grada, a jedno vrijeme i poslije povratka iz zatočeništva. Poslije osnivanja ZNG-a plan je bio da se na području Vinkovaca, odnosno Istočne Hrvatske osnuje jedna brigada, a na području Vukovara jedna bojna. Zbog slabog odziva osnovana je samo jedna satnija od 150 ljudi. Uskoro je osnovana III. djelatna brigada ZNG-a – Kune s bojnama u Osijeku, Vinkovcima, Erdutu i Podvinju kod Slavonskog Broda. Brojala je oko 1900 ljudi,a imala je 600 cijevi. Oružje je imao svaki treći gardist, što govori o naoružanosti i bojnoj spremnosti hrvatskih snaga na istoku Hrvatske. Čini se da je Vrhovništvo Hrvatske shvatilo da se težište borbi u Hrvatskoj prebacilo u Istočnu Hrvatsku te je 10. lipnja 1991. poslalo na Principovac kod Iloka 110 pripadnika I. djelatne brigade ZNG – Tigrovi, a 15. lipnja 30 pripadnika bojne Zrinski na Opatovac gdje su pripremali hrvatske dragovoljce (oko 150) s vukovarskog područja. Vukovar je 19. srpnja postao Policijska uprava, a 26. lipnja došlo je u ispomoć prvih 100 policajaca iz Varaždina koji će se u daljnjem periodu mijenjati svakih 15 dana. S redarstvenim snagama samo na vukovarskom području istoka Hrvatske početkom lipnja 1991. već je bila snaga od jedne naoružane bojne, koliko je oružja imala cijela III. djelatna brigada – Kune. Doda li se i bojna u Erdutu, hrvatske su se snage na Dunavu približavale snazi jedne solidne brigade. Danas bi se samo nasmiješili na te brojke, ali to je tada bila najveća koncentracija hrvatskih vojnih snaga na nekom prostoru, možda veća nego i u Zagrebu. Istodobno bila je to provokacija za JNA. Snage su bile raspoređene na granici Republike Hrvatske, što je značilo odbacivanje JNA kao buduće vojne sastavnice Hrvatske. Uz to ukazivalo je na raspad države Jugoslavije, a jedino je još JNA bila za njen opstanak. Budući da je jezik svake vojske jezik sile, JNA je samo njime znala i mogla govoriti. Granica je ujedno u jednom dijelu bila i front, odnosno bojišnica, ali bojišnica je postajala sve zamršenija kako su se pojačavali nacionalni sukobi na crti Hrvati-Srbi i kako su se Srbi uključivali u vojne akcije i operacije JNA.

Republika Hrvatska (i Slovenija) je 25. lipnja 1991. je donijela odluku o razdruživanju od SFRJ. Kratkotrajni Desetodnevni slovenski rat 27. lipnja do 6. srpnja 1991. ulazak je u novu fazu organizacije obrane na području Istočne Hrvatske. Na području Vinkovaca obavljena je prva mobilizacija pričuvne brigade, a na mobilizacijski poziv se odazvala 1681 osoba s oružjem i 642 bez oružja, (D. Marijan, 2004.) što je bio dobar odziv ima li se u vidu da je veliki dio pripadnika brigade ostao na drugoj, srpskoj strani. I stupanj naoružanosti je bio znatno bolji, nego je to npr. u svibnju bilo kod III. djelatne brigade. Dana 29. lipnja 1991. iz Zagreba je došla zapovijed da se zaprečuju svi putovi prema Srbiji, čime je bilo jasno kako se ulazi u novu fazu rata. U zadnjim danima lipnja i početkom srpnja dolazi do gotovo svakodnevne izmjene vatre, najčešće u večernjim satima. Vatra se otvara u Borovu Selu, Vukovaru, Vinkovcima, Mirkovcima i dr. JNA izdaje zapovijedi o razoružanju civilnih osoba u pojedinim selima, a sela koja su bila prva na redu su mađarsko selo Korođ i selo Ćelije kod Bobote. I dok hrvatski bojovnici rade na zaprečavanju cesta, mostova i prolaza JNA gomila svoje trupe u blizini granice s Republikom Hrvatskom. Zračna luka u Tuzli pripremila je svu svoju zračnu flotilu, Batajnica kod Beograda odavno je središte zrakoplovnih vojnih snaga JNA, na vidiku je i totalni rat.

U međuvremenu u lipnju JNA je zauzela i most između Bogojeva i Erduta, a Riječna flotila JNA nadzirala je cijeli tok Dunava i posebno mostove i prijelaze preko Dunava. Invazija na Hrvatsku bila je spremna, čekala se samo zapovijed. JNA nastavlja s taktikom postupnog i puzajućeg zauzimanja strateški važnih točki i prostora kako bi u pogodnom i povoljnom trenutku mogla krenuti u pobjedonosni pohod na Hrvatsku. Preko mosta na Dunavu kod Batine ulazi oklopno-mehanizirana brigada JNA i 3. srpnja 1991. zauzima najveće tamošnje naselje – Beli Manastir. U južnom dijelu Baranje hrvatske su se postrojbe zadržale do 22. kolovoza 1991. kada je JNA s paravojnim srpskim postrojbama-kvislinzima zauzela Dardu i tek 3. rujna 1991. Bilje. S lijeve strane Drave, u Baranji ostalo je slobodno Potravlje i Tvrđavica na kraju ostataka mosta Sulejmana Veličanstvenog iz 1526. Osijek je sa sjevera bio u potpunosti okružen.

Na jugu je već dugo problem bila srpska vlast, paravojne srpske postrojbe i dijelovi JNA u selu Tenja. Hrvatski ZNG pokušao je taj problem riješiti upadom u naselje i osvajanjem, ali je doživio neuspjeh zbog čega je preostalo hrvatsko stanovništvo iseljeno iz sela 5. srpnja. I u Tenji su se pojavile oklopno-mehanizirane snage JNA u svrhu razdvajanja, a potom zauzimanja položaja i održavanja okupacije. Pokušaj osvajanja Mirkovaca kod Vinkovaca 4./5. srpnja 1991. također je završio smrću dva pripadnika ZNG-a i oklopno-mehaniziranima snagama JNA u Mirkovcima. Svi ovi neuspjesi okrunjeni su konačnim čišćenjem hrvatskog sela Ćelije kod Bobote od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Uskoro po zauzimanju sela, srpske kvislinzi u potpunosti su spalili selo i time nagovijestili primjenu taktike „spaljene zemlje“ na području Istočne Hrvatske. Jedini kakav-takav uspjeh je 8. srpnja 1991. uništenje prvog tenka na položaju kod Iloka, a koji će biti plaćen već sljedeći dan raketiranjem položaja ZNG na Principovcu kod Iloka. Dana 21. srpnja 1991. u Osijeku je počeo djelovati Štab za obranu Slavonije i Baranje koji je prije toga imao već nekoliko naziva. Obrana se na istoku Hrvatske pokušavala na bilo koji način organizirati.

Krajem lipnja snage ZNG-a iz Vukovara uklonile su jednu ubačenu grupu paravojnih srpskih snaga iz dijela Borova Naselja i od tada preuzele potpuni nadzor nad tim naseljem. Slično su učinili 3. kolovoza 1991. sa selom Lužac na Vuki koje se nalazi između Vukovara i Borova Naselja, te Vukovara i Kukuruznog puta, Bogdanovaca, dalje Marinaca i Nuštra. Kasniji pad Lušca bio je početak pada Bogdanovaca, a potom i Vukovara. Bili su to jedini uspjesi hrvatskih snaga u Vukovaru u srpnju i kolovozu 1991., ali izuzetno važni, što će se pokazati u narednom periodu. Tijekom srpnja i kolovoza srpski kvislinzi sve više koriste topništvo, odnosno minobacače koje su mogli dobiti samo od JNA koja ih je, kao i većinu ostalog naoružanja Teritorijalne obrane Republike Hrvatske povukla početkom 1991. u svoja skladišta. U nedostatku takvih sredstava hrvatski branitelji su došli do protugradnih raketa, budući da im je baza bila u Velikom Gradištu kod Županje. JNA se nije sjetila mogućnosti da bi mogle biti korištene kao oružje. Hrvatski su ih branitelji upotrebljavali više radi iz psiholoških razloga. Prkosili su neprijatelju da i oni imaju „nešto“ za pucanje. Zvuk rakete bio je neugodan i za one koji su ga koristili, još više za  protivnika. Tako se povećavala buka rata. Kako bi onemogućila komunikaciju Vukovara sa Svijetom JNA je između Trpinje i Bobote 19. srpnja 1991. prekinula telefonski vod koji je Vukovar preko Osijeka vezao sa Svijetom. Daljnje veze će održavati posebni vezisti sve do samoga pada Vukovara, što se često zaboravlja, a bez čega ne bi bilo ni glasa Hrvatskog Radio Vukovara.

U širem okružju izveden je novi napad na selo Mirkovce kod Vinkovaca, ovoga puta pripadnicima III. djelatne brigade ZNGKuna. Poslije početnog uspjeha napad je završio teškim porazom, posljedica kojega je 14 poginulih pripadnika te brigade. Bivšu bazu Protuzračne obrane (PZO) u Novim Čakovcima, gdje je bila jedna baza od 70 gardista isti su dan raketirali zrakoplovi JNA pri čemu su poginula dva pripadnika, osam ih je ranjeno, a baza je u potpunosti uništena. Zrakoplovstvo JNA nastavilo je svojim ubojitim djelovanjima 25. srpnja 1991. po pripadnicima ZNG u Nastavnom centru u Erdutu pri čemu je poginulo pet pripadnika ZNG, a 11 ih je ranjeno. Gardisti su se povukli u Erdut, a nedugo iza toga u Dalj. Dva dana poslije, 27. srpnja 1991. zrakoplovstvo JNA djelovalo je na Opatovcu, Sotinu i Principovcu, pri čemu su ranjena 4 gardista, a vojarna u Opatovcu potpuno je razrušena (D: Marijan, 2004.). Gardisti su je napustili i otišli u Vukovar. Faza zaokruživanja Vukovara okončana je zauzimanjem Dalja 1. kolovoza 1991. čime se JNA približila Osijeku s juga u cilju povezivanja svojih snaga sa snagama svojih kvislinga u Tenji i dovođenja Osijeka u okruženje s juga. Osijek bi tako bio u poluokruženju i imao bi samo dva pravca izvlačenja, zapadni i jugozapadni. Istočna Hrvatska sjekla se u prostoru na kriške, a JNA je do početka kolovoza 1991. ostvarila i više od predviđenog u zauzimanju pozicija za planiranu reokupaciju Hrvatske.

