Arhiva oznaka: Stipo Pilić

DR. SC. IZIDA PAVIĆ I MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ: 27 GODINA ČEKAMO ZAKON O LUSTRACIJI

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 6.7.2017.  (pdf

Objavljeno i na službenoj stranici Hrvatske stranke prava

Kratki pregled represalija komunističkog (jednopartijskog) režima od 1944. – 1990.

U posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata i prvim mjesecima poraća čitava Europa prolazila je kroz drastične političke promjene te se suočavala s posljedicama proživljenog sukoba i različitim oblicima mirnodopskog nasilja. Nasilje na hrvatskim prostorima doseglo je vrhunac između jeseni 1944., kada su postrojbe tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle u, odnosno okupirale prve hrvatske gradove, i kasnog ljeta 1945. do kojeg su se masovne egzekucije odvijale diljem bivše Jugoslavije. Desetljećima se o ovim zločinima znalo malo ili ništa, a ogromni razmjeri tih zločina postali su vidljivi tek zadnjih 20-ak godina. Povijesna znanost komunističkog razdoblja fokusirala se na žrtve fašizma, a zločini provedeni pod komunističkim predznakom, koji su se u konačnici sveli na istrebljenje Hrvata, nastojali su se sakriti ili su bili pravdani borbom protiv ostataka „okupatora i kvislinga“. Živi Hrvati postahu građani drugog reda, a njihovi mrtvi mrtvi drugog reda, koje nije bilo vrijedno ni popisati.

Slična je situacija bila i u državama istočne Europe u kojima je na vlasti bila Komunistička partija pod dirigentskom palicom iz Moskve, iako je Hrvatska u mnogočemu specifična. Režim SFRJ od 1944./45. do 1990. ne samo da je proveo masovne likvidacije nakon primirja 8. svibnja 1945., dakle u mirnodopsko doba, nego je proveo democid i etnocid nad stanovnicima Hrvatske, posebice Hrvatima, te je kroz 45 godina u svim oblicima pogodovao poslušnim članovima Komunističke partije i njihovim obiteljima i prijateljima kao i nehrvatskim stanovnicima Hrvatske i drugih republika.

Četrdesetopetogodišnji represivni režim započeo je – izuzevši odluke AVNOJ-a kojima se neke narodnosne skupine kao Nijemce lišava svih građanskih prava ako nisu bili sudionici Narodnooslobodilačke borbe – odmah po „primirju“ 8. svibnja 1945. masovnim likvidacijom onih Hrvata i drugih stanovnika Hrvatske i njihovih obitelji koji su bili hrvatski suverenisti odnosno separatisti od Jugoslavije u koju je Hrvatska 1918. na silu i nelegitimno ugurana i koji su stvorili samostalnu državu Hrvatsku 1941. ili na bilo koji način sudjelovali u radu iste. Broj likvidiranih mjeri se u stotinama tisućama, a točna brojka do danas ostaje nepoznata. U razdoblju od 1945. do 1990. brojni Hrvati služili su vremenske kazne s prisilnim radom u logorima, a zatim u kazneno-popravnim domovima i zatvorima u kojima su mnogi bili mučeni i ubijeni. Mnogi su jednostavno likvidirani bez ikakvih provedenih sudskih postupaka, a drugi su proganjani i raseljavani. Represija je nastavljena oduzimanjem građanskih prava, izbacivanjima iz domova, nacionalizacijom ili konfiskacijom stanova, kuća, tvornica i druge imovine, ili jednostavnom pljačkom, otpuštanjima s posla na ulicu ili slanjem u mirovinu, premještajem na nižu funkciju, koja se represija nastavila i u godinama nakon poraća kroz otpust sa posla u trudnoći, maltretiranje i smrt Hrvata-regruta u JNA, ubojstva i otmice hrvatskih emigranata, batinanje i tvorne napade na ulici i drugdje, psiho-fizičkom torturom prema potrebi i prilici, te općim davanjem prednosti nehrvatima, komunistima i borcima, redom bez odgovarajućih kvalifikacija, na vodećim mjestima u poduzećima, školama, policiji, raznim državnim ustanovama, javnim glasilima kao i zabranom uporabe hrvatskog nacionalnog znakovlja bez crvene zvijezde petokrake, jezika i drugoga, te ogromnom privrednom kriminalu s odljevom novca bilo u Saveznu blagajnu (Beograd) ili van (London), što je sve dovelo do masovnog iseljavanja iz Hrvatske (samo u razdoblju od 1965. do 1976. bilo je 900 000 iseljenika Hrvata) i njezinog osiromašenja. Zatiranje hrvatske suverenosti i uništavanje Hrvata i njihove nacionalne memorije, počevši od 1918., a nastavivši se 1945., odvijalo se kako na materijalnom, na primjer uništenjem grobišta 1. i 2. svj. rata, tako i na duhovnom planu zabranom rada hrvatskim piscima, novinarima, umjetnicima, profesorima, zabranom čitanja ili uništenjem knjiga hrvatskih pisaca i umjetnika, putem izbacivanja hrvatske nacionalne povijesti iz udžbenika, prekrajanjem povijesti i književnosti, represijom prema Katoličkoj crkvi i vjernicima, te ukinućem Hrvatske pravoslavne crkve.

