N. Banić i M. Koić: Pregled 2017. godine s obzirom na jasenovački popis

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 11. siječnja 2018. (PDF)

Do sada je objavljeno oko 2.000 imena osoba s mrežnog jasenovačkog popisa Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac za koje postoje podatci da nisu stradali u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a za više od 8.000 navodnih žrtava to je pokazano pomoću demografskih podataka, statistika, računalnih simulacija itd. To znači da je prema do sada objavljenim podatcima na popisu preko 10.000 tj. oko 12% imena kojima tamo nije mjesto, a biti će toga još. Brojke su takve da prelaze svaku granicu moguće pogreške ili slučajnosti. Na popisu se nalaze i navodne dječje žrtve koje su prema napomenama sredovječni ljudi u četvrtom desetljeću života. Osim umrlih nakon Drugog svjetskog rata na jasenovačkom popisu nalaze se i stradali u drugim logorima i to ne samo u ND Hrvatskoj, već i stradali u njemačkim, talijanskim i srpskim logorima. Na popisu se nalaze i imena stradalih u transportu iz Lepoglave, a zanimljivo da ima i stradalih u tadašnjem SSSR-u. U nedostatku stvarnih žrtava na popis su se stavljali i poginuli kao pripadnici komunističke gerile tzv. partizana stotinama kilometara daleko od Jasenovca kao npr. Albert Vladislović. Zanimljiv je slučaj Ernesta Lederera koji je nakon kratkotrajne internacije pušten iz Jasenovca u studenome 1941. godine, zatim je bio u interniran u talijanskim logorima i na kraju je poginuo kao komunistički gerilac u borbama oko Siska. Na popisu su čak i žrtve partizanskog bombardiranja logora iz 1944. i 1945. godine. Kod nekoliko navodnih žrtava uopće nije naveden izvor podataka, a kod brojnih drugih navedeni su fantomski izvori kao primjerice KĆ-NAŠ za koje nema objašnjenja u kraticama. Takve neznanstvene podatke može tolerirati samo loša politika. Kakvih sve podataka ima u jasenovačkom popisu dobro ilustrira slučaj Milana Radmanovića. Naime njegov otac se prema podatcima s popisa zove Slak. Ovakva „ET“ imena naročito su česta kod navodnih romskih žrtava. Nisu samo imena iz svemira već i mjesta rođenja. Primjerice, kod Matilde Karlo se u napomenama navodi da je rođena u selu Sputnik. Ne radi se o šali, već o sasvim ozbiljnim podatcima iz popisa žrtava temeljenog na „znanstvenim“ osnovama koji pruža državna institucija. Vlast bi se trebala zapitati kakva je to znanost i u ime koje države se to radi? U nastavku ovog članka dan je opis i pregled članaka objavljenih od prethodnog preglednog članka do danas.

