Arhiva kategorije: Obljetnice

9. ROĐENDAN NAŠE UDRUGE: DR. RUDOLF HORVAT – život u službi povijesti

Povodom 144 godine rođenja i 70 godina smrti

piše Stipo Pilić, prof. povijesti i suosnivač HDP “Dr. Rudolf Horvat”

 (objavio portal Dragovoljac)

Podrijetlo, rođenje i školovanje Rudolfa Horvata

Rudolf Horvat
Rudolf Horvat

Rudolf Horvat rodio se 14. ožujka 1873. u Koprivnici, od oca Andrije, tekstilnog obrtnika i gradskog zastupnika i majke Marije, rođene Hedl. Otac je pripadao tzv. šljivarskim plemićkim obiteljima (obitelji koje su bile slobodne, ali su imale zemljišni posjed u veličini od svega jednog selišta-sesije, odnosno plemići jednoselci) iz sela Potok na planini Kalniku kod Križevaca. Obitelj je živjela u istočnom dijelu Koprivnice koje se zove Lenišće, tada na broju 538. Pučku školu je od 1879. do 1883 polazio u zgradi današnjeg Gradskog poglavarstva u Koprivnici, a kamen temeljac za tu je školu postavio 1856. ban Josip Jelačić prigodom 500-obljetnice slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice. Tu mu je učitelj bio poznati hrvatski književnik, komediograf i pedagoški teoretičar Gjuro Ester, koji je vjerojatno najviše utjecao na poseban pripovjedački jednostavan i popularan stil pisanja povijesnih radova Rudolfa Horvata, kojim se među hrvatskim povjesničarima, osobito u međuratnom razdoblju, posebno izdvajao. Svjetovnom i crkvenom pjevanju ga je poučavao gradski kapelnik, glazbeni pedagog, skladatelj, pokretač i suosnivač „Hrvatskog pjevačkog društva Podravac“ Tomo Šestak, inače prijatelj glazbenog povjesničara Franje Xavera Kuhača.

Poslije pučke škole upisao se u donjogradsku gimnaziju, a stanovao je kod majke pjesnika Dragutina Domjanića. Od tada mu je školski kolega bio između ostalih Antun Gustav Matoš. Budući mu otac nije mogao plaćati školarinu, peti i šesti razred upisuje u franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu, gdje su mu bili profesori: Luka Zima, Vladoje Dolanski i Vjekoslav Novotny. U toj je školi dobio dobre osnove iz latinskog jezika, što će mu kasnije pomoći u povijesnim istraživanjima u kojima je bilo nužno čitati i prevoditi brojne dokumente na latinskom jeziku kako bi se rekonstruirala hrvatska povijest. Sedmi i osmi razred polazio je Nadbiskupijskom sjemeništu u Zagrebu, gdje su mu bili profesori: Josip Pazman, Franjo Marn, Josip Novaković, Gjuro Dočkal, Franjo Devide i dr. Ladislav Jambreković, a kolege dr. Andrija Španić i prof. Franjo Dugan. U Zagrebu je 1892. završio gimnaziju, te je potom upisao Bogoslovni fakultet. Kada je na Zboru duhovne mladeži protestirao protiv Narodnih novina koje su napale Franju Račkoga bio je izbačen iz Nadbiskupijskog liceja i s Bogoslovnog fakulteta. Zato je daljnje školovanje morao nastaviti izvan toga fakulteta.

Povijest i zemljopis na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu upisuje 1893., a taj fakultet mu je priznao dva semestra koja je slušao na Bogoslovnom  fakultetu. Tamo su mu bili tada najznačajniji profesori povijesti u Zagrebu i Hrvatskoj: Tadija Smičiklas, Natko Nadilo, Vjekoslav Klaić i dr. Hinko pl. Hranilović, a s njim su studirali: Ivan Širola, Bogoljub Kernic i Antun Jiroušek. Budući je bio zabilježen kao „politički sumnjivac“ morao je plaćati svoje školovanje sve do posljednje, četvrte godine njegova školovanja, kada je od Zemaljske vlade počeo dobivati po deset forinti, uz obvezu da će barem deset godina služiti kao profesor u Hrvatskoj. Diplomirao je oba predmeta 1896., a profesorski  ispit iz zemljopisa i povijesti položio je 17. svibnja 1897. Kako se sam školovao započeo je vrlo rano pisati i objavljivati upravo povijesne radove kako bi se prehranio, a prvi objavljeni rad bio mu je Pad Sigeta objavljen u Vijencu 1894. Za taj mu je rad Tadija Smičiklas isposlovao nagradu koja mu je pomogla u školovanju. U vrijeme studiranja objavio je još nekoliko povijesnih crtica i rasprava u raznim novinama i časopisima.  27. studenoga 1897. u Osijeku se vjenčao sa  Jelisavetom Kruljac koja će mu biti velika podrška u životu pomažući mu u njegovom radu i prateći ga u društvenim i političkim akcijama i aktivnostima.

Već od 1896. radi u Osijeku, prvo na Velikoj gimnaziji, a potom na Realnoj gimnaziji i Višoj trgovačkoj školi. U Osijeku priprema i radi svoju doktorsku disertaciju „Kralj Tomislav i njegovo doba“ koju brani 15. travnja 1898. u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu, pred Komisijom koju su činili Vjekoslav Klaić i Tadija Smičiklas. Dva dana poslije toga promoviran je u doktora filozofije, a govor na latinskom jeziku održao je kod promocije rektor dr. Gjuro Dočkal.

Dr. Rudolf Horvat–primjer radom ispunjenog života na istraživanju hrvatske povijesti

Poslije objavljivanja prvih radova tijekom studiranja dr. Rudolf Horvat poslije obrane doktorata nastavlja marnim radom istraživati hrvatsku povijest kroz hrvatske državne i crkvene arhive, što će ostati glavno obilježje njegova rada do konca života. Gotovo je nezabilježen hrvatski povjesničar koji je tako ustrajno, redovito i marljivo pisao, pisao i pisao povijest kakav je bio dr. Rudolf Horvat. Dok je na drugim područjima znao i stati, praviti prekide i diskontinuitete, u povijesti toga nije bilo gotovo do same smrti. Zato i nije čudno da se njegov opus broji u desetinama knjiga i tisućama članaka, crtica i zapisa. Ovdje ćemo ukazati samo na one najvažnije, što ne znači da su ovdje nespomenuti manje važni. Bibliografija njegovih radova počinje s 1895., a završava s 1945. nakon pedeset godina neprestanog rada, istraživanja, pisanja, predavanja, govorenja.

Tijekom studija do već spomenute doktorske radnje o kralju Tomislavu piše kratke rasprave i crtice o najznačajnijim hrvatskim povijesnim osobama i događajima iz srednjeg vijeka. Već tada piše i prve rasprave o Koprivnici, što upućuje na prostor kojim će se u svojim istraživanjima najviše baviti. U 1898. godini objavljuje u 4 dijela značajnu raspravu o hrvatskom pokretu 1848. (revolucija) kao jednom od najznačajnijih događaja XIX. st. za hrvatsku, ali i europsku povijest. U tim se godinama počinje baviti crkvenom poviješću kroz istraživanje kanonskih vizitacija, što će ostati njegova znanstvena preokupacija do kraja života. Tijekom istraživanja bavi se kronologijom hrvatskih vladara i banova, pri čemu izrađuje brojne kronološke tablice i rodoslovlja dinastičkih obitelji koja su ostala aktualna i korisna i za današnje vrijeme. Odmah na početku svojih istraživanja sreo se i s grboslovljem – heraldikom, gdje će tijekom svog bogatog i plodnog rada dati također posebno vrijedne i značajne priloge i doprinose.

