Arhiva kategorije: Obljetnice

Sedamdeset godina od mučeničke smrti dr. Feliksa Niedzielskog

Piše: Želimir Marić

U predvečerje kad je sunce već zašlo

i kad zapad od rumenila plamti,

tad mi se čini

kao da se zemlja nebesima diže

i kao da se nebo spušta i da je zemlji bliže.

 

O, kad bi vijekom večernja rumen htjela da traje,

a oko moje da se nikad od gledanja ne zamori,

možda bi se jednom susreli i našli

zemlja što se prema nebu diže

i nebo što je sada zemlji bliže.

 

Ali rumen nestaje i blijedi.

Kroz suzno oko gledam kako je zadnja svjetla pruga

omeđila vrhove tamnih divovskih gora.

Moja duša htjela bi da se diže.

O nebo, nebo, dođi mi bliže!

/Feliks Niedzielski, U predvečerje, 1936./

 

"jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen" (Iz 53,12)
“jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen” (Iz 53,12)

Panta rei, sve teče, pa i vrijeme. Ali vrijeme isto tako i zrije – ne propustimo konačno ubrati plodove truda koje su nam namrijeli oni koji su voljeli čovjeka i narod, plodove mučenika koji su se, nasljedujući Krista, žrtvovali za nas. Knjižica Nasljeduj Krista bila je jedino, osim krunice, što je Felix Niedzielski posjedovao kad je 20. veljače 1947. strijeljan. Nevjerojatno je kako se kod svetih ljudi često odrazi njihova “kristolikost” u tom nasljedovanju – iz ljubavi se i Felix Niedzielski solidarizirao s braćom i bio “ubrojen među zlikovce”, osuđen i ubijen. Čitamo svjedočanstvo o detalju njegovog Križnog puta: “Bila je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu. Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru, jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke, uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put.”[1]

Dr. Feliks Niedzielski rođen je 26. lipnja 1913. godine u Banja Luci, u obitelji doseljenika u Bosni. Otac i majka nisu mu bili Hrvati, ali je on, kao i Merz, bio po svojim osjećajima potpuni Hrvat. Otac mu je po zanimanju bio inženjer, ali je rano umro. Majka Karolina se u skromnim prilikama i mogućnostima brinula za Feliksa. Feliks je bio osjetljiva zdravlja. Godine 1933. stupio je u Križarsku organizaciju i prvi je put javno nastupio predavanjem na đačko-studentskom križarskom tečaju u samostanu trapista „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci. Nakon pristupanja postaje vrlo aktivnim članom Križarske organizacije. Redovito je obilazio križarska bratstva po banjalučkoj biskupiji da bi 1937. postao i predsjednik Križarskog okružja za Banja Luku. Studij prava završava 1940. godine, nakon čega postaje odvjetničkim pripravnikom kod poznatog katoličkog javnog radnika, dr. Marka Rebca, odvjetnika u Banja Luci. Osim svog studija posebno se bavio socijalnim pitanjima i sociologijom. Već kao student napisao je malu knjižicu „Kritika marksizma“, zatim knjigu „Novi društveni poredak“ i konačno „Socijalne eseje“. Bio je odličan govornik, neposredan u kontaktu sa seljacima, radnicima i đacima, kao i s intelektualcima svojega ranga. Bio je veliki molitelj. Znao je sate i sate proklečati u adoraciji pred Presvetim Sakramentom. Dnevno je u crkvici sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu molio krunicu. Zbog toga su ga zvali drugi Merz.

 Koncem 1940. izabran je za predsjednika Velikog križarskog bratstva u Zagrebu, kamo je 1941. i doselio radeći kao novinar u hrvatskom dnevniku „Hrvatski glas“.

 Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske radio je kao upravni činovnik u Tuzli i Banja Luci. Svima je pomagao, bio je posebno angažiran u brizi za izbjeglice iz istočne Bosne. Štitio je progonjene, pa su ga u Banja Luci prozvali „srpskom majkom“. Kada je 1941. godine došlo do teških zločina u Banja Luci, otvoreno se suprostavio počiniteljima zla, da bi bio prisiljen pobjeći iz grada pod prijetnjom da će i sam biti ubijen.

1944. godine preuzeo je dužnost upravnog zapovjednika ustaške mladeži te je podnio ostavku na dužnost u vodstvu Križarske organizacije, jer prema križarskim pravilima nije mogao istodobno biti u vodstvu i djelovati kao javni politički radnik. Međutim i dalje je ostao član Križarske organizacije. Prema njegovim izjavama, ali i izjavama drugih, ustaškom pokretu pristupio je s najčišćim rodoljubnim nakanama i napose da sprječava zlo, te da hrvatsku mladež, koja je već bila uključena u pokret, usmjerava prema pravim vrijednostima. Ostao je neoženjen. Pri koncu rata povlači se s tisućama hrvatskih izbjeglica i proživljava tragediju Bleiburga. Nakon kratkog boravka u inozemstvu vraćen je natrag u domovinu. Bio je svjestan da mu se ne bi smjelo ništa dogoditi jer nikomu nije nanio nikakva zla. Međutim za komunistički režim to nije ništa značilo. Uhićen je i izveden pred sud. Pred komunističkim se sudom mirno i odvažno branio, ističući da mu se ni jedan zločin ne može staviti na teret. Čak su i brojni Srbi stupili u njegovu obranu i sakupili potpise za njegovo oslobođenje. Ipak je osuđen na smrt. Jednog zimskog dana, 20. veljače 1947. godine, rano u zoru streljan je u Banja Luci. Do smrti je sa sobom imao molitvenik „Nasljeduj Krista“, krunicu, a u molitveniku fotografiju svoje majke Karoline na odru.”[2]

1938. U tijeku logorovanja križara u Lokvama, dva mučenika Križarske organizacije dr. Feliks Niedzielski (drugi slijeva) i dr. Ivo Protulipac (četvrti slijeva) Iz: "Životopis JEROLIMA MALINARA (1907. - 1945.)", 17.
1938. U tijeku logorovanja križara u Lokvama, dva mučenika Križarske organizacije dr. Feliks Niedzielski (drugi slijeva) i dr. Ivo Protulipac (četvrti slijeva) Iz: “Životopis JEROLIMA MALINARA (1907. – 1945.)”, 17.

Feliksu se ne samo nije mogao dokazati ni jedan zločin, nego je on dapače i preuzeo mjesto u ondašnjoj vlasti sa željom da druge spašava. I javni je tužitelj kao glavnu Felixovu krivnju naveo da je on “vršio utjecaj na 40.000 omladinaca”, a to je bilo ono što komunisti nisu mogli podnijeti. Drugi svjedoci pričaju kako su tada padale izjave pobjednika: “Ode omladina za njim, moramo ga likvidirati!” Kojim se načelima ravnao u životu rekao je na sudu u Banjoj Luci nakon čitanja smrtne presude: “Svevišnji Bog… svjedok mi je, da nikad nisam mrzio nikoga”. Zamolio je za oproštenje sve koje je bilo kada uvrijedio ili ražalostio, spominjući izričito i “gospodu oficire i stražare partizane i sve ostale”, te završio: “Radi Krista Gospoda opraštam od sveg srca svima.” Tako ne umiru zločinci i mrzitelji ljudi, tako umiru kršćanski mučenici.

Dr. Feliks Niedzielski, smatran simbolom idealne Hrvatske, kojem je otac bio Poljak, a majka Srpkinja, podsjeća nas i na vrijednosti i snagu integralnog hrvatstva kojih bismo trebali postati svjesni i koje bismo trebali polako povratiti; u Banjoj Luci je rođen i odrastao i bl. Ivan Merz, apostol hrvatske mladeži, kojem je otac bio Nijemac a majka Židovka; prisjetimo se da su roditelji velikog hrvatskog književnika Augusta Šenoe bili Čeh i Slovakinja; Hrvatsko biće je duhovna domovina i duhovni baštinik dvaju kraljevstava: hrvatskog i bosanskog – bez strasti koja žudi istinu i poštenje bit ćemo nitko i ništa, a s njima ćemo biti na dobro i sebi i svima oko sebe, ljepota u koju će se ljudi zaljubljivati, dom u koji će dolaziti.

Istina je da je “krv mučenika sjeme novih kršćana”, ali je i istina da sjeme da bi raslo treba zemlju. Dragi Felikse, moli za naš hrvatski narod, moli posebno za naše mlade; moli za naš mir i za istinsko zajedništvo našeg naroda.

Veličinu i aktualnost ljudskog i svetačkog lika Feliksa Niedzielskog možemo naslutiti iz sljedećih citata:

 

“Njegovi sociološki, religiozni, pravni, filozofski, pa čak i književno-pjesnički prinosi hrvatskoj baštini zasjenjeni presudom komunističkog suda zaslužuju da budu osvijetljeni, a njegova uloga u katoličkom i državnom životu nužno iziskuje doličnu raspravu.”[3]

“Feliks Niedzielski je tijekom burnih tridesetih i prvoj polovici četrdesetih godina XX. stoljeća, kao i mnogi drugi katolički mislioci tog doba, osobito Bonifacije Perović, tragao za idealnim društvom, društvom s ljudskim likom, a to je za njega apriori bila samostalna Hrvatska. U mnogim tekstovima Niedzielski razvija kritiku kapitalizma, marksizma i formalne demokracije, uvijek im suprotstavljajući i ističući potrebu izgradnje novog sustava, sustava u kojem je duhovni čovjek ukorijenjen u svom narodu.”[4]

“Na web stranici gimnazije Banja Luke bivših učenika Feliks je izostavljen, što je dobro učio Zoran S. Mačkić, majstor Međunarodne šahovske federacije i prvi seniorski šampion Republike Srpske, koji u svom tekstu navodi da je Feliks bio najbolji učenik te generacije, te da je oprošten usmenog ispita. http://www.zoranmackic.com/wp-content/uploads/ MATURANTI-BANJALUCKE-GIMNAZIJE.pdf . U mnogim publikacijama i s mnogih popisa Feliks je izbrisan ili nije ni naveden. Između ostalog, začuđuje i iznenađujuće socijalistički orijentirana spomenica zagrebačkog Pravnog fakulteta iz 1996. u kojoj u popisu doktoranada 1940. nije naveden Feliks.”[5]

“Osim katoličkog odgoja i pripadnosti križarima, kod Feliksa netrpeljivost prema komunizmu i boljševizmu uzrokuje zasigurno i velika glad i smrtnost u Ukrajini 1933., žitnici Evrope, odakle su Feliskovi pretci. Komunizam, imajući u vidu tadašnji Sovjetski Savez, križari shvaćaju kao »obnovljeno ropstvo«”[6]

“… zbog ne baš dobrih materijalnih mogućnosti (uzdržavala ga je majka udovica) najveći dio studija boravio u Banjoj Luci, a povremeno je dolazio u Zagreb slušati pojedina predavanja ili polagati ispite. Zbog slabog imovnog stanja nije mogao doći ni na vlastitu promociju.”[7]

“Objašnjavajući da nije čudo što je iza Protulipčeva povlačenja Feliks postao predsjednik Velikog križarskog bratstva Mirko Meheš o Feliksu navodi: »Ako bi željeli protumačiti tu posebnu privlačivost ili snagu, koja kao da je izbijala iz Feliksa, ja nalazim samo jedan odgovor: Feliks je u svojoj unutrašnjosti bio velik čovjek, plemenit, izgrađen, veliki kršćanin, prijatelj ljudi, a posebno onih u nesreći. Ta njegova čarobna privlčnost bila je tek odraz njegovih unutrašnjih vrijednosti. Bio je krhak, mršav i visok. Nikada sila i galama nisu bili njegova sredstva. Kad je govorio pred obćinstvom, bilo je to odlučno, iz punog uvjerenja, ali to je bilo više sugeriranje, uvjeravanje, gdje su dokazi više vrijedili od snage glasa i pokreta. On je postizavao, da ga se zavoli i poštiva odjednom.”[8]

“U Ustaškoj mladeži jačan je nacionalni osjećaj i svijest o važnosti neovisna države, bili su otvoreno i jasno protukomunistički orijentirani. Znatan broj ih je potjecao iz katoličkih krugova, pa se već zbog toga nisu identificirali s fašizmom i nacionalsocijalizmom, koji su bili izrazito protukatolički. Bivši članovi kasnije su često isticali da su to bile strane i hrvatskom duhu posve tuđe ideologije, koje su zbog tadašnjih političkih i ratnih uvjeta morali trpjeti.”[9]

“Propraćen je u Samobor, gdje ga je sreo katolički aktivist Luka Perinić, koji je zabilježio kako se Feliks držao mirno, umorno i dostojanstveno, te kako nitko od nas nije vjerovao da će biti likivdiran: u Banjaluci je u narodu bio vrlo poštovan, jer se borio za pravdu i zauzimao za mnoge ugrožene, a nije počinio baš nikakav zločin’. Perinić se nadao kako je dobro što će Feliksa uputiti u Banju Luku, jer ga tamo svi cijene i vole, i znaju kao čovjeka koji je uvijek djelovao po svome dubokom katoličkom uvjerenju, odlučno ustajući protiv svakog nasilja, te uzimajući u zaštitu pravoslavce jednako kao i Hrvate.”[10]

“Mnogi križari pristupili su ustašama i preuzeli odgovorna mjesta u ustrojstvu NDH-a, no neopravdano je zaključiti da ih je na taj korak potaknula pripadnost križarima. Bio je to korak koji su mnogi učinili u nadi da će tako pomoći izgraditi vlastitu državu. Upravo je Niedzielski dao izjavu, u povodu reorganizacije omladinskih društava u NDH u kolovozu 1941. da Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo nisu političke organizacije, ali da vjeruje da će izgradnjom svojih članova kao karakternih članova zajednice najbolje pridonijeti državnome prosperitetu.”[11]

“… danas s vremenskim odmakom, potrebno je objektivno sagledati i poglede hrvatske emigracije na to razdoblje hrvatske i svjetske povijesti, pa tako i poglede na ulogu, značenje i karakter Feliksa Niedzielskog. Za njih je Feliks predstavljao primjer idealnog i nevinog unutar njihovog pokreta, a njegovu osudu su shvaćali kao dokaz da je komunistička vlast zločinačka. Predstavljao je simbol ideje idealne Hrvatske, one čije su ostvarenje spriječili komunisti, ali koja će prije ili poslije pobijediti svoje današnje tamničare.

