Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 6.4.2017. (pdf)
U novinama je nedavno objavljeno da je nakon iznenadnog odlaska dosadašnje ravnateljice N. Jovičić imenovan novi ravnatelj Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Radi se o dosadašnjem kustosu i v.d. ravnatelja I. Pejakoviću.[1] Prema novinskim napisima dužnost bi trebao preuzeti 1. travnja 2017. godine. Teško da bi se našao bolji datum za preuzimanje takve dužnosti od tzv. “prvog aprila“. Nova-stara ekipa već je krenula s promjenama. Ne sa suštinskim promjenama u načinu rada, već s promjenama podataka u mrežnom jasenovačkom popisu. Te promjene sudeći prema prvim potezima ne mogu se označiti kao poboljšanje. Naime, u utorak 28. ožujka 2017. godine dogodila se značajna promjena mrežnog jasenovačkog popisa tako da u prethodnoj inačici postoji 567 zapisa kojih nema u novoj, a u novoj inačici ima 654 zapisa kojih nema u prethodnoj. To znači da se popis relativno povećao za 87 novih navodnih žrtava. Uz spomenute nove žrtve brojnim postojećim žrtvama mijenjani su podaci koji uključuju napomene, ime, prezime, godine rođenja i smrti. Novim promjenama u mrežnom jasenovačkom popisu Jovani su postali Jovice, Mace su postale Marije, godine rođenja su se mijenjale za cijela desetljeća, događale su se zanimljive selidbe prilikom rađanja djece, mijenjale su se okolnosti i mjesta smrti, neki ljudi su nestajali, neki nastajali, bilo je svega i svačega samo ne bitnih promjena. Detaljni popis i analizu ovih promjena moguće je vrlo lako i relativno brzo učiniti uz malo pisanja programskog koda, ali zbog stotina uključenih zapisa rezultati su toliko opširni da će se u nastavku teksta opisati samo neki odabrani primjeri.
Ciljevi novog ravnatelja su vjerojatno visoko postavljeni jer je u spomenutim promjenama palo nekoliko rekorda i to čini se svjetskih. Novi svjetski rekorder je Lazo Kesonja. Nomen est omen. Lazar je sasvim primjereno ime za nekoga te starosti, a sudeći prema novom izvoru navedenom u napomenama ustaše su ga ubile kad je imao 135 godina. Teško da se mogu doživjeti te godine ako se nije bar jednom uskrsnulo iz mrtvih. Prema podacima u mrežnom jasenovačkom popisu prije najnovijih promjena Lazo Kesonja rođen je 1884. godine u Hrvatskoj Dubici, ime oca Simo. Nakon najnovijih promjena godina rođenja je označena kao nepouzdana, a u napomenama se navodi alternativna godina rođenja 1807. Davno je to bilo. Te godine je Napoleon pobijedio Ruse u bitci kod Friedlanda. U stvari vjerojatno je srušeno nekoliko svjetskih rekorda pa tako i najstarija godina rođenja nekog zatočenika u Drugom svjetskom ratu. Primjerice, u Yad Vashemu je najstarija godina koju je moguće naći u izborniku digitalnog arhiva 1825., a JUSP Jasenovac ih je nadmašio za punoljetnih 18 godina na čemu bi im trebalo čestitati. Samo da od sreće ne pomisle da su Napoleoni. Onda bi ih se moralo premjestiti iz jedne državne institucije u drugu. Vjerojatno je Lazo Kesonja sa 135 godina i najstariji zatočenik ikad. Da ga nisu u najboljim godinama ubili ustaše, prema njemu bi i Metuzalem bio mala beba. Osim toga postavljen je i svjetski rekord u razlici godine rođenja između zatočenika Jasenovca. Taj rekord sada iznosi 2161 godinu. Samo dva tisućljeća razlike. Kako je to moguće? Pa novim promjenama u popisu nisu maknuti oni rođeni nakon Drugog svjetskog rata 1969. i 1975., a niti jedna žrtva koja će tek biti rođena 3968. godine. Ti podaci se očito smatraju vjerodostojnima. Možemo zamisliti kakav je to nemar ili se možda samo radi o specifičnom mentalnom sklopu koji stoji iza takvog stava.
