Piše: Stjepan Štimac, mag. filozofije i informacijskih znanosti
Stari povijesni, svjetski moćni i slobodarski grad Dubrovnik u svojoj je povijesti prošao mnoge ratove i ostao prepoznatljivo svoj, naš – hrvatski. Jedan od tih ratova vodio se i devedesetih kad su barbari opet pohrlili privučeni ljepotom i pretpostavkom lake pljačke i svakovrsnog zuluma nad, po njihovom mišljenju, nemoćnim stanovništvom tog starog i predivnog hrvatskog i svjetskog grada.
No nisu barbari očekivali da ispod te uistinu svjetske ljepote kuca moćno dubrovačko-hrvatsko srce i u svom ludilu, opijeni moći koju pronađoše u snazi oružja i odsustvu morala i savjesti, učiniše povijesnu pogrešku, a trajni biljeg njihovog sramotnog barbarstva ostade zapisan u srcu naroda i zidinama grada povijesti i budućnosti.
Neću se baviti samim ratom i pojedinačnim bitkama, niti junacima koji ostaviše svoje živote boreći se i umirući za dom spremni, gotovo goloruki, protiv 30 puta jačeg neprijatelja naoružanog do zuba i spremnog na sve što je ljudskoj prirodi strano, već ću govoriti o pravoj prirodi ovog rata i opsade te uništavanja Župe dubrovačke i samog spomenika civilizaciji – Dubrovnika.
Epilog barbarskog pohoda na Župu dubrovačku i Dubrovnik:
417 ubijenih hrvatskih vojnika, 92 civila, 336 osoba odvedeno u koncentracijske logore, opljačkana i uništena sva sela i naselja koja su se našla na putu hordi zla, te povijesna devastacija dubrovačke gradske jezgre. Naime, dana 06.12.1991. tijekom najžešćeg napada, samo na staru gradsku jezgru ispaljeno je preko 2000 granata, dok su se borbe vodile čak i za gradske zidine, no hrabrost i požtrvovnost hrvatskih branitelja slomila je barbarske horde vođene čistom pohlepom i mržnjom te je neshvatljivo nadmoćniji neprijatelj i ljudstvom i oružjem vraćen tamo gdje i pripada, u mrak i tamu vlastite barbarske necivilizacije.
Prije svakog napada postoji i priča, postoje dvije istine, postoje mitovi i legende koje trebaju jednu stranu, onu napadačku natjerati da bude okrutna i da pljačku, ubijanje i spaljivanje drugih prikaže borbom dobra protiv zla. Tako su i kreatori ovog suludog barbarskog čina pripremali teren pričama o 1000 strašnih ustaša koji su na granici Crne Gore i samo čekaju zapovijed da osvoje Crnu Goru, a onda Bosnu pa Srbiju, pa onda… Ali sve je to glupost i malo, pa ide priča o buradi koju su ustaše punili krvlju Srba i Crnogoraca pa slali Paveliću, a on valjda nije imao pametnijeg posla, kao ni ovi što su kao tobože punili bačve krvlju pa je uredno vagao i slikao se oko tih bačava, problem je jedino što nitko nikad nije vidio tu bačvu, a kamoli uslikao, no cilj je postignut, horda je spremna natapati zemlju nevinom hrvatskom krvi.
Valjda je danas svima jasno da su mitovi o zlim Hrvatima samo mitovi psihopatskih imbecila i zločinaca, ti su mitovi uvijek prethodili pokolju i genocidu nad Hrvatima, primjerice mit o ustanku u Srbu koji je, sad svi znamo, bio najobičnije etničko čišćenje Hrvata, dakle genocid. Takav je i mit o Jasenovcu i sedamsto ‘iljada milijuna pobijenih Srba, o tisuću jama, a u svakoj četrdeset ‘iljada Srba, ne računajući onih sto milijuna i sedamsto ‘iljada ubijenih u Jasenovcu, pa sto milijuna da se napune one bačve, pa… No, no, valjda ste shvatili psihopatsku šprancu koja bi u svakoj normalnoj civilizaciji bila predmet izučavanja na studiju psihologije, takvi znanstvenci tretirani kao psihijatrijski slučajevi, no živimo gdje živimo, a ako se brojevi i statistika ne slažu sa mitovima tim gore po brojeve i statistiku.
Potpunom uništenju Vukovara prethodili su mitovi o ubijanju Srba, 40 zaklanih novorođenih srpskih beba u bolnici. Nakon Oluje krenuo je mit o 25 ‘iljada pobijenih civila u kolonama, taj mit je trebao opravdati neki budući genocid, no danas je malo teže provući takav mit pa se ide mitom o protjerivanju Srba, to je isto priprema budućih pokolja, i tako do pakla. Naravno, sad je svima jasno i nesporno dokazano da je sve bilo laž i mit da bi se od svojih hordi napravilo životinje žedne hrvatske krvi, uspjeli su, a ono što je ušlo u Vukovar više se nije moglo zvati ljudima pa su pobili, između ostalog, i sve ranjenike iz bolnice.