Uz te represalije protiv narodnih (Hrvata) i religioznih grupa (katolika i hrvatskih pravoslavaca), postojao je cijeli niz represivnih metoda protiv pojedinca, od praćenja i zastrašivanja, ucjena, psihičkog i fizičkog zlostavljanja do državnog mobbinga. Zakon je za prekršaje „verbalnog delikta“ ili „uvrede državne vlasti/predsjednika“, koji u demokratskim društvima ne postoje, predviđao drakonske kazne tamnice, a nemali broj privedenih ili osuđenih podlegao je fizičkom maltretiranju bilo još u istražnom zatvoru, bilo na robiji.

Uz oficijelne suradnike, agente, režim je razvio i instituciju doušništva putem neoficijelnih, dijelom dobrovoljnih, dijelom ucijenjenih suradnika, koji se kreću od anonimnih potkazivača koji su u kutije, postavljene od svibnja 45. po uličnim odborima/mjesnim zajednicama mogli ubacivati cedulju sa imenom „izdajnika“ i „narodnog neprijatelja“ do onih koji su prilikom „obavijesnog razgovora“ pristali na suradnju sa tajnom policijom i špijuniranje prijatelja, kolega i drugih.

Spomenimo i poznate „karakteristike“, plave koverte u kojima su nadležni provjereni komunistički kadrovi davali mišljenje o pojedincima i njihovom radu, koje su se prosljeđivale na novo radno mjesto, novu školu, prekomandu i slično. „Karakteristike“ su se pisale i djeci! Što je u njima pisalo, teško je reći, ali znamo da je u jednoj za jedno dijete stajalo: „Ne surađuje“.

U tom razdoblju sustavno kršenje ljudskih prava bilo je uobičajeno, sudski procesi montirani i državne institucije zloupotrebljavane, a sve to pod kontrolom Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije, NO-a, SUBNOR-a, MUP-a, OZN-e ili UDB-e i drugih službi, zbog čega je partijska nomeklatura predstavljala temelj tog totalitarnog režima koji se nemilosrdno obračunavao s političkim neistomišljenicima, prema totalitarnoj komunističkoj terminologiji, „klasnim“ i „narodnim“ neprijateljima i s onima koji su rušili „bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti“, u zemlji u kojoj je jedan narod bio jednakiji među jednakima.

Lustracija i lustracijski zakoni u raznim zemljama

Urušavanje komunističkog režima krajem 1980-ih rezultiralo je različitim tranzicijskim problemima nastalima prilikom napuštanja starog sustava i prelaska u slobodno demokratsko društvo. Političko, ekonomsko, socijalno i psihološko nasljeđe komunizma otežalo je i usporilo put prema slobodi, kako pojedinca tako i skupina i demokratizaciji društva općenito.

Parlamentarni odbor Vijeća Europe (PACE) u dva je navrata (1996. i 2006.) donio Rezolucije kojima se osuđuju totalitarni komunistički režimi te preporučio mjere za otklanjanje nasljeđa komunizma. RH je 2006. godine Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. prihvatila djelomice zaključke EU-Rezolucija, i to samo u onom dijelu koji se odnosi na opću osudu komunizma, ali nije se ni dotakla pitanja sankcioniranja zločina iz tog razdoblja niti pitanja preispitivanja djelovanja pojedinaca koji su bili na najvišim državnim funkcijama komunističkog režima te njihovog daljnjeg djelovanja u parlamentarnoj demokraciji, kao niti pitanja lustracije.

Rezolucija Parlamentarnog odbora Vijeća Europe 1096/1996 čl. 7 „preporučuje da se kaznena djela pojedinaca počinjena za vrijeme totalitarnog komunističkog režima kazne prema važećem kaznenom zakonu, a u slučaju kada postoje vremenska ograničenja za pojedine prekršaje ili zločine, ona se mogu promijeniti (produžiti), jer se radi o proceduralnim, a ne o substancijalnim odnosno sadržajnim stvarima.“ Istim se člankom „preporuča suđenje i kazna osoba za zločine koji po ondašnjim nacionalnim odnosno državnim zakonima nisu predstavljali zločine, a koji se smatraju zločinima prema osnovnim principima i pravu koje je prihvaćeno u civiliziranim državama odnosno nacijama.“ Čl. 8 navedene Rezolucije „preporuča da se paralelno sa suđenjem pojedinačnih zločina provodi rehabilitacija pojedinaca koji su bili optuženi za „zločine“ koji po principima i zakonima civiliziranih društava ne predstavljaju zločine…“ Čl. 11 iste Rezolucije spominje i odnos odnosno mjere prema osobama koje nisu počinile zločine koji se mogu utužiti prema važećem kaznenom zakonu, ali koje su držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima, podržavale ga i omogućile njihovo trajanje, te spominje administrativne mjere kao lustraciju ili zakon o dekomunizaciji. Cilj ovih mjera je omogućiti da se osobe, kojima se ne može vjerovati da će djelovati u skladu sa demokratskim principima, isključe iz sudjelovanja u vlasti. Čl. 12 pojašnjava da se prilikom provođenja tih i takvih mjera moraju zadovoljiti izvjesni kriteriji: krivnja mora biti individualna, a ne kolektivna, krivnja mora biti dokazana u svakom pojedinačnom slučaju, pravo na obranu (presumpcija nevinosti dok se ne dokaže suprotno) i pravo priziva na Sud mora biti zagarantirano. Cilj je osiguranje odnosno jačanje demokracije, a ne osveta.