S početka XX. st. iz 1901. mu je najznačanija rasprava o ratu Hrvata s Mađarima koja je do danas ostala najznačajnija o tom pitanju u hrvatskoj historiografiji. Sljedeće s godine više bavi pričama i pripovijetkama i njihovom primjenom u povijesti. Tada objavljuje niz pripovijetki koje se služe povijesnom tematikom i događajima, ali ih opisuje na književni i literaran način kako ga je učio još njegov učitelj Gjuro Ester. Nakon studija bio je do 1901. gimnazijski profesor u Osijeku, odakle je zbog afere oko blagoslova zastave Pjevačkog društva »Lipa«, kojemu je bio tajnik, za kaznu premješten u zemunsku gimnaziju. Kako su ga tamo zbog isticanja hrvatstva bojkotirali, na vlastiti je zahtjev 1902. premješten, ali ne u Zagreb, kako je zamolio, nego u nižu gimnaziju u Petrinji, gdje predaje do 1907. Poslije progonstva u Zemunu od 1901. do 1903. dolazi u Petrinju, gdje se brzo i dobro uklopio u petrinjsku gradsku sredinu nastavlja objavljivati značajne radove o Petrinji i borbama s Turcima Osmanlijama. U Petrinji i objavljuje svoju prvu Povijest Hrvatske 1904. Dvije godine poslije u Zagrebu objavljuje „Najnovije doba hrvatske povijesti“. To je bio prvi takav prikaz novije povijesti do tada, jer se smatralo da novije doba nije dio povijesnih istraživanja. Sljedeće godine piše i objavljuje Povijest Međimurja, a godinu poslije Borbu za Osijek 1848. Godinu poslije piše i objavljuje knjigu o banu Jelačiću u dva sveska, a 1910. prvu ilustriranu povijest u Hrvata „Slike iz hrvatske prošlosti“. Crtice iz hrvatske prošlosti objavio je 1911., a Varaždin koncem 16. vijeka 1912. U tom vremenu godišnje piše i po 40 što većih što manjih rasprava i povijesnih crtica godišnje o svim razdobljima, događajima i osobama hrvatske povijesti.

Jedno je vrijeme bio i mobiliziran u Prvom svjetskom ratu, ali on i tada piše, iako je broj rasprava smanjen za polovicu, dakle na svega dvadesetak rasprava godišnje. Iz toga vremena treba spomenuti djelo Povijest Banske palače iz 1916. Sljedeće godine Jutarnji mu list objavljuje u vidu posebnog otiska Izbornu reformu u Hrvatskoj u kojoj on elaborira kakva bi se trebala provesti reforma izbora u Hrvatskoj. Piše brojne crtice iz hrvatske povijesti koje će 1918. objaviti kao knjigu. Istina, kratko vrijeme od 1915. do 1916. mobiliziran je u 65. mađarsku pukovniju u Szatmar-Nemethu, ali je na intervenciju bana Pavla Raucha 5. ožujka 1916. demobiliziran.

Određeno vrijeme poslije Prvoga svjetskoga rata  Rudolf Horvat piše uglavnom kratke povijesne crtice o značajnim hrvatskim osobama i događajima iz prošlosti. Budi se značajnijom knjigom o Hrvatima u Bačkoj 1922., a sljedeće 1923. piše znameniti i značajni politički spis Hrvatsko pitanje o odnosima Hrvata i Srba u novoj državi, knjigu koja će znatnim dijelom određivati razumijevanje političkih problema Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) i odnose između Hrvata i Srba, a imat će veliki utjecaj na sve generacije hrvatskih političara toga doba. Ta će knjiga u cijelom međuratnom razdoblju i za vrijeme šestosiječanjske diktature biti dijeljena među omladinom, iako je od strane režima bila na popisu nedopuštenih knjiga. Horvat je u tom političkom spisu očigledno „pogodio u sridu“ glavne političke odnose između Hrvata i Srba u to vrijeme, kao i odnose između tadašnjih političkih i gospodarskih elita Kraljevine SHS. U 1924. objavljuje novo, dopunjeno izdanje Povijesti Hrvatske, čime se stavlja u red tada najznačajniji pisaca sinteza hrvatske povijesti. Proslavu 1000-te obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. obilježio je sudjelovanjem u izradi do danas najznačajnije monografije Tomislav prvi kralj hrvatski. Njemu je to bilo samo nastavak njegovih dotadašnjih istraživanja, budući je na kralju Tomislavu i doktorirao prije gotovo 30 godina.  Sljedeće godine piše značajnu raspravu o Matiji Mesiću, prvom rektoru suvremenog zagrebačkog Sveučilišta, te brojne crtice i napise o značajnim osobama hrvatske povijesti. Godinu dana poslije objavljuje rad o banu Franu Krstu Frankopanu, a 1928. ponovo objavljuje dopunjene Slike iz hrvatske prošlosti. Tijekom 1929. objavljuje radove o obrtima i obrtnicima gradova Hrvatske, kao i gradovima i njihovom razvoju u preko 60 raznolikih napisa u novinama i časopisima diljem hrvatskih zemalja. U 1930. objavljuje Povijest realnih gimnazija u Zagrebu i nešto kraće napise u brojnim hrvatskim novinama o brojnim novim otkrićima o hrvatskim ljudima i događajima. Sljedeće 1931. godine ulazi u povijest medicine i objavljuje rad Hrvatski državni liječnici u XVII. vijeku koji je vjerojatno jedan od prvih radova iz povijesti medicine. U ta područja ulazi sve više, jer su mu na drugim područjima veće cenzure i pritisci i opasnost neobjavljivanja radova iz političke povijesti. No, on se i dalje bavi hrvatskim krajevima, gradovima, značajnim osobama objavljujući u brojnim novinama i popularizirajući tako prošlost i povijest među običnim pukom. U 1932.  njegov je rad nešto smanjen iako objavljuje značajan prilog o banu Ivanu Karloviću. No, već 1932. objavljuje kao dio Crtica iz hrvatske povijesti, svoju prvu regionalnu monografiju o Hrvatskoj Podravini iz koje je potekao i kojoj će se stalno vraćati i o njoj pisati. Godinu dana poslije piše i objavljuje Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji, što govori o njemu kao o Hrvatu koji je uvijek mislio i pisao kao integralni Hrvat, a ne samo zavičajni. Iduće se godine vraća lokalnim, zavičajnim i regionalnim temama Varaždina, Koprivnice, Podravine, ali i Slavonije i slavonskih sela. U 1936. objavljuje dva značajna i zanimljiva rada. Prvi je Spomenica na kaptolske obrtne cehove u Zagrebu kojim ulazi u područje gospodarske povijesti i postaje njen pravi začinjavac. Istovremeno nastavlja pisati kratke napise o obrtima, trgovini i razvoju Gradeca i Kaptola do njegova doba. Svoje dotadašnje povijesne crtice i male prikaze slavonskih sela, osoba i prostora kruni objavom rada o Slavoniji. Tijekom sljedeće dvije godine u kratkim se crticama bavi svim ljudima i krajevima Hrvatske, a ovdje ističemo njegov rad iz 1939. o tek osnovanoj i stvorenoj Banovini Hrvatskoj, što mu je potvrdilo njegovu vjeru u hrvatski narod, njegovu snagu, volju i pobjedu. Iz 1940. godine najznačajnije mu je djelo rad Povijest Gjurgjevca, još jedan u nizu o mjestima njegova srca, drage mu Podravine. Iz te godine osobito su zanimljivi radovi o dr. Davidu Starčeviću kojega je do sada vjerojatno i najviše i najbolje obradio.

