Piše: Želimir Marić

“I doista velike su nezgode po Bosni putovati; zimi se ne može, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći; u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, al pritom i najstrašivije zbog ajduka, koji glavne putove čuvaju, i putnike uznemiruju. Rodoljubac pri svim tim nezgodama i opet usuđuje se.

I. F. Jukić, Sabrana djela I, str. 67.

Tko upravo danas ode do Beča obilaziti znamenitosti tog grada, pa navrati i do groba slavnog Wolfganga Amadeusa Mozarta na Sankt Marxer Friedhof, groblju Sankt Marx – nadomak bogato ukrašenog Mozartovog nadgrobnog spomenika, moći će vidjeti i jedan skromni nadgrobni kamen sa imenom: Ivan fra Frano Jukić i s datumom smrti: 20.V.1857.

Danas se navršava sto šezdeset godina od kako je u Beču umro Ivan Franjo Jukić, za kojeg fra Ignacije Gavran kaže: “Među bosanskim franjevcima XIX stoljeća kao najveći izdiže se lik Ivana fra Frane Jukića. Živio je kratko: kad je 1857. umro, nije bio navršio ni 39 godina. U dvanaest godina što ih je – nakon studija – proveo u Bosni, udario je temelj novijem kulturnom radu u ovoj pokrajini i što se dalje u vremenu od njega odmičemo, to nam njegova pojava izgleda svjetlija i veća.” [1]

Zanimljivo je da ta dva čovjeka tanane i temperamentne duše, Mozart i Jukić, koji su živjeli intenzivno svaki na svoj način i u svojoj sredini, koji su umrli u sličnoj dobi, jedan u trideset petoj, a drugi u trideset osmoj godini života, koji su pokopani u zajedničku grobnicu – dakle da oni tu sada miruju jedan do drugog, u sjeni drveća bečkog groblja, u mirisu jorgovana.

Tko bi možda pomislio da je sudbina ove dvojice ljudi tragična i tužna, kako to na prvi pogled izgleda, promijenit će mišljenje, spoznat će možda djelić istine o smislu životne radosti onkraj svih patnji –  posluša li Mozartovu glazbu, ili pročita li narodnu pjesmu zapisanu Jukićevim perom:

“Ja nepievam da je vama liepo,

Niti bratjo, što je meni drago.

Već ja pjevam da se veselimo.” [3]

O zadnjim danima Ivana Franje Jukića čitamo: “Strossmayer moli da mu se izda putnica za Beč radi liječenja. Premješta ga u bosanski seminar u Đakovu, odakle se javlja Martiću krajem ožujka 1857: ‘Evo će naskoro biti po godine da se bolestan sve jednako po postelji prevrćem. Ozdraviti se ne more, umrijeti se ne da. Istina da mi je sad nešto bolje nego je bilo zimus, kad sam bio i svetootajstvom umirućih proviđen, ali pri tome još sv. Mise ne mogu govoriti. Ako mi ikoliko bude bolje, moraću ići u Peštu ol u Beč da tražim ljekarsku pomoć, ako se pomoći može.’ Putnica je izdana trinaestog travnja 1857. Koncem mjeseca jevljeno je Informacionom birou da svećenik Jukić stiže u Beč. Operiran je sedamnaestog svibnja. U bolnici ga obišao Storssmayer. Radovao se ozdravljenju. Preminuo je dvadesetog svibnja, treći dan po operaciji. Pokopan u zajedničku grobnicu, 22. 5. 1857, s tridesetak mrtvaca, na bečkom groblju Marxerfriedhof. Zagrebačke, ljubljanske i praške novine zabilježile su smrt ‘proslavljenog spisatelja i vrlog rodoljuba’. Nestao je čovjek čiji je kratki život bio ispunjen djelatnošću koja se rijetko sreće u našim krajevima.” [2]

Ovdje prenosimo možda najljepše sažet opis života i lika Ivana Franje Jukića iz pera nekadašnjeg provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Ignacija Gavrana:

