U posljednja dva tjedana, odnosno od objave teksta M. Koića, Blanke Matković i Nikole Banića pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića” u Hrvatskom tjedniku 2. veljače o. g. i odgovora Blanke Matković Zvonimiru Šeparoviću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 9. veljače o. g., zaprimili smo nekoliko upita o našem odnosu prema spomenutom Zvonimiru Šeparoviću koji se u svom intervju, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 12. siječnja o. g., osvrnuo na naš feljton o suđenju Dinku Šakiću (pdf). Stoga ćemo ovdje istaknuti da dotičnog osobno ne poznajemo i u našem radu on je samo još jedna u nizu osoba čije se ime pojavljuje u dokumentima koje koristimo u istraživanju. Osobno bi nam bilo drago kada bi on kao svjedok određenih i to veoma važnih događaja svjedočio o onome što zna.
Pojedini čitatelji istaknuli su svoje razmišljanje da “preobraćenike” ne treba dirati zbog zasluga koje u društvu imaju danas. Nas kao povjesničare ne zanima što oni čine danas jer o tome će jednog dana suditi neki novi povjesničari. Ono što nas zanima jest ono što su “preobraćenici” radili nekoć jer njihova djela ostavila su određene posljedice s kojima se naše društvo mora nositi i te posljedice neće nestati samo zato jer se netko “preobratio”. Upravo iz tog razloga odrasli ljudi pred zakonom moraju preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela i upravo iz tog razloga u demokratskim društvima svi su jednaki pred zakonom, a izuzimanje “svetih krava” je neprihvatljivo. Stoga je naš stav da su hrvatskom društvu i znanosti potrebni “preobraćenici” koji će svojim spoznajama pomoći rasvjetljavanje problematičnih događaja iz naše prošlosti koji još uvijek opterećuju naše društvo. Lustracija dolazi od latinske riječi lustratio što znači upravo ono što smo ovdje istaknuti – rasvjetljavanje.
U jednom od prošlogodišnji intervjua napomenuli smo da se čini da se u zemljama istočne Europe komunistička prošlost ipak nešto lakše istražuje, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Također smo istaknuli da je bivša Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo bila zasluga „domaćih sinova“ zbog čega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno izglasan zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.
Objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja znak su zrelosti jednog društva. Suočavanje sa samim sobom je znak zrelosti pojedinca te prvi i najteži korak prema potpunoj katarzi hrvatskog društva. Stoga ćemo se u našem radu i dalje fokusirati na rasvjetljavanje događaja iz novije hrvatske povijesti oslanjajući se pritom na znanstvenu metodologiju u kojoj nema mjesta za privilegirane i nedodirljive i bez obzira na eventualne pritiske.