Preuzimanje i otvaranje arhiva tajnih službi bivšeg režima, te osnivanje posebnih državnih institucija (muzeja, instituta, arhiva ili komisija) za pohranu i prikupljanje dokumenata te proučavanje zločina komunizma, odvijalo se u europskim državama različitim tempom, te u nekima traje i danas. Oba preduvjeta za suočavanje sa totalitarističkim režimom komunizma (pristup arhivi i državna institucija kao provoditelj procesa) ostvareni su do sada u Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj, Latviji, Mađarskoj, Estoniji, Rusiji, Litvi, Ukrajini, Rumunjskoj i Makedoniji i djelomično u Sloveniji, a suočavanje se provodi i u zemljama koje nikada nisu imale komunističku vlast, kao u Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Prethodna iskustva pod komunističkom vlašću te uvidi u spise državno političkih organizacija bivšeg režima potakla su razmišljanja o onemogućavanju istaknutih pripadnika tog režima, ponajviše onih koji su bili odgovorni za sustavna kršenja ljudskih prava, da sudjeluju u političkom životu, posebno državnim i javnim službama novih demokratskih država koje su iznikle na ruševinama komunističkog totalitarizma.

Uslijedilo je izglasavanje zakona koji su imali za cilj uklanjanje nasljeđa komunizma, to jest dekomunizaciju i lustraciju društva, a kojima je regulirano sudjelovanje aktivnih dužnosnika represivnog aparata bivšeg režima u politici i javnim službama i to: u Njemačkoj (1991., produžavan i vrijedi do 2019.), Češkoj (1993.), Slovačkoj (1996.), Mađarskoj (1994. i 1996.), Albaniji (1993. i 1995.), Bugarskoj (1992.), Litvi (1991.), Latviji (1995. i 1996.), Estoniji (1992. i 1995.), Poljskoj (1997. i 2007.), Srbiji (2003.), Makedoniji (2006., 2008. i 2012.), Ukrajini (2014.), pri čemu zakoni u Mađarskoj i Srbiji nisu saživili, dok njemački zakon o dokumentima Ministarstva državne sigurnosti (Stasi-Unterlagen-Gesetz) s jedne strane pledira na savjest i iskrenost „korisnika“ bivšeg režima – o kojima državna institucija sakuplja podatke o njihovoj djelatnosti šaljući upitnike i prema potrebi umirovljuje iste (govori se o 50ak tisuća umirovljenih profesora i učitelja), a s druge strane drugim zakonom „žrtvama“ režima pruža rehabilitaciju i materijalnu naknadu za pretrpljenu štetu (nepravdu).

Jedine dvije bivše komunističke zemlje, a danas članice Europske Unije koje nisu donijele lustracijski zakon su Republika Slovenija, gdje se 1997. na  saborskoj raspravi glasalo protiv usvajanja takvog zakona, te Republika Hrvatska, gdje je 1998. i 1999. „Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima“ Hrvatske stranke prava (HSP) skinut sa dnevnoga reda Sabora glasovanjem, pa se o njemu nije ni raspravljalo.

Hrvatska

U prvim godinama postojanja demokratske Republike Hrvatske zatečena situacija bila je donekle opravdana, jer je netom nakon prvih demokratskih izbora Hrvatska postala metom agresije izvana i separatističkih pokušaja iznutra. Nakon završetka Domovinskog rata u Hrvatskoj je izglasan Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02) kojim je reguliran povrat ili naknada za materijalna dobra oduzeta za vrijeme bivše Jugoslavije i NDH (nav. Zakon čl. 2). Regulirana je i naknada političkim zatvorenicima Zakonom o pravima bivših političkih zatvorenika (NN 34/95, 164/98 i 109/01).

Devedesetih je ustanovljena i „Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, koja je ukinuta početkom 2002., a koja je u svom kratkom radnom vijeku utvrdila preko 260 000 poimeničnih žrtava. Sredinom 2011. osnovan je Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobišta žrtava komunističkih sustava čiji se rad odnosio samo na žrtve likvidirane nakon 8. svibnja 1945. Ured je izvršio ekshumacije pojedinih masovnih grobnica u zagrebačkoj okolici, no njegov rad okončan je odlukom Vlade RH krajem 2012. kada je Ured pripojen Ministarstvu hrvatskih branitelja.

Postoji i nekoliko drugih, odnosno nevladinih i privatnih inicijativa.

Tako Hrvatski institut za povijest unatrag nekoliko godina vodi znanstveno-istraživački projekt „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću“ koji istražuje i objavljuje dokumente odnosne na represiju i zločine partizana pod vodstvom KPJ nad poraženom vojskom NDH i nad neistomišljenicima u Drugom svjetskom ratu (voditelj: V. Geiger). Unutar projekta teče i projekt „Poimenični popis stradalih i žrtava Drugog svjetskog rata i poraća (voditelj: J. Kolanović).

Paralelno s time udruge, pojedinci i katolička crkva skupljaju podatke i objavljuju Hrvatske martirologije i Žrtvoslove, vode ili su vodili procese za rehabilitaciju pojedinaca osuđenih na montiranim procesima.