“1. Rodio se u Banjaluci 1818, u gradskoj obitelji, od oca zlatara i Klare r. Jurić. Njegov župnik fra Franjo Sitnić naučio ga je čitanju i pisanju a ponešto i latinskom jeziku pa ga onda poslao u fojnički samostan, gdje je svršio tadašnje gimnazijske nauke i 1833. stupio u franjevački red. Iza toga bio je 1835. poslan u Zagreb da nastavi studij a 1837. u Ugarsku, u grad Veszprem, da uči teologiju. Pri kraju studija (1840) on se zaputio s još trojicom drugova u Bosnu s namjerom da tamo dignu ustanak, ali su ih – na sreću – stariji svećenici od toga odvratili a poglavari – da ih zaštite – poslali izvan Bosne, Jukića i Baltića u Dubrovnik, da tamo dovrše studij. Kao mlad svećenik, koncem 1840, određen je u fojnički samostan za kapelana. 1848. postao je kapelan u Varcaru (današnjem Mr konjić-Gradu). Uz tu službu on se usput bavio proučavanjem te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. Još dok je kao učenik bio u Zagrebu, svom se dušom zagrijao za ilirski pokret i dao se na to da Bosnu prosvijetli i da svom narodu, koji je čamio u ropstvu, pomogne.

Tadašnje nevolje bosanskih kršćana dolazile su od domaćih begova i aga, od domaćeg podmitljivog suda i činovništva, a ne od sultana. Turski carevi su u 19. st. željeli obnoviti carstvo i pružiti svim podanicima jednakost pred zakonom, ali su njihove odredbe u Bosni domaći ljudi izigrali pa su one ostale samo na papiru. Bosanski su velikaši čak dizali i bune protiv svoje vrhovne uprave. Sultan je na to (1850) poslao poturčenjaka Omer-pašu Latasa (1806–1871), bivšeg Mihajla Latasa iz Like, s velikim ovlastima, da prisili Bosnu na novo uređenje. Omer je s dobrom vojskom vojnički uspješno suzbio pobunjene Bosance a onda ih bez milosti ponizio, posmicao ili ih poslao u Carigrad. S početka je Jukić mislio da Omer-paša svojim vojevanjem protiv bosanskih moćnika ide za tim da stvori uvjete za jednakost i blagostanje ove pokrajine pa je u njemu gledao i slavio osloboditelja i prijatelja. Lukavi je paša, međutim, iskoristio Jukićevo povjerenje, a kasnije, kad su protivnici optužili samog Omer-pašu da šuruje s kršćanima i teži da se odmetne od sultana, hladnokrvno je žrtvovao i Jukića i mnoge druge kršćane: lažno je optužio svog nekadašnjeg prijatelja, držao ga tri i po mjeseca u zatvoru u Sarajevu a onda ga, 1852, bolesna otpremio u Carigard. I tamo je proveo 25 dana u tamnici, dok ga nisu fra Filip Pašalić i Antun Mihanović (pjesnik hrvatske himne) nekako odatle izbavili. Spriječen mu je otada povratak u Bosnu pa je boravio kao kapelan u blizini Đakova. Iscrpljen naporima i zlostavljanjem i teško bolestan, podvrgao se operaciji kamenca i uskoro iza toga podlegao. Pokopan je u zajedničku grobnicu u Beču 1857, prije 130 godina.

Bio je uman i – prema uvjetima svog školovanja – neobično obrazovan. Bio je (a to nije manje važno) neumorno radin i beskrajno oduševljen za ono što mu je na srcu ležalo kao glavno, kao cilj života: dobro svog naroda, napose u Bosni. Po naravi žestok a po osjećaju plemenit, on se nepokole bio borio za postavljeni cilj, nije znao za uzmak, niti se mirio s čekanjem, opreznošću, bojažljivošću. Odatle i njegova tragična sudbina!

 2. Ali, odatle proistječe i njegovo veliko djelo! On je pored svoje svećeničke službe, bio učenjak i plodan pisac, sakupljač narodnih umotvorina, narodni prosvjetitelj i učitelj, te javni društveni radnik. Ono što ga osobito ističe jest da je u svemu tome u svom vijeku bio prvi u Bosni.

Od njega potječe prvi zemljopis i prva povijest Bosne (1851). Zemljopis je pisao iz vlastitog zapažanja, tegobno sam prevaljujući ondašnje besputne krajeve ili se služeći pouzdanim izvještajima. Nije imao nikakvih pomagala pa je udaljenosti od mjesta do mjesta određivao satima hoda. Pa ipak, njegovi su podaci pouzdani a danas oni su nam dragocjeni, jer nam govore o stanju kakvo je bilo prije 140 godina. I povijest je pisao prema vrelima, kojih je u ono doba bilo malo objavljenih. O njegovu trudu izrazio se poznati hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić pohvalno i s priznanjem.