Tako se i prije borbi za uništenje Dubrovnika širilo propagandu o zločinačkim Hrvatima koji se kolokvijalno nazivaju ustašama i kojima se mitovima oduzima svaka ljudskost te ih se predstavlja kao bijesnu zvijerad, a zna se što se radi sa bijesnom zvijeradi, nemilosrdno ih se ubija i spaljuje. Pred Dubrovnik također nisu došli ljudi, osim nekolicine koji nisu mogli promijeniti sudbinu. Dubrovnik je poseban i po tom što u njemu nisu imali čak ni jedan jedini primjer nestalog Srbina, pa su izmišljali imena i događaje poput onoga kad su čitali jednu strašnu ćosićevsku priču rezervistima o ustašama:
“( ,,Pobjeda”, 2. oktobar)
* Mnogi se smiju ovoj nečuvenoj propagandi i lažima, drugi tvrde da je to istina ,,samo mi nijesmo u toku”… Pokušavam da im objasnim ko su ovi novinari što ovako pišu, kako mediji mogu da manipulišu javnim mnjenjem i da je prvo počeo rat u njima, ali većina vjeruje samo ,,Pobjedi” i Radio Titogradu. Poče da me brani Radoš, vadeći iz džepa bluze list ,,Pobjede”. Raširi ga, i poče naglas da čita:
– Tako se juče u selu Dubravka zbio događaj koji može ući u antologiju svjetskog beščašća i zločina. Naime, ustaše su došle do kuće Balda Đuraša i htjeli da njegov dom pretvore u svoje uporište, radi pružanja otpora jedinicama JNA i da na njegovom kućnom pragu postave top. Nesrećni Đuraš, inače Hrvat, zamolio je ustaše da poštede njegovu kuću i porodicu. Uslijedilo je nešto što se teško može sresti u filmovima sa najzaumnijim scenarijem. Nesrećni Tuđmanovi bojovnici silovali su, naočigled, Đuraša, njegovu suprugu, a potom, što prevazilazi sve granice ljudskog razuma – i njegovu desetogodišnju kćerku. Njega su zatim zaklali bajonetom… Slušajući tekst otvorenih ustiju, rezervisti kao po komandi počeše da psuju i ,,Pobjedu” i njenog novinara lažova.
– Kakvo, bre, silovanje, kad danima u Dubravci nema živog roba, osim jednog starca i onog nenormalnog, ako i oni nijesu pobjegli. Daj da vidimo koji to kreten piše…”
Ovaj primjer propagande i brušenja mržnje pokazuje kako se stvara životinje, no u ovom slučaju su i životinje shvatile da se njima maipulira i da ne postoji taj slučaj niti ti ljudi, no da to nisu sa sigurnošću znali bez problema bi priču prihvatili i još malo podgrijali nagon za uništavanjem i ubijanjem.
I još razumljivo što su takve horde crnogorskih i srpskih banditskih hordi doplazile ubijati i uništavati sve hrvatsko, ali tu je i JNA. Navodno ono N znači narodna, a koliko je bila narodna najbolje je dokazala svojim angažmanom u operaciji sravnjivanja Hrvatske uzduž i poprijeko.
Može li netko tko voli svoj narod taj narod spaljivati i nemilosrdno ubijati? Može li netko tko se predstavlja jamcem sigurnosti jednog naroda u jednom trenutku sam ubijati svoj narod? Naravno da ne može! Naravno da je JNA svojim završnim činom opet pokazala da je okupatorska vojska i da joj hrvatski narod kao narod ne predstavlja ništa osim roblja koje nema pravo otkazati suradnju psihopatu, jer psihopat odmah ubija. Nismo ni znali, osim rijetkih, da živimo u stisku shizofreničnog psihopata i da “Ne želim da me ti braniš” nije opcija, već smrt, kako to uvijek biva u odnosu psihopatskog ucjenjivača i žrtve. Kako je počela ta armija na kraju drugog svjetskog rata, bestijalnim pokoljima i zvjerstvima kakvima bi se i Hitler, Pol Pot ili Staljin divili, tako je i završila, opet u krvi nevinih tražila je smisao svoga postojanja, i pronašla ga ubijajući sve hrvatsko, te uništavajući između ostalog i Dubrovnik.