Nova paradigma
Ako netko razmišlja o razlozima stavljanja takvog egzemplara u popis tj. milenijskog gafa kakav je godina rođenja Laze Kesonje, logičnim se čine dva moguća razloga. Jedan je prikrivanje. Primjerice u jasenovačkom popisu se osim Laze Kesonje rođenog 1884. iz Hrvatske Dubice nalazi i Lazo Kesonja rođen navodno 1882. godine u Hrvatskoj Dubici. Obojica su navodno stradali iste 1942. u Jasenovcu. Osim neznatne razlike u godini rođenja jedina razlika su različita imena očeva, ali u oba slučaja radi se o tipičnim XXXO imenima Simo i Jovo. Ukratko, radi se o vrlo diskutabilnim podacima. Označavanjem godine rođenja Laze Kesonje Siminog kao nepouzdane kreatori popisa stvaraju si prividan alibi korištenjem više izvora. Jedini problem je što je navedena alternativna godina 1807. previše ekstremna čak i za satiru. Drugi problem je diskutabilnost izvora. Radi se navodno o nekakvim popisnim listama „Radne grupe“ iz 1973. godine koja je vjerojatno prikupljala podatke u razdoblju brojnih akcija sveobuhvatnog „discipliniranja“ Hrvata nakon sloma hrvatskog proljeća.[2]
Znači drugi razlog treba tražiti u samim motivima uvođenja novog izvora podataka. U seriji članaka pokazano je kako se navodi iz komunističkog popisa iz 1964. godine (SZSJ64) koji je glavni izvor podatka za mrežni jasenovački popis izuzetno nepouzdani. Uz to pokazano je kako se SZSJ64 navodi kao izvor, premda u dostupnim inačicama tog popisa nema citiranih podataka. Kao jedan od razloga navedeno je da se podaci preuzimaju i iz srpske inačice komunističkog popisa izdane 1992. godine, tzv. „Spisak žrtava rata“. Radi se o memorandumskom uratku izdanom tijekom srpske agresije na Hrvatsku u ranoj fazi Domovinskog rata pa čak ni danas tijekom jugorenesanse nije uputno taj pamflet navoditi kao izvor podataka o jasenovačkim žrtvama. U istom smislu su proskribirani i alternativni izvori podataka iz memorandumske kuhinje koji se koriste u kreiranju jasenovačkog popisa. Vjerojatno je trebalo naći neki novi izvor i tako su se pojavile popisne liste „Radne grupe“ (POP-HK). Novim promjenama POP-HK je kao jedini ili jedan od izvora naveden za 613 zapisa pri čemu je kod njih 444 istovremeno naveden i komunistički savezni popis iz 1964. godine (SZSJ64). Tako su „oprani“ podaci iz proskribiranog izvora. Uz to skoro 3/4 svih novih žrtava koje su uvrštene na popis u ovim zadnjim promjenama našlo se na popisu temeljem tog novog izvora POP-HK.
Dobar primjer o čemu se tu radi i kako se to radi pomoću izvora kakav je POP-HK je Đuro Pauković tj. Đuro Pantelić. U jasenovačkom popisu je Đuro Pantelić, rođen 1939., iz Donjih Cerovljana, otac Vaso, stradao u Staroj Gradiški 1942. godine. Kao izvori se navode komunistički popis iz 1964. (SZSJ64) i Lukićeva knjiga, a njima je nakon najnovijih promjena pridodan novi izvor POP-HK. Najzanimljivije je da se u napomenama kod Đure Pantelića navodi drugo prezime Pauković. Na temelju podataka iz POP-HK u jasenovačkom popisu se pojavila nova žrtva Đuro Pauković. Svi ostali podaci kod te nove žrtve su identični podacima „stare“ žrtve Đure Pantelića/Paukovića. Na ovaj način je „opran“ stari podatak iz proskribiranih izvora i „elegantno“ je dodana nova klonirana žrtva. Taj novi izvor (POP-HK) “pojačao” je i podatke u oko 90 zapisa koji su se temeljili uglavnom na nekakvim izjavama za koje baš nije jasno na koji način se u JUSP Jasenovac provjerava njihova točnost tj. istinitost. Novi izvor POP-HK pojavio se i kod preko 180 zapisa koji su se temeljili i na Lukićevoj knjizi. To jasno pokazuje čemu primarno služi novi izvor podataka. Ničemu drugom nego cementiranju dosadašnjih podataka i unošenju novih upitne vjerodostojnosti.