 

Većina hrvatskih vojnih snaga povukla se u Vukovar i tamo je s nešto pridošlih gardista i novoprimljenim gardistima u Vukovara broj hrvatskih bojovnika iznosio već više od tisuću. Dio bojovnika, njih oko 400 s domaćim dragovoljcima nalazio se u Iloku. Prostor između Iloka bio je većim dijelom napušten i prazan. Manju zaštitu Vukovaru u širem prostoru davala su naselja na bosutskom pravcu, od Tovarnika do Vinkovaca, ali tamo su se miješala sela s hrvatskom i srpskom većinom, a JNA je u Mirkovcima napravila svoje jako  uporište. Nekoliko oklopno-mehaniziranih postrojbi JNA u Tovarniku obližnjem Šidu kao zapeti luk je čekalo zapovijedi za napad i upad u hrvatska sela na tom pravcu i zauzimanje pustih i praznih prostora između Tovarnika, Sotina i Vukovara. Novi problem za Vukovar je odlazak dotadašnjeg zapovjednika grada Tomislava Merčepa, čime je obrana grada do daljnjega bila prepuštena pojedinim grupama, bez jasne zapovjedne strukture. Na cijelom prostoru Istočne Hrvatske polovicom kolovoza 1991. do crte Virovitica-Daruvar-Pakrac-Okučani bilo je oko 8000 dragovoljaca i mobiliziranih pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Od toga više od polovice ih je bilo na prvoj udarnoj crti Istočne Hrvatske u prostoru od Osijeka preko Vinkovaca, Županje, Vukovara i Iloka. JNA je na većem broju mjesta izvršila proboj i zauzela strateški važne pozicije, ali još nije ostvarila potpunu i ključnu premoć na istočnim hrvatskim granicama, što joj je bio cilj. Sljedeće operacije i djelovanja biti će usmjerena ka tome. Grad Vukovar je u tom pogledu bio prvi na redu. Svi preduvjeti za njegovo „brzo“ i „lako“ osvajanje bili su ostvareni. Ali…

BITKA ZA VUKOVAR

Vukovar je već početkom kolovoza 1991. bio u potpunosti i sa svih strana opkoljen, a snage JNA su se svojom puzajućom taktikom u potpunosti približile rubu grada na sjeveru i zapadu, a na jugu su bile u blizini, dok su najdalje bile na istoku. Broj ljudstva i količina materijalno-tehničkih sredstava bili su znatni. I faktor vremena tražio je početak djelovanja,  jer ljeto je već „prolazilo“, zima je za tehnički jače suparnike i agresore uvijek otežavajući faktor i okolnost. Zato je donesena odluka o konačnom oslobođenju Vukovara u drugoj polovici kolovoza. Čekao se povoljan trenutak i povod od strane hrvatskih branitelja za napad i konačno zauzimanje grada. Već tijekom srpnja i kolovoza JNA je na prostoru Istočne Hrvatske uvela gotovo svakodnevno u svoje djelovanje zrakoplovstvo. Djelovanje zrakoplovstva bilo je usmjereno na likvidaciju ljudstva, odnosno hrvatskih obrambenih snaga, ali i materijalno-tehničkih sredstava. Pri tome zrakoplovstvo se prema hrvatskim snagama pokazalo vrlo uspješno i ubojito. Poslije njegova djelovanja brojili su se mrtvi i ranjeni, a za analize uništenih materijalno-tehničkih sredstava nije se uopće imalo vremena. Većina akcija koje je JNA izvodila u srpnju i do 25. kolovoza 1991. izvođena je zrakoplovnim snagama. Hrvatski bojovnici bili su nemoćni pred tom snagom i silom, a ubojitost zrakoplovstva dovodila je do demoralizacije ne samo bojovnika, nego i civilnog stanovništva. Dok hrvatski bojovnici trpe velike poraze u napadnim akcijama na utvrđena sela srpskog stanovništva na kopnu, opravdanje za to nalaze u djelovanju JNA s „leđa“ te ih lakše podnose. Za zrakoplovstvo se nije našlo snage, odnosno djelovanje po zrakoplovima nije bilo dopušteno od hrvatskih vlasti, pa su frustracije uslijed gubitaka bile još veće. Ovdje svakako treba istaći povratak 24. kolovoza nekoliko autobusa djece i starijih ljudi koji su tijekom srpnja bili napustili Vukovar zbog ratnih djelovanja. Vratili su se jer im je rečeno da se situacija u Vukovaru smirila i da više nema opasnosti po život. U hrvatskoj javnosti i ocjenama ovoga povratka postoji negativan stav prema tome povratku, iako i tu treba biti oprezan, jer se postavlja i drugo pitanje: „Bi li obrana u Vukovaru bila toliko „borbena“ i čvrsta da nije bilo tih slabih civila“? Civili su uvijek jedan od najjačih motiva bilo kakve obrane. Bilo je to i u slučaju Vukovara. Toliki civili se sjećaju pomoći i ljubavi hrvatskih bojovnika, toliki se hrvatski bojovnici sjećaju viceva, dosjetki i šala na račun neprijatelja. To im je davalo nove poticaje i nadu u pobjedu nad daleko jačim neprijateljom.

Poslije okupacije Baranje i zauzimanja prostora između Borova Sela, Erduta i Dalja s uzdignutog prapornog ravnjaka Erdutskog brijega Vukovar se vidio kao na dlanu. Novosadskom korpusu nije preostalo ništa drugo nego da svoje operacije usmjeri prema Vukovaru sa sjevera i Vinkovcima s istoka, a time udara i u bok Vukovaru. JNA je u ranim jutarnjim satima 24. kolovoza premještala svoje postrojbe bez najave. Od toga je odustala tek nakon upozorenja hrvatske strane. Cijeli dan prostor istočno od grada ponovo je nadlijetalo zrakoplovstvo. Bombardirali su već razrušenu bazu ZNG-a u Opatovcu, a potom su se odlučili mitraljirati i položaje hrvatskih bojovnika na silosu Đergaj između Borova Naselja i Bršadina. Pri drugom naletu i djelovanju ratnih zrakoplova hrvatski bojovnik Luka Andrijanić uzvratio je vatrom na zrakoplove kojom prilikom su srušena oba zrakoplova. Bilo je to šokantno iznenađenje za do sada dominirajuće i opako zrakoplovstvo JNA. Za agresora je to bio ključni povod da ima razlog za pokretanje masovnog napada i zauzimanje Vukovara. Za hrvatske bojovnike je to značilo smanjenje agonije nasilničkog djelovanja zrakoplovstva i depresije koju je ono izazivalo kod njih u proteklih gotovo dva mjeseca. Obrana je dobila dodatni motiv i stimulans uvidjevši da je neprijatelj ranjiv i tamo gdje praktično nije bilo sredstava za djelovanje protiv njega. Stradanje kamiona koji je svakodnevno vozio hranu iz vojarne u Vukovaru u Borovo Selo bilo je kao „dogovoreno“ za uključivanje oklopno-mehaniziranih dijelova postrojbi JNA u napad na svim dijelovima bojišnice koja je do tada postojala, ali je većim dijelom mirovala. Taj dan, 25. kolovoza 1991. oklopno-mehanizirane postrojbe JNA zauzele su iznimno važnu stratešku točku, raskrižje obilaznice Vukovara i ceste Vukovar – Bogdanovci, (od raskrižja do Lovačkog doma) čime je Vukovar od toga dana prometno bio potpuno odsječen. Jedino moguće rješenje biti će zemljani put koji je išao kontaktom riječne i praporne terase između zasijanih i tada već izraslih kukuruza – Kukuruzni put između Vukovara, Lušca i Bogdanovaca. To će u sljedećih mjesec dana biti jedina veza Vukovara s ostalim svijetom. Ona je bila ugrožena ne samo topničkom vatrom i djelovanjem zrakoplova, nego i djelovanjem JNA i njezinih kvislinga iz skladišta u šumi Đergaj koja se nalazila s druge strane rijeke Vuke, ali kojoj je bila u vidokrugu cijela trasa toga puta. Put je bio zaštićen sustavom betonskih bunkera na vrhu Vukovarske praporne zaravni od Lušca do Bogdanovaca. Bunkeri su zaostali iz Drugog svjetskog rata kao dio posljednje crte obrane Srijemskog fronta. Taj će put ostati jedina veza između Vukovara i Bogdanovaca do studenoga 1991. kada će se prekinuti i taj dio puta. Dan kasnije beogradski je radio taj dan, 2. kolovoza 1991. nazvao početkom borbe za „oslobođenje“ Vukovara. Toliko dugo čekani dan za JNA, Beograd i Srbiju je došao.

Grad Vukovar postao je takoreći izdvojena i izolirana bojišnica, s jednom slabom i teško održivom slobodnom vezom prema Vinkovcima, Hrvatskoj i slobodnim Svijetu. Izuzetak su bila dva džepa JNA i njezinih kvislinga. Jedan je bilo naselje s kolokvijalnim nazivom Petrova Gora. Do 1945. naselje se zvalo Švapsko brdo – Schwabenberg i bilo je naselje doseljenih Nijemaca u XVIII. i XIX. st. Krajem i poslije Drugoga svjetskog rata Nijemci su se ili dragovoljno ili prisilno djelovanjem jugoslavenskih komunističkih represivnih organa iselili, a u njega su doseljeni – kolonizirani Srbi najvećim dijelom s Korduna, s prostora oko Petrove gore, radi čega je naselje i dobilo ime. To se stanovništvo već 1990. naoružalo velikim dijelom preko JNA i struktura narodne obrane grada Vukovara te su rano izazivali incidente i sukobe i prije otvorenih sukoba, često i sa smrtnim posljedicama. Ulazak u dio naselja koji su oni označili, a kasnije barikadama blokirali od početka travnja 1991. nije bio moguć. Drugi džep bila je do zuba naoružana vojarna u Vukovaru, udaljena ni 500 metara od Petrove Gore. Do događaja 1991. ona je bila inženjerijska baza. U svibnju te godine u nju dolaze prvi tenkovi i mijenjaju njezinu namjenu te ona od inženjerijske postaje baza oklopno-mehaniziranih postrojbi JNA s ciljem zauzimanja ostatka grada. Tijekom lipnja i srpnja vojarna dobiva dodatna oklopno-mehanizirana pojačanja i utvrđuje se. Cijelo to vrijeme ostvaruje i održava veze sa srpskim pobunjenicima u Petrovoj Gori. Bila su to dvije jake utvrde u gradu koje će biti za hrvatske branitelje ono što je Vukovar bio za njih – neosvojive utvrde, ali i pozicije s kojih su bili stalno napadani i zbog kojih nisu mogli uspostaviti čvrste crte svoje obrane oko grada do pada Vukovara. Tako je bojišnica grada dugog nešto više od 10 kilometara i širokog od jednog do četiri kilometra bila na kopnu oko 20 km, a na rijeci Dunav oko 10 km, ukupno svega 30 km. Izvan nje i posljednje veze Vukovar – Bogdanovci – Nuštar prostirala se već prilično utvrđena crta bojišta Istočne Hrvatske: Gunja –Privlaka – Vinkovci – Mrzović – Ivanovci – Osijek u duljini od oko 200 km.

Groblje hrvatskih branitelja
Groblje hrvatskih branitelja

No, osim osvajanja Raskrižja kod Lovačkog doma, JNA se nije pomakla naprijed ni u jednom dijelu grada i bojišnice. Dapače, branitelji su odbili sve napade i samim time polučili nove uspjehe. Prvotni neuspjeh JNA i njezinih paravojnih saveznika JNA nije ometao u njezinom naumu i načinu zauzimanja grada. Ali JNA i njezini kvislinzi ni drugi dan nisu ostvarili nikakav rezultat. Rezultat toga dana bio je još porazniji; u njemu je JNA ostala bez nekoliko oklopno-mehaniziranih vozila (tenkova i transportera) i već taj se dan suočila s ozbiljnim gubicima u  ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima. Sada se JNA događalo ono što se događalo hrvatskim bojovnicima pri napadu na dobro utvrđena sela s većinskim srpskim stanovništvom i njihovim paravojnim postrojbama, gubila je i ljudstvo i tehniku. Čak, štoviše, bila je izgubljena u uličnim gradskim borbama gdje su im bojovnici nanosili teške gubitke. Pri tom su brojevi uništenih oklopno-mehaniziranih vozila nebitni, iako su oni, kada su u pitanju pješaci i njihovo protuoklopno djelovanje, u to nema sumnje, bili jedni od najvećih uopće u XX. st .

