Sve objave od Zmajo

NESTALI U DRUGOM SVJETSKOM RATU I PORAĆU

Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” zaprima veći broj upita o podacima o osobama koje su nestale u Drugom svjetskom ratu i poraću. S obzirom da ne raspolažemo s kompletnom bazom podataka žrtava, kao ni potrebnim ljudskim resursima koji bi istraživali sve obitelji zbog čega se naš rad fokusira na pojedina zemljopisna područja ili događaje, na stranici Nestali objavljivat ćemo podatke o onim osobama čije obitelji to dozvole. Molimo sve one koji raspolažu informacijama ili dokumentima o ovim osoba da nam se obrate putem emaila info@croatiarediviva.com. Podaci će biti proslijeđeni obiteljima. Također molimo članove obitelji koji žele da ovdje budu objavljena imena nestalih rođaka, da nam pošalju podatke na isti email.

JUSP JASENOVAC UHVAĆEN U LAŽI POVJERENICI ZA INFORMIRANJE

Dana 3. travnja 2017. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” uputila je Javnoj ustanovi spomen područje Jasenovac zahtjev za pristup informacijama sukladno odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Istog dana isti zahtjev upućen je i Ministarstvu kulture koje je odgovorilo u zakonskom roku. No, iz JUSP Jasenovac nije se oglasio nitko zbog čega im je 27. travnja emailom postavljeno pitanje planiraju li oni uopće odgovoriti na naš zahtjev. U tom trenutku već je bio prekoračen zakonski rok od 15 dana unutar kojeg je JUSP Jasenovac morao odgovoriti na naš zahtjev i poslati tražene informacije. S obzirom da odgovora nije bilo, dana 2. svibnja 2017. (dakle 30 dana nakon slanja našeg zahtjeva) prijavili smo JUSP Jasenovac povjerenici za informiranje Anamariji Musi i vijest o tome objavili na našoj web stranici. Sat vremena nakon te objave, zaposlenica JUSP Jasenovac proslijedila nam je tražene podatke čime je dvostruko prekoračen zakonski rok unutar kojeg je ta ustanova bila dužna odgovoriti na naš zahtjev. Unatoč, tzv. “šutnji uprave” i prekoračenom zakonskom roku, povjerenica za informiranje je odbacila našu žalbu, a u rješenju je navedeno da se u obavijesti JUSP Jasenovac ističe da naš zahtjev od 3. travnja 2017. nikada nije primljen (pdf). Pa pogledajmo onda dokaze. Nastavi čitati JUSP JASENOVAC UHVAĆEN U LAŽI POVJERENICI ZA INFORMIRANJE

U PRIPREMI JOŠ JEDNA KNJIGA O IMOTSKOJ KRAJINI

Osim prethodno najavljene knjige Blanke Matković (u suradnji s Magdalenom Vuković) o Imotskoj krajini u dokumentima Ozne i Udbe, u pripremi je još jedna knjiga o Imotskoj krajini uoči završetka Drugog svjetskog rata i u poraću. Riječ je o knjizi imotskog gimnazijalca Ivana Vujčića, pridruženog člana naše udruge i buduće nade hrvatske historiografije, čiji su tisak i predstavljanje planirani za prosinac ove godine. Molimo još jednom sve one koji mogu financijski pomoći tisak ovih izdanja da nam se jave putem emaila na adresu info@croatiarediviva.com ili uplate donaciju na račun naše udruga IBAN: HR75 2340 0091 1108 7391 9 (Za uplate iz inozemstva potreban je i SWIFT: PBZGHR2X) s naznakom “Za Imotsku krajinu”. Osim toga, u planu su još dvije knjige o biokovsko-neretvanskom kraju u Drugom svjetskom ratu i poraću istog imotskog autorskog trojca čiji je tisak planiran 2018., odnosno 2019.

Plakat Ivana Vujčića
Plakat Ivana Vujčića

POŠTIVANJE AUTORSKIH I DRUGIH PRAVA

Prilikom preuzimanja tekstova članova naše udruge s web stranice i drugih izvora svi portali dužni su poštivati autorska i druga prava te obavezno navoditi našu web stranicu kao izvor.  Do ovog trenutka veći broj portala (Narod, Priznajem itd.) oglušio se o ovaj zahtjev naše udruge i takvim postupkom jasno su demonstrirali da im je jedini cilj oduzeti tuđi rad ne bi li popunili prostor i zaradili na broju posjeta. Svim portalima bit će još jednom poslan dopis s podsjetnikom na Zakon o autorskim pravima, a protiv onih koji taj zakon i dalje budu kršili bit će poduzete druge mjere.

ISTINA ZA OBITELJI, REVIZIJA ZA ZNANOST, LUSTRACIJA ZA ZLOČINCE!

Naša knjiga o Imotskoj krajini u Drugom svjetskom ratu i poraću napreduje, a obiluje podacima koji će možda nekim obiteljima omogućiti kakvu takvu spoznaju o sudbini njihovih rođaka. Pozivamo još jednom sve one koji financijski mogu pomoći tisak ove knjige da nam se obrate putem emaila info@croatiarediviva.com i to ne radi nas nego radi OBITELJI koje čekaju ISTINU, ZNANOSTI koja čeka REVIZIJU i ZLOČINACA koji čekaju LUSTRACIJU. Unaprijed zahvaljujemo!

DR. SC. IZIDA PAVIĆ I MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ: 27 GODINA ČEKAMO ZAKON O LUSTRACIJI

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 6.7.2017.  (pdf

Objavljeno i na službenoj stranici Hrvatske stranke prava

Kratki pregled represalija komunističkog (jednopartijskog) režima od 1944. – 1990.

U posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata i prvim mjesecima poraća čitava Europa prolazila je kroz drastične političke promjene te se suočavala s posljedicama proživljenog sukoba i različitim oblicima mirnodopskog nasilja. Nasilje na hrvatskim prostorima doseglo je vrhunac između jeseni 1944., kada su postrojbe tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle u, odnosno okupirale prve hrvatske gradove, i kasnog ljeta 1945. do kojeg su se masovne egzekucije odvijale diljem bivše Jugoslavije. Desetljećima se o ovim zločinima znalo malo ili ništa, a ogromni razmjeri tih zločina postali su vidljivi tek zadnjih 20-ak godina. Povijesna znanost komunističkog razdoblja fokusirala se na žrtve fašizma, a zločini provedeni pod komunističkim predznakom, koji su se u konačnici sveli na istrebljenje Hrvata, nastojali su se sakriti ili su bili pravdani borbom protiv ostataka „okupatora i kvislinga“. Živi Hrvati postahu građani drugog reda, a njihovi mrtvi mrtvi drugog reda, koje nije bilo vrijedno ni popisati.

Slična je situacija bila i u državama istočne Europe u kojima je na vlasti bila Komunistička partija pod dirigentskom palicom iz Moskve, iako je Hrvatska u mnogočemu specifična. Režim SFRJ od 1944./45. do 1990. ne samo da je proveo masovne likvidacije nakon primirja 8. svibnja 1945., dakle u mirnodopsko doba, nego je proveo democid i etnocid nad stanovnicima Hrvatske, posebice Hrvatima, te je kroz 45 godina u svim oblicima pogodovao poslušnim članovima Komunističke partije i njihovim obiteljima i prijateljima kao i nehrvatskim stanovnicima Hrvatske i drugih republika.

Četrdesetopetogodišnji represivni režim započeo je – izuzevši odluke AVNOJ-a kojima se neke narodnosne skupine kao Nijemce lišava svih građanskih prava ako nisu bili sudionici Narodnooslobodilačke borbe – odmah po „primirju“ 8. svibnja 1945. masovnim likvidacijom onih Hrvata i drugih stanovnika Hrvatske i njihovih obitelji koji su bili hrvatski suverenisti odnosno separatisti od Jugoslavije u koju je Hrvatska 1918. na silu i nelegitimno ugurana i koji su stvorili samostalnu državu Hrvatsku 1941. ili na bilo koji način sudjelovali u radu iste. Broj likvidiranih mjeri se u stotinama tisućama, a točna brojka do danas ostaje nepoznata. U razdoblju od 1945. do 1990. brojni Hrvati služili su vremenske kazne s prisilnim radom u logorima, a zatim u kazneno-popravnim domovima i zatvorima u kojima su mnogi bili mučeni i ubijeni. Mnogi su jednostavno likvidirani bez ikakvih provedenih sudskih postupaka, a drugi su proganjani i raseljavani. Represija je nastavljena oduzimanjem građanskih prava, izbacivanjima iz domova, nacionalizacijom ili konfiskacijom stanova, kuća, tvornica i druge imovine, ili jednostavnom pljačkom, otpuštanjima s posla na ulicu ili slanjem u mirovinu, premještajem na nižu funkciju, koja se represija nastavila i u godinama nakon poraća kroz otpust sa posla u trudnoći, maltretiranje i smrt Hrvata-regruta u JNA, ubojstva i otmice hrvatskih emigranata, batinanje i tvorne napade na ulici i drugdje, psiho-fizičkom torturom prema potrebi i prilici, te općim davanjem prednosti nehrvatima, komunistima i borcima, redom bez odgovarajućih kvalifikacija, na vodećim mjestima u poduzećima, školama, policiji, raznim državnim ustanovama, javnim glasilima kao i zabranom uporabe hrvatskog nacionalnog znakovlja bez crvene zvijezde petokrake, jezika i drugoga, te ogromnom privrednom kriminalu s odljevom novca bilo u Saveznu blagajnu (Beograd) ili van (London), što je sve dovelo do masovnog iseljavanja iz Hrvatske (samo u razdoblju od 1965. do 1976. bilo je 900 000 iseljenika Hrvata) i njezinog osiromašenja. Zatiranje hrvatske suverenosti i uništavanje Hrvata i njihove nacionalne memorije, počevši od 1918., a nastavivši se 1945., odvijalo se kako na materijalnom, na primjer uništenjem grobišta 1. i 2. svj. rata, tako i na duhovnom planu zabranom rada hrvatskim piscima, novinarima, umjetnicima, profesorima, zabranom čitanja ili uništenjem knjiga hrvatskih pisaca i umjetnika, putem izbacivanja hrvatske nacionalne povijesti iz udžbenika, prekrajanjem povijesti i književnosti, represijom prema Katoličkoj crkvi i vjernicima, te ukinućem Hrvatske pravoslavne crkve.

Uz te represalije protiv narodnih (Hrvata) i religioznih grupa (katolika i hrvatskih pravoslavaca), postojao je cijeli niz represivnih metoda protiv pojedinca, od praćenja i zastrašivanja, ucjena, psihičkog i fizičkog zlostavljanja do državnog mobbinga. Zakon je za prekršaje „verbalnog delikta“ ili „uvrede državne vlasti/predsjednika“, koji u demokratskim društvima ne postoje, predviđao drakonske kazne tamnice, a nemali broj privedenih ili osuđenih podlegao je fizičkom maltretiranju bilo još u istražnom zatvoru, bilo na robiji.

Uz oficijelne suradnike, agente, režim je razvio i instituciju doušništva putem neoficijelnih, dijelom dobrovoljnih, dijelom ucijenjenih suradnika, koji se kreću od anonimnih potkazivača koji su u kutije, postavljene od svibnja 45. po uličnim odborima/mjesnim zajednicama mogli ubacivati cedulju sa imenom „izdajnika“ i „narodnog neprijatelja“ do onih koji su prilikom „obavijesnog razgovora“ pristali na suradnju sa tajnom policijom i špijuniranje prijatelja, kolega i drugih.

Spomenimo i poznate „karakteristike“, plave koverte u kojima su nadležni provjereni komunistički kadrovi davali mišljenje o pojedincima i njihovom radu, koje su se prosljeđivale na novo radno mjesto, novu školu, prekomandu i slično. „Karakteristike“ su se pisale i djeci! Što je u njima pisalo, teško je reći, ali znamo da je u jednoj za jedno dijete stajalo: „Ne surađuje“.