Pojavom ovakvih praktično neprovjerljivih izvora otvara se prostor za beskrajnu produkciju novih žrtava. Ne treba imati iluzija da će se stati na nekoj određenoj cifri. Razvojem ovakvog sustava novih izvora uskoro možemo očekivati „jubilarnu“ 100.000 žrtvu, a onda niti povratak na staru bratstvo-jedinstvenu cifru od 700.000 nije više nedostižan. U Knez Mihajlovoj sigurno zadovoljno trljaju ruke.
Balansero
Na jasenovačkom popisu nalazi se Andrija Rogošić, jedan od zanimljivih slučajeva s jasenovačkog popisa. U Dugopoljskom žrtvoslovu autora Blanke Matković i Josipa Dukića navode se podaci Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata (1991.-2002.) prema kojima su Rogošića 1945. godine iz Zagreba odveli komunisti i ubili ga.[3] Unatoč tim podacima Rogošić se i dalje nalazi na popisu jasenovačkih žrtava. Prema starim podacima prije nedavnih zadnjih promjena u jasenovačkom popisu kao jedini izvor podataka o Rogošiću bio je projekt „Dotršćina“. Nakon zadnjeg mijenjanja podataka većina ključnih podataka o ubojicama, godini i mjestu smrti označena je od autora popisa kao nepouzdana. U napomenama su navedena dva nova izvora podataka. Jedan od tih izvora je izjava iz 2017. godine prema kojoj je Rogošić nestao 1943. godine, a sudbina mu je nepoznata. Drugi izvor je već spomenuta knjiga Blanke Matković i Josipa Dukića Dugopoljski žrtvoslov.[4] Na prvi pogled moglo bi se reći da se počinju uvažavati različiti argumenti. Međutim to se čini samo kao taktički potez tako da se može tvrditi da se koriste izvori autora s različitog političkog spektra. Moglo bi se reći da se radi o nekoj vrsti pokušaja privremenog političkog balansiranja, a ustvari radi se samo o prividu i običnom potezu za kontrolu štete. To je kao da tvrdite da ima i jednih i drugih samo jednih je milijun, a drugih samo jedan. To nije balans, već jasno svrstavanje. I u ovom jednom slučaju podaci su tako selektirani i prezentirani da se bez poznavanja izvornog rada ne može shvatiti o čemu se zapravo radi. Osim toga stječe se dojam da podaci iz izjave koja se spominje kao novi izvor podataka samo služe za razvodnjavanje i time za indirektnu potvrdu starih podataka iz primarnog izvora projekta „Dotršćina“. U tekstu N. Banića i M. Koića „Jasenovačko omalovažavanje Vukovara“ navodi se dvadesetak imena navodnih jasenovačkih žrtava koje nisu stradale u Jasenovcu ili su umrle nakon Drugog svjetskog rata, a kod većeg broja tih navodnih žrtava kao izvor se navodi projekt „Dotršćina“.[5] To znači da su podaci iz projekta „Dotršćina“ vrlo diskutabilni. Novom paradigmom u ovom slučaju uvođenjem novih izvora kao što su „izjave“ pokušavaju se u nedostatku uvjerljivih i provjerljivih izvora “oprati” podaci diskutabilne vjerodostojnosti kao što je taj projekt „Dotršćina“ nastao u zadnjoj fazi vladavine komunističkog režima. Jasno je da se snaga argumenata ne može ignorirati u nedogled. Prema navedenom možemo zaključiti da su autori popisa iz taktičkih razloga citirali podatke iz izvora koje su do sada potpuno ignorirali. Međutim, ne radi se o nikakvom napretku jer način na koji su podaci prezentirani je u stvari negacija samih navoda iz citiranog izvora.
