POVODOM 26. GODIŠNJICE MEĐUNARODNOG PRIZNANJA RH: KNJIGA IZLASKA HRVATA IZ ROPSTVA
Piše: Stjepan Štimac
23 Bog poziva Mojsija za vođu hebrejskom narodu
Poslije mnogo vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, a njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. 24 Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svoga saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. 25 I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih.1
Uistinu je u mnogome sudbina hrvatskog naroda slična sudbini izraelskog naroda, od borbe za opstanak, oslobađanja iz ropstva, holokaust su obadva naroda doživjela. Obadva su naroda činila i greške, Bog tada nije bio s nama, jedino što su Izraelci pustinjom lutali davno prije Krista, dok mi Hrvati pustinjom lutamo i dan danas.
Čovjek snuje – Bog odlučuje, govori stara poslovica. Hrvati stoljećima snivaju svoju državu, no mali smo narod, stoljećima predziđe zapadnog svijeta. Krvave bitke odnijele su milijune mladih života, da ta mladost nije umirala u ratovima i pomorima poput najbestijalnijeg u čitavoj povijesti Hrvata – onog komunističkog, danas bi Hrvata bilo najmanje duplo ili nekoliko puta više, ali okrutan je ovaj svijet i uzima danak u krvi, najviše kod najvjernijih i najčasnijih.
OSLOBAĐANJE ZAPADNE SLAVONIJE U OPERACIJI ORKAN ’91
Piše: David Magdić
U članku autor pruža uvid u jednu od važnijih oslobodilačkih operacija na području zapadne Slavonije tijekom početne faze Domovinskog rata i na temelju relevantne literature i izvora opisuje njezin tijek, značaj i postignute rezultate. Operacija je dobila naziv Orkan i kao takva predstavlja jednu od rijetkih i temeljnih pobjeda 1991. godine, postajući ishodište daljnjeg raspada SAO Zapadne Slavonije, time i same srpske agresije. Operacija Orkan trajala je od 29. listopada a prekinulo ju je Sarajevsko primirje potpisano 2. siječnja 1992. godine.
O DUBROVNIKU, SLOBODI, MRŽNJI I BARBARSKIM DUŠAMA
Piše: Stjepan Štimac
Stari povijesni, svjetski moćni i slobodarski grad Dubrovnik u svojoj je povijesti prošao mnoge ratove i ostao prepoznatljivo svoj, naš – hrvatski. Jedan od tih ratova vodio se i devedesetih kad su barbari opet pohrlili privučeni ljepotom i pretpostavkom lake pljačke i svakovrsnog zuluma nad, po njihovom mišljenju, nemoćnim stanovništvom tog starog i predivnog hrvatskog i svjetskog grada.
No nisu barbari očekivali da ispod te uistinu svjetske ljepote kuca moćno dubrovačko-hrvatsko srce i u svom ludilu, opijeni moći koju pronađoše u snazi oružja i odsustvu morala i savjesti, učiniše povijesnu pogrešku, a trajni biljeg njihovog sramotnog barbarstva ostade zapisan u srcu naroda i zidinama grada povijesti i budućnosti.
HOS NAŠ PONOS – U OBRANI DUBROVNIKA
Piše. Jure Soldić
Ovogodišnja 25. obljetnica deblokade Dubrovnika i oslobođenja juga Hrvatske je bila krnja obljetnica. Naime, službeni protokol je zbog političke (ne)korektnosti jednostavno izbacio ikakav spomen na doprinos IX. bojne HOS-a obrani i oslobođenju Dubrovnika i juga Hrvatske. Dragovoljci pod znakom HOS-HSP-ZA DOM SPREMNI tako su opet po tko zna koji put grubo uvrijeđeni od odnarođenih političkih elita, koje svoje udobne živote mogu u velikoj mjeri zahvaliti upravo žrtvi HOS-ovaca.
Već početkom studenog 1991. godine 3 voda IX. bojne HOS-a stižu u pomoć gotovo potpuno opkoljenom Dubrovniku, a krajem istog mjeseca im se pridružuje još 7 HOS-ovaca te zajedno s ostalim braniteljima izdržavaju najžešći udar crnogorsko-srpsko-jugoslavenskih snaga, koji se dogodio 6. prosinca 1991. godine.
OBLJETNICA ŠKABRNJSKOG MASAKRA
Piše. Jure Soldić
Tog dvostruko tužnog dana 18.11.1991. (Vukovar je pao isti dan) u napadu na Škabrnju sudjelovalo je tridesetak tenkova, više stotina Srba bilo pobunjenika bilo vojnika JNA uz pomoć helikoptera. Uz tako nepovoljan odnos snaga branitelji nisu imali nikakve prilike za uspjeh te je usprkos srčanosti i požrtvovnosti istih Škabrnja pala.
