Piše: mr. sc. Blanka Matković, MPhil

Geografski položaj Vrgorske krajine, stiješnjene na uskom prostoru između planina Biokova i Rilića s južne strane i granice sa Hercegovinom sa sjeverne strane te smještene na raskrižju puteva između Imotskog, Ljubuškog i Makarskog primorja, učinio je ovaj prostor poprištem izuzetno dinamičnih vojno-političkih događaja u Drugom svjetskom ratu, odnosno do veljače 1945. i zauzimanja Hercegovine od strane 8. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije NOV-e. Među brojnim ratnim zbivanjima tog vremena naročito je važno izdvojiti razdoblje od travnja do kolovoza 1942. koje je obilježeno rasplamsavanjem partizanskih operacija i petodnevnim boravkom Crne legije na tom području te najvećim ratnim stradanjem vrgoračkog stanovništva koje je uslijedilo. 15. lipnja navedene godine partizani su na 15 sati zauzeli naselje Vrgorac, izvršili pljačku i ubili preko trideset Vrgorčana, a potkraj kolovoza pripadnici talijanske vojske i četničkih odreda iz Hercegovine izvršili su pokolj mještana sela zapadnog dijela Vrgorske krajine.[1] No, za razliku od četničko-talijanskih zločina kojima je u jugoslavenskoj historiografiji posvećena određena pažnja, likvidacija tridesetdvoje Vrgorčana u lipnju 1942. spominjana je usputno i sramežljivo. O tim je zbivanjima ostao sačuvan dovoljan broj dokumenata, svjedočanstava i zapisa pomoću kojih je moguće precizno ustanoviti slijed događaja, usprkos činjenici da uloga pojedinih pripadnika partizanskih postrojbi u ovom zločinu nije do kraja rasvijetljena.

VRGORSKA KRAJINA UOČI I POČETKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

Fra Petar Bezina napominje da se u vrijeme buđenja nacionalne svijesti i autonomaštva Vrgorac posebno isticao u težnji za ujedinjenjem Da lmacije sa sjevernom Hrvatskom, u čemu su Vrgorčani ostali ustrajni sve do sloma Kraljevine Jugoslavije.[2]Najjača politička snaga bila je Hrvatska seljačka stranka koja je na poslijednjim prijeratnim izborima 1938. osvojila 85 % glasova.[3] U vrgoračkom kraju pojavljuju se skupine pristaša komunističke ideologije[4], ali i onih koji bivaju sve glasniji u želji za prelaskom na starokatoličku vjeru, pa štoviše i na pravoslavlje, što je naročito došlo do izražaja 1939. kada don Niko Delić, generalni vikar makarskog kaptola, na pismo fra Frane Rakića od 27. srpnja iste godine odgovara da je riječ više o prijetnji i pritisku nego li ozbiljnoj odluci.[5]

Uoči Drugog svjetskog rata partijska je organizacija na području općine Vrgorac brojila 37 članova te 15 članova SKOJ-a. Prvi članovi KP bili su Mirko Rakić, Ante Borovac i Jozo Martinac[6], a u Duhanskom poduzeću isticali su se Boško Raos, Ivan Raos, Stanko Borovac, Ante Radalj, Mijo Martinac i Bogdo Franić. Nekoliko članova Partije djelovalo je u zadruzi „Sloga“ i Hrvatskom kulturnom društvu „Napredak“.[7]