Tko je i gdje ubijao Hrvate?
U podacima hrvatskih žrtava iz Jasenovca kako novih tako i onih kod kojih su 28. ožujka promijenjeni neki podaci zamjetan je veći broj promjena godine smrti, tako da postoje alternativne godine smrti za skoro polovicu hrvatskih žrtava. Prema starijim podacima prije promjene više od polovice tih promijenjenih Hrvata stradalo je 1945., znači zadnje godine rata. To je naravno otvaralo pitanje tko je stvarno poubijao te Hrvate. Novim promjenama samo je oko trećine tih Hrvata stradalo 1945. Uglavnom je godina rođenja promijenjena u 1944. Prije promjene podataka više od 3/4 Hrvata stradalo je 1944. ili 1945., a nakon promjena taj udio je pao na oko 2/3.
Nema smisla navoditi sve zanimljive primjere neuvjerljivosti podataka, ali neki su stvarno za rubriku Vjerovali ili ne. Teško je određivati nacionalnu pripadnost na temelju imena. Tako je teško tvrditi da neki Anto ili Ante čiji se otac zove Stjepan stvarno nije bio Srbin, ali možemo se zapitati je li to neka satira kad se navodi da je Srbin bio zatočenik Antun Starčević. Bez obzira na sve postavlja se pitanje uvjerljivosti izvornih podataka i može se s pravom sumnjati u namjere autora takvih podataka. Navedeni Srbin Antun Starčević je navodno iz Liča kod Fužina u Gorskom kotaru. Ime oca nije navedeno. Kod njega je novi izvor podataka neka izjava iz 2016. godine. Još jedan neprovjerljiv ili u najboljem slučaju teško provjerljiv izvor. Ako recimo postavljate pitanja, u JUSP Jasenovac vam uvijek mogu uskratiti odgovor jer su procijenili da veličate NDH i ustaštvo kao što se nedavno dogodilo Hrvatskom listu kad je tadašnjem v.d. ravnatelja Ivi Pejakoviću poslano nekoliko pitanja o radu te javne ustanove financirane novcem iz državnog proračuna. U jasenovačkom popisu je još jedan Antun Starčević. Kod njega također nije navedeno ime oca, ali niti godina rođenja, ni godina smrti. Kao i imenjak i on je navodno stradao u Staroj Gradiški. U stvari kod njega se navodi da je nestao. Dakle sudbina mu je nepoznata pa nije jasno koje je znanstveno opravdanje da se nastali ili nepoznate sudbine nalaze na jasenovačkom popisu. Za razliku od imenjaka iz Liča ovaj Antun Starčević je Hrvat iz Bilog Briga u Slavoniji. Kao što se može zaključiti iz navedenog podatci su toliko manjkavi da se jednostavnom usporedbom ne može sa sigurnošću provjeriti radi li se o istoj osobi koja se dva puta navodi u jasenovačkom popisu ili se radi o još jednoj od niza nevjerojatnih koincidencija. Međutim, na popisu se nalazi i Tomo Starčević iz Liča kod Fužina navodno stradao 1945. u Jasenovcu. Otac mu se zvao Grga. Grga Starčević se također nalazi u jasenovačkom popisu i rodom je iz Bilog Briga u Slavoniji. On je također nestao kao i njegov sugrađanin Antun Starčević. Na ovaj način se kao u cirkularnoj referenci može pokazati da su dva Antuna Starčevića iz jasenovačkog popisa ista osoba.[6] Time se dovodi u sumnju vjerodostojnost različitih izjava o navodnim žrtvama. Zanimljivo je da se i u ovom slučaju dijelom radi o Hrvatima stradalim 1945. godine tj. na kraju rata ili im se ne navodi godina smrti, a to ponovo otvara brojna pitanja o njihovoj stvarnoj sudbini. Kod dvojice nestalih Starčevića kao izvor podataka navode se Narodne novine iz 1947.