U tom razdoblju sustavno kršenje ljudskih prava bilo je uobičajeno, sudski procesi montirani i državne institucije zloupotrebljavane, a sve to pod kontrolom Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije, NO-a, SUBNOR-a, MUP-a, OZN-e ili UDB-e i drugih službi, zbog čega je partijska nomeklatura predstavljala temelj tog totalitarnog režima koji se nemilosrdno obračunavao s političkim neistomišljenicima, prema totalitarnoj komunističkoj terminologiji, „klasnim“ i „narodnim“ neprijateljima i s onima koji su rušili „bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti“, u zemlji u kojoj je jedan narod bio jednakiji među jednakima.

Lustracija i lustracijski zakoni u raznim zemljama

Urušavanje komunističkog režima krajem 1980-ih rezultiralo je različitim tranzicijskim problemima nastalima prilikom napuštanja starog sustava i prelaska u slobodno demokratsko društvo. Političko, ekonomsko, socijalno i psihološko nasljeđe komunizma otežalo je i usporilo put prema slobodi, kako pojedinca tako i skupina i demokratizaciji društva općenito.

Parlamentarni odbor Vijeća Europe (PACE) u dva je navrata (1996. i 2006.) donio Rezolucije kojima se osuđuju totalitarni komunistički režimi te preporučio mjere za otklanjanje nasljeđa komunizma. RH je 2006. godine Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. prihvatila djelomice zaključke EU-Rezolucija, i to samo u onom dijelu koji se odnosi na opću osudu komunizma, ali nije se ni dotakla pitanja sankcioniranja zločina iz tog razdoblja niti pitanja preispitivanja djelovanja pojedinaca koji su bili na najvišim državnim funkcijama komunističkog režima te njihovog daljnjeg djelovanja u parlamentarnoj demokraciji, kao niti pitanja lustracije.

Rezolucija Parlamentarnog odbora Vijeća Europe 1096/1996 čl. 7 „preporučuje da se kaznena djela pojedinaca počinjena za vrijeme totalitarnog komunističkog režima kazne prema važećem kaznenom zakonu, a u slučaju kada postoje vremenska ograničenja za pojedine prekršaje ili zločine, ona se mogu promijeniti (produžiti), jer se radi o proceduralnim, a ne o substancijalnim odnosno sadržajnim stvarima.“ Istim se člankom „preporuča suđenje i kazna osoba za zločine koji po ondašnjim nacionalnim odnosno državnim zakonima nisu predstavljali zločine, a koji se smatraju zločinima prema osnovnim principima i pravu koje je prihvaćeno u civiliziranim državama odnosno nacijama.“ Čl. 8 navedene Rezolucije „preporuča da se paralelno sa suđenjem pojedinačnih zločina provodi rehabilitacija pojedinaca koji su bili optuženi za „zločine“ koji po principima i zakonima civiliziranih društava ne predstavljaju zločine…“ Čl. 11 iste Rezolucije spominje i odnos odnosno mjere prema osobama koje nisu počinile zločine koji se mogu utužiti prema važećem kaznenom zakonu, ali koje su držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima, podržavale ga i omogućile njihovo trajanje, te spominje administrativne mjere kao lustraciju ili zakon o dekomunizaciji. Cilj ovih mjera je omogućiti da se osobe, kojima se ne može vjerovati da će djelovati u skladu sa demokratskim principima, isključe iz sudjelovanja u vlasti. Čl. 12 pojašnjava da se prilikom provođenja tih i takvih mjera moraju zadovoljiti izvjesni kriteriji: krivnja mora biti individualna, a ne kolektivna, krivnja mora biti dokazana u svakom pojedinačnom slučaju, pravo na obranu (presumpcija nevinosti dok se ne dokaže suprotno) i pravo priziva na Sud mora biti zagarantirano. Cilj je osiguranje odnosno jačanje demokracije, a ne osveta.

Preuzimanje i otvaranje arhiva tajnih službi bivšeg režima, te osnivanje posebnih državnih institucija (muzeja, instituta, arhiva ili komisija) za pohranu i prikupljanje dokumenata te proučavanje zločina komunizma, odvijalo se u europskim državama različitim tempom, te u nekima traje i danas. Oba preduvjeta za suočavanje sa totalitarističkim režimom komunizma (pristup arhivi i državna institucija kao provoditelj procesa) ostvareni su do sada u Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj, Latviji, Mađarskoj, Estoniji, Rusiji, Litvi, Ukrajini, Rumunjskoj i Makedoniji i djelomično u Sloveniji, a suočavanje se provodi i u zemljama koje nikada nisu imale komunističku vlast, kao u Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Prethodna iskustva pod komunističkom vlašću te uvidi u spise državno političkih organizacija bivšeg režima potakla su razmišljanja o onemogućavanju istaknutih pripadnika tog režima, ponajviše onih koji su bili odgovorni za sustavna kršenja ljudskih prava, da sudjeluju u političkom životu, posebno državnim i javnim službama novih demokratskih država koje su iznikle na ruševinama komunističkog totalitarizma.

Uslijedilo je izglasavanje zakona koji su imali za cilj uklanjanje nasljeđa komunizma, to jest dekomunizaciju i lustraciju društva, a kojima je regulirano sudjelovanje aktivnih dužnosnika represivnog aparata bivšeg režima u politici i javnim službama i to: u Njemačkoj (1991., produžavan i vrijedi do 2019.), Češkoj (1993.), Slovačkoj (1996.), Mađarskoj (1994. i 1996.), Albaniji (1993. i 1995.), Bugarskoj (1992.), Litvi (1991.), Latviji (1995. i 1996.), Estoniji (1992. i 1995.), Poljskoj (1997. i 2007.), Srbiji (2003.), Makedoniji (2006., 2008. i 2012.), Ukrajini (2014.), pri čemu zakoni u Mađarskoj i Srbiji nisu saživili, dok njemački zakon o dokumentima Ministarstva državne sigurnosti (Stasi-Unterlagen-Gesetz) s jedne strane pledira na savjest i iskrenost „korisnika“ bivšeg režima – o kojima državna institucija sakuplja podatke o njihovoj djelatnosti šaljući upitnike i prema potrebi umirovljuje iste (govori se o 50ak tisuća umirovljenih profesora i učitelja), a s druge strane drugim zakonom „žrtvama“ režima pruža rehabilitaciju i materijalnu naknadu za pretrpljenu štetu (nepravdu).