Početkom Drugog svjetskog rata[8], dio mještana Vrgorske krajine priključuje se postrojbama NOV i DVJ[9], koje su se utaborile na Riliću i Radoviću te susjednom Biokovu. Prva oružana četa osnovana je upravo na Radoviću kod Vrgorca 22. lipnja 1941. te bila sastavljena od Drinka Tolića, Ivana Dragičevića, Ante Radalja, Mije Martinca, Stojanke Martinac, Mirka Tolića, Jure Tolića i drugih. 23. lipnja osnovana je i druga partizanska četa u predjelu Zavojana sa središtem u Zamagorju, a zapovijedao joj je Ivan Perić. Krajem lipnja formirana je i treća četa na području Dumići-Vlaka pod zapovjedništvom Ante Grgića.[10] Rejonski komitet KPH Vrgorac zadužio je Antu Galića – Ćosinu i Drinka Tolića za naoružanje, a uz pomoć Boška Raosa, Branka Markotića, Stanka Borovca, Kažimira Martinca, Marijana Radalja, Ante Miljka i Mate Nizića prikupljena je veća količina oružja i streljiva. 1941. godine u Vrgorcu je postojala oružnička postaja sa 10 oružnika, domobranska postrojba sa 28 pripadnika, 8 „financa“ i 40-tak pripadnika ustaške milicije.[11] Druga oružnička postaja nalazila se u Kozici, a čuvalo ju je 6 oružnika i 16 pripadnika domobranstva. Na Biokovu su osnovani Baćinski, Briški, Gradački, Makarski i Neretvanski partizanski odredi. Na savjetovanju u Vrgorcu, kojem je nazočio i organizacijski tajnik Pokrajinskog komiteta KP Dalmacije Ivo Amulić-Bajer, 23. prosinca 1941. zaključeno je da se od postojećih oružanih skupina formira zajednički vod za općinu. Rejonski komitet KPH Vrgorac organizirao je krajem 1941. godine prijenos oružja, materijala i opreme za 40 pripadnika partizanskog voda sa sjedištem u Zavojanama. Tajnik Rejonskog komiteta Jozo Martinac govorio je da o simpatizerima NOP-a s vrgoračkog područja da „znaju gladovati po 4 do 5 mjeseci, da nisu vični borbi i da ne osjećaju potrebu borbe, jer pritisak fašističkih vlasti nije tako jak kao na drugim mjestima; da progon vojnih dezertera nije nesnošljiv, jer njih 90 % idu čak u Vrgorac i slobodno obavljaju svoje poslove, a stanovanje u tuđim kućama, da za njih – s obzirom na ostale poteškoće – nije nikakva žrtva“.[12] Mještani Zavojana protivili su se partizanskim akcijama u blizini sela, a u vodu su zapažene „razmirice, trzavice, neposlušnost i nedisciplina“.[13]Kada je krajem ožujka 1942. zatraženo premještanje voda na Rilić, većina pripadnika je to odbila tražeći odlazak kućama. Odlukom Joze Martinca vod je raspušten, a hrana i oružje sačuvani. U travnju je vod ponovno formiran te ulazi u sastav Južno-dalmatinske partizanske čete.[14]

RASPLAMSAVANJE AKCIJA BIOKOVSKIH PARTIZANA I DOLAZAK CRNE LEGIJE

Tijekom travnja i svibnja 1942. skupine biokovskih partizana izvršile su veći broj akcija na vrgoračkom području te likvidirale ili opljačkale nekoliko mještana. U noći sa 5. na 6. travnja u Ravči je ubijen Ante Rakić pok. Joze, navodno „suradnik neprijatelja“  te zaplijenjena veća količina hrane.[15] 6. travnja jedan vod Prve južnodalmatinske /biokovske/ čete opljačkao je župnika don Andriju Radonića te izvršio „ekonomsku akciju“ u Ravči.[16] 9. svibnja 1942. likvidirali su Tomu Barbira iz Draževitića, navodno „poznatog ustašu i talijanskog špijuna“.[17] 12. svibnja 1942. spustili su se u selo Makar i od općinskog lugara Ante Mendeša zaplijenili jednu lova čku pušku sa 12 metaka.[18] Istog dana pripadnici trećeg voda Južnodalmatinske /biokovske/ čete prebacili su se na Hvar i u selu Bogomolje razoružali oružničku postaju te zarobili četiri oružnika. 13. svibnja drugi vod Južnodalmatinske čete izvršio je „ekonomsku akciju“ u Pasičini. 19. svibnja izvršena je „ekonomska akcija“ u Bastu kod Makarske, a 20. svibnja i u Tučepima.[19] 16. svibnja u Južnodalmatinskoj  četi nalazilo se se 250 vojnika, meñu kojima 66 članova KPH i 73 člana SKOJ-a.