Kakva je to volja za uništavanjem bila, kakva je to mržnja bila, kakav je to strašni psihopatski poremećaj bio! Ni dan danas akteri tih zločina ne shvaćaju što se dogodilo, dan danas pričaju nama i sebi bajke o mitovima o hrvatskoj nepostojećoj volji za državom, o hrvatstvu kao anakronizmu, o amebama koje znaju zašto postoje, ali Hrvati, eto, ne znaju. Pričaju nam o narativima i mitovima po kojima je u pravu notorni Jokić koji je bestijalno razarao Dubrovnik i gradio svoju mitsku povijest u kojoj Hrvati ne postoje, dobio je sedam godina robije, ali i danas nam objašnjavaju da nemamo pravo na svoju državu, jezik, vlast, prava, odgoj vlastite djece. I danas potpuno jednako pričaju kao i devedeset prve, samo što smo mi onda bili nenaoružani, a oni prenaoružani, pa ipak, pobijedila je volja, ljubav prema domovini, narodu, naciji, svijest o tomu tko smo i što smo, oni i dalje upinju sve svoje snage da dokažu da smo nitko, ništa, da nemamo pravo na državu, naciju, jezik, prava odgajati djecu, vladati svojom državom.
A koji je bolji dokaz od toga tko jest, a tko nije u pravu od napada na ne samo biser Jadrana, nego na svjetski biser – Dubrovnik? Razliku između dobra i zla doista je lako uočiti, jedni su umirali pod znakom Za dom spremni braneći narod i grad, drugi su pod znakovima zvezda-kokarda ubijali i razarali bez milosti kad su shvatili da je njihova okupacija završena i da dolazi vrijeme ljudi, a da su istinski voljeli i jedan dio Dubrovnika, i jedan dio Hrvatske, i jedan dio hrvatskog naroda, sigurno se ne bi obrušili takvom bestijalnom mržnjom na nas te bi dokazali da su doista bili narodna armija, a ne psihopatski okupatori. Izabrali su što su izabrali i to na temelju onoga što su osjećali prema hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj – mržnju i vojnu nadmoć kojom su nas držali pod okupacijom.
Primjer kako je teško bez civilizacijske podloge shvatiti onoga koji baštini tisuće godina kulture je i izjava srpskog akademika Samardžića:
“Situacija za Dubrovnik nije tako opasna. To je prostituisani grad hotelijera, gde dolaze američke babe, britanski pederi, glupi Francuzi i nemačke daktilografkinje.”
“Oči i uši su ljudima lažni svjedoci ako su im duše barbarske”, izjavi jednom davno mudrac Heraklit, a također i da “Mnogoznalost čovjeka ne čini pametnim.”
Treba li nam bolji dokaz od akademika divljaka?
Kako divljem akademiku objasniti da ono što je on vidio kao Dubrovnik je samo ono što su njegove i njegove akademije vrijednosti i jedino što je mogao svojim zakržljalim umom prepoznati je ono kako je opisao Dubrovnik. A da je tražio ljubav našao bi je, da je tražio povijest našao bi je, da je tražio mir našao bi ga, da je tražio znanje našao bi ga, ali nije ništa od toga niti tražio niti vidio i jedino što je njegovo oko vidjelo, a um mogao razumjeti je prostitucija, osrednjost, nastranost i glupost, zato je podržavao smrt i razaranje onoga što nije mogao razumijeti i čega se bojao kao što se primat snižene svijesti boji onoga koji uspravno hoda.
Takvi su nam krojili sudbinu, takvi nam i danas kroje sudbinu i govore samo ono što svojim zakržljalim umovima mogu vidjeti i prepoznati, oni govore o nama i danas kao da nas uopće ne vide kao dio vrste kojoj i oni pripadaju ili kao da ne postojimo, kao da smo mit s kojim oni ne znaju što će pa drže čak i tribine ne bi li osvijestili kako se i čim taj mit održava i žulja ih? Oni nas ne vide osim kao predmet mržnje i/ili obrade po svom. U njihovim zakržljalim umovima mi nemamo budućnost, hrvatski Dubrovnik nema budućnost.
Prevelika je to razlika u stupnju svijesti da bi se jednostavno prevazišle razlike, prevelika je to razlika na civilizacijskoj ljestvici da bismo očekivali ispriku zbog razaranja i smrti, oni nas ne vide, osim kao svoj odraz kojega se boje. To što nas ne vide nije naša krivica, na neki način nije ni njihova, ako prihvatimo da postoje bića na različitim stepenicama razvoja, ali svakako imamo obavezu pokušati im dočarati svijet koji ne vide, dokazati da nije život samo prostitucija, razaranje, osvajanje, slijepa zadrtost, moramo im nekako približiti povijest, umjetnost, toleranciju, a možda jednog dana prihvate i ljubav, kad shvate ljubav shvatit će i zašto im nije uspjelo ubiti Dubrovnik ili Vukovar čiji je duh jači nego ikad, tad kad shvate završit će svi ratovi i majke više neće oplakivati svoje sinove i kćeri na svim stranama, ako shvate? Kad shvate i kad i ako odbace ono što ih goni – primitivna volja za moć i teritorijem, shvatit će da smo odraz iste stvarnosti i da postojimo, tu smo i tu ćemo ostati bez obzira na sve. Nije do nas i nije nikad ni bilo to što nas ne žele vidjeti!
Libertas – pojam o kojem barbari zlih namjera u susretu sa Dubrovnikom počinju učiti na teži način.