Jedine dvije bivše komunističke zemlje, a danas članice Europske Unije koje nisu donijele lustracijski zakon su Republika Slovenija, gdje se 1997. na  saborskoj raspravi glasalo protiv usvajanja takvog zakona, te Republika Hrvatska, gdje je 1998. i 1999. „Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima“ Hrvatske stranke prava (HSP) skinut sa dnevnoga reda Sabora glasovanjem, pa se o njemu nije ni raspravljalo.

Hrvatska

U prvim godinama postojanja demokratske Republike Hrvatske zatečena situacija bila je donekle opravdana, jer je netom nakon prvih demokratskih izbora Hrvatska postala metom agresije izvana i separatističkih pokušaja iznutra. Nakon završetka Domovinskog rata u Hrvatskoj je izglasan Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02) kojim je reguliran povrat ili naknada za materijalna dobra oduzeta za vrijeme bivše Jugoslavije i NDH (nav. Zakon čl. 2). Regulirana je i naknada političkim zatvorenicima Zakonom o pravima bivših političkih zatvorenika (NN 34/95, 164/98 i 109/01).

Devedesetih je ustanovljena i „Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, koja je ukinuta početkom 2002., a koja je u svom kratkom radnom vijeku utvrdila preko 260 000 poimeničnih žrtava. Sredinom 2011. osnovan je Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobišta žrtava komunističkih sustava čiji se rad odnosio samo na žrtve likvidirane nakon 8. svibnja 1945. Ured je izvršio ekshumacije pojedinih masovnih grobnica u zagrebačkoj okolici, no njegov rad okončan je odlukom Vlade RH krajem 2012. kada je Ured pripojen Ministarstvu hrvatskih branitelja.

Postoji i nekoliko drugih, odnosno nevladinih i privatnih inicijativa.

Tako Hrvatski institut za povijest unatrag nekoliko godina vodi znanstveno-istraživački projekt „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću“ koji istražuje i objavljuje dokumente odnosne na represiju i zločine partizana pod vodstvom KPJ nad poraženom vojskom NDH i nad neistomišljenicima u Drugom svjetskom ratu (voditelj: V. Geiger). Unutar projekta teče i projekt „Poimenični popis stradalih i žrtava Drugog svjetskog rata i poraća (voditelj: J. Kolanović).

Paralelno s time udruge, pojedinci i katolička crkva skupljaju podatke i objavljuju Hrvatske martirologije i Žrtvoslove, vode ili su vodili procese za rehabilitaciju pojedinaca osuđenih na montiranim procesima.

O državnom Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegovom radu, ne znamo puno. Iako je Vijeće osnovano još početkom ožujka, njegova prva sjednica održana je tek 29. lipnja. Prema izjavi predsjednika Vijeća akademika Zvonka Kusića, na toj sjednici pristupilo se formiranju metodologije rada čime se implicira da u razdoblju od početka ožujka do kraja lipnja to Vijeće nije uradilo ništa iako je rok za izradu prijedloga odnosno zaključaka Vijeća 1. ožujka 2018.

Tri stupa u suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva

U suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva potrebno je istaknuti tri ključna problema:

  1. Otvaranje odnosno deklasifikacija dijelova arhiva KPH.
  2. Osnivanje stalnog ureda, povjerenstva ili službe, zavoda ili instituta od strane Republike Hrvatske.
  3. Utvrđivanje mjera i pravnih sankcija nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava te revizija profesionalnih karijera državnih službenika (lustracija).

Unatoč brojnim angažiranjem pojedinaca i privatnih udruga koji rade na rasvjetljavanju razdoblja 1944.–1990., uglavnom bez državne ili institucionalne podrške, tek nedavno, 27 godina nakon prvih demokratskih izbora, ostvaren je u Hrvatskoj u potpunosti (?) prvi uvjet za organiziranje legitimnog, pravno utemeljenog te institucionalnog suočavanja sa režimom komunizma: izglasan je zakon o „otvaranju“ (dostupnosti) arhiva KPH putem deklasifikacije dokumenata. Međutim, u međuvremenu je mnoštvo dokumenata otuđeno – kao što je to slučaj sa dossierom Stepinac u kojem nedostaje 75 dokumenata. No dva daljnja stupa suočavanja još nisu podignuta: nije ustanovljena služba za brigu o gradivu i obradu, a nisu utvrđene ni mjere i/ili pravne sankcije nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava (pitanje zastare), kao što pravilnikom ili zakonom nije uređena provjera državnih službenika u odnosu na njihovu ulogu u represivnom komunističkom aparatu.

Unatoč Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima, od 30. lipnja 2006. i istraživačkom projektu o partizanskim i komunističkim zločinima u posljednjim mjesecima rata i prvim mjesecima poraća na kojemu su u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva i Drzavnog odvjetništva RH radili Stipo Pilić i Blanka Matković (2008.-2011.) s ciljem razotkrivanja počinitelja pojedinih masovnih zločina, hrvatska država do sada nije tužila ni osudila niti jednog masovnog ubojicu, ratnog ili poratnog zločinca iz vremena prije i neposredno nakon kapitulacije NDH i sklopljenog mira 8. svibnja 1945. te razdoblja komunizma 1945.–1990., da o pojedinačnim zločinima i silnim kršenjima ljudskih prava tijekom tog razdoblja ne govorimo. Ne samo da povlaštenici režima 1945.–1990. nisu pozvani ni pred sud ni na odgovornost, nego smo zadnjih 27 godina svjedoci djelovanja istih tih pojedinaca na štetu Hrvatske, iako režima već gotovo 30 godina nema. Država Hrvatska također još uvijek nije pristupila preispitavanju vrste i načina djelovanja pojedinaca u režimskoj vlasti i njenim institucijama tijekom četrdesetpetogodišnjeg komunističkog režima.