O broju romskih žrtava

Gotovo standardna brojka romskih žrtava prema komunističkim interpretacijama je 30 do 40 tisuća je i to znatno nadmašuje procijenjeni broj Roma u NDH. Apsolutni maksimum „procjene“ broja romskih žrtava je 80.000 do 100.000. To je brojka koja 4 do 5 puta premašuje procjenu broja Roma koji su živjeli na teritoriju NDH početkom rata i znatno je viša od ukupnog broja Roma na teritoriju cijele predratne Jugoslavije. Prema nekim procjenama u Drugom svjetskom ratu stradalo je između 220.000 i 500.000 Roma pa kad bi se ozbiljno shvaćale komunističke procjene broja stradalih to bi značilo da je svaki drugi ili bar svaki peti Rom na svijetu ubijen od ustaša. To pokazuje koliko su nerealne komunističke procjene broja žrtava. Ne samo da su nerealne, već su i proturječne pa se tako prema jednim izvorima tvrdi da 1944. godine više nije bilo živih Roma u Jasenovcu, a prema drugima uključivši i mrežni jasenovački popis brojni Romi ubijeni su 1944. i 1945. godine. U godinama prije Drugog svjetskog rata enormno je povećan broj Roma u Hrvatskoj i to ne samo zbog prirodnog prirasta, već i zbog doseljavanja primjerice iz Srbije i ostalih istočnih dijelova tadašnje Jugoslavije. U knjizi o suđenju Artukoviću navodi se da je do sredine srpnja 1941. godine iz Hrvatske protjerano u Srbiju 80.000 do 85.000 ljudi, a u knjigama A. Miletića navodi se da je do sredine siječnja 1945. godine u Srbiji bilo 121.033 izbjeglica iz ND Hrvatske. Može se pretpostaviti da je među deportiranima bilo i Roma. Stječe se dojam da je cijela konstrukcija broja romskih žrtava temeljena na vrlo varijabilnoj procjeni broja od oko 25.000 Roma u NDH 1941. godine i broja od 847 Roma u Hrvatskoj na popisu iz 1948. godine. Iz toga se nehajno ili zlonamjerno može izvući zaključak da je u NDH ubijeno oko 97% Roma. Pri tome uopće nisu uzete u obzir „sitnice“ kao što su migracije u razdoblju između dvaju popisa, promjena strukture stanovništa uslijed poslijeratne promjene granica na štetu Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji te drukčije izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti. Za ilustraciju može se uzeti primjer iz susjedne Vojvodine gdje je u razdoblju između poslijeratnih popisa 1953. i 1961. godine došlo je do drastičnog pada broja Roma za 8.213. To je smanjenje za više od 70%. Prema antifa logici to bi trebao biti jasan znak genocida nad Romima u Vojvodini. U razdoblju između popisa 1971. i 1981. godine u Vojvodini je došlo do enormnog povećanja broja Roma za čak 11.933 tj. povećanje od 154%. Najlogičnije objašnjenje ovih ogromnih demografskih oscilacija je različito iskazivanje nacionalne pripadnosti u određenim razdobljima.

 400 kvadrata

Prema komunističkoj historiografiji većina Roma iz ND Hrvatske stradala je u Jasenovcu. Da nešto ne štima s tim brojkama, može se vidjeti iz knjige jasenovačkog logoraša Milka Riffera iz 1946. godine prema opisu tzv. Ciganskog logora u Jasenovcu prema kojoj je to bio mali odvojak logora III C, velik kojih 400 kvadratnih metara, odvojen bodljikavom žicom, a ulaz u taj logor nije imao vrata. Ako je točan Rifferov podatak o 400 kvadratnih metara, to bi moglo značiti da je tamo boravilo dvjestotinjak logoraša. Koliko dokaza stvarno ima tj. koliki bi mogao biti stvarni zabilježeni broj žrtava, nehotice se otkriva u Pogovoru na samom kraju treće Miletićeve knjige o Jasenovcu. Prema tom izvoru: „(…) vrlo malo je evidentiranih Cigana — samo nekoliko stotina (…)” i tako indirektno priznaje da nema dokaza za ubojstva peteroznamenkastog broja Roma, već možda za nekoliko stotina. U tri Miletićeve knjige o Jasenovcu objavljene tijekom komunističke diktature sveukupno se može nabrojati 810 potencijalnih romskih žrtava. Primjerice, poimenično se navodi 90 Roma upućenih u Jasenovac i još 299 koje bi se tek trebali poslati u logor. Uz to se u brojkama navodi još 421 Rom. Od 90 Roma upućenih u Jasenovac 69 su muškarci upućeni u logor od strane Kriminalnog odsjeka Redarstva, a 21 Rom iz Viteza navodi se u kontekstu traženja pomilovanja i puštanja iz logora.

