72 GODINE OD PARTIZANSKIH ZLOČINA U ŠIROKOM BRIJEGU

72 godine su prošle od partizanskog zauzimanja Širokog Brijega i zločina počinjenih nad širokobriješkim franjevcima, braniteljima i civilima. Uoči, tijekom i nakon Mostarske operacije, odnosno zajedničkog djelovanja postrojbi VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije II. crnogorskog korpusa NOVJ u borbama koje su se od 6. do 16. veljače 1945. vodile na području Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, postrojbe 9., 19. i 26. dalmatinske divizije VIII. korpusa počinile su veći broj ratnih zločina nad hercegovačkim Hrvatima, među kojima je bilo vojnika, civila i svećenika. Većina žrtava ubijena je i pokopana na teritoriju Hercegovine, no dio je odveden prema Hrvatskoj i ubijen na dalmatinskim stratištima kod Vrgorca i Zagvozda. O ovim događajima opširnije se može pročitati na web stranici Stopama pobijenih i u izvornom znanstvenom radu Blanke Matković koji je pod naslovom “Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ u Hercegovini početkom 1945. godine” objavljen u zborniku Hum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (Br. 7, 2011.). Člankom se analiziraju već poznati podatci o ovim događajima te nadopunjavaju s dosad neobjavljenim dokumentima iz arhivskih fondova koji se danas čuvaju u The National Archives u Londonu, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Državnom arhivu u Splitu s ciljem utvrđivanja postrojbi odgovornih za pojedine zločine.

Ovdje izdvajamo dio tog rada u kojemu su citirani partizanski dokumenti o zločinima u Širokom Brijegu:


O borbama kod širokobriješkog samostana svjedoči i neposredni sudionik – dopisnik brigadnog lista „Glas štampe“ (Glasilo 11. dalmatinske brigade ) od broj 6 od 11. veljače 1945. u kojemu se u tekstu pod naslovom „11. dalmatinska udarna u bitci za Hercegovinu“ navodi sljedeće:

„Skoro će osam sati a još nema nikakove jače borbe po kojoj bi se dalo zaključiti da je počela bitka za Široki Brijeg. Tako je bilo sve do 12 sati kad je nakon malo žešće minobacačke vatre ostala obavijena dimom i plamenom zgrada gimnazije kod manastira. Baš se u njoj nalazio švapski brlog i sada je oganj bio taj koji je učinio kraj tome prljavom leglu. Mnogostruka minska polja oko manastirskih zgrada sprečila su nas da učinimo prodor u sam manastir koji su pretvorili u tvrdjavu – pravi Alkazar! Dan borbe koja je uveče bila na kulminaciji doveo nas je do 50 metara od njihove glavne linije obrane. Tokom noći oni poduzimaju ispade, ali bez uspjeha i mi ostajemo kroz noć tako blizu da smo mogli pratiti svaki pa i najmanji beznačajan njihov pokret. Pet sati je ujutro. Počeo je opći napad. Strahovita vatra … tenkovskog bataljona stvara užas. Bijeli dim zidova koji su pretvarani u bijelu prašinu obavio je prostor oko manastirskih zidina. Svaki ulaz i svaki prozor starih zidina manastira bio je pretvoren u mitraljesko gnijezdo. Sjeverni manastirski toranj skoro je porušen, da bi se neprijatelja otjeralo iz njega. Predvorje manastira sa iskopanim podzemnim bunkerima bili su smatrani neosvojivim. Medjuprostor – park manastira, koji je dijelio minsko polje od manastirskih zidina, bio je sav iskopan rovovima i utvrdjen. Dva protukolca štitili su svaki prolaz i onemogućili čišćenje postavljenih mina. Forsirali smo napad ispočetka samo sa dvije čete da bi na kraju u jurišu uzela učešća tri bataljona: drugi, treći i četvrti. Želja svih naših boraca bila je prodor pod svaku cijenu! Naša pješadija usprkos svojoj zaprečnoj vatri već prodire na liniju odbrane neprijatelja i ostavlja za sobom minska polja. I baš u tom momentu, kada je žestina borbe već bila dostigla vrhunac, pojavljuju se naši tenkovi kao čelične grdosije, ali ovog puta sa partizanskom petokrakom, uvukli su se u unutrašnjost manastirske obrane i počeli sa razaranjem. Pješadija u tom momentu bila je upravo bijesna. Po zaštitom naših tenkista prebacujemo se i već penjemo na zidine manastira. Moral i upornost neprijatelja sada već popušta, da se malo zatim pretvori u strah i bježanje. Napuštali su rov po rov, bunker po bunker, čišćeni su i izbacivani redom iz pojedinih zgrada manastirskog kompleksa. Borba je trajala svom žestinom 7. februara preko četiri sata, ali je završila onako kako se svršavaju sve borbe koje 26. započne. Završilo se pobjedom, a ostaci „Vražje divizije“, koji su nam pobjegli sa dalmatinskih otoka, našli su svoj grob pod zidinama ovog hercegovačkog samostana. Šest uobraženih njemačkih zvijeri sa šest šaraca tvrdoglavo i pakosno jurnuli su na nas da nas izbace iz manastira. Šest švapskih mitraljezaca sa pomoćnicima isto tako tvrdokorno pošli su jurišem da bi nas izbacili. Naš „Ljubušak“ – Ćazim učinio je kraj njihovoj tvrdoglavosti i zaustavio njihov bijes. Uzeo je svoj „Šarac“, raskoračio se i odapeo – mahnuvši „Šarcem“ s desna na lijevo. Ćazim – „Ljubušak“ učinio je kraj njihovoj uobraženosti i izliječio ih zauvijek. M.G.“[1]