Snage JNA i „golorukog“ srpskog naroda-srpskih pobunjenika, koje je ta ista JNA „štitila“ polovicom kolovoza narasle su već na gotovo 25.000. JNA je na tom području već imala kompletnu 453. motoriziranu brigadu Novosadskog korpusa koja je u sukobima od početka svibnja, na pravcu Negoslavci – Vukovar, te veće ili manje dijelove 1. mehanizirane brigade na pravcu Borovo Selo – Borovo Naselje, 12. proleterske mehanizirane brigade Novosadskog korpusa na pravcu BobotaTrpinja – Borovo Naselje, 51. mehanizirane brigade na pravcu Stari Jankovci – Negoslavci – Vukovar, 36. mehanizirana brigada 1. proleterske mehanizirane brigada iz 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije. Na lijevoj obali Dunava, u Bačkoj bile su smještene 1. mješovita artiljerijska brigada u Vajskoj, i 2. mješovita artiljerijska brigada u Plavnoj. Još prije JNA u sukob je ušla tzv. milicija SAO Slavonije, Baranje i Srijema i Teritorijalna obrana od domaćeg srpskog stanovništva. Odmah u početnoj fazi njima su se priključili razni dobrovoljci iz Srbije, među kojima je prvi bio Srpski Četnički Pokret kojem je politički zaštitnik i logistiku davala Srpska Radikalna stranka pod vodstvom Vojislava Šešelja. Njima uz bok je bila postrojba stranke Srpska Narodna Obnova pod nazivom „Beli orlovi“ pod zapovijedanjem Mirka Jovića. Ista stranka imala je na ovom prostoru još jednu postrojbu „Dušan Silni“ kojoj je zapovijedao Dragoslav Bokan. Njima će se poslije 25. kolovoza pridružiti „Tigrovi“ i „Srpska dobrovoljačka garda“ kojom je zapovijedao nekadašnji vođa „ultraša“ navijača Crvene Zvezde, Željko Ražnjatović – Arkan. Njima nasuprot je stalo oko 300 bojovnika 4. bojne III. djelatne brigade ZNG-a  i oko 100 bojovnika I. djelatne brigade ZNG-a – Tigrova,  pripadnici djelatnog i pričuvnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova iz Vukovara, Slavonskog Broda i Varaždina, njih oko tri stotine i pripadnici naoružanih odreda Narodne zaštite mjesnih zajednica Vukovara, njih oko 1100 (T. Stockinger, 2004.). 4. bojna III. djelatne brigade ZNG-a – Kune, najvećim dijelom s područja Vukovara i okolice brojala je tada 265 bojovnika. Prema izjavi tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Vukovaru su tada bila 243 policajca iz djelatnog sastava kojima je kao pomoć i potpora došlo 60 policajaca iz Varaždina. Bilo je još 407 pričuvnih policajaca od koji je samo dio imao potrebito naoružanje, pa su ga morali izmjenjivati po preuzimanju službe. Njima je u pomoć dolazila temeljna i specijalna policija, najveći dio iz Varaždina, njih oko 100 u smjeni, a u drugoj pol. kolovoza stigla je još jedna skupina od 100 policajaca, pa je varaždinskih policajaca bio 201 policajac do 11. rujna. JNA je sve to dobro znala jer je hvatala radio frekvencije MUP-a. Jedino ih je iznenadilo da su u Vukovar već u toj fazi dolazili „dobrovoljci“, što se kosilo s JNA promidžbom o prisilnoj mobilizaciji hrvatskih branitelja (D. Marijan, 2013.) Treba naglasiti da je njih više od polovice bilo nenaoružano. Ta brojka od oko 1800 do 2000 bojovnika obrane samog grada Vukovara i  njegove bojišnice ostat će do samog pada Grada. Ona se neće povećavati ni u vrijeme kada su tijekom rujna izvedene mobilizacije iz dva razloga. Prvi je taj što je bio kronični nedostatak naoružanja, a drugi je potreba da u gradu funkcioniraju sve potrebne službe, što je bila druga vrsta borbe i rata. Prema tome odnos snaga već je tada bio 12:1 ( T. Stockinger, 2004.). U širem području, oko Vinkovaca i Osijeka situacija je bila nešto bolja i u ljudstvu i u naoružanju, ali je potpuna inferiornost hrvatskih branitelja i u ljudstvu, a pogotovo materijalno-tehničkim sredstvima bila izrazito na strani agresora. U to vrijeme tamo je bilo 6150  bojovnika, od kojih su iz III. djelatne brigade UNG-a – Kune 1308, 108 pripadnika 3. bojne I. djelatne brigade ZNG-a – Tigrovi, 1145 bojovnika 106. brigade, 1742. pripadnika 107. brigade i 1840. bojovnika najbrojnije 109. vinkovačke brigade. U Vukovaru je bilo još 29 pripadnika I. djelatne brigade ZNG-a – Tigrovi iz bojne iz Kumrovca i 42. pripadnika bojne iz baze u Rakitju. U Iloku je bilo 39 bojovnika I. djelatne brigade ZNG-a – Tigrovi iz Dubrave („Pionirski Grad“) i 51  bojovnik iz baze u Kumrovcu, a u Đeletovcima je bio 61 pripadnik iz bojne u Dubravi. Izmjene postava djelatnih postrojbi vršene su u vremenskim intervalima od 21 do 28 dana, naravno ako je to bilo moguće (D. Marijan, 3013.).

Ovčara
Ovčara

Prema dokumentima hrvatskih arhiva i Ureda za međunarodnu suradnju u prvom naletu postrojbi JNA između 25. i 31. kolovoza JNA je izgubila 31 tenk, 12 oklopnih transportera, 7 samohodnih protuzračnih topova, 1 višecijevni lanser raketa 128 mm – tzv. VBR, 6 zrakoplova i 300 poginulih pripadnika JNA, pobunjenih Srba iz Hrvatske i JNA suradničkih paravojnih postrojbi raznih stranaka iz Srbije. Hrvatskih je bojovnika poginulo 8, a ranjeno oko 60. Izgubljenih sredstava i tehnike i nisu imali, jer se crte bojišta nisu ni za mm pomakle. Oklopnjaci JNA izgledali su kao konzerve koje se kreću, a bojovnici su se s njima igrali. Rat je počeo žestoko, na svakom se koraku ginulo i umiralo, a hrvatski su se bojovnici u svemu tome „igrali“. U dijelovima Republike Hrvatske izvan Vukovara bili su u većoj nevjerici prema tolikim gubicima, više nego JNA i Srbi u Vukovaru. Ništa drugačiji odnos nije bio ni u hrvatskoj vlasti. Dapače, on je kod njih bio još više izražen, a djelomično pomiješan i sa strahom. „Crv sumnje“ između hrvatskih bojovnika i njihova djelovanja i hrvatskih vlasti stvorene su već tada i one će se samo povećavati kako bitka bude više trajala, a otpor branitelja ustrajno dosadan, kao i njihovi zahtjevi za naoružanjem i municijom. No, možda je taj crv sumnje u hrvatsko Vrhovništvo počeo već s odlaskom prvog legendarnog zapovjednika Tomislava Merčepa?

Sumnje hrvatskih branitelja Vukovara da ih je hrvatsko Vrhovništvo zaboravilo na kraće vrijeme će biti otklonjene zahvaljujući tome što je 29. kolovoza 1991. poslalo časnike – profesionalce i toliko potrebne zapovjednike obrane grada: zrakoplovnog potpukovnika JNA Milu Dedakovića – Jastreba i zrakoplovno-tehničkog kapetana JNA Branka Borkovića – Mladog Jastreba. Iako oni nisu bili časnici kopnene vojske, niti stožerni časnici, za branitelje Vukovara oni su bili „bogovi“. Mile Dedaković – Jastreb još je iz JNA bio poznat kao časnik koji je posebno i osobito volio, poštivao i družio se s vojnicima za što je često dobivao od njih, poslije raznih nagradnih dopusta, kao nagradu janjetinu, odojke i vino te je to s vojnicima i dijelio. I njegov punašan fizički izgled ukazivao je na „gurmana“, a to i njegovu srijemsku zavičajnost su cijenili i njegovi novi bojovnici, zavičajni susjedi – Srijemci, budući da je bio iz Vukovaru bliskog sela Nijemci na Bosutu. Između novopridošlih časnika – zapovjednika brzo se uspostavila „dobra kemija“ i međusobno više prijateljski odnos nego već poznati uštogljeni vojnički odnos nadređeni – podređeni. Doda li se ovome da su zapovjednici, posebno Mile Dedaković – Jastreb odmah po dolasku obišli hrvatske bojovnike na prvim crtama obrane, upoznali se sa situacijom na terenu i odnosima snaga i moralom bojovnika. Izjednačavanjem svojih života sa životima svojih bojovnika i spremnošću biti u svakom trenutku i na svakom mjestu sa svojim bojovnicima zapovjednici su odaslali jasnu poruku kako su spremni ne samo živjeti s njima, nego i poginuti. Moral se bojovnika još više povećao, a podizao ga je, kao i moral i divljenje Hrvatskog naroda prema njima Hrvatski Radio Vukovar. U Vukovaru je bilo stado malo, ali stado posebno i hrabro. Sljedeći mjeseci to će samo potvrditi. Za obranu Vukovara jedan je problem bio riješen – zapovjednici, ali slijedili su drugi, prije svega stalni nedostatak ljudstva, naoružanja i municije. Život se može uvijek poboljšavati, ali i pogoršavati. Ratne su situacije uvijek takve da je češće pogoršavanje, nego poboljšavanje situacije. Vukovar će to postati, biti i ostati i za jednu i za drugu zaraćenu stranu. Činjenica što ni Jastreb, ni Mali Jastreb nisu bili zapovjednici kopnene vojske, ni stožerni časnici ne umanjuje zasluge i jednoga i drugoga u obnašanju svojih zapovjednih funkcija i vojnih zadatak i operacija koje su vodili sa svojim bojovnicima – hrvatskim braniteljima Vukovara.

Početkom rujna 1991. JNA poduzima nove akcije kao uvod u svoju operaciju zauzimanja Vukovara. Tada kreće u napad i osvajanje sela na bosutskom prometnom pravcu od Tovarnika do Orolika. To je bilo potrebno kako bi mogla lakše i efikasnije udariti na grad s juga, iz pravca Negoslavaca u cilju deblokade vojarne i naselja Petrova Gora i njihova ujedinjenja. Stoga je JNA krenula u osvajanje i čišćenje „nepokorenih“ i još neosvojenih sela Berak i Svinjarevci koja bi im mogla zasmetati na tom putu i operaciji. Zato su krenuli u napad prvo na Berak 2. rujna i relativno lako ga zauzeli budući u selu nije bilo nikakve organizirane hrvatske vojne postrojbe. Razlog napada na Berak bili su i srpski pobunjenici iz ovoga sela koji su željeli ući u selo što prije i osvetiti se svojim susjedima, jer im navodno nisu omogućili „slobodu“ i djelovanje „njihove“ vlasti. Isti je dan i iz istog pravca napadnut i Vukovar, ali bez ikakvih rezultata, kao i 3. i 4. rujna. Bio je to uvod u jedan od najjačih napada u toj početnoj fazi bitke za Vukovar, 5. rujna kada je grad napadnut iz pravca Negoslavaca i Trpinjske ceste. Napad je i ovoga puta izveden oklopno-mehaniziranim snagama i bez uspjeha. Naravno, u svim tim napadima bilo je poginulih i na jednoj i na drugoj strani, ali poseban su problem u toj početnoj fazi bili civili koji su nisu bila meta, ali su ginuli kao dio rata i toga da granate ne biraju. Poslije 5. rujna dolazi do zatišja koje je poslužilo JNA i njezinim kolaboracionistima i kvislinzima za novo prestrojavanje i popunu ljudstva i tehnike. Ni branitelji nisu mirovali. I oni su u tom relativno mirnom vremenu prikupljali naoružanje i municiju, novo ljudstvo i sredstva za nastavak borbi.

