Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 20.4.2017. (pdf)

Prošlo je više od 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata, no pitanje Jasenovca podjednako je aktualno kao i svih ovih desetljeća u kojima je ta tema sustavno opterećivana ideologijom i politikanstvom onih koji od nje doslovno žive. U siječnju ove godine Hrvatska je proslavila 25. obljetnicu svog međunarodnog priznanja, no upravo je jedan događaj koji je uslijedio nedugo nakon toga pokazao da smo od istinske samostalnosti, slobode i nezavisnosti tisuću godina daleko. 27. siječnja na web stranici američkog muzeja i instituta Smithsonian objavljen je člana novinarke Erin Blakemore pod naslovom „Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“. Taj članak obilovao je brojnim netočnim informacijma, a počevši od one da je Kolinda Grabar Kitarović – muško. Osim toga, u tom je članku navedeno da u Hrvatskoj „raste neonacizam“, da su u Jasenovcu ubijeni deseci tisuća Židova (iako je službena brojka JUSP jasenovac 13 116 Židova) te da je u Jasenovcu ubijeno 99 000 Židova, Srba, Roma i drugih nekatolika iako je na službenoj stranici JUSP Jasenovac navedena službena brojka od 83 145, među njima i 4 255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući. Blakemore je čak krivotvorila podatke iz posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. Naša udruga, Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ uputila je 6. veljače uredništvu časopisa Smithsonian reagiranje sa zahtjevom da ono bude objavljeno. Uredništvo tog časopisa kontaktirao je na naš zahtjev i američki odvjetnik hrvatskog podrijetla, ujedno i član naše udruge. Uredništvo Smithsoniana objavilo je 10. veljače dva ispravka u tekstu, među kojima i onaj vezan uz spol predsjednice RH, no ignoriralo je ostale netočne podatke o Jasenovcu na koje smo ih upozorili. 23. veljače Cynthia Williams iz Smithsoniana obavijestila nas je emailom da “Smithsonian podržava rad u prepravljenom obliku” implicirajući time da naše reagiranje neće biti objavljeno. Nakon toga naša udrua kontaktirala je Ured predsjednice Republike, Ministarstvo vanjskih poslova i hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu i dostavila im sadržaj našeg dopisa, kao i odgovor koji smo primili. Do dana današnjeg nitko od navedenih nije odgovorio niti reagirao na očito blaćenje hrvatske države u državi s kojom navodno imamo prijateljske odnose. U ovakvim slučajevima ne zabrinjava odnosno minornih novinara koji doduše dobivaju prostor za pljuvanje po Hrvatskoj u jednoj veoma uglednoj američkoj instituciji koliko zabrinjava nebriga hrvatske diplomacije o ugledi i časti ove države i svih njenih građana.

Slučaj Smithsonian pokazuje da istraživanje Jasenovca i utvrđivanje istine o toj problematici nije luksuz već stvarna potreba, ali potreba koja u ovim trenucima pada na leđa običnih građana koji vlastitim trudom i inicijativama odrađuju posao hrvatske diplomacije i vlasti općenito koja ne čini ništa da zaštiti hrvatske nacionalne interese. Nažalost, ovo nije usamljeni slučaj. Početkom siječnja ove godine na domjenku Srpskog narodnog vijeća Vladimir Božović, izaslanik srpskog premjera Aleksandra Vučića,  zatražio je za Srbe u Hrvatskoj  ostvarivanje svih prava po europskim standardima i istaknuo da Srbija ima ulogu faktora stabilnosti u regiji. “Tragičnu i strašnu prošlost ne možemo promijeniti niti je zaboraviti, ali na osnovu povijesnih činjenica, humanosti, zajedničkih europskih vrijednosti moramo i možemo mijenjati sadašnjost i budućnost”,  kazao je izaslanik srbijanskog premijera. Božović se naravno osvrnuo i na Jasenovac naglasivši da “narod s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši ne smije i neće ni pred kim pognuti glavu, već će uspravljena čela i pogleda, istinom, pravdom i ljubavlju gledati naprijed u bolju budućnost” uz poruku svim Srbima da će ih “matična država Srbija” braniti svim raspoloživim sredstvima kada budu ugroženi.