Na ove se događaje osvrnula u „Borba“, koja je 8. veljače 1945. objavila uvodni članak pod naslovom „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama“, u kojem se među ostalim kaže:

„Prema bosansko-hercegovačkim fratrima…naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“[2]

Isto glasilo ističe da je „Široki Brijeg jedno od najzloglasnijih ustaških uporišta u Hercegovini“ te da su „likvidiranjem ovog uporišta, jedinice Narodno-oslobodilačke vojske sveteći nevine žrtve naših naroda i kažnjavajući ratne zločince zadale težak udarac ostacima ustaša u Hercegovini.“[3]

U Obavještajnom dnevnom pregledu načelniku OZN-e za Hrvatsku od 5. veljače 1945. ističe se da je pokušaj prodora Hrvatskih oružanih snaga iz Mostara prema Širokom Brijegu bio

„inspirisan i organizovan od Franjevaca iz Širokog Brijega. Po selima širene su parole: ‘Živjela ustaška sloboda. Smrt partizanima. Živio ustaški ustanak za oslobođenje’. Našim borcima pucano je u leđa. Uz ustaške snage učestvovalo je i oko 200 križara.“[4]

U dnevnom pregledu od 6. veljače također se navodi da je

„nedavni neprijateljski ispad u zapadnoj Hercegovini imao širi vojnički i politički značaj, jer je uporedo organizovan od Franjevaca oružani ustanak naroda koji je, prema izvještaju VIII. korpusa, pucao sa svih strana na naše jedinice…Prema izvještaju Štaba mornarice gotovo sav narod na prostoru Široki Brijeg-Ljubuški-Čapljina-Mostar potpomagao je ustaše. Izvještaj kaže da je ova saradnja bila savršeno organizovana.“[5]

O navodnim sudjelovanjima hercegovačkih fratara u borbama izvještava III. sekcija OZN-e Oblasti VIII. korpusa 5. ožujka 1945. ustvrdivši da su