I dok je u Istočnoj Hrvatskoj bjesnio rat koji hrvatski bojovnici nisu mogli izbjeći, jer im ga je nametnuo daleko jači protivnik i agresor, zahtjev hrvatskog Vrhovništva o „izbjegavanju“ sukoba s JNA ovdje je bilo nemoguće provesti, jer je JNA  otvoreno ušla u sukobe i rat. Za Republiku Hrvatsku to je još bilo rano, jer se nije uklapalo s pripremljenim koordiniranim planom blokade vojarni i vojnih objekata JNA na cijelom hrvatskom teritoriju, a i drugi elementi su bili prerani za tadašnju Hrvatsku. Ali, nije kasnila samo  Hrvatska. Tako je i Zapovjedništvo ZNG-a za Slavoniju i zapadni Srijem donijelo prvu zapovijed tek 5. rujna 1991. kada je Osijek bio u poluokruženju, Vukovar okružen, a hrvatski neprijatelji su bili na „vratima“ Vinkovaca. U širem području Vukovara obrana je ipak bila solidno postavljena i znalo se tko što radi. Tako je bosutski pravac Šid – Vinkovci osiguravala glavnina snaga 3. djelatne brigade ZNG-a – Kune i dio 109. vinkovačke pričuvne brigade. Prostor između Županje i Vinkovaca osiguravala je i branila tada najveća vojna postrojba u Istočnoj Hrvatskoj, pričuvna 109. brigada. Težište napada na sam grad Vukovar bilo je iz pravca Negoslavaca prema gradu, te iz pravca Borova Sela i Trpinje prema Borovu Naselju.

Spomen križ na ušću Vuke u Dunav
Spomen križ na ušću Vuke u Dunav

Novi napad na Vukovar izveden je 9. rujna s novog položaja, s istoka iz pravca Vučedola prema Mitnici, naselju koje je većinski bilo naseljeno hrvatskim stanovništvom. Napad nije uspio, a branitelji su stekli dojam da je nova bojišnica i novi pravac otvoren iz taktičkih razloga kako bi se značajnu mobilizacijsku bazu za obranu grada u Borovu Naselju i na južnim prilazima gradu što više oslabilo. Napadi su izvođeni sve do 12. rujna kada je hrvatsko Vrhovništvo odlučilo blokirati vojarne JNA s prekidom opskrbe vodom i strujom. Za Vukovar je ta odluka bila već zakašnjela, a otvorila je nove napade JNA i njezinih kvislinga i nove probleme gdje se trebalo postaviti nove bojovnike.

Nakon brze predaje slabih graničnih karaula u Donjem Miholjcu, 14. kolovoza 1991. uslijedila je predaja vojarne u Slavonskom Brodu 15. i 16. kolovoza te skladišta municije i naoružanja u Bukovlju i Gromačniku. Vojarna u Požegi predala se 17. kolovoza, a potom je 18. kolovoza slijedila vojarna u Đakovu i 158. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada. To će biti veliki izvor opskrbe toliko potrebnog i poželjnog protuoklopnog naoružanja za bojište u Istočnoj Hrvatskoj i Vukovaru. Tri dana poslije, 21. rujna u Našicama se predala vojarna s mehaniziranim bataljunom i protuoklopnim divizionom 12. proleterske mehanizirane brigade. No, vojarna u Vinkovcima nije zauzeta JNA će je napustiti sa svim sredstvima 26. i 27 rujna 1991., što će na bojovnike u Vukovaru djelovati dosta negativno i depresivno. Međutim, kroz zauzimanja vojarni u ostalim dijelovima Republike Hrvatske stvoren je relativno veliki „slobodni“ prostor koji je imao duljinu, širinu i dubinu za strateško-taktička djelovanja i osnažio obranu i Istočne Hrvatske i Republike Hrvatske. Strateški i taktički planovi JNA ovim su znatno reducirani i ona je morala preoblikovati sva svoja daljnja djelovanja.

Za zauzimanje vojarne u Vukovaru bilo je kasno, ona je snagama i tehnikom s kojima je raspolagala bila u mogućnosti prije osvojiti grad, nego branitelji nju. JNA već 14. rujna pod izlikom deblokade vojarne ponovo napada južne dijelove grada iz pravca Petrovaca i Negoslavaca. Ovaj je napad iznenadio branitelje, navodno i zbog postavljenih manevarskih upaljača u protutenkovske mine te su se oni morali povući prema gradu. Daleko je važnije da su se tim napadom povezale snage JNA u vojarni i pobunjenih Srba-kvislinga iz naselja Petrove Gore, što je bio prvi veći i značajniji poraz branitelja od početka napada 25. kolovoza. Gradu je prijetilo cijepanje na dva dijela po duljini u kojem bi se Mitnica na istoku odcijepila od ostalih dijelova Vukovara na zapadu i sjeveru. Istovremeno je izvršen napad na Trpinjsku cestu, već tada groblje tenkova, no taj napad je bio neuspješan, a JNA je ponovo ostala bez dijela oklopno mehaniziranih sredstava.

I u drugoj polovici rujna nastavljaju se napadi JNA na grad iz pravca vojarne i Petrove Gore, te iz pravca Borova Sela i Trpinje prema Borovu Naselju. U tom periodu dolazi do prve kraće blokade puta Bogdanovci – Vukovar koju su uspjeli deblokirati prvi puta upotrebljeni tenkovi Hrvatske vojske iz sastava 108. slavonskobrodske brigade. Tom prilikom grad je dobio pomoć u sanitetskom materijalu, ali i neophodnom oružju i municiji. Bila je to jedna od posljednjih većih opskrba Vukovara prije konačne blokade i okupacije grada. Blokada vojarni bila je povod JNA za osvajačku operaciju kojoj je bio cilj uništenje tek stvorene Republike Hrvatske. Za tu su se operaciju poslužili preoblikovanim planom Sutjeska-2 koji je izrađivan za slučaj napada NATO-pakta na Jugoslaviju. U ovom slučaju kao NATO napadač JNA su bili hrvatski branitelji. Najveći dio oklopno-mehaniziranih i zračnih snaga imao je biti upotrijebljen u međurječju Drave i Save, s ciljem dolaska na crtu Slavonski Brod – Našice. U ovu operaciju uključena je cijela Gardijska divizija, a dodane su i sljedeće postrojbe: 36. mehanizirana, 18. proleterska motorizirana, 211. oklopna brigada iz Niša, 12. proleterska mehanizirana, 51. mehanizirana brigada iz Pančeva, četiri partizanske brigade iz sastava Teritorijalne obrane (TO) Vojvodine. Novih je snaga bilo oko 30.000 i one su trebale okupirati Vinkovce, Županju i Osijek. Na južnom su boku, uz rijeku Savu trebale djelovati: 1. proleterska divizija s 252. oklopnom brigadom, 80. motoriziranom brigadom iz Kragujevca, 57. partizanskom brigadom TO, čačanskim odredom TO, 152. mješovita artiljerijska brigada iz Ćuprije, bataljun 305. inženjerijske brigade iz Obrenovca i četa 402. pontonirskog bataljuna iz Šapca (D. Marijan, 2013.). Novoubačene agresorske snage činile su više od 60.000 novih vojnika i uz onih ranijih više od 25.000 nagovještavale teške i sudbonosne dane i za Istočnu Hrvatsku, ali i za cijelu Republiku Hrvatsku. Odnos snaga i dalje je ostao 12:1 u korist JNA i njezinih kvislinga, ali branitelji se nisu lako predavali ni na jednom dijelu hrvatskog prostora. Postojano su čekali daleko moćnijeg i brojnijeg neprijatelja, spremni za svoju zemlju umrijeti. Operacija JNA počela je istodobnim napadom zrakoplovstva, oklopno-mehaniziranih i pješadijskih snaga na Tovarnik u ranim jutarnjim satima 21. rujna. Cilj je bio u potpunosti osloboditi bosutski pravac i cestu: Tovarnik – Mirkovci – Vinkovci te očistiti sva hrvatska sela u tom pravcu kako bi se proveli daljnji planovi JNA o zauzimanju i uništenju  Republike Hrvatske. Taj je cilj ostvaren samo djelomično, a velikim je dijelom doveo do nesporazuma na crti bojišnice pri čemu je jugoslavensko ratno zrakoplovstvo djelovalo protiv pripadnika valjevske oklopno-mehanizirane brigade, a što je dalje dovelo do dezerterstva na bojištu i izvan neuspjehu mobilizacije. Pri tome je osobito negativno djelovao demonstrativni dolazak jednog tenka iz te brigade pred Narodnu skupštinu Jugoslavije. To “rasulo“ utjecalo je na potpunu promjenu plana i odustajanje od plana potpunog uništenja Hrvatske države i prelazak na plan zauzimanja Vukovara.

bitka_vukovar_250814Osvajanje Republike Hrvatske vjerojatno je ostalo za neka druga vremena, možda za sljedeće proljeće. No, JNA je već ovim neuspjesima i rezultatima sve više samu sebe isključivala kao neki poseban i jak politički faktor u budućim političkim rješavanjima bilo kakvih problema Jugoslavije. Način na koji je djelovala u socijalističkoj Jugoslaviji i kao važan i jak politički faktor srušila je svojim lošim rezultatima na stručnom i profesionalnom planu u pokušaju vojne okupacije Republike Hrvatske ili njezinog većeg dijela kao ispunjenje memorandumskog plana Velike Srbije. Republika Hrvatska bila je znatno inferiornija u sili, ljudstvu, materijalu i tehnici, ali je dobila prvi dio rata na strateškoj razini tako što nije dopustila da svojim pogrešnim koracima da povoda JNA za totalni rat za što je ona bila spremna, što je željela i očekivala. „Puzajući“ uspjesi JNA bili su malog opsega, taktički vidljivi, ali vremenski sporiji od toga kako su to diktirale političke prilike. Osim toga JNA je dosta rano otkrivena i prokazana u međunarodnim političkim okvirima kao aktivan sudionik u sukobu koji ga potiče gdje god to može. To je u tadašnjim hrvatskim okolnostima bilo važnije od bilo koje dobivene bitke. Krajem rujna i početkom listopada JNA ulazi s promijenjenim ratnim i vojnim planovima, a Hrvatska nastavlja s obranom uz pokušaje povećanja koridora za Vukovar. Stvarno stanje na terenu ipak je bilo znatno drugačije, a rezultat će se uskoro vidjeti.

Poslije neuspjeha JNA u zauzimanju Vukovara pol. rujna 1991. Generalštab JNA odlučio je pripremiti se temeljitije za sljedeći napad i s još jačim snagama. Od oružja većeg kalibra obrana Vukovara imala je: 4 haubice 155 mm, 9 minobacača 120 mm, 15 komada 82 mm, 3 kalibra 60 mm, 5 gorskih topova 76 mm, 3 protuoklopna topa 76 mm, 4 protuzračna topa raznih kalibara, 2 lansera protuoklopnih raketa Osa i 14 pultova za rakete Maljutka. Obrana grada ni prije ni poslije nije raspolagala s više naoružanja teških kalibara. Drugo je pitanje koliko je imala streljiva? Budući da je početkom listopada prekinuta jedina do tada prohodna prometnica prema ostatku Hrvatske, kasnije nije ni mogla doći do oružja i municije.

jna_vukovar2JNA krajem rujna osniva dvije grupe za daljnja vojna djelovanja prema Vukovaru: Sjever koja je imala zadatak osvojiti Borovo Naselje i Jug kojoj je bio zadatak osvojiti grad Vukovar. Grupu Jug činili su: Gardijska motorizirana brigada, Podunavska partizanska brigada iz Inđije, 453. mehanizirana brigada, dijelovi 1. proleterske gardijske motorizirane i 544. motorizirane brigade, 1. novosadska partizanska brigada, Panonska partizanska brigada, divizijun haubica 155 mm iz 1. proleterskog gardijskog mješovitog artiljerijskog puka. Sjevernu grupu čine: 51. mehanizirana brigada, 211. oklopna brigada iz Niša, dio 18. proleterske, 16. mješoviti artiljerijski puk iz Rume, pripadnici domaćih snaga milicije i TO SAO Slavonije, Baranje i Srijema, i pripadnici dobrovoljačkih stranačkih postrojbi iz Srbije.