22. svibnja 1942. u Vrgorac je stigao zapovjednik tzv. Crne legije[20] dopukovnik Jure Francetić[21] sa tisuću vojnika[22]. Do angažiranja Crne legije na ovom području došlo je nakon izvješća Velike župe Cetina taj.br.1094/42 od 19. svibnja 1942. upućenom Općem upravnom povjereniku na Sušaku, Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, Ustaškoj nadzornoj službi i Stožeru 6. pješačke divizije u Mostaru u kojemu se navodi slijedeće: „…Po svim selima na području kotara Makarska, vrši se jaka komunističko-partizanska promičba…Nikakove veće ni manje protumjere sa raspoloživim snagama nemogu se preduzimati, jer su komunističko-partizanske bande mnogo jače i bolje naoružane. Neophodno je potrebno žurno preduzeti jedno obće smišljeno čišćenje, sa jačim snagama, dobro naoružanim… Čitav pojas od Ploča kod ušća rijeke Neretve i sela kotara Metković Plina i Pasičine pa sve do planine Biokova nalaze se partizani, koji svakodnevno ugrožavaju naša sela i drže gotovo sva mjesta pod svojom vlašću izuzev Makarske, Gradca, Igrana i Vrgorca. Talijanska akcija čišćenja, koja je poduzeta sa strane ušća Neretve kotar Metković obustavljena je nakon prvog susretaja sa komunistima, pošto je 18 talijanskih vojnika i jedan časnik bilo zarobljeno i odvedeno u planinu Biokovo sa strane partizana[23]….Da bi se uspješno poduzela akcija protiv ovih banda bezuvjetno je potrebno angažirati našu vojsku, oružnike i miliciju, koji će znati prodrieti u same položaje partizanskih odreda, koji se mogu i da manjim brojem ljudstva likvidirati. Dostavlja se radi znanja s molbom, da se raspoloži kako bi se oružničke postaje na području kotara Makarska odmah pojačale.“[24]

Dan ranije, 18. svibnja, Zapovjedništvo mornarice NDH uputilo je Ministarstvu vanjskih poslova NDH izvješće Obalnog zapovjedničtva Makarska u kojemu se ističe da su se „zadnjih desetak dana prilike na području ovog Lučkog zapovjedničtva iz temelja promjenile. Partizanski odredi razbacani u grupicama po brdima Biokova i po šumama na otoku Braču i Hvaru, spuštaju se sad slobodno do mora i zagospodarili su skoro svim selima. Partizani u svojim akcijama sada postaju sve smioniji i bezobrazniji, te napadaju, pljačkaju i ubijaju pojedine seljake po selima, ucienjuju sela, napadaju na državne objekte i te uništavaju, ruše brzojavne i brzoglasne veze, napadaju na poštu i slično. Glavno središte partizanskog odreda je Baćina…“[25]

Župan Velike župe Cetina u nedjeljnom izvješću za razdoblje od 17. do 23. svibnja 1942. pod brojem 49/42 upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, Ministarstvu vanjskih poslova, Županstvu pri Poglavniku i Općem upravno povjereniku na Sušaku, između ostalog navodi: „Dne 22 svibnja 1942. navečer iznenada je banuo u Vrgorac ustaški potpukovnik Juraj Francetić sa svojim ustašama (glasovita Crna legija) te je rano ujutro dne 23. svibnja krenuo u brda prema jugoistočnom dijelu kotara Makarska u svrhu čišćenja partizana. Ova vijest je izazvala oduševljenje i podigla moral u ogromnom dijelu pučanstva, u kojem vlada čvrsto uvjerenje da je jedini neustrašivi pod.puk. Francet ić sa svojim hrabrim ustašama kadar osloboditi zemlju od partizana, a i politički odjek pojave Francetića u našim krajevima je ogroman. O rezultatima ove akcije izvjestit će se naknadno.“[26]  Crna legija napustila je 28. svibnja[27]Metković, a slijedećeg dana Gradac i Baćinu.[28]