Zločini koji su uslijedili po ulasku agresorskih snaga u selo bili su stravični. Međunarodne konvencije o postupanju prema zarobljenicima nisu se poštivale kao ni u ostalim mjestima koja su pala u srpske ruke. Civili uključujući žene i djecu te branitelji bili su izvrgnuti bolesnom iživljavanju: prebijanja, pucnjave, klanja te gaženje tenkovima bili su samo neki od načina kako su Hrvati u Škabrnji skončavali svoje živote. Sva materijalna dobra su opljačkana, a što se nije dalo opljačkati uništeno je. Bolje nisu prošle ni crkvene građevine koje su bile ili potpuno ili djelomično uništene.
ALIJA ŠILJAK: MI ĆEMO POBIJEDITI JER MI SMO – SPREMNI!
Piše: Blanka Matković
Tekstovi o Aliji Šiljku i njegovom doprinosu Domovinskom ratu relativno su rijetki, a mnogi se pozivaju na uvodni tekst u jedan od novinskih intervjua koje je dao Šiljak:
“Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku.”
JASENOVAC U DOMOVINSKOM RATU: ČETNIČKA PROPAGANDNA MAŠINERIJA PRED KOJOM HRVATSKA DIPLOMACIJA OSTAJE NIJEMA
Piše: Blanka Matković
U petak 6. siječnja objavili smo dokument iz svibnja 1992. koji svjedoči o situaciji u Jasenovcu tijekom četničke okupacije. Taj dokument savršeno ilustrira modus operandi koji je tzv. Jugoslavenska armija sa svojim „partizanskim“ brigadama primjenjivala i na srpsko stanovništvo – palež i pljačka koji su lokalno stanovništvo prisilili na razmišljanje o napuštanju njihovih domova.
Ono što u ovom dokument privlači posebnu pažnju dva su znakovita detalja.
Dokumenti:
JASENOVAČKI SRBI 1992: RAZMIŠLJAMO O NAPUŠTANJU NAŠIH DOMOVA JER NAS NAŠA VOJSKA PLJAČKA
Na jučerašnjem domjenku Srpskog narodnog vijeća Vladimir Božović, izaslanik srpskog premjera Aleksandra Vučića, zatražio je za Srbe u Hrvatskoj ostvarivanje svih prava po europskim standardima istaknuo je da Srbija ima ulogu faktora stabilnosti u regiji. “Tragičnu i strašnu prošlost ne možemo promijeniti niti je zaboraviti, ali na osnovu povijesnih činjenica, humanosti, zajedničkih europskih vrijednosti moramo i možemo mijenjati sadašnjost i budućnost”, kazao je izaslanik srbijanskog premijera.
Božović se naravno osvrnuo i na Jasenovac naglasivši da “narod s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši ne smije i neće ni pred kim pognuti glavu, već će uspravljena čela i pogleda, istinom, pravdom i ljubavlju gledati naprijed u bolju budućnost” uz poruku svim Srbima da će ih “matična država Srbija” braniti svim raspoloživim sredstvima kada budu ugroženi.
Božovićeva retorika podsjeća na onu s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, no ono što Srbi u Hrvatskoj nisu znali 1989., 1990. ili 1991. doznali su 1992. Pa pogledajmo onda na koji je način “matična država Srbija” branila “ugroženi narod” i to baš onaj s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši.
Poveznica na cijeli dokument (French)
VOĆIN – 25 GODINA OD SRPSKOG ZLOČINA NAD HRVATSKIM CIVILIMA
Piše: Drago Štokić
Ove godine navršava se 25 godina od strašnog zločina nad civilima u Voćinu i okolici koji su počinili četnički banditi 13. prosinca 1991. godine.
Prije nekoliko dana napokon je podignuta optužnica protiv 29 okrivljenika zbog počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika te kaznenog djela uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika. Kako prenosi portal Dnevnik.hr, optužnicom se okrivljenicima stavlja na teret da su od sredine srpnja do sredine prosinca 1991. godine u mjestima Voćin, Hum Krasković i okolici, prvookrivljeni Borivoje Radosavljević (komandant štaba TO Podravska Slatina), drugookrivljeni Rajko Bojčić (zapovjednik vojnog štaba u Voćinu), trećeokrivljeni Borivoj Lukić (zapovjednik „Zvečevskog odreda“), četvrtookrivljeni Z. M., petookrivljeni M. E., šestookrivljeni M. C., sedmookrivljeni M. S. i osmookrivljeni LJ. N. kao zapovjednici paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva naređivali ostalim okrivljenicima, sebi podređenim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, da nezakonito uhićuju civile pripadnike hrvatske nacionalnosti, uzimaju ih kao taoce, pljačkaju civilno stanovništvo, surovo i bestijalno zlostavljaju, muče i ubijaju civile i ratne zarobljenike te ruše kuće i gospodarske objekte stanovnika hrvatske nacionalnosti, kao i sakralne objekte.
Prema dostupnim izvorima nitko od okrivljenika se ne nalazi u Hrvatskoj pa će im se svima suditi u odsustvu.
DJELOVANJE EZ U JUGOSLAVENSKOJ KRIZI: HRVATSKI URED PRI PROMATRAČKOJ MISIJI EZ 1991-92 – SJEĆANJA SUDIONIKA
Piše: Roman Malarić
Europska zajednica (EZ) je tijekom jugoslavenske krize (krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća) nastojala na razne načine utjecati na događaje u bivšoj Jugoslaviji.
U to vrijeme ona je predstavljala zajednicu od 12 država koje su iako ujedinjene radi postizanja stanovitih zajedničkih ciljeva imale i svaka svoje vlastite interese što se u velikoj mjeri odražavalo i na ukupno djelovanje te asocijacije koje je katkada ili bilo slabo koordinirano ili je kasnilo za događajima na terenu.
U prvo je vrijeme EZ (kao i druge relevantne međunarodne institucije, organizacije, pa i velike sile) podržavala opstanak Jugoslavije uz demokratizaciju političkih odnosa. Vidljivo je to, među ostalim i po Deklaraciji o budućim odnosima Jugoslavije i Europske zajednice iz prosinca 1990. godine prema kojoj je u budućnosti bio predviđen i ulazak Jugoslavije u Europsku zajednicu, a takvo stajalište je potvrđeno i u posebnoj Deklaraciji Europske zajednice iz ožujka 1991. godine u kojoj je navedeno da najbolje izglede za ulazak u Europsku zajednicu ima Jugoslavija, ali samo „ujedinjena i demokratska“. Ovo stajalište potvrđeno je i prigodom dolaska izaslanstva EZ-a u Beograd u svibnju 1991. godine, kada je naglašeno „da raspad Jugoslavije ne bi bio rješenje za njezine političke i privredne probleme“.
29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU
Piše: Peter Anthony Ercegovac
Tito. Četiri slova. Da! Tko bi ikada pomislio da četiri slova mogu simbolizirati toliko mnogo za jednu zajednicu. Da bi samo četiri slova mogla postati simbol represije i pokoravanja za jedan narod. Ova četiri slova bila su postavljena na brdu iznad grada ne bi li se narod konstantno podsjećalo tko je gazda. Uklanjanje ta četiri slova poslat će jasnu poruku onima koji su ona slova iznad grada i postavili da su njihov šef i njegovo nasljeđe mrtvi. Uklanjanje natpisa TITO na brdu Marjan u Splitu 29. studenog 1991. i to usred rata bio je znak da je situacija zauvijek promijenjena. Ova četiri slova koja su trebala predstavljati spomenik za vječnost tog su kasnojesenog mediteranskog dana uklonjena u svega 10 minuta. U tih 10 minuta pripadnici 9. bojne HOS-a su bušilicama jednostavno uklonili vijke koji su ta slova pridržavali za njihove temelje i posljednji trag Titovog fizičkog prisustva je nestao. Predvođen njihovim legendarnim zapovjednikom i predsjednikom splitske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) pokojnim Jozom Radanovićem taj čin demonstrirao je narodu da su Jugoslavija i komunizam stvar prošlosti. Barem je on tako mislio…
Poveznica na cijeli članak (English version)
JEDAN POGLED NA BITKU ZA VUKOVAR 1991.
Piše: Stipo Pilić
Bitka za Vukovar se od početka nastojalo relativizirati i instrumentalizirati za privatne, grupne, državne i razne političke ciljeve. To nije čudno, jer središtima „većih“ i „manjih“ moći svaka pojava sile i moći izvan njihova dosega i nadzora ugrožava, slabi i uništava njihovu moć. U tom smislu odnos prema toj bitki, kao uostalom prema svim događajima većeg značenja do danas stalno se pokušava relativizirati, instrumentalizirati, politizirati i na tim osnovama ideologizirati. Zato nije slučajno da su ti pokušaji od početka išli ne samo od političkih struktura, njihovih obavještajnih poluga i središta, nego i od znanstvenih ustanova i to hrvatskih, a na žalost i od hrvatskih povjesničara koji kotiraju visoko kao Hrvati u znanstvenim i društveno-političkim krugovima Hrvatske. To samo po sebi govori kako i koliko je povijest „službena“, a kako i koliko doista polazi od izvora, dokumenata i činjenica i na njima razvija priču i dolazi do spoznaja i zaključaka.
Nema sumnje da je bitka za Vukovar ključna i najznačajnija bitka Domovinskog oslobodilačkog rata od 1991.-1995., iako je u Hrvatskoj te 1991. bilo još značajnih i znamenitih bitki koje su imale važno i značajno mjesto kao što je bitka za Dubrovnik, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac ili Osijek. Sve su one na svoj način vrijedne i važne, sva su ta mjesta također geopolitički važna i značajna, ali na vrhu prije i poslije svih je bitka za Vukovar. Dapače, osobno smatram da je to najvažnija i najznačajnija bitka koju je hrvatska nacija vodila u cijeloj novovjekovnoj povijesti od XVI. st. do danas.
THE BATTLE OF NUŠTAR:
THE FIRST AND LAST DEFENCE LINE OF THE CITY OF VINKOVCI
Piše: Peter Anthony Ercegovac
Nuštar from the very beginning of the war found itself in an awkward strategic position, being a Croatian village surrounded by villages with majority ethnic Serbian populations. Already as hostilities began in July 1991 throughout Eastern Slavonia and Baranja local authorities began to reorganise civil defence along military lines. Volunteers were sought from the local community to man guard posts along major traffic routes and the periphery of the town in order to scout the activities of the JNA. Most were young people in their late teens and early twenties. Though young they came from many forms of life: students, agricultural workers, labourers as well as doctors and schoolteachers. Whilst the first initial defence positions were established the population of the village slowly withered away as families and elderly people left to more secure Croatian cities behind the front lines.
15.11.1991.:RAZARAČ SPLIT JE DOŠAO,
ALI NAŠ RADIO I DALJE SE ČUO
Piše: Blanka Matković
„Napad na Split – Preokret u ratu na moru: Jadran više neće trpjeti blokade“, naslov je teksta objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 16. studenog 1991., dan nakon napada na grad Split. Bile su to proročanske riječi jer bojevi u Splitskom i Korčulanskom kanalu ( 15. i 16. studenog 1991.) predstavljali su velike pobjede tada još mlade Hrvatske ratne mornarice (HRM) nad znatno nadmoćnijom Jugoslavenskom ratnom mornaricom (JRM). Ovim pobjedama HRM je deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika, i uspostavila normalne komunikacije na moru, a JRM je bila prisiljena povući se iz unutrašnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu odakle njeni brodovi više nisu isplovljavali radi bojnih djelovanja i odakle su se konačno povukli u svibnju 1992. Osjećaji ponosa i sreće koje smo tada osjetili nažalost nisu potrajali. 18. studenog pao je grad Vukovar, a istog i narednog dana (19. studenog) okupirana su ravnokotarska sela Škabrnja i Nadin gdje su srpski teroristi masakrirali velik broj mještana.
TOMORROW JERUSALEM:
Lawfare as a Means of Defining Military Doctrine in the 21st Century, IDF as an example to the CDF in the Wake of the ITFY in the Hague
By dr. Peter Anthony Ercegovac
& Marinko Tomašić
“The military leadership represents the part, while the national political leadership represents the whole, the inclusive vision of the nation’s resources in its striving for survival”
Major General Israel Tal, IDF
It was in the Spring of 2007 whilst working with the Assistant Director of Croatia Caritas Vice Batarelo that a conversation arose that was to provide the inspiration for this essay. Discussing the plight of the Croatian state and national identity in the wake of then seven years of the post-Tuđman era Batarelo mentioned to me that what struck him, after years of preparation for his doctorate, was the strength of desire for return amongst world diasporas and how in many ways they recognized the need for a strong national identity tied to the nation-state at a more deeper fundamental level than those who had never left their homelands. For him it was a hunger for belonging, survival and continuum best summed up by the old Jewish blessing given when families gathered to celebrate the Passover that they would one day return to Jerusalem, or as the family elder would recite “tomorrow Jerusalem”. For me, as a specialist in the field of counter-terrorism with field experience with national and religious movements from Northern Ireland and the Basque Country to Indonesia and the Middle East, the question took a different slant, ie, what to do once one we arrived in Jerusalem? Does this mean that all goals were achieved and now the nation could rest on its laurels? What if others coveted Jerusalem? Who would then ensure the place of the nation once it returned to the international fold through the attainment of statehood.
Poveznica na cijeli članak (1)
Poveznica na cijeli članak (2)
Poveznica na cijeli članak (3)
Poveznica na cijeli članak (4)
Poveznica na cijeli članak (5)
Poveznica na cijeli članak (6)
Poveznica na cijeli članak (7)