Dana 23. i 24. kolovoza o. g. pojedini portali objavili su otvoreno pismo Documente – Centra za suočavanje s prošlošću Saboru i Vladi RH. U tom pismu Documenta poziva hrvatske državne institucije „na osudu svakovrsnog povijesnog revizionizma, kao i da u novom proračunu predvide ulaganje u sveobuhvatna istraživanja, obrazovanje za suočavanje s prošlošću i priznavanje patnje svih stradalih“. Od spomenutih institucija Documenta također traži ulaganje u razvoj kulture pamćenja, istaknuvši kako “istraživanje, povijesna interpretacija i obrazovanje trebaju utvrditi što točnije podatke o stradanju svih žrtava zlostavljanja i svih ubijenih, kako bi društvo bilo svjesno da su zločini počinjeni u ratu i poraću također dio našeg povijesnog nasljeđa”.
No, stvarne motive ovog pisma razotkriva naredni dio teksta u kojemu se ističe „crno-bijeli odnos spram povijesti, u kojem se odbacuje i pozitivno nasljeđe narodnooslobodilačke borbe i socijalističke modernizacije, koje je ugrađeno u temelje današnje političke zajednice“. Osim toga, Documenta neprihvatljivim drži pozdrav „Za dom spremni“ koji „još stoji u neposrednoj blizini mjesta stradanja“ misleći pritom na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu. „Već drugu godinu zaredom sljednici židovskih žrtava holokausta, žrtava genocida nad Srbima i antifašisti ne dolaze na službene komemoracije u Spomen područje“ – to je ono što doista muči Documentu.
Sudeći prema ovim navodima, meta Documente su još jednom hrvatski branitelji i znanstvenici – povjesničari koji su se posvetili reviziji povijesti kao legitimnoj i u međunarodnoj zajednici savršeno prihvatljivoj znanstvenoj metodologiji. Documentu previše ne brinu postulati znanosti i svjetski standardi u najdemokratskijim društvima jer spomenuta udruga poziva se na načela „socijalističke modernizacije“ u kojoj su uobičajena praksa bila masovna kršenja ljudskih prava, progoni, likvidacije i mučenje. Documenta po običaju ide jedan korak dalje u pokušaju vlastitog povijesnog negacionizma pa tako tendeciozno nameće floskulu o „antifašizmu“ navodno utkanom u Izvornišne osnovama hrvatskog Ustava.
No, svi oni koji malo pažljivije pročitaju hrvatski Ustav primjetit će da se u Izvorišnim osnovama navode sve hrvatske države od stoljeća sedmog do danas. Zahvaljujući osnovnim načelima logike mogli bismo zaključiti da je stvarna, dakle prvobitna Izvorišna osnova hrvatskog Ustava – prva hrvatska kneževina iz 7. stoljeća. Ipak, Document u svom pismu ne poziva na obranu kulture i tradicije te kneževine. Štoviše, Documenta preskače sve hrvatske države kao da nikada nisu ni postojale i fokusira se na samo jednu – i to baš onu u kojoj je hrvatski narod mučen i ubijan. Time Documenta negira velik dio hrvatske povijesti, ali i pravo hrvatskog naroda na samostalnost, pa čak i sam život. U tom kontekstu potrebno je gledati Documentin osvrt na spomen-ploču pripadnicima HOS-a koja se nalazi blizu „mjesta stradanja“. Ovakvom rečenicom Documenta negira njihovo pravo na njihovo mjesto stradanja te spomenuto mjesto stradanja – dakle, Jasenovac koji bilježi kao vlastito političko leno na koje samo Documenta i Documenti slični imaju pravo. Ova činjenica je još tragičnija pročita li se pažljivo prvi dio Documentinog pisma i to onaj u kojemu se ističe „priznavanje patnje svih stradalih“. Takvo pravo Documenta negira upravo pripadnicima HOS-a, ali i hrvatskim stradalnicima poslijeratnog logora Jasenovac. Njihovo stradanje prestaje biti „pravo“, pa je upravo s tim ciljem potrebno obračunavati se s povijesnim revizionizmom koji je najveći trn u očima Documente. Ta udruga traži „da se u novom proračunu predvide ulaganje u sveobuhvatna istraživanja“, ali naravno uz „osudu svakovrsnog povijesnog revizionizma“. Sa znanstvenog i metodološkog stajališta drugo isključuje prvo. Ne postoji sveobuhvatno istraživanje bez revizije ranijih rezultata drugih istraživanja. Stoga se postavlja pitanje za kakva to „sveobuhvatna“ istraživanja Documenta traži državni novac. Za svoja? Ona u duhu „Narodnooslobodilačke borbe“ i „socijalističke modernizacije“?