Neki drugi novi/promijenjeni podaci su po svojoj strukturi i vremenskom slijedu nelogični. Ne znači da se nisu mogli dogoditi jer život piše čudne priče, ali više su mogući u teoriji, a za takve slučajeve je Churchill mudro zaključio kako “nisu mogući”. U takve slučajeve spada Bogoslav Mutavdžić iz Hrvatske Dubice navodno ubijen u Jasenovcu 1945. godine. U napomenama se navodi da je iz Zagreba i da je „uhapšen 22.3.1945.“ Kad bi to bilo tako, radilo bi se o samom kraju rata i ako ga se mislilo ubiti, to se moglo primjerice puno lakše obaviti na Dotršćini ili u Gračanima kao što su nakon rata radili partizani. Ako je uhićen u Hrvatskoj Dubici, onda je prema prevladavajućim komunističkim interpretacijama bilo logičnije da ga se primjerice ubije u tzv. „Dubičkim krečanama“ kao što se primjerice navodi kod Mate Lončara. Kod njega se u napomenama navodi da je „otjeran 26.3.1945.“ Otjeran ne znači ubijen. Datum koji se navodi u njegovom slučaju je takav da je recimo mogao stradati u Jasenovcu tijekom bombardiranja logora od savezničkog zrakoplovstva ili partizanske avijacije. Međutim ako je stvarno stradao u „Dubičkim krečanama“, postavlja se pitanje zašto bi ga netko uopće vodio iz Hrvatske Dubice u logor Jasenovac i onda natrag u „krečane“ ili iz Zagreba preko Jasenovca zaobilazno u “krečane”, a odmah preko Save je Gradina? U jednom od idućih tekstova bit će više riječi o udaljenim stratištima kao što su Dubičke krečane ili Bajića jame.
Jedan od daljnjih zgodnih primjera spomenutih promjena od 28. ožujka je Magdalena/Gina Radivojević. U staroj inačici popisa spominje se da je Magdalena Radivojević rođena 1905. godine nepoznatom ocu u Hrvatskoj Dubici ubijena od ustaša 1942. godine u Jasenovcu, ali u novoj inačici ta ista Magdalena se zove Gina, otac joj je Stevo, rođena je 1904. godine i ustaše su je ubili u Staroj Gradiški. U napomenama se i dalje navode stari podaci, ali se navodi novi izvor podataka POP-HK. Također nije jasno na temelju kojih podataka ili saznanja su autori zaključili da je već spomenuta Magdalena Radivojević u stvari Gina Radivojević i da je stradala u Staroj Gradišci, a ne u Jasenovcu? Da je nekadašnja Magdalena sadašnja Gina znamo po identifikacijskim podacima i po navodu u napomenama jasenovačkog popisa. I u ovom slučaju je do promjene podataka došlo prema novom famoznom izvoru POP-HK, ali tada bi u tom izvoru morali biti podaci koji povezuju dvije naizgled potpuno različite žrtve. Primjerice, kod Kate Zaklanac i Kate Banadinović se navodi da su nestale. Unatoč tome one se nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu. Kod obje su navedene dvije alternativne godine smrti. Tako se kod Kate Banadinović iz Gornjeg Bjelovca navodi se da je stradala 1945. godine, alternativno u napomenama 1942. godine. Prema nekim saznanjima o Banadinovićima čini se krajnje nevjerojatno da se radi o ustaškoj žrtvi iz 1945. godine. U ovom slučaju vjerojatnija bi bila verzija u kojoj „osloboditelji“ iz srbijanskih divizija s „lijepim kapama partizankama“ na glavi imaju glavnu ulogu.