Siva zona jasenovačkog popisa

Prema izuzetno visokim Žerjavićevim procjenama izravni ratni gubitak Roma u cijeloj Jugoslaviji je 18.000, a od toga u Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima stradalo je oko 10 tisuća Roma. Znači prema Žerjaviću broj stradalih Roma u Jasenovcu morao je biti manji od 10.000, a prema trenutnom stanju u rubrici narodnost u mrežnom jasenovačkom popisu ima 16.171 Rom ne računajući one kod kojih se to navodi u napomenama. To znači da su autori jasenovačkog popisa revidirali Žerjavićeve procjene glede romskih žrtava u ND Hrvatskoj za više od 60%. Žerjavić je često citiran od lijevih medija kao neporecivi autoritet. Čini se da je za te iste neporeciv samo do trenutka kad treba povećati broj žrtava. Kako je neznastveno povećavan broj romskih žrtava, može se vidjeti već iz sljedećih podataka. Kada ima samo nekoliko stotina Roma potencijalnih jasenovačkih žrtava, a zadani cilj je od 20.000 do 40.000 romskih žrtava, tada kreatori popisa moraju pokazati svoju domišljatost i kreativnost. Tako primjerice 2.485 romskih žrtava nema navedeno ime ili prezime, 1.557 nema ni ime niti prezime, a njih čak 1.553 nema nikakvih podataka osim navodnog mjesta rođenja. Kod 2.910 navodnih žrtava nije navedena godina rođenja, a kod još 2.048 navodnih žrtava autori popisa su godinu rođenja označili kao nepouzdan podatak. Kod skoro 5.000 slučajeva godine rođenja nema ili se radi o najobičnijem nagađanju ili možda izmišljanju. Kod 6.204 navodne žrtve nije navedeno ime otca. Kod 460 navodnih romskih žrtava godina smrti nije upisana ili se navodi da se radi o nepouzdanom podatku. Znači radi se o pretpostavkama ili izmišljanju godina smrti. Sveukupno kod 8.449 romskih žrtava su nepotpuni identifikacijski podatci, a to znači da se preko polovice romskih žrtava bazira na pretpostavkama i željama, a ne na znanstveno prihvatljivim podatcima. Ustvari upitno je koliko je stvarno Roma na popisu jer kod skoro 10.000 (58%) navodnih Roma* nacionalna pripadnost označena je od autora popisa kao nepouzdan podatak. U napomenama se vidi da se uglavnom radi o „bivšim“ Hrvatima, Srbima i manjim dijelom Muslimanima. Primjerice, Z. Despot navodi da je prema podatcima Komisije za sakupljanje podataka o žrtvama NOR-a Republičkog odbora SUBNOR-a Hrvatske iz 1950. godine život izgubio 5.341 Rom. Možemo zamisliti kako su „subnoraši“ pedantno popisivali žrtve, ali čak i takvi popisali su 2,6 puta manje romskih žrtava nego što trenutno ima Roma iz Hrvatske u jasenovačkom popisu tj. kad se taj broj oduzme od trenutnog broja romskih žrtava iz jasenovačkog popisa dobije se 10.804, znači tek malo više od broja navodnih Roma nepouzdano utvrđene nacionalnosti.

Demografija protiv popisa

Demografski podatci također opovrgavaju jasenovački popis. Prema usporednim podatima zadnjeg prijeratnog i prvog poslijeratnog popisa pokazano je da nije moguć broj romskih žrtava s jasenovačkog popisa za sela Cubinec kod Križevaca, Pavličani kod Čazme, Babinac u općini Ivanska,, Hudi Bitek kod Zagreba, Gradišće kod Generalskog Stola, Novačka u općini Gola na mađarskoj granici i Novi Jankovci kod Vinkovaca. Obuhvaćena naselja geografski su raspoređena po cijeloj Hrvatskoj gdje je veća koncetracija romskih žrtava. Neka imena navodnih žrtava i njihovih roditelja kao primjerice Aseksandar, Balavica, Bandera, Gujo, Pisar, Prpoš, Ribica ili Šećerka ukazuju da je među tvorcima popisa žrtava vladala vesela atmosfera. Činjenica da da su neke žrtve istih prezimena radi razlikovanja u napomenama jasenovačkog popisa označene brojevima primjerice Štefan1, Štefan2 itd. može ukazivati da autori mogu na prste prebrojiti veliki dio žrtava i/ili da je u jednom trenutku ponestalo inspiracije. Zanimljiv je slučaj prije spomenute grupe od 69 Roma koji su upućeni u Jasenovac i to zato jer se u popisu nalaze 922 ekvivalentna imena i prezimena. Kao da je netko koristio imena s jednog od svega nekoliko popisa Roma iz Jasenovca da bi kreirao preko 13 puta više lažnih jasenovačkih žrtava. Prema popisu iz 1948. godine bilo je 72.736 Roma u Jugoslaviji, znači oko 2.350 više nego prije rata. Treba napomenuti da je od naroda u tzv. Jugoslaviji jedino Hrvata bilo manje na prvom poslijeratnom popisu nego prije rata. Kad od očekivanog oduzmemo stvarno stanje iz 1948. godine, dobije se demografski gubitak Roma u cijeloj Jugoslaviji od oko 13.950, a to je za 2.221 manje nego što je navodno ubijeno Roma samo u Jasenovcu. Ako se primjerice uzme prirast od 14% u desetljeću, demografski gubitak Roma je oko 14.500, znači opet je znatno manji od navodnog ukupnog broja romskih žrtava samo u Jasenovcu. Kad bismo primijenili omjer neposrednih ratnih žrtava i demografskih gubitaka koji se mogu dobiti iz Vogelnikovih podataka, proizlazi da je u cijeloj Jugoslaviji moglo stradati i umrijeti oko 9.000 Roma, a prema Lahu to bi ispalo znatno manje od 7.000. Da netko u obijesnoj šali zbroji te podatke, dobio bi manje od trenutne brojke stradalih Roma prema jasenovačkom popisu.