O državnom Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegovom radu, ne znamo puno. Iako je Vijeće osnovano još početkom ožujka, njegova prva sjednica održana je tek 29. lipnja. Prema izjavi predsjednika Vijeća akademika Zvonka Kusića, na toj sjednici pristupilo se formiranju metodologije rada čime se implicira da u razdoblju od početka ožujka do kraja lipnja to Vijeće nije uradilo ništa iako je rok za izradu prijedloga odnosno zaključaka Vijeća 1. ožujka 2018.

Tri stupa u suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva

U suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva potrebno je istaknuti tri ključna problema:

  1. Otvaranje odnosno deklasifikacija dijelova arhiva KPH.
  2. Osnivanje stalnog ureda, povjerenstva ili službe, zavoda ili instituta od strane Republike Hrvatske.
  3. Utvrđivanje mjera i pravnih sankcija nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava te revizija profesionalnih karijera državnih službenika (lustracija).

Unatoč brojnim angažiranjem pojedinaca i privatnih udruga koji rade na rasvjetljavanju razdoblja 1944.–1990., uglavnom bez državne ili institucionalne podrške, tek nedavno, 27 godina nakon prvih demokratskih izbora, ostvaren je u Hrvatskoj u potpunosti (?) prvi uvjet za organiziranje legitimnog, pravno utemeljenog te institucionalnog suočavanja sa režimom komunizma: izglasan je zakon o „otvaranju“ (dostupnosti) arhiva KPH putem deklasifikacije dokumenata. Međutim, u međuvremenu je mnoštvo dokumenata otuđeno – kao što je to slučaj sa dossierom Stepinac u kojem nedostaje 75 dokumenata. No dva daljnja stupa suočavanja još nisu podignuta: nije ustanovljena služba za brigu o gradivu i obradu, a nisu utvrđene ni mjere i/ili pravne sankcije nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava (pitanje zastare), kao što pravilnikom ili zakonom nije uređena provjera državnih službenika u odnosu na njihovu ulogu u represivnom komunističkom aparatu.

Unatoč Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima, od 30. lipnja 2006. i istraživačkom projektu o partizanskim i komunističkim zločinima u posljednjim mjesecima rata i prvim mjesecima poraća na kojemu su u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva i Drzavnog odvjetništva RH radili Stipo Pilić i Blanka Matković (2008.-2011.) s ciljem razotkrivanja počinitelja pojedinih masovnih zločina, hrvatska država do sada nije tužila ni osudila niti jednog masovnog ubojicu, ratnog ili poratnog zločinca iz vremena prije i neposredno nakon kapitulacije NDH i sklopljenog mira 8. svibnja 1945. te razdoblja komunizma 1945.–1990., da o pojedinačnim zločinima i silnim kršenjima ljudskih prava tijekom tog razdoblja ne govorimo. Ne samo da povlaštenici režima 1945.–1990. nisu pozvani ni pred sud ni na odgovornost, nego smo zadnjih 27 godina svjedoci djelovanja istih tih pojedinaca na štetu Hrvatske, iako režima već gotovo 30 godina nema. Država Hrvatska također još uvijek nije pristupila preispitavanju vrste i načina djelovanja pojedinaca u režimskoj vlasti i njenim institucijama tijekom četrdesetpetogodišnjeg komunističkog režima.

Obzirom na to:

– da je destruktivno, destabilizacijsko i subverzivno djelovanje apartčika bivšeg represivnog režima ili onih koji zagovaraju regionalne asocijacije i time nastoje poništiti samostalnost Republike Hrvatske, a time i Domovinski obrambeni rat očigledno (i 27 godina nakon održavanja prvih demokratskih izbora i stvaranja Republike Hrvatske)

– da su se pojedini povlaštenici komunističkog režima svojim sudjelovanjem u kršenju temeljnih ljudskih prava i sloboda diskvalificirali kao mogući stupovi (današnjeg) društva koje počiva na  poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda,

a riječ je o onima, koji su u vrijeme bivše Jugoslavije bili u redovima:

  • djelatnika OZNE, UDBE, SDS ili KOS, odnosno tajnih službi, kao i na članove KNOJ-a (1944 – 1953),
  • visokih dužnosnika Komunističke partije odnosno Saveza komunista (partijski sekretari, članovi partijskih predsjedništava ili centralnih komiteta),
  • visokih dužnosnika JNA ili Narodne milicije,
  • sudaca okružnih ili viših sudova, javnih tužitelja ili njihovih zamjenika, kao i pripadnika uprava u kazneno-popravnim domovima,
  • polaznika studija na partijskim, vojnim ili policijskim školama u SFRJ, SSSR ili nekoj drugoj komunističkoj državi,
  • aktivnih sudionika u mučenju ili likvidaciji hrvatskih građana u domovini i inozemstvu,

društvena je nužnost preispitati sudjelovanje današnjih državnih službenika u navedenim službama, te regulirati pristup određenim višim državnim kao i obrazovnim službama dodatnom izjavom o nesudjelovanju ili o sudjelovanju u navedenim službama (lustracija). U slučaju sudjelovanja, osoba je dužna dati izvještaj o njenoj ulozi i zadaćama u istoj. Informacije o tome da li je neki dužnosnik bio djelatnik navedenih službi je javne prirode i smije se objaviti.

