Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 31. kolovoza 2017. godine (PDF)
U ovom članku slijedi nastavak ljetne ofenzive korištenjem dokumenata projekta Dotršćina koja je započeta i nastavljena u nekoliko prethodnih članaka. Na mrežnom popisu žrtava Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac nalazi se mnogo osoba za koje se tvrdi da su stradale u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a za koje komunistički projekt Dotršćina, koji je nastao kasnije od glavnog dijela jasenovačkog popisa, istovremeno navodi suprotno, odnosno da nisu stradali u Jasenovcu, već negdje drugdje. To je samo još jedan od pokazatelja da čak i komunistički izvori sami ruše jasenovački mit. U mnogim dokumentima projekta Dotršćina se za mnoge osobe ne navodi uvijek precizno godinu, već se to navodi okvirno oko neke godine. Jednako tako već je u mnogo navrata pokazano da niti mrežni jasenovački popis ne drži previše do točnih godina rođenja, već štoviše sadrži i mnogo očito namještenih godina rođenja što jasno pokazuju statistički testovi. Cilj ovog članka spomenuti neka podudaranja u mrežnom jasenovačkom popisu i dokumentima projekta Dotršćina koji uključuju blago razilaženje godina ili mjesta rođenja bez obzira o tome radi li se o slučajnim pogreškama ili o namjernom crvenom zamućivanju podataka kako bi se prikrila istina.
Nekoliko je slučajeva navodnih zatvorenika iz Lepoglave različitih i uglavnom nejasnih sudbina koji su se našli na jasenovačkom popisu. Stjepan Bahun rođen ocu Stjepanu 1906. godine (Dotršćina navodi 1907.) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je prema jednim izvorima „zaklan u Lepoglavi 28. rujna 1942. godine i bačen u bunar“, a prema drugima je 6. srpnja 1944. godine otpremljen u Lepoglavu odakle se obitelji zadnji put javio u proljeće 1945. godine, a „nakon toga mu se izgubio svaki trag“. Prema jasenovačkom popisu Stjepan Bahun je iz Zagreba pa ako je bio u Lepoglavi, vjerojatno ne bi nakon što je navodno ubijen bio bačen u bunar. Lepoglava podrazumijeva da je tamo bio u zatvoru. Potpuno je nevjerojatno da bi ga se nakon navodnog klanja bacilo u neki bunar i tako zagadilo izvor pitke vode i time izazvalo revolt mještana. Emilija Milka Kleinhaus rođena ocu Nikoli 1915. godine (Dotrščina navodi 1910. na što se i JUSP poziva u napomenama) u Varaždinu (Dotršćina navodi Švicarsku na što se i JUSP poziva u napomenama) ne bi smjela biti na jasenovačkom popisu jer prema jednom izvoru „prebačena u Lepoglavu gdje je ubijena u drugoj polovici 1944“. Znači da nije mogla stradati u Jasenovcu 1945. godine. Osim toga u napomenama jasenovačkog popisa navodi se potpuno drugo ime otca Aleksandar, a i nacionalnost je upitna. Primjerice u digitalnom arhivu Yad Vashema nema podataka o Emiliji i/ili Milki Kleinhaus. U ovom slučaju je upitno je li Emilija Kleinhaus Židovka, je li stradala i ako je, od čije ruke. Ivan Kum rođen ocu Ivanu 1908. godine (Dotršćina navodi 1909. godinu) u Novom Mestu (Dotršćina navodi Kočevje) nije ubijen u Jasenovcu od ustaša u Jasenovcu 1941. godine, već je „stradao prilikom transporta zatočenika iz Lepoglave za Jasenovac sredinom travnja 1945“. Đuro Telebuh rođen ocu Ignacu 1921. godine u Podturenu u Međimurju (Dotrščina navodi da je rođen u Podturlu kod Čakovca) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je stradao u Lepoglavi 1945. godine. Ivana Kohn rođena 1875. godine (Dotrščina navodi 1876. što i JUSP spominje u napomenama) u Krapini (Dotršćina navodi Ratkovce u Mađarskoj što i JUSP spominje u napomenama