Jasenovački „trogodišnjaci“

U izvješću poslijeratne komunističke tzv. Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina između ostalog glede jasenovačkog logora navodi se da su ustaše ubijali sve „trogodišnjake“ tj. zatočenike osuđene na trogodišnju kaznu. Za neke od tih zločina komunistički svjedoci optužuju jednu grupu Roma. Međutim, iskazi tih svjedoka su vrlo kontradiktorni. Primjerice u nekim iskazima danim pred komunističkom komisijom za utvrđivanje zločina navodi se da su Romi masovno ubijani od proljeća do kolovoza 1942. godine, a to je u kontradikciji s navodima da je grupa Roma grobara ubijala druge logoraše od lipnja 1942. godine i to u vrijeme dok još uvijek egzistira druga grupa grobara predvođena Židovima. To bi značilo da su Romi istovremeno masovno ubijali i bili ubijani. Međutim, isto tako bi se na temelju izvješća tzv. Zemaljske komisije moglo zaključiti i da su Romi ubijali druge Rome. Isti princip bi se mogao primijeniti primjerice i na grupu grobara Židova. Cijela ta priča zvuči nevjerojatno kao i sve komunističke bajke. Međutim, najzanimljivije u cjeloj ovoj priči je da su neki od najpoznatijih i najagilnijih jasenovačkih svjedoka i sami bili trogodišnjaci tj. boravili su tri ili više godina u logorima. Primjerice, Egon Berger autor knjige 44 mjeseca u Jasenovcu za boravka u logoru jedno vrijeme radio je kao grobar, a nakon rata bio je djelatnik komunističkog propodjela, zatim Erwin Miller, autor knjige Izabran za umiranje, koji je suprotno naslovu cijeli rat neizabran proveo u logoru, zatim Đorđe Miliša, autor prve publicirane knjige o Jasenovcu iz 1945. godine U mučilištu – paklu Jasenovac. Miliša je još dok se zvao Jure u logoru imao zaseban smještaj i radni prostor za pisanje svog romana “Morlacco“, a vrhunac paklenog ustaškog mučenja bio je kad mu je dodijeljen „podvornik“ tj. osobni sluga. Miliša u svojoj knjizi spominje Dragana Rollera, jednog od svjedoka na suđenju Dinku Šakiću, koji je bio točno tri godine u logorima od 1942. do veljače 1945. godine kad je poslan na rad u Njemačku. Još dva dugogodišnja bivša logoraša i kasnije česti svjedoci su Josip Erlih i Jakob Danon. Primjerice, Danon je svoj logorski staž počeo još u Gospiću, a nakon toga je cijelo vrijeme rata bio u Jasenovcu iz kojeg je otišao zajedno s ustašama. Njegova karijera svjedoka o jasenovačkim strahotama počinje onog trena kad su partizani u Sloveniji zaustavili vlak kojim je putovao prema Austriji zajedno s hrvatskim civilima i vojnicima. Berger, Roller i Miliša bili su u logoru kao pouzdanici tajne komunističke organizacije, dok kod Millera, Erliha i Danona nije jasno je li razlog internacije bio samo to što su Židovi. Neki od navedenih „trogodišnjaka“ su prema komunističkim tumačenjima povijesti morali biti ubijeni jer je to navodno bilo pravilo u logoru, a uz to neki i zato što su Židovi. Kao što se može vidjeti iz primjera, svi su preživjeli, neki vjerojatno i uz pomoć osobnih logorskih slugu. Komunističkie i srpske bajke su vrlo plitke i lako ih je pregaziti. Primjerice, prema Miji Gecu, svjedoku sa suđenja Andriji Artukoviću, 1942. godine pozvani su svi Hrvati katolici i muslimani osuđeni na tri godine da se jave za premještaj u „čvrste zatvore“ kao što su primjerice Stara Gradiška, Lepoglava, Zenica i Srijemska Mitrovica. Navodno se za odlazak iz Jasenovca javilo između 600 i 800 logoraša. Svjedok navodi da su u kuhinji dobili kruh, kobasice i sljedovanje suhe hrane za tri dana puta. Prema (neo)komunističkoj povijesti u Jasenovcu je ubijeno prema najčešćim verzijama između 80.000 i 700.000 ljudi znači u prosjeku stotine na dan pa nije jasno zašto bi u takvom strašnom logoru smrti uopće bilo potrebno raditi nekakvu predstavu s premještajem i obilnom hranom. Zna se što je logor smrti. Ako ne, znate pitajte hrvatske logoraše koji su tijekom Domovinskog rata bili u srpskim logorima. Uđeš kroz vrata, ako te ne ubiju već i prije toga, a uglavnom izađeš kroz dimnjak. U cijeloj priči nije jasno koji bi bio motiv da se ubijaju samo Hrvati „trogodišnjaci“, a ne i ostali? Prema tadašnjoj praksi kako nas poučava komunistička historiografija vjerojatnije je da bi u „vječnu prekomandu“ bili poslani primjerice srpski i židovski „trogodišnjaci“. Teško je za povjerovati da ih se u logoru nije moglo naći s obzirom na navodno stalne transporte istih u logor. Prema međunarodnom povjerenstvu u to vrijeme je u logoru bilo oko 1000 ljudi. Od toga su otprilike 75% bili Židovi, a ostatak su bili Romi, Srbi i komunisti. Znači prema međunarodnom povjerenstvu gotovo u istom trenutku kada će 600 do 800 Hrvata „trogodišnjaka“ biti ubijeno u logoru je od 1000 logoraša oko 750 Židova. Dakle prema podatcima međunarodnog povjerenstva broj Hrvata nije niti teoretski mogao bit veći od dvjestotinjak, a vjerojatno je bio i puno manji. Kako je onda moglo biti poslano u smrt 600 do 800 Hrvata i to samo onih osuđenih na tri godine zatvora? U ovom slučaju izračun bi trebao biti jasan čak i antifa-trogloditima.