O postupcima Crne legije na biokovskom području ostalo je sačuvan zapis Živka Šerića: „Prema ponašanju Crne legije u Vrgorcu i na putu od Vrgorca do Graca te za vrijeme boravka u Gracu i drugim mjestima općine Gradac ne bi se moglo zaključiti da je Francetić u naš kraj došao u ‘…u svrhu čiš ćenja partizana’. Istina je da je naša četa izbjegavala sukob s nadmoćnijim snagama Crne legije, ali ni Francetić nije htio borbu. ‘Namjera im nije bila da se sudare s partizanima, čak su izbjegli borbu kad ih je napala jedna desetina partizana na vrhu Rilića.’ Kad su se približili Grnčeniku, narod i partizani su se na brzinu sklonili. Ostala je puna peć kruha. Nakon povratka našli su kruh izvađen iz peći. Ni jedan hljeb nije nedostajao. Da ga legionari nisu izvadili, kruh bi bio izgorio. Na odlasku iz Graca, cestom preko Baćine u pravcu Metkovića, ostavljali su uz rub ceste neraspakivane kutije metaka. Od Rudarskih domova do Žrnovice – grački su omladinci sakupili nekoliko desetaka takvih kutija. Francetić, Šimić, Guberina i Herceg obilazili su sela gornjoprimorske općine.

U Gracu su sazvali narod na zbor. Oružnici su obišli sve ku će i naredili da se na zbor mora doći. Na Solinama, gdje su zakazali zbor, okupilo se nešto naroda. Govore su održali Guberina, Šimić i Francetić. Govorili su o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i potrebi da svi Hrvati budu složni. Za partizansku borbu su govorili da je pustolovina koja nema nikakva izgleda na uspjeh, a dovodi do borbe između samih Hrvata. Pozivali su roditelje da utječu na svoje sinove da se vrate svojim kućama, da povratnicima garantiraju sigurnost – i sve u tom stilu…

Isticali su da oni shvaćaju zašto smo se mi u Dalmaciji latili oružja, aludirajući na Talijane. Uvjeravali su da će se sve dobro završiti za Hrvatsku ako Hrvati budu složni i strpljivi. Na kraju su odredili grupu članova partizanskih obitelji i drugih mještana i naredili da odu u Baćinu i uspostave kontakt s partizanima i da im sve to prenesu s prijedlogom da se svi vrate doma i nastave miran život, a da im oni garantiraju slobodu i sigurnost….

Za sve vrijeme boravka u Gracu legionari nisu primjenjivali silu, nisu zlostavljali ni pljačkali….“[29]

U međuvremenu je 25. svibnja jedan vod Južnodalmatinske čete ušao u Zaostrog gdje je opljačkan franjevački samostan, a slijedećeg je dana napadnuta oružnička postaja u Kozici.[30] 31. svibnja pripadnici Južnodalmatinske čete opljačkali su Podgoru, a 1. lipnja ubili Franju Čizmića iz Zadvarja. Istog je dana ubijena i jedna osoba u Zapadnoj Plini. 3. lipnja napadnut je mještanin Stilje, koji je nakon nekoliko dana preminuo od zadobivenih ozljeda. Iste su noći opljačkani Tučepi, a slijedeće su noći biokovski partizani upali u školsku zgradu u Dragljanima gdje su pokidali fotografiju dr. Ante Pavelića i odnijeli pisaću mašinu. 6. lipnja opljačkan je Ante Rakić iz Višnjice, a u noći s 8. na 9. lipnja Omladinska četa likvidirala je Barišu Šimunovića iz Stilje.[31]

(Nastavak slijedi…)

BILJEŠKE:

[1] Prema posljednjem popisu stanovištva prije Drugog svjetskog rata iz 1931. Vrgorac su nastanjivale 1074 osobe. Broj stanovnika znatno je smanjen do 1948. godine kada su popisom stanovništva evidentirano svega 832 stanovnika, čime se Vrgorac povratio na veličinu naselja s kraja 19. stoljeća. Ukupan broj stanovnika općine Vrgorac smanjio se u istom razdoblju za 10 %, a najveći demografski pad zabilježen je na području Vlake, Dubrave, Dragljana, Kozice, Donjih Rašćana, Ravče te Dusine. (Mirko Korenčić: Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857.-1971. , Za greb, 1979., 737-739). Ukupan broj stradalih 15. lipnja i potkraj kolovoza iznosio je oko 200 osoba. Pokolj stanovnika sela u zapadnom dijelu Vrgorske krajine zbio se mjesec dana prije poznatog četničkog masakra u Gatima, Docu, Dugopolju i Kotlenicama, no usprkos velikom broju žrtava široj javnosti je slabije poznat.