Otklanjanje posljedica totalitarnog komunističkog režima putem provjere s mogućnošću onemogućavanja visokih partijskih ili državnih dužnosnika bivšeg režima da obnašaju više javne dužnosti u Republici Hrvatskoj nije i ne može biti posljedica diskriminacije tih osoba u odnosu na njihova eventualna politička ili ideološka uvjerenja. Naime, kako članstvo u tajnim službama, vodstvu Komunističke partije i sličnim režimskim institucijama, nije bilo nužno utemeljeno na njihovom političkom ili ideološkom opredjeljenju, to znači da eventualno ideološko komunističko uvjerenje nije bitno za primjenu ovakvog zakona nego su za ostvarivanje ciljeva dekomunizacije i lustracije ključne jedino aktivnosti kojima su te osobe u obnašanju svojih ovlasti kršile temeljna ljudska prava, što u praksi znači da ovakav zakon nije usmjeren protiv svih članova Komunističke partije nego samo onih odgovornih za takva kršenja ljudskih prava.

Članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ iz Zagreba, koji istražuju pojedine aspekte procesa rasvjetljavanja i suočavanja sa totalitarnom komunističkom prošlošću te lustracije društva, utvrdili su desetak problematičnih područja odnosno tema unutar tog procesa koji će se detaljnije analizirati u slijedećim tekstovima. Temeljit, objektivan i stručan pristup ovoj problematici neophodan je radi:

  • istinskog suočavanja s prošlošću koja opterećuje hrvatsko društvo čemu svakodnevno svjedočimo,
  • utvrđivanja povijesne istine i napretka povijesne znanosti koja je kontaminirana dugogodišnjom komunizacijom i selektivnim pristupom jer se njome umjesto povjesničara i posebnih institucija bave političari, stari i „novi“ borci NOB-e i drugi,
  • te sveobuhvatne zaštite ljudskih prava i sveopće demokratizacije hrvatskog društva.

Dok ovi ciljevi kojima bi se omogućio politički, gospodarski, kulturni i znanstveni napredak Hrvatske ne budu postignuti, hrvatski narod ostat ce zacementiran u razdoblju između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata bez ikakve nade u ono što njegovi neprijatelji najmanje priželjkuju, a to je bolja budućnost za sve hrvatske građane, uključujuci i žrtve (stradale, ranjavanje, proganjane, maltretirane i traumatizirane) dva posljednja rata u našoj domovini.

Blanka Matković i Stipo Pilić: Sastale se delije nasred zemlje Croatiae

Nisu pročitali ni jedan dokaz, ali su zaključili da su logor Jasenovac uništile nakon 1956. godine – ustaše!

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 29.6.2017. (pdf)

(Prenio portal Kamenjar)

U utorak, 7. lipnja 2017. u prostorijama Srpskoga nacionalnog vijeća (SNV), nekadašnje propagandne utvrde Lazara Bačića, krenuo je novi udar nekih novih snaga na „revizioniste“. U skladu s rado korištenim pojmovima ondje udruženih propagandista, njima će vjerojatno odgovarati nazvati ih „antirevizionistima“. Ne događa se to slučajno, nego povezano sa slaganjem nove „hrvatske“ vlade. A budući da su propagandisti dio te vlade, nije čudno što je to što propagiraju toj novoj vladi i, još važnije, što poručuju onima zbog kojih su se sastali i održali svoju terevenku. Oni to čine sa slaganjem svake hrvatske vlade do sada i to im je očito misija. Treba nekako tražiti novac, barem prividno zaraditi ga i opravdati hrvatskoj sirotinji trošenje toga novca.

Tribinu je vodio provjereni „hrvatski domoljub“ Saša Kosanović, završeni srednjoškolac i dokazani „ekspert“ za sva znanstvena pitanja. Predstavljači knjige bili su predsjednica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac dr. sc. Nataša Mataušić, provjereni novinar još provjerenijega Novog lista, navodno i povjesničar, Tihomir Ponoš i nova snaga iz Srbije, stanoviti povjesničar i nostalgičar Milan Radanović. Sastale se delije nasred zemlje Croatiae. Predstavljanju svoje knjige nije nazočio autor Đorđe Mihovilović, za što predstavljači nisu imali suvislo opravdanje. Izvješće o tribini može se vidjeti na poveznici: http://www.portalnovosti.com/istina-u-758-slika, a tijek cijele tribine: https://www.youtube.com/watch?v=pc_wJ2vllKU-. Nastavi čitati Blanka Matković i Stipo Pilić: Sastale se delije nasred zemlje Croatiae