Nomen est omen

U nekoliko prethodnih članaka jasno je naglašavano kako su kod mnogih navodnih srpskih žrtava na jasenovačkom popisu navedena relativno kratka imena očeva za koja se ima razloga sumnjati da su možda izmišljena. Takva imena očeva u vokativu često imaju samo četiri slova pri čemu je zadnje slovo „o“, tzv. XXXO, primjerice Božo, Jovo, Lazo, Simo itd. Na temelju tih i drugih opažanja dobivenih analizom imena žrtava i njihovih očeva koja se javljaju u mrežnom jasenovačkom popisu može se pokazati postojanje mogućih nepravilnosti u imenima očeva. Naime, ako se za godine od 1880. do 1943. gleda prosječna duljina muških imena za navodne jasenovačke žrtve određenih nacionalnosti rođene te godine te ako se istovremeno usporedi s prosječnom duljina imena očeva mlađih žrtava radi dovođenja u približno isti vremenski kontekst, kod Srba za više godina postoje statistički značajne razlike u imenima žrtava i imenima očeva žrtava u smislu da naizgled nisu iz iste populacije. Budući da to može značiti da su neka imena očeva izmišljana, u tom slučaju mnoge osobe s jasenovačkom popisa nisu niti postojale pa se ne može izravno niti pokazati da su lažne jer ih se nema s kim usporediti. Ako se tome još pribroji i već od prije dokazana činjenica o lažiranju godina rođenja mnogih žrtava, jasno je da kod primjene obje vrste lažiranja nastaju takve lažne žrtve kojima je vrlo teško ući u trag ako se ne olakšaju kriteriji pronalaska i usporedbe podataka.