„naročito podršku za organizaciju UNS-a[6] i GESTAPO-a[7] na tamošnjem terenu imali od strane klera, koji je za nas predstavljao najaktivnijeg i najopasnijeg neprijatelja. U nekim slučajevima uspjeli su se vezati u cilju prikupljanja podataka i sa našim vojnicima koji su boravili i operisali na tome sektoru… U međuvremenu i pozadina je bila potpuno organizirana za… ‘ustanak’, a kojim su rukovodili fratri tako da su u Ljubuškom počeli pucati na našu vojsku i ustanove još prije povlačenja i dolaska samog neprijatelja. Ponovnim dolaskom naših jedinica na taj sektor, veći dio stanovništva pobjegao je skupa sa neprijateljem u Mostar kojih je našim ulaskom u Mostar pohvatano oko 200 i predano na daljni postupak OZN-i za Hercegovinu[8]. Isto tako sa neprijateljima su pobjegli i fratri iz Humca i Čitluka. U Humcu ih je bilo 11 od kojih je 9 pobjeglo, a u Čitluku 10 koji su svi utekli sa neprijateljem. Detaljnije o fratrima kao i neke dokumente donijet će sobom drug p.pukovnik Bulović…Od ‘škripara’ su bili organizovane manje i veće diverzantske grupe, od kojih je bila najbrojnija i najaktivnija skupina pod rukovodstvom fratra Berte Dragičevića, koja je brojila 3-4 ljudi, a koja je u posljednjim borbama uništena od strane naših jedinica. Fratar Berte Dragičević utekao je neprijatelju u Mostar, odakle se sa njim povukao.

U borbama između Širokog Brijega i Mostara na položaju i u prolazu kroz naše jedinice, uhvaćen je od strane OZN-e III. brig.IX. div. Šestoškolac franjevačkog konvikta u Širokom Brijegu Mile Šimić, koji se je prethodno radi lakšeg prolaza bio obukao u žensku robu. Njegov zadatak bio je uhvatiti vezu između neprijatelja koji je držao front prema nama i ‘kamišara’ i ‘škripara’ u pozadini, kao ni prikupiti podatke o našim snagama.“[9]

U Operativnom izvješću I. hrvatske divizije KNOJ-a upućenom načelniku OZN-e za Hrvatsku 24. ožujka 1945. ističe se da su tijekom operacija kod Ljubuškog potkraj siječnja 1945.

„prilikom prolaska kroz sela na tom sektoru, naši borci, koji su odstupali bili dočekivani vatrom iz kuća. Protuofenzivom naših jedinica neprijatelj je odbačen, zauzet je Široki Brijeg i Mostar, kažnjena su sela iz kojih je pucano, a neprijateljsko stanovništvo vidjevši snagu VIII. udarnog korpusa i neprijateljski neuspjeh postalo je barem prividno privrženije nama.“[10]


Prijepis dopisa Kotarskog komiteta KPH Imotski svim općinski komitetima i partijskim ćelijama na području kotara Imotski (objavljeno u zborniku dokumenata “Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e“, priredili Blanka Matković i Ivan Pažanin u ožujku 2011.)

Kotarski komitet K.P.H.

Imotski, 26.II.1945.

SVIM OPĆINSKIM KOMITETIMA I PARTIJSKIM ĆELIJAMA

na našem kotaru

       Dragi drugovi!

       Obizorm na današnju situaciju na našem kotaru i prije kratkog vremena vidimo da se je ona u stvari poboljšala u ovo posljednje vrijeme. Razlog za to jest uspjesi naših vojnih jedinica na Širokom Brijegu i Mostaru.

       Poslije oslobodjenja Mostara ostavilo je dubok utisak na one koji su se krili po škripovima i koji su dezertirali iz vojnih jedinica ili onih koji su bili u kamišarima. Veći dio bi se danas njih prijavio negdje na rad, a ima ih još koji uporno stoje na tome da se i dalje kriju po škripovima i bunkerima. Vi ove današnje momente niste u dovoljnoj mjeri iskoristili iako ste ih mogli iskoristiti, i sve one koji se kriju okupiti i zaposliti negdje na rad ili koji su sposobni poslati ih u operativne jedinice. Vi ste se naučili da sporo rješavate te stvari i što se dogadja da nas dogadjaji pretiču i mi ostajemo na repu masa.