Njegovi putopisi predstavljaju sažete prikaze vlastitog doživljavanja: otvoreno oko za ljepote prirode i kulturne i društvene znamenitosti, budna pažnja, duhovito pričanje, koje ima i književni čar a ne priopćuje samo podatke.

On je bio strastven sakupljač narodnih umotvorina i osobno ali i oduševljavajući druge za taj posao. Najznamenitije su njegove posmrtno izašle Narodne pjesme. Izdat je samo I svezak (1858), a drugi se je negdje izgubio pa nije ni tiskan. Jedan od najvećih znalaca naše narodne pjesme Matija Murko veli da Jukićeve idu među najbolje. Nije uzalud ta njegova zbirka bila u Bosni silno omiljena i dugo vremena najčitanija knjiga; u Bosni je često zovu »Tomićke«, prema glavnom junaku. Osim pjesama, skupljao je i pripovijetke, poslovice, zagonetke – sve dragocjeno blago koje bi, da nije tada zabilje ženo, dijelom nepovratno propalo.

On je htio organizirati bosansko književno društvo »Kolo bosansko« ali je ta zamisao propala: nije za to dobio odobrenja. Ipak, uporan kakav je bio, ostvario je jedan dio te zamisli, jer je počeo izdavati prvi bosanski časopis »Bosanski prijatelj« (1850, 1851, 1861). U stvari, on nije bio samo njegov urednik nego gotovo i jedini pisac. I taj časopis, iako prvi u Bosni, stoji na znatnoj visini pa se može mjeriti s drugim ondašnjim časopisima kod nas.

Jukić spada među najznačajnije organizatore školstva u Bosni, u 19. st. Sam je osnovao tri pučke škole (u Fojnici, Docu, Varcaru) a za mnoge dao je poticaje drugim franjevcima da ih osnuju. Brinuo se da se za njih dobave potrebne knjige pa je i sam napisao Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga a smislio je i način kako se mogu istovremeno poučavati djeca različita znanja i uzrasta. Sam je bio, uz svoje kapelanske dužnosti, učitelj u Varcaru. Zamislio je da se škole zavedu u svako veće naselje u Bosni i da se stvori novčana podloga za njihovo uzdržavanje pa je i sam u tom prednjačio. Škole je smatrao najkorisnijim zalogom budućnosti.

3. Ako bismo željeli, kao u kakvom žarištu, vidjeti što je Jukić mislio i osjećao, dovoljno bi bilo promotriti njegove »Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini«, dodate njegovom Zemljopisu i poviestnici Bosne. Tu je on, u 28 točaka, stavio što treba u Bosni popraviti, da se kršćani, dotjerani do krajnjeg siromaštva ili ne isele, ili ne poskapaju od gladi, te što treba učiniti da im se vrati ljudsko dostojanstvo i građan ska zaštita, da im se dadne od Boga data i od cara priznata sloboda.

Evo, sasvim sažeto, tih točaka!

• »Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani!« (t. 1). Ta točka sažimlje ustvari sve druge i poziva se na jednakost, koju je car proglasio 1839. ali je kršćanin u Bosni i dalje ostao parija ili rob, a ne ponosna, drugima ravnopravna osoba.
• Iz toga slijedi zahtjev da se kršćani zaštite pred sudom, koji je (kako se vidi iz Jukićevih primjera) često bio ruganje pravdi (t. 2, 3, 20).
• Porezi, razne dažbine i globe trli su preko mjere kršćane pa Jukić traži sada da oporezivanje bude jednako za »Turke« i kršćane, da kršćani svoje poreze sami kupe i predaju ih veziru, da se ukine harač a državna desetina uračuna u porez, da se ukine begluk (besplatni rad begovima) (t. 4, 5, 6, 8).
• Traži se osobna zaštićenost kmeta, da ga gospodar ne diže samovoljno sa zemlje (t. 10) i da trgovina i svi zanati, te služba u vojsci, budu i kršćanima pristupačni (t. 24 i 7). Traži se nadalje sloboda u vjerskim stvarima (t. 15, 16, 17), sloboda zbora i dogovora (t. 27), sloboda iseljavanja (t. 28).
• Prema Jukiću, država treba da preuzme na sebe javne obveze: da plaća činovnike (a ne da se ovi naplaćuju mitom i globama), da popravlja putove i mostove, da uvodi pošte i ostale slične ustanove, neophodne za procvat trgovine i zanata, da plaća učitelje, da podmiruje trošak transporta vojske i premještanja državnih činovnika, da uvede državnu tiskaru i za kršćane, da daje državne stipendije i kršćanskim učenicima (t. 21, 13, 18, 12, 14, 19).
• Državne naredbe treba da se izdaju na narodnom jeziku, jer ni bosanski muslimani (izuzev rijetkih pojedinaca) ne razumiju turski; zemaljski prihodi i troškovi treba da se javno saopće narodu (t. 26, 25).

