Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 2. studenog 2017. godine (PDF)
Nedavno je jedan (bjelo)svjetski povjesničar u razgovoru s novinskom agencijom iz dijela Bosne i Hercegovine koji se pompozno naziva Republika Srpska govorio sve i svašta o povijesti o kojoj vjerojatno zna malo ili ništa te je tom prigodom spomenut i logor za djecu u sklopu Jasenovca. I sam mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi brojne navodne dječje žrtve, iako je u desetcima tekstova izravno pokazano kako su mnoge od žrtava s jasenovačkog popisa lažne, kako uključuju i poznate osobe iz javnog života moderne Hrvatske, osobe koje je kao starce moguće vidjeti na videozapisima itd. Ima jedna starozavjetna priča o sucu Gideonu i 300 ratnika u borbi protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja. Smisao te priče je da nije potrebna velika vojska da se porazi neprijatelj, već predanost i srčanost. U Domovinskom ratu se dobro vidjelo da kao u onoj narodnoj boj ne bije svjetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Neprijatelj je, nakon što je prestalo brektanje traktora, shvatio samo dio te narodne mudrosti i misli da im je za pobjedu u miru dovoljna predanost laži i poneki bjelosvjetski arbitar. Groteskno je vidjeti Židova Gideona kako u suradnji s tvorevinom nastalom na genocidu propovijeda o holokaustu. U ovom teatru sjena sve su uloge već podijeljene, radnja se zna, ali kraj priče uvijek ovisi o sporednim ulogama – malim ljudima. U ovom slučaju o malim Hrvatima jer veliki su već prerasli granice ove za njih premale države.
U ovom tekstu ponovo ćemo se pozabaviti s navodnim jasenovačkim žrtvama umrlim nakon Drugog svjetskog rata. S tim ciljem vrijedi navesti nekoliko novih i dosad neobjavljenih podataka. Tako se na mrežnom jasenovačkom popisu navodi da je Marko Gagić rođen ocu Dušanu 1932. godine u Zelengradu ubijen od ustaša 1943. godine u Staroj Gradiški pri čemu je jedan od izvora i Lukićeva knjiga. U jednom od prethodnih tekstova detaljnije je pisano o Dragoju Lukiću djelatniku Udbe s profesionalnim afinitetom prema povijesti. Međutim, usprkos Lukićevom trudu postoji smrtni list koji navodi kako je Marko Gagić rođen ocu Dušanu i majci Vasiliji 16. srpnja 1932. godine u Gornjim Biljanama, koje su od Zelengrada udaljene desetak kilometara zračne linije, zapravo umro 14. siječnja 2012. godine i ti se podaci temelje na podacima iz matice umrlih općine Batajnica u Srbiji. Ako se znači radi o istoj osobi, a zbog blizine mjesta vrlo vjerojatno se radi, to je opet nova lažna dječja jasenovačka žrtva. Dotični je kako se čini prije ili poslije završio u Srbiji i netko je možda to odsustvo iz Hrvatske protumačio na možda najlogičniji antifa-način: Marko Gagić je ubijen u Jasenovcu. Prije ili kasnije u relacijama moderne hrvatske povijesti znači prije ili poslije Oluje tj. prije ili poslije traktorijade. Prema mrežnom jasenovačkom popisu je Đuro Grubić rođen ocu Stevi 1934. godine u Brđanima Kosi navodno ubijen od ustaša 1942. godine u Jasenovcu. Međutim, postoji smrtni list koji navodi kako je Đuro Grubić rođen ocu Stevi i majci Ani 1. siječnja 1934. godine u Blinjskom Kutu, koji je od Brđana Kose udaljen tek koji kilometar, zapravo umro 13. siječnja 2000. godine i ti se podaci temelje na podacima iz matične knjige umrlih općine Kragujevac u Srbiji. Opet se zbog blizine mjesta rođenja vrlo vjerojatno radi o istoj osobi, odnosno o novoj lažnoj dječjoj jasenovačkoj žrtvi i to opet na temelju podataka iz Srbije. Prema iskustvu s jasenovačkim popisom i raznim čitankama može se očekivati da će se za nekoliko godina na isti način tvrditi i da su svi koji su nakon operacije Oluja pobjegli iz tzv. eser krajine tamo daleko u Srbiju zapravo ubijeni od strane Hrvata tj. ustaša? Da je Hrvatska kojim slučajem izgubila u Domovinskom ratu, već bi takve bajke postale službena i neupitna istina. Vjerojatno čak ne bi trebalo niti ustrojiti nekakvo povjerenstvo za bolju prošlost. Za neposlušne bi bile dovoljne palice i kame kao na Ovčari.