Osvajanjem Marinaca od JNA 1. listopada 1991., sela na putu Vukovar – Vinkovci, blokiran je do tada jedini slobodan prometni put iz Vukovara. Time su se Vukovar i Bogdanovci našli u potpunoj blokadi. Osnovni napadi na grad ići će iz pravca naselja Petrova Gora prema Sajmištu i središtu grada, iz vojarne prema Slaviji (Vodotornju) i Lijevoj Bari na Mitnici, te s istoka od Vučedola, šume Dubrava i iz pravca Grabova prema Mitnici. Napad od Petrove Gore počeo je 2. listopada, ali svi su napadi pretrpjeli velike gubitke i vojska se vratila na početne položaje. Slično su pokušali drugi dan u napadu na Mitnicu, ali tamo se nisu ni pomicali od svojih početnih položaja, unatoč jakoj podršci topništva i zrakoplovstva. Agresori su isto pokušali i u Borovu Naselju, ali ni tu nije bilo pomaka. Tijekom dana JNA napadači istresli su više od 3000 raznih topničkih projektila, ali osim što su rušili i ubijali grad i civile dobrih vojnih rezultata nije bilo. Vandalsko razaranje i rušenje grada nastavilo se tijekom cijele prve polovice listopada, ali uspjeha i promjene na crti bojišta nije bilo. Koliko su agresori bili bestijalni u svome djelovanju govori činjenica da su tenkovima rušili kuću po kuću od krova do temelja kako bi istjerali „ustaške pacove“. Dok se 8. listopada 1991. Republika Hrvatska razdruživala od SFRJ na bojišnici je trebalo nastupiti još jedno od brojnih primirja. Naravno da je ono bilo kratkog daha i da ga je JNA u Vukovaru kršila topništvom svakoga dana. Tijekom relativno mirnih razdoblja JNA se 9. listopada pojačala novim ljudstvom i sredstvima, prestrojavanjem i koncentracijom na već određenim pravcima djelovanja. Bio je to uvod u novi žestok napad na grad iz svih pravaca i sa svim ljudstvom i oružjem. Napad je trajao do 15 sati popodne i ponovo je bio bez ikakvih rezultata. Hrvatski branitelji odolijevali su višestruko jačem protivniku i agresoru. Zato je grad sljedeći cijeli dan granatiran. Granatiranje će biti zaustavljeno zbog ulaska humanitarnog konvoja  i izvlačenja najtežih ranjenika iz bolnice od 12.-14. listopada. Plan evakuacije ranjenika nije izveden i čekao je bolja vremena. I više težih ranjenika.

Od 16. listopada nastupa posebno teško razdoblje za hrvatske branitelje Vukovara jer su napadi agresorske JNA pojačani i još jači. Tog dana osobito težak napad bio je na Borovo Naselje i to iz pravca Bršadina, nakon desanta jedne skupine preko Bobotskog kanala. Borbe su se na tom dijelu vodile do 17 sati, a toga dana na tom dijelu bojišta poginuo je i legendarni zapovjednik Borova Naselja Blago Zadro. Agresori su vraćeni na početne položaje uz velike gubitke, ali bili su i veliki gubici među braniteljima. Bila je to jedna od prvih žestokih i krvavih borbi koje će se zbivati u narednim danima svakodnevno. Isti dan JNA je s oko 30 oklopno-mehaniziranih vozila i tenkova napala iz pravca Lušca prema Priljevu, Luki i Novom Vukovaru. Tom je prilikom došlo do jedne od rijetkih tenkovskih bitki u kojoj je jedna hrvatska posada s dva dobro maskirana tenka iz garaže Vukovarskog poljoprivredno industrijskog kombinata (VUPIKA) uništila više od 15 tenkova i transportera i odnijela blistavu i brzu pobjedu o kojoj se slabo zna. Tom prilikom i u toj bitki poginuo je zapovjednik grupe Sjever i general- major JNA, Mladen Bratić. JNA je od početka listopada u svoje akcije uključila uz oklopno-mehanizirane i pješadijske postrojbe i tzv. jurišne odrede koje je koristila u svim napadima, posebno po ulicama. Tog 16. listopada pucala je crta hrvatske bojišnice gotovo na svim dijelovima, ali i uspjesi agresora su bili zanemarivi prema snagama i sredstvima kojima su djelovali. Najveći prodor i najveće uspjehe agresor je ostvarivao na području Sajmišta, Petrove Gore i Švapskog Brda. To je i razumljivo jer je tu koncentrirao najjače snage i imao najčvršći položaj u gradu.

Poslije 18. listopada nastupilo je kratkotrajno primirje na bojištu uz svakodnevnu topničku vatru da se ne zaboravi kako je ipak rat. JNA i tijekom toga primirja dobiva pojačanja i nove snage u jačini većoj od brigade. Radi se o oklopnim postrojbama i novim dobrovoljcima iz Srbije. Novi napadi uslijedili su poslije 23. listopada. I ovoga puta iz pravca Petrove Gore i vojarne. Novost je sve veći pritisak od toga datuma na Mitnicu. Bilo je to iz dva razloga, jedan je bio pritisak kako bi se dio brojnijih braniteljskih snaga vezao uz Mitnicu, a drugi onemogućiti im veće operativno djelovanje i pomoć na drugim bojišnicama Vukovara. Istodobno se vrše prestrojavanja i pojačavanja novim snagama, kako regularnih postrojbi JNA, tako i dobrovoljaca, ovoga puta ne samo iz Srbije, nego i iz B i H, odnosno Sarajeva.  Na Mitnicu je  29./30. listopada 1991. izvršen jedan od najjačih napada od početka rata, a napad je bio toliko jaki da su se branitelji povukli na pričuvne položaje. Ipak, postrojbe JNA su bile još daleko od naselja, a crta razdvajanja bilo je Bugarsko (Novo) groblje i sjeverno prema Dunavu. Šuma Dubrava je bila ničija, ali agresori se nisu usuđivali u nju ulaziti i zbog miniranja, ali i straha od utvrđenih položaja. I dalje su najveća napredovanja bila na crti prema  gradu od vojarne i Petrove Gore, ali i to je išlo teško, polako i uz velike ljudske gubitke agresora, a sve više i branitelja. Municije je bilo sve manje, a i branitelja. Ljudi su svaki dan ginuli ili su ranjavani u jakim topničkim napadima. Novih snaga nije bilo, stare su bile sve više iscrpljene.

Novi su napadi posebno uslijedili 2. studenoga kada je na Mitnici djelovalo zrakoplovstvo i napalm bombama. Pješadijski i napadi oklopništva nastavili su se iz pravca Petrove Gore i vojarne prema gradu, no najteži udarac nakon gotovo tromjesečnih borbi bio je zauzimanje naselja Lužac, važne utvrđene točke koja je nadzirala prometnicu Vukovar – Borovo Naselje i Vukovar – Bogdanovci – Marinci – Vinkovci. Gubitkom tog naselja selo Bogdanovci bilo je u potpunosti odsječeno i od Vukovara i od Vinkovaca. Time je i Vukovar došao u još teži i beznadniji položaj, a slično je bilo i s Borovo Naseljem. Iako je do kraja bitke za Vukovar, što fiktivno, što realno pokušavano izvršiti proboj prometnice za Vukovar, organizacijsko stanje, snaga ljudstva i naoružanje hrvatskih postrojbi nisu bili ni blizu dostatni jednom takvom zahvatu. Svi pokušaji zauzimanja bilo kojeg od JNA zauzetog sela između Vukovara i Vinkovaca završili su neuspjehom. Agresorska JNA i njezini kvislinzi bila je prejaka, a hrvatske snage preslabe i još nedovoljno organizirane i ekipirane. U takvim su okolnostima proboj mogli učiniti jedino vukovarski branitelji iznutra. No, njima su za to nedostajala sredstva, naoružanje i municija, iako su se i u tom smislu i oni razilazili u tome ostaviti (izdati) grad ili ostati u njemu. Braniteljima je u tim okolnostima pomagalo hrvatsko zrakoplovstvo bacajući im za borbu neophodnu municiju i streljivo.  Od 8. studenoga i prometnica Vukovar – Borovo Naselje je bila prekinuta, iako nije bila osvojena od agresora. Sljedeći dan, 9. studeni, JNA je zauzela dio Borova Naselja prema Vukovaru. U Vukovaru je ovladala cijelim rubom Švapskog Brda i imala je središte grada na dlanu. Osvajanjem Milovog Brda 10. studenoga presjekla je prometnicu između Grada i Mitnice. Tako je grad Vukovar od toga dana bio presječen na dva mjesta. Zauzimanje grada očekivalo se svakog sata u gradu. Izvan grada, i u Operativnoj zoni Osijek i u Operativnoj grupi Vukovar, Vinkovci, Županja sve je predočavano kao mirno i stabilno. U ostatku Hrvatske bili su zadivljeni hrvatskim braniteljima Vukovara.

Taj, 10. studeni važan je i po tome što je tog dana umrla i posljednja nada Vukovaraca da bi se prema njima netko mogao probiti i pomoći im u obrani. Taj dan pala je hrvatska Masada, selo Bogdanovci. Bogdanovci su udaljeni od Vukovara kakvih 6 km. Postoji od srednjeg vijeka, ali materijalni ostaci ukazuju na naseljenost još od neolitika. Od XVII. st. većinsko je naselje hrvatskog stanovništva. Uoči rata u selu je živjelo svega 1113 stanovnika, od kojih su najbrojniji bili Hrvati (914 ili 82,11%) i Albanci (katolici) (133 ili 11,94%). U Srijemu se izdvajalo svojim hrvatstvom, pa nije čudno da su u SFRJ imali nogometni klub Srijemac koji je dogurao do Druge lige. U njemu su igrali uglavnom Hrvati i to iz Vukovara i okolice. Selo je oduvijek disalo hrvatski i time se ponosilo. Stoga nije čudno da je mještanin iz tog sela izabran za prvog predsjednika državotvornog HDZ-a i prvog zapovjednika obrane Vukovara Tomislava Merćepa. U njemu se 10. ožujka 1991. postrojila prva nenaoružana hrvatska vojska, njih oko 2500 do 2700, kojoj je ukazano na to da dolaze vjerojatno teški, ali i svijetli dan te da se treba biti spreman u svakom trenutku odazvati za obranu Doma i Domovine. U ovom selu je 5. svibnja 1991. zaustavljena i vraćena jedna od prvih kolona  18 tenkova i 1 transportera kojoj je cilj bio Vukovar, a moguće i Bogdanovci. Od ovoga sela do Marinaca je u svibnju i lipnju 1991. izgrađena cesta u duljini od 2 km koju su gradili najvećim dijelom mještani. Zato ne čudi da su se mještani vrlo rano organizirali u vojne postrojbe po ulicama, a prvo naoružanje je dijeljeno krajem listopada 1991. No, najveći dio naoružanja narod je sam kupio, zlu ne trebalo. I obranu mjesta organizirali su sami mještani. Pojačanjem borbi priključili su im se policajci koji su poslani kao pripomoć i pojačanje radi zaštite prometnice. Iz Policijske postaje u Županji bilo ih je 50, iz Vinkovaca 13.  Iz Vukovara je bilo 15 dragovoljaca, iz 2. bojne III. djelatne brigade ZNG-a – Kune 35. Njima se u rujnu priključio jedan vod Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) od 21 čovjeka, koji će ostati do zauzimanja sela, pokazavši se kao izuzetni borci.