S nastankom i dolaskom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) dolazi, može se to slobodno danas reći „posljednjih pet minuta“ dr. Rudolfa Horvata u kojima on piše najviše svojih djela i ostavlja nam najznačajniji svoj znanstveni opus povijesnih istraživanja i radova. Tako već 1941 objavljuje Liku i Krbavu, potom knjige o dr. Davidu Starčeviću, Kvaternikovoj buni kod Rakovice, Slavonskom Brodu, Prvostolnoj crkvi u Zagrebu, a tu su i brojni radovi o tada značajnim osobama političkog života NDH-a, no nastavlja se baviti i gospodarskim, lokalnim i zavičajnim temama hrvatskih krajeva i naroda.

U 1942. objavljuje knjižicu o Gradecu kod Križevaca, posebnu važnu i do danas nedostignutu knjigu Hrvatska na mučilištu o Hrvatskoj između dva svjetska rata, potom opsegom znatnu Prošlost grada Zagreba, a uoči održavanja Hrvatskog državnog sabora 1942. prigodno objavljuje Stare hrvatske sabore, te nešto manju knjižicu Zagreb, povijest glavnog grada. Uz sve to i dalje piše tekstove o temama kojima se do tada bavio dopunjavajući sebi i drugima dotadašnje znanje i neznanje njihove povijesti.

U 1943. godini najznačajnije djelo koje objavljuje je Povijest slobodnog i  kraljevskog grada Koprivnice, što je sinteza svih Horvatovih dotadašnjih radova o svome rodnome gradu kojem se uvijek vraćao i poviješću kojega se do kraja života bavio. Također nastavlja pisanjem manjih povijesnih crtica, osobito u povodu raznih obljetnica posvećenih hrvatskim junacima i spomendanima. U 1944. najznačajnije djelo koje objavljuje je drugo, dopunjeno izdanje Povijesti Međimurja, kojim je okrunio svoj dugogodišnji rad na povijesti toga prostora, kao što je to učinio godinu dana ranije sa svojim rodnim gradom Koprivnicom. Iste godine piše i djelo Iz najnovije prošlosti grada Zagreba, čime potvrđuje svoj pristup i novijoj povijesti. Te godine piše veliki broj članaka na njemačkom jeziku, što ima veze s potrebom upoznavanja Njemačke i Nijemaca, posebno vojnika na službi u NDH-a. Također nastavlja pisati kraće članke i ctrice iz prošlosti naših krajeva, događaja i ljudi. Poslije 50-godišnjeg rada godina s najmanje radova je u 1945., a najznačajniji rad iz toga vremena je rad o Sjedinjenju Slavonije s Hrvatskom od 1745.-1945.

Dr. Rudolf Horvat u svojoj 50 godina dugoj profesionalnoj karijeri povjesničara objavio je preko 60 knjiga, napisao što većih što manjih članaka više od 1200, te održao više od 2000 povijesnih stručnih predavanja i političkih govora. Njegova su djela i danas aktualna, zbog čega toliki broj njihovih pretisaka, a neka, kao ono o Srijemu su i prvi puta objavljena. Kada bi se danas željelo objaviti njegova sabrana djela, taj bi posao trebao raditi veći broj ljudi du že vremensko razdoblje, a broj knjiga vjerojatno bi prešao i stotinu. Nije sigurno da je i neki hrvatski književnik (pa i Krleža) došao do toliko impozantne brojke objavljenih radova. Pri tome dr. Rudolf Horvat bio je nenametljiv i gotovo sramežljiv, povučen i tih, a i u javnosti je istupao na isti ili sličan način.

Pisao je tečno, lagano i čitatelju prijemčivo, tako da se za njega s pravom može tvrditi da je do danas bio najveći popularizator povijesti kao znanosti kod Hrvata. S druge strane o povijesti je pisao prvo na osnovi izvora, a tek potom i literature i bogatoga eruditskoga znanja kojim je raspolagao. Uvijek je probleme, događaje, stvari i ljude promatrao višeznačno i kompleksno. Iako to metodički nije isticao, on je jedan od prvih stručnjaka koji su usvojili interdisciplinarni pristup povijesti koji i danas nedostaje mnogim hrvatskim povjesničarima i historiografiji. Među prvima je shvatio i uvidio važnost gospodarske povijesti gdje je bio ispred toliko poznatijih. Zato su njegove povijesti obrtništva, industrije, prometa, trgovine do danas model kojim se povjesničari mogu i trebaju služiti u svojim istraživanjima.

U svojim istraživanjima Rudolf Horvat počinje od malih mjesta, sela, preko gradova kao većih naselja do hrvatskih povijesnih pokrajina – Podravine, Međimurja, Slavonije, Srijema, Like, Dalmacije, Bačke. Pisao je o svim krajevima u kojima žive Hrvati, čini se najmanje o Bosni i Hercegovini. No pisao je i o njoj, samo što nije stigao zaokružiti ciklus istraživanja tog prostora. U svojim povijesnim istraživanjima pristupa zemljopisno, ukazujući na važnost te znanosti za hrvatski narod i njegovu povijest. I tu su zahvaćeni gotovo svi hrvatski krajevi, pa se o njemu može govoriti kao najpopularnijem piscu povijesnog zemljopisa. Pišući o hrvatskom narodu i različitim krajevima Rudolf Horvat se bavio i etnografskim hrvatskim temama, posebno običajima hrvatskoga naroda, njegovim nošnjama, folklornim oblicima izražavanja i bogatim nasljeđem.

Veliki utjecaj na njega, po svoj prilici možda i najveći imao je njegov učitelj i veliki hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić. Stoga nije čudno da se slično njemu i ponašao, odijevao, imao frizuru i brkove. Obojici njih je osnovno obilježje potpuna i nesebična ljubav prema povijesti. Horvatov povjesničarski rad temelji se na arhivskom istraživanju i literaturi, karakterizira ga iscrpna faktografija, kroničarsko pisanje i nesklonost sintetiziranju, iako je ipak napisao i objavio možda najviše sintetskih radova između svih hrvatskih povjesničara. U njemu je stanovit trag ostavilo Horvatovo trajno i plodno populariziranje hrvatske povijesti po čemu je bez premca u hrvatskoj historiografiji.