Sve je to Jukić popratio svojim »izjašnjemjima«, u kojima pokazuje kakva je bila tadašnja bosanska stvarnost, kad vezir presudi da »jedan Turčin više znade nego hiljadu Vlaha«; tobožnji prisjednici-kršćani u sudu služili su ne za to da zaštite kršćansku stranku od sučeve samovolje nego da Turcima do nose vatru za čibuke ili im dodaju kafu; kad se donosi odluka, onda ih istjeraju: »Na dvor, lipo vi krste, ovo je zemlja turska, ne kuca ovdje još zvono, već se turski ezan uči!«

Ono što zadivljuje čovjeka jest Jukićeva hrabrost. On veli da bi se hiljade ljudi potpisalo na ove »želje i molbe«, »ali ne smije! Mi smo više putah tamo do Vašeg (sultanovog) prestolja slali naše ljude, koji su većom stranom od mjestnih vezira poubijani«. Sada Jukić sam, samcat, upućuje te molbe preko stranih predstavništava sultanu. On jasno pretpostavlja da prava država nije organizacija za pljačku i nasilje nad vlastitim građanima nego treba da im služi. Ovi smioni zahtjevi bili su jedan od velikih razloga njegove tragične sudbine: da bude bačen u tamnicu i prognan iz vlastite zemlje i da propati teške muke, koje je opisao u svom dirljivom i lijepom Putovanju iz Sarajeva u Carigrad. Jukić je svjestan da je slobodan čovjek pa se tako uspravno i dostojanstveno i drži pred svakim – i pred austrijskim, i turskim, i crkvenim vlastima. Tako je u biti postupio i njegov junak Mijat Tomić ali preko mušice na puški; nasuprot tome, Jukić je goloruk, oboružan samo svojim uvjerenjem, stao pred predstavnike moći i u Bosni, i u Carigradu, i tražio ljudska prava za svoj narod.

Bilo je mnogo pristalica ilirskog (narodnog) pokreta, ali je Jukićev rad možda najsvestraniji, njegov zanos najčišći, njegovo svjedočenje životom za vlastito uvjerenje najneospornije i izaziva duboko poštovanje.” [4]

Zaključimo ovo naše prisjećanje na Ivana Franju Jukića, čovjeka koji stoji na početcima hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini, napravivši luk do današnjeg dana, gdje vremena nisu postala puno bolja, a gdje današnji sarajevski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić veli:

“Jedne godine nalazio sam se u Rimu na Biskupskoj sinodi i dogovorio sam s franjevcima u crkvi Arcoeli slaviti svetu misu zajedno s našim studentimana na poslijediplomskome ispitu u Rimu, kao i s ostalim hrvatskim građanima koji žive u Rimu. Poslije mise otišli smo do groba kraljice Katarine Kosače Kotromanić i zajedno molili za domovinu. Tom prigodom razgovarao sam s jednim veleposlanikom pri Svetoj Stolici koji mi je tako govorio o mojoj zemlji kao da bolje od mene poznaje stanje u njoj. Čudio se kako se ja priznajem Hrvatom u Bosni i Hercegovini. Iako sam se trudio da ga u to uvjerim, on mi je odgovorio kako vjeruje da ja tako mislim, ali da on ne misli tako. Odgovorio sam mu da, uz dužno poštovanje njemu i njegovu odličnom poznavanju stanja u regiji, znanje o sebi i svojim korijenima nisam stekao čitanjem i istraživanjem , nego majčinim mlijeko i očevom krvlju. Ali, upravo me je ta njegova provokacija izazvala da sam nakon molitve kod groba kraljice Katarine Kosače počeo ozbiljno razmišljtai o Bobovcu kao mjestu našeg susreta s našim korijenima.