Obzirom na to:

– da je destruktivno, destabilizacijsko i subverzivno djelovanje apartčika bivšeg represivnog režima ili onih koji zagovaraju regionalne asocijacije i time nastoje poništiti samostalnost Republike Hrvatske, a time i Domovinski obrambeni rat očigledno (i 27 godina nakon održavanja prvih demokratskih izbora i stvaranja Republike Hrvatske)

– da su se pojedini povlaštenici komunističkog režima svojim sudjelovanjem u kršenju temeljnih ljudskih prava i sloboda diskvalificirali kao mogući stupovi (današnjeg) društva koje počiva na  poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda,

a riječ je o onima, koji su u vrijeme bivše Jugoslavije bili u redovima:

  • djelatnika OZNE, UDBE, SDS ili KOS, odnosno tajnih službi, kao i na članove KNOJ-a (1944 – 1953),
  • visokih dužnosnika Komunističke partije odnosno Saveza komunista (partijski sekretari, članovi partijskih predsjedništava ili centralnih komiteta),
  • visokih dužnosnika JNA ili Narodne milicije,
  • sudaca okružnih ili viših sudova, javnih tužitelja ili njihovih zamjenika, kao i pripadnika uprava u kazneno-popravnim domovima,
  • polaznika studija na partijskim, vojnim ili policijskim školama u SFRJ, SSSR ili nekoj drugoj komunističkoj državi,
  • aktivnih sudionika u mučenju ili likvidaciji hrvatskih građana u domovini i inozemstvu,

društvena je nužnost preispitati sudjelovanje današnjih državnih službenika u navedenim službama, te regulirati pristup određenim višim državnim kao i obrazovnim službama dodatnom izjavom o nesudjelovanju ili o sudjelovanju u navedenim službama (lustracija). U slučaju sudjelovanja, osoba je dužna dati izvještaj o njenoj ulozi i zadaćama u istoj. Informacije o tome da li je neki dužnosnik bio djelatnik navedenih službi je javne prirode i smije se objaviti.

Otklanjanje posljedica totalitarnog komunističkog režima putem provjere s mogućnošću onemogućavanja visokih partijskih ili državnih dužnosnika bivšeg režima da obnašaju više javne dužnosti u Republici Hrvatskoj nije i ne može biti posljedica diskriminacije tih osoba u odnosu na njihova eventualna politička ili ideološka uvjerenja. Naime, kako članstvo u tajnim službama, vodstvu Komunističke partije i sličnim režimskim institucijama, nije bilo nužno utemeljeno na njihovom političkom ili ideološkom opredjeljenju, to znači da eventualno ideološko komunističko uvjerenje nije bitno za primjenu ovakvog zakona nego su za ostvarivanje ciljeva dekomunizacije i lustracije ključne jedino aktivnosti kojima su te osobe u obnašanju svojih ovlasti kršile temeljna ljudska prava, što u praksi znači da ovakav zakon nije usmjeren protiv svih članova Komunističke partije nego samo onih odgovornih za takva kršenja ljudskih prava.

Članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ iz Zagreba, koji istražuju pojedine aspekte procesa rasvjetljavanja i suočavanja sa totalitarnom komunističkom prošlošću te lustracije društva, utvrdili su desetak problematičnih područja odnosno tema unutar tog procesa koji će se detaljnije analizirati u slijedećim tekstovima. Temeljit, objektivan i stručan pristup ovoj problematici neophodan je radi:

  • istinskog suočavanja s prošlošću koja opterećuje hrvatsko društvo čemu svakodnevno svjedočimo,
  • utvrđivanja povijesne istine i napretka povijesne znanosti koja je kontaminirana dugogodišnjom komunizacijom i selektivnim pristupom jer se njome umjesto povjesničara i posebnih institucija bave političari, stari i „novi“ borci NOB-e i drugi,
  • te sveobuhvatne zaštite ljudskih prava i sveopće demokratizacije hrvatskog društva.

Dok ovi ciljevi kojima bi se omogućio politički, gospodarski, kulturni i znanstveni napredak Hrvatske ne budu postignuti, hrvatski narod ostat ce zacementiran u razdoblju između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata bez ikakve nade u ono što njegovi neprijatelji najmanje priželjkuju, a to je bolja budućnost za sve hrvatske građane, uključujuci i žrtve (stradale, ranjavanje, proganjane, maltretirane i traumatizirane) dva posljednja rata u našoj domovini.

Blanka Matković i Stipo Pilić: Sastale se delije nasred zemlje Croatiae

Nisu pročitali ni jedan dokaz, ali su zaključili da su logor Jasenovac uništile nakon 1956. godine – ustaše!

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 29.6.2017. (pdf)

(Prenio portal Kamenjar)

U utorak, 7. lipnja 2017. u prostorijama Srpskoga nacionalnog vijeća (SNV), nekadašnje propagandne utvrde Lazara Bačića, krenuo je novi udar nekih novih snaga na „revizioniste“. U skladu s rado korištenim pojmovima ondje udruženih propagandista, njima će vjerojatno odgovarati nazvati ih „antirevizionistima“. Ne događa se to slučajno, nego povezano sa slaganjem nove „hrvatske“ vlade. A budući da su propagandisti dio te vlade, nije čudno što je to što propagiraju toj novoj vladi i, još važnije, što poručuju onima zbog kojih su se sastali i održali svoju terevenku. Oni to čine sa slaganjem svake hrvatske vlade do sada i to im je očito misija. Treba nekako tražiti novac, barem prividno zaraditi ga i opravdati hrvatskoj sirotinji trošenje toga novca.

Tribinu je vodio provjereni „hrvatski domoljub“ Saša Kosanović, završeni srednjoškolac i dokazani „ekspert“ za sva znanstvena pitanja. Predstavljači knjige bili su predsjednica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac dr. sc. Nataša Mataušić, provjereni novinar još provjerenijega Novog lista, navodno i povjesničar, Tihomir Ponoš i nova snaga iz Srbije, stanoviti povjesničar i nostalgičar Milan Radanović. Sastale se delije nasred zemlje Croatiae. Predstavljanju svoje knjige nije nazočio autor Đorđe Mihovilović, za što predstavljači nisu imali suvislo opravdanje. Izvješće o tribini može se vidjeti na poveznici: http://www.portalnovosti.com/istina-u-758-slika, a tijek cijele tribine: https://www.youtube.com/watch?v=pc_wJ2vllKU-.

