RADOVI NAŠIH SURADNIKA


JASENOVAC U DOMOVINSKOM RATU: ČETNIČKA PROPAGANDNA MAŠINERIJA PRED KOJOM HRVATSKA DIPLOMACIJA OSTAJE NIJEMA

Piše: Blanka Matković

Spomen područje Jasenovac, 1995.
Spomen područje Jasenovac, 1995.

U petak 6. siječnja objavili smo dokument iz svibnja 1992. koji svjedoči o situaciji u Jasenovcu tijekom četničke okupacije. Taj dokument savršeno ilustrira modus operandi koji je tzv. Jugoslavenska armija sa svojim „partizanskim“ brigadama primjenjivala i na srpsko stanovništvo – palež i pljačka koji su lokalno stanovništvo prisilili na razmišljanje o napuštanju njihovih domova.

Ono što u ovom dokument privlači posebnu pažnju dva su znakovita detalja.

Poveznica na cijeli članak


Dokumenti:

JASENOVAČKI SRBI 1992: RAZMIŠLJAMO O NAPUŠTANJU NAŠIH DOMOVA JER NAS NAŠA VOJSKA PLJAČKA

Na jučerašnjem domjenku Srpskog narodnog vijeća Vladimir Božović, izaslanik srpskog premjera Aleksandra Vučića,  zatražio je za Srbe u Hrvatskoj  ostvarivanje svih prava po europskim standardima istaknuo je da Srbija ima ulogu faktora stabilnosti u regiji. “Tragičnu i strašnu prošlost ne možemo promijeniti niti je zaboraviti, ali na osnovu povijesnih činjenica, humanosti, zajedničkih europskih vrijednosti moramo i možemo mijenjati sadašnjost i budućnost”,  kazao je izaslanik srbijanskog premijera.

Božović se naravno osvrnuo i na Jasenovac naglasivši da “narod s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši ne smije i neće ni pred kim pognuti glavu, već će uspravljena čela i pogleda, istinom, pravdom i ljubavlju gledati naprijed u bolju budućnost” uz poruku svim Srbima da će ih “matična država Srbija” braniti svim raspoloživim sredstvima kada budu ugroženi.

Božovićeva retorika podsjeća na onu s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, no ono što Srbi u Hrvatskoj nisu znali 1989., 1990. ili 1991. doznali su 1992. Pa pogledajmo onda na koji je način “matična država Srbija” branila “ugroženi narod” i to baš onaj s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši.

Poveznica na cijeli dokument (French)


 VOĆIN – 25 GODINA OD SRPSKOG ZLOČINA  NAD HRVATSKIM CIVILIMA        

Piše: Drago Štokić        

Pokolj u Voćinu
Pokolj u Voćinu

Ove godine navršava se 25 godina od strašnog zločina nad civilima u Voćinu i okolici koji su počinili četnički banditi 13. prosinca 1991. godine.

Prije nekoliko dana napokon je podignuta optužnica protiv 29 okrivljenika zbog počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika te kaznenog djela uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika. Kako prenosi portal Dnevnik.hr, optužnicom se okrivljenicima stavlja na teret da su od sredine srpnja do sredine prosinca 1991. godine u mjestima Voćin, Hum Krasković i okolici, prvookrivljeni Borivoje Radosavljević (komandant štaba TO Podravska Slatina), drugookrivljeni Rajko Bojčić (zapovjednik vojnog štaba u Voćinu),  trećeokrivljeni Borivoj Lukić (zapovjednik „Zvečevskog odreda“), četvrtookrivljeni Z. M., petookrivljeni M. E., šestookrivljeni M. C., sedmookrivljeni M. S. i osmookrivljeni LJ. N. kao zapovjednici paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva naređivali ostalim okrivljenicima, sebi podređenim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, da nezakonito uhićuju civile pripadnike hrvatske nacionalnosti, uzimaju ih kao taoce, pljačkaju civilno stanovništvo, surovo i bestijalno zlostavljaju, muče i ubijaju civile i ratne zarobljenike te ruše kuće i gospodarske objekte stanovnika hrvatske nacionalnosti, kao i sakralne objekte.

Prema dostupnim izvorima nitko od okrivljenika se ne nalazi u Hrvatskoj pa će im se svima suditi u odsustvu.