Društveno – politički rad Dr. Rudolfa Horvata

Već su prvi koraci odredili društveni, pa i politički rad dr. Rudolfa Horvata. Jedan mu je od učitelja svjetovnog i crkvenog pjevanja i glazbe bio poznati glazbeni pedagog Tomo Šestak. On je kod njega razvio ljubav prema glazbi i pjevanju kojim će se, istina usputno, ali stalno baviti cijeli svoj život, uviđajući važnost narodne pjesme i svirke, osobito tamburice u buđenju hrvatske svijesti, održavanju i razvijanju te svijesti, posebno u teškim trenucima, kada je sve moglo biti zabranjeno, ali glazba nije. Uz glazbu i s glazbom u svezi bio je i prvi politički progon iz škola u Osijeku u škole u Zemunu. Naime kao tajnik pjevačkog društva „Lipa“ on je za kumu posvete zastave društva izabrao Adelu Neumann, suprugu Dragutina Neumanna, a ne Lilu Pejačević, suprugu tadašnjeg mađarona Teodora Pejačevića, velikog župana Virovitičke županije te budućeg bana i ministra. Tim činom ne samo da će biti premješten iz Osijeka u Zemun, nego će za svagda i ubuduće biti obilježen kao „ekstremni“ Hrvat, osoba „nesklona“ manjinama, kao što su bili mađaroni i njima skloni Srbi.

Stjepan Radić
Stjepan Radić

Upravo je taj premještaj Rudolfu Horvatu odredio njegov daljnji politički smjer i život. U Zemunu, gdje je radio, sreo je Stjepana Radića koji je tamo dolazio radi svojih poslova. Stjepan Radić je osim brata Antuna izabrao upravo  Horvata upoznati s izradom programa jedne nove, prema seljacima usmjerene stranke. Horvat je najvjerojatnije sudjelovao u izradi prvog programa te stranke, posebno njegova dijela koji se vezao uz povijest. Od tada do sredine 20-ih godina XX. st.  Horvat je bio nezaobilazna karika Hrvatske pučke/republikanske seljačke stranke (HP/RSS). Ipak u vremenu od 1905. do 1920. Horvat je čini se bio bliže Stranci prava ili ga je tako percipirala većina hrvatske političke i društvene javnosti. Zato su ga tadašnje „hrvatske“ vlasti obilježile kao neprijatelja Srba i na toj osnovi mobilizirale, te ga poslale u mađarsku pukovniju u kojoj je proveo više od godinu dana, iako je za vojsku i rat bio nesposoban. Na slobodu je pušten tek zauzimanjem bana Pavla Raucha početkom ožujka 1916.

Horvat je od početka  bio kritičan prema novoj državi – Kraljevini SHS – tražeći da se utvrde jasni kriteriji i mjerila odnosa u toj državi. On se od početka zalaže za federativni, čak konfederativni odnos Hrvatske prema drugim dijelovima u toj državi. Novi sukob nastaje zbog kritike novoga jugoslavenskoga grba, zbog čega je 1919. umirovljen. Stoga se on pored povijesnih istraživanja i pisanja od tada više okreće političkom radu i tijesno surađuje sa S. Radićem, član je Glavnog odbora HPSS, odnosno HRSS, kojoj je bio jednim od utemeljitelja, i na njezinoj je listi izabran za zastupnika 1920. i 1923. Iz tog vremena je, odnosno iz 1923. njegov znameniti politički spis Hrvatsko pitanje koji će biti temelj za političke odnose između HRSS-a i ostatka Kraljevine SHS sve do 1925. kada dolazi do političkoga razlaza između Rudolfa Horvata i Stjepana Radića. Taj spis biti će cijelo vrijeme između dva svjetska rata poticajan za održanje hrvatskog nacionalnog bića i ideje kod omladine, a vlastima će to biti glavna knjiga za inkviziciju. Naime, Stjepan Radić 1925. učlanjuje HRSS u tzv. Seljačku internacionalu u tadašnjoj boljševičkoj Rusiji. Budući se Rudolf Horvat nije uopće slagao, niti prihvaćao komunizam/boljševizam, a pogotovo je bio protivan ulasku HRSS-a u takvo udruženje te pravilno predviđajući napad režima na stranku i njezinu zabranu, Horvat je tada Radiću položio svoj mandat na raspolaganje i prestao se baviti politikom iako nije istupio iz stranke. Nikada kasnije nije se angažirao u Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS).

U tom vremenu, polovicom 20-ih godina XX. st. Rudolf Horvat povodom obljetnice tisuću godina hrvatskog kraljevstva drži i brojna predavanja i nastupe na kojima popularizira taj događaj i povijest kao znanost, ali i hrvatsku državnu ideju kroz hrvatsko kraljevstvo od X. st. Tada se posebno angažirao u Hrvatskoj ženi, gdje je njegova supruga od osnutka jedna od glavnih aktivistica i suradnica, te Hrvatskom Sokolu. Piše i drži brojna predavanja izvan Zagreba diljem Hrvatske o tisuću godina starom i neprekinutom hrvatskom kraljevstvu. Time nastavlja i svoje političko djelovanje koje je izlaskom iz središnjice HSS-a bilo na stranački način prekinuto. Kao dio tih predavanja tada nastaje i knjiga Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj koja će biti njegov ulazak u svijet gospodarske povijesti, ali koja govori o tome kako i koliko je široko shvaćao istraživanje povijesti u svome radu, ali i to da su glavne i pokretačke snage svake politike u gospodarstvu. U 1926. vlasti ga reaktiviraju kao profesora i on ponovo počinje raditi u donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. Godinu dana poslije aktivira se u borbi protiv ukidanja nekih srednjih škola i odbijanja suradnje s režimskim organizacijama, zbog čega će sa strane istoga režima 1932. doći do njegovog novog umirovljenja.

Rudolf Horvat
Rudolf Horvat

U tim neprilikama stalan je prihod imao od svakodnevnog objavljivanja Spomendana u Jutarnjem listu (1932–40). Za stanovite političke liberalizacije osnovao je potkraj 1937. prosvjetno povijesno društvo Hrvatski rodoljub i u njegovu izdanju tiskao više svojih knjiga. Također je održao mnogo predavanja u Društvu Zagrepčana i Pučkom sveučilištu, a pripomogao je i pri uređenju križnog puta na Ksaveru. U tim je godinama na njegovu inicijativu kao vrsnog poznavatelja grbova hrvatskih gradova i krajeva izrađen grbovnik hrvatskih gradova i zemalja u crkvi Majke Božje Kraljice Hrvata. Taj svod i grbovi na njemu jedinstven su umjetnički, ali i povijesni spomenik takve vrste u svijetu. Kada je uspostavljena Banovina Hrvatska, ponovo se uključio u politiku pišući novinske članke o suvremenim temama s osvrtom na prošlost i pokrenuo časopis Hrvatska prošlost.

Za NDH ponovo stupa u državnu službu kao profesor povijesti na zagrebačkoj Zastavničkoj školi, a 1944. prelazi na Filozofski fakultet kao redoviti profesor hrvatske povijesti. God. 1942. bio je zastupnik u Hrvatskom državnom saboru. Iako je za rata uglavnom objavljivao ponešto izmijenjene svoje ranije radove, protiv njega je 1945. podignuta optužnica, kojoj je težište bilo u njegovu članku Ljetopis Hrvatske 1918. do 1942. u zborniku Naša domovina, 1 (Zagreb 1943.), na temelju kojega je osuđen na desetogodišnji gubitak političkih i građanskih prava.