[2] Dr. fra Petar Bezina: Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja: žrtve rata 1941.-1945., 1990.-1995., Split, 2003., 1084.

[3] http://vrgorac.blog.hr/2007/01/1622016273/prve-partizanske-grupe-i-odredi-u-vrgorskoj-krajini-1941-godine.html

[4] Komunistička ćelija u Vrgorcu osnovana je 1930. pod vodstvom braće Srećka i Mirka Rakića te Joze Martinca. Na lokalnim izborima 19. svibnja 1940. godine komunisti su osvojili osam mjesta u Općinskom vijeću u Vrgorcu. (Marko Bajto, Marko Buklijaš: Vrgora čko zabiokovlje, Zagreb, 2005., 32)

[5] Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Oktupitelja, 1084.

[6] Tajnik Komunističke partije u Vrgoracu i nositelj izborne liste za općinu Vrgorac 1940.

[7] Opširnije o razvoju Komunističke partije u Vrgorcu između dva svjetska rata vidjeti izjavu Joze Martinca, Državni arhiv u Splitu, f.194, Zbirka memoarskog gradiva, kut. 12, MG-I/12-2/1 .

[8] Talijanske postrojbe ušle su u Vrgorac 17. travnja 1941. Područje kotara Makarska s općinama Makarska, Vrgorac i Gradac ulazi u sastav Velike župe Cetina sa sjedištem u Omišu.

[9] NOV i DVJ = Narodnooslobodilačka vojska i dobrovoljačka vojska Jugoslavije (naziv je korišten od siječnja do studenog 1942.).

[10] http://vrgorac.blog.hr/2007/01/1622016273/prve-partizanske-grupe-i-odredi-u-vrgorskoj-krajini-1941-godine.html

[11] Prema izvješću Kotarskog narodnog suda u Vrgorcu od 11. srpnja 1945., između 10. travnja 1941. i 15. lipnja 1942. u Vrgorcu se nalazila oružnička postaja pojačana s nekoliko pripadnika domobranstva, a brojno stanje postaje iznosilo je 15 do 20 ljudi. (Državni arhiv u Splitu, f. 51, Kotarski sud u Vrgor cu, kut. 1830, br.su.234/45)

[12] Miroslav Ujdurović: Biokovsko-neretvansko područje u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, IHRPD, Split, 1983., 87.

[13] Biokovsko-neretvansko područje u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, 87.

[14] Južno-dalmatinska partizanska četa (poznata i kao Prva biokovska partizanska četa) osnovana je 9. ožujka 1942. u Baćini na poticaj Ervina Klarića, a sastojala se od Makarskog, Gradačkog i Baćinskog voda. Zapovijedanje četom preuzeo je Sergije Petrović, no uskoro ga je zamijenio Bogdan Viskić. Političkim komesarom postao je Nedo Bošković, zamjenikom zapovjednika Gojko Ujdurović, zamjenikom političkog komesara Jozo Tomašević, a intendantom Ante Šutić. (Branko Markotić: Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., IHRPD, Split, 1983., 443; Sibe Kvesić: Dalmacija u NOB-i, Drugo dopunjeno i prerađeno izdanje, IHRPD, Split, 1979., 235)

[15] Ante Rakić pk. Joze ubijen je u noći 6. travnja 1942. oko pola kilometra od vlastite kuće u Višnjici (Ravča) iz koje su ga odveli partizani obučeni u domobranska odijela i opanke. Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, Izvješće Velike župe Cetina 1395/42, br. 7075/42; Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija.

[16] Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijans ke vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, Izvješće Velike župe Cetina 1395/42, br. 7075/42; Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija.

[17] Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija.

[18] Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, b r. 6856/42

[19] Državni arhiv u Splitu. f, 262, IHRPD, kut. 128, Kronologija.