Nove lažne dječje jasenovačke žrtve ne treba tražiti samo u susjednoj Srbiji – podaci o njima se mogu pronaći i u Hrvatskoj. Primjerice, mrežni jasenovački popis navodi da je Rade Mihajlović rođen ocu Boži 1936. godine u Virovitici ubijen od ustaša u Jasenovcu, ali se ne navodi koje godine. Čini se da je ta nenavedena godina smrti jedan od rijetkih točnih podataka u ovom slučaju. Vezano uz to treba reći da postoji smrtni list koji tvrdi da je Rade Mihajlović rođen ocu Boži i majci Mariji 18. kolovoza 1936. godine u Žlebini, koja se do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazila u sastavu stare općine Virovitica, zapravo umro 24. studenog 2006. godine. Slično tome prema jasenovačkom popisu Ljubica Bajić rođena je ocu Petru 1929. godine u Četvrtkovcu kod Sunje navodno ubijena od ustaša 1942. godine u Staroj Gradiški, iako postoji smrtni list prema kojem je Ljubica Bajić rođena ocu Petru i majci Sofiji 6. veljače 1929. godine u Četvrtkovcu zapravo umrla 12. prosinca 1947. godine. Neki s jasenovačkog popisa su tek zakoračili u punoljetnost kao primjerice Ivan Filipović iz Donjih Andrijevaca, rođen navodno 1925.* godine, navodno Rom* po nacionalnoj pripadnosti. Kao očevo ime navedeno je Đuro. Autori popisa nisu bili sigurni ni u godinu rođenja, niti u nacionalnost, ali ni u godinu smrti 1942.*, zato su u napomenama navedene alternative. Iako nije naveden kao nepouzdan podatak, u napomenama se navodi i alternativno mjesto rođenja Brodski Drenovac. Ovakvo vrludanje s podatcima ne čudi s obzirom na to da se može naći smrtni list Ivana Filipovića iz Velike Bune rođenog 1925. godine, od oca Đure i majke Ane koji je umro 1989. godine. Jedan čudan podatak bio bi slučajnost, međutim u jasenovačkom popisu je i Ivanova prezimenjakinja Ana Filipović kći Ivana iz Jazavice kod Novske. Rođena je 1923. godine pa prema podatcima iz mrežnog jasenovačkog popisa ispada da su je ustaše ubili 1942. godine u Jasenovcu na pragu punoljetnosti. Zanimljivo da se ona navodi kao Rom*, a da se ne radi samo o genderističkoj zabuni, svjedoči i alternativni podatak u napomenama prema kojem je Ana Filipović Hrvat, znači opet muškarac. To bi se moglo svrstati u tipičnu antifa-aljkavost, ali u napomenama piše da je nestala pa to derogira podatak da je ubijena u Jasenovcu. Sumnju u stvarnu sudbinu mogao bi razriješiti smrtni list prema kojem je Ana Filipović rođena 1923. godine, iz Velike Bune, kći Ivana umrla 2005. godine na širem području Zagreba. Znači ista godina rođenja i isto očevo ime kao istoimena romska jasenovačka žrtva iz okolice Novske i isto mjesto rođenja kao gore spomenuti prezimenjak Ivan. Dvije romske žrtve istog prezimena kao dvoje Hrvata iz Velike Bune umrlih desetljećima nakon drugog svjetskog rata. Ako je jedan događaj slučajnost, kod dva se mora uzeti u obzir namjera. Sve je skoro isto, uz sitne razlike koje se prema potrebi mogu opravdati pogreškom. Komunisti su tako posijali na tisuće lažnih tragova, ali sad je moguće uz pomoć moderne tehnologije slagati taj mozaik laži. Moglo bi se čak dokazivati da je Ivan Horvat s jasenovačkog popisa, rođen u Varaždinu 1920. godine u stvari Ivan Horvat rođen u Črncu, praktično dijelu Varaždina 1920. godine, umro 1979. godine. Međutim, u jasenovačkom popisu iz nekog razloga nisu naveli očevo ime pa se ne može sa sigurnošću tvrditi da se radi o istom muškarcu. Ovo pokazuje da se uz pomoć volje, znanja i tehnologije može razriješiti većina nepoznatih sudbina pa čak i kod ako ne baš najčešće, a ono vjerojatno jedne od najčešćih hrvatskih kombinacija imena i prezimena – hrvatskog ekvivalenta anglosaksonskom Johnu Smithu. Za sam kraj umjesto s djetetom možda ima više smisla završiti s jednim starcem da se ne bi zaboravilo da se mnoge laži u jasenovačkom popisu odnose na sve starosne skupine. Prema mrežnom jasenovačkom popisu je Rade Duraković rođen ocu Lazaru 1878. godine u Gajinama u općini Donji Lapac navodno ubijen od ustaša 1942. godine u Jasenovcu, ali postoji smrtni list koji navodi da je Rade Duraković rođen ocu Lazaru i majci Milici u Lapcu 23. travnja 1878. godine zapravo umro 22. srpnja 1946. godine tj. nakon Drugog svjetskog rata. Tako se može i dalje, ali i ovo je dovoljno za ilustraciju.
Poanta ovog članka bi bila da se vrlo često kad netko priča priče o Jasenovcu lako mogu pronaći lažne žrtve koje su na ovaj ili onaj način povezane s tim šupljim pričama. Na kraju može se reći – pusti priču, Gideone, a više čitaj i uči. Nikakav sudac Gideon ili arbitar Petronije neće mijenjati našu povijest. Što se tiče komšija, oni su do sada već trebali naučiti da tko sije vjetar žanje Oluju!