pa je očito da se misli na istu osobu) nije ubijena od ustaša u Staroj Gradiški 1941. godine ili u Jasenovcu 1942. kako se sve navodi u jasenovačkom popisu, već je uhićena 1942. godine i umrla je na putu za Staru Gradišku. Prema podatcima iz srbijanskog Spiska žrtava rata Ivana Kohn (1875., Zagreb) stradala je 1941. godine u neimenovanom logoru, a Ivana Kohn (1895., Zagreb), koja se razlikuje samo u jednoj promijenjenoj znamenci u godini rođenja, navodno je stradala 1942. godina u Đakovu. Njezina imena nema na popisu žrtava iz logora Đakovo. Jedina odgovarajuća žrtva prema digitalnom arhivu Yad Vashema je Ivana Mermershtein djevojačkog prezimena Kohen, iz Našica, rođena 1880. godine. Ona je prema iskazu najbliže rodbine stradala u Zagrebu. Milka Korenica rođena ocu Vidu 1913. godine (Dotršćina navodi 1914. što i JUSP spominje u napomenama) u Hrašću nije ubijena od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je zaklana „u Sisku prilikom povlačenja ustaša 1945“. Poznato je da su partizani poubijali veliki broj Hrvata u Sisku i okolici o čemu je više moguće pročitati na mrežnoj stranici http://www.tjedno.hr/krvava-komunisticka-vlast-iza-1945-u-sisackom-kraju/. Naročito je veliko bilo stratište u šumi Brezovica, a u komunističkim glasilima su se slike pokolja Hrvata iz Siska prikazivale kao ustaški pokolji http://hrvatskonebo.com/2016/04/09/kako-je-partizanski-masakr-pripisan-ustasama/. Ne bi trebalo stoga čuditi ako je i ovo isti slučaj prebacivanja krivnje s komunista na Hrvate. Eugen Laufer rođena ocu Juliju 1902. godine (Dotrščina navodi oko 1906.) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu, već je „ubijen 1941. u logoru na Pagu“ na što upućuju i napomene u mrežnom jasenovačkom popisu vezane za druge izvore. U digitalnom arhivu Yad Vashema su samo dva zapisa o Eugenu Lauferu. U oba zapisa radi se o osobama desetak godina starijima od navodne jasenovačke žrtve. Evzen (Evgen op. a.) Laufer rođen 1887. i Eugen Laufer rođen 1890. godine. U oba slučaja navodi se da su stradali u Theresienstadtu, a prema usporedivosti podataka vjerojatno se radi o jednoj osobi. Zanimljivo je da je taj Eugen Laufer iz Češke za vrijeme rata bio ne na Pagu, već u Pragu. Milan Rendeli rođen ocu Samuelu 1892. godine (Dotrščina navodi 1897., što i JUSP spominje u napomenama pozivajući se na druge izvore) rođen u Krnjaku nedaleko od Karlovca (Dotrščina samo navodi da je bio puškar iz Zagreba) nije mogao biti ubijen od ustaša u 1942. godine u Jasenovcu jer je prema podatcima iz projekta Dotršćina „ubijen 1941. u Karlovcu“ što uostalom i JUSP navodi u napomenama pozivajući se na druge izvore. U digitalnom arhivu Yad Vashema osim podataka iz komunističkih izvora nema iskaza rodbine ili prijatelja o Milanu Rendeliju, a zanimljivo da nema ni podataka o njegovoj navodnoj ženi Fani. Josip Škalec rođen ocu Josipu 1897. godine (Dotršćina navodi 1899.) u Mrzlom Polju nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. godine, već je „ubijen u veljači 1945. u zatvoru na Savskoj cesti“. Lazo Vranješ rođen ocu Jovanu 1898. godine (Dotršćina navodi oko 1900.) u Cetini nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je prema projektu Dotršćina „ubijen od ustaša u Zagrebu 1942“. Niko Vranješ rođen ocu Iliji 1924. godine (Dotršćina navodi oko 1922.) nije ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je prema projektu Dotršćina „ubijen od ustaša u Zagrebu 1942“. Cetina kod Vrlike je jedno od onih mjesta u Hrvatskoj gdje se četnik piše s velikim Č formalizirano kao prezime.