Nadgrobna ploča dr. Rudolfa Horvata i njegove supruge Jelisave Horvat
Nadgrobna ploča dr. Rudolfa Horvata i njegove supruge Jelisave Horvat

Umro je mirno, tiho i gotovo nepoznato, napušten od svih, osim svoje obitelji, onako kako je i živio 25. svibnja 1947. u Zagrebu, a sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Bio je aktivan u više kulturnih društava – predsjednik Kola hrvatskih književnika, član i predavač u Družbi Braća hrvatskoga zmaja, predsjednik Saveza hrvatskih pjevačkih društava, 1911–21, jedan od osnivača Hrvatskog radiše. Na kraju 1937. i sam osniva društvo Hrvatski rodoljub u kojem objavljuje neka od svojih djela koja do tada nije imao mogućnosti objaviti. Horvatova ostavština nalazi se u njegovom osobnom fondu u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u 15 arhivskih kutija.

Zaključak

Tijekom svoga života dr. Rudolf Horvat istraživao je povijest svih hrvatskih krajeva, obrađivao sve osobe važne za dotadašnju hrvatsku povijest, objavio tisuće članaka i desetine knjiga, održao tisuće predavanja, uzgojio i odgojio tisuće mladih hrvatskih intelektualaca. Nije prestajao ni kada su ga izbacivali i odbacivali iz redovitog mu posla. Tada je samo mijenjao način rada i djelovanja. Uz znanstveni rad, bavio se i politikom, ali nije odstupao od svojih političkih stavova i ideja ni pod pritiscima, gubitku posla, pa i kada se razilazio sa Stjepanom Radićem radi razlika u tadašnjem poimanju mjesta i uloge HSS-a. I tada je ostao bez određenih izvora prihoda, ali nikada nije dopustio da ga u borbi za Hrvatsku pobijedi materijalni i egzistencijalni poriv. Od svojih ideja nije odstupao i to ga je vjerojatno koštalo i poslijeratne osude i presude po kojima je označen kao „nepopravljivi“. Osuđen je od novih narodnih komunističkih vlasti protiv kojih je bio javno tijekom svoga cijeloga djelovanja. Zahvaljujući presudi i oduzimanju svih građanskih i političkih prava posljednje dvije godine života proveo je u neimaštini, ali je do kraja ostao „svoj“ i naš. Stoga nije čudno da je Hrvatska družba povjesničara uzela njegovo ime u nazivu. Temeljitiji rad i prikupljanje svih njegovih djela tek slijede.

POPIS NAJZNAČAJNIJH DJELA DR. RUDOLFA HORVATA:

  1. Ivan Korvin ban hrvatski, Zagreb, 1896.;
  2. Kralj Tomislav i njegovo doba, Zagreb, 1897.;
  3. Seljačka buna godine 1573., Sarajevo, 1897.;
  4. Hrvatski pokret godine 1848, 1–4., Zagreb, 1898–1899.;
  5. Rat Hrvata s Magjarima godine 1848–9, 1–2., Zagreb, 1901–1902.;
  6. Pripovijesti iz hrvatske povjesti, Zagreb, 1902–1904.;
  7. Borba Hrvata s Turcima za Petrinju, Petrinja, 1903.;
  8. Povjest Hrvatske, Petrinja, 1904, 1924.;
  9. Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb, 1906.;
  10. Povijest Medjumurja, Varaždin, 1907.;
  11. Borba za Osiek godine 1848. i 1849,. Osiek, 1908.
  12. Ban Jelačić, 1–2., Zagreb, 1909, 1991.;
  13. Povijest ceha postolarskoga na Kaptolu zagrebačkom, Zagreb, 1909.;
  14. Slike iz hrvatske povijesti, Zagreb, 1910, 1928.;
  15. Kako je Koloman došao na hrvatsko prijestolje?, Zagreb, 1910.;
  16. Varaždin koncem 16. vijeka, Zagreb, 1912.;
  17. Povijest Kraljevine Hrvatske, 1–3., Zagreb, 1912–1913.;
  18. Posljednji knez slunjski, Zagreb, 1913.
  19. Tko će biti kralj?, 1–2., Zagreb, 1914.;
  20. Životopis dra Velimira Deželića, Zagreb, 1914.;
  21. Povijest Banske palače, Zagreb, 1916.;
  22. Izborna reforma u Hrvatskoj, Zagreb, 1917.;
  23. Hrvati u Bačkoj, Osijek, 1922.;
  24. Hrvatsko pitanje, Zagreb, 1923.;
  25. Hrvati i Srbi, Osijek, 1923.;
  26. Zakmardijevo sjemenište u Varaždinu god. 1660–1795., Zagreb, 1924.;
  27. Tomislav, prvi kralj Hrvatske, Zagreb, 1925.;
  28. Matija Mesić (19. II. 1826 – 6. XII. 1878)., Brod na Savi, 1926.;
  29. Kako su nekada živjeli hrvatski obrtnici, Zagreb, 1929.;
  30. Povijest realnih gimnazija u Zagrebu, Zagreb, 1930.;
  31. Hrvatski državni liječnici u XVII. vijeku, Zagreb, 1931.;
  32. Hrvatska Podravina, Zagreb, 1933.;
  33. Prije Khuena bana. Nemiri u Hrvatskoj godine 1883, Zagreb, 1933.;  (2. izd. s. a.), Hrvatski preporod u Dalmaciji, Zagreb, 1935.;
  34. Kaptolski cehovi u Zagrebu, Zagreb, 1936.;
  35. Slavonija, 1., Zagreb, 1936., (pretisak Vinkovci 1993).;
  36. Povijest Gjurgjevca, Zagreb, 1940.;
  37. Proračun i obračun kraljevine Slavonije za godinu 1553., Zagreb, 1940.;
  38. Slavonski Brod, Zagreb, 1941.;
  39. Na bedemima stare Hrvatske, Zagreb, 1941., 1995.;
  40. Lika i Krbava, 1–2., Zagreb, 1941.;
  41. Dr. David Starčević, Zagreb, 1941.;
  42. Prvostolna crkva u Zagrebu, Zagreb, 1941.;
  43. Gradec kod Križevaca, Zagreb, 1942.;
  44. Hrvatska na mučilištu, Zagreb, 1942., (pretisak 1992.).;
  45. Prošlost grada Zagreba, Zagreb, 1942., 1992.;
  46. Stari hrvatski sabori, Zagreb, 1942.;
  47. Zagreb. Povijest hrvatskog glavnog grada, Zagreb, 1942.;
  48. Poviest slob. i kr. grada Koprivnice, Zagreb, 1943., (pretisak Koprivnica 1991.);
  49. Poviest Međimurja, Zagreb, 1944., (pretisak Čakovec 1993.);
  50. Povijest grada Varaždina, Varaždin, 1993.;
  51. Povijest trgovine obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994.;
  52.  Slavonija, 1–2., Vinkovci, 1994.;
  53. „Dr. Rudolf Horvat – život i djelo“, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Koprivnici 1997., Koprivnica, 1998.
  54. Srijem: naselja i stanovništvo, Slavonski Brod, 2000.;
  55. Povijest grada Virovitice, Virovitica, 2001.

Potpuni popis vidi u: M. Kolar-Dimitrijević, Bibliografija radova dra Rudolfa Horvata 1894–1945. u: Poviest slob. i kr. grada Koprivnice. Koprivnica 1991, str. I–XXVIII., te ista u: Dr. Rudolf Horvat – život i djelo, zbornik referata podnijetih na znanstvenom skupu „Dr. Rudolf Horvat – život i djelo“ održanog u Koprivnici 1997., Koprivnica, 1998., str. 116.-152.