U posljednjih nekoliko godina, naročito od objavljivanja knjige Jasenovački logori – Istraživanja u svibnju 2015., mi, koautori izvornoga znanstvenog rada „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“, izloženi smo linču što ga provode razni mediji (koji umjesto da izvješćuju ustvari propisuju nove dogme i sude), režimski povjesničari (u čije leno smo dirnuli), izloženi smo i bezobraznome ignoriranju državnih institucija (Ured Predsjednice RH, Vlade RH i Ministarstvo kulture, uključujući tri ministra kulture i to Berislava Šipuša, Zlatka Hasanbegovića i Ninu Obuljen Koržinek) kojima smo se između siječnja 2015. i travnja 2017. u više navrata obratili. Nismo iznenađeni ovakvom hajkom i na nju smo bili spremni jer smo se, proučavajući milijune dokumenata, nebrojeno puta uvjerili u modus operandi protiv svih onih koji se usude prekršiti pionirsku zakletvu i skrenuti s partijske crte. A u nedostatku Golog Otoka i sličnih „ustanova“, čuvarima tekovina revolucije drugo i ne preostaje. Privrednik i Srpsko narodno vijeće (SNV) postali su ratnohuškačka kamarila koja je od prošle godine preuzela štafetnu palicu od Slavka Goldsteina u napadima na nas i naš rad koji im predstavlja glavnu smetnju. To smo znali od početka, samo smo čekali kada će netko konačno to i otvoreno reći. Pa što ti hrabri ljudi, koji nas, usput rečeno, nisu viteški pozvali na dvoboj i time nam dali mogućnost da demokratski iznesemo svoje mišljenje, argument, pa i obranu, rekoše na toj svojoj terevenki?

Uvodnim se dijelom javio, pojavio i objavio medijski mag Saša Kosanović. Uz spominjanje novih pristupa ratnome logoru Jasenovac, voditelju tribine Kosanoviću osobito smeta uvođenje „nekakvoga poslijeratnog logora Jasenovac“. Po svemogućemu i svemoćnome Saši, knjiga završava sve one razgovore koje po njemu nije trebalo dokazivati, a to je činjenica da logora u Jasenovcu nije bilo poslije 1945. godine, želeći time potvrditi već otrcane fraze Drage Pilsela objavljene u Jutarnjem listu.

Predstavljajući goste, posebno je važno bilo istaknuti da je gost koji dolazi iz Beograda, dakle Milan Radanović, u tu situaciju da dolazi iz Beograda, doveden  nizom „obiteljskih okolnosti“. Nije političkih, niti ratnih, ne daj, Bože. Rata više nema, sada je zanimljivije rabiti sintagmu „obiteljski“. Milan se, vidi to, nakon svih ratnih zbivanja vratio u Hrvatsku i sada radi na relaciji Zagreb-Beograd, a autor je rada o „zločinačkoj“ kolaboraciji u Srbiji. Što radi na toj relaciji, ne reče nam simpatični Kosanović. Bratstvo i jedinstvo ponovo gradi? Osim što na predstavljanje knjige nije došao njezin autor, koliko je važno širiti tu važnu knjigu, predstavljači nisu „donijeli“ ni jedan primjerak. To je svakako jako zanimljivo i nama do sada nepoznat način predstavljanja knjige. Prije će biti da je izlazak knjige poslužio predstavljačima za njihov propagandistički nastup i istup da konačno „dotuku“ te dosadne revizioniste. A prvo pitanje koje Kosanović postavlja dr. sc. Nataši Mataušić sugestivno je i odmah negativističko, a to je da ta knjiga napokon dokazuje, ono što je već napisao poznati povijesni stručnjak Drago Pilsel, kako logora u Jasenovcu poslije rata nije bilo. Suglasje i demokracija na izvorima hrvatskoga KPH na čelu s crvenim ustašom Pilselom.

Spomenuta doktorica „demokratski“ se slaže sa Saškom da „ovakva količina fotografija dokazuje kako logor nije mogao tada ondje postojati, a da je postojao, on bi bio pod posebnim režimom, nedostupan civilnim osobama i snimateljima fotografija“. Možeš misliti, fotografi cijeloga svijeta gurali se snimiti taj ogromni jasenovački logor i eto – fotografije o njemu poslije rata nalaze se u stotinama zbirki i galerija. Samo ih revizionisti ne žele spominjati i koristiti, jer im tobože ne idu u prilog. A dokaz tome da je sve bilo „slobodno“, Mataušić „dokazuje“ činjenicom da o Staroj Gradiški nije sačuvano toliko fotografija jer je ondje ipak postojao logor (hoće li to i neki drugi put reći?). Uvažena doktorica nam, naravno, ne objašnjava na osnovi čega ona zaključuje da je taj prostor bio „čist“ i „slobodan“ i što to znači, što time želi reći? Pa on je, koliko su nas učili i naučili, navodno slobodan od 2. svibnja 1945., a Stara Gradiška još i ranije. I tu odjednom dr. Mataušić stavlja nagaznu minu na svoj jezik i mozak (i naš!), „tu se (iz fotografija) vidi kako je logor jednostavno raščišćavan 1945., 46.“,.. Logor se, po njoj, „sam raščišćavao“ ili ga je ipak netko raščišćavao? Tko? Priložene fotografije to ne će i ne mogu pokazati i dokazati. Jadna dr., specijalistica za fotografije jasenovačkih tema i logora, ne zna gdje bi mogao biti taj logor i ponavlja već otrcanu tezu Radovana Trivunčića kako je mjesto Jasenovac bilo također potpuno razrušeno. Ne bismo o fotografijama, niti o izboru, o tome nekom drugom prilikom i na drugom mjestu, ovdje samo toliko da smo hrvatsku javnost u svezi s time upoznali u našem dobro poznatome odgovoru Trivunčićevu prepisivaču Slavku Goldsteinu povodom izlaska njegove knjige pamfleta. No, zbog čitatelja, još jednom ćemo ovdje citirati pisane izvore tadašnjega Kotarskog Narodnooslobodilačkog odbora (KNOO) Novska. Tko je sve palio i zapalio Jasenovac, nije baš tako jednostavno, kako navodi Goldstein, ali ovdje se ne ćemo time baviti jer imamo točan i jasan izvor i podatak za ukupan broj kuća i broj srušenih kuća u Jasenovcu. „Ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130“ (Državni arhiv u Sisku, f. 19, Narodni odbor kotara-NOK Novska, kut. 62). Jasenovac je doista bio najrazrušenije naselje u kotaru Novska, ali ukupan broj svih razrušenih, odnosno oštećenih kuća iznosio je dakle 210, a ne 433 kako navodi Goldstein pozivajući se na ničim potkrijepljenu postojeću literaturu. Iz navedenoga, čitljivo je da dr. Mataušić, najblaže rečeno obmanjuje javnost, prešućujući daleko važnije izvore državnih vlasti o kojima je javnost već upoznata. Bolje je reći vježba naučeno gradivo svoga učitelja Dobrice Ćosića po kojem svaka laž ponovljena deset puta postaje istinom, a Srbi su posebno umješni u tome.  Ipak ona pokušava biti i dobar propagandni plagijator svoga učitelja Slavka Goldsteina.