Od izvora dva putića
Primjerice, novim izvorom nije riješen kaos oko prezimena Bodilović, koje se u popisu i napomenama pojavljuje u inačicama Badlović, Bodlović, Budlović. Nije jasno na temelju kojih izvora se navode podaci. Primjerice kod Seke Bodilović jedini navedeni izvor podataka je izjava iz 2010. godine (IZ*BODLOVIĆ=6-12/10) prema kojoj je prezime žrtve Bodlović, a ne Bodilović. To znači da se netočno citiraju izvori ili da se podaci mijenjaju neovisno o izvorima. To prelazi sfera znanstvenog pristupa i takva djelatnost kad pređe granicu propagande u svakoj uređenoj državi postaje predmetom interesa nadležnih službi. Nije to jedini primjer s navedenom kombinacijom prezimena, U popisu se nalaze još tri Milke Bodlović sve približnih godina starosti, neke od tih Srpkinja su iz istog sela gdje su Hrvati velika većina, znači da je broj Srba malen. Zanimljiv je detalj da je treća imenjakinja potpuno iste godine rođenja samo iz drugog sela. Kao izvor podataka za tu treću koincidenciju je Popis žrtava Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. To je ona ekipa koja je utvrdila da je u Jasenovcu poubijano 700.000 pretežno Srba. Stvarno vjerodostojno. Još jedna Milka, ali s prezimenom u inačici Bodilović, također se nalazi u popisu i ako se netko pita, ona je također iz iste generacije samo navodno je iz jednog sela kod Hrvatske Kostajnice, a ne južnije iz okolice Dvora kao većina gore navedenih. Zatim ima žrtava koje se razlikuju samo u tome da se kod imenjakinja navodi malo različito prezime Grubor tj. Gruber, a u napomenama kod nekih znamo da se Gruberi mogu pojaviti i kao Grubori. Kod nekoliko žrtava u napomenama se navodi da su stradali u „direktnom teroru“. To pretpostavljeno znači da njihova smrt nema veze s logorom Jasenovac. Nema smisla sada navoditi sve primjere, ali tipičan je jedan od nekoliko Adirbožića. Kod Sime Adirbožića se navode dva izvora podataka komunistički popis iz 1964 (SZSJ64) i novi izvor POP-HK. Kad se pogledaju ti podaci, to je kao da se ne radi o istoj osobi, već o nekom primjerice kao Dr. Jakyll i Mr. Hayde. Dvije godine rođenja 1880.*/1869., dvije godine smrti 1942.*/1945. i dva mjesta smrti logor Jasenovac/u direktnom teroru u Sunji. Od izvora nadalje sve je bifurkacija. U svakom slučaju novim promjenama i novim izvorima nije riješena niti jedna dvojba s popisa, samo su dodane nove.
Osim gore navedenih primjera promjena podataka ima i nekih jednostavnijih, ali vrlo važnih za razotkrivanje nepouzdanosti ili možda i lažiranja povijesnih izvora. Primjerice, u staroj inačici popisa se nalazio Đuro Vučanin rođen ocu Lazi 1903. godine u Donjim Cerovljanima koji je kako se navodi ubijen od ustaša 1942. godine u Jasenovcu, a jedini navedeni izvor podataka za ovaj zapis je komunistički Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine (SZSJ64). U novoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa Đuro se više ne preziva Vučanin, već Unčanin, a kao izvor se i dalje navodi savezni popis pri čemu se i dalje napominje da tamo kao prezime piše Vučanin, a za novo navođenje prezimena Unčanin se ne navodi nikakav novi izvor podataka. Štoviše, ako se pogleda i kako se čini „uređena“ inačica saveznog popisa iz 1964. godine dostupna na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu, tamo se spomenuti Đuro još uvijek preziva Vučanin. Što bi onda ovo novo prezime trebalo značiti? I koje je točno pokriće za takvu promjenu? Slučajna pogreška, friziranje podataka, nešto treće ili četvrto? Inače u jasenovačkom popisu ima još jedna alteracija prezimena Unčanin/Mučanin, ali kod te grupe čak ni to nije najmanji problem.
Svi u jednom, jedan za sve
Prije zadnjih promjena u jasenovačkom popisu nalazili su se Antun Stepic (1907., otac Antun, Laška Vas), stradao 1942. godine u Staroj Gradiški. Zatim Anton Štepic (1906., otac Anton, Maribor) stradao 1943. godine u Jasenovcu. Mirko Štepic (1906., otac Anton, Šmarje pri Jelšah) nestao u Jasenovcu 1942. godine. U napomenama se navodi ime Milko Stepic i da je stradao u nekom zatvoru. Četvrti je Milko Stepić (nije navedena godina rođenja, nije navedeno ime otca, Zagreb), po nacionalnosti Slovenac, stradao 1942. godine u Jasenovcu. U ovom slučaju izvor podataka je projekt „Dotršćina“. Iz navedenih podataka moglo bi se zaključiti da su neki od navedenih braća ili da se radi o dva para klonova. Cijela dilema riješena je tako da su s popisa nakon najnovijih promjena nestala trojica od četvorice navedenih. Preciznije od navedene četvorice nastao je Mirko Štepic iz Šmarja pri Jelšah. Znači trojica su prividno nestala s popisa, a stvarno se od četvorice kreirala nova žrtva. To bi moglo izgledati kao mali pozitivni pomak u načinu rada kreatora popisa. Međutim, teško je u to povjerovati. U napomenama kod Mirka Štepica može se vidjeti da se tamo nalazi veliki dio podataka i od preostale trojice, ali uz izostanak nekih važnih napomena kao npr. one o stradanju u zatvoru što logično predmnijeva da nije stradao u logoru. Na temelju podataka ne može se bez ranije pohranjenih inačica jasenovačkog popisa naslutiti da je danas jedna žrtva amalgam četvorice lažnjaka. Ovo je primjer jasenovačke tautologije. Od četiri laži ne može nastati jedna istina. Vjerojatno se i u ovom slučaju radi samo o taktičkom povlačenju. Iz iskustva se može reći da se odbačeni podaci ponovo prigodno pojavljuju. Na ovom primjeru se vidi da mjesto rođenja/smrti i godina smrti nisu konstante, već vrlo promjenjive kategorije u jasenovačkom popisu. Isto tako čini se da se nestali ili stradali u nekom zatvoru mogu bez problema pojaviti na popisu ili nestati s njega. Sve u cilju povećanja broja žrtava. Umjesto znanstvenog pristupa problematici žrtava općenito, a posebno onih iz logora iz JUSP-a Jasenovac se ponovo na popis stavljaju u najmanju ruku vrlo diskutabilni podaci. Motivi su jasni. Nisu jasni motivi „hrvatskih“ političara koji to financiraju našim novcem. Možda im je potrebno prosvjetljenje.
BILJEŠKE:
[1] http://www.novilist.hr/index.php/layout/set/print/Vijesti/Hrvatska/Pejakovic-Ne-rijesi-li-se-ustaski-pozdrav-do-komemoracije-morat-cemo-reagirati
[2] POP-HK – Popisne liste Radne grupe za prikupljanje podataka o palim borcima i žrtvama fašističkog terora na području općine Hrvatska Kostajnica, 1973.
[3] Državni arhiv u Splitu, f. 553, Narodni odbor općine Solin, svež. 28, br. 2164/57, S-32/57. Blanka Matković i Josip Dukić, Dugopoljski žrtvoslov, Dugopolje,2011., str 102-103.
[4] MD-DUG – Blanka Matković, Josip Dukić, Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.), Općina Dugopolje, Dugopolje, 2011.
[5] Nikola Banić, M. Koić, Jasenovačko omalovažavanje Vukovara, Hrvatski list, 1.12.2016., s. 46-47.
[6] https://en.wikipedia.org/wiki/Circular_reference
