Danas obilježavamo spomen na žrtve totalitarnih režima, a žrtve jugoslavenskog totalitarnog režima su i svi građani Hrvatske koji su u Domovinskom ratu ubijeni, ranjeni, mučeni i proganjani.

Svake godine redovito svjedočimo medijskom zagađivanju današnjeg spomen-dana. Tako je prije četiri dana Robert Bajruši objavio članak pod naslovom “Hrvatski desničari ne shvaćaju da Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima ne uključuje sjećanje na ubijene ustaše.“

U ovom tekstu Bajruši priznaje da se “viđenje komunizma razlikuje u različitim zemljama, pa tako ne postoji ni konsenzus odnosi li se spomendan i na pripadnike kvislinških postrojbi koji su bili žrtve represije na kraju Drugog svjetskog rata”, no dalje navodi da se “u stvarnosti, Dan sjećanja se – kako je zamišljen – ne odnosi na one koje zastupaju hrvatski desničari – na pripadnike kvislinških postrojbi, koji su bili žrtve represije na završetku Drugoga svjetskog rata“. Svoj stav objašnjava nezgrapnom rečenicom “jer za Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu, koja bi kao žrtve predstavila ustaše, četnike ili pripadnike latvijskog ili estonskog SS-a, nikada ne bi glasali socijalisti i liberali u Europskom parlamentu, a oni jesu podržali Rezoluciju“. Bajruši svojim navodima teži promijeniti čitav smisao Ženevskih konvencija prema kojima likvidacije nenaoružanih ljudi, bez obzira o njihovom vojnom statusu, ipak jest zločin što po definiciji njih čini žrtvama.

Bajruši, ali i brojni drugi “hrvatski” mediji i političari mogli bi štošta naučiti iz primjera nekih drugih zemalja koje su nakon dugogodišnjih sukoba pristupile drugačijem shvaćanju pojma “žrtve”, poput Sjeverne Irske u kojoj se bez razlike komemoriraju sve žrtve sjevernoirskog sukoba, a brojne organizacije pomažu preživjelim žrtvama tog sukoba ne pitajući pritom za političke stavova ili pripadnost nekadašnjim paravojnim organizacijama.

Ovakvim pristupom u hrvatskom društvu mainstream mediji pokazuju slijepu odanost bivšem totalitarnom sustavu u kojemu je status “žrtve” definirala ideološka opredijeljenost, a ne istinsko stradanje i patnja. Time se svakoj žrtvi odriče njezina ljudskost i ona se pretvara o najobičnijeg pijuna na političkoj šahovskoj ploči. Žrtva se dehumanizira čime joj se negiraju osnovna ljudska prava. Nimalo iznenađujuće od strane onih interesnih skupina u hrvatskom društvu koje su nekoć propagirale uništavanje grobova, a danas, zaogrnuti lažnim plaštom demokracije i navodne brige za ljudska prava, ljude još uvijek dijele na podobne i one koji za njih ljudi uopće nisu.