Iz daljnjeg dijela pohvale knjizi, Mataušić govori kako su fotografije „izuzetno važan dokument i da one govore više nego bilo koliko riječi o tim fotografijama, te će čitatelji (valjda gledatelji, jer nema teksta, odnosno ima ga jako malo, bez temeljne kritike) imati mnogo više toga vidjeti, a to je da je logor tobože bio toliko razrušen da ondje više nije moglo biti ništa.“

Tako govori osoba koja je doktorirala na temi fotografija i njihovih analiza kao dokumenata. Ona bi morala, možda i na njezinu žalost, ali i žalost brojnih idejno njoj sličnih, utvrditi točnost i netočnost, objektivnost i subjektivnost i ukazati na neke fotografije kao falsifikate ako to jesu. Sve je to u svojoj monografiji Mataušić utvrđivala riječima i tekstom, ali  sada radije šuti o fotografijama po onoj da „slika govori tisuću riječi“. Gospodo, povijest je verbalna znanost, povijest je priča, a ne šutnja. Ne mislite da ćete sada i nas, kao i svoju istomišljeničku jednoumnu publiku ušutkati. Upravo razrušenost govori u prilog logoru, zatočenicima i kažnjenicima posije rata, a ne da ondje nije bilo ništa i nikoga.

Poslije toga štafetnu palicu preuzima ponovo voditelj tribine, sveznadar Saša kojemu je nevjerojatno da se sada na tome prostoru, gdje su ljudi pokapani obrađuje zemlja. To samo govori koliko Saša zna o tome vremenu, pa i Jasenovcu, ali i novim vlastima, koje su sve organizirali, pa i obrađivanje zemlje, makar ono bilo i na grobištima. Naravno, pod uvjetom da su tamo bila grobišta. I da se odnose na ratni logor? Kroz cijeli se rat „gladovalo“ i nova narodna vlast morala je pokazati i dokazati kako je spremna iskorijeniti tu pošast unatoč svemu i dokazati se ljudima koliko ih voli i koliko joj je stalo do njih i njihovih života.

Na to odgovara Milan Radanović istaknuvši kako ti ljudi nisu imali od čega živjeti, „pa ni krov nad glavom, zbog čega su mnogi koristili taj građevinski materijal iz logora za obnovu kuća i gospodarskih objekata“. I sve su to radili spontano, a vlasti ih poticale na „spontanu krađu“. Već se ovdje vidi da je Milan naš znanstveni rad „čitao“ sa Slavkom Goldsteinom, jer da je doista čitao našao bi da: „o tome kako su mjesne vlasti vodile brigu o cigli u Logoru III. u Jasenovcu govori nam i zabilješka u urudžbenom zapisniku Mjesnog narodnog odbora Jasenovac kojom se zabranjuje izdavanje cigle iz bivšeg logora (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, uruč. zap. za 1946., br. 409. ; Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, br. 56., str.374.-375-dalje Radovi). Na drugom mjestu dokumenti govore: „Da mjesnim vlastima nije bilo svejedno što se događa u logoru govori nam zabilješka od 26. veljače u urudžbenom zapisniku prema kojoj je iznošenje materijala iz logora zabranjeno“. (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u.z. za1946., br. 347; Radovi, 363) Ali tko je vidio i to čitati, Milan je tek u prvom razredu, upao u Privrednik iz traktora, njemu se samo fotke gledaju. I to po narudžbi učitelja S. Goldsteina.  Mjesne vlasti na svoj upit Ministarstvu unutrašnjih poslova što i kako s materijalom iz logora „15. svibnja 1946. daju se upute za izvoz materijala iz logora.“ (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u. z. 1946., br. 409; Radovi, 375). Ove zabilješke i gornji dokumenti Narodnog odbora kotara Novska dovoljno govore o jasnoj organizaciji iznošenja i podjele materijala i cigle iz Logora III.“

Voditelj Saša pita se gdje je ta „jasenovačka mitologija, jugoslavenska mitologija, ako je sve od logora u Jasenovcu uništeno“? E, moj Saša. Da nisi bio toliko lijen čitati, ako ništa drugo, onda barem službenu stranicu JUSP Jasenovac, ondje bi bio našao odgovor na svoje pitanje. Ako je u Jasenovcu sve bilo uništeno, zbog čega se „u izvješću Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske od 15. travnja 1956. navodi da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom bila je sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida?  U istom izvješću Konzervatorskog zavoda Hrvatske dalje se navodi: „Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada te obilježavanje i uređenje masovnih grobnica. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima.“ (http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5083). Naravno da se ne postavlja pitanje tko je i kada sve to uništio. Pa, zna se, krivci za sve – ustaše. Poslije 1956.? Reci ako smiješ, da nisu!

Priskače u pomoć novinar Tihomir Ponoš kako je oranje bilo „čista nužda ljudi“. Po njemu se uopće logori poslije rata nisu čuvali i većina ih je uništena. Odmah. Tito sve pustio na slobodu, pa tko je to vidio kojeg zatočenika.  Možeš misliti, ovakav lakonski govor je nešto što danas mogu izreći samo novinari Novog lista neskloni dubljem istraživačkom oranju.