U dokumentima projekta Dotršćina nadalje se nalazi mnogo podataka u skupu s naslovom „Zagrepčani – revolucionari, antifašisti žrtve fašističkog terora poginuli na savezničkim frontovima ili fašističkim logorima izvan Jugoslavije“. Već je po samom naslovu očito da osobe koje su spomenute tamo nisu stradale u Jasenovcu pa se bilo kakvo podudaranje tih osoba i osoba s mrežnog jasenovačkog popisa odmah može smatrati otkrićem novih lažnih jasenovačkih žrtava. U nastavku teksta navedene su takve žrtve. Blanka Ledecki rođena ocu Emanuelu 1914. godine u Kutini ne bi smjela biti na jasenovačkom popisu jer je najvjerojatnije ubijena u „jednom od fašističkih logora“ koji bi zbog grupe dokumenata trebao biti neki izvan Hrvatske. Prema napomenama jasenovačkog popisa nije Blanka već Branka i nije Židovka već Hrvatica. Kako se čini ništa nije onako kako se prikazuje. Roza Levi rođena 1903. godine (ni JUSP ni Dotršćina ne navode ime oca) u Zenici (Dotršćina navodi da je bila kućanica iz Zagreba) nije ubijena 1941. godine od ustaša u Jasenovcu, već je 1942. godine „odvedena u logor Loborgrad, dakle je iste godine prebačena u neki od njemačkih logora (vjerojatno Auschwitz) gdje je ubijena neposredno po dolasku“. Šarina (Dotršćina navodi Sarina) Levi rođena 1899. godine u Olovu (Dotršćina navodi da je bila kućanica iz Zagreba) nije ubijena od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je uhićena 1941. godine i „odvedena u logor Loborgrad odakle je 1942. odvedena u jedan od njemačkih logora (vjerojatno Auschwitz) gdje je iste godine ubijena“.
Još jedan skup dokumenata projekta Dotršćina koristan za potrebe ovog članka nosi naslov „Antifašisti i žrtve fašističkog terora poginulih 1941-1945. na neutvrdjenom mjestu“. Ako se usporede podaci iz tih dokumenata s podacima iz mrežnog jasenovačkog popisa, opet je moguće pronaći više podudaranja. Vera Fürst rođena ocu Aladaru 1925. godine u Zagrebu ne bi smjela biti na jasenovačkom popisu jer „prema jednim izvorima ubijena je u Lobor-gradu a prema drugima u Jasenovcu ili u Njemačkoj“ na što se čak i JUSP poziva u napomenama. Notorni srbijanski pamflet Spisak žrtava rata ima podatak da je Vera Furst iz Zagreba, rođena 1932. godine, znači sedam godina mlađa, stradala u neimenovanom logoru u Njemačkoj. Petar Goldberger rođen ocu Moricu (Dotršćina navodi Mavro što i JUSP spominje u napomenama na temelju više izvora) 1895. godine (Dotršćina navodi 1899. na što se i JUSP poziva u napomenama) u Somboru ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer je prema jednom izvoru nestao u Njemačkoj na što se i JUSP poziva u napomenama. U digitalnom arhivu Yad Vashema su četiri zapisa na upit Petar/Peter Goldberger, ali niti jedan koji bi se od odnosi na istoimenu žrtvu iz Hrvatske. Leo Goldner rođen 1920. godine (Dotrščina navodi 1910. na što se poziva i JUSP u napomenama) u Zagrebu ne bi smio biti na jasenovačkom popisu budući da je prema jednom izvoru iz Jasenovca oslobođen od partizana nakon čega je stupio u tzv. NOV-u „i poginuo u borbi na nepoznatom mjestu i neutvrđenog datuma“. U digitalnom arhivu Yad Vashema su dva zanimljiva zapisa o Leu Goldneru rođenom 1920. godine u Čakovcu. Oba se temelje na iskazu brata Kamila Goldnera. U originalnom obrascu iz 1955. godine jasno se navodi da je Leo Goldner „odveden i da poslije nisu imali vijesti o njemu“ pa sukladno tome nije niti navedeno mjesto smrti. U prijepisu tih podataka u novijem obrascu navodi se da je Leo Goldner stradao 1941. godine u Jasenovcu. Na ovom primjeru se vidi da su noviji podatci dvojbeni i podložni dugotrajnom utjecaju propagande. Ljudevit Hirschl rođen ocu Jakobu 1897. godine u Peterancu ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer je prema jednom izvoru „prebačen iz Jasenovca u neki od njemačkih logora, gdje je neutvrđenog datuma ubijen“. Nastavno na prethodni slučaj i u slučaju Ljudevita tj. Ludwiga Hirschla u digitalnom arhivu Yad Vashema je iskaz unuka iz 1995. godine koji navodi smrt u Jasenovcu 1941. Pretpostavka je da se u iskazu ponavljaju posredna saznanja kontaminirana dugotrajnom propagandom. Treba napomenuti da su u jasenovačkom popisu od Ljudevita/Ludwiga Hirschla uspjeli kreirati dvije žrtve i to Ljudevita Hirschla (1897.