Arhiva kategorije: Obljetnice

BITKA ZA ODŽAK I STRADANJE HRVATSKOG NARODA U BOSANSKOJ POSAVINI

 

Proljeće 1945. na našim prostorima obilježile su tzv. završne operacije za oslobođenje Jugoslavije okončane predajom Hrvatskih oružanih snaga (HOS) u Austriji sredinom svibnja. Rat je završio sedam dana kasnije, pisao je nakon rata Milan Basta, tadašnji politički komesar 51. vojvođanske divizije u sastavu Treće armije, koji je aktivno sudjelovao u navedenim događajima. Jugoslavenski primjer nije bio izolirani slučaj. Iako je većina zapovjednika postrojbi Wehrmachta položila oružje u skladu s naredbama generala Jodla i generala Keitela o bezuvjetnoj predaji od 7. i 8. svibnja 1945., dio postrojbi pod zapovjedništvom feldmaršala Ferdinanda Schörnea nastavio se boriti sve do 11. i 12. svibnja. Slijedećeg dana predale su se i preostale njemačke postrojbe u Čehoslovačkoj. Garnizon na otoku Alderney u kanalu La Manche predao se 16. svibnja, a manja skupina njemačkih vojnika izgubila je radio vezu te ostala izolirana na norveškom otoku Svalbard sve do rujna 1945. Uvriježeno je mišljenje da je posljednja velika bitka Drugog svjetskog rata u Europi tzv. Gruzijski ustanak na nizozemskom otoku Texel koji je rezultirao ogromnim gubicima na obje strane te je okončan 20. svibnja 1945. dolaskom kanadskih vojnih postrojbi. Slabije je poznata činjenica da je posljednja bitka na europskom tlu ustvari bila bitka za Odžak, gradić smješten u sjevernoj Bosni. Štoviše, jedini pisani trag u široj javnosti o borbama kod Odžaka, zabilježen između 1945. i 1990. u Jugoslaviji, jest tekst beogradskog časopisa NIN koji u broju od 1. lipnja 1975. navodi da je „u trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27. divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan“.

Prilikom osvajanja ovoga dijela Posavine postrojbe 25. srpske divizije u suradnji s domaćim komunistima vršili su masovne likvidacije i strijeljanja uglavnom hrvatskog civilnog stanovništva i zarobljenika. Veći se dio hrvatskih bojovnika i civilnog stanovništva povukao na lijevu obalu Bosne u Podvučjak gdje su civili prihvaćeni i smješteni, a dio hrvatskih bojovnika koji nije nastavio daljnje povlačenje prema Zagrebu raspoređen na linije obrane tog prostora.

Unatoč nedostatku dokumenata, može se zaključiti da je završna bitka za Odžak, koja je započela 3. svibnja 1945., s povremenim zatišjima, najvjerojatnije okončana 27. ili 28. svibnja, a u nju su uključeni zrakoplovstvo i tenkovi. Dio branitelja se uspio izvući u proboju iako je njihova daljnja sudbina nepoznata, dio se povukao u šumu, a dio je zarobljen i zatočen u logore i zatvore odakle je odveden na likvidaciju. Podvučjak je pao gotovo dva tjedna nakon predaje Hrvatskih oružanih snaga kod Bleiburga, a mnogi detalji završne bitke Drugog svjetskog rata na europskom tlu ostaju obavijeni velom tajne.

Opširnije o borbama za Odžak i stradanju hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini možete pročitati u znanstvenom radu Stipe Pilića i Blanke Matković koji je 2012. objavljen u časopisu Bosna Franciscana Franjevačke teologije u Sarajevu (pdf).

70. GODIŠNJICA SMRTI RUDOLFA HORVATA

Rudolf Horvat
Rudolf Horvat

Danas obilježavamo 70. godišnjicu smrti istaknutog hrvatskog povjesničara i domoljuba Rudolfa Horvata po kojemu je naša udruga dobila svoje ime. Povodom ove obljetnice u ožujku, kada smo obilježavali godišnjicu njegovog rođenja i 9. rođendan naše udruge, objavili smo duži tekst našeg člana Stipe Pilića o ovom još uvijek marginaliziranom hrvatskom znanstveniku i velikanu. Tekst možete pročitati na ovoj poveznici.

ANTE STARČEVIĆ: NAPUTAK ZA PRISTAŠE STRANKE PRAVA (1871.)

Na današnji dan prije 194 godine rodio se Otac domovine dr. Ante Starčević o čijem životu i radu možete pogledati kratki film ili pročitati knjižicu koju su povodom 121. godišnjice njegove smrti u veljači ove godine pripremili članovi naše udruge.

Ante Starčević nikada nije napisao stranački program, ali je svom narodu ostavio nešto daleko vrijednije – nauk za život – kojeg je sastavio 4. listopada 1870. Tih 30 točaka objavljeno je pod naslovom “Naputak za pristaše Stranke prava” u tjedniku “Hervatska” br. 27., str. 4, god. 1871. i u knjižici “Naputak za pristaše” koja je 1900. objavljena u Zagrebu.


1. Strah i plaća, te dvie staze, koje vode k srdcu ljudskomu, niti su stalne ni vriedne za dobru stvar, ni u vlasti Stranke prava. S toga ovoj stranki ne ostaje nego raditi upućivanjem, podučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnim obrazovanju bilo zanemaren, bilo pokvaren, bilo zasukan, najvećima drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti, da se do tjelesnoga dobra ne dolazi van kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim okolnostima, hoće se uztrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve izkustvenih dokaza, spojenih s naučenjem.

5. Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To on sve razumi. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram obiteli, i t. d. Napokon, predočiti mu iz poviesti i života veličanstveno složnih i nesreću nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srdcu naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugčije izkorieniti, već učeć riečju i primjerima, da se sreća i nesreća jednoga sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one, koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljačtvo i najniže gradjanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubiti i ta dva velika življa i njihove sve diele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vienac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napredka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srdca neraztrovana i uma nesmućena, ter s toga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najvećma vriedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima narodu pokazat i učitelje, i uzrok, netemeljitost, i posljedice nauka, koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab. U tu svrhu služi povjestnička i po narodnosti današnja Hrvatska prispodobljena s drugim državama.

13. Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da se ne smi nitko u ničiju dirat ni svoju drugomu namećati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima.

14. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušća, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednoga radnika, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

15. Drugovati, razgovarati se s ljudi neizgubljenim, dobro je svagdje, a gdje narod čita malo, ili ne čita nimalo, ono je upravo potrebno.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim, uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Buduć je ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude, koji traže samo svoju korist ili razkoš, pod ništo ne primati u stranku i za ništo ne zanašati se za njih, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i ako svojski o tome rade, bez da su budi čim osim osvjedočenja na to primorani. Ovakovi ne samo nisu za pravu radnju, ne samo da ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će je svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; nu ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vriednost. Puk za njih iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one, koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krjeposti, pameti, s takvim treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ova je nedostojna i valjanih muževa i vriedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi, težnju i radnju stranke odkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To je i proti ugladjenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te prieče dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu, i onim, koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša za pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji, da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz rieči, djela i naravi stvari poznati te narodu odkriti svoje domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27. Narod uputiti, da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tudjinci ne opaze, da je narod složan s onim zastupnicima u saboru, koji rade o sreći narodu.

28. Svaki član Stranke prava ima nastojati, da se usavrši u kojoj struki državna života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, težkoće i želje kojega staleža, te način, kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, triezno življenje, medjusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vriednim i poštenim osobama, to su biljegi, po kojima se trebaju odlikovati članovi Stranke prava.

30. Koji član Stranke prava podpuno prouči i upotrebi ovaj obćeniti naputak, on će u preriedkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

POVODOM STO ŠEZDESETE OBLJETNICE SMRTI HRVATSKOG FRANJEVCA IVANA FRANJE JUKIĆA

Piše: Želimir Marić

“I doista velike su nezgode po Bosni putovati; zimi se ne može, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći; u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, al pritom i najstrašivije zbog ajduka, koji glavne putove čuvaju, i putnike uznemiruju. Rodoljubac pri svim tim nezgodama i opet usuđuje se.

I. F. Jukić, Sabrana djela I, str. 67.

Tko upravo danas ode do Beča obilaziti znamenitosti tog grada, pa navrati i do groba slavnog Wolfganga Amadeusa Mozarta na Sankt Marxer Friedhof, groblju Sankt Marx – nadomak bogato ukrašenog Mozartovog nadgrobnog spomenika, moći će vidjeti i jedan skromni nadgrobni kamen sa imenom: Ivan fra Frano Jukić i s datumom smrti: 20.V.1857.

Danas se navršava sto šezdeset godina od kako je u Beču umro Ivan Franjo Jukić, za kojeg fra Ignacije Gavran kaže: “Među bosanskim franjevcima XIX stoljeća kao najveći izdiže se lik Ivana fra Frane Jukića. Živio je kratko: kad je 1857. umro, nije bio navršio ni 39 godina. U dvanaest godina što ih je – nakon studija – proveo u Bosni, udario je temelj novijem kulturnom radu u ovoj pokrajini i što se dalje u vremenu od njega odmičemo, to nam njegova pojava izgleda svjetlija i veća.” [1]

Zanimljivo je da ta dva čovjeka tanane i temperamentne duše, Mozart i Jukić, koji su živjeli intenzivno svaki na svoj način i u svojoj sredini, koji su umrli u sličnoj dobi, jedan u trideset petoj, a drugi u trideset osmoj godini života, koji su pokopani u zajedničku grobnicu – dakle da oni tu sada miruju jedan do drugog, u sjeni drveća bečkog groblja, u mirisu jorgovana.

Tko bi možda pomislio da je sudbina ove dvojice ljudi tragična i tužna, kako to na prvi pogled izgleda, promijenit će mišljenje, spoznat će možda djelić istine o smislu životne radosti onkraj svih patnji –  posluša li Mozartovu glazbu, ili pročita li narodnu pjesmu zapisanu Jukićevim perom:

“Ja nepievam da je vama liepo,

Niti bratjo, što je meni drago.

Već ja pjevam da se veselimo.” [3]

O zadnjim danima Ivana Franje Jukića čitamo: “Strossmayer moli da mu se izda putnica za Beč radi liječenja. Premješta ga u bosanski seminar u Đakovu, odakle se javlja Martiću krajem ožujka 1857: ‘Evo će naskoro biti po godine da se bolestan sve jednako po postelji prevrćem. Ozdraviti se ne more, umrijeti se ne da. Istina da mi je sad nešto bolje nego je bilo zimus, kad sam bio i svetootajstvom umirućih proviđen, ali pri tome još sv. Mise ne mogu govoriti. Ako mi ikoliko bude bolje, moraću ići u Peštu ol u Beč da tražim ljekarsku pomoć, ako se pomoći može.’ Putnica je izdana trinaestog travnja 1857. Koncem mjeseca jevljeno je Informacionom birou da svećenik Jukić stiže u Beč. Operiran je sedamnaestog svibnja. U bolnici ga obišao Storssmayer. Radovao se ozdravljenju. Preminuo je dvadesetog svibnja, treći dan po operaciji. Pokopan u zajedničku grobnicu, 22. 5. 1857, s tridesetak mrtvaca, na bečkom groblju Marxerfriedhof. Zagrebačke, ljubljanske i praške novine zabilježile su smrt ‘proslavljenog spisatelja i vrlog rodoljuba’. Nestao je čovjek čiji je kratki život bio ispunjen djelatnošću koja se rijetko sreće u našim krajevima.” [2]