[20] Ustaški zdrug Sarajevo, od  25. srpnja 1942.  I. ustaški djelatni stajaći zdrug.

[21] Jure Francetić roñen je u Prozoru kod Otočca 3. srpnja 1912. Gimnaziju je završio u Križevcima 1931., a studij prava upisuje u Zagrebu gdje djeluje u krugu pravaške mladeži. Zbog političke aktivnosti uhićivan je i zatvaran. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju, no potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku. Zbog političke djelatnosti uhićen je i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku, a nakon proglašenja NDH vraća u domovinu. Krajem travnja 1941. imenovan je ustaškim povjerenikom za Bosnu, a u rujnu 1941. preuzima zapovjedništvo nad Sarajevskim ustaškim logorom koji prerasta u Crnu legiju. U ožujku 1942. promaknut je u čin ustaškog dopukovnika, a u ljeto iste godine u čin ustaškog pukovnika te je postavljen za zapovjednika stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice. Polazeći na novi zadatak u Liku u prosincu 1942., njegov se zrakoplov zbog sabotaže na motoru, koju je navodno izvršio partizanski ilegalac Mirko Škrinjar, morao prisilno spustiti kraj sela Močila nedaleko Slunja. Teško je ranjen (udario ga je sjekirom po glavi Mile Trbojević-Medo iz Klanca) i prevežen u Slunj gdje se u tom trenutku nalazio Glavni štab NOV i PO Hrvatske. Operirali su ga dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović te je, prema većini izvora, u Slunju i umro 28. prosinca 1942. Različite verzije o njegovoj sahrani spominju slunjsko groblje, jamu kod Močila i Bihać. Njegova smrt službeno je potvr đena 30. ožujka 1943. Posmrtno je dobio naslov viteza i promaknut u krilnika. (Tko je tko u NDH, Zagreb, 1997., 117-118; Tomislav Aralica – Višeslav Aralica: Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3. knjiga, Oružane snage NDH i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941.-1945., Zagreb, 2010., 166; Marko Marković: Jure i Boban, Povijest Crne legije, Zagreb-Tomislavgrad, Travanj 2003., 8, 10, 11, 131-154)

U dopisu Glavnog štaba Hrvatske Štabu VII. divizije od 25. prosinca 1942. navedeno je da je „Francetić teško ranjen, izvršena je operacija i postoji nada da će ostati živ.“ (Državni arhiv u Karlovcu, Dokumenti obavještajne službe 4. korpusa 26.11.1942.-20.7.1943., kut.1). U iskazu danom Župskoj redarstvenoj oblasti u Ogulinu 4. siječnja 1943. Božo Radanović pok. Josipa, ronen 3. lipnja 1903. u Dicmu, po zanimanju željeznički kondukter, izjavio je da je 1. siječnja 1943. između Plaškog i Vojnovca zaustavljen vlak kojim se vozio, nakon čega su partizani istjerali i odveli u šumu putnike i osoblje. Radanović dalje navodi da je zajedno s petoricom željezničkih službenika 2. siječnja 1943. odveden dalje u šumu do nekog sela nakon čega su nastavili put “te smo hodili oko 1 sat i tu su nam partizani rekli: ‘To Vas vodimo na Francetićev grob, da vidite gdje je Francetić ukopan. Mi ga ne bi ubili, ali ženske kada su saznale da je to Francetić one su ga kolcima ubile.’ Mi smo to mjesto promatrali sa udaljenosti 6 do 8 mt. Mjesto gdje se je navodno nalazio grob Francetića ogradjeno je zidom od kamena visok po prilici 1 met. Tu smo vidjeli humak zemlje novoiskopane u obliku groba. Pored toga mjesta nalazi se izkopana raka. Pri promatranju toga mjesta rekli su nam partizani: ‘Mislio je Francetić da neće doći u naše ruke. U onu drugu izkopanu raku treba da dodje Pavelić jer je on dobar kolega s Francetićem.’ Nakon toga pustili su nas dalje do Kamenice, do kuda smo išli oko ½ sata. Tu smo se odmorili u jednoj kući hrvatskoj oko 20 minuta i dalje produljili put prema Košarama, odakle smo oklopnim vlakom došli u Ogulin.” (Državni arhiv u Splitu, f. 409, SUP za Dalmaciju, kut. SUP Vrlika – SUP Sinj, kut. 1)