ANTE STARČEVIĆ: ČIST POSAO NE BOJI SE SVJETLOSTI!

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!

Silvije Strahimir Kranjčević

Grob Ante Starčevića u Šestinama
Grob Ante Starčevića u Šestinama

Sutra, 28. veljače, navršava se 121 godina od smrti dr. Ante Starčevića. Već za života nazivan je Ocem domovine i za mnoge među nama ostao je to do danas. Ante Starčević živio je u stoljeću koje je hrvatskom narodu podarilo nevjerojatan broj velikana u različitim područjima društvenog života koji su znatno pridonijeli kulturnom i političkom napretku našeg naroda. Stoljeće je to koje je ustvari završilo tek 1914. kada započinje Prvi svjetski rat, ujedno i završna etapa propasti Austro-Ugarske. Događaj je to koji je hrvatski narod uveo u mračno 20. stoljeće obilježeno velikosrpskom hegemonijom, komunističkim totalitarizmom i masovnim stradanjima. Nagovještaj onoga što će uslijediti dao je već 1907. u svom pismu Franu Galoviću znameniti hrvatski pjesnik i novelist Antun Gustav Matoš razočarano rekavši:

„…Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom točnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedodjiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svoga imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. Biti književnik, biti branilac takvog kukavnog naroda je mučno, gorko i Vi ste to već u svom početku iskusili. (…) Za taj užasni zanat treba neobično energije, a energije u siromašnim našim prilikama nema bez ideala. Taj ideal je politička i kulturna emancipacija Hrvatske i Vama služi na čast, što ste pristali uz jedina načela, koja pod današnjim prilikama može i smije akceptirati jedan pošten mlad Hrvat. Ostanite na velikom putu Starčevića, Kumičića i Kovačića! Ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom, da ne bijasmo kukavice, slavosrbi.“

Pad o kojemu je govorio Matoš – politički, materijalni i kulturni – ubrzan je nakon završetka Drugog svjetskog rata i nastavljen do danas. S Prvim svjetskim ratom nestalo je i izvorno pravaštvo. Nestala je dvostruka sjena – Beč i Pešta, no došlo je i do drastičnih političkih preokreta i demografskih promjena. Pravaštvo se pokušalo prilagoditi borbi protiv nove sjene, one beogradske, no borba, iako načelno slična, više nije bila ista. Godinu 1918. dočekali smo u uređenoj državi. Imali smo uhodane institucije i zakone, a ljudi su držali do riječi i morala. Propustili smo priliku da postanemo nezavisni i umjesto toga, odvojivši se od Zapada, postali smo plijen Istoka čime je poremećen prirodan tijek događaja te pomaknuta starovjekovna granica između Istoka i Zapada na Drini. Hrvatski narod istrgnut je iz svog prirodnog tisućgodišnjeg okruženja i gurnut na Balkan gdje se susreo s mentalitetom koji nam je isprva bio stran, no kasnije je uzeo maha. Mentalitet je to nereda, bezakonja i „javašluka“. U jugoslavenskoj državi hrvatski narod suočio se s progonima, šikaniranjem, raseljavanjem i brojnim drugim problemima koje su ostavile dubokog traga. Među njima je bio i znatan porast nepismenosti kojeg primjećujemo u arhivskom gradivu kojeg koristimo u radu na temama iz Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Posljednjih nekoliko generacija Hrvata nisu sudjelovale u realnoj politici ni u upravi, a oni posljednji koji u tome jesu imali iskustvo uglavnom su poubijani. Svakodnevno trpimo strahovite posljedice onoga što je prije 110 godina detektirao Matoš.

Upravo je iz svih ovih razloga potrebno podsjećati hrvatski narod na Starčevićev nauk. Činjenica da nas je Starčević učio životu i životnim vrijednostima ključna je za razumijevanje fleksibilnosti pravaštva u odnosu na vrijeme i prostor u kojemu se sad nalazimo. Iako se suočavamo s drugačijim izazovima u drugačijim okolnostima, ono što je pisao Ante Starčević podjednako je aktualno i danas. U stanje u kakvome se nalazimo doveli su nas oportunisti – Slavoserbi i mađarolci, oni koji su podložni svemu i okreću se kako im u određenom trenutku odgovara.

Stoga sutrašnji dan nećemo obilježiti samo ovim kratkim uvodnikom. U posljednjih nekoliko tjedana članovi naše udruge mukotrpno su radili na pripremi knjižice o životu i djelu Oca domovine, a tekstovi su popraćeni citatima, govorima, poezijom i slikarstvom iz tog razdoblja. Cilj ove knjižice (pdf) je istaknuti sve ono pozitivno što baštinimo iz tog vremena, sve ono što doista jesmo i sve ono čemu doista pripadamo. Knjižica je popraćena i petominutnim filmom u kojemu je korišten audio zapis kojeg su snimili Blanka Matković i Stipo Pilić u Spomen-domu dr. Ante Starčevića u Žitniku 4. srpnja 2008. te brojne fotografije. Ovom prilikom još jednom zahvaljujemo redatelju Vanji Vinkoviću i njegovom suradniku Karlu Markoviću koji su nesebično pomogli pripremu ovog kratkog filma.

U naš rad o Starčeviću uloženo je puno ljubavi i truda pa se nadamo da ćete našu knjižicu pročitati, ponešto naučiti i upamtiti te je proslijediti poznanicima i prijateljima jer Matoš je bio u pravu: za ovakav zanat potrebno je neobično mnogo energije koje u našim prilikama nema bez ideala, a ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom da ne bijasmo kukavice.

Sedamdeset godina od mučeničke smrti dr. Feliksa Niedzielskog

Piše: Želimir Marić

U predvečerje kad je sunce već zašlo

i kad zapad od rumenila plamti,

tad mi se čini

kao da se zemlja nebesima diže

i kao da se nebo spušta i da je zemlji bliže.

 

O, kad bi vijekom večernja rumen htjela da traje,

a oko moje da se nikad od gledanja ne zamori,

možda bi se jednom susreli i našli

zemlja što se prema nebu diže

i nebo što je sada zemlji bliže.

 

Ali rumen nestaje i blijedi.

Kroz suzno oko gledam kako je zadnja svjetla pruga

omeđila vrhove tamnih divovskih gora.

Moja duša htjela bi da se diže.

O nebo, nebo, dođi mi bliže!

/Feliks Niedzielski, U predvečerje, 1936./

 

"jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen" (Iz 53,12)
“jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen” (Iz 53,12)

Panta rei, sve teče, pa i vrijeme. Ali vrijeme isto tako i zrije – ne propustimo konačno ubrati plodove truda koje su nam namrijeli oni koji su voljeli čovjeka i narod, plodove mučenika koji su se, nasljedujući Krista, žrtvovali za nas. Knjižica Nasljeduj Krista bila je jedino, osim krunice, što je Felix Niedzielski posjedovao kad je 20. veljače 1947. strijeljan. Nevjerojatno je kako se kod svetih ljudi često odrazi njihova “kristolikost” u tom nasljedovanju – iz ljubavi se i Felix Niedzielski solidarizirao s braćom i bio “ubrojen među zlikovce”, osuđen i ubijen. Čitamo svjedočanstvo o detalju njegovog Križnog puta: “Bila je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu. Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru, jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke, uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put.”[1] Nastavi čitati Sedamdeset godina od mučeničke smrti dr. Feliksa Niedzielskog

POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

MILAN pl. ŠUFFLAY – „plemeniti“ koji je oplemenio sebe kroz rad u povijesti i za povijest, zemlju Hrvatsku i Hrvate

Piše: Stipo Pilić, prof. povijesti

Kada je u ožujku 1933. u glasilu Naša gruda Vlado Singer pisao nekrolog Milanu Šufflayu povodom njegove 2. godišnjice smrti napisao je:

„Već nas je tada hvatao strah, da će i on proći kao što prođoše mnogi naši hrvatski velikani. Dan, mjesec, godinu, dvije se o njima govori, a onda postaju plijenom nemilosne zaboravi, žrtvom naše specifično hrvatske – zaista čudne, i nažalost previše uvriježene – ravnodušnosti prema našim pravim velikanima – velikanima duha.