Ovdje prenosimo možda najljepše sažet opis života i lika Ivana Franje Jukića iz pera nekadašnjeg provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Ignacija Gavrana:

1. Rodio se u Banjaluci 1818, u gradskoj obitelji, od oca zlatara i Klare r. Jurić. Njegov župnik fra Franjo Sitnić naučio ga je čitanju i pisanju a ponešto i latinskom jeziku pa ga onda poslao u fojnički samostan, gdje je svršio tadašnje gimnazijske nauke i 1833. stupio u franjevački red. Iza toga bio je 1835. poslan u Zagreb da nastavi studij a 1837. u Ugarsku, u grad Veszprem, da uči teologiju. Pri kraju studija (1840) on se zaputio s još trojicom drugova u Bosnu s namjerom da tamo dignu ustanak, ali su ih – na sreću – stariji svećenici od toga odvratili a poglavari – da ih zaštite – poslali izvan Bosne, Jukića i Baltića u Dubrovnik, da tamo dovrše studij. Kao mlad svećenik, koncem 1840, određen je u fojnički samostan za kapelana. 1848. postao je kapelan u Varcaru (današnjem Mr konjić-Gradu). Uz tu službu on se usput bavio proučavanjem te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. Još dok je kao učenik bio u Zagrebu, svom se dušom zagrijao za ilirski pokret i dao se na to da Bosnu prosvijetli i da svom narodu, koji je čamio u ropstvu, pomogne.

Tadašnje nevolje bosanskih kršćana dolazile su od domaćih begova i aga, od domaćeg podmitljivog suda i činovništva, a ne od sultana. Turski carevi su u 19. st. željeli obnoviti carstvo i pružiti svim podanicima jednakost pred zakonom, ali su njihove odredbe u Bosni domaći ljudi izigrali pa su one ostale samo na papiru. Bosanski su velikaši čak dizali i bune protiv svoje vrhovne uprave. Sultan je na to (1850) poslao poturčenjaka Omer-pašu Latasa (1806–1871), bivšeg Mihajla Latasa iz Like, s velikim ovlastima, da prisili Bosnu na novo uređenje. Omer je s dobrom vojskom vojnički uspješno suzbio pobunjene Bosance a onda ih bez milosti ponizio, posmicao ili ih poslao u Carigrad. S početka je Jukić mislio da Omer-paša svojim vojevanjem protiv bosanskih moćnika ide za tim da stvori uvjete za jednakost i blagostanje ove pokrajine pa je u njemu gledao i slavio osloboditelja i prijatelja. Lukavi je paša, međutim, iskoristio Jukićevo povjerenje, a kasnije, kad su protivnici optužili samog Omer-pašu da šuruje s kršćanima i teži da se odmetne od sultana, hladnokrvno je žrtvovao i Jukića i mnoge druge kršćane: lažno je optužio svog nekadašnjeg prijatelja, držao ga tri i po mjeseca u zatvoru u Sarajevu a onda ga, 1852, bolesna otpremio u Carigard. I tamo je proveo 25 dana u tamnici, dok ga nisu fra Filip Pašalić i Antun Mihanović (pjesnik hrvatske himne) nekako odatle izbavili. Spriječen mu je otada povratak u Bosnu pa je boravio kao kapelan u blizini Đakova. Iscrpljen naporima i zlostavljanjem i teško bolestan, podvrgao se operaciji kamenca i uskoro iza toga podlegao. Pokopan je u zajedničku grobnicu u Beču 1857, prije 130 godina.

Bio je uman i – prema uvjetima svog školovanja – neobično obrazovan. Bio je (a to nije manje važno) neumorno radin i beskrajno oduševljen za ono što mu je na srcu ležalo kao glavno, kao cilj života: dobro svog naroda, napose u Bosni. Po naravi žestok a po osjećaju plemenit, on se nepokole bio borio za postavljeni cilj, nije znao za uzmak, niti se mirio s čekanjem, opreznošću, bojažljivošću. Odatle i njegova tragična sudbina!

 2. Ali, odatle proistječe i njegovo veliko djelo! On je pored svoje svećeničke službe, bio učenjak i plodan pisac, sakupljač narodnih umotvorina, narodni prosvjetitelj i učitelj, te javni društveni radnik. Ono što ga osobito ističe jest da je u svemu tome u svom vijeku bio prvi u Bosni.

Od njega potječe prvi zemljopis i prva povijest Bosne (1851). Zemljopis je pisao iz vlastitog zapažanja, tegobno sam prevaljujući ondašnje besputne krajeve ili se služeći pouzdanim izvještajima. Nije imao nikakvih pomagala pa je udaljenosti od mjesta do mjesta određivao satima hoda. Pa ipak, njegovi su podaci pouzdani a danas oni su nam dragocjeni, jer nam govore o stanju kakvo je bilo prije 140 godina. I povijest je pisao prema vrelima, kojih je u ono doba bilo malo objavljenih. O njegovu trudu izrazio se poznati hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić pohvalno i s priznanjem.