Agresorska JNA i njezini kvislinzi rano su uočili značenje Kukuruznog put pa su ga već 17. rujna pokušali prekinuti, ali bez uspjeha. Daleko su uspješniji bili 1. listopada kada su uspjeli osvojiti selo Marince, a napali su žestoko i Bogdanovce, no bili su odbijeni uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici. I branitelji su imali velike gubitke. Topovski napadi na Bogdanovce bili su gotovo svakodnevni, ali na oklopno-mehanizirane i tenkovske agresori se više nisu usuđivali. Napadi su osobito teški bili 8. studenoga, a 13. listopada, iskoristivši hrvatski humanitarni konvoj, JNA je zauzela i Kukuruzni put i time prekinula vezu između Vukovara i Bogdanovaca. Veze su i dalje održavane kroz kukuruze, ali samo pješke, bez vozila do pada Lušca 2. studenoga. Tada i Bogdanovci dolaze u potpuno okruženje, kao i Vukovar. Za konačni obračun s Bogdanovcima JNA i njezini kvislinzi odlučila se 10. studenoga 1991. Napala je selo iz svih pravaca, a budući da su i branitelji bili bez oružja, a topništvo iz Vinkovaca bez streljiva (sijena) Bogdanovci su bili zauzeti. Najveći dio branitelja se izvukao, ali je ipak jedan dio  stradao. U obrani sela poginulo su 84 Bogdanovčana, a ranjeno ih je 45. Kraj bitke doživjet će 211 bojovnika (I. Matković – Lasta, 1998.).

JNA je sa svojim kvislinzima nastavila osvajati dio po dio grada. Najveći je uspjeh imala osvajanjem silosa na Priljevu i tako je u potpunosti prekinula promet između Borova Naselja i Vukovara, a prostor obrane Borova Naselja još više suzila i dovela u još teži položaj. Sljedeći su dan zauzeli već dvije trećine tvorničkog kruga Borova. Od svih položaja i dijelova grada najbolje se držala Mitnica što je i razumljivo. Ona je još imala najviše ljudstva, najbolje je očuvala svoje streljivo, pretrpjela je najmanje oklopno-mehaniziranih i pješadijskih napada i još se većim dijelom branila u prostoru, a ne u naselju.

JNA se s kvislinzima probija 17. studenoga do Radničkog doma, a taj dan je Mitnica napadana s 8 zrakoplova i cijeli dan gađana topovskom vatrom, no na tom bojištu crta obrane nije se mijenjala. Tijekom tih dana vojno vodstvo s Mitnice vodilo je pregovore, te su se bojovnici, sa svojim naoružanjem i streljivom predali zajedno s civilima kod Bugarskog (Novog) groblja 18. studenoga 1991. Imali su čast prvi „isprobati“ komfor hangara na Ovčari, gdje će dva dana poslije biti dovezeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Tijekom naredne dvije noći JNA i njezini kvislinzi oko 1 km dalje likvidirat će njih 260.

Pad grada se smatra 18. studenoga, kada je agresorska JNA sa svojim kvislinzima zauzela najhumaniji i najzaštićeniji dio na svakom bojištu – vukovarsku bolnicu. Prave vojske osvajaju vojne ciljeve, a tzv „NARODNA“ ranjenike, liječnike i medicinsko osoblje. Ono što će uslijediti pokazat će pravi karakter „oslobodilaca“. Nakon što se nisu baš pokazali na bojištu, pokazat će se na stratištima. Jedno od najvećih tih stratišta i biljega te agresorske JNA i njezinih kvislinga – Ovčara biti će stratište i grobište ranjenika iz vukovarske bolnice, njihovih liječnika i medicinskog osoblja. Jake li vojske!?

Tijekom listopada JNA i njezini kvislinzi se odlučila riješiti tzv. Iločki džep i prva akcija je bila potpuno i mirno iseljenje hrvatskog sela Bapska 29. rujna 1991. Od 7. listopada počela je operacija progona hrvatskog stanovništva iz sela: Sotin, Opatovac, Šarengrad Mohovo i Ilok. Operacija izgona više od 15.000 Hrvata iz ovoga područja izvedena je 17. listopada 1991. pravcem: Ilok – Šid – Adaševci – Lipovac. Poslije toga dana pritisak na Vukovar će biti još veći, kao i operativni prostor za operacije JNA i njezinih kvislinga. Dan ranije u Vinkovcima je radi pojačavanja krhke i slabe obrane na Vukovarsko-Vinkovačkom bojištu osnovana Operativna grupa Vukovar, Vinkovci i Županja. Zapovjednik grupe bio je Mile Dedaković – Jastreb koji je tri dana ranije izišao iz Vukovara. Bilo je to potrebno i zato što je najveći pritisak protivnika bio upravo na ovome području. No, to nije pomoglo ranije opkoljenim Tordincima koje je JNA i kvislinzi okupirala 25. listopada. U listopadu su hrvatski bojovnici u nekoliko navrata pokušali izvršiti proboj prema Vukovaru ili preko Marinaca ili Karadžićeva i Pačetina, ali svi su pokušaji završili neuspjehom i znatnim gubicima hrvatskih snaga. Operativna grupa je nastojala utvrditi crte bojišnice gdje god je to mogla, osobito južno od rijeke Bosut, gdje su gubici bili najmanji i gdje je postavljanje obrane bilo najlakše zbog šuma hrasta lužnjaka i podzemnih voda.

Ujutro 27. listopada JNA i kvislinzi iz Ilinaca su topništvom napali selo Lipovac. Tim je napadom počela operacija Bosutske šume, a cilj joj je bio zauzeti sva naselja uz rijeku Bosut, na bosutskom pravcu od Lipovca, Apševaca, Podgrađa, do Nijemaca, Komletinaca, Privlake i Vinkovaca. Južni dio od Vrbanje do Strošinaca riješen je tako da se isključila struja selu Jamena u Srbiji radi čega su prestale raditi crpke koje su ispumpavale vodu iz Save, te je došlo do plavljenja terena. Tako je nastalo poplavljeno područje neprohodno za tenkove. Taj dio Hrvatske neće biti osvojen mi milimetra. Konačni napad na Lipovac počeo je 15. studenoga 1991. Prvi dan JNA je ušla u Apševce, ali zbog miniranog terena stala je pred Lipovcem, no selo je drugi dan zauzeto uz velike gubitke 131. brigade. Isti dan, 16. studenoga zauzela je i Podgrađe.  Nijemci su zauzeti 17. studenoga, kao i Donje Novo Selo. Pokušaj protuudara hrvatskih snaga 20. studenoga prema Donjem Novom Selu i Nijemcima bio je novi teški poraz hrvatskih snaga sa znatnim gubicima. JNA je taj dan zauzela Stari i Novi Seleš i Ernestinovo južno od Osijeka, a 24. studenoga najudaljenije i već nekoliko mjeseci opkoljeno Laslovo. Iako je JNA kao i od sada hrvatska sela zauzimala relativno lako, borbe za Lipovac i Nijemce pokazale su da joj to ide sve teže, a i da su hrvatske snage sve stabilnije i čvršće.

Novi su pravci na kojima će raditi i djelovati JNA su: Mrzović – Đakovo i Vinovci – Đakovo. Za te pravce JNA nije imala više snage. Uz to na tom pravcu ih je već čekala dobro pripremljena Hrvatska vojska koja se stvarala u bespoštednim tromjesečnim borbama. Ni ostali elementi i faktori nisu išli u prilog JNA pa je normalno da je odustala od daljnjih operacija. Rat je za JNA bio gotov. Ali gotova je bila i uništena i JNA.

Zaključna razmatranja

hqdefaultZemljopisni položaj je prvi razlog zašto je bitka za Vukovar imala toliko značenje i razmjere koje ni danas ne gube na značenju. Gotovo na križanju putova od Batika do Jadrana, od Karpata do Alpa, na Dunavu, između Crnoga i Sjevernoga mora.  Grad nastao na utoku  male rijeke Vuke, po kojoj je dobio i ime, nalazi se u blizini ušća više rijeka koje ovdje čine hidrografsko čvorište: Drava, Sava, Tisa i Morava. Novo značenje gradu je dala izgradnja kanala Rajna – Majna – Dunav i veza sa Sjevernim morem i Atlantskim oceanom. Reljefni položaj grada davao je prednost jačem, ovdje JNA i njezinim kvislinzima, jer su odmah zauzeli najviše i najpogodnije dijelove reljefa s kojih su mogli biti efikasniji i uspješniji. Odmah su bili u prirodnoj prednosti koju su jako dobro iskoristili od lipnja do rujna 1991. Svoj su osvajački pohod zaustavili na prostoru na koji su se morali podizati i koji je bio viši od položaja koje su uspostavili poslije osvajanja u studenome 1991. Jedan od razloga njihova zaustavljanja bio je i reljef, ali i biljni pokrov šuma kojem ni jedna agresorska vojska nije sklona. U južnom, posavskom dijelu Istočne Hrvatske pored šuma hrasta lužnjaka, kao nepremostiva prepreka postavila se i voda koja je teško prohodna za tenkove. Taj prirodni faktor jedan je od razloga da južno od Lipovca Republika Hrvatska 1991. nije izgubila ni pedalj svoje zemlje. Iako klima nije toliko važan faktor za vojne operacije, ona nije nebitna. To se pokazalo i u Istočnoj Hrvatskoj 1991. kada je brojčano i tehnički nadmoćniji protivnik morao odustati upravo zbog dolaska prvo kiša, a potom i zime, zbog koje su neprijateljska ofenzivna djelovanja stala. Rijeke poslije zauzimanja Vukovara nisu predstavljale problem, jer su tokovi bili usporedni s prometnicama, pa nisu predstavljale neke prepreke ni u bitki ni u daljnjim mogućim operacijama.  Prostor nije presudni faktor za suvremena vojna djelovanja, ali ga se uvijek treba imati u vidu i ima svoje određeno značenje. U slučaju bitke za Vukovar on je bio povoljniji faktor za agresora, što je on u datim trenucima i iskoristio najbolje što je znao i mogao.

vukovar-062Naseljenost Istočne Hrvatske i Vukovara seže u mlađe kameno dona i postoji u kontinuitetu do danas. U tom su se vremenu na tom prostoru izmijenili brojni narodi i kulture. U bakreno doba na ovom prostoru vjerojatno živi tada najsposobnija i najjača država koja stvara svoju vojsku i organizaciju vjerojatno u obliku države. Rimljani na ovom području uspostavljaju i dugo drže limes, a slično čine i mnogi narodi poslije njih. I barbarski narodi vode na ovom prsotoru neke od svojih značajnijih bitki. Tek dolaskom Hrvata prostor se smiruje i takav će ostati do dolaska Turaka Osmanlija koji će upravo na ovom prostoru kod Mohača odnijetu najveću pobjedu u Europi u XVI. st. Njihovim progonom Habsburgška Monarhija uspostavlja vlast na ovom prostoru upravo mirom u Srijemskim Karlovcima, dakle Srijemu, poslije čega u sljedeća dva stoljeća formira Vojnu Krajinu prema Osmanlijskom Carstvu. U Prvom svjetskom ratu ovaj je prostor u najbližoj pozadini bojišta, a jedno je vrijeme dio njega bio i okupiran. Između dva svjetska rata, kao rijetko koji prostor mijenjao je svoje mjesto među upravnim jedinicama Kraljevine SHS/Jugoslavije. Na kraju Drugoga svjetskog rata ovdje se formira „Srijemski front“ koji će potrajati gotovo punih 6 mjeseci i gdje će stradati znatan broj vojnika. Operacije vođene 1991. slične su operaciji Srijemskog fronta, ali u drugim međunarodnim i vojno-političkim okolnostima.