Alternativna stvarnost

Prema podatcima iz mrežnog jasenovačkog popisa čini se da su autori imali ozbiljnih problema s prostorno-vremenskim kontinuumom. Prema navedenim podatcima neke žrtve su stradale prije svog rođenja, a neke se još nisu niti rodile. Nasuprot tome druge navodne žrtve su stradale desetljećima prije Drugog svjetskog rata. Neki su stradali desecima, stotinama pa i tisućama kilometara daleko od Jasenovca. Neki nisu stradali, već su prema autorima popisa nestali. Dok su jedni navodno nestali, drugi su nastali i to u višestrukim izdanjima, ali svi su se našli na jasenovačkom popisu. U trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa ima nešto malo manje od 3.000 navodnih žrtava kod kojih se navodi da su nestali. Znači da im je nepoznata ratna sudbina. Nestati se može na razne načine pa bi se tako primjerice moglo raditi o bjeguncima iz logora, puštenima, ubijenima od četnika, partizana ili stradalima u partizanima ili četnicima. Naravno upitno je jesu li neki od nestalih uopće i postojali. Nestali po definiciji znači da im se ne zna sudbina pa tako ni eventualno mjesto, vrijeme i okolnosti stradanja. Međutim, stručnjaci iz JUSP Jasenovca mogu riješiti čak i takve enigme i u tome ih ne može omesti ni vrlo malen broj do sada nađenih zemnih ostataka koji je u totalnom neskladu s 80.000 ili 700.000 navodnih žrtava. Kako je realnost u neskladu sa željama tako se na popis moralo stavljati sve i svašta pa se tako na popisu nalaze i nestali tijekom žetve u Bosni, zatim navodno stradali na poljoprivrednom dobru u Feričancima skoro 100 km zračne linije udaljenom od logora Jasenovac pa i stradali u još udaljenijem Auschwitzu.

United States Holocaust Memorial Museum

U srpnju 2017. godine United States Holocaust Memorial Museum (USHMM) je slijepo preuzeo podatke iz JUSP-a, a s njima i sve pogreške koje dolaze s tim podacima. Jedina iznimka su neke dulje napomene za nekoliko osoba koje nisu do kraja preuzete zbog tehničkih slabosti sustava za USHMM-ove mrežne stranice. Iako ovo naizgled može zvučati loše zbog jačanja širenja lažne propagande, dobra stvar je što se istovremeno s širenjem publike kojoj je popis dostupan širi i publika kojoj se lakše može demonstrirati masovnost prevara unutar podataka jasenovačkog popisa jer ga sad koristi i mnogo poznatija ustanova. Budući da je mrežni jasenovački popis 4. siječnja 2018. godine opet mijenjan, sad se razlikuje i od svoje kopije u USHMM-u. O tim će se promjenama zbog njihove opširnosti pisati u sljedećem članku.

Komunistički projekt Dotršćina

U sklopu ljetne ofenzive analiziran je veliki broj arhivskih dokumenata projekta „Dotršćina“ koji sadrže podatke o stradavanju ljudi s područja Zagreba za vrijeme Drugog svjetskog rata i koji je često navođen i od strane JUSP-a kao jedan od izvora podataka. Međutim, detaljnijom analizom ustanovljeno je da postoje i mnogi slučajevi gdje dokumenti projekta Dotršćina jasno pokazuju da je neka osoba koja se navodi na jasenovačkom popisu zapravo stradala negdje drugdje, odnosno da je lažna jasenovačka žrtva, a osim toga i u mnogim slučajevima kad se spominje Jasenovac, on se navodi samo kao jedna od opcija, odnosno nije sigurno je li netko tamo uopće stradao ili ne. U svakom slučaju osim što je pronađen veći broj novih lažnih jasenovačkih žrtava, čime su dodatno pojačane prethodne tvrdnje o masovnosti jasenovačke prevare, opet je pokazano da se selektivno koriste podatci čak i iz komunističkih izvora kada nisu u skladu s tendencijom autora popisa.