Njegovi putopisi predstavljaju sažete prikaze vlastitog doživljavanja: otvoreno oko za ljepote prirode i kulturne i društvene znamenitosti, budna pažnja, duhovito pričanje, koje ima i književni čar a ne priopćuje samo podatke.

On je bio strastven sakupljač narodnih umotvorina i osobno ali i oduševljavajući druge za taj posao. Najznamenitije su njegove posmrtno izašle Narodne pjesme. Izdat je samo I svezak (1858), a drugi se je negdje izgubio pa nije ni tiskan. Jedan od najvećih znalaca naše narodne pjesme Matija Murko veli da Jukićeve idu među najbolje. Nije uzalud ta njegova zbirka bila u Bosni silno omiljena i dugo vremena najčitanija knjiga; u Bosni je često zovu »Tomićke«, prema glavnom junaku. Osim pjesama, skupljao je i pripovijetke, poslovice, zagonetke – sve dragocjeno blago koje bi, da nije tada zabilje ženo, dijelom nepovratno propalo.

On je htio organizirati bosansko književno društvo »Kolo bosansko« ali je ta zamisao propala: nije za to dobio odobrenja. Ipak, uporan kakav je bio, ostvario je jedan dio te zamisli, jer je počeo izdavati prvi bosanski časopis »Bosanski prijatelj« (1850, 1851, 1861). U stvari, on nije bio samo njegov urednik nego gotovo i jedini pisac. I taj časopis, iako prvi u Bosni, stoji na znatnoj visini pa se može mjeriti s drugim ondašnjim časopisima kod nas.

Jukić spada među najznačajnije organizatore školstva u Bosni, u 19. st. Sam je osnovao tri pučke škole (u Fojnici, Docu, Varcaru) a za mnoge dao je poticaje drugim franjevcima da ih osnuju. Brinuo se da se za njih dobave potrebne knjige pa je i sam napisao Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga a smislio je i način kako se mogu istovremeno poučavati djeca različita znanja i uzrasta. Sam je bio, uz svoje kapelanske dužnosti, učitelj u Varcaru. Zamislio je da se škole zavedu u svako veće naselje u Bosni i da se stvori novčana podloga za njihovo uzdržavanje pa je i sam u tom prednjačio. Škole je smatrao najkorisnijim zalogom budućnosti.

3. Ako bismo željeli, kao u kakvom žarištu, vidjeti što je Jukić mislio i osjećao, dovoljno bi bilo promotriti njegove »Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini«, dodate njegovom Zemljopisu i poviestnici Bosne. Tu je on, u 28 točaka, stavio što treba u Bosni popraviti, da se kršćani, dotjerani do krajnjeg siromaštva ili ne isele, ili ne poskapaju od gladi, te što treba učiniti da im se vrati ljudsko dostojanstvo i građan ska zaštita, da im se dadne od Boga data i od cara priznata sloboda.

Evo, sasvim sažeto, tih točaka!

  • »Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani!« (t. 1). Ta točka sažimlje ustvari sve druge i poziva se na jednakost, koju je car proglasio 1839. ali je kršćanin u Bosni i dalje ostao parija ili rob, a ne ponosna, drugima ravnopravna osoba.
  • Iz toga slijedi zahtjev da se kršćani zaštite pred sudom, koji je (kako se vidi iz Jukićevih primjera) često bio ruganje pravdi (t. 2, 3, 20).
  • Porezi, razne dažbine i globe trli su preko mjere kršćane pa Jukić traži sada da oporezivanje bude jednako za »Turke« i kršćane, da kršćani svoje poreze sami kupe i predaju ih veziru, da se ukine harač a državna desetina uračuna u porez, da se ukine begluk (besplatni rad begovima) (t. 4, 5, 6, 8).
  • Traži se osobna zaštićenost kmeta, da ga gospodar ne diže samovoljno sa zemlje (t. 10) i da trgovina i svi zanati, te služba u vojsci, budu i kršćanima pristupačni (t. 24 i 7). Traži se nadalje sloboda u vjerskim stvarima (t. 15, 16, 17), sloboda zbora i dogovora (t. 27), sloboda iseljavanja (t. 28).
  • Prema Jukiću, država treba da preuzme na sebe javne obveze: da plaća činovnike (a ne da se ovi naplaćuju mitom i globama), da popravlja putove i mostove, da uvodi pošte i ostale slične ustanove, neophodne za procvat trgovine i zanata, da plaća učitelje, da podmiruje trošak transporta vojske i premještanja državnih činovnika, da uvede državnu tiskaru i za kršćane, da daje državne stipendije i kršćanskim učenicima (t. 21, 13, 18, 12, 14, 19).
  • Državne naredbe treba da se izdaju na narodnom jeziku, jer ni bosanski muslimani (izuzev rijetkih pojedinaca) ne razumiju turski; zemaljski prihodi i troškovi treba da se javno saopće narodu (t. 26, 25).