…

Mi, koji živimo u ovoj zemlji, želimo postati svjesni svojih povijesnih korijena i obnoviti pamćenje sjećajući se one koja je u našemu narodu snažno širila kršćansku vjeru i podržavala napredak, a koja je rođena u Hercegovini da bi bila udana u Bosnu i iz nje kraljevala, pa se njome danas diči cijela Bosna i Hercegovina, a njezino ime je Katarina Kosača Kotromianić. S ovoga mjesta je nastojala da se katolička vjera, koju mi na ovim prostorima živimo već trinaest sotljeća, što bolje ukorijeni u narodu, Zato je igradila crkve kao one u Jajcu i Otinovcima. U narodu je ostala veoma cijenjena i poštovana kao osoba vjerna Bogu i svojem narodu. Posebno sam se zadivio njezinu dostojanstvenom držanju u vrijeme kad je morala odavde bježati preko Dubrovnika. Neki dan to spominju u Dubrovniku na proslavi tristote obljetnice katedrale i govore kako nas vežu uspomene i kako je važna veza naših krajeva s Dubrovnikom. Treba reći i da se najviše povijesnih stvari i sačuvalo u Dubrovniku jer njihovi arhivi ostali su pošteđeni paleža i pljačke. Ako želimo posegnuti za povijesnim podacima, moramo ponajprije poći u dubrovačke arhive pa preko njih u venecijanske, vatikanske i carigradske.

…

Draga braćo i sestre, želimo ovdje obnoviti svoje dostojanstvo vjernika Hrvata koji su na svojim korijenima. Iz korijena želimo izgrađivati suradnju, suživot i toleranciju!

…

Moliti za domovinu znači voljeti ovu zemlju koja je natopljena krvlju, znojem i suzama koje ne smijemo prezreti. Ova zemlja je skupa i nema cijene. Gdje god zakopamo, naći ćemo kosti svojih predaka mučenika. Zato ne njihovim grobovima obnavljamo svoju vjeru i vjernost, hrabrost i ustrajnost za buduće stanje u ovoj zemlji.

…

Vjerujem da Katarina Kotormanić Kosača iz neba gleda nas, svoje potomke, na ovom njezinu kraljevskom gradu Bobovcu. Neka moli za svoju zemlju koju je darovala Papi u ostavštinu. Blaženi papa Ivan Pavao II. to je dobro razumio pa se zato i molio i borio za miru ovoj zemlji.” [5]

“Naš je narod mali narod, ali vjernički narod. Od prvog pokrštenja vjera je utkana u našu povijest i našu kulturu. I kroz povijest vidimo tragove križa, tragove vjere, tragove naše pripadnosti Katoličkoj crkvi. Zato smo ponosni, kako i kaže današnja zborna molitva: ‘Bog je naš vođa i stvoritelj.‘ I ponosni smo sa svojim Bogom, Bogom koji nam daje svoju Majku za našu Majku, i to pod križem. Mi cijelu svoju povijest gldeamo upravo pod križem.  Tamo smo ranjavani, tamo razapinjani, tamo nijekani. Možda će ovo zvučati patetično, ali sada ću vam reći ono što ja proživljavam. Za vrijeme Božića stavili smo na oltar onu pšenicu i okolo stavili vrpcu trobojnicu i dođe slavni jedan svjetski veleposlanik i kaže mi: ‘Kardinale, kako si tako nacionalist?’ ‘Oprostite’, odgovorim. ‘Što će vam ona trobojka na oltaru? Isus nije sišao samo u hrvatski narod, nego je sišao svim narodima.‘ Tada sam mu rekao: ‘Ekselencijo, vi od svojih zastava i gaće pravite, a meni ne date da na oltar stavim simbol svojega naroda.‘ Ovo se nije dogodilo samo u trenutku rasprave. Trajna je naša obrana hrvatskoga identiteta. Kako ovdje obraniti svoju vjersku opstojnost, prepoznatljivost i nacionalni ponos? Ovo će se odnositi na alkare: Vi ste viteško društvo na spomen viteške obrane. Vitezovi su nastali u povijesti kao oni koji su branili slabije, branili vrijednosti u narodu. Budite upravo takvi vitezovi. Danas kada se u svijetu toliko govori o ljudskim pravima, moramo imati hrabrosti stati u obranu slabijega. U ovom smislu, vaše hrvatsko biće mora stati u obranu hrvatskog identiteta! Mora stati u obranu života jer nema danas onih neprijatelja protiv kojih su se borili vaši pređi, ali danas je vaš neprijatelj onaj iznutra, koji nam želi zaslijepiti razum da ne znamo voljeti život. Narod koji ne voli život, nema budućnosti. Zato vas, dragi alkari, u vašim viteškim igrama kao vanjskog znaka vaše prpoznatljivosti, molim: čuvajte svoju domovinu i neka vaša poruka bude poruka borbe za život, borbe za opstanak našeg naroda, ne u ratu, nego u njegovim vrijednostima, njegovim korijenima, njegovim prepoznatljivostima.” [6]