Prostor Istočne Hrvatske i Vukovara se na osnovi materijalnih i povijesnih ostataka može pratiti od mlađeg kamneog doba. Postojanje državnih organizacija i vojnih sukoba za nejga može se pratiti od bakrenog doba. On traje se prekidima sve do danas. Poslije Rimljana posebno su značajni sukobi „barbarskih naroda“, oprvo s ostacima s Rimskog Crastva, a potom tvorevinama samih barbarskih država. Do smirivanja dolazi u srednjem vijeku, poslije X. st. Turci Osmanlije biraju podunavski pravac i prijelaz preko Vuke kod tadašnjeg Vukova i preko Drave kod Osijeka za svoja osvajanja u XVI. st., a najvažnija bitka tog vremena bila je nešto sjevernije upravo u ovom prostoru, 1526. kod Mohača. Pri tim osvajanjima Osmanlije se koriste taktikom „spaljene zemlje“, koju će kojih 150 godina poslije pri oslobođenju od Turaka Osmanlija koristiti i vojska Habsburgške Monarhije. Tijekom Prvog svjetskog rata istočni dio prostora bio je na crti bojišnice s Kraljevinom Srbijom, a jedno je vrijeme bio od nje i okupiran. U Drugom svjetskom ratu tijekom 1942. izvšrene su likvidacije civila iz Srijema, a poslije listopada 1944. do 12. travnja 1945. na ovom je prostoru uspostavljen „Srijemski front“ gdje je u borbama za ovaj prostor poginulo desetine tisuća ljudi. Umjetnim kolonizacijama uz pomoć zakona i represivnog aparata mijenjan je etnički sastav stanovništva. Pri tom je vršen pritisak prije svega na neslavensko, a potom i hrvatsko stanovništvo u korist srpskog. Iako je došlo do homogenizacije stanovništva. Etnički je sastav stanovništva ostao do bitke za Vukovar dosta heterogen, što je utjecalo i na opredjeljivanje za  demokratizaciju i protiv nje. U borbi za demokratizaciju i Republiku Hrvatsku našao se veći dio „ostataka narodnih manjina“, a za Jugoslaviju i/Veliku Srbiju većinom samo Srbi. Pored toga u Vukovaru se jesu borili najviše Vukovarci, ali Hrvati iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i s raznih krajeva Svijeta. I ne samo oni. Bili su tu i brojni dragovoljci, pripadnici drugih naroda slobodnog Svijeta, čitavi je Svijet tada barem srcem bio u Vukovaru.

vukovar1991_17Raspad socijalizma posebno je utjecao na društveno-političke tokove u ovom dijelu Europe i Jugoslaviji, jer su sve te zemlje bile socijalističke. Pri tome se raspadao i jedan od uspostavljenih vojnih paktova poslije Drugoga svjetskog rata – Varšavski pakt. No, bez obzira na to ovaj prostor je ostao na križanju važnih vojno-strateških pravaca od Istočnoeuropske, preko Panonske nizine, od Baltika, preko Panonije do Jadrana i Srednje Europe prema Jugoistočnoj Europi i Aziji. U uvjetima raznih preslagivanja iako je Varšavski pakt propao tražile su se nove forme i geopolitičke koncepcije.

Gospodarska i društveno-politička kriza koja je potresala Jugoslaviju od smrti Josipa Broza 1980. krajem 80-ih godina ušla je u posljednju fazu raspada. Na to su posebno ukazivali sukobi na Kosovu u kojima je JNA i tadašnja Jugoslavija ostvarila određene rezultate, ali posljedica je tih djelovanja bilo potpuno iskjlučivanje većinskog albanskog stanovništva na Kosovu. To je značilo i stalno opasnost novih nemira i sukoba. Označavao ju je raspad SKJ-u 1989. do tada najznačajnijeg ujediniteljskog faktora zemlje. Preslagivanje političkih elita iskoristilo je gospdarsku krizu za dva osnovna koncepta buduće države: unitarističko – centralistički u Srbiji i konfederativni u Slovenij i Hrvatskoj. U to se preslagivanje uključila i jedina oružana sila JNA, koja se još od sredine 80-ih godina odlučila za unitarističko-centralistički i očuvanje cjelovite Jugoslavije po svaku cijenu. U tom smislu je i napravila poptuno novu obrambenu koncepciju obrane zemlje kako strukturno i organizacijski tako i teritorijalno. Prihvaćanjem te i takve koncepcije JNA se vrlo rano jasno odredila. Bilo je samo pitanje kada će i gdje svoj koncept i primijeniti. Ona će pri tom nastojati taktikom „demonstracije sile“ i „puzajućeg osvajanja prostora“ primjenjivanom prije toga u sukobima na Kosovu. Gospodarska kriza u Jugoslaviji prelijevala se i na grad Vukovar s tipičnim socijalističkim gospodarstvom u kojem se posebno isticao Najveći jugoslavenski kombinat Borovo. U novim uvjetima tržišnog gospodarstva na koje se Borovo moralo prilagoditi na njemu su se lomili i društveno-politički procesi krize Jugoslavije. Gospodarske, društvene i političke suprotnosti na ovom su se prostoru prelamale kroz nacionalne koncepte koje su predstavljali s jedne strane Srbi koji su za jedinstvenu centralističku Jugoslaviji i Hrvati s ostalima koji su za konfederaciju. Raspad SKJ-u utjecao je na odluku SKH da se ide na višestranačke izbore u republici i slobodu stranačkog okupljanja. U Istočnoj Hrvatskoj se još tijekom 1990. ne osnivaju srpske nacionalne stranke, jer iz taktičkih razloga Srbi vide veću priliku ostvarivanja svojih interesa. Prijelom nastaje početkom 1991. i to u kratkom vremenu i burno. Uskoro poslije toga doći će do vrlo plodne i stalne suradnje s glavnim oružanim faktorom JNA, kao i s političkim faktorima Srbije oličenim u provođenju politike Slobodana Miloševića. Od „Krvavog Uskrsa“ krajem ožujka 1991. postavljaju se noćne straže u selima s većinskim srpskim stanovništvom, a od sredine travnja u prostor ulaze i krajnje nacionalističke stranke Vojislava Šešelja i Milana Paroškog stvaranjem svojih stranačkih organizacija, ali i otvorenom verbalnom spremnošću za rat. Pri tome ne samo da obećavaju svoje dragovoljce, nego ističu obvezu Srbije da ne dopusti odcjepljenje dijelova Hrvatske sa srpskim stanovništvom od Srbije i Jugoslavije.

kolona-sjecanjaOd 17. kolovoza 1990. barikadama u dijelu Dalmacije i Like sjeverni i južni dijelovi Republike Hrvatske bili su prometno blokirani i praktično izvan bilo kakve vlasti ustanova te republike. Pobunjeni i dobro naoružani Srbi širili su taj prostor prema svojim željama i uvelike u suradnji s JNA. Na istoku Hrvatske proces izdvajanja ispod legalnih vlasti Republike Hrvatske početi će praktično tek početkom travnja, ali će biti i znatno brži i eksplozivniji. To je razumljivo jer su Srbi u ovom dijelu Hrvatske bili prostorno i logistički oslonjeni na Srbiju od koje su imali svaku moguću podršku. Napetosti, naoružavanje i vojno organiziranje doveli su prvog masovnog sukoba u Borovu Selu 2. svibnja 1991., u kojem je poginulo 12 hrvatskih policajaca i to se može smatrati početkom bitke za Vukovar i Istočnu Hrvatsku. Od toga dana do 20. studenoga 1991. i predaje Borova Naselja crta bojišta između Borova Naselja i Borova Sela ostala je ista. Sukob u Borovu Selu bila je prilika za JNA da se u sukobe uključi tobože s ciljem razdvajanja sukobljenih strana“ i stvaranje „tampon zona“. Pri tome je pomagala samo srpsku stranu i učvršćivala njihovu vlast, a gdje god bi se postavila tu je i ostajala, zauzimajući tako, može se reći i nelegalno, vojno važne točke i šireći svoj okupirani prostor s pobunjenim Srbima i dobrovoljcima iz Srbije. Pozadina takvog djelovanja JNA bila je nakon zauzimanja najznačajnijih točki i pravaca izvesti konačni udar na ostali dio Republike Hrvatske, srušiti legalno izabranu političku vlast Republike Hrvatske, reokupirati Republiku Hrvatsku, a po mogućnosti i Sloveniju i tako obnoviti Jugoslaviju.

Dok je JNA imala vojnu silu sa svim materijalno-tehničkim sredstvima i bazama Republika Hrvatska nije imala ni zakonske mogućnosti za stvaranje svoje vojske, pa se odlučila obranu pojačati snagama unutar MUP-a. Poslije osnivanja snaga za posebne i specijalne zadatke, početkom 1991. sastav MUP-a pojačan je novomobiliziranim pričuvnim sastavom, a u travnju 1991. osnovan je Zbor narodne garde (ZNG) kao posebne i specijalne redarstvene snage pod nadzorom MUP-a. Te su snage više vođene i organizirane kao vojska, pa se može govoriti od toga vremena o početku stvaranja Hrvatske vojske, unatoč nedostataka i u zapovjednom i ljudskom kadru i materijalno-tehničkim sredstvima. U samom gradu Vukovaru nije nikada bilo više od 2000 boraca, no čini se da je taj broj bio idealan za obranu. U širem prostoru Istočne Hrvatske broj je rastao od 0k0  4000 boraca do oko 10000 u vrijeme okupacije njihova Vukovara. Situacija je znatno poboljšana zauzimanjem vojarni u rujnu, širenjem većeg slobodnog operativno taktičkog prostora i povećanjem borbene moći boljim organiziranjem ljudstva i kompletiranjem naoružanjem i streljivom.

Odmah poslije sukoba u Borovu Selu 2. svibnja 1991. JNA zauzima mostove na Dunavu između Bezdana i Batine u Baranju i Bačke Palanke i Iloka. Nekako istodobno pokušava jednim tenkovskim bataljunom ući u Vukovar preko Bogdanovaca u čemu je sprečavaju mještani toga sela. Razne oklopno-mehanizirane postrojbe JNA tijekom svibnja zauzimaju određene točke u prostoru. Dolaskom određenog broja oklopno-mehaniziranih postrojbi iz Srbije i vojarna JNA u Vukovaru se prenamjenjuje iz inženjerijske u oklopno-mehanziranu. Za daljnji period JNA je odlučila čekati napad hrvatskih snaga kako bi krenula u odlučujuću bitku.

204-brigadaHrvatska u nedostatku vojnog kadra i bilo kakvog zapovjedništva, dobro uviđajući namjere JNA, osniva Krizne štabove, kao neku vrstu vojnih zapovjedništava u pojedinim općinama. Slično čine pobunjeni Srbi na svojim prostorima i selima, a njihova se zapovjedništva nazivaju Ratnim štabovima. Hrvatska je od svibnja do kolovoza 1991..  područje oko Vukovara pojačala postrojbama I. i III. djelatne brigade ZNG-e, prenamjenom Policijske postaje u Vukovaru u Policijsku upravu i dodatnim pojačanjima policije iz Varaždina. Došao je i dio naoružanja za civilni organizirani dio stanovništva koji se dijelio prema mjesnim zajednicama. U tom periodu hrvatske redarstvene i vojne snage pokušavaju osvojiti utvrđena naselja srpskih pobunjenika u nekoliko utrđenih sela Istočne Hrvatske, ali pri tome osim teških poraza imaju i velike ljudske gubitke. JNA u lipnju zauzima i posljednji most na Dunavu koji nije nadzirala, onaj između Bogojeva i Erduta, a Riječna flotila je nadzirala Dunav. Hrvatska naprosto nije imala ni ljudstva ni snage niti držati, a kamoli zauzimati ili rušiti mostove na Dunavu, kako to često naglašava kao potrebu Mile Dedaković-Jastreb. Uostalom, najveći dio snaga JNA nije dolazio preko mostova, nego tradicionalnim podunavskim putom. Za to vrijeme JNA posebno ubojito djeluje zrakoplovstvom, a malobrojne hrvatske snage povlače se iz sela oko grada do početka kolovoza 1991. Najveći je uspjeh zauzimanje Lužca, naselja između Borova Naselja, Vukovara, Bogdanovaca i Vukovara. Početkom kolovoza Vukovar je većinom opkoljen i ima samo jedan uski izlaz preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra za Vinkovce. Hrvatska obrana Vukovara dovedena je pred svršen čin. Ali i oni trebaju reći svoju riječ, makar bila posljednja.