Božovićeva retorika podsjetila nas je na onu s kraja 1980-ih i početka 1990-ih i radilo se o očitoj provokaciji. Hrvatska diplomacija još je jednom ostala nijema, a mi smo na taj diplomatski incident, jer to je ono što taj događaj jest bio, odgovorili objavom dokumenta iz 1992. u kojemu lokalni Srbi jasno navode na koji je način “matična država Srbija” branila “ugroženi narod” i to baš onaj s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši:

„U Jasenovcu se nalazi naša vojska koja je oslobodila mjesto međutim, nažalost svakodnevno se dešavaju paljevine naših kuća, i dok naše majke ponovo plaču, počinioci veselo pjevaju i sve skupa asocira na događaje iz 1941. godine. Zar je moguće da nekom smetaju i takovi objekti koji služe kao dokazi o stratištu našeg naroda u toku drugog svjetskog rata, radi se o paljenju poznate Kožare i uništenju dijela dokumentacije na Spomen području. Teško je o ovome pisati kada moramo spominjati pojedine vojnike sklone ovim rabotama, ali to su nepobitne činjenice (što će se u daljnjoj istrazi verovatno utvrditi). Mora se bez ustručavanja reći istina. Žalosno što moramo držati straže pored svojih domova dok se u mjestu nalazi naša vojska, ali to je jedini način da se spasi imovina od uništavanja.

Ponovo naglašavamo da se ulaskom i oslobođenjem Jasenovca zatečene dvije paljevine, i tako reći ne opljačkano mjesto. Danas u Jasenovcu ima preko 170 zapaljenih objekata, oko od čega 25 % srpskih.

Svakodnevno se apelira na povratak i ostalog raseljenog stanovništva međutim, prema razvoju događaja, i prisutni dio stanovništva razmišlja o napuštanju Jasenovca.

Na naše apele i upozorenja nitko nam ne pruža ni najmanju pomoć, što u mještanima stvara još veće ogorčenje. Mislim da će za ovo netko snositi odgovornost, da ovo ne bi netko zlonamjerno koristio tj. upoznao širu svjetsku javnost.“

No, ne samo da nitko nije upoznao svjetsku javnost sa lokalnim srpskim stanovništvom koje je razmišljalo o napuštanju svojih domova jer ih je pljačkala njihova vojska nego nitko već godinama ne reagira na objede velikosrpskoj Instituta za istraživanje Jasenovca (Jasenovac Research Institute) iz New Yorka koji na svojim stranicama ističe da je „potkraj rujna 1991. Hrvatska vojska nasilno ušla u Spomen područje Jasenovac…Srpske postrojbe oslobodile su Spomen područje Jasenovac 8. listopada 1991. Tijekom povlačenja Hrvatska vojska raznijela je most na Savi koji je povezivao dva dijela spomen područja, a također su raznesene i grobnice, muzejski izložbeni primjerci i ukradena je muzejska oprema.“ Laž je ovo koja se sustavno ponavlja unatoč činjenici da je ukradeno vlasništvo Spomen područja Jasenovac kasnije pronađeno upravo u Banja Luci i posredstvom Amerikanaca vraćeno Hrvatskoj te unatoč dopisu lokalnog srpskog stanovništva iz 1992. u kojemu upravo oni svjedoče da je Spomen područje uništavano od strane „njihove“ vojske, a ne Hrvatske vojske. Što radi hrvatska diplomacija? Ono što najbolje zna – šuti. A tko plaća? Mi.