Ovo pitanje zasad ostaje bez odgovora iako se taj odgovor može naslutiti, no ono što pouzdano možemo ustvrditi jest to da Documenta smatra da je potrebno „utvrditi što točnije podatke o stradanju svih žrtava zlostavljanja i svih ubijenih“. Po svemu sudeći, takvi „točni“ podaci isključuju mnoge hrvatske stradalnike, počevši od onih koji su svoje zatočeničke dane provodili u poslijeratnom logoru Jasenovac. Unatoč tome što je naš znanstveni rad o tom logoru objavljen u prosincu 2014., dakle prije skoro tri godine, Documenta, JUSP Jasenovac i mnoge druge institucije i udruge ne priznaju znanstvene rezultate i štoviše negiraju postojanje takvih žrtava. Zbog toga je upravo najgadljiviji dio Documentinog priopćenja ovaj: „Istodobno, dok se glasno upozorava na zločine komunizma, o tim se zločinima ne vode istraživanja, ne objavljuje se provjerene i realne podatke, a jedno od simboličnih mjesta – kaznionice na Golom otoku i Grguru – prepušta se propadanju“. Na zločine komunizma pojedinci su upozoravali na 1945. naovamo, a mnogi među njima radi toga su bili i ubijani. O njima u Documentinom priopćenju nema ni riječ kao što nema riječi ni o onima u hrvatskom iseljeništvu koji su svoje živote posvetili istraživanju upravo tih zločina. Spomena nema ni o tisućama onih koji su od 1990. do danas uložili golem trud i vlastita financijska sredstva u istraživanje komunističkih zločina nad Hrvatima. Među njima smo i mi, znanstvenici okupljeni u Hrvatskoj družbi povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“, koji smo najveći dijelom posvećeni istraživanju hrvatske povijesti od 1941. do danas. Za razliku od Documentinog vodstva, za naš rad nismo plaćeni nego ga obavljamo iz ljubavi prema znanosti i našoj Domovini. Stoga među nama postoji velika razlika. Možda nas zbog toga Documentino vodstvo ne ubraja u istraživače pa stoga kažu da se istraživanja uopće ne provode. Možda su jedini koji zaslužuju titulu „istraživača“ plaćenici. Kad je o mjestima hrvatskog stradanja riječ, potrebno je zapitati se gdje je bila Documenta 1. svibnja ove godine kada je član naše udruge Stipo Pilić prisustvovao obilježavanju stradanja hrvatskih zatočenika u poslijeratnom logoru Jasenovac? Oni nisu bili vrijedni Documentine pažnje, dakle pažnje onih koji se razbacuju floskulama o SVIM žrtvama, jer su pretjerano bili za dom spremni?
Documenta u svom pismu iznosi još jednu veliku laž, a ta je da se ne objavljuju provjereni i realni podatci. Samo u posljednjih nekoliko godina članovi naše udruge sudjelovali su u pripremi preko 30 knjiga, 50 znanstvenih radova i stotinjak novinskih tekstova o komunističkim zločinima nad Hrvatima. Velik broj spomenutih novinskih tekstova odnosi se upravo na istraživanje logora Jasenovac i to štoviše ratnog, a ne poslijeratnog. Riječ je, dakle, o istim onim žrtvama koje ponajviše zanimaju Documentu – židovske žrtave holokausta, žrtava „genocida“ nad Srbima i „antifašističke žrtve“. O njima smo objavili mnoštvo podataka koji potpuno mijenjaju lažiranu povijest serviranu u Documentinom tanjuru. Pogledajmo samo jednu takvu žrtvu do koje bi upravo Documenti trebalo biti maksimalno stalo jer zadovoljava dva važna kriterija – riječ je istovremeno o srpskoj i „antifašističkoj žrtvi“.
Prema navodima u knjizi Nedjeljka Kujundžića „Imotska krajina u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941.-1945.“ iz 1981. godine, Jovan Ivanišević Petrov, rođen 1917. u Imotskom, inače sudionik Španjolskog građanskog rata, bio je uhićen i strijeljan u Zaprešiću. No, isti se nalazi na popisu jasenovačkih žrtava Spomen-područja Jasenovac s pogrešnom godinom rođenja (1916.). Izdavači spomenute knjige bili su Općinski odbor SUBNOR-a i SIZ za kulturu, fizičku kulturu i njegovanje revolucionarnih tradicija, pa bi stoga bilo teško povjerovati da je bila riječ o „ustaškim gujama“ i revizionističkim povjesničarima. Nezgodna je ovo manipulacija životom jednog čovjeka, no srećom smo je otkrili upravo zahvaljujući sveobuhvatnom istraživanju te objavljujemo provjereni podatak. Time su zadovoljeni svi kriteriji same Documente da ove podatke o stradanju Jovana Ivaniševića prizna kao „realne“ te neko buduće žestoko pisamce uputi upravi Spomen-područja Jasenovac koje je falsificiralo podatke o smrti navedene osobe i time grubo prekršilo Documentin kriterij o što „točnijim podatcima o stradanju svih žrtava zlostavljanja i svih ubijenih“. Ovakvih primjera je na tisuće pa je laž i obmanu kojoj su izvrgnuti hrvatski građani jednostavno dokazati. No, problem nastaje u trenutku kada takvi podatci ne odgovaraju Documenti, Spomen-području Jasenovac i sličnim organizacijama. Ne smetaju njima oni koji su za nekakav „dom“ spremni. Njima smeta činjenica da je taj dom – hrvatski.