Osvajanje, odnosno bitka za Vukovar, kasnije su to priznali i sami vojni zapovjednici JNA, počela je 25. kolovoza 1991. Trebala je prema njihovim zamislima i planovima trajati svega nekoliko dana, a trajal je gotovo tri mjeseca. Bila je to najveća bitka poslije Drugoga svjetskog rata vođena u Europi. Do kraja XX. st. neće biti takve bitke, iako ni bitke za druge gradove i prostore Hrvatske nisu bile male i manje značajne. Zašto je to bilo tako?

poslijeratni-vukovarski-pejzazDo polovice rujna JNA i njezini kvislinzi osvojili su dio sela oko Vukovara s većinom hrvatskog stanovništva i spojili srpske pobunjenike s Petrove Gore sa snagama JNA u vojarni. U drugoj polovici rujna nastavljeno je zauzimanje preostalih sela na prostoru od Tovarnika do Mirkovaca i Vinkovaca, a najteži će udarac biti zauzimanje sela Marinci i potpuni prekid cestovne komunikacije između Vukovara, Nuštra, Vinkovaca i ostale Hrvatske. Nekoliko pokušaja deblokade te prometnice donijeti će samo nove žrtve. Obrana Vukovara bila je prepuštena sebi i očekivao se „lagani“ pad Vukovara. No to se nije događalo, bitka je trajala. Hrvatski su bojovnici u pravom smislu činili čuda i nadali se pomoći iz Hrvatske. Za to vrijeme JNA je sa svojim kvislinzima pojačala i povećala svoje snage, a broj branitelja se smanjivao, zalihe streljiva ponestajale. Pad Lužca početkom studenoga i Bogdanovaca 10. studenoga 1991. nagovjestili su kraj obrane Vukovara. Konačni pad Vukovara zbio se 18. studenoga, a Borova Naselja 20. studenoga. Neke su se manje postrojbe nastavile boriti, ali je njihov otpor bio brzo slomljen.

Bitka za Vukovar primjer je klasičnog totalnog rata u kojem je agresor upotrijebio sva sredstva koja je imao na raspolaganju. I ne samo to. Ta je bitka primjer ubijanja i uništavanja bez ikakvog pokušaja razlikovanja vojnih od civilnih postrojbi i objekata. Kao najočitiji primjer treba istaći prvo toničko-minobacačko granatiranje, a potom i zračno bombardiranje bolnice u Vukovaru s ranjenicima. Sličan je odnos bio i prema vjerskim objektima, odnosno crkvama. Rušena je i pravoslavna (srpska) kao i katolička. Navodno su na njima bila utvrđena mitraljeska gnijezda, što nije odgovaralo stanju na terenu. To je ponovljeni komunistički obrazac iz Drugog svjetskog rata po kojem su tada crkve rušene jer su ustaše na njima imale utvrđena mitraljeska gnijezda. Kako se onda moglo od takve vojske očekivati bolje i humanije postupanje prema tim istim ranjenicima poslije bitke? Činjenica jeste da je u Vukovaru za obranu svaki objekt bio utvrda i obrana, ali bolnice i crkve nisu korištene u te svrhe.

csh-795Ogromna koncentracija vojnih snaga JNA koje su se od početnog broja u kolovozu od oko 25000 vojnika povećavale na  50000 sredinom rujna, gotovo 90000 početkom listopada i 120000 na kraju operacije i osvajanja grada. To je bila četvrtina ukupnog ljudskog mobilizacijskog potencijala JNA u cijeloj Jugoslaviji. Sama uporaba tih snaga daje bitki za Vukovar znatno veće značenje u odnosu na sve druge bitke u Hrvatskoj, gdje je broj ljudstva bio znatno manji, a i bojevno djelovanje. Broj uključenog ljudstva ne gubi na značenju ni time što su sve te snage djelovale na cijelom prostoru Istočne Hrvatske, kako to pokušavaju objasniti neki hrvatski povjesničari. Treba znati da je sve djelovanje u tom prostoru usmjereno ka jednom cilju – zauzimanju Vukovara. Da je Vukovar bio nebitan za JNA i njezine kvislinge kako to naglašavaju ti hrvatski povjesničari, zar bi ga oni toliko rušili i tako dugo se borili za njega. Im su povjesničarima problematični i preuveličani i gubici JNA i njezinih kvislinga. Postavlja se pitanje bi li ta JNA toliko puta mjenjala svoje planove osvajanja grada, te dopunjavala i pojačavala svoje snage? Da ih je imala dovoljno, zašto bi dovodila nove snage?

Branitelji Vukovara dobro su naučili i primjenili pouku iz borbi hrvatskih bojovnika sa srpskim pobunjenicima u utvrđenim selima u Istočnoj Hrvatskoj. Ono što su ta sela bila hrvatskim snagama to je Vukovar s Bogdanovcima bio prema JNA i njezinim kvislinzima. Dobro utvrđeno mjesto teško je osvojivo i za daleko jaču vojnu silu uz pretpostavku da se u njemu nađu bojovnici tako visokog morala kakav su imali hrvatski bojovnici u Vukovaru. Ovdje se još jednom pokazao ljudski faktor kao odlučujući faktor, unatoč na izgled premoćnoj tehnici.

JNA je rat u Istočnoj Hrvatskoj i Vukovaru izgubila na razini strategije. Ona je rat izgubila onoga trenutka kada nije uspjela ranije uvesti u rat hrvatske snage, niti ih toliko izazvati kako bi sukob počeli hrvatski bojovnici. Čekanje pogreške hrvatskih snaga odužilo se dovoljno da je faktor vrijeme postajao sve važniji. Kako je Vukovar sve upornije i dulje pružao otpor zacrtani planovi su se sve više skraćivali.

blago-zadro-u-akcijiNa taktičkoj razini branitelji su se koristili koncepcijom općenarodne obrane Jugoslavije nastalom 60-ih godina XX. st, a kojoj je jedan od tvoraca bio upravo Franjo Tuđman. Osnovna bit te koncepcije sadržana je i u naslovu njegove knjige o tome: „Rat protiv rata“. Upravo to, Franjo Tuđman i Hrvatska su 1991. vodili protiv JNA koja je po toj koncepciji trebala biti glavna vojna podrška konceptu općenarodne obrane. No, JNA se tijekom 80-ih preobrazila u osvajačku, agresorsku vojsku koja se odvajala od naroda na prostorima na kojima je djelovala (Kosovo) i iako je tamo do tada zauzimala položaje, gubila je narod. JNA i njezini kvislinzi već su bili izgubili jednu bitku u Sloveniji. Bitka u Vukovaru, iako u knačnici izgubljena za hrvatske branitelje, bitka je kojom je došlo do konačnog raspada JNA. Bitka za Vukovar još jedan je primjer bitke koju je dobio narod i opomena za sve koji se usude napasti narod da su osuđeni bližoj ili daljoj budućnosti na propast, kao i JNA.

Bitka za Vukovar primjer je masovne uporabe oklopno-mehaniziranih sredstava i ljudstva po JNA i njezinim kvislinzima. No, ona je i primjer nerazumne masovne uporabe tehnike u dobro utvrđenom naselju, s dobro organiziranom i motiviranom obranom. Zato nisu iznenađujući toliki gubici tih sredstava i ljudstva s minimalnim sredstvima obrane. Stoga je nerazumljivo toliko minimaliziranje borja stradalih pripadnika JNA ispod 1000 stradalih prema Dr. sc. Davoru Marijanu. Naravno, treba biti oprezan i s uveličavanjem stradanja i broja ubijenih po hrvatskim zapovjednicima Vukovara, ali  očito je da minimaliziranja stradalih pripadnika JNA i njeznih kvislinga u Vukovaru najviše služe hrvatskim inertnim političkim elitama oličenim u tzv. Manolićevoj komisiji po kojoj su se hrvatski bojovnici u Vukovaru igrali rata s JNA i njezinim kvislinzima, a potom se pokušali nametnuti cijeloj Hrvatskoj kao heroji iznad tih političara. Čini se da i u odnosu prema bitci za Vukovar neprijatelj i suparnik pokazuje više poštovanja nego „službeni“ hrvatski povjesničari koji razvodnjavaju za svoje interese i interese onih koji ih plaćaju. Stoga sada i ovdje o bilo kakvim brojevima mogu samo reći da se tu treba biti oprezan. Nije dobro minimalizirati, a niti povećavati, treba tražiti. Ovdje  samo toliko da su neki hrvatski uredski povjesničari koristeći nekritično frizirane i netočne dokumente tako morali doći do unaprijed napravljenih teza i zakjlučaka, koje treba u većem i kritičnijem radu razobličiti i srušiti. Tako se mora biti revizionist i za suvremenu hrvatsku povijest Domovinskog oslobodilačkog rata, a ne samo za neke ranije periode. Vukovar jeste simbol hrvatske obarne, ali Vukovar je i bitka. Bitka u kojoj su ginuli hrvatski objovnici, ali i agresori. Utvrđivanje što točnijeg broja poginulih, pa i suparnika važno je kako nam se za koje desetljeće ne bi dogodio neki „novi“ Jasenovac.

http://videa.hu/videok/hirek-politika/requiem-for-vukovar-1991-battle-civil-war-dbO1l0uOhwZlcpvN

POPIS KORIŠTENE LITERATURE

  1. Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj, Zagreb – Golden marketing-Tehnička knjiga, 2005.
  2. Milan Bićanić, Srijem krvavo krilo Hrvatske, Zagreb – Mladost, 1994.;
  3. Branko Borković – Mladi Jastreb, Rušitelj ustavnog poretka, Zagreb – Meditor, Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Zagreb, 2005.
  4. Mile Dedaković – Jastreb, Davor Runtić, Alemka Mirković Nađ, Bitka za Vukovar, Vinkovci – Neobična naklada, 2000.
  5. Davor Domazet Lošo, Hrvatska i veliko ratište, Zagreb – Udruga Svetog Jurja, 2002.
  6. Marko Malović, Ostajemo u Iloku, Zagreb – Tiskara Impress, 2000.;
  7. Davor Marijan, Bitka za Vukovar, Zagreb – Hrvatski institut za povijest: Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, 2004.
  8. Davor Marijan, Obrana i pad Vukovara, Zagreb – Hrvatski institut za povijest, 2013.
  9. Ivan Matković – Lasta, Bogdanovci, Zagreb – Gradski muzej Vukovar, 1998.
  10. Ivan Mravak, „Svjetlost Vukovara“, Zagreb – Nakladni zavod Marice hrvatske i HEP, 1993.
  11. Davor Runtić, Tako smo branili Vukovar, Vinkovci – Vinkovačke jeseni i FWT, 1995.
  12. Tomislav Stockinger, Vukovar grad koji je obranio Hrvatsku. Jedan prikaz najsudbonosnije bitke hrvatske povijesti, Zagreb – Mato Lovrak, 2004.
  13. Martin Špegelj, Sjećanje vojnika, Zagreb – Znanje, 2001.
  14. Vukovar – ponos Hrvatske, priredio Brane Crlenjak, Zagreb – Poglavarstvo grada Vukovara, Nakladni zavod Globus, 1995.
  15. Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu, uredio dr. sc. Igor Karaman, Zagreb –Nakladna kuća „Dr.Feletar“ Koprivnica, 1994.

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2016/11/22/jedan-pogled-bitku-vukovar-1991/