Slučaj Feliksa Niedzielskog raskrinkava mitološke postavke i sofizme kojima je komunizam likvidirao svoje protivnike. Iako postoje brojni primjeri u kojima upravo komunisti, politički neistomišljenici i protivnici u ratu, zatim relevantni, osobito srpski povjesničari, kao ni onodobno ugroženo srpsko stanovništvo ne prepoznaje niti smatra Feliksa odgovornim za bilo kakve zločine, on je, bez obzira na sve ljudske kvalitete koje je imao, strijeljan. Kada je strijeljan, nije imao više pretke, nije imao potomke, nije imao ni vlastite, a kamoli tuđe imovine. Na mjestu gdje je strijeljan i pokopan naknadno je izgrađeno igralište, ali su kosti ubijenih navodno prije toga nekamo premještene, tako da se ne zna ni gdje mu je grob.”[12]

“Feliksova kontroverzna i nesretna sudbina zasjenila je sva njegova djela, posebice znatno socijalno djelovanje, a jedino što je ostalo iza njega jesu njegova pisana djela,… Ako budu poticaj za daljnja istraživanja i razmatranja, time se bar donekle vraća dug ovom katoličkom intelektualcu. Sljedeći kriterij mučeništva i kršćanskog svjedočenja, nužno se nameće pomisao da je zaslužio detaljnjiju raspravu u okviru Crkve, a obvezue i sve nas kao društvo da na svjetovnoj razini poduzmemo korake sagledavajući mogućnosti za obnovu sudskog postupka. Zaborav sigurno ne zaslužuje.”[13]

Završimo ovo podsjećanje na dr. Feliksa Niedzielskog njegovim vlastitim riječima:

"Sveta je naša borba za obranu zapadne kulture, ali ne smijemo zaboraviti da je kršćanstvo srčika te kulture, a ako smo se svojim životom odrekli kršćanstva, onda u toj borbi nastupamo kao licemjeri i farizeji." /Dr Feliks Niedzielski, "Nedjelja", 1944./
“Sveta je naša borba za obranu zapadne kulture, ali ne smijemo zaboraviti da je kršćanstvo srčika te kulture, a ako smo se svojim životom odrekli kršćanstva, onda u toj borbi nastupamo kao licemjeri i farizeji.”
/Dr Feliks Niedzielski, “Nedjelja”, 1944./

“Mi mnogo raspravljamo o raznim sistemima, prigovaramo ideologijama oprečnim našem životnom shvatanju, ogovaramo pogrješke svojih bližnjih. Bilo bi mnogo koristnije da ispitamo same sebe te ustanovimo koliko u nama ima kršćanstva, a koliko poganstva, jer evanđelje nije poziv na vojnu protiv drugih, nego u prvom redu poziv na naše vlastito obraćenje

Svjedoci smo u povijesti čovječanstva nezapamćene navale bezbožnika. Ruše se svetiša, pale samostani, u prah i pepeo pretvaraju biseri kršćanske umjetnosti, ubijaju svećenici, progone vjernici. Ali pokraj razvalina veličanstvenih katedrala, koje su sazdale ljudske ruke, zapažamo razvaline Božjeg remek djela, porušene hramove Duha Svetoga – opustošene duše. Milijuni mladih duša odgajaju se bez Boga i vjere, ili barem u ravnodušnosti prema Kristu i mržnji prema njegovoj crkvi. To dvostruko razaranje – razaranje duša i razaranje svega onoga, što su ljudi najplemenitije duše vjekovima stvarali nalaže našoj hrvatskoj mladeži dvostruku dužnost: da pred navalom neprijatelja s oružjem u ruci obrani državu sa svim njenim vjerskim, narodnim i obiteljskim svetinjama i da istovremeno u sebi i drugima izgradi i sačuva najljepši hram naše bezsmrtne duše.”[14]

[1] JONJIĆ, Tomislav, “Prof. DOLORES BRACANOVIĆ: NA POVLAČENJU S DRŽAVNIM POGLAVAROM”, http://www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_bracanovic.html, pregledano: 18. veljače 2017.

[2] http://krizari.hr/category/uzori-i-zastitnici/feliks-niedzielski/, pregledano: 18. veljače 2017.

[3] NIEDZIELSKI, Feliks, SOCIJALNI NAUK, DRUŠTVO I DRŽAVA. Eseji, članci, studije (dalje: NIEDZIELSKI), Predgovor: Ivan ČULO, Glas Koncila, Zagreb, 2012., 12.

[4] NIEDZIELSKI, 13.

[5] NIEDZIELSKI, 15.

[6] NIEDZIELSKI, 16.

[7] NIEDZIELSKI, 18.

[8] NIEDZIELSKI, 26.

[9] NIEDZIELSKI, 41.

[10] NIEDZIELSKI, 42.

[11] NIEDZIELSKI, 45

[12] NIEDZIELSKI, 47, 48.

[13] NIEDZIELSKI, 49.

[14] Feliks Niedzielski, “Na obranu Hrvatske Države i hrvatskih duša”, Nedjelja, god. XVI., broj 13., Zagreb, 23. travnja 1944., 1.

POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

MILAN pl. ŠUFFLAY – „plemeniti“ koji je oplemenio sebe kroz rad u povijesti i za povijest, zemlju Hrvatsku i Hrvate

Piše: Stipo Pilić, prof. povijesti

Kada je u ožujku 1933. u glasilu Naša gruda Vlado Singer pisao nekrolog Milanu Šufflayu povodom njegove 2. godišnjice smrti napisao je:

„Već nas je tada hvatao strah, da će i on proći kao što prođoše mnogi naši hrvatski velikani. Dan, mjesec, godinu, dvije se o njima govori, a onda postaju plijenom nemilosne zaboravi, žrtvom naše specifično hrvatske – zaista čudne, i nažalost previše uvriježene – ravnodušnosti prema našim pravim velikanima – velikanima duha.

Kako se u tom razlikujemo od ostalih naroda, čije biblioteke vrve od biografija brojnih života mnogih jakih ličnosti iz najbliže prošlosti. Mi sami ne znamo dovoljno procijeniti, koliko tom svojom praktičnom ravnodušnošću, svojom šutnjom o domaćim ličnostima, gubimo na uzorima, na poticaju i na općem podizanju duhovnog i duševnog niveaua u hrvatske inteligencije i u našega naroda.

Svaki pokušaj, da se u jednom kraćem osvrtu dade ma i najmršaviji prikaz ove ličnosti, čije je ime u znanstvenom svijetu poznato daleko izvan Hrvatske, mora se izjaloviti. A nije danas za to ni vrijeme. Tek zato da oživimo uspomenu na ovog našeg velikana i da se vidi da hrvatska mladost znade cijeniti velikane naše znanosti prikazat ćemo u kratkim crtama njegov rad i to ponajviše zato, jer je njegovo djelovanje vrlo malo poznato širim narodnim slojevima“ (Naša gruda, Zagreb, dne 1. ožujka 1933., god. I., br. 1., str. 3.).

Malo se toga u međuvremenu do danas u odnosu na Milana Šufflaya promijenilo.  Višedesetljetna šutnja gotovo je potpuno pod smeće svakakvih povijesnih djela, nedjela i neistina prekrila i sakrila tu pravu „enciklopediju znanja“, kakvih danas skoro da nema. A radi se o hrvatskom znanstveniku, istraživaču hrvatske i albanske povijesti i povijesti cijeloga Balkanskog poluotoka i naroda smještenih na njemu. Istodobno je riječ o političaru-pravašu,  koji je znao „sanjati“, ali i biti čvrsto na „javi“ te vidjeti važnost, značenje i snagu Stjepana Radića, ukazujući stalno na njegove ne samo pravaške korijene, nego i pravaško djelovanje kroz njegovu seljačku politiku. Kao povjesničar koji zna „sanjati“, Šufflay je i pisac koji zna snove i maštu pretočiti na papir do literarnog savršenstva, pretvarajući se od povjesničara u književnika. Njegov književni dar osobito se ističe u esejima koji su istovremeno i znanstveni i literarni i publicistički. U publicistici i novinarstvu on je stalno u tijeku, prati sav inozemni tisak, ali i sam piše na politička, društvena i gospodarska zbivanja i promjene koje se događaju. On je prije više od sto godina bio u potpunosti multidisciplinaran i svestran, a to je ono što se i danas traži od suvremenih povjesničara. Iz svega njegova rada proizlazi posebna filozofija, koja nije nikada zatvorena i ograničena, nego je dinamična i promjenjiva kako to nalaže vrijeme i promjene koje dolaze s njime. Puno je onih koji se takvima predstavljaju, ali nije mi poznat ni jedan koji se može mjeriti sa Šufflayom poslije njegove smrti. Bio je intelektualac par excelance, ali ta se njegova uzornost još ne prepoznaje u hrvatskim povijesnim i intelektualnim krugovima.

Iako se poslije nastanka suvremene hrvatske države Republike Hrvatske znatno povećao broj i količina radova o njemu, Šufflay je i danas nedovoljno poznat i hrvatskim povjesničarima, a da ne govorimo o intelektualcima. Uz to često ga se i dalje promatra kroz naočale „pravaštva“ i „frankovštine“ u negativnom smislu i podrugljivo. Šufflay to ni jednim svojim radom ne zaslužuje. Pisati o čovjeku tako širokih i velikih obzora, svestranih pogleda, ogromne erudicije, poliglotu i istovremeno običnoj i pristupačnoj osobi svakom hrvatskom čovjeku nije lako. To je tim teže što njegov opus i rad nije još u potpunosti obrađen i odrađen, a za nešto takvo bio bi potreban jedan ozbiljan timski projekt. Ipak, obljetnica i način njegova stradanja ne daju mogućnost uzmicanju i nastavak šutnje. Sjetiti se tog hrvatskog velikana barem jednom godišnje čast je i obveza. Vjerujem da ovaj relativno kratki članak može biti uvod u nešto takvo i to i jeste njegova nakana.

Podrijetlo, rođenje i školovanje Milana pl. Šufflaya

Milan Šufflay rođen je u Lepoglavi 9. studenoga 1879., a umro nasilnom razbojničkom smrću u Zagrebu 19. veljače 1931. Rođen je kao sin plemića, istina samo učitelja Augustina čiji su preci doselili iz Saske u Otruševec (Otrussevez) kod Samobora, što je samoborska loza Šufflayevih. Plemićku povelju dobio je Milanov predak Matija 1675. od  cara Leopolda I. Nepoznato je je li dobio uz grb i posjed ili je bio tzv. armalist, tj. plemić s grbom bez posjeda. Tek, Milanov otac nije imao nikakvog posjeda. Najstariji Matijin sin Martin imao je također sina Martina koji se oženio Helenom Roschyak s kojom je imao više djece, a jedan se od sinova zvao Franjo koji je imao sina Alojzija. On je začeo „krapinsku“ lozu Šufflayevih iz koje potječe i Milan. Franjin brat Antun bio je dekan na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu 1747., a sin mu Josip Šufflay profesor na istoj akademiji. Jedan od Milanovih predaka bio je i zagrebački kanonik Alojzije Šufflay koji je 1833. osnovao zakladu za školovanje siromašnih učenika koje će kasnije biti korisnik i Milan Šufflay.

Vjerojatno je među prvim doseljenim Šufflayima bilo i obrtnika, jer njihovo prezime je nastalo od riječi „sufflator“ što označava čovjeka koji puhanjem podjaruje vatru da bi se oblikovao stakleni predmet. Otuda vjerojatno i plemićko prezime Šufflay de Otrussevez. Iz Samobora Šufflayi su se selili u Hrvatsko Zagorje i Slavoniju. Brojni su hrvatski plemići i ranije nastojali napustiti poljoprivredni posjed i otići u grad što su činili i potomci obitelji Šufflay. Njegov djed Alojzije (1806.-1867.) polazio je zagrebačku gimnaziju, ali je nije uspio završiti, jer je izbačen zbog učeničkih nestašluka. U Krapini je uhićen zbog nekakvih obračuna i pobune među fratrima, radi čega je završio i u zatvoru, ali budući je imao plemićki status brzo je pušten na slobodu. Poslije toga  otvorio je klobučarski obrt prvo u Krapini, a potom se preselio u Lepoglavu, gdje mu se rodio sin Augustin pl. Šufflay, Milanov otac (1847.-1909.) koji je izabrao zanimanje učitelja. On je za svoju partnericu izabrao također plemkinju Francisku Welle von Vorstern (1847.-1910.), Nijemicu rođenu u Ugarskoj. Uz miraz i plemićku titulu Franciska je donijela i izvanbračno rođenog sina Ljudevita pl. Welle (1860.-1913.), a svoga polubrata Milan je tajio i nije govorio o njemu, pa je taj dio obitelji otkrio tek Darko Sagrak, istražujući Šufflaya, njegov rad i obitelj. Taj dio obitelji otišao je u Osijek i tamo žive uglavnom ženski potomci obitelji Milana Šufflaya. Milan Šufflay imao je dvije starije sestre Angelu kojoj je nepoznat datum rođenja, a umrla je 14. prosinca 1953. i Zlatu rođenu 1. kolovoza 1873., a koja je umrla 24. lipnja 1956. Milan je bio maza sestrama i jako s njima povezan tijekom cijeloga svoga života.

Od 1889. polazio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1897. godine kao najdarovitiji učenik svoje generacije. Ispit zrelosti je položio 27. lipnja 1897. S njim su tada u isti razred išli: Vladimir-Vlatko Maček, Josip Belobrk, kasniji rektor zagrebačkog Sveučilišta, sin Augusta Šenoe, Branko, kasniji akademski slikar, ugledni zagrebački liječnik Jakov Fischer, čuveni kirurg David Riesner, publicist i političar Većeslav Vilder idr. Kao i djed Alojzije bio je sklon učeničkim nestašlucima, gdje je uvijek nastojao biti vođa. Bavio se i mačevanjem, gdje je također bio dosta uspješan i čime je nadoknađivao svoj slabiji fizički izgled. Povijest je studirao na Mudroslovnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, gdje je postigao stupanj doktora filozofije sa svega 22 godine čime je postao vjerojatno jedan od najmlađih doktora u povijesti Sveučilišta. Naslov disertacije iz povijesti bio mu je: „Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075-1180). U gimnaziji i na sveučilištu bio je daleko najbolji đak, ali nagrada – briljantni prsten na Sveučilištu – pripala je drugome, što ga je jako pogodilo. Još kao sveučilištarac odlično je vladao francuskim, njemačkim, talijanskim, engleskim, svim slavenskim jezicima, također latinskim, starogrčkim i srednjogrčkim a kasnije je svladao novogrčki, albanski, hebrejski i sanskrt. Tadija Smičiklas držao ga je svojim najdarovitijim studentom; bio mu je asistent kod redigiranja Akademijina Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, gdje je i Šufflay pojačano učio i ulazio u temeljne izvore povijesti hrvatskoga naroda. Svoje usavršavanje nastavlja u Beču na Institutu za austrijsku povijest gdje studira od 1903. do 1904., ali nastavlja se baviti i publicističkim radom. U to vrijeme Bečka akademija znanosti mu objavljuje rad o dalmatinskim privatnim ispravama na njemačkom jeziku pod nazivom „Die Dalmatinische Privaturkunde“. Uvidjevši Šufflayevu nadarenost i kvalitetu veliki mađarski povjesničar Lajos Thalloczy dovodi ga u Budimpeštu, gdje mu omogućuje nastavak školovanja i usavršavanje uz njegovu nazočnost, te rad u tamošnjem Ugarskom nacionalnom muzeju. Tamo će ga upoznati s Khuenom Hedervaryem i austro-ugarskim ministrom financija Benjaminom Kalayom, što će mu kasnije pomoći u svjetskoj i znanstvenoj afirmaciji. Prostor kojim se Šufflay bavio bila je istočna obala Jadrana i proučavanje hrvatske srednjovjekovne povijesti. Kroz ta istraživanja sreće stare Ilire i Albance i počinje se baviti  starom albanskom poviješću. Tako je postao i povjesničar Balkana.