Dokument iz 1992. otkriva još jedan zanimljiv detalj. Ulaskom postrojbi JNA u Jasenovac zatečene su svega dvije paljevine i neopljačkano mjesto. No, u trenutku nastanka tog dokumenta, dakle u svibnju 1992., u Jasenovcu je bilo preko 170 zapaljenih objekata, oko od čega 25 % srpskih. S obzirom da su se ondje nalazile srpske postrojbe, palež očito nisu počinili hrvatski vojnici. Paljenje objekata u Jasenovcu zauzima posebno mjesto u velikosrpskoj mitologiji. „Kad su partizani 2. svibnja 1945. ušli u Jasenovac, zatekli su i nekadašnji logor i mjesto Jasenovac u ruševinama“, navodi se na službenoj stranici JUSP Jasenovac. Istom egzibicijom poslužio se i završeni srednjoškolac Slavko Goldstein koji na stranici 72 svog pamfleta „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“ ističe kako su u Jasenovcu „od oko 500  kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Srećom po Hrvate, ostao je sačuvan dokument Narodnog odbora Kotara Novska, koji se čuva u Državnom arhivu u Sisku, a u kojemu se navodi da je ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130. Dakle, riječ je o 210 manje ili više razrušenih kuća, a ne 433 kako navodi Goldstein. No, nije bit samo u navodnoj potpunoj razrušenosti mjesta Jasenovac nego i u navodnoj razrušenosti logora Jasenovac kojeg su ustaše navodno potpuno spalile i minirale zbog čega je logor bio praktički neupotrebljiv. Ovo je jedan od glavnih argumenata svih onih koji unatoč svim arhivskim dokumentima uporno negiraju postojanje poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac i stradanje hrvatskih zarobljenika na tom prostoru. Propagandu kojom nas sustavno truju, i to o našem trošku, uspješno opovrgavaju dokumenti UDB-e iz 1946. koji potvrđuju postojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu i zarobljenika koji su ondje boravili, te izvješće Konzervatorskog zavoda Hrvatske od 15. travnja 1956. U tom izvješću navodi se da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom bila je sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada te obilježavanje i uređenje masovnih grobnica. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima. Na službenoj stranici Spomen područja Jasenovac navodi se i to da su od logorskih građevina bili sačuvani samo tragovi u trenutku kad je Bogdan Bogdanović dobio zadatak projektirati uređenje Spomen područja.

Tko, kada i zašto je uklonio sve one objekte navedene u izvješću iz 1956.? Kome je u interesu da se hrvatskoj vojsci iz 1945. podmeće uništavanje koje se nikada nije dogodilo? Onima istima kojima je to bilo u interesu i 1991.? Onima koji se utvrđivanju povijesne istine na temelju arhivskih dokumenata i drugih dokaza protive i danas, a na svaki pokušaj objektivnog znanstvenog istraživanja pokreću medijski linč nazivajući sve one neispravnog mozga najpogrdnijim imenima? Gdje je u toj priči hrvatska vlast, ako je od hrvatske vlasti uopće išta ostalo, i gdje je Javna ustanova Spomen područje Jasenovac financiraju hrvatski građani svojim novcem? Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer i Ministarstvo kulture i JUSP Jasenovac na sve upite odgovaraju šutnjom misleći valjda da se kruhom naroda mogu hraniti, ali mu račune ne trebaju polagati. Unatoč činjenici da je na temelju brojnih drugih izvora dokazano da velik broj navodnih jasneovačkih žrtava s popisa JUSP Jasenovac uopće nije stradao u Jasenovcu, ova ustanova ignorira naše zahtjeve da ispravi spomenuti popis. Osim toga, na web stranici JUSP Jasenovac još se uvijek mogu naći netočni podaci kojima se negira postojanje poslijeratnog logora Jasenovac iako je još u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru objavljen izvorni znanstveni rad Stipe Pilića i Blanke Matković u kojemu su navode dokumenti koji potvrđuju postojanje tog logora. Od siječnja 2015. do danas JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture uputili smo veći broj dopisa kojima smo tražili ispravak svih netočnih navoda na njihovoj web stranici, no nikada nismo dobili nikakav odgovor. Ovakva nebriga državnih institucija pokazuje da bilo kakav oblik revizije, naročito one u Jasenovcu, znači otvaranje Pandorine kutije. Događaji u Hrvatskoj kojima svjedočimo dokazuju i to da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kralježnica i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljublje morati ipak narodu račune polagati.