Sastale se delije nasred zemlje Croatiae dok hrvatski narod slavi Pirovu pobjedu

Tema tjedna u svim medijima svakako je moguće preimenovanje Trg “maršala” Tita u Zagrebu. Dođe li doista do tog preimenovanja, ono se može smatrati pobjedom svih onih koji su od 1945. naovamo u Domovini i iseljeništvu sustavno radili na dokazivanju zločina komunističkog sustava i prokazivanju počinitelja i nalogodavaca. U posljednjih 11 godina na tome su gotovo danonoćno radili i članovi naše udruge koji su također od prvog dana sudjelovali u okupljanjima inicijative “Krug za trg“. U onim najranijim danima pojedini političari i druge istaknute osobe koje smo imali prilike vidjeti na posljednjem takvom okupljanju nazivali su nas – budalama, te se štoviše zalagali da do bilo kakvih promjena uopće ne dođe. Hoće li do promjene naziva tog Trga konačno ipak dođe ostaje za vidjeti. U međuvremenu, umjesto opijenosti nekakvom pobjedom važno je razmisliti što se doista iza brda valja i koja će biti cijena ove političke trgovine. Trg “maršala” Tita možda će otići u ropotarnicu povijesti, ali puno će godina još proći i mnogo će truda biti potrebno uložiti da se onamo pospremi i sve što je on stvorio, uključujući mentalni sklop koji je daleko teže promijeniti od naziva jednog trga. Otac Domovine Ante Starčević naučavao je da se do istinske hrvatske državnosti i nezavisnosti može doći samo kroz mukotrpan rad, a sastavni dio tog rada je upućivanje i podučavanje naroda. U najnovijem broju Hrvatskog tjednika suosnivač i član naše udruge Stipo Pilić piše o novim udarima na sve one koji se bave istraživanje jasenovačkog mita i poslijeratnim logorom Jasenovac te koji se nalaze pod sustavnim medijskim linčom s ciljem da se uguši njihova sloboda govora i sloboda znanstvenog istraživanja. U tekstu pod naslovom “Sastale se delije nasred zemlje Croatiae” otkrivamo dio onoga što se iza grma doista valja. Članak ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 2. srpnja.

 

 

GRADONAČELNIK RIJEKE “HAPSIO” BI ČLANOVE NAŠE UDRUGE. ZLOČIN: ZNANSTVENI RAD U ARHIVIMA

Gradonačelnik grada Rijeke Vojko Obersnel demonstrirao bi silu nad članovima naše udruge i to radi korištenja arhivskog gradiva i aplikacija Google Earth i Google Maps. U posljednjem broju Hrvatskog tjednika na naslovnoj stranici objavljen je zemljovid s pregledom grobišta Drugog svjetskog rata i poraća koji je izradio naš član Miljenko Klarić i to na temelju baze podataka koju su nekoć davno i to tijekom rada na projektu Hrvatskog državnog arhiva i Državnog odvjetništva o komunističkim zločinima nad hrvatskim građanima izradili Blanka Matković i Stipo Pilić. Uneseni podaci temelje se na dokumentaciji nekadašnje saborske komisije koja je tijekom 1990-ih radila na prikupljanju podataka o grobištima i žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, a danas se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu.  To znači da demokratski izabrani gradonačelnik, odnosno javni dužnosnik u Republici Hrvatskoj, poziva na represiju protiv znanstvenika koji se služe arhivskim gradivom koje je u zakonu definirano kao kulturno blago Republike Hrvatske te podatke iz tog gradiva prezentiraju u aplikaciji koja je besplatno dostupna na Internetu. Žalosno je to što podjednako tako g. Obersnel ne bi “hapsio” drugove koji su nakon Drugog svjetskog rata srušili riječku sinagogu.

Objavio portal CroativeDnevnoDragovoljac i Priznajem

CITIRANJE POSTOJEĆE LITERATURE SRPSKI “ISTORIČAR” MILAN RADANOVIĆ NAZIVA – RASIZMOM!

Na tribini u dvorani Srpskog privrednog društva “Privrednik” Saša Kosanović, Nataša Mataušić, Tihomir Ponoš i Milan Radanović izrekli su niz netočnih podataka o Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata, a demantiraju ih brojni arhivski dokumenti dostupni u hrvatskim arhivima. Osim toga, srpski “istoričar” Milan Radanović pripisao je Stipi Piliću i Blanki Matković zaključak istraživačice Ljubice Štefan kojeg oni spominju u osvrtu na raniju literaturu o poslijeratnom logoru Jasenovac i to uredno navodeći bilješku prema kojoj je jasno da je riječ o zaključku te autorice. Na temelju takvog “razmišljanja” Radanović zaključuje da su Pilić i Matković – rasisti! Argumentiran odgovor sa svim izvorima dotičnim osobama slijedi… No, ne očekujemo i argumentiranu raspravu sa spomenutim osobama jer jedino što znaju je pljuvati iza leđa kada oni koje pljuju nisu nazočni te izmišljati, falsificirati i negirati zločine nad hrvatskim narodom.

 

DEMANTIJ LAŽNIH NAVODA NA PORTALU NOVOSTI

7. lipnja 2017. portal Novosti objavio je tekst pod naslovom “Istina u 758 slika” u kojemu se navodi izjava srpskog “istoričara” Milana Radanovića koji je istaknuto da je “zadarski ogranak Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti  objavio članak Stipe Pilića i Blanke Matković, članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji su posthumne ostatke žrtava iz Donje Gradine pripisali sudionicima Križnog puta”.