Vidjevši njegovu kvalitetu ban Pavao Rauch ga, mimo prijedloga sveučilišnoga senata, imenuje izvanrednim sveučilišnim profesorom na katedri za pomoćne povijesne znanosti u Zagrebu 1908. godine. Godine 1912. izabran je za redovitog profesora. To je ujedno i vrijeme njegova najznačajnijega sustavnoga rada na Sveučilištu. Vrijeme je to kada je mogao živjeti opušteno i kada nije mogao razmišljati o egzistenciji, kao što je to bio slučaj do tada i poslije. S banom Rauchom se družio, ali mu nije povlađivao i često je zbijao šale na njegov račun. Ipak, banu je imponiralo biti u društvu s takvim znalcem i već u svijetu poznatim intelektualcem. Šufflay pak i dalje uči i nastavlja svoje znanstveno i stručno usavršavanje. Već 1913. u Beču objavljuje Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, u zajednici s balkanolozima Thallóczyem i Jirečekom.

Kada je banom postao njegov daljnji rođak u trećem koljenu Nikola Tomašić, s kojim je bio u trajnim neprijateljskim odnosima, morao je otići sa Sveučilišta. U to vrijeme u nekoliko navrata u mađarskim novinama piše nepotpisane članke protiv Tomašića. Kada se Tomašić zaljubio u lijepu unuku Ljudevita Gaja, Paulinu i svoju suprugu Mariju, pl. Gluhak de Očinkovec-Kolinje istjerao iz kuće, Šufflay je zaštitnički prima kod sebe i tako javno difamira Tomašića. Nije poznato je li u tom odnosu između Šufflaya i Marije bilo i „nešto više“, činjenica je da je Milan umro u bolnici na njezinim rukama. Slijedeći napad na Tomašića bio je na stručnom povijesnom polju kada je uvjerljivo napao i srušio Tomašićevu tezu o tome kako je Koloman sklopio ugovor s dvanaest plemena na rijeci Dravi, proglasivši to legendom. Ban Rauch poklonio je Šufflayu paket dionica tiskare Merkur, što mu je puno značilo za njegovu budućnost i materijalnu sigurnost, s obzirom da, iako je bio plemić, nije imao nikakve materijalne osnove za svoje plemstvo.

Iako nije bio pravaš, kroz svoj povijesni i znanstveni rad postupno se približavao pravašima, shvaćajući da Hrvatima i Hrvatskoj prijeti glavna opasnost s Istoka. Tome je pridonio i rad Ive Pilara, s kojim sve više surađuje. Njih dvojica što odvojeno, što zajednički, dolaze do sličnih teza i zaključaka. Kroz tu suradnju Milan Šufflay postaje i geopolitičar, što do sada nije koliko mi je poznato nitko ni spomenuo, a kamoli istakao. Tako taj dio Šufflayeva rada tek treba iznijeti na svjetlo dana i vidjeti pravo značenje njegovih tadašnjih geoplitičkih pogleda.

Početkom 1915. godine je mobiliziran, makar su sveučilišni profesori bili oslobođeni vojne dužnosti.Razlog je bio taj što je napadao bana Škrleca, ali i tadašnjeg mađarskog predsjednika vlade Tiszu i njegovo inzistiranje na Velikoj Mađarskoj i nesuradnji s Hrvatskom i Hrvatima. Iz vojske je uskoro ipak otpušten zbog bolesti. Iste godine objavljuje u Zagrebu u “Vjesniku Hrvatskog zemaljskog arhiva” na njemačkom jeziku „Die Kirchenzustande im vorturkischen Albanieni Politische Schicksale des Themas Dyrrachion“, a u Budimpešti u časopisu Ungamene Rundschau rad pod naslovom „Zu den Àltesten kroatisch-ungarischen Beziehungen i Biologie des albanischen Volksstammes“, također na njemačkom jeziku. Već 1917. priredio je nikada objavljeno djelo „Biologija naroda“, a nepoznato je gdje je završio rukopis toga rada.

Već 8. studenoga 1918. daje zahtjev za umirovljenjem što mu je i odobreno u prosincu 1918. Upitno je koliko je taj zahtjev za umirovljenjem bio dragovoljan, a koliko pod pritiskom, no vrijeme sve otkriva. Svoj prvi roman s povijesnom tematikom, Kostadin Balšić obajvljuje 1920. Iste godine, 3. prosinca uhićen je zbog veleizdaje (špijuniranja u korist strane države) i izveden pred sud zajedno s također optuženim dr. Ivom Pilarom i još 14 suoptuženika. Pred Sudbenim stolom u Zagrebu na sudskoj raspravi od 2. do 25. lipnja odgovarao je pod optužbom da želi „uskrisiti Tomislavovu državu“. Branitelj mu je bio odvjetnik dr. Ante Pavelić koji je već tada bio u vrhu Hrvatske stranke prava u kojoj je bio i Šufflay. Osuđen je na tri i pol godine zatvora i otpremljen u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. Ova presuda snažnije je odjeknula u inozemstvu, nego u Hrvatskoj. Tijekom izdržavanja kazne se razbolio i dovežen je iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici u Zakladnu bolnicu u Zagrebu, gdje  mu je dijagnosticirana tuberkuloza, emfizem pluća i greška na srcu.

Na sudu je tada rekao, govoreći o dijelu optužnice da su on i drugi radili na nasilnom odvajanju Hrvatske od Kraljevine SHS, kako Hrvatskoj ne treba oružana borba kao u Irskoj, a niti odvajanje nasilnim putem, te kako:

“Hrvatska ima svoje državno pravo, a Hrvati kao politički narod koji također imadu svoje naravno pravo, pravo samoodređenja. Prekinuće veze s bivšom monarkijom dne 29. listopada 1918. temelj je nezavisne države Hrvatske. Ta država ne nalazi se u drevnom sklopu… Nema otrgnuća! Nasuprot se baš radi o novom sklopu, koji bi imao tek pravno nastati. Tužiti me dakle, da ja hoću otrgnuti hrvatsku državu, koja postoji, od kraljevstva SHS, koje pravno ne postoji, pravna je i logička zabluda. (…) Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju, hrvatskoj državi, vjera u Ententu grijeh, onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske. Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali jer goni čitav hrvatski narod, izgubit će proces pred licem Evrope… Kao filozofu, kao slobodoumnom Hrvatu meni je lično svejedno, sjedio ja u malim uzama sudbenog stola ili druge koje kaznione, ili pak da izašav na tobožnju slobodu dodjem u veliku tamnicu, u kojoj hvala Bogu, tek privremeno čami hrvatski narod.”

Tijekom govora sudci su upadicama prekidali Šufflaya, rekavši da nitko ne progoni hrvatski narod a Šufflay je na to odgovorio “Pitajte Radića, on je hrvatski narod” zatim je dodao, na upadicu što će biti ako Radić umre, “Hrvatski narod emanirat će drugog Radića”. Šufflay je, kao prvooptuženi, osuđen na tri godine i šest mjeseci državnih uza. Od ostalih suoptuženika najveću i najtežu kaznu dobio je Pavao Sea, 12 godina robije, potom Rudolf Vidak koji je osuđen na 4 godine državnih uza, Dragutin Taboršak na 3 godine i 4 mjeseca državnih uza, Franjo Škvorc i Jakob Petrić na 3 godine državnih uza, Josip Drenski Špoljarec na 2 godine i 4 mjeseca državnih uza, Ivan Havelka kažnjen je s 8 mjeseci državnoga zatvora, Gabrijel Kruhak, Florijan Štromar, Milan Galović i Ivan Kovačić dobili su po 6 mjeseci zatvora, dr. Ivo Pilar osuđen je na 2 mjeseca zatvora uvjetno na godinu dana a Šarlota Vidak, Antun Pavičić i Andrija Medar oslobođeni su optužbe zato što su sudci ocijenili kako optužbe protiv njih nisu bile dovoljno dokazane. Kolege znanstvenici iz brojnih zemalja pokušali su mu ishoditi pomilovanje, ali uzalud.

Iz zatvora je pušten na slobodu 2. listopada 1922. nakon odsluženja polovice dobivene kazne. Tada se nastanio kod sestre Zlate u Gundulićevoj 25, gdje će ostati do kraja života. Po izlasku iz zatvora posvećuje se opet znanstvenom radu. Na traženje albanske vlade i bečke Akademije znanosti nastavlja djelo Jirečeka i Thalloczyja, te priređuje III. svezak arhivske građe Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia. No u ovom vremenu će ostati daleko više zapažen po književnom, političkom i publicističkom radu. U vremenu od 1922. do Šestosiječanjske diktature 1929. objavljivao je u gotovo svim novinama koje su tada izlazile u Zagrebu, ali i izvan zemlje. Vrijeme je to njegovih izvanrednih eseja kojima je narodu približio povijest i politiku. U tom vremenu on konačno i u potpunosti postaje „starčevićanac“ i pravaš i ostaje to do kraja. U tom razdoblju, točnije od 23. travnja do 1. kolovoza u zagrebačkom Obzoru objavljuje u 75 nastavaka prvi hrvatski znanstveno-fantastični roman „Na Pacifiku 2255.“ za koji je poticaj dobio u snu tijekom tamnovanja u Srijemskoj Mitrovici. Na parlamentarnim izborima 1925. 10 siječnja je kandidiran za narodnog poslanika u izbornom kotaru Sisak, ali na izborima 8. veljače nije bio izabran za zastupnika.

Od 1925. do 1927. nastavlja sa svojim publicističkim radom i pisanjem brojnih eseja, jer je imao dovoljno slobodnog vremena budući je bio u mirovini. U proljeće 1928. ponuđena mu je katedra povijesti Jugoistočne Europe na sveučilištu u Budimpešti koju je prihvatio. Sveučilište ga je 1. lipnja te godine imenovalo za sveučilišnog profesora, no nakon što je 17. lipnja 1928. predao zahtjev za izdavanje putovnice, isti mu je odbijen i nije mogao otputovati i preuzeti ponuđenu mu katedru. U jesen 1929. pozvala ga je Bečka akademja da nastavi rad Thaloczya i Jirečeka da priredi za tisak ranije spominjanog 3. sveska „Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia. U isto je vrijeme je dobio poziv i od albanskoga kralja Ahmeda Zogua da posjeti Albaniju, te da bude mecena Šufflayevim albanološkim istraživanjima. Poslije nekoliko odbijenica molbi za putovnice i nekoliko intervencija albanske vlade dobio je putovnicu za Albaniju, ali ne i za Italiju. Od albanske vlade dobio je 3000 franaka za putne troškove te je u prosincu otputovao u Albaniju. Tom prilikom dobio je od kralja Ahmeda Zogua dodatnih 100.000 franaka za buduća albanološka istraživanja. Već sredinom siječnja 1931. istraživao je arhivske fondove u Dubrovniku i Kotoru, te je krajem  te godine dovršio je 3. svezak  „Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia“.

Vrativši se iz Albanije Šufflay je primio prijeteće pismo, a onda su učestali napadaji na nj kroz tisak, što je bio jasan znak da su ga velikosrpski krugovi odlučili likvidirati. U napadima iz tiska posebno se isticalo glasilo Naša sloga sa Sušaka. Ono je u napisu  „Dosta nam je toga“ u ime organizacije sa sloganom „Za kralja i otadžbinu“ polovicom veljače 1931. najavilo mogućnost likvidacija, aludirajući pri tome upravo na Šufflaya. Vjerojatno se radilo o pripadnicima režimske organizacije Mlada Jugoslavija, koja je uživala kraljevu potpunu zaštitu. Njih trojica pričekali su Šufflaya 18. veljače 1931. godine oko 20 sati, na pragu kuće u Dalmatinskoj ulici br. 4a  i razbili mu lubanju željeznom motkom. Provalili su potom u stan i odnijeli u rukopisu zgotovljen 3. svezak „Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia“, kao i ostalu rukopisnu građu, kojoj je nepoznata količina. Šufflay je preminuo drugi dan, 19. veljače 1931., od posljedica zadobivenih ozljeda glave.

Vlast je znala da je sama organizirala ubojstvo, te je učinila sve što je mogla kako se o Šufflayevoj smrti ne bi ništa doznalo. Stoga je svim novinama zabranjeno javno objavljivanje vremena sprovoda Milana Šufflaya. Unatoč tome na Mirogoju se našlo veliko mnoštvo naroda, ali i najveći broj tada zabranjenih hrvatskih političara, među kojima je bio i Šufflayev školski kolega Vlatko Maček, tada predsjednik HSS-a te brojni omladinci svih zabranjenih stranaka u Hrvatskoj. Lijes Milana Šufflaya nosili su studenti i mladi revolucionari pravaške i radićevske orijentacije. S desne je strane bila mladež pravaša i lijes su nosili: Moškov, Herenčić i Herceg, a s lijeve strane seljačka mladež: Matičević, Tušek i Istranin. No, osim naroda i političara-aktivista, pogrebu su nazočili i brojni policajci u civilu koji su poslije pogreba nastavili mjere represije prema aktivnim sudionicima sprovoda. Iako je Šufflay bio pristaša Hrvatske stranke prava, pokopan je 22. veljače 1931. godine u odjeljku arkada na Mirogoju, koji pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci.