Sve je to Jukić popratio svojim »izjašnjemjima«, u kojima pokazuje kakva je bila tadašnja bosanska stvarnost, kad vezir presudi da »jedan Turčin više znade nego hiljadu Vlaha«; tobožnji prisjednici-kršćani u sudu služili su ne za to da zaštite kršćansku stranku od sučeve samovolje nego da Turcima do nose vatru za čibuke ili im dodaju kafu; kad se donosi odluka, onda ih istjeraju: »Na dvor, lipo vi krste, ovo je zemlja turska, ne kuca ovdje još zvono, već se turski ezan uči!«

Ono što zadivljuje čovjeka jest Jukićeva hrabrost. On veli da bi se hiljade ljudi potpisalo na ove »želje i molbe«, »ali ne smije! Mi smo više putah tamo do Vašeg (sultanovog) prestolja slali naše ljude, koji su većom stranom od mjestnih vezira poubijani«. Sada Jukić sam, samcat, upućuje te molbe preko stranih predstavništava sultanu. On jasno pretpostavlja da prava država nije organizacija za pljačku i nasilje nad vlastitim građanima nego treba da im služi. Ovi smioni zahtjevi bili su jedan od velikih razloga njegove tragične sudbine: da bude bačen u tamnicu i prognan iz vlastite zemlje i da propati teške muke, koje je opisao u svom dirljivom i lijepom Putovanju iz Sarajeva u Carigrad. Jukić je svjestan da je slobodan čovjek pa se tako uspravno i dostojanstveno i drži pred svakim – i pred austrijskim, i turskim, i crkvenim vlastima. Tako je u biti postupio i njegov junak Mijat Tomić ali preko mušice na puški; nasuprot tome, Jukić je goloruk, oboružan samo svojim uvjerenjem, stao pred predstavnike moći i u Bosni, i u Carigradu, i tražio ljudska prava za svoj narod.

Bilo je mnogo pristalica ilirskog (narodnog) pokreta, ali je Jukićev rad možda najsvestraniji, njegov zanos najčišći, njegovo svjedočenje životom za vlastito uvjerenje najneospornije i izaziva duboko poštovanje.” [4]

Zaključimo ovo naše prisjećanje na Ivana Franju Jukića, čovjeka koji stoji na početcima hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini, napravivši luk do današnjeg dana, gdje vremena nisu postala puno bolja, a gdje današnji sarajevski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić veli:

“Jedne godine nalazio sam se u Rimu na Biskupskoj sinodi i dogovorio sam s franjevcima u crkvi Arcoeli slaviti svetu misu zajedno s našim studentimana na poslijediplomskome ispitu u Rimu, kao i s ostalim hrvatskim građanima koji žive u Rimu. Poslije mise otišli smo do groba kraljice Katarine Kosače Kotromanić i zajedno molili za domovinu. Tom prigodom razgovarao sam s jednim veleposlanikom pri Svetoj Stolici koji mi je tako govorio o mojoj zemlji kao da bolje od mene poznaje stanje u njoj. Čudio se kako se ja priznajem Hrvatom u Bosni i Hercegovini. Iako sam se trudio da ga u to uvjerim, on mi je odgovorio kako vjeruje da ja tako mislim, ali da on ne misli tako. Odgovorio sam mu da, uz dužno poštovanje njemu i njegovu odličnom poznavanju stanja u regiji, znanje o sebi i svojim korijenima nisam stekao čitanjem i istraživanjem , nego majčinim mlijeko i očevom krvlju. Ali, upravo me je ta njegova provokacija izazvala da sam nakon molitve kod groba kraljice Katarine Kosače počeo ozbiljno razmišljtai o Bobovcu kao mjestu našeg susreta s našim korijenima.

Mi, koji živimo u ovoj zemlji, želimo postati svjesni svojih povijesnih korijena i obnoviti pamćenje sjećajući se one koja je u našemu narodu snažno širila kršćansku vjeru i podržavala napredak, a koja je rođena u Hercegovini da bi bila udana u Bosnu i iz nje kraljevala, pa se njome danas diči cijela Bosna i Hercegovina, a njezino ime je Katarina Kosača Kotromianić. S ovoga mjesta je nastojala da se katolička vjera, koju mi na ovim prostorima živimo već trinaest sotljeća, što bolje ukorijeni u narodu, Zato je igradila crkve kao one u Jajcu i Otinovcima. U narodu je ostala veoma cijenjena i poštovana kao osoba vjerna Bogu i svojem narodu. Posebno sam se zadivio njezinu dostojanstvenom držanju u vrijeme kad je morala odavde bježati preko Dubrovnika. Neki dan to spominju u Dubrovniku na proslavi tristote obljetnice katedrale i govore kako nas vežu uspomene i kako je važna veza naših krajeva s Dubrovnikom. Treba reći i da se najviše povijesnih stvari i sačuvalo u Dubrovniku jer njihovi arhivi ostali su pošteđeni paleža i pljačke. Ako želimo posegnuti za povijesnim podacima, moramo ponajprije poći u dubrovačke arhive pa preko njih u venecijanske, vatikanske i carigradske.

Draga braćo i sestre, želimo ovdje obnoviti svoje dostojanstvo vjernika Hrvata koji su na svojim korijenima. Iz korijena želimo izgrađivati suradnju, suživot i toleranciju!

Moliti za domovinu znači voljeti ovu zemlju koja je natopljena krvlju, znojem i suzama koje ne smijemo prezreti. Ova zemlja je skupa i nema cijene. Gdje god zakopamo, naći ćemo kosti svojih predaka mučenika. Zato ne njihovim grobovima obnavljamo svoju vjeru i vjernost, hrabrost i ustrajnost za buduće stanje u ovoj zemlji.