Jasenovačke žrtve iz XXI stoljeća

Prema analizi dostupnih podataka o godinama smrti uglavnom u Hrvatskoj za pojedine osobe s jasenovačkog popisa jasno se pokazuje da su umrle nakon 1945. godine i da nisu mogle stradati u Jasenovcu. Tako se na jasenovačkom popisu mogu naći imena navodnih žrtava koje su prema imenima roditelja, godini i mjestu rođenja ekvivalentni ljudima umrlim godinama i desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Neki su čak umrli u 21. stoljeću i to daleko od Hrvatske. Primjerice Mile Basara je umro 2009. godine u Stuttgartu u Njemačkoj, a Marko Gagić 2012. godine u Srbiji. Gagić je uz Mariju Hudurović također preminulu 2012. godine i svojevrsni rekorder. To su jasenovačke žrtve umrle sedamdesetak godina nakon što su ubijeni od ustaša u Jasenovcu.

Photoshop

Mrežni jasenovački popis je nepresušni izvor čuda. U tom popisu je oko 140 navodnih žrtava kod kojih se kao jedini izvor podataka navodi zbirka fotografija JUSP Jasenovca. Sveukupno kod preko 1.100 navodnih žrtava kao izvor ili jedan od izvora navodi se zbirka fotografija. Već je u nekoliko tekstova pisano o znanstvenoj utemeljenosti fotografije kao izvoru za jasenovački popis. Ukratko, fotografije snimljene prije Drugog svjetskog rata ne mogu biti dokaz o stradanju i/ili o mjestu stradanja. Uz fotografije bi morali biti priloženi podatci o identitetu i o ratnoj sudbini s navedenim izvorom tih podataka. Bez takvih podataka fotografija ne može biti izvor za popis žrtava. U opširnijem tekstu na ovu temu bili su dani brojni primjeri koji pokazuju da se u ovom slučaju radilo po raznim principima, a najmanje po znanstvenim. Kod velike većine je kao izvor uz fotografiju naveden je i Subnor – organizacija komunističkih veterana iz Drugog svjetskog rata. Prema podatcima čini se kao da su subnoraši određivali tko je stradao u Jasenovcu razgledavanjem fotoalbuma kao pravo oko sokolovo. Kod sveukupno 500 navodnih jasenovačkih žrtava tj. kod skoro polovice (45%) kojima su u potpunosti ili dijelom izvori fotografije, nema godine rođenja ili je ona nepouzdana. Kod 215 navodnih žrtava nije navedeno ime otca. Nedostatak ovih podataka onemogućava točnu identifikaciju i provjeru. To znači da su sve te navodne žrtve dvojbene. Kod 285 navodnih žrtava tj. 26% nije utvrđeno kada su i jesu li uopće stradale u Jasenovcu, Staroj Gradiški ili negdje drugdje. Ovo je samo statistika, a stvarni razmjeri kaosa mogu se vidjeti tek detaljnijim uvidom u pojedinačne podatke. Primjerice, u digitalnom arhivu Yad Vashema od 10 zapisa na upit za navodnu jasenovačku žrtvu Friedricha Löbla niti jedan nema veze s ND Hrvatskom ili Jugoslavijom, ali prema fotografiji iz zbirke JUSP-a Jasenovac on je ubijen u Jasenovcu 1941. godine. Prema podatcima iz Yad Vashema veliki broj Židova iz ove grupe stradali su u drugim logorima od Đakova do Treblinke, ali za neke postoje podatci prema kojima su trebali organizirano otputovati na područje Palestine tj. u Eretz Izrael. Kod nekih s fotografija u napomenama se navode potpuno različita alternativna prezimena, različiti spol, starost, pa i mjesto smrti, ali takve „sitnice“ nemaju utjecaja na kreatore jasenovačkog popisa. Ne obaziru se čak ni na subnoraše ako navode da je netko stradao u Norveškoj, a ne u Jasenovcu. Znači radi se o identitetima bez pokrića.