Policijski agenti Belošević i Zwerger, koji su razbojstvo počinili, sklonili su se u Beograd i uzaludno je, poslije uspostave Banovine Hrvatske, traženo njihovo izručenje. Godine 1940., od 10. do 14. lipnja, u ponovljenom suđenju atentatorima Branku Zwergeru, Ljubomiru Beloševiću i Stevi Večerincu sud je i tad izbjegao dokazati notornu istinu, da su atentat i umorstvo izvršeni po naredbi šefa zagrebačke policije Janka Bedekovića, a po narudžbi iz Beograda. Sud je nakon trodnevne rasprave, 21. lipnja 1940. godine proglasio krivima Zwergera i Beloševića a Večerinac je oslobođen krivnje. Zwerger je osuđen “na kaznu vječne robije” i “na trajan gubitak časnih prava” a Belošević na pet godina robije i istodobni gubitak časnih prava. Nakon što državni tužitelj nije bio zadovoljan visinom kazni podnio je 28. lipnja 1940. godine Državnom odvjetništvu priziv i zahtjev za reviziju tražeći od Stola sedmorice neka donese novu odluku o visini kazni. Stol sedmorice potvrdio je kaznu za Zwergera a za Beloševića je održao novi proces pred Okružnim sudom u Zagrebu tijekom prosinca 1940. i siječnja 1941. godine i za njega donio je 25. siječnja 1941. godine oslobađajuću presudu.

Smrt Milana Šufflaya vlastima je donijela nove brige. Svirepost ubojstva odjeknula je cijelim svijetom. Ako je ubojstvo u Narodnoj skupštini u Beogradu i smrt Stjepana Radića utjecala na karakter Kraljevine SHS i „razlaz“ Hrvatske i Hrvata od Srbije i Srba, smrt Milana Šufflaya imala je veći učinak u međunarodnim krugovima o potrebi hitnog rješavanja hrvatskog pitanja, nego svi dotadašnji pokušaji uopće postavljanja tog pitanja kao pitanja i problema. O tome ih je već na sudskom procesu njemu upozorio sam Šufflay:

Iz izbornih žara bansek Hrvatske suklja hrvatska historija, historija otaca, zapadna kultura, klasična svijest pravice, nošena baštinskim jedinicama stotina tisuća etničkog hrvatskog seljaštva. To sam ja znao i kao simpatetički atom svoga naroda čutio unaprijed. Ako je hrvatsko čuvstvo, želja i mišljenje o samoodređenju, hrvatskoj državi grijeh – onda sam ja kriv. Ali to čuvstvo, tu želju, tu vjeru imade čitavi hrvatski narod i izrazio ih je preko svojih zastupnika banske Hrvatske. Vlast, koja me tuži, može ovdje dobiti proces proti meni, ali, jer goni čitav hrvatski narod igubit će proces pred licem Europe.

U travnju 1931. Njemačka liga za ljudska prava u Berlinu uputila je Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu Memorandum u kojem se, povodom ubojstva Milana Šufflaya podiže optužba „protiv apsolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih ta vlada nad hrvatskim narodom počinja“. Taj Memorandum između ostalih potpisali su i Albert Einstein i Heinrich Mann. Tako je i „mrtav“ Milan Šufflay nastavio raditi za svoj hrvatski narod i svoju Hrvatsku.

Milan Šufflay – povjesničar, filozof, književnik-essayist, političar i publicist

Unikatna svestranost koju je posjedovao Šufflay, kako to reče Dubravko Jelčić, stavlja pred istraživača i pisca njegova djela probleme želi li odvajati pojedine predmete njegova istraživanja. Ipak, Milan Šufflay je prije svega i najviše povjesničar. On je preko te znanosti i povijesnih radova ušao u svijet znanosti, ali i u društveno-politički i javni život Hrvatske, tadašnje Austro-Ugarske, Europe i Svijeta. Poslije dugotrajnog „bijega“ i izbivanja izvan povijesnih istraživanja, vraća se opet povijesti i s njome i zbog nje moglo bi se reći i umire. No i u vrijeme „izbjeglištva“ od povijesti Milan Šufflay se oslanja na povijest, ona je temelj i srž svih njegovih essaya, književnih, političkih i publicističkih radova.

Uvjerljivo najznačajniji dio opusa Milana Šufflaya su njegovi povijesni radovi. Od doktorske disertacije o Hrvatskoj u doba bizantijske dinastije Komnena, preko istraživanja isprava dalmatinskih notara i posebno preko istraživanja povijesti Albanaca i Albanije, odnosno nasljednika i potomaka starih Ilira, povijesti kojih ne samo da je udario temelje, nego je ostao do danas najznačajniji i još nedostižan i nenadmašiv. Njegova istraživanja na tom polju čine najznačajnije izvore za Albance i Albaniju, ali i ključne rasprave i istraživanja.

No, njegova povijesna istraživanja nisu samo iznošenje, analiza i sinteza činjenica i događaja. On pišući povijest filozofira (što je njegovo drugo zanimanje), istovremeno piše filozofiju povijesti, ali i filozofiju činjenica i događaja kojima se bavi, filozofiju naroda i života. On je u povijesti i maštovit, ali i čvrsto na zemlji, otkrivajući život i ljude kakvi su doista bili, a ne kako bi to bilo lijepo ili po obrascima neke ideologije. Njegova povijest nije samo povijest. To je istovremeno, uz filozofiju i kultura, zemljopis, antropologija, književnost, sociologija. Sve se te znanosti često sublimiraju u samo jednoj rečenici njegovih povijesnih radova, ali i prožimaju kroz cijele tekstove tih radova.

Čitati Šufflayeve povijesne radove je relativno lako, njegov je stil i rječnik jednostavan i lagan, prijemčiv čitatelju. No, za razumjeti u potpunosti njegove povijesne tekstove potrebno je biti širokog, eruditskog obrazovanja, danas toliko napuštenog, zapuštenog, pa na određeni način i nemogućeg s obzirom na broj i količinu činjenica i znanja kojima smo zatrpani. Kod Šufflaya nam zato pomaže relativna lakoća čitanja njegovih radova i aktualnost donesenih zaključaka. U svojim je radovima bio originalan i do danas neponovljiv širinom, dubinom i dalekosežnošću povijesnih tema kojima se bavio. Osim što u i kroz povijest filozofira, Milan Šufflay kroz povijest stvara i formira svoje političke poglede i stavove.

Ne ostaje li do danas aktualna njegova rečenica:

Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema ni narodne svijesti bez kolektivnog pamćenja, bez nacionalne povijesti. Zato tzv. historicizam ili pozivanje na narodnu povijest nije nikakav snobizam ili igrarija pojedninih učenjaka, već kategorički imperativ narodnog „mitstva“, tj. narodne svijesti. Historik koji odvija film prošlosti svoga naroda neophodno je potreban organ narodnom organizmu. On otkriva bitne njegove značajke i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim časovima. Latentne sile svog naroda on može pretvoriti u žive sile, a žive pojačati“.

Danas kada bi prosječni i ispodprosječni hrvatski političari željeli u budućnost bez povijesti.

Za njega je povijest biografija jednog naroda, dapače i njegov genetički kod. Zato Šufflay nastavlja u mikroeseju CrvenaHrvatska: “U njoj sadržanje”, uzdužan (vremenski) rez ili postanak baštinske mase, koja je nakrcana u popučenom (prostornom) rezu podsvijesti čitave jednevžive narodne generacije.” On mjeri Rusiju Zapadom, a Zapad Rusijom, Irsku Hrvatskom i Hrvatsku Irskom, što također ostaje do danas aktualno i gotovo nepromjenjivo, samo u novim oblicima. Šufflay svoju hrvatski diše, gleda, misli, prosuđuje, piše, on je svojim tijelom, duhom i krvi čvrsto tu na hrvatskom tlu. Zato tada kada ni na jednoj mapi nema i ne postoji Hrvatska Šufflay piše: “Danas, kada na geografskoj mapi ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža tisućljetno neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo.” Slično je već prije njega pisao u svojim političkim spisima i Antun Radić, što potvrđuje snagu „narodne duše“ koja ostaje stoljećima u narodu, a izražava se povremeno i po potrebi u pojedincima, jakim i posebnim individuima, kakav je bio Milan Šufflay.

Danas su još aktualnije njegove sljedeće riječi: “I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje, jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda.” Šufflay na hrvatsku povijest gleda kroz tisućljetnu optiku, kroz stotine prošlih generacija i predaka, ali i kroz isto toliko onih potomaka koji imaju doći. On hrvatsku povijest i Hrvatsku promatra iz svemira prošlosti. On Hrvatsku vjerojatno nije prestao gledati, nastavlja to iz duhovnog svemira, nama nepoznate, povišene i nevidljive dimenzije, kao što ju je za zemaljskoga života gledao iz zemaljske perspektive.

Povijesna je ulogu Hrvata i Hrvatske „graničarska“. Pri tome je po njemu „Zapad na hrvatskom tlu nadmoćniji“ u čemu vidi i prednosti, ali i opasnosti za Hrvatsku. Upravo zbog toga što je Srbima i Srbiji nadmoćniji Istok, on ne vidi zajedničku budućnost Hrvatske i Srbije, odnosno Hrvata i Srba. Između njih on vidi nepremostivi ponor koji je stariji i od Srba i od Hrvata. Stoga je zajednička država Hrvata i Srba – Kraljevina SHS „zla kob“ za oba naroda i prostora i može ostaviti samo velike i teške posljedice na oba naroda, što se ako iz današnjeg trenutka vidi već kao dio prošlosti i povijesti. Tu se po njemu ne radi o sukobu dva naroda, nego o sukobu dva svijeta i dva suprotstavljena pogleda, Istoka i Zapada. Po Šufflayu Hrvatska je stalni protagonist tog sukoba, stalno na jednoj strani – strani Zapada kojem je ta borba samo koristila. Pri tome je Hrvatska najčešće ostajala sama, napuštena, a ta joj borba nije nikada bila priznata, još manje nagrađena nekim prijateljstvom.

Šufflay prenosi Fererovu rečenicu: „Europa umire od intelektualne iznemoglosti“, čime zapravo govori o umiranju kontinenta na kojem živimo, ali i Hrvatske i nas samih. Ima li u ovom njegovu umovanju suvremenog straha od izbjeglica s Istoka i njihova mirnoga osvajanja Europe ili je to samo dokaz onog što je i on vidio još prije sto godina. I u promatranju ideja i njihovoj analizi Šufflay ostaje posve trezven i razuman. Ona koja je nastala u dijelu hrvatskim mudraca – jugoslavenska i na osnovi koje je nastala i država za njega je trenutak i gubitak vremena. O njoj on kaže:

Tko poznaje historiju, taj znade, da jugoslavenska ideja nije dosta dinamična. Ona nije ništa proti silnoj srpskoj narodnoj svijesti, prekaljenoj stoljetnim ratom za oslobođenje. Crna Gora stoji na stupnju sredovječnih plemenskih formacija, ona se još nije izvinula ni do srbske svijesti, a nekmoli do ovoj subordinirane jugoslavenske svijesti. A i u samoj Hrvatskoj jugoslavenska ideja tek je tanka, tanka korica pod kojom ključa nacionalni hrvatski vulkan. Trebalo je samo malo podražaja da nastupi erupcija. I nastupila je.

Kada je u pitanju srpski narod Šufflay je i tu posve jasan:

Sv. Sava, Kosovska ideja, Vidovdan, Manastir Žiča, to nisu riječi pojedinaca. To su prausklici,  u kojima misli čitava jedna narodna duša. Svetosavlje je sjedinilo sve Srbe u jednu borbu, a granice Dušanova carstva bile su im minimalni teritorijalni zahtjev. Svetosasvki kult i kosovska legenda najviše su pridonijeli da se srbski narod sačuva u robstvuod denancionalizacije i prelazka na drugu vjeru, a za njima stoji kao spojna komponenta predaja o Dušanvu carstvu.

S druge strane po njemu je hrvatski nacionalizam i hrvatska državno-pravna tradicija koju on suprotstavlja gore istaknutoj srpskoj. Tako on kaže:

Dok postoji drevni jaz između sredozemnog Istoka i Zapada i puca još daleko veći svjetski jaz između Azije i Europe, dok s Balkana kroz 500-godišnju bzantsko-tursku retortu juri 14. vijek – hrvatski nacionalizam označuje jedan od najsnažnijih bedema zapadne uljudbe. Dok je ova ugrožena, a danas jest, hrvatski nacionalizam ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima u njoj. On ne znači lokalni patriotizam, već lokalnu službu čitavom bijelom Zapadu i zato je apsolutno pozitivan. I zato i mozak neprosvjetljenijeg Hrvata mora iz etički motiva viših nego što je to nacionalizam, slušati glas svoje, hrvatske krvi. Jer, na rubu Balkana, na granici Istoka i Zapada, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva – ime hrvatsko, krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio europski Zapad. Iz toga slijedi da zapadnjački katolički Hrvati nemaju što tražiti na pravoslavnom Balkanu, a da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čista balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili ono što je u njima najbolje, izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za – čovječnost. U traženju groba cara Dušana u obnovi manastira Žiče, leži kategorički imperativsrbske narodne duše. Tu leži strašna moć, kojom i svi mrtvi srbski naraštaji, bez saznanja o modernom SHS, surađuju u raspletu današnje krize.

Treba li tražiti boljega razloga od gore napisanoga zašto je Šufflay u socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji bio gotovo zabranjen, iako je umro davno prije nje. I njoj je predvidio slom, kao i tolikima, ali i naše, hrvatske gubitke.

Kada je u pitanju stranačka politika on se u nju dosta kasno uključio, ali odmah jasno i nepokolebljivo uz Hrvatsku stranku prava. A kada je u pitanju Stranka prava ona za njega nije „skupina cvilidreta, ni skup apostola. Ona nije jugoslavjanski jazavac ni balkanski šišmiš. Ona ima samo jednu domovinu, Hrvatsku. Ona imade samo jednu politiku, čisto hrvatsku, čisto nacionalnu, čisto u skladu s principima velikog Zapada. Kraljevinu SHS na granici kultura i religija nije trebalo graditi kao jedinstvenu državu, pošto je ponor dvaju svjetova, Istoka i Zapada, stariji i od Hrvata i od Srba na ovom tlu. Tako po sterilnoj jugoslavenskoj pustoši kreću danas dvije goleme karavane, kreću putovima koje im je odredila povijest, religija i kultura. Gredu mirno, svaka prema svojoj zelenoj oazi. A u tom nema historijske katastrofe, već tek – historijska kob“.