[22] U svibnju 1942. četničke i partizanske postrojbe iz Crne Gore prodrle su prema Gabeli i napali luku Ploče. Poharano je dvadesetak sela u istočnoj Hercegovini, a vlada NDH zatražila je dozvolu od Talijana da iz Sarajeva uputi ustašku satniju. Prema Metkoviću je tada krenula Crna legija pod zapovjedništvom Jure Francetića. Nada Kisić Kolanović ističe da se Francetić morao povući po nalogu iz Rima „jer su Hrvati tobože poslali jače snage nego što su zatražili“. (Nada Kisić Kolanović: Mladen Lorković, Ministar urotnik, Zagreb, 1998., 54; Nada Kisić Kolanović: NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb, 2001., 286). U izvješću župskog redarstva Dubrovnik br. 24/42 od 23. svibnja 1942. navodi se da je Francetić namjeravao provesti „akciju čišćenja“ protiv četnika u istočnoj Hercegovini i time odvratiti Talijane od namjera da to područje (kotareve Bileća i Gacko) pripoje tzv. Kraljevini Crnoj Gori. Međutim, Talijansko zapovjedništvo u Metkoviću nije mu to dopustilo već su ga „poslali da očisti kraj od Vrgorca do Graca“. (Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5)

[23] Opširnije o ovoj operaciji vidjeti izvješće Kotarske oblasti Makarska taj.br.304/42 od 20. svibnja 1942. (Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42)

[24] Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42

[25] Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 20, br. 6856/42

[26] Prvo oslobođenje Vrgorca 15. lipnja 1942. godine, Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi …, 445; 23. svibnja 1942. Crna legija krenula je u Rilić i spustila se niz Gračke stine, no usprkos vojnoj nadmoći nije se sukobila s partizanima, što je začudilo talijansko zapovjedništvo u Metkoviću. (Glasnik Vrgorske krajine, br. XV, Vrgorac. Listopad 2010., „Odgovoran je sustav, a ne samo jedna osoba“, 22-24; Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5)

[27] Istog dana Francetić je obavijestio njemačkog poslanika u NDH Sigfrieda Kaschea da će na području Metkovića i Ploča ostati jedna ustaška satnija sa sjedištem u Pločama. (Mladen Lorković, Ministar urotnik, 180)

[28] Istog dana na zahtjev Talijana vraćene su ustaške preselice, a Francetiću nije dozvoljeno uredovanje u Mostaru. (Hrvatski državni arhiv, f. 1549, Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti NDH i NOP-a, kut. 190, IV-10, 317). Prema drugom izvoru, Crna legija napustila je Gradac i Baćinu te krenula prema Metkoviću 27. svibnja, a slijedećeg dana vratila se u Sarajevo. (Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5)

[29] Hrvatski državni arhiv, f. 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta, kut. 82, Elaborat Živka Šerića: Gradac u narodnosolobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., MG-82/II,5

[30] O napadu na oružničku postaju u Kozici 26. svibnja 1942. ostalo je sačuvano izvješće Kotarske oblasti Makarska br.taj.393/42 od 22. lipnja 1942. Tijekom borbe smrtno je stradao zapovjednik postaje Josip Mandarić. Istovremeno je napadnut i razdjel rizničke straže te izvršena pljačka. Iste je noći napadnuta i pošta u Dragljanima. 27. svibnja napadnut je Mate Marinović, trgovac iz Zavojana, koji je opljačkan. Jozo Jović pok. Marka i Zvonko Jović Ivanov, koje su partizani poveli sa sobom, pušteni su. (Hrvatski državni arhiv, f.491, Opće upravno povjereništvo NDH kod II. armate talijanske vojske Višeg zapovjedništva talijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“-Rijeka/Sušak (1941.-1943.), kut. 21, br. 6940/42)

[31] Nikola Zekulić: Komunistička partija na području Vrgorca 1941.-1945., zbornik Biokovo u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941.-1945., 148