Netočna je tvrdnja da je Blanka Matković član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac jer niti ona to jest niti je ikada bila. Istraživanje poslijeratnog logora Jasenovac Blanka Matković i Stipo Pilić proveli su samostalno i to kao suosnivači Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”. Sva dosadašnja istraživanja provedena su u sklopu rada naše udruge te nikakve veze nemaju s radom Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Važnije pitanje je to zbog čega srpskom “istoričaru” znanstveni rad naše udruge smeta čak toliko da će naše postojanje radije prešutjeti i izvrgnuti se javnom sramoćenju te potencijalo i zakonskim sankcijama. U svom “osvrtu” spomenuti “istoričar” također netočno navodi da u našem znanstvenom radu pripisujemo ekshumirane posmrtne ostatke žrtava Križnog puta.  Nije nam poznato tko je točno dotični niti kakve kvalifikacije ima, no jasno je da se muči s elementarnim poznavanje izvora i metodologije povijesne znanosti, pa čak i naziva institucije koja je objavila naš znanstvenik rad.

U skladu sa Zakonom o medijima danas, 10. lipnja 2017., redakciji Novosti upućen je zahtjev za objavom demantija lažnih navoda neupućenog ili nepismenog srpskog “istoričara” Milana Radanovića. Očekujemo li od spomenutog portala da poštuje hrvatske zakone? Teško.

“JUTARNJI LIST” (27.5.2017.): DRAGO PILSEL PROTIV ZNANOSTI

(Objavio portal Kamenjar)

U današnjem broju Jutarnjeg lista objavljen je tekst autora Drage Pilsela pod naslovom “Konačni dokazi obmane: U Jasenovcu poslije rata nije bilo komunističkog logora“. Spomenuti tekst predstavlja još jedan pokušaj propagiranja partijskih dogmi kakvima se hrvatsko društvo trovalo u posljednje 72 godine. U ovom tekstu još je jednom istaknut čitav niz neistina koje su članovi naše udruge uspješno demantirali svojim znanstvenim radom i predočenim dokazima, posebno arhivskim dokumentima iz Državnog arhiva u Sisku i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu koji su u više navrata objavljivani u hrvatskim medijima. Unatoč tome, i nakon dvije i po godine upornog kontaktiranja JUSP Jasenovac i Ministarstva kulture pod vodstvom tri različita ministra (Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović, Nina Obuljen Koržinek) od strane članova naše udruge, ove institucije ostaju nijeme na sve znanstvene dokaze te nastavljaju propagirati laž koja je danas predočena i čitateljima Jutarnjeg lista. Na našoj web stranici objavljujemo naš današnji email Dragi Pilselu napisan na razini koju zaslužuje (vrtićki uzrast) uz napomenu da je dana 29. listopada 2016. dotičnom već dostavljena kompletna analiza knjige na koju se u današnjem tekstu poziva sa svim potrebnim dokazima. Stoga ne može reći: “nisam znao”.


“Poštovani” “g.” Pilsel,
U današnjem broju Jutarnjeg lista objavili ste pogrešne informacije kojima se grubo krše autorska prava članova naše udruge, odnosno znanstvenika koji su objavili izvorni znanstveni rad o poslijeratnom logoru Jasenovac koji vi iz nekog nepoznatog razloga stavljate na dušu nekim drugim ljudima koji s tim radom nikakve veze nemaju. Ovaj potez također predstavlja grubo kršenje novinarske etike.
Osim toga, “iznenađujuće” je da se jedan novinar vašeg kalibra nije udostojio pregledati sve dokaze o spomenutoj tematici, pa tako i one pisane koji se čuvaju u Državnom arhivu u Sisku i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Umjesto toga citirali ste završenog srednjoškolca S. Goldsteina koji ni nakon 13 i po mjeseci nije odgovorio na analizu svih netočnih navoda u njegovoj knjizi koju su pripremili naši članovi-znanstvenici (u privitku). Štoviše, kod navedene osobe zavladao je muk, a teret laži preuzeli ste vi na svoja nejaka pleća. Naslov teksta bio vam je tako bombastičan da smo se nadali najmanje Pulitzeru. Umjesto toga dobili smo pamfletić dostojan “Modre laste”. Doista nam je žao posječenih stabala, a začuđujuće je da je vama kao osviještenom ljevičaru toliko malo stalo do ekologije.

Znamo da dugo skrivana istina boli, ali ne brinite. Za nekoliko desetljeća priviknut ćete se i na nju jer drugog izbora nemate. Mi nikud ne idemo.

Bilježimo se s našim borbenim pozdravom: “Drugovi ne mogu sakriti koliko mi možemo naći!”.

mr. sc. Blanka Matković
predsjednica HDP “Dr. Rudolf Horvat”

BITKA ZA ODŽAK I STRADANJE HRVATSKOG NARODA U BOSANSKOJ POSAVINI

 