Tko će voditi narod u to nemirno vrijeme posebno je aktualno? Kakav treba biti onaj koji će preuzeti odgovornost za narod Šufflay iznosi „da netko bude dobar vođa i na javi nije dovoljno da samo jednako sanja kao i njegov narod. On mora da vidi i javu. Dobar vođa mora biti istodobno i u snu i na javi. On mora usmjeriti snagu sna i jave. Ako je nužno, on mora probuditi narod, da taj vidi i javu. Nikako ne smije da ga uljuljava u san, ako je java strašna. Jer, to će ga probuditi kad će već biti kasno. Najmanje pak smije falsificirati snove i podmetati svome narodu porive, koji nisu u njemu i da njegov realni nacionalni san pretvara u neku anacionalnu, irealnu maglicu.“

Kada Šufflay analizira hrvatsko seljaštvo i stranku koja nosi njegovo ime, on ističe da je izvor i te stranke i seljaštva pravaštvo. On kaže da je „ideja pravaštva uloptala hrvatsko seljaštvo u neslomivu falangu” jer “hrvatski narod nije seljački, on je pravaški“. Prema Radiću i HRSS se ne odnosi strančarski, nego korektno dajući svoje viđenje njegove stranke i njega: „HRSS nije nipošto strvina, već živi i jaki organizam. Zdravi organizam, kojemu je tek mozak utopistički. Zdravi organizam jer mu je embrio ili zametak pravaški.“ Ali na osnovi povijesti Šufflay i upozorava Stjepana Radića da „se pribojava za njegovu političku sudbinu. Jer on želi obnoviti ne samo Hrvatsku nego i cijeli Balkan; i ne samo Balkan, nego i Europu; i ne samo Europu, već čitavi sviet od Zagreba do Pekinga. On želi biti više nego nacionalni vođa: želi reformirati čitavu bielu rasu, koju je svjetskim ratom stigao strahoviti živčani potres. Ne promijeni li Radić i HRSS svoje politike u čisto pravaškom smjeru, biti će satrti. Bit će samljevena najdivnija domovina čitavog planeta.“ Na žalost zbivanja poslije njegove smrti dala su mu kao pravašu za pravo. Nije li ovdje Šufflay vidio svu tragiku mesija i mesijanskih vođa  i njihov teški poraz. Tragedija je što poraz i kob Stjepana Radića i HRSS izvedena na hrvatskom narodu.

U politici Šufflay je dao posebno zanimljive i značajne portrete političara, njegovih suvremenika kao što su Benito Musollini i fašizam, Gandhi, De Valera, Aleksandar Horvat. O Musolliniju je rekao da je „najveća pojava koja je na europskom kontinentu izronila iz kaotičnog stanja nakon svjetskog rata.“ Evo ponovo prilike da se traže „fašističke veze“ Šufflaya i mene. No jedno je sigurno, samo za gore navedenu tvrdnju Šufflay bi i poslije Drugoga svjetskoga rata ostao kraći za glavu. A o Musolliniju su na sličan način pisali i jedan Thomas Mann i Martin Heideger, između brojnih drugih. Najveći utjecaj na Šufflayeve političke poglede između europskih mislilaca toga doba imali su Oswald Spengler, Guglielmo Ferrerra, Bertrand Russell i Francesko Nitti.

Povremeno se bavi i književnošću. Tako, poslije objavljivanja brojnih izvora i radova o Albancima u 2. desetljeću XX. st. 1920. piše prvi svoj roman, naravno povijesni “Konstantin Balšić“. Vrijednosti toga romana nije još na kvalitetan načina književna kritika obradila, a na povjesničarima je da istraže podatke koje je u romanu koristio Šufflayu, te što je u njemu san, a što java. To su dva motiva koja je Šufflay često koristio u svim svojim radovima. Drugi je roman daleko poznatiji, jer je on prvi hrvatski znanstveno-fantastični (SF) roman. Riječ je o romanu “Na Pacifiku 2255.” objavljenom u Obzoru u 75 nastavaka 1925. godine.  Međutim i tome romanu je podloga povijest, ali i Šufflayevo vidovnjaštvo na osnovi te povijesti. U njemu su se neka od njegovih predviđanja već ostvarila kao što je: poraz Japana u Drugom svjetskom ratu od udruženih Engleza i Amerikanaca. Po njemu poslije toga događaja slijedi propast Zapada i zapadne civilizacije, a središte civilizacije prijeći će na obalu Pacifika. Iako je za ovakve tvrdnje Šufflay imao i neke posebne vidovnjačke sposobnosti i taj rasplet se mogao već tada nazirati na osnovi povijesnih kretanja koja je Šufflay znao posebno dobro pratiti.

O Milanu Šufflayu nije se moglo, dapače ni smjelo ništa pisati sve do postanka Banovine Hrvatske. Koliko su bile teške prilike govori to što je prvi objavljeni nekrolog, objavljen anonimno u „Hrvatskom pravu“ 15. veljače 1932. Ipak u tome se vremenu izdvaja posebno kvalitetan nekrolog koji je o njemu napisao Vladimir Singer u ožujku 1931. u 1. broju glasila „Naša gruda“. Bio je to prvi nekrolog s potpisom autora, a glasilo je uskoro bilo u potpunosti zabranjeno, pa je poslije njega nastupila potpuna šutnja.  Nekrolog njemu u čast prvi je ponovo objavio Mile Budak u „Hrvatskom narodu“ od 16. veljače 1940.

Nastankom NDH-a i odnos prema Šufflayu se promijenio. Iz tog razdoblja je nekoliko napisa o Milanu Šufflayu, a među njima se ističu oni Dušana Žanka u glasilu „Ustaša“, Milivoja Magdića u glasilu „Spremnost“ i Savića Markovića Štedimlije u glasilu „Hrvatska gruda“. Poslije Drugoga svjetskog rata o njemu je u Hrvatskoj pisao samo Josip Horvat u svome djelu Hrvatski panoptikum. U emigraciji je o njemu pisao njegov „fan“ Dušan Žanko u knjižnici Hrvatske revije.

Nastankom Republike Hrvatske situacija se nešto poboljšala. Već 1991. Hrvatska stranka prava je održala komemoraciju i objavila Zbornik njegovih radova. Nešto kasnije Šufflayem se posebno počeo baviti Darko Sagrak koji je otkrio dosta novih činjenica iz njegova života i objavio četiri knjige njegovih radova i jednu monografiju o Šufflayu u svega dvije godine. To govori da se prije toga dugo bavio Šufflayem jer u tako kratkom vremenu teško je objaviti toliki broj knjiga. I Matica hrvatska se uključila i 2000. objavila najznačajnije i izabrane političke spise u svojoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti.

Darko Sagrak nazvao je Milana Šufflaya hrvatskim aristokratom duha. Budući je nosio titulu plemeniti i naslijedio plemstvo, plemenitost i te kako ide uz osobu Milana Šufflaya. Imao je plemenitaški nastup i stav. U odnosu s drugima nastupao je plemenitaški. Svojim plemenitim radom oplemenio je ne samo hrvatsku povijest, nego i filozofiju, politiku, književnost, kulturu. Samo su povjesničari još izvan njegove plemenitaške aureole. Nadati se je da će i tu doći do pozitivnih promjena i da će se i hrvatski povjesničari sve više oplemenjivati bogatim povijesnim radom Milana Šufflaya.

            IZREKE DRA. MILANA ŠUFFLAYA

            Potpun čovjek ima uspjeh ili mučeničku krunu. Prvo vrijedi za pojedinca, a drugo za mase – narod.

         *

            Samo religija i nacionalizam stvaraju heroje nacije. Samo za vjeru i domovinu vrijedno je mrijeti. Tko je pozvan na žrtvu, neka je podnese.

*

Oduzeo sam Hrvatima jedan falsifikat, ali hrvatska povijest nije zato postala manje slavna. Za tu mrtvu listinu kralja Krešimira dajem evo živi dokument ovu optužnicu, koja me tuži da hoću ukrasti Tomislavovo kraljevstvo.

*

Jak seljački sloj i duboka religioznost naroda – najbitniji su uvjet za samoodržanje i u najtežoj svjetskoj krizi. Prema tome je s biološkog gledišta vitalna sposobnost hrvatskog naroda upravo odlična. U golemoj svojoj veličini taj narod je seljački. Katolička vjera uslijed zasebnog geopolitičkog položaja hrvatskog naroda srasla se izvanredno čvrsto s narodnom dušom, povijest katoličke crkve s hrvatskom poviješću tako, te je oboje nerazdruživo povezano i u narodnom pamćenju i u narodnoj svijesti. S najvećim pouzdanjem može taj narod, da zakorači u veliku i novu svjetsku periodu,kojoj sam dao ime: četvrta.

*

Istinska hrabrost posljedica je volje čovjeka, koji je gospodar samoga sebe, koji ima osjećaj dužnosti razvijen do žrtve… Hrabrost pred smrt ne stoji samo u tom, da ne uzmaknemo, kada nam se približava i kada nam je dužnost da joj se izložimo bez slabosti. Često puta vidimo da je neizbježiva. Hrabrost onda čini, da ju čekamo u sabranosti, da se spremimo primiti je mirna lica, čvrste i vedre duše… Na vama je, mladići, da povučete zaključak. Vi morate posjedovati punoću hrabrosti da vaša domovima uzmade maksimum snage.

*

U svom genijalnom zaletu on (Radić) je znao preskočiti ponor dvaju svjetova. Nu zatrpati nije ga mogao ni on. Radi toga stigla ga je mučenička smrt. Stranka prava predstavlja baštinske jedinice hrvatskog naroda. A taj je narod, na izrazitoj granici Sredozemnog Istoka i Zapada, po svojoj povijest, kulturi i religiji bedem Zapadne civilizacije.

*

Politička povijest hrvatske kraljevine zapravo nije drugo već odsjev borbe Sredozemnog Istok i Zapada. Zapad je na hrvatskom tlu daleko nadmoćniji.

*

Ali dok postoji drevni jaz između Sredozemnog Istoka i Zapada i puca još daleko veći,  svjetski jaz između Azije i Europe, dok s balkana uz 500 – godišnju bizantsko – tursku retortu juri 14. vijek, hrvatski nacionalizam označuje jedan od najsnažnijih bedema zapadne civilizacije. Dok je ova ugrožena, a danas jeste, hrvatski nacionalizam ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu.

*

I tko danas hoće da mu njegov narod bude svijež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje, jer time uništava narodno jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda.

*

Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Kontinuitet mora se održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas. Radio je tako i sam Radić, kada je svoje seljačke reforme, svoju seljačku republiku stavio na hrvatsku nacionalnu i državnu bazu, kada je prigrlio ideju Starčevićevu.

*

Za istočnjake materijalna civilizacija, kojom se mi toliko ponosimo, nije uopće civilizacija. Ona nije ništa pridonesla etičkoj vrijednosti čovječanstva. Pravda i sreća vrijede više od poznavanja prirodnih sila. Za istočnjake nema bogatstva i moći osim duše, nema druge veličine osim svetosti, druge veze za čovječanstvo osim ljubavi.

*

Ljudska historija nije sklop pripovijedaka. Nije ni nabrajanje ratova, ni razglabanje političkih zapletaja, ni zbirka ekonomskih i kulturnih eseja. Ona bi imala da prikaže organički rast Života na Zemlji u gigantske dimenzije, napose pako da prikaže, kako se to nedavno izrazio H. G. Wells, „razvoj podsvjesnog ljudskog stada“ (The developoent of the subconcios human herd).

*

Zapadnjački katolički Hrvati nemaju što da traže za pravoslavnom Balkanu. To je danas domena Srba, koju su zato kroz dugi niz naraštaja potpuno adoptirani. Pa da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili ono, što je u njima najbolje u mnijenju stranke prava – izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za čovječnost.

Izvor: Darko Sagrak, Dr. Milan pl. Šufflay hrvatski aristokrat duha, Zagreb – Drako Sagrak „Hrvatska uzdanica“, 1998., str. 221.-222.

ŠUFFLAY O KATOLIČKOJ CRKVI

Pod naslovom „Katolička Crkva i Hrvati“ piše povodom jedne knjige prof. Murka dr. Milan Šufflay u „Hrv. Pravu“ od 10. kolovoza i ovo:

„U religiji je sadržana svemirska tajna, refleks čitavog jednog kozmosa, koji nije materijalan i ćutilitma pristupačan, teleološki faktor, usađen u besmrtnu klicu Života, a ne u jednodnevni mozak životnih postaja. U religiji leži najveće znanje uzdužnog i poprečnog reda ljudskog roda i bitni uvjeti za pravu sreću svakog pojedinca. U ljubavi prema bližnjemu, što ju nauča kršćanstvo, sadržana je tajna čitavog Života na Zemlji. Sadržana je tajna najdavnije prošlosti, kada su se – nipošto po Darwinovoj teoriji borbe i mržnje, već simbiozom i skladbom suradnjom – stali uloptavati najsitniji individui (ćelije) u sve veće i kompliciranije solidarne skupine do goleme i savršene države od bilijuna ćelija, kakova je to država na primjer ljudsko tijelo. Sadržana je tajna daleke budućnosti, stvaranje svjetske države sličnog tipa, kakav je na tračnici kukaca postignut u pčelinjaku, mravinjaku i termitskom brdu.

Ali u starim vjerama nalazi se i silna kinetička snaga prošlosti. Vjera, sižući preko sloja krvnih veza u najdublju podsvijest svakog pojedinca, bitni je atribut svake narodne duše. U hrvatskom slučaju katolička vjera, ta „vjera za sve“ uslijed zasebnog geopolitičkog položaja hrvatskog naroda srasla se izvanredno čvrsto s narodnom dušom, povijest katoličke crkve s hrvatskom poviješću tako, te je oboje nerazdruživo povezano i u narodnoj svijesti“.

Izvor: Darko Sagrak, Dr. Milan pl. Šufflay hrvatski aristokrat duha, Zagreb – Drako Sagrak „Hrvatska uzdanica“, 1998., str. 223.

 

BIBLIOGRAFIJA

Hrvatska i zadna pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075 – 1180). [Disertacija.] Tisak Dioničke tiskare. U Zagrebu, 1901. 63 str.;

Die Dalmatinische Privaturkunde von Dr. Milan υ. Sufflay. (Vorgelegtam 20. Mai 1903.). — “Sitzungsberichte der Kais. Akademie der Wissenschaften in Wien. Philosophisch-historische Klasse. Band CXLVII. VI. In Kommission bei Cari Gerold’s Sohn. Buchhàndler der Kais. Akademie der Wissenschaften. Wien, 1904. [166 str.];

A két arbei iker-oklevél. Athenaeum irodalmi és nyomdai r.-t. nyomàsa. Kulònlenyomat a “Szàzadok”, Évfolyamàból. Budapest, 1905. 25 str. [mađ.];

Biologie des albanesischen Volksstammes. [Objavljeno kao poseban otisak. Prema katalogu NSK: Munchen, 1916. 26 str.];

Die Kirchenzustànde im vorturkischen Albanien von Milan v. Sufflay. Sonderabdruck aus dem I. Bande der “Illyrisch-albanischen Forschungen”. Zusammengestellt von Dr. Ludwig v. Thallóczy. S.188 – 281. Kòn. ung. Universitàtsdruckerei. Budapest, 1916. 96 str.;

Kostadin Balšić (1392. – 1402^.). Historijski roman u tri dijela. Napisao Alba Limi. [Milan Sufflay] Tiskara Merkur d. d. Zagreb, 1920. 199 str.