Efemerni četnici

Vrijedi spomenuti Srpkinju Dragojlu Batoz (1924.*, Prijedor, Milan). Navodno je stradala 1944. godine u Staroj Gradiški i već je taj podatak dvojben s obzirom na ratnu povijest tog logora, ali u napomenama se navodi ime Dragoja, mjesto C. Dolina i alternativne godine rođenja 1928. i smrti 1942. Prijestupnog dana 29. veljače 2016. godine na mrežnom jasenovačkom popisu pojavilo se na nekoliko sati pa zatim nestalo 719 novih imena jasenovačkih žrtava. Uz nekoliko poznatih četnika kao što su Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Dragiša Vasić, Petar Baćović, Luka Baletić i Mirko Lalatović na tom sramotnom popisu našlo se je i ime Dragoja Batoza rođenog 1928. godine, Srbina iz Crne Doline kod Prijedora čiji se otac zove Milan, a stradao je u Staroj Gradiški 1942. godine. Usporedite ove podatke s gore navedenom Dragojlom Batoz i sve će vam biti jasno. To je prava slika jasenovačkog popisa.

Revizionizam iz Yad Vashema

U mrežnom jasenovačkom popisu je 2.816 židovskih žrtava iz logora Jasenovac (24%) kod kojih je godina rođenja od samih autora popisa označena kao nepouzdan podatak. Zanimljivo da se u samo 88 slučajeva kao izvor podataka navodi Yad Vashem odnosno, kako se to spominje na mrežnim stranicama Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac „imenik žrtava holokausta izrađen prema svjedočenjima datim Yad Vashemu“. Znači samo u 3% slučajeva kao izvor se koristi vjerojatno najopsežnija baza podataka o stradalim Židovima. Izgleda kao da autori popisa zaziru od Yad Vashema kao vrag od tamjana. Međutim, još je nevjerojatniji podatak da u čak 58 slučajeva (66%) citirani podatci iz Yad Vashema ne samo da ne potvrđuju, već u potpunosti opovrgavaju podatke iz mrežnog jasenovačkog popisa. Tako se primjerice u napomenama jasenovačkog popisa kod 12 navodnih žrtava navode podatci iz Yad Vashema prema kojima su stradali u njemačkim logorima, pretežno u Auschwitzu i Treblinki. U 4 slučaja žrtve su stradale u srpskim logorima smrti i to tri u Beogradu te jedan slučaj iz Niša. U 13 slučajeva se kao mjesto smrti navode neki drugi logori u ND Hrvatskoj kao primjerice Đakovo, Lepoglava, Pag i Gospić, a ne Jasenovac ili Stara Gradiška. U ostalih 29 slučajeva navodi se da je mjesto smrti nepoznato ili Yugoslavia tj. Jugoslavija. Kada bi se postotak nepodudarnih citiranja Yad Vashema u mrežnom jasenovačkom popisu prenio na broj židovskih žrtava samo iz logora Jasenovac, to bi značilo da je samo u ovom slučaju dvojbeno još najmanje 1.859 imena s jasenovačkog popisa (14%).

Ekstremne razlike

Kod 32 slučaja iz ove izdvojene grupe od 88 navodnih žrtava razlika u navedenoj godini smrti i alternativnoj godini iz napomena u jasenovačkom popisu je veća od 5. U digitalnom arhivu Yad Vashema ±5 godina je najveća moguća razlika koja se može izabrati u naprednoj tražilici. Jasno je i zašto. U jasenovačkom popisu ima preko 1.100 navodnih žrtava kod kojih je razlika u godini rođenja i alternativi iz napomena veća od 10 godina. U jasenovačkom popisu su ekstremne razlike u godinama rođenja tj. u vitalnim identifikacijskim podatcima, a u takvim slučajevima kad ista žrtva može istovremeno biti i dijete i starac nemoguća je jednoznačna identifikacija. Prema gore navedenim primjerima praktično svatko rođen na području Europe, i to ne samo oni rođeni prije 1945. godine, potencijalni je kandidat za jasenovačku žrtvu. Znači da identifikacijski podatci te vrijeme i mjesto smrti ne igraju nikakvu ulogu pa ispada da je Jasenovac interface za sve zločine svijeta.

Iz svega navedenoga je vidljivo da je razdoblje koje je obuhvaćeno ovim tekstom bilo bogato različitim pronalascima i analizama koji malo po malo doprinose rušenju jasenovačkih prevara. Budući da postoji još mnogo dodatnih materijala i podataka koji još nisu objavljeni, može se odmah reći da će i u sljedećem razdoblju biti novih pronalazaka lažnih jasenovačkih žrtvi i opisivanja načina njihova lažiranja.

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2018/01/14/n-banic-m-koic-pregled-2017-godine-s-obzirom-jasenovacki-popis/