Kako se u tom razlikujemo od ostalih naroda, čije biblioteke vrve od biografija brojnih života mnogih jakih ličnosti iz najbliže prošlosti. Mi sami ne znamo dovoljno procijeniti, koliko tom svojom praktičnom ravnodušnošću, svojom šutnjom o domaćim ličnostima, gubimo na uzorima, na poticaju i na općem podizanju duhovnog i duševnog niveaua u hrvatske inteligencije i u našega naroda.

Svaki pokušaj, da se u jednom kraćem osvrtu dade ma i najmršaviji prikaz ove ličnosti, čije je ime u znanstvenom svijetu poznato daleko izvan Hrvatske, mora se izjaloviti. A nije danas za to ni vrijeme. Tek zato da oživimo uspomenu na ovog našeg velikana i da se vidi da hrvatska mladost znade cijeniti velikane naše znanosti prikazat ćemo u kratkim crtama njegov rad i to ponajviše zato, jer je njegovo djelovanje vrlo malo poznato širim narodnim slojevima“ (Naša gruda, Zagreb, dne 1. ožujka 1933., god. I., br. 1., str. 3.).

Milan Šufflay
Milan Šufflay

Malo se toga u međuvremenu do danas u odnosu na Milana Šufflaya promijenilo.  Višedesetljetna šutnja gotovo je potpuno pod smeće svakakvih povijesnih djela, nedjela i neistina prekrila i sakrila tu pravu „enciklopediju znanja“, kakvih danas skoro da nema. A radi se o hrvatskom znanstveniku, istraživaču hrvatske i albanske povijesti i povijesti cijeloga Balkanskog poluotoka i naroda smještenih na njemu. Istodobno je riječ o političaru-pravašu,  koji je znao „sanjati“, ali i biti čvrsto na „javi“ te vidjeti važnost, značenje i snagu Stjepana Radića, ukazujući stalno na njegove ne samo pravaške korijene, nego i pravaško djelovanje kroz njegovu seljačku politiku. Kao povjesničar koji zna „sanjati“, Šufflay je i pisac koji zna snove i maštu pretočiti na papir do literarnog savršenstva, pretvarajući se od povjesničara u književnika. Njegov književni dar osobito se ističe u esejima koji su istovremeno i znanstveni i literarni i publicistički. U publicistici i novinarstvu on je stalno u tijeku, prati sav inozemni tisak, ali i sam piše na politička, društvena i gospodarska zbivanja i promjene koje se događaju. On je prije više od sto godina bio u potpunosti multidisciplinaran i svestran, a to je ono što se i danas traži od suvremenih povjesničara. Iz svega njegova rada proizlazi posebna filozofija, koja nije nikada zatvorena i ograničena, nego je dinamična i promjenjiva kako to nalaže vrijeme i promjene koje dolaze s njime. Puno je onih koji se takvima predstavljaju, ali nije mi poznat ni jedan koji se može mjeriti sa Šufflayom poslije njegove smrti. Bio je intelektualac par excelance, ali ta se njegova uzornost još ne prepoznaje u hrvatskim povijesnim i intelektualnim krugovima.

Iako se poslije nastanka suvremene hrvatske države Republike Hrvatske znatno povećao broj i količina radova o njemu, Šufflay je i danas nedovoljno poznat i hrvatskim povjesničarima, a da ne govorimo o intelektualcima. Uz to često ga se i dalje promatra kroz naočale „pravaštva“ i „frankovštine“ u negativnom smislu i podrugljivo. Šufflay to ni jednim svojim radom ne zaslužuje. Pisati o čovjeku tako širokih i velikih obzora, svestranih pogleda, ogromne erudicije, poliglotu i istovremeno običnoj i pristupačnoj osobi svakom hrvatskom čovjeku nije lako. To je tim teže što njegov opus i rad nije još u potpunosti obrađen i odrađen, a za nešto takvo bio bi potreban jedan ozbiljan timski projekt. Ipak, obljetnica i način njegova stradanja ne daju mogućnost uzmicanju i nastavak šutnje. Sjetiti se tog hrvatskog velikana barem jednom godišnje čast je i obveza. Vjerujem da ovaj relativno kratki članak može biti uvod u nešto takvo i to i jeste njegova nakana.

Nastavi čitati POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

72 GODINE OD PARTIZANSKIH ZLOČINA U ŠIROKOM BRIJEGU

72 godine su prošle od partizanskog zauzimanja Širokog Brijega i zločina počinjenih nad širokobriješkim franjevcima, braniteljima i civilima. Uoči, tijekom i nakon Mostarske operacije, odnosno zajedničkog djelovanja postrojbi VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije II. crnogorskog korpusa NOVJ u borbama koje su se od 6. do 16. veljače 1945. vodile na području Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, postrojbe 9., 19. i 26. dalmatinske divizije VIII. korpusa počinile su veći broj ratnih zločina nad hercegovačkim Hrvatima, među kojima je bilo vojnika, civila i svećenika. Većina žrtava ubijena je i pokopana na teritoriju Hercegovine, no dio je odveden prema Hrvatskoj i ubijen na dalmatinskim stratištima kod Vrgorca i Zagvozda. O ovim događajima opširnije se može pročitati na web stranici Stopama pobijenih i u izvornom znanstvenom radu Blanke Matković koji je pod naslovom “Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ u Hercegovini početkom 1945. godine” objavljen u zborniku Hum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (Br. 7, 2011.). Člankom se analiziraju već poznati podatci o ovim događajima te nadopunjavaju s dosad neobjavljenim dokumentima iz arhivskih fondova koji se danas čuvaju u The National Archives u Londonu, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Državnom arhivu u Splitu s ciljem utvrđivanja postrojbi odgovornih za pojedine zločine.

Ovdje izdvajamo dio tog rada u kojemu su citirani partizanski dokumenti o zločinima u Širokom Brijegu: Nastavi čitati 72 GODINE OD PARTIZANSKIH ZLOČINA U ŠIROKOM BRIJEGU

NA DANAŠNJI DAN PRIJE 24 GODINE ZAVRŠENA JE OPERACIJA MASLENICA

Na današnji dan prije 24 godine završena je operacija Maslenica s ciljem povezivanja hrvatskog juga sa sjeverom smjerom Zadar-Maslenica-Karlobag i odbacivanja srpskih postrojbi  iz Rovanjske, Novskog ždrila, Maslenice i od magistrale Posedarje-Zadar.