Na Pacifiku god. 2255. Metagenetički roman u četiri knjige. – “Obzor”, LXV, br. 110, str. 4; br. 111, str. 4; br. 112, str. 4; br. 113, str. 2; br. 114, str. 10; br. 115, str 2; br. 116, str. 4; br. 117, str. 3; br. 118, str. 4; br. 120, str. 3; br. 121, str. 2; br. 122, str. 4; br. 123, str. 4; br. 124, str. 4; br. 125, str. 4; br. 127, str. 3; br. 130, str. 4; br. 132, str. 4; br. 133, str. 3; br. 134, str. 5; br. 136, str. 4; br. 137, str. 4; br. 139, str. 5; br. 141, str. 4; br. 142, str. 4; br. 143, str. 3; br. 144, str. 4; br. 146, str. 3; br. 147, str. 4; br. 148, str. 3; br. 149, str. 5; br. 151, str. 4; br. 152, str. 3; br. 153, str. 4; br. 154, str. 3; br. 155, str. 4; br. 157, str. 4; br. 158, str. 3; br. 159, str. 2; br. 160, str. 3; br. 161, str. 4; br. 162, str. 4; br. 170, str. 4; br. 171, str. 3; br. 172, str. 7; br. 173, str. 4; br. 174, str. 5; br. 176, str. 3; br. 177, str. 3; br. 178, str. 3; br. 179, str. 6; br. 182, str. 3; br. 183, str. 5; br. 184, str. 3; br. 185, str. 3; br. 186, str. 5; br. 187, str. 3; br. 188, str. 5; br. 189, str. 3; br. 190, str. 5; br. 191, str. 3; br. 192, str. 3; br. 193, str. 5; br. 194, str. 3; br. 195, str. 5; br. 196, str. 3; br. 197, str. 5; br. 198, str. 3; br. 200, str. 5; br. 202, str. 4; br. 203, str. 3; br. 204, str. 5; br. 205, str. 3; Zagreb, 23. travnja – 1. kolovoza 1924. [Objavljeno pod pseudonimom Eamon O’Leigh.];

Stàdie una Burgen Albaniens hauptsachlich wahrend des Mittelalters. Vorgelegt in der Sitzung am 24. April 1918. Akademie der Wissenschaften in Wien. Philosophisch-historische Klasse. Denkschriften, 63. Band, 1. Abhandlung. Holder — Pichler — Tempsky A. – G. Kommissions – Verleger der Akademie der Wissenschaften in Wien. Wien und Leipzig, 1924. 81 str.;

Srbi i Arbanasi. (Njihova simbioza u srednjem vijeku.). Sa predgovorom St. Stanojevića, prof. univ. u Beogradu. Biblioteka Arhiva za arbanasku starinu, jezik i etnologiju. Istoriska serija. Knj. 1. Izdanje seminara za arbanasku filologlju^BeogradJLjubljana!], 1925. 142 str.;

Serbét dhe Shqiptarèt. Na albanski preveli Zef Feke§i i Karl Gurakuqi. Tirana, 1926.;

Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Dvanaest eseja. Zagreb, 1928. 61 str.;

Hrvati u sredovječnom svjetskom viru. [Poseban otisak, bez navedenog mjesta izdanja. U katalogu NSK kao godina izdanja navedena je 1931.] str. 214-241.;

Historija e Shqiptarèye té veriut. Serbét e Shqiptarèt. Titulli i origjinalit: Dr Milan Suflay: Povijest sjevernih Arbanasa. Srbi i Arbanasi. Biblioteka historike. Rilindja. Prishtiné, 1968. 238 str.;

Srbi i Arbanasi. (Njihova simbioza u srednjem vijeku). Sa predgovorom St. Stanojevića, prof. univ. u Beogradu. Biblioteka Balkanski istočnici. Književna zajednica Kultura. Sarajevo, 1990. 142 str. [Pretisak izdanja iz 1925.];

Dr. Milan Sufflay. Znanstvenik, borac i mučenik. Povodom 60 godišnjice od atentata 1931 – 1991. Izdavač: Hrvatska stranka prava. Zagreb, 199L 151 str. [Sadržaj: In memoriam. Umjesto predgovora. Milan Sufflay – hrvatski žrec i vidovnjak. Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena. Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Albert Einstein i Heinrich Mann za zaštitu hrvatskog naroda. (Tekst Memoranduma iz 1931.). Pogovor.]

Srbi i Arbanasi. (Njihova simbioza u srednjem vijeku). S predgovorom St. Stanojevića, prof. univ. u Beogradu. Pogovor: Zekeria Gana. Knjiga 2. [Biblioteka] Mala Azurova povjesnica. [Ponovljenoizdanje iz 1925.] Beograd, 1925. – Zagreb, 1991. 120 str.;

Na Pacifiku god. 2255. Metagenetički roman u četiri knjige. Izdavačko poduzeće Prosvjeta. Zagreb, 1998. 398 str. Sadržaj: Knjiga prva: Samsaro’, Knjiga druga: Kvadrat jajeta’, Knjiga treća: Skok na stazu klice; Knjiga četvrta: Tajna studeni. Prvi znanstveno-fantastični roman u povijesti hrvatske književnosti. (Pogovor). Bilješke. Rječnik.];

Dr. Milan pi. Sufflay. Izabrani eseji, prikazi i članci. Izabrali i pripremili za tisak: [Proslov i Zaključnu riječ nakladnika napisao] Darko Sagrak i [Pogovor napisao] Musa Ahmeti. Nakladnik: Darko Sagrak. Zagreb, 1999. XI + 261 str. [Sadržaj: /. Eseji, članci i prikazi o podrijetlu Hrvata, starijoj hrvatskoj povijesti (Crvenoj Hrvatskoj) i novijoj povijesti, o Arbanasima, vjeri u Hrvata i drugo; H. Feljtoni i eseji o svjetskim političkim velikanima, članci i rasprave o europskim i drugim zemljama, o I. svj. ratu i njegovim posljedicama, o aktualnim političkim temama…; III. Rasprava o Rusiji, religiji, znanosti i drugo. Izvori iz kojih je sačinjen izbor Sufflayevih radova objavljen u ovoj knjizi. Opis ilustracija u knjizi.];

Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Dvanaest eseja. Biblioteka: Novija hrvatska povjesnica. Nakladnik Darko Sagrak. [Pretisak izdanja iz 1928.] Zagreb, 1999. 61 str.;

Izabrani eseji, rasprave, prikazi, članci i korespondencija. II. dio. Izabrao, pripremio za tisak i uredio Darko Sagrak. Nakladnik Darko Sagrak. Zagreb, 2000. 308 str.

Dalmatinsko-hrvatska srednjovjekovna listina. Povijest hrvatskoga notarijata od XI. do XV. stoljeća. Uredio, prislovnom pripomenom popratio i preveo s njemačkoga Darko Sagrak. Nakladnik Darko Sagrak. Zagreb, 2000. 152 str.

Milan Šufflay: Izabrani politički spisi, priredio: Dubravko Jelčić, Zagreb – Matica hrvatska, 2000.

 

VAŽNIJA LITERATURA O MILANU SUFFLAYU

Dr. Mato Hanžeković: Dvanaest eseja. – “Hrvatski narodni borac”, I, br. l, str. 8; Zagreb, 22. rujna 1928.;

[Anonimno]: Povodom obljetnice smrti hrvatskog učenjaka dra Milana pl. Sufflaya. – “Hrvatsko pravo”, XXIII, br. 5330, str. 1; Zagreb, 15. veljače 1932.;

Vlado Singer: Dr. Milan pl. Šufflay Povodom druge godišnjice smrti, Naša gruda, Zagreb, dne 1. ožujka 1933., god. I., br. 1., str. 3.-4.

Dr. Mile Budak: Sufflay, naš žrec i vidovnjak. (Prigodom 9-godišnjice mučeničke smrti 18. veljače 1931.) — “Hrvatski narod”, II, br. 54, str. 1; Zagreb, 16. veljače 1940. [Članak je objavljen istog dana u broju 54 i 54a.];

[Dušan] Žanko: Sufflay kao filozof historije. – “Hrvatski narod”, II, br. 54, str. 5; Zagreb, 16. veljače 1940. [Članak je objavljen istog dana u broju 54 i 54a.] ;

PO.: Dr. Milan Sufflay — borac, mučenik d ustaša. Žrtva našeg otkupljenja 18. – 19. veljače godine 1931. -^Ustaša”, XII, br. 8, str. 1; Zagreb, 22. veljače 1942.;

Jure Prpić: Hrvatska na granici svjetova. Povodom obljetnice smrti ustaše-učenjaka Dra Milana Sufflaya. — “Ustaša”, XII, br. 8, str. 3; Zagreb, 22. veljače 1942.;

Franjo Bubanič: Tragom žreca, vidovnjaka i mučenika. Dr. Milan Sufflay – mozak hrvatskog nacionalizma. – “Ustaša”, XII, br. 8, str. 4-5; Zagreb, 22. veljače 1942.

[Anonimno]: Sufflay u krugu svojih najbližih. -“Ustaša”, XII, br. 8, str. 6; Zagreb, 22. veljače 1942. Grgo Pejnović: Dr. Milan Sufflay i Crvena Hrvatska. Tragovima hrvatske prošlosti. – “Ustaša”, XII, br. 8, str. 7; Zagreb, 22. veljače 1942.;

Stanislav Polonijo: “Htjedoše uskrisiti Tomislavovu državu”. Veleizdajnički proces protiv Sufflaya i drugova godine 1920. i 1921. – “Ustaša”, XII, br. 8, str. 8-9; Zagreb, 22. veljače 1942.;

Ljudevit Dolenčić: Povjesničar i mislilac u obrani hrvatstva. Duhovni i politički preporod hrvatskog nacionalizma. – “Ustaša”, XII, br. 8, str. 11- 12; Zagreb, 22. veljače 1942.;

[Stanislav]vP. [Polonijo]: Pilat pere ruke, ili istraga o ubistvu Dra Milana Sufflaya. Sudska rasprava u lipnju godine 1940. o zločinu u Dalmatinskoj ulici. – “Ustaša”, XII, br. 8, str. 13.;

M.-ić [Milivoj Magdić]: Na Pacifiku god. 2255. Značenje Sufflayeve koncepcije za današnje vrieme. — “Spremnost”, I, br. 5, str. 4; Zagreb, 18. ožujka 1942.;

[Savie] M. [Marković] Štedimlija: Sufflay. Naklada Putovi. Zagreb, 1942. 46 str. [Knjiga sadrži tekst o Milanu Sufflayu na hrvatskom, njemačkom, talijanskom i francuskom, te Bibliografiju Dra M. Sufflaya.];

[Anonimno]: Borac za vječnu Hrvatsku. Dr. Milan pi Sufflay, uzor rada, borbe i nepokolebive vjere u Domovinu. — “Hrvatska gruda”, IV, br. 130, str. 1; Zagreb, 13. veljače 1943.;

(k) [?]: Žrtva Dra Milana Sufflaya. – “Hrvatska gruda”, IV, br. 130, str. 2; Zagreb, 13. veljače 1943.;

[Zvonimir] pl. Vukelić: Zašto su beogradski vlastodršci dali ubiti Sufflaya? Beogradski su se vlastodršci bojali Milana Sufflaya kao beskompromisnog Hrvata i kao učenjaka svjetskog glasa. — “Hrvatska gruda”, IV, br. 130, str. 2; Zagreb, 13. veljače 1943.;

[Savie] M. [Marković] S. [Štedimlija]: Sufflay je svojom mučeničkom smrću postao svjedokom nepobjedivosti i životnosti hrvatskih narodnih snaga. Lik dra Milana Sufflaya kao povjestničara i filozofa visoko se uzdiže medju njegovim suvremenicima. — “Hrvatska gruda”, IV, br. 130, str. 3; Zagreb, 13. veljače 1943.;

Milivoj Magdić: Sudbinsko odredjenje Hrvatske. Žive snage Sufflayeve bastine [!]. Uz 12. godišnjicuhrvatskogučenjaka i revolucionarca. – “Spremnost”, II, br. 52, str. 2; Zagreb, 21. veljače 1943.;

[Savie] M. [Marković] Štedimlija: Putokaz dra Milana Sufflaya. – “Hrvatski narod”, VI, br. 963, str. 1; Zagreb, 18. veljače 1944.;

[Tijas] Mortigjija: Ideolog našeg nacionalističkog europeizma. Politička vriednost baštine Milana Sufflaya. (Prigodom 13-godišnjice mučeničke smrti.). – “Hrvatski narod”, VI, br. 963, str. 3; Zagreb, 18. veljače 1944.;

[Dušan] Žanko: Poklonik stroge muze. (In memoriam Sufflayeva kobnoga dana 19. II. 1931.). -“Hrvatski narod”, VII, br. 1264, str. 3; Zagreb, 18. veljače 1945.;

Stjepan Hrastovec: Na obrani Sufflayeve baštine. – “Hrvatski narod”, VII, br. 1264, str. 3; Zagreb, 18. veljače 1945.;

Milivoj Magdić: Poslanje hrvatstva. Suvremeno značenje Sufflayevih koncepcija. – “Hrvatski narod”, VII, br. 1264, str. 3; Zagreb, 18. veljače 1945.;

Josip Horvat: Milan Sufflay. – Hrvatski panoptikum. Zagreb, 1965., str. 169-228.;

Dušan Žanko: Milan Sufflay. – Svjedoci. Knjižnica Hrvatske revije. Knj. 13. Barcelona – Munchen, 1987. Str. 105 – 122.

Dušan Žanko: Milan Sufflay na pragu “četvrtoga doba”. Historijsko–filozofsko razmatranje o sudbini europske kulture. – Svjedoci. Knjižnica Hrvatske revije. Knj. 13. Barcelona – Munchen, 1987. str. 123 – 135.;

Hrvoje Matković: Sufflayeva akcija za osnivanje Hrvatske narodne radikalne stranke. – “Časopis za suvremenu povijest”, XXIII, br. 1-3, str. 167 – 173; Zagreb, 1991.

Petar Strčić: Životni put dr. Milana pi. Sufflaya. – “Kolo”, obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, str. 113-118; Zagreb, rujan 1991.