Vjerujem da Katarina Kotormanić Kosača iz neba gleda nas, svoje potomke, na ovom njezinu kraljevskom gradu Bobovcu. Neka moli za svoju zemlju koju je darovala Papi u ostavštinu. Blaženi papa Ivan Pavao II. to je dobro razumio pa se zato i molio i borio za miru ovoj zemlji.” [5]

“Naš je narod mali narod, ali vjernički narod. Od prvog pokrštenja vjera je utkana u našu povijest i našu kulturu. I kroz povijest vidimo tragove križa, tragove vjere, tragove naše pripadnosti Katoličkoj crkvi. Zato smo ponosni, kako i kaže današnja zborna molitva: Bog je naš vođa i stvoritelj.I ponosni smo sa svojim Bogom, Bogom koji nam daje svoju Majku za našu Majku, i to pod križem. Mi cijelu svoju povijest gldeamo upravo pod križem.  Tamo smo ranjavani, tamo razapinjani, tamo nijekani. Možda će ovo zvučati patetično, ali sada ću vam reći ono što ja proživljavam. Za vrijeme Božića stavili smo na oltar onu pšenicu i okolo stavili vrpcu trobojnicu i dođe slavni jedan svjetski veleposlanik i kaže mi: ‘Kardinale, kako si tako nacionalist?’ ‘Oprostite’, odgovorim. ‘Što će vam ona trobojka na oltaru? Isus nije sišao samo u hrvatski narod, nego je sišao svim narodima.Tada sam mu rekao: Ekselencijo, vi od svojih zastava i gaće pravite, a meni ne date da na oltar stavim simbol svojega naroda. Ovo se nije dogodilo samo u trenutku rasprave. Trajna je naša obrana hrvatskoga identiteta. Kako ovdje obraniti svoju vjersku opstojnost, prepoznatljivost i nacionalni ponos? Ovo će se odnositi na alkare: Vi ste viteško društvo na spomen viteške obrane. Vitezovi su nastali u povijesti kao oni koji su branili slabije, branili vrijednosti u narodu. Budite upravo takvi vitezovi. Danas kada se u svijetu toliko govori o ljudskim pravima, moramo imati hrabrosti stati u obranu slabijega. U ovom smislu, vaše hrvatsko biće mora stati u obranu hrvatskog identiteta! Mora stati u obranu života jer nema danas onih neprijatelja protiv kojih su se borili vaši pređi, ali danas je vaš neprijatelj onaj iznutra, koji nam želi zaslijepiti razum da ne znamo voljeti život. Narod koji ne voli život, nema budućnosti. Zato vas, dragi alkari, u vašim viteškim igrama kao vanjskog znaka vaše prpoznatljivosti, molim: čuvajte svoju domovinu i neka vaša poruka bude poruka borbe za život, borbe za opstanak našeg naroda, ne u ratu, nego u njegovim vrijednostima, njegovim korijenima, njegovim prepoznatljivostima.” [6]

Bosna i Hercegovina je stvarno još uvijek, kao i prije stotinu šezdeset godina kad je prognan iz svoje zemlje u Beču umro Ivan Franjo Jukić – živa rana. To je, a na to ukazuje i pogled na zemljopisnu kartu, živa rana u tijelu Hrvata i Hrvatske. Hrvatsko biće je ona prava duhovna domovina i pravi duhovni baštinik dvaju kraljevstava: hrvatskog i bosanskog. Bez strasti koja žudi istinu i poštenje bit ćemo nitko i ništa, a s njima ćemo biti na dobro i sebi i svima oko sebe, ljepota u koju će se ljudi zaljubljivati, dom u koji će dolaziti.

Veliki problem dobrog dijela Hrvata je pervertirana svijest da je dobar dio Bosne i Hercegovine tamo neka zemlja s kojom Hrvati i nemaju neke veze, zemlja nedođija, preko sedam gora i preko sedam mora, preko koje se ako se baš mora treba u najboljem slučaju prijeći “brzim preko Bosne”, ili na konju kao što je to činio Ivan Franjo Jukić. To je odraz zabrinjavajućeg provincijalizma kojeg pokazuju mnogi, gubitka kulture, pa i one izvorne Hrvatske. Jer ako je išta izvorna hrvatska kultura, onda je to: jedinstvo u različitosti. Što na prvi pogled veže običaje, kulturu i krajolik npr. Osijeka, Zagreba, Krapine, Pule, Sinja, Suska, Splita, Dubrovnika, Mostara, Sarajeva, Banja Luke i Dervente? U taj prekrasni hrvatski vijenac treba konačno ponovo vratiti zemlju Bosnu i Hercegovinu! Treba pogledati izvan nekulture, barbarstva i primitivizma koje su ovom narodu namrijeli Tito, Nikola Pašić i Sulejman “Veličanstveni”.

Dok god se i zadnja baka u Sarajevu, Mostaru i u Banjoj Luci u crkvi moli pred Presvetim, Bosna i Hercegovina je i naša zemlja. Puno više nego što je u međuvremenu njemačka zemlja tlo na kojem se nalazi kölnska katedrala, nakon događaja za Božić 2013. godine kad se djevojka na čijim golim grudima je pisalo “I am God” bila popela na oltar za vrijeme mise polnoćke. Bosna i Hercegovina je stvarno živa rana u tijelu Hrvata i Hrvatske. Ali živa mreža naših crkava sa Isusom u njima, polako će spojiti i zacijeliti to ranjeno tkivo!

Završimo ovo razmišljanje i prikaz obljetnice smrti Ivana Franje Jukića bacivši pogled na njegov portret, na njegov lik kako ga je vidio Livnjak, slikar Gabrijel Jurkić, te Jurkićevim pejzažom zemlje koju je tako strasno taj umni, radini, časni i karakterni franjevac volio.

BILJEŠKE:

[1] Fra Ignacije Gavran, Putovi i putokazi, Sarajevo 1988.