Bosna i Hercegovina je stvarno još uvijek, kao i prije stotinu šezdeset godina kad je prognan iz svoje zemlje u Beču umro Ivan Franjo Jukić – živa rana. To je, a na to ukazuje i pogled na zemljopisnu kartu, živa rana u tijelu Hrvata i Hrvatske. Hrvatsko biće je ona prava duhovna domovina i pravi duhovni baštinik dvaju kraljevstava: hrvatskog i bosanskog. Bez strasti koja žudi istinu i poštenje bit ćemo nitko i ništa, a s njima ćemo biti na dobro i sebi i svima oko sebe, ljepota u koju će se ljudi zaljubljivati, dom u koji će dolaziti.

Veliki problem dobrog dijela Hrvata je pervertirana svijest da je dobar dio Bosne i Hercegovine tamo neka zemlja s kojom Hrvati i nemaju neke veze, zemlja nedođija, preko sedam gora i preko sedam mora, preko koje se ako se baš mora treba u najboljem slučaju prijeći “brzim preko Bosne”, ili na konju kao što je to činio Ivan Franjo Jukić. To je odraz zabrinjavajućeg provincijalizma kojeg pokazuju mnogi, gubitka kulture, pa i one izvorne Hrvatske. Jer ako je išta izvorna hrvatska kultura, onda je to: jedinstvo u različitosti. Što na prvi pogled veže običaje, kulturu i krajolik npr. Osijeka, Zagreba, Krapine, Pule, Sinja, Suska, Splita, Dubrovnika, Mostara, Sarajeva, Banja Luke i Dervente? U taj prekrasni hrvatski vijenac treba konačno ponovo vratiti zemlju Bosnu i Hercegovinu! Treba pogledati izvan nekulture, barbarstva i primitivizma koje su ovom narodu namrijeli Tito, Nikola Pašić i Sulejman “Veličanstveni”.

Dok god se i zadnja baka u Sarajevu, Mostaru i u Banjoj Luci u crkvi moli pred Presvetim, Bosna i Hercegovina je i naša zemlja. Puno više nego što je u međuvremenu njemačka zemlja tlo na kojem se nalazi kölnska katedrala, nakon događaja za Božić 2013. godine kad se djevojka na čijim golim grudima je pisalo “I am God” bila popela na oltar za vrijeme mise polnoćke. Bosna i Hercegovina je stvarno živa rana u tijelu Hrvata i Hrvatske. Ali živa mreža naših crkava sa Isusom u njima, polako će spojiti i zacijeliti to ranjeno tkivo!

Završimo ovo razmišljanje i prikaz obljetnice smrti Ivana Franje Jukića bacivši pogled na njegov portret, na njegov lik kako ga je vidio Livnjak, slikar Gabrijel Jurkić, te Jurkićevim pejzažom zemlje koju je tako strasno taj umni, radini, časni i karakterni franjevac volio.

BILJEŠKE:

[1] Fra Ignacije Gavran, Putovi i putokazi, Sarajevo 1988.

[2] Boris Ćorić, Ogledi o Ivanu Franji Jukiću, str. 69,70, iz “I. F. Jukić, Sabrana djela III”, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

[3] Narodna pjesma “Ženidba Mijata Pivića”, Narodne piesme bosanske i hercegovačke, Osijek, 1858, str. 349

[4] Fra Ignacije Gavran, Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 82-87

[5] Vinko kardinal Puljić, Bobovac, Propovijed na misi za domovinu 26. listopada 2013, iz “Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti, Izabrane propovijedi”, Sarajevo 2016, str. 179-183

[6] Vinko kardinal Puljić, Sinj, Propovijed na misi povodom Sinjske alke 3. kolovoza 2008, iz “Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti, Izabrane propovijedi”, Sarajevo 2016, str. 356,357