Za vrijeme napadnih djelovanja tijekom operacije, od 22. do 25. siječnja, poginulo je 13 hrvatskih branitelja, slijedeća dva dana (26. i 27. siječnja) u obrani dostignutih crta poginulo je još 6, a 70 pripadnika HV-a je ranjeno. U snažnim topničko-raketnim i tenkovskim, a povremeno i pješačko-diverzantskim, napadima neprijateljima koji su uslijedili odmah nakon “Maslenice”, do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127.

Kroz slijedećih nekoliko mjeseci izgrađen je pontonski most na Novskom ždrilu koji je koncem srpnja 1993. pušten u promet, čime je ponovno kopneno povezana Sjeverna i Južna Hrvatska, a kojim se prometovalo do izgradnje novog Masleničkog mosta koji je završen 1997. godine.

NALAZI LI SE GROB JURE FRANCETIĆA U OKOLICI KAMENICE SKRADNIČKE?

Piše: Blanka Matković

(Kamenjar.com, MaxPortal)

Jure Francetić
Jure Francetić

Jure Francetić rodio se 3. srpnja 1912. u Prozoru kod Otočca. Pučku školu završio je u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu te je završava u Križevcima 1931. Iste godine upisuje studij prava u Zagrebu, gdje djeluje u krugu pravaške mladeži. Zbog političke djelatnosti uhićivan je i zatvaran. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje u logoru Borgotaro dana 24. travnja 1933. polaže ustašku prisegu i zatim dobiva čin ustaškog dorojnika. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka Pusta u Mađarskoj, Francetić postaje njegovim pobočnikom. Nakon atentata na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji, a 1936. godine vraća se u Italiju gdje je interniran na otok Giglio.  Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji u studenom 1937. vraća se u Hrvatsku, no  po povratku je uhićen i interniran u rodni kraj. Ipak, 1938. uspijeva doći u Zagreb gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka u Niš gdje je položio ispit za pričuvnog dočasnika. Kasnije se vraća u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, a u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta, Zbog te je djelatnosti opet uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku, a nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu.

Potkraj travnja 1941. poglavnik dr. Ante Pavelić imenuje ga ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni ustaških postrojbi. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja 1941. u čin satnika PTB-a. U rujnu 1941., nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi, preuzima zapovjedništvo nad postrojbama Sarajevskog ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju[1]. Tijekom zime 1941./1942. zapovijeda postrojbom u borbama oko Sarajeva te u pothvatima na Ozrenu, Romaniji i kod Han Pijeska. Čin bojnika PTB-a dobio je 15. studenog 1941. Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u ožujku 1942. u ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10. travnja 1942. šalje Anti Paveliću brzojavku slijedećeg sadržaja:

Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu poviestnu granicu. Potresni su prizori našeg ulazka u Srebrenicu, kada su se sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“

Tim činom mnogima je postao nacionalni junak, a 24. travnja 1942. odlikovan je Vojničkim redom željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama.  U literaturi se mnogo manje pisalo o Francetićevom boravku u Makarskoj i Vrgorcu potkraj svibnja 1942. zbog čega ćemo u ovom tekstu malo opširnije reći upravo o toj epizodi Crne legije. Nastavi čitati NALAZI LI SE GROB JURE FRANCETIĆA U OKOLICI KAMENICE SKRADNIČKE?

VOĆIN – 25 godina od srpskog zločina nad hrvatskim civilima

Piše: Drago Štokić

Ove godine navršava se 25 godina od strašnog zločina nad civilima u Voćinu i okolici koji su počinili četnički banditi 13. prosinca 1991. godine.

Prije nekoliko dana napokon je podignuta optužnica protiv 29 okrivljenika zbog počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika te kaznenog djela uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika. Kako prenosi portal Dnevnik.hr, optužnicom se okrivljenicima stavlja na teret da su od sredine srpnja do sredine prosinca 1991. godine u mjestima Voćin, Hum Krasković i okolici, prvookrivljeni Borivoje Radosavljević (komandant štaba TO Podravska Slatina), drugookrivljeni Rajko Bojčić (zapovjednik vojnog štaba u Voćinu),  trećeokrivljeni Borivoj Lukić (zapovjednik „Zvečevskog odreda“), četvrtookrivljeni Z. M., petookrivljeni M. E., šestookrivljeni M. C., sedmookrivljeni M. S. i osmookrivljeni LJ. N. kao zapovjednici paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva naređivali ostalim okrivljenicima, sebi podređenim pripadnicima srpskih paravojnih formacija, da nezakonito uhićuju civile pripadnike hrvatske nacionalnosti, uzimaju ih kao taoce, pljačkaju civilno stanovništvo, surovo i bestijalno zlostavljaju, muče i ubijaju civile i ratne zarobljenike te ruše kuće i gospodarske objekte stanovnika hrvatske nacionalnosti, kao i sakralne objekte.

Prema dostupnim izvorima nitko od okrivljenika se ne nalazi u Hrvatskoj pa će im se svima suditi u odsustvu. Nastavi čitati VOĆIN – 25 godina od srpskog zločina nad hrvatskim civilima

29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

Piše: dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

(English version)

Tito. Četiri slova. Da! Tko bi ikada pomislio da četiri slova mogu simbolizirati toliko mnogo za jednu zajednicu.  Da bi samo četiri slova mogla postati simbol represije i pokoravanja za jedan narod. Ova četiri slova bila su postavljena na brdu iznad grada ne bi li se narod konstantno podsjećalo tko je gazda. Uklanjanje ta četiri slova poslat  će jasnu poruku onima koji su ona slova iznad grada i postavili da su njihov šef i njegovo nasljeđe mrtvi. Uklanjanje natpisa TITO na brdu Marjan u Splitu 29. studenog 1991. i to usred rata bio je znak da je situacija zauvijek promijenjena. Ova četiri slova koja su trebala predstavljati spomenik za vječnost tog su kasnojesenog mediteranskog dana uklonjena u svega 10 minuta. U tih 10 minuta pripadnici 9. bojne HOS-a su bušilicama jednostavno uklonili vijke koji su ta slova pridržavali za njihove temelje i posljednji trag Titovog fizičkog prisustva je nestao. Predvođen njihovim legendarnim zapovjednikom i predsjednikom splitske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) pokojnim Josipom „Jozom“ Radanovićem taj čin demonstrirao je narodu da su Jugoslavija i komunizam stvar prošlosti. Barem je on tako mislio…

Možda bi ovaj događaj na mnogo načina postao najznačajniji čin prkosa u Splitu orkestriran od strane HSP-a ne samo u odnosu prema komunističkom diktatoru Maršalu Titu, već i poruka svima ostalim da će se prkositi i njegovoj ostavštini. Tog dana Radanović je izjavio za Slobodnu Dalmaciju da se radi „o simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu jugo-četničku armadu koja sada žari i pali po Hrvatskoj.“ „I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje s komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom[i] gradu“, zaključio je Radanović.[ii] Nastavi čitati 29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

BOROVO NASELJE PALO JE 23. STUDENOG 1991.?

Prema brojnim podacima koji se mogu naći na internetu, dio hrvatskih branitelja Borova Naselja sve je do 23. studenog 1991. pružao otpor srpskoj vojsci u okupiranom gradu ne mireći se sa sudbinom pada voljenog grada. Povodom ove obljetnice objavljujemo opširni rad našeg člana Stipe Pilića o borbama na vukovarskom području 1991. godine kojeg autor posvećuje svim vukovarskim braniteljima.