[2] Boris Ćorić, Ogledi o Ivanu Franji Jukiću, str. 69,70, iz “I. F. Jukić, Sabrana djela III”, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

[3] Narodna pjesma “Ženidba Mijata Pivića”, Narodne piesme bosanske i hercegovačke, Osijek, 1858, str. 349

[4] Fra Ignacije Gavran, Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 82-87

[5] Vinko kardinal Puljić, Bobovac, Propovijed na misi za domovinu 26. listopada 2013, iz “Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti, Izabrane propovijedi”, Sarajevo 2016, str. 179-183

[6] Vinko kardinal Puljić, Sinj, Propovijed na misi povodom Sinjske alke 3. kolovoza 2008, iz “Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti, Izabrane propovijedi”, Sarajevo 2016, str. 356,357

72. OBLJETNICA IZRUČENJA HRVATSKE VOJSKE I CIVILA KOD BLEIBURGA

Na današnji dan obilježavamo 72 godine otkako su hrvatski vojnici i civili izručeni britanskoj vojsci kod Bleiburga. Do tog trenutka hrvatska kolona koja se povlačila bila je više puta napada i presječena na većem broju lokacija, kao na primjer kod Hude Luknje i kod Celja, a brojni hrvatski zarobljenici već su bili ubijeni ili su se nalazili u logorima. Još uvijek nije utvrđen točan broj ovih žrtava, a britanske procjene o 200 000 vojnika i 500 000 civila na povlačenju zasad ostaju samo – procjene. Stoga još jednom želimo istaknuti važnost sustavnih povijesnih istraživanja temeljenih na brojnim arhivskim dokumentima koji su sačuvani i dostupni te na materijalnim i drugim dokazima.

Kretanje kolona Križnog puta iz južne Austrije kroz Sloveniju te prikaz lokacija grobišta i logora možete pogledati na karti koju je izradio naš član Miljenko Klarić.

 

U SPOMEN NA HRVATSKE REDARSTVENIKE UBIJENE 2. SVIBNJA 1991. U BOROVU SELU

Danas obilježavamo 26. godišnjicu ubojstva 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Tog dana iz zasjede su likvidirani Stjepan Bošnjak (1955.), Antun Grbavac (1961.), Josip Culej (1966.), Mladen Šarić (1965.), Zdenko Perica (1965.), Zoran Grašić (1969.), Ivica Vučić (1961.), Luka Crnković (1970.), Marinko Petrušić (1966.), Janko Čović (1965.), Željko Hrala (1968.) i Mladen Čatić (1971.). Neka im je vječna slava!

DAN HRVATSKIH POLITIČKIH UZNIKA

Na današnji dan obilježavamo 346. obljetnicu smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Dan hrvatskih političkih uznika. Prisjetimo se svih hrvatskih velikana, uključujući i “male, obične ljude”, koji su vlastite živote žrtvovali za hrvatsku nezavisnost i slobodu. Neka sjećanje na njih bude opomena svima onima koji umjesto interesa hrvatskog naroda na prvo mjesto stavljaju vlastitu udobnost i interese iako se kruhom naroda hrane.

SJEĆANJE NA JOSIPA JOVIĆA I KRVAVI USKRS NA PLITVICAMA

Josip Jović
Josip Jović

Burna politička previranja, mitinzi o navodnoj ugroženosti, pokušaji uvođenja izvanrednog stanja, podmetnute eksplozije, prijetnje i neistine, balvani i strah, navještaj rata i nasilja. Bila je to hrvatska stvarnost početkom 1991.”

Ovim riječima počinje prilog o Krvavom Uskrsu na Plitvicama 1991., no kad ne bismo znali godinu pojedini detalji iz ovog uvoda podsjećali bi nas na novije doba.Na današnji dan prisjećamo se hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića koji je poginuo 31. ožujka 1991.  braneći ideale hrvatske državnosti te istinske slobode i nezavisnosti koje još uvijek sanjamo i za koje se još uvijek borimo. Neka mu je vječna slava!

9. ROĐENDAN NAŠE UDRUGE: DR. RUDOLF HORVAT – život u službi povijesti

Povodom 144 godine rođenja i 70 godina smrti

piše Stipo Pilić, prof. povijesti i suosnivač HDP “Dr. Rudolf Horvat”

 (objavio portal Dragovoljac)

Podrijetlo, rođenje i školovanje Rudolfa Horvata

Rudolf Horvat
Rudolf Horvat

Rudolf Horvat rodio se 14. ožujka 1873. u Koprivnici, od oca Andrije, tekstilnog obrtnika i gradskog zastupnika i majke Marije, rođene Hedl. Otac je pripadao tzv. šljivarskim plemićkim obiteljima (obitelji koje su bile slobodne, ali su imale zemljišni posjed u veličini od svega jednog selišta-sesije, odnosno plemići jednoselci) iz sela Potok na planini Kalniku kod Križevaca. Obitelj je živjela u istočnom dijelu Koprivnice koje se zove Lenišće, tada na broju 538. Pučku školu je od 1879. do 1883 polazio u zgradi današnjeg Gradskog poglavarstva u Koprivnici, a kamen temeljac za tu je školu postavio 1856. ban Josip Jelačić prigodom 500-obljetnice slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice. Tu mu je učitelj bio poznati hrvatski književnik, komediograf i pedagoški teoretičar Gjuro Ester, koji je vjerojatno najviše utjecao na poseban pripovjedački jednostavan i popularan stil pisanja povijesnih radova Rudolfa Horvata, kojim se među hrvatskim povjesničarima, osobito u međuratnom razdoblju, posebno izdvajao. Svjetovnom i crkvenom pjevanju ga je poučavao gradski kapelnik, glazbeni pedagog, skladatelj, pokretač i suosnivač „Hrvatskog pjevačkog društva Podravac“ Tomo Šestak, inače prijatelj glazbenog povjesničara Franje Xavera Kuhača. Nastavi čitati 9. ROĐENDAN NAŠE UDRUGE: DR. RUDOLF HORVAT – život u službi povijesti

ANTE STARČEVIĆ: ČIST POSAO NE BOJI SE SVJETLOSTI!