Proljeće 1945. na našim prostorima obilježile su tzv. završne operacije za oslobođenje Jugoslavije okončane predajom Hrvatskih oružanih snaga (HOS) u Austriji sredinom svibnja. Rat je završio sedam dana kasnije, pisao je nakon rata Milan Basta, tadašnji politički komesar 51. vojvođanske divizije u sastavu Treće armije, koji je aktivno sudjelovao u navedenim događajima. Jugoslavenski primjer nije bio izolirani slučaj. Iako je većina zapovjednika postrojbi Wehrmachta položila oružje u skladu s naredbama generala Jodla i generala Keitela o bezuvjetnoj predaji od 7. i 8. svibnja 1945., dio postrojbi pod zapovjedništvom feldmaršala Ferdinanda Schörnea nastavio se boriti sve do 11. i 12. svibnja. Slijedećeg dana predale su se i preostale njemačke postrojbe u Čehoslovačkoj. Garnizon na otoku Alderney u kanalu La Manche predao se 16. svibnja, a manja skupina njemačkih vojnika izgubila je radio vezu te ostala izolirana na norveškom otoku Svalbard sve do rujna 1945. Uvriježeno je mišljenje da je posljednja velika bitka Drugog svjetskog rata u Europi tzv. Gruzijski ustanak na nizozemskom otoku Texel koji je rezultirao ogromnim gubicima na obje strane te je okončan 20. svibnja 1945. dolaskom kanadskih vojnih postrojbi. Slabije je poznata činjenica da je posljednja bitka na europskom tlu ustvari bila bitka za Odžak, gradić smješten u sjevernoj Bosni. Štoviše, jedini pisani trag u široj javnosti o borbama kod Odžaka, zabilježen između 1945. i 1990. u Jugoslaviji, jest tekst beogradskog časopisa NIN koji u broju od 1. lipnja 1975. navodi da je „u trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27. divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan“.

Prilikom osvajanja ovoga dijela Posavine postrojbe 25. srpske divizije u suradnji s domaćim komunistima vršili su masovne likvidacije i strijeljanja uglavnom hrvatskog civilnog stanovništva i zarobljenika. Veći se dio hrvatskih bojovnika i civilnog stanovništva povukao na lijevu obalu Bosne u Podvučjak gdje su civili prihvaćeni i smješteni, a dio hrvatskih bojovnika koji nije nastavio daljnje povlačenje prema Zagrebu raspoređen na linije obrane tog prostora.

Unatoč nedostatku dokumenata, može se zaključiti da je završna bitka za Odžak, koja je započela 3. svibnja 1945., s povremenim zatišjima, najvjerojatnije okončana 27. ili 28. svibnja, a u nju su uključeni zrakoplovstvo i tenkovi. Dio branitelja se uspio izvući u proboju iako je njihova daljnja sudbina nepoznata, dio se povukao u šumu, a dio je zarobljen i zatočen u logore i zatvore odakle je odveden na likvidaciju. Podvučjak je pao gotovo dva tjedna nakon predaje Hrvatskih oružanih snaga kod Bleiburga, a mnogi detalji završne bitke Drugog svjetskog rata na europskom tlu ostaju obavijeni velom tajne.

Opširnije o borbama za Odžak i stradanju hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini možete pročitati u znanstvenom radu Stipe Pilića i Blanke Matković koji je 2012. objavljen u časopisu Bosna Franciscana Franjevačke teologije u Sarajevu (pdf).

70. GODIŠNJICA SMRTI RUDOLFA HORVATA

Rudolf Horvat
Rudolf Horvat

Danas obilježavamo 70. godišnjicu smrti istaknutog hrvatskog povjesničara i domoljuba Rudolfa Horvata po kojemu je naša udruga dobila svoje ime. Povodom ove obljetnice u ožujku, kada smo obilježavali godišnjicu njegovog rođenja i 9. rođendan naše udruge, objavili smo duži tekst našeg člana Stipe Pilića o ovom još uvijek marginaliziranom hrvatskom znanstveniku i velikanu. Tekst možete pročitati na ovoj poveznici.

MILORADU PUPOVCU UMRIJETI U ZAGREBU ZNAČI UMRIJETI U JASENOVCU

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 11.5.2017. (pdf)

U Jasenovcu  i oko Jasenovca nastavlja se, uvećava i umnoža unovčavanje laži

Piše: Stipo Pilić

Komemoracije u Jasenovcu, na području JUSP (Jugoslavenske ustanove srpske propagande) Jasenovac, slijede svoje tvorce u proizvodnji novih laži i konstrukcija u cilju njihova dobroga unovčavanja. Potvrdio nam je to ponovo ove godine komemorirajući istinske žrtve svojim novim lažima poznati srpski propagator Milorad Pupovac. Kako ne bih slučajno pogriješio ovdje citiram gore navedenoga Milorada onako kako je objavljena njegova izjava o jednom od protagonista i stvaratelja industrijskoga kompleksa Bačić u Jasenovcu između dva svjetska rata. Kaže Milorad: “Ploča je u Jasenovcu na zgradi dječjeg vrtića, na zgradi gdje je bila komanda logora i Luburićevo sjedište, a koja je oteta Lazaru Bačiću, Srbinu poduzetniku koji je ostao bez svoje imovine, a u logoru i bez svog života. Zloguka je to poruka.” – rekao je Pupovac istaknuvši obvezu svih da iz Jasenovca “pozovemo Vladu i sve druge da od ovog mjesta učinimo moćno mjesto za uređenje naše zemlje, za uzajamno praštanje, za uzajamno kajanje.” (Vidi također izjavu Milorada Pupovca iz siječnja 2017.: “Ploča s natpisom ‘Za dom spremni’ na zgradi dječjega vrtića, gdje je bila zgrada uprave i ciglane i pilane Lazara Bačića, Srbina koji je i sam skončao u Jasenovcu.”, Jutarnji list) Nastavi čitati MILORADU PUPOVCU UMRIJETI U ZAGREBU ZNAČI UMRIJETI U JASENOVCU