*, Peteranec, otac Jakob) i Ludviga Hirschla (1895., Peteranec, otac Jakob*), „obojica“ stradali 1941. godine u Jasenovcu. Edo Hoffman rođen ocu Ignacu (Dotršćina navodi Ignjat na što se i JUSP poziva u napomenama) 1887. godine u Novoj Gorici (Dotršćina navodi Ujpeštu u Mađarskoj, ali se JUSP ipak poziva na ovaj dokument Dotršćine) ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer je prema jednom izvoru ubijen u Auschwitzu. Prema srbijanskom Spisku žrtava rata dva su Ede Hoffmana, obojica su živjeli u Zagrebu, navodno su rođeni 1870. i 1877. godine, kod obojice se navodi isto ime otca Ignac. Stariji je navodno rođen u Novoj Gorici, a mlađi u Zagrebu. Prema Spisku stariji je stradao u Jasenovcu, a mlađi u neimenovanom logoru. Kao što je i za očekivati, razlikuju se u sitnim detaljima da bi se moglo tvrditi da se radi o slučajnosti. U napomenama jasenovačkog popisa navodi se taj „najstariji“ Edo Hoffman unatoč razlici od čak 17 godina starosti. Takve „sitnice“ su očito nebitne kad se radi o ovom popisu. David Kamhi rođen ocu Šabetaju 1921. godine u Zagrebu ne bi smio biti na jasenovačkom popisu jer „stradao je prema jednom podatku Auschwitzu 1941“. Paula Kappon (ni Dotršćina ni JUSP ne navode ime oca) rođena 1905. godine u Slavonskom Brodu (Dotršćina navodi Slavonski Šamac na što se poziva i JUSP u napomenama) ne bi smjela biti na jasenovačkom popisu jer „prema jednim podacima ubijena je u nekom njemačkom logoru“. Paula Kappon ne nalazi se u digitalnom arhivu Yad Vashema. Eva Klein rođena ocu Mihajlu-Mikši 1932. godine u Zagrebu ne bi smjela biti na jasenovačkom popisu jer je prema jednom izvoru odvedena u Njemačku i tamo ubijena 1942. godine što i JUSP to spominje u napomenama, a uz to je dokument iz Dotršćine koji spominje te informacije jedini izvor na koji se JUSP poziva u napomenama. Kao i u već gore spomenutim slučajevima Spisak žrtava rata srbijanski nasljednik komunističkog popisa žrtava rata iz 1964. godine ima dvije Eve Klajn iz Zagreba. Kod jedne piše godina rođenja (1933.), ne i ime otca, a kod druge piše ime otca Mikša, ali ne i godina rođenja. Prema sličnom principu kod jedne se navodi da je stradala u Jasenovcu,a kod druge da je stradala u neimenovanom logoru. Zanimljivo da u Yad Vashemu koincidentno ima zapis o Evi Klajn, rođenoj iste 1933. godine kao i jasenovačka žrtva, ali iz Novog Sada i stradaloj u Auschwitzu. Ovo nam pokazuje kako se je kalio popis. Imali su žrtvu za svaku prigodu i potrebu. U Yad Vashemu nema iskaza rodbine, prijatelja ili neke židovske organizacije kojima bi se potvrdilo da se radi o stvarnoj istoimenoj žrtvi.
Zaključno se može reći da podatci iz projekta Dotršćina pobijaju podatke iz jasenovačkog popisa. Podatci iz projekta Dotršćina selektivno se koriste kao izvor podataka za jasenovački popis tj. samo onda kada ti podatci odgovaraju autorima za povećanje popisa, a zanemaruju se kad su protivni željama i intencijama autora. Gotovo u pravilu većina imena navodnih židovskih žrtava koja se nalaze u bazi podataka projekta Dotršćina ili ih nema u arhivu Yad Vashema ili je njihova sudbina potpuno drugačija. Vjerojatno dio tih navodnih židovskih žrtava uopće nisu Židovi, već Hrvati, Nijemci ili su neke treće nacionalnosti. To onda naravno otvara brojna pitanja, a najvažnija su jesu li to stvarne žrtve i ako jesu, tko su njihovi ubojice?
Potencijalnih sličnih slučajeva sa sličnim podacima od kojih se većina podudara, a jedan manji dio ne, ima i više, no zbog pojedinih specifičnosti i što veće sigurnosti u točnost podataka oni ovdje nisu navedeni. Ipak, što se tiče usporedbe osobnih identifikacijskih podataka navodnih žrtava iz projekta Dotršćina i mrežnog jasenovačkog popisa može se odmah reći da ima još puno zanimljivih podataka koji će biti objavljeni u nekom od budućih članaka.