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!

Silvije Strahimir Kranjčević

Grob Ante Starčevića u Šestinama
Grob Ante Starčevića u Šestinama

Sutra, 28. veljače, navršava se 121 godina od smrti dr. Ante Starčevića. Već za života nazivan je Ocem domovine i za mnoge među nama ostao je to do danas. Ante Starčević živio je u stoljeću koje je hrvatskom narodu podarilo nevjerojatan broj velikana u različitim područjima društvenog života koji su znatno pridonijeli kulturnom i političkom napretku našeg naroda. Stoljeće je to koje je ustvari završilo tek 1914. kada započinje Prvi svjetski rat, ujedno i završna etapa propasti Austro-Ugarske. Događaj je to koji je hrvatski narod uveo u mračno 20. stoljeće obilježeno velikosrpskom hegemonijom, komunističkim totalitarizmom i masovnim stradanjima. Nagovještaj onoga što će uslijediti dao je već 1907. u svom pismu Franu Galoviću znameniti hrvatski pjesnik i novelist Antun Gustav Matoš razočarano rekavši:

„…Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom točnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedodjiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svoga imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. Biti književnik, biti branilac takvog kukavnog naroda je mučno, gorko i Vi ste to već u svom početku iskusili. (…) Za taj užasni zanat treba neobično energije, a energije u siromašnim našim prilikama nema bez ideala. Taj ideal je politička i kulturna emancipacija Hrvatske i Vama služi na čast, što ste pristali uz jedina načela, koja pod današnjim prilikama može i smije akceptirati jedan pošten mlad Hrvat. Ostanite na velikom putu Starčevića, Kumičića i Kovačića! Ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom, da ne bijasmo kukavice, slavosrbi.“

Pad o kojemu je govorio Matoš – politički, materijalni i kulturni – ubrzan je nakon završetka Drugog svjetskog rata i nastavljen do danas. S Prvim svjetskim ratom nestalo je i izvorno pravaštvo. Nestala je dvostruka sjena – Beč i Pešta, no došlo je i do drastičnih političkih preokreta i demografskih promjena. Pravaštvo se pokušalo prilagoditi borbi protiv nove sjene, one beogradske, no borba, iako načelno slična, više nije bila ista. Godinu 1918. dočekali smo u uređenoj državi. Imali smo uhodane institucije i zakone, a ljudi su držali do riječi i morala. Propustili smo priliku da postanemo nezavisni i umjesto toga, odvojivši se od Zapada, postali smo plijen Istoka čime je poremećen prirodan tijek događaja te pomaknuta starovjekovna granica između Istoka i Zapada na Drini. Hrvatski narod istrgnut je iz svog prirodnog tisućgodišnjeg okruženja i gurnut na Balkan gdje se susreo s mentalitetom koji nam je isprva bio stran, no kasnije je uzeo maha. Mentalitet je to nereda, bezakonja i „javašluka“. U jugoslavenskoj državi hrvatski narod suočio se s progonima, šikaniranjem, raseljavanjem i brojnim drugim problemima koje su ostavile dubokog traga. Među njima je bio i znatan porast nepismenosti kojeg primjećujemo u arhivskom gradivu kojeg koristimo u radu na temama iz Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Posljednjih nekoliko generacija Hrvata nisu sudjelovale u realnoj politici ni u upravi, a oni posljednji koji u tome jesu imali iskustvo uglavnom su poubijani. Svakodnevno trpimo strahovite posljedice onoga što je prije 110 godina detektirao Matoš.

Upravo je iz svih ovih razloga potrebno podsjećati hrvatski narod na Starčevićev nauk. Činjenica da nas je Starčević učio životu i životnim vrijednostima ključna je za razumijevanje fleksibilnosti pravaštva u odnosu na vrijeme i prostor u kojemu se sad nalazimo. Iako se suočavamo s drugačijim izazovima u drugačijim okolnostima, ono što je pisao Ante Starčević podjednako je aktualno i danas. U stanje u kakvome se nalazimo doveli su nas oportunisti – Slavoserbi i mađarolci, oni koji su podložni svemu i okreću se kako im u određenom trenutku odgovara.

Stoga sutrašnji dan nećemo obilježiti samo ovim kratkim uvodnikom. U posljednjih nekoliko tjedana članovi naše udruge mukotrpno su radili na pripremi knjižice o životu i djelu Oca domovine, a tekstovi su popraćeni citatima, govorima, poezijom i slikarstvom iz tog razdoblja. Cilj ove knjižice (pdf) je istaknuti sve ono pozitivno što baštinimo iz tog vremena, sve ono što doista jesmo i sve ono čemu doista pripadamo. Knjižica je popraćena i petominutnim filmom u kojemu je korišten audio zapis kojeg su snimili Blanka Matković i Stipo Pilić u Spomen-domu dr. Ante Starčevića u Žitniku 4. srpnja 2008. te brojne fotografije. Ovom prilikom još jednom zahvaljujemo redatelju Vanji Vinkoviću i njegovom suradniku Karlu Markoviću koji su nesebično pomogli pripremu ovog kratkog filma.

U naš rad o Starčeviću uloženo je puno ljubavi i truda pa se nadamo da ćete našu knjižicu pročitati, ponešto naučiti i upamtiti te je proslijediti poznanicima i prijateljima jer Matoš je bio u pravu: za ovakav zanat potrebno je neobično mnogo energije koje u našim prilikama nema bez ideala, a ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom da ne bijasmo kukavice.