Kao primjer Ponoš navodi i Goldsteinu zanimljiv logor Sachsenhausen kod Berlina koji je bio i poslijeratni logor, ali to je bilo pod Sovjetskim Savezom i Staljinom. A Jugoslavija je bila Titova i samo Titova? Kakav Staljin, kakav SSSR? Ponoš u stilu N. Mataušić i svih „dobrih Ćosićevih Srba“ ponavlja već ranije opovrgnutu laž kako je u Jasenovcu bilo uništeno oko 95 posto kuća i kako ondje nije bilo ničega. Navodi kako je „bilo iluzorno čuvati zid (koji je prema opisu stanja stručnjaka Konzervatorskog zavoda iz Zagreba postojao još 1956.) budući da je postojala tolika potreba građevinskoga materijala“. Toliko iluzorno, da su stražari koji su čuvali taj zid u studenome 1946. ubili čak i Srbina, inače čuvara jasenovačkih svinja, Vladimira Trivunčića. Misli li on na 1945. ili 1956., do kada je navedeni zid još postojao’ Ne, nisu to napisali Blanka Matković i Stipo Pilić, to su napisali spomenuti konzervatori, a mi smo to samo prepisali, kao što smo gore naveli, s mrežne stranice JUSP Jasenovac. No oni ni to ne čitaju, zaboravili čitati. I zaboravljaju srpske poslijeratne žrtve u Jasenovcu i jasenovačkome logoru, kako bi „zgodnom“ inverzijom nas pretvorili u ni manje ni više nego rasiste, jer navodno iz Jasenovca izbacujemo srpske žrtve, iako su srpske žrtve poratnog logora Jasenovac izbacili upravo sudionici ove tribine.

Na ovo se pitanje nadodaje N. Mataušić koja naglašava kako je 1945. tobože civilne žrtve trebalo što prije zaboraviti i sada slijedi osuda Hrvatske jer je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu kolaborirala s nacistima i imala veliki broj žrtava među vlastitim narodima (ali ne i svom), zbog čega se Jasenovac trebalo što prije zaboraviti. Hrvatska je, prema njoj, sve činila kako bi što prije i što više zaboravila civilne žrtve Drugoga svjetskog rata, pa i Jasenovca. Tolike knjige, priče, radijske i TV emisije, filmovi, na tisuće njih, nije to valjda zaboravila dr. Mataušić. Samo je Jovan Mirković do 1990. uspio nabrojati preko 3 000 knjiga, publikacija i članaka o temi ratnog Jasenovca. To znači da se godišnje o Jasenovcu tiskalo barem prosječno 67 knjiga i članaka, odnosno barem pet mjesečno, tj. u prosjeku najmanje jedna tjedno. Tu su još desetine dokumentarnih emisija, najčešće istoga propagandističkog tipa kakva je ona u Privredniku. Svake godine, sve do danas, o tome se u svim medijima govori tijekom cijelog mjeseca travnja, a često se to produžuje i u svibnju. Možda bi navedena skupina željela svoje svakodnevne „mise“ kako bi konačno oprala mozak svima koji i pokušaju razmišljati. Ili je Nataša išla po onoj „što se babi tilo, to joj se i snilo i govorilo“. I sada slijedi najznačajniji dio odgovora zašto u Jasenovcu nema nikakvih ostataka? Prema njoj, to je jednostavno zato što je to bila ideja Bogdana Bogdanovića. Zanimljivo! Naravno da ne odgovara zašto je to bila njegova ideja, kao ni to zašto projekt nisu dobili umjetnici iz Hrvatske. Odgovor nije težak, ali ostavljamo ga za jednu drugu priliku i mjesto. Ona tijekom tribine kao da brani Bogdanovića jer je išao na sravnjivanje kompletnog terena.

Jasenovac, prema Milanu Radanoviću, u Jugoslaviji nije bio prepoznat kao središnje mjesto stradanja cijele Jugoslavije, a žal je i za tim što Josip Broz Tito nije nikada službeno posjetio Jasenovac. Radanoviću je to još jedna od Titovih krupnih pogrešaka. Upravo u toj manipulaciji s koncentriranim i središnjim koncentracijskim mjestom i logorom i jest problem. Tito je trebao pričekati Milana i poslušati njegov zov. Kao da bi Jasenovac s tim posjetom bio manje ili veće stradalničko mjesto. U glavama nekih i danas bez velikog vođe nema ni velikih mjesta. Na prvi pogled djeluje komično, ali u biti je tužno i tragično, jer se događa u Hrvatskoj i to u 21. stoljeću.

Kosanović odjednom se prisjetio tzv. Vukojevićeve Komisije (radi se o Državnoj Komisiji za žrtve rata i poraća koja je trebala popisati sve te žrtve, ali…) koja je navodno pokrenula val revizionizma, a posebno isticanje dva totalitarizma kao dva ista zla. Pričom o dvama totalitarizmima, zaključuje Kosanović, želi se na neki način NDH-a učiniti „manje zločinačkom“, a „zločinačka“ je jer su tako znanstvenim metodama dokazali arbitri Partije.

Ponoš mu na to replicira kako se ne ide za tim da se umanje zločini NDH-a, nego da se NDH-a potpuno izbaci kao zločinačka tvorevina ako je ona uopće napravila ikakav zločin. Po njemu se ne radi o revizionizmu nego o negiranju i pokušaju prevrednovanja. Što mi to negiramo? Poratni ili ratni logor? Ili ipak Ponoš negira cijelu emisiju. I tko je onda negacionist i to onaj koji usput negira stradanje jasenovačkog svinjara Trivunčića? Nova se rasprava o Jasenovcu po njemu „uspjela nametnuti kao jedan od legitimnih diskursa u javnosti“, ali u pristojnim državama o tome se ne raspravlja i ne razgovara, takvi se isključuju (ekskomuniciraju) iz društva. Za tako nešto ipak nismo čuli, iako nam on navodi primjer Davida Irwinga. Štoviše, spomenut ćemo disertaciju Blanke Matković koja je obranjena na jednome veoma uglednome sveučilištu i zapitati se što bi Ponoš rekao o ispitivačima, dakle vrsnim profesorima i stručnjacima, pred kojima je ta disertacija obranjena? Da ih treba izbaciti i iz akademske zajednice i iz društva? Ili je