Aleksandar Stipčević: Milan Sufflay kao albanolog. – “Kolo”, obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, str. 119 – 122; Zagreb, rujan 1991.

Tomislav Raukar: Milan Sufflay i hrvatsko srednjovjekovlje. – “Kolo”, obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, sto. 123 – 127; Zagreb, rujan1991.;

Dubravko Jelčić: Fragmenti o Sufflayu kao’~književniku. – “Kolo”, obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, str. 128^131; Zagreb, rujan 1991.;

Ante Krmpotić: Literarni pseudonimat Milana Sufflaya. – “Kolo”, obnovljeni tečaj, I (CXLIX), br. 3, str. 132 – 134; Zagreb, rujan 1991.;

Vladimir Košćak: Vizija budućnosti Milana Sufflaya. – “Encyclopaedia moderna”, XIII, br. l (37), str. 120 – 125; Zagreb, 1992.

Stjepan Antoljak: Milan Sufflay kao paleograf i diplomatičar. – “Arhivski vjesnik”, br. 38, str. 133 – 148; Zagreb, 1995.

Darko Sagrak: Dr. Milan pi. Sufflay — hrvatski aristokrat duha. Zagreb, 1998. 242 str. [Sadržaj: Proslov (Darko Sagrak). I. Mladost i početci znanstvenog djelovanja. IL Sufflay – političar. III. Veleizdajnički proces protiv “otečestva”. IV. Sufflay postaje nacionalni idol. V. Na margini kulturnog i znanstvenog života. VI. Arbanasi (Albanci) i Hrvati. VII. Hrvatski Erazmo Roterdamski. VIII. Ubojstvo u Dalmatinskoj ulici. IX. Bibliografija. X. Prilog. XI. Pogovor. XII. Temeljna bibliografija. XIII. Sažetak na njemačkom. (Zusammenfassung.). XIV. Indeks imena. XV. Kazalo.]

72 GODINE OD PARTIZANSKIH ZLOČINA U ŠIROKOM BRIJEGU

72 godine su prošle od partizanskog zauzimanja Širokog Brijega i zločina počinjenih nad širokobriješkim franjevcima, braniteljima i civilima. Uoči, tijekom i nakon Mostarske operacije, odnosno zajedničkog djelovanja postrojbi VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije II. crnogorskog korpusa NOVJ u borbama koje su se od 6. do 16. veljače 1945. vodile na području Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, postrojbe 9., 19. i 26. dalmatinske divizije VIII. korpusa počinile su veći broj ratnih zločina nad hercegovačkim Hrvatima, među kojima je bilo vojnika, civila i svećenika. Većina žrtava ubijena je i pokopana na teritoriju Hercegovine, no dio je odveden prema Hrvatskoj i ubijen na dalmatinskim stratištima kod Vrgorca i Zagvozda. O ovim događajima opširnije se može pročitati na web stranici Stopama pobijenih i u izvornom znanstvenom radu Blanke Matković koji je pod naslovom “Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ u Hercegovini početkom 1945. godine” objavljen u zborniku Hum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (Br. 7, 2011.). Člankom se analiziraju već poznati podatci o ovim događajima te nadopunjavaju s dosad neobjavljenim dokumentima iz arhivskih fondova koji se danas čuvaju u The National Archives u Londonu, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Državnom arhivu u Splitu s ciljem utvrđivanja postrojbi odgovornih za pojedine zločine.

Ovdje izdvajamo dio tog rada u kojemu su citirani partizanski dokumenti o zločinima u Širokom Brijegu:


O borbama kod širokobriješkog samostana svjedoči i neposredni sudionik – dopisnik brigadnog lista „Glas štampe“ (Glasilo 11. dalmatinske brigade ) od broj 6 od 11. veljače 1945. u kojemu se u tekstu pod naslovom „11. dalmatinska udarna u bitci za Hercegovinu“ navodi sljedeće:

„Skoro će osam sati a još nema nikakove jače borbe po kojoj bi se dalo zaključiti da je počela bitka za Široki Brijeg. Tako je bilo sve do 12 sati kad je nakon malo žešće minobacačke vatre ostala obavijena dimom i plamenom zgrada gimnazije kod manastira. Baš se u njoj nalazio švapski brlog i sada je oganj bio taj koji je učinio kraj tome prljavom leglu. Mnogostruka minska polja oko manastirskih zgrada sprečila su nas da učinimo prodor u sam manastir koji su pretvorili u tvrdjavu – pravi Alkazar! Dan borbe koja je uveče bila na kulminaciji doveo nas je do 50 metara od njihove glavne linije obrane. Tokom noći oni poduzimaju ispade, ali bez uspjeha i mi ostajemo kroz noć tako blizu da smo mogli pratiti svaki pa i najmanji beznačajan njihov pokret. Pet sati je ujutro. Počeo je opći napad. Strahovita vatra … tenkovskog bataljona stvara užas. Bijeli dim zidova koji su pretvarani u bijelu prašinu obavio je prostor oko manastirskih zidina. Svaki ulaz i svaki prozor starih zidina manastira bio je pretvoren u mitraljesko gnijezdo. Sjeverni manastirski toranj skoro je porušen, da bi se neprijatelja otjeralo iz njega. Predvorje manastira sa iskopanim podzemnim bunkerima bili su smatrani neosvojivim. Medjuprostor – park manastira, koji je dijelio minsko polje od manastirskih zidina, bio je sav iskopan rovovima i utvrdjen. Dva protukolca štitili su svaki prolaz i onemogućili čišćenje postavljenih mina. Forsirali smo napad ispočetka samo sa dvije čete da bi na kraju u jurišu uzela učešća tri bataljona: drugi, treći i četvrti. Želja svih naših boraca bila je prodor pod svaku cijenu! Naša pješadija usprkos svojoj zaprečnoj vatri već prodire na liniju odbrane neprijatelja i ostavlja za sobom minska polja. I baš u tom momentu, kada je žestina borbe već bila dostigla vrhunac, pojavljuju se naši tenkovi kao čelične grdosije, ali ovog puta sa partizanskom petokrakom, uvukli su se u unutrašnjost manastirske obrane i počeli sa razaranjem. Pješadija u tom momentu bila je upravo bijesna. Po zaštitom naših tenkista prebacujemo se i već penjemo na zidine manastira. Moral i upornost neprijatelja sada već popušta, da se malo zatim pretvori u strah i bježanje. Napuštali su rov po rov, bunker po bunker, čišćeni su i izbacivani redom iz pojedinih zgrada manastirskog kompleksa. Borba je trajala svom žestinom 7. februara preko četiri sata, ali je završila onako kako se svršavaju sve borbe koje 26. započne. Završilo se pobjedom, a ostaci „Vražje divizije“, koji su nam pobjegli sa dalmatinskih otoka, našli su svoj grob pod zidinama ovog hercegovačkog samostana. Šest uobraženih njemačkih zvijeri sa šest šaraca tvrdoglavo i pakosno jurnuli su na nas da nas izbace iz manastira. Šest švapskih mitraljezaca sa pomoćnicima isto tako tvrdokorno pošli su jurišem da bi nas izbacili. Naš „Ljubušak“ – Ćazim učinio je kraj njihovoj tvrdoglavosti i zaustavio njihov bijes. Uzeo je svoj „Šarac“, raskoračio se i odapeo – mahnuvši „Šarcem“ s desna na lijevo. Ćazim – „Ljubušak“ učinio je kraj njihovoj uobraženosti i izliječio ih zauvijek. M.G.“[1]

Na ove se događaje osvrnula u „Borba“, koja je 8. veljače 1945. objavila uvodni članak pod naslovom „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama“, u kojem se među ostalim kaže:

„Prema bosansko-hercegovačkim fratrima…naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“[2]

Isto glasilo ističe da je „Široki Brijeg jedno od najzloglasnijih ustaških uporišta u Hercegovini“ te da su „likvidiranjem ovog uporišta, jedinice Narodno-oslobodilačke vojske sveteći nevine žrtve naših naroda i kažnjavajući ratne zločince zadale težak udarac ostacima ustaša u Hercegovini.“[3]

U Obavještajnom dnevnom pregledu načelniku OZN-e za Hrvatsku od 5. veljače 1945. ističe se da je pokušaj prodora Hrvatskih oružanih snaga iz Mostara prema Širokom Brijegu bio

„inspirisan i organizovan od Franjevaca iz Širokog Brijega. Po selima širene su parole: ‘Živjela ustaška sloboda. Smrt partizanima. Živio ustaški ustanak za oslobođenje’. Našim borcima pucano je u leđa. Uz ustaške snage učestvovalo je i oko 200 križara.“[4]

U dnevnom pregledu od 6. veljače također se navodi da je

„nedavni neprijateljski ispad u zapadnoj Hercegovini imao širi vojnički i politički značaj, jer je uporedo organizovan od Franjevaca oružani ustanak naroda koji je, prema izvještaju VIII. korpusa, pucao sa svih strana na naše jedinice…Prema izvještaju Štaba mornarice gotovo sav narod na prostoru Široki Brijeg-Ljubuški-Čapljina-Mostar potpomagao je ustaše. Izvještaj kaže da je ova saradnja bila savršeno organizovana.“[5]

O navodnim sudjelovanjima hercegovačkih fratara u borbama izvještava III. sekcija OZN-e Oblasti VIII. korpusa 5. ožujka 1945. ustvrdivši da su

„naročito podršku za organizaciju UNS-a[6] i GESTAPO-a[7] na tamošnjem terenu imali od strane klera, koji je za nas predstavljao najaktivnijeg i najopasnijeg neprijatelja. U nekim slučajevima uspjeli su se vezati u cilju prikupljanja podataka i sa našim vojnicima koji su boravili i operisali na tome sektoru… U međuvremenu i pozadina je bila potpuno organizirana za… ‘ustanak’, a kojim su rukovodili fratri tako da su u Ljubuškom počeli pucati na našu vojsku i ustanove još prije povlačenja i dolaska samog neprijatelja. Ponovnim dolaskom naših jedinica na taj sektor, veći dio stanovništva pobjegao je skupa sa neprijateljem u Mostar kojih je našim ulaskom u Mostar pohvatano oko 200 i predano na daljni postupak OZN-i za Hercegovinu[8]. Isto tako sa neprijateljima su pobjegli i fratri iz Humca i Čitluka. U Humcu ih je bilo 11 od kojih je 9 pobjeglo, a u Čitluku 10 koji su svi utekli sa neprijateljem. Detaljnije o fratrima kao i neke dokumente donijet će sobom drug p.pukovnik Bulović…Od ‘škripara’ su bili organizovane manje i veće diverzantske grupe, od kojih je bila najbrojnija i najaktivnija skupina pod rukovodstvom fratra Berte Dragičevića, koja je brojila 3-4 ljudi, a koja je u posljednjim borbama uništena od strane naših jedinica. Fratar Berte Dragičević utekao je neprijatelju u Mostar, odakle se sa njim povukao.

U borbama između Širokog Brijega i Mostara na položaju i u prolazu kroz naše jedinice, uhvaćen je od strane OZN-e III. brig.IX. div. Šestoškolac franjevačkog konvikta u Širokom Brijegu Mile Šimić, koji se je prethodno radi lakšeg prolaza bio obukao u žensku robu. Njegov zadatak bio je uhvatiti vezu između neprijatelja koji je držao front prema nama i ‘kamišara’ i ‘škripara’ u pozadini, kao ni prikupiti podatke o našim snagama.“[9]

U Operativnom izvješću I. hrvatske divizije KNOJ-a upućenom načelniku OZN-e za Hrvatsku 24. ožujka 1945. ističe se da su tijekom operacija kod Ljubuškog potkraj siječnja 1945.

„prilikom prolaska kroz sela na tom sektoru, naši borci, koji su odstupali bili dočekivani vatrom iz kuća. Protuofenzivom naših jedinica neprijatelj je odbačen, zauzet je Široki Brijeg i Mostar, kažnjena su sela iz kojih je pucano, a neprijateljsko stanovništvo vidjevši snagu VIII. udarnog korpusa i neprijateljski neuspjeh postalo je barem prividno privrženije nama.“[10]


Prijepis dopisa Kotarskog komiteta KPH Imotski svim općinski komitetima i partijskim ćelijama na području kotara Imotski (objavljeno u zborniku dokumenata “Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e“, priredili Blanka Matković i Ivan Pažanin u ožujku 2011.)

Kotarski komitet K.P.H.

Imotski, 26.II.1945.

SVIM OPĆINSKIM KOMITETIMA I PARTIJSKIM ĆELIJAMA

na našem kotaru

       Dragi drugovi!

       Obizorm na današnju situaciju na našem kotaru i prije kratkog vremena vidimo da se je ona u stvari poboljšala u ovo posljednje vrijeme. Razlog za to jest uspjesi naših vojnih jedinica na Širokom Brijegu i Mostaru.

       Poslije oslobodjenja Mostara ostavilo je dubok utisak na one koji su se krili po škripovima i koji su dezertirali iz vojnih jedinica ili onih koji su bili u kamišarima. Veći dio bi se danas njih prijavio negdje na rad, a ima ih još koji uporno stoje na tome da se i dalje kriju po škripovima i bunkerima. Vi ove današnje momente niste u dovoljnoj mjeri iskoristili iako ste ih mogli iskoristiti, i sve one koji se kriju okupiti i zaposliti negdje na rad ili koji su sposobni poslati ih u operativne jedinice. Vi ste se naučili da sporo rješavate te stvari i što se dogadja da nas dogadjaji pretiču i mi ostajemo na repu masa.

   Medjutim mi moramo iskoristiti danas priliku koja nam se pruža, a to je da pomognemo jedinice IV. Splitske brigade pri vršenju hapšenja ili hvatanja i traženja onih koji se još kriju. Ona danas ima zadatak taj i ona će ga izvršiti jedino uz pomoć vašu i neće se dogadjati nikakovih nepravilnosti. Ako im mi ne budemo pri tome pružali dovoljno pomoći onda će se dogoditi niz nepravilnosti koje ćemo mi morati kasnije sa našim političkim radom ispravljati. Dogadjati će se i to da će pojedini odbornici J.N.O.F. ili Narodno O. Odbora biti hvatani i slati u vojne jedinice. Sa druge strane kada to budu vidjeli ostali odbornici onda oni više neće raditi onako kako treba jer će im uvijek biti na pameti da će ih vojska uhapsiti. Takodjer će se dogoditi da će SKOJ-evci biti hvaćani i USAOH-ovci čime ćemo mnogo osakatiti naše organizacije i rad se neće odvijati pravilno. Zato pred vama stoji zadatak: da se povežete sa svakom jedinicom koja bude na terenu i imala zadatak da hvata dezertere i škripare i da vodite računa da se nijedan pravi odbornik J.N.O.F. ili N.O.O. ili SKOJ-evac ili USAOH-ovac ne uhvati i sprovede u operativnu jedinicu, nego da u stvari budu uhvaćeni oni koji se kriju i koji su naši neprijatelji. Za sve nepravilnosti ili štićivanje pojedinih ljudi koji nisu potrebni na terenu snosit će odgovornost Općinski komiteti i Partijske ćelije u selima. Zato ozbiljno shvatite ovaj zadatak i nemojte da se budu dogadjale nepravilnosti. Za svaku nepravilnost ili zaštićivanje biti će pozvana dotična organizacija ili drug u odgovornosti i snositi će sam teškoće. Neka znate da neće biti nikakovog opravdanja ako se ostavio kod kuće koji dezerter ili šrkipar.