   Medjutim mi moramo iskoristiti danas priliku koja nam se pruža, a to je da pomognemo jedinice IV. Splitske brigade pri vršenju hapšenja ili hvatanja i traženja onih koji se još kriju. Ona danas ima zadatak taj i ona će ga izvršiti jedino uz pomoć vašu i neće se dogadjati nikakovih nepravilnosti. Ako im mi ne budemo pri tome pružali dovoljno pomoći onda će se dogoditi niz nepravilnosti koje ćemo mi morati kasnije sa našim političkim radom ispravljati. Dogadjati će se i to da će pojedini odbornici J.N.O.F. ili Narodno O. Odbora biti hvatani i slati u vojne jedinice. Sa druge strane kada to budu vidjeli ostali odbornici onda oni više neće raditi onako kako treba jer će im uvijek biti na pameti da će ih vojska uhapsiti. Takodjer će se dogoditi da će SKOJ-evci biti hvaćani i USAOH-ovci čime ćemo mnogo osakatiti naše organizacije i rad se neće odvijati pravilno. Zato pred vama stoji zadatak: da se povežete sa svakom jedinicom koja bude na terenu i imala zadatak da hvata dezertere i škripare i da vodite računa da se nijedan pravi odbornik J.N.O.F. ili N.O.O. ili SKOJ-evac ili USAOH-ovac ne uhvati i sprovede u operativnu jedinicu, nego da u stvari budu uhvaćeni oni koji se kriju i koji su naši neprijatelji. Za sve nepravilnosti ili štićivanje pojedinih ljudi koji nisu potrebni na terenu snosit će odgovornost Općinski komiteti i Partijske ćelije u selima. Zato ozbiljno shvatite ovaj zadatak i nemojte da se budu dogadjale nepravilnosti. Za svaku nepravilnost ili zaštićivanje biti će pozvana dotična organizacija ili drug u odgovornosti i snositi će sam teškoće. Neka znate da neće biti nikakovog opravdanja ako se ostavio kod kuće koji dezerter ili šrkipar.

      Mislimo da ste toliko svjesni i da će se stvari odvijati u redu i pravilno.

Drugarski vas pozdravljamo:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

M.P.[11]                                           Za Kot.Kom.K.P.H.

Polit. Sekretar

Mate….[12] [v.r.]

_____________

Original, strojopis

Državni arhiv u Splitu, f.448, Kotarski komitet KPH Imotski, kut. 33, KP-33/1184

 

 BILJEŠKE:

[1] Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, 287-288. Glas štampe, br.6, 11. veljače 1945. , str. 3. „Glas štampe“ u broju 12 od 25. ožujka 1945. objavljuje i svjedočanstvo spomenutog Taslida Ćazima iz Ljubuškog, koji izjavljuje da „smo na Širokom Brijegu svi bili oduševljeni, a naročito onda kada smo opazili naše tenkove. Prva četa koja je zauzimala samostan jurnula je na bunkere. Uh, što sam šišao iz stojećeg stava!“

[2] Pedeseta godišnjica širokobrijeških mučenika (1945.-1995.), 33-34. Milan Ilinić, „Operacija“ Široki Brijeg, http://www.pobijeni.info/userfiles/Operacija%20Siroki%20Brijeg.pdf, 73.

[3] „Operacija“ Široki Brijeg, 74-75. Slično Glasu štampe i Borbi piše i Slobodna Dalmacija u broju od 25. veljače 1945. u tekstu pod naslovom „Fratarska mantija sakrivala je zločince i izdajice“. (Vidi: HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 37.18)

[4] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47. Druga dalmatinska proleterska brigada, 295.

[5] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.

[6] Ustaška nadzorna služba.

[7] Geheime Staatspolizei (njemačka Državna tajna policija).

[8] Anić također ističe da se „velika skupina ustaša, oružnika, civila svih uzrasta i konfesija pokušala probiti prema Mostaru, ali je zarobljena i upućena prema Splitu“. VIII. dalmatinski korpus NOV Hrvatske, 61.

[9] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.

[10] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 13.1.1.

[11] Pečat Kotarskog komiteta KPH Imotski

[12] Prezime nečitko

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me