Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 11. siječnja 2018. (PDF)
Do sada je objavljeno oko 2.000 imena osoba s mrežnog jasenovačkog popisa Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac za koje postoje podatci da nisu stradali u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a za više od 8.000 navodnih žrtava to je pokazano pomoću demografskih podataka, statistika, računalnih simulacija itd. To znači da je prema do sada objavljenim podatcima na popisu preko 10.000 tj. oko 12% imena kojima tamo nije mjesto, a biti će toga još. Brojke su takve da prelaze svaku granicu moguće pogreške ili slučajnosti. Na popisu se nalaze i navodne dječje žrtve koje su prema napomenama sredovječni ljudi u četvrtom desetljeću života. Osim umrlih nakon Drugog svjetskog rata na jasenovačkom popisu nalaze se i stradali u drugim logorima i to ne samo u ND Hrvatskoj, već i stradali u njemačkim, talijanskim i srpskim logorima. Na popisu se nalaze i imena stradalih u transportu iz Lepoglave, a zanimljivo da ima i stradalih u tadašnjem SSSR-u. U nedostatku stvarnih žrtava na popis su se stavljali i poginuli kao pripadnici komunističke gerile tzv. partizana stotinama kilometara daleko od Jasenovca kao npr. Albert Vladislović. Zanimljiv je slučaj Ernesta Lederera koji je nakon kratkotrajne internacije pušten iz Jasenovca u studenome 1941. godine, zatim je bio u interniran u talijanskim logorima i na kraju je poginuo kao komunistički gerilac u borbama oko Siska. Na popisu su čak i žrtve partizanskog bombardiranja logora iz 1944. i 1945. godine. Kod nekoliko navodnih žrtava uopće nije naveden izvor podataka, a kod brojnih drugih navedeni su fantomski izvori kao primjerice KĆ-NAŠ za koje nema objašnjenja u kraticama. Takve neznanstvene podatke može tolerirati samo loša politika. Kakvih sve podataka ima u jasenovačkom popisu dobro ilustrira slučaj Milana Radmanovića. Naime njegov otac se prema podatcima s popisa zove Slak. Ovakva „ET“ imena naročito su česta kod navodnih romskih žrtava. Nisu samo imena iz svemira već i mjesta rođenja. Primjerice, kod Matilde Karlo se u napomenama navodi da je rođena u selu Sputnik. Ne radi se o šali, već o sasvim ozbiljnim podatcima iz popisa žrtava temeljenog na „znanstvenim“ osnovama koji pruža državna institucija. Vlast bi se trebala zapitati kakva je to znanost i u ime koje države se to radi? U nastavku ovog članka dan je opis i pregled članaka objavljenih od prethodnog preglednog članka do danas. Nastavi čitati N. Banić i M. Koić: Pregled 2017. godine s obzirom na jasenovački popis
Nedavno je jedan (bjelo)svjetski povjesničar u razgovoru s novinskom agencijom iz dijela Bosne i Hercegovine koji se pompozno naziva Republika Srpska govorio sve i svašta o povijesti o kojoj vjerojatno zna malo ili ništa te je tom prigodom spomenut i logor za djecu u sklopu Jasenovca. I sam mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi brojne navodne dječje žrtve, iako je u desetcima tekstova izravno pokazano kako su mnoge od žrtava s jasenovačkog popisa lažne, kako uključuju i poznate osobe iz javnog života moderne Hrvatske, osobe koje je kao starce moguće vidjeti na videozapisima itd. Ima jedna starozavjetna priča o sucu Gideonu i 300 ratnika u borbi protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja. Smisao te priče je da nije potrebna velika vojska da se porazi neprijatelj, već predanost i srčanost. U Domovinskom ratu se dobro vidjelo da kao u onoj narodnoj boj ne bije svjetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Neprijatelj je, nakon što je prestalo brektanje traktora, shvatio samo dio te narodne mudrosti i misli da im je za pobjedu u miru dovoljna predanost laži i poneki bjelosvjetski arbitar. Groteskno je vidjeti Židova Gideona kako u suradnji s tvorevinom nastalom na genocidu propovijeda o holokaustu. U ovom teatru sjena sve su uloge već podijeljene, radnja se zna, ali kraj priče uvijek ovisi o sporednim ulogama – malim ljudima. U ovom slučaju o malim Hrvatima jer veliki su već prerasli granice ove za njih premale države. 
Iza ove knjige nalazi se priča o kojoj su do ovog trenutka znali samo suosnivači naše udruge. Prije pet godina i nekoliko mjeseci Stipo Pilić i Blanka Matković bili su samo dvoje ljudi za čije dotadašnje radove nitko nije pretjerano mario. Gradivo o poslijeratnom logoru Jasenovac već je bilo prikupljeno, a rad je tek trebalo napisati. Njihov zaključak je bio da će napadi na njihov rad i njih osobno uslijediti nakon objave tog rada te da je jedini način da se takav rad zaštiti i Istina pusti u svijet taj da jedno od njih dvoje ode u iseljeništvo i ondje temu ove knjige pokuša obraniti kao disertaciju na poslijediplomskom studiju. Zbog obiteljskih i drugih obveza, taj netko nije mogao biti Stipo Pilić. Stoga je morala biti Blanka koja ionako nije mogla dobiti posao i nekamo je morala otići. Jednog dana davne 2012. oboje su sjedili u hodniku Hrvatskog državnog arhiva i u tajnosti dogovorili plan. Svi naši znanstveni rezultati, objavljeni radovi te ostalo što možete pročitati na našoj web stranici rodilo se toga dana. U međuvremenu je naša udruga pretrpjela brojne udare, prijetnje i pokušaje sabotaže, naročito pljuvanja i omalovažavanja Stipe Pilića i Blanke Matković. Izdržali smo ih znajući da će naš dan doći. Nove knjige već su u pripremi. Neka Istina o hrvatskoj povijesti i Domovini konačno ide u svijet. Više ništa i nitko ne stoji na tom putu.