      Mislimo da ste toliko svjesni i da će se stvari odvijati u redu i pravilno.

Drugarski vas pozdravljamo:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

M.P.[11]                                           Za Kot.Kom.K.P.H.

Polit. Sekretar

Mate….[12] [v.r.]

_____________

Original, strojopis

Državni arhiv u Splitu, f.448, Kotarski komitet KPH Imotski, kut. 33, KP-33/1184

 

 BILJEŠKE:

[1] Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, 287-288. Glas štampe, br.6, 11. veljače 1945. , str. 3. „Glas štampe“ u broju 12 od 25. ožujka 1945. objavljuje i svjedočanstvo spomenutog Taslida Ćazima iz Ljubuškog, koji izjavljuje da „smo na Širokom Brijegu svi bili oduševljeni, a naročito onda kada smo opazili naše tenkove. Prva četa koja je zauzimala samostan jurnula je na bunkere. Uh, što sam šišao iz stojećeg stava!“

[2] Pedeseta godišnjica širokobrijeških mučenika (1945.-1995.), 33-34. Milan Ilinić, „Operacija“ Široki Brijeg, http://www.pobijeni.info/userfiles/Operacija%20Siroki%20Brijeg.pdf, 73.

[3] „Operacija“ Široki Brijeg, 74-75. Slično Glasu štampe i Borbi piše i Slobodna Dalmacija u broju od 25. veljače 1945. u tekstu pod naslovom „Fratarska mantija sakrivala je zločince i izdajice“. (Vidi: HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 37.18)

[4] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47. Druga dalmatinska proleterska brigada, 295.

[5] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.

[6] Ustaška nadzorna služba.

[7] Geheime Staatspolizei (njemačka Državna tajna policija).

[8] Anić također ističe da se „velika skupina ustaša, oružnika, civila svih uzrasta i konfesija pokušala probiti prema Mostaru, ali je zarobljena i upućena prema Splitu“. VIII. dalmatinski korpus NOV Hrvatske, 61.

[9] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.

[10] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 13.1.1.

[11] Pečat Kotarskog komiteta KPH Imotski

[12] Prezime nečitko

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 24 GODINE ZAVRŠENA JE OPERACIJA MASLENICA

Na današnji dan prije 24 godine završena je operacija Maslenica s ciljem povezivanja hrvatskog juga sa sjeverom smjerom Zadar-Maslenica-Karlobag i odbacivanja srpskih postrojbi  iz Rovanjske, Novskog ždrila, Maslenice i od magistrale Posedarje-Zadar.

Za vrijeme napadnih djelovanja tijekom operacije, od 22. do 25. siječnja, poginulo je 13 hrvatskih branitelja, slijedeća dva dana (26. i 27. siječnja) u obrani dostignutih crta poginulo je još 6, a 70 pripadnika HV-a je ranjeno. U snažnim topničko-raketnim i tenkovskim, a povremeno i pješačko-diverzantskim, napadima neprijateljima koji su uslijedili odmah nakon “Maslenice”, do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127.

Kroz slijedećih nekoliko mjeseci izgrađen je pontonski most na Novskom ždrilu koji je koncem srpnja 1993. pušten u promet, čime je ponovno kopneno povezana Sjeverna i Južna Hrvatska, a kojim se prometovalo do izgradnje novog Masleničkog mosta koji je završen 1997. godine.

NALAZI LI SE GROB JURE FRANCETIĆA U OKOLICI KAMENICE SKRADNIČKE?

Piše: Blanka Matković

(Kamenjar.com, MaxPortal)

Jure Francetić
Jure Francetić

Jure Francetić rodio se 3. srpnja 1912. u Prozoru kod Otočca. Pučku školu završio je u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu te je završava u Križevcima 1931. Iste godine upisuje studij prava u Zagrebu, gdje djeluje u krugu pravaške mladeži. Zbog političke djelatnosti uhićivan je i zatvaran. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje u logoru Borgotaro dana 24. travnja 1933. polaže ustašku prisegu i zatim dobiva čin ustaškog dorojnika. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka Pusta u Mađarskoj, Francetić postaje njegovim pobočnikom. Nakon atentata na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji, a 1936. godine vraća se u Italiju gdje je interniran na otok Giglio.  Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji u studenom 1937. vraća se u Hrvatsku, no  po povratku je uhićen i interniran u rodni kraj. Ipak, 1938. uspijeva doći u Zagreb gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka u Niš gdje je položio ispit za pričuvnog dočasnika. Kasnije se vraća u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, a u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta, Zbog te je djelatnosti opet uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku, a nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu.

Potkraj travnja 1941. poglavnik dr. Ante Pavelić imenuje ga ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni ustaških postrojbi. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja 1941. u čin satnika PTB-a. U rujnu 1941., nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi, preuzima zapovjedništvo nad postrojbama Sarajevskog ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju[1]. Tijekom zime 1941./1942. zapovijeda postrojbom u borbama oko Sarajeva te u pothvatima na Ozrenu, Romaniji i kod Han Pijeska. Čin bojnika PTB-a dobio je 15. studenog 1941. Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u ožujku 1942. u ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10. travnja 1942. šalje Anti Paveliću brzojavku slijedećeg sadržaja:

Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu poviestnu granicu. Potresni su prizori našeg ulazka u Srebrenicu, kada su se sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“

Tim činom mnogima je postao nacionalni junak, a 24. travnja 1942. odlikovan je Vojničkim redom željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama.  U literaturi se mnogo manje pisalo o Francetićevom boravku u Makarskoj i Vrgorcu potkraj svibnja 1942. zbog čega ćemo u ovom tekstu malo opširnije reći upravo o toj epizodi Crne legije. Nastavi čitati NALAZI LI SE GROB JURE FRANCETIĆA U OKOLICI KAMENICE SKRADNIČKE?

VOĆIN – 25 godina od srpskog zločina nad hrvatskim civilima

Piše: Drago Štokić

Ove godine navršava se 25 godina od strašnog zločina nad civilima u Voćinu i okolici koji su počinili četnički banditi 13. prosinca 1991. godine.

Prije nekoliko dana napokon je podignuta optužnica protiv 29 okrivljenika zbog počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika te kaznenog djela uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika. Kako prenosi portal Dnevnik.hr, optužnicom se okrivljenicima stavlja na teret da su od sredine srpnja do sredine prosinca 1991. godine u mjestima Voćin, Hum Krasković i okolici, prvookrivljeni Borivoje Radosavljević (komandant štaba TO Podravska Slatina), drugookrivljeni Rajko Bojčić (zapovjednik vojnog štaba u Voćinu),  trećeokrivljeni Borivoj Lukić (zapovjednik „Zvečevskog odreda“), četvrtookrivljeni Z. M., petookrivljeni M. E., šestookrivljeni M. C., sedmookrivljeni M. S. i osmookrivljeni LJ. N. kao zapovjednici paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva naređivali ostalim okrivljenicima, sebi podređenim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, da nezakonito uhićuju civile pripadnike hrvatske nacionalnosti, uzimaju ih kao taoce, pljačkaju civilno stanovništvo, surovo i bestijalno zlostavljaju, muče i ubijaju civile i ratne zarobljenike te ruše kuće i gospodarske objekte stanovnika hrvatske nacionalnosti, kao i sakralne objekte.

Prema dostupnim izvorima nitko od okrivljenika se ne nalazi u Hrvatskoj pa će im se svima suditi u odsustvu. Nastavi čitati VOĆIN – 25 godina od srpskog zločina nad hrvatskim civilima

29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

Piše: dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

(English version)

Tito. Četiri slova. Da! Tko bi ikada pomislio da četiri slova mogu simbolizirati toliko mnogo za jednu zajednicu.  Da bi samo četiri slova mogla postati simbol represije i pokoravanja za jedan narod. Ova četiri slova bila su postavljena na brdu iznad grada ne bi li se narod konstantno podsjećalo tko je gazda. Uklanjanje ta četiri slova poslat  će jasnu poruku onima koji su ona slova iznad grada i postavili da su njihov šef i njegovo nasljeđe mrtvi. Uklanjanje natpisa TITO na brdu Marjan u Splitu 29. studenog 1991. i to usred rata bio je znak da je situacija zauvijek promijenjena. Ova četiri slova koja su trebala predstavljati spomenik za vječnost tog su kasnojesenog mediteranskog dana uklonjena u svega 10 minuta. U tih 10 minuta pripadnici 9. bojne HOS-a su bušilicama jednostavno uklonili vijke koji su ta slova pridržavali za njihove temelje i posljednji trag Titovog fizičkog prisustva je nestao. Predvođen njihovim legendarnim zapovjednikom i predsjednikom splitske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) pokojnim Josipom „Jozom“ Radanovićem taj čin demonstrirao je narodu da su Jugoslavija i komunizam stvar prošlosti. Barem je on tako mislio…

Možda bi ovaj događaj na mnogo načina postao najznačajniji čin prkosa u Splitu orkestriran od strane HSP-a ne samo u odnosu prema komunističkom diktatoru Maršalu Titu, već i poruka svima ostalim da će se prkositi i njegovoj ostavštini. Tog dana Radanović je izjavio za Slobodnu Dalmaciju da se radi „o simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu jugo-četničku armadu koja sada žari i pali po Hrvatskoj.“ „I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje s komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom[i] gradu“, zaključio je Radanović.[ii] Nastavi čitati 29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

BOROVO NASELJE PALO JE 23. STUDENOG 1991.?

Prema brojnim podacima koji se mogu naći na internetu, dio hrvatskih branitelja Borova Naselja sve je do 23. studenog 1991. pružao otpor srpskoj vojsci u okupiranom gradu ne mireći se sa sudbinom pada voljenog grada. Povodom ove obljetnice objavljujemo opširni rad našeg člana Stipe Pilića o borbama na vukovarskom području 1991. godine kojeg autor posvećuje svim vukovarskim braniteljima.

JEDAN POGLED NA BITKU ZA VUKOVAR 1991.

Piše: Stipo Pilić, prof. povijesti i geografije

Autor posvećuje ovaj rad svim vukovarskim braniteljima

U ovom ću radu dati svoje viđenje bitke za Vukovar kroz dosadašnju literaturu i memoarske radove. Cilj ovog rada nije znanstveni, nego više jedna vrsta pregleda, ali ovo je poticaj za budućnost i jedan ozbiljniji i kvalitetniji rad.

 Uvod 

Bitka za Vukovar se od početka nastojalo relativizirati i instrumentalizirati za privatne, grupne, državne i razne političke ciljeve. To nije čudno, jer središtima „većih“ i „manjih“ moći svaka pojava sile i moći izvan njihova dosega i nadzora ugrožava, slabi i uništava njihovu moć. U tom smislu odnos prema toj bitki, kao uostalom prema svim događajima većeg značenja do danas stalno se pokušava relativizirati, instrumentalizirati, politizirati i na tim osnovama ideologizirati. Zato nije slučajno da su ti pokušaji od početka išli ne samo od političkih struktura, njihovih obavještajnih poluga i središta, nego i od znanstvenih ustanova i to hrvatskih, a na žalost i od hrvatskih povjesničara koji kotiraju visoko kao Hrvati u znanstvenim i društveno-političkim krugovima Hrvatske. To samo po sebi govori kako i koliko je povijest „službena“, a kako i koliko doista polazi od izvora, dokumenata i činjenica i na njima razvija priču i dolazi do spoznaja i zaključaka.

Nema sumnje da je bitka za Vukovar ključna i najznačajnija bitka Domovinskog oslobodilačkog rata od 1991.-1995., iako je u Hrvatskoj te 1991. bilo još značajnih i znamenitih bitki koje su imale važno i značajno mjesto kao što je bitka za Dubrovnik, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac ili Osijek. Sve su one na svoj način vrijedne i važne, sva su ta mjesta također geopolitički važna i značajna, ali na vrhu prije i poslije svih je bitka za Vukovar. Dapače, osobno smatram da je to najvažnija i najznačajnija bitka koju je hrvatska nacija vodila u cijeloj novovjekovnoj povijesti od XVI. st. do danas. Nastavi čitati JEDAN POGLED NA BITKU ZA VUKOVAR 1991.

SJEĆANJE NA VUKOVAR, ŠKABRNJU I NADIN

ovcaraNa današnji dan s tugom se prisjećamo svih stradalnika Vukovara, Škabrnje i Nadina (18. i 19. studeni 1991.) . No, za razliku od mnogih portala, tiskovina i udruga koje će današnji dan obilježiti spomenom na tadašnje gubitke, mi ćemo im odati počast tekstom o pobjedi, požrtvovnosti i hrabrosti. Rad je ovo o mjestu za kojeg mnogi među nama nikada ne bi čuli da ono nije postalo jednim od simbola otpora u Domovinskom ratu. Maleno naselje u slavonskoj ravnici protiv moćne armade – izgledi za pobjedu možda 1 naprema milijun. Ovo je priča o Nuštru kroz koji su mnogi hitali u obranu Vukovara. Mnogi među njima nikada se nisu vratili. Nakon pada Vukovara mnogi su pronašli spas upravo u Nuštru probivši srpski obruč. Neka ovaj tekst bude podsjetnik da je nemoguće ipak moguće.

O Nuštru u Domovinskom ratu i ulozi HOS-a u njegovoj obrani piše dopredsjednik naše udruge dr. sc. Peter Anthony Ercegovac koji ovaj rad posvećuje svim pripadnicima HOS-a iz Vinkovaca i Nuštra koji su branili Nuštar, a time Vinkovce i Hrvatsku. Perin rad pod naslovom “The Battle of Nuštar: The First and Last Line of Defence of the City of Vinkovci” objavljujemo na engleskom jeziku s napomenom da ćemo naknadno objaviti i prijevod na hrvatski. HDP Dr. Rudolf Horvat ovim putem zahvaljuje svima koji su pomogli u pripremi teksta.