Poveznica na cijeli članak


DJELOVANJE EZ U JUGOSLAVENSKOJ KRIZI:  HRVATSKI URED PRI PROMATRAČKOJ MISIJI EZ 1991-92 – SJEĆANJA SUDIONIKA

Piše: Roman Malarić

Europska zajednica (EZ) je tijekom jugoslavenske krize (krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća) nastojala na razne načine utjecati na događaje u bivšoj Jugoslaviji.

U to vrijeme ona je predstavljala zajednicu od  12 država koje su iako ujedinjene radi postizanja stanovitih zajedničkih ciljeva imale i svaka svoje vlastite interese što se u velikoj mjeri odražavalo i na ukupno djelovanje te asocijacije koje je katkada ili bilo slabo koordinirano ili je kasnilo za događajima na terenu.

U prvo je vrijeme EZ (kao i druge relevantne međunarodne institucije, organizacije, pa i velike sile) podržavala opstanak Jugoslavije uz demokratizaciju političkih odnosa. Vidljivo je to, među ostalim i po Deklaraciji o budućim odnosima Jugoslavije i Europske zajednice iz prosinca 1990. godine prema kojoj je u budućnosti bio predviđen i ulazak Jugoslavije u Europsku zajednicu, a takvo stajalište je potvrđeno i u posebnoj Deklaraciji  Europske zajednice iz ožujka 1991. godine u kojoj je navedeno da najbolje izglede za ulazak u Europsku zajednicu ima Jugoslavija, ali samo „ujedinjena i demokratska“. Ovo stajalište potvrđeno je i prigodom dolaska izaslanstva EZ-a u Beograd u svibnju 1991. godine, kada je naglašeno „da raspad Jugoslavije ne bi bio rješenje za njezine političke i privredne probleme“.

Poveznica na cijeli članak


29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

Piše: Peter Anthony Ercegovac

IX. Battalion of HOS
IX. Battalion of HOS

Tito. Četiri slova. Da! Tko bi ikada pomislio da četiri slova mogu simbolizirati toliko mnogo za jednu zajednicu.  Da bi samo četiri slova mogla postati simbol represije i pokoravanja za jedan narod. Ova četiri slova bila su postavljena na brdu iznad grada ne bi li se narod konstantno podsjećalo tko je gazda. Uklanjanje ta četiri slova poslat  će jasnu poruku onima koji su ona slova iznad grada i postavili da su njihov šef i njegovo nasljeđe mrtvi. Uklanjanje natpisa TITO na brdu Marjan u Splitu 29. studenog 1991. i to usred rata bio je znak da je situacija zauvijek promijenjena. Ova četiri slova koja su trebala predstavljati spomenik za vječnost tog su kasnojesenog mediteranskog dana uklonjena u svega 10 minuta. U tih 10 minuta pripadnici 9. bojne HOS-a su bušilicama jednostavno uklonili vijke koji su ta slova pridržavali za njihove temelje i posljednji trag Titovog fizičkog prisustva je nestao. Predvođen njihovim legendarnim zapovjednikom i predsjednikom splitske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) pokojnim Jozom Radanovićem taj čin demonstrirao je narodu da su Jugoslavija i komunizam stvar prošlosti. Barem je on tako mislio…

Poveznica na cijeli članak (English version)


JEDAN POGLED NA BITKU ZA VUKOVAR 1991.

Piše: Stipo Pilić

Bitka za Vukovar se od početka nastojalo relativizirati i instrumentalizirati za privatne, grupne, državne i razne političke ciljeve. To nije čudno, jer središtima „većih“ i „manjih“ moći svaka pojava sile i moći izvan njihova dosega i nadzora ugrožava, slabi i uništava njihovu moć. U tom smislu odnos prema toj bitki, kao uostalom prema svim događajima većeg značenja do danas stalno se pokušava relativizirati, instrumentalizirati, politizirati i na tim osnovama ideologizirati. Zato nije slučajno da su ti pokušaji od početka išli ne samo od političkih struktura, njihovih obavještajnih poluga i središta, nego i od znanstvenih ustanova i to hrvatskih, a na žalost i od hrvatskih povjesničara koji kotiraju visoko kao Hrvati u znanstvenim i društveno-političkim krugovima Hrvatske. To samo po sebi govori kako i koliko je povijest „službena“, a kako i koliko doista polazi od izvora, dokumenata i činjenica i na njima razvija priču i dolazi do spoznaja i zaključaka.

Nema sumnje da je bitka za Vukovar ključna i najznačajnija bitka Domovinskog oslobodilačkog rata od 1991.-1995., iako je u Hrvatskoj te 1991. bilo još značajnih i znamenitih bitki koje su imale važno i značajno mjesto kao što je bitka za Dubrovnik, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac ili Osijek. Sve su one na svoj način vrijedne i važne, sva su ta mjesta također geopolitički važna i značajna, ali na vrhu prije i poslije svih je bitka za Vukovar. Dapače, osobno smatram da je to najvažnija i najznačajnija bitka koju je hrvatska nacija vodila u cijeloj novovjekovnoj povijesti od XVI. st. do danas.

Poveznica na cijeli članak


THE BATTLE OF NUŠTAR:

THE FIRST AND LAST DEFENCE LINE OF THE CITY OF VINKOVCI

Piše: Peter Anthony Ercegovac

nustar2Nuštar from the very beginning of the war found itself in an awkward strategic position, being a Croatian village surrounded by villages with majority ethnic Serbian populations. Already as hostilities began in July 1991 throughout Eastern Slavonia and Baranja local authorities began to reorganise civil defence along military lines. Volunteers were sought from the local community to man guard posts along major traffic routes and the periphery of the town in order to scout the activities of the JNA. Most were young people in their late teens and early twenties. Though young they came from many forms of life: students, agricultural workers, labourers as well as doctors and schoolteachers. Whilst the first initial defence positions were established the population of the village slowly withered away as families and elderly people left to more secure Croatian cities behind the front lines.

Poveznica na cijeli članak


15.11.1991.:RAZARAČ SPLIT JE DOŠAO,

ALI NAŠ RADIO I DALJE SE ČUO

Piše: Blanka Matković

boj_u_splitskom_kanaluNapad na Split – Preokret u ratu na moru: Jadran više neće trpjeti blokade“, naslov je teksta objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 16. studenog 1991., dan nakon napada na grad Split. Bile su to proročanske riječi jer bojevi u Splitskom i Korčulanskom kanalu ( 15. i 16. studenog 1991.)  predstavljali su velike pobjede tada još mlade Hrvatske ratne mornarice (HRM) nad znatno nadmoćnijom Jugoslavenskom ratnom mornaricom (JRM). Ovim pobjedama HRM je deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika, i uspostavila normalne komunikacije na moru, a JRM je bila prisiljena povući se iz unutrašnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu odakle njeni brodovi više nisu isplovljavali radi bojnih djelovanja i odakle su se konačno povukli u svibnju 1992. Osjećaji ponosa i sreće koje smo tada osjetili nažalost nisu potrajali. 18. studenog pao je grad Vukovar, a istog i narednog dana  (19. studenog) okupirana su ravnokotarska sela Škabrnja i Nadin gdje su srpski teroristi masakrirali velik broj mještana.

Poveznica na cijeli članak


“BUŠIĆI” – PONOS HRVATSKOG NARODA

Piše: Zlatko Pinter

slika_1Krajem veljače 1992. godine, nekolicina pripadnika bojne  „Zrinski“ (elitne postrojbe Hrvatske vojske), dolazi na područje zapadne Hercegovine i već početkom ožujka iste godine pristupa se osnivanju bojne „Knez Branimir“ koja je predstavljala preteču „Bušića“.  Bila je ustrojena od ukupno 4 satnije (u Posušju, Širokom Brijegu, Uskoplju i Ljubuškom) i njome je zapovijedao Slavko Grubišić. Instruktori za obuku satnija bili su veterani bojne „Zrinski“, koji su za vrlo kratko vrijeme od običnih mladića – dragovoljaca uspjeli stvoriti discipliniranu i vrhunski obučenu postrojbu. Već početkom travnja 1992. godine, širokobriješka satnija odlazi na borbenu zadaću obrane sela Kruševa (kod Mostara) i time započinje ratni put onih koji će se nešto kasnije nazvati „Bušići“.

Poveznica na cijeli članak


25 godina poslije

DAN NEOVISNOSTI – GDJE SMO I KAMO IDEMO?

Piše: Zlatko Pinter

Prošlo je četvrt stoljeća od stvaranja suvremene Hrvatske. Nacionalno jedinstvo koje smo tada imali, ostalo je samo nostalgična uspomena. Zašto smo podijeljeni i ukopani u ideološke rovove? Bez jedinstva i dogovora oko temeljnih strateških ciljeva nema napretka. Nacionalne ciljeve još uvijek nismo definirali, a od jedinstva koje je nužan preduvjet za društveni konsenzus o najvažnijim pitanjima, čini se, dalje smo nego ikad.

Poveznica na cijeli članak


Oluja, 21 godinu poslije

 BLISTAVA POBJEDA HRVATSKE VOJSKE NAD SRPSKIM

NACI-FAŠIZMOM 

Piše: Zlatko Pinter

oluja2Više od 1.800 dana hrvatski narod i građani Republike Hrvatske na vlastitom su teritoriju trpjeli divljanje terorista koji su skupa sa svojom subraćom iz Srbije i Crne Gore, koristeći udarnu snagu i resurse tadašnje federalne vojske („JNA“) u okviru udruženog zločinačkog pothvata, genocidom i etničkim čišćenjem, uz masovne zločine i golema razaranja nastojali provesti svoj bolesni naum o „ujedinjenju srpskih zemalja“. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ spriječila  je ovaj osvajački projekt koji u svojoj suštini nije bio ništa drugo do odraz stanja bolesne svijesti u jednom (nažalost) značajnom dijelu srpskog naroda. Velikosrpska ideologija je međutim, preživjela; ne samo u glavama onih koji danas vladaju Srbijom i odgajaju  javno mnijenje, nego i u svijesti stotina  tisuća običnih ljudi – Srba kojima Crkva i intelektualci iz naraštaja u naraštaj nameću lažnu povijest utemeljenu na mitovima i opsjenama, a stvaranje „Velike Srbije“ pretvaraju u nacionalni imperativ prvoga reda,  jedinu moguću, neizbježnu, sudbinsku „misiju“ srpskog naroda od čijeg ostvarivanja ovisi sve, pa i sama njegova opstojnost. U svojoj srži, velikosrpska ideologija temelji se na rasizmu (teoriji srpske „nad-rase“)  i konceptu neprestanog širenja životnog prostora silom, pa se usporedba s naci-fašizmom nameće sama po sebi. Ako je tomu tako – a jeste – pozvani smo i obvezni govoriti istinu – kako o Oluji, tako i o razlozima koji su do nje doveli, uključujući naravno, uzroke svega onoga što se u Republici Hrvatskoj događalo tih ratnih 90-ih godina. A oni su mnogo dublji i složeniji nego se na prvi pogled čini

Poveznica na cijeli članak (1)

Poveznica na cijeli članak (2)

Poveznica na cijeli članak (3)


TOMORROW JERUSALEM:

Lawfare as a Means of Defining Military Doctrine in the 21st Century, IDF as an example to the CDF in the Wake of the ITFY in the Hague 

 By dr. Peter Anthony Ercegovac

& Marinko Tomašić

“The military leadership represents the part, while the national political leadership represents the whole, the inclusive vision of the nation’s resources in its striving for survival”

Major  General Israel Tal, IDF

It was in the Spring of 2007 whilst working with the Assistant Director of Croatia Caritas Vice Batarelo that a conversation arose that was to provide the inspiration for this essay. Discussing the plight of the Croatian state and national identity in the wake of then seven years of the post-Tuđman era Batarelo mentioned to me that what struck him, after years of preparation for his doctorate, was the strength of desire for return amongst world diasporas and how in many ways they recognized the need for a strong national identity tied to the nation-state at a more deeper fundamental level than those who had never left their homelands. For him it was a hunger for belonging, survival and continuum best summed up by the old Jewish blessing given when families gathered to celebrate the Passover that they would one day return to Jerusalem, or as the family elder would recite “tomorrow Jerusalem”. For me, as a specialist in the field of counter-terrorism with field experience with national and religious movements from Northern Ireland and the Basque Country to Indonesia and the Middle East, the question took a different slant, ie, what to do once one we arrived in Jerusalem? Does this mean that all goals were achieved and now the nation could rest on its laurels? What if others coveted Jerusalem? Who would then ensure the place of the nation once it returned to the international fold through the attainment of statehood.

Poveznica na cijeli članak (1)

Poveznica na cijeli članak (2)

Poveznica na cijeli članak (3)

Poveznica na cijeli članak (4)

Poveznica na cijeli članak (5)

Poveznica na cijeli članak (6)

Poveznica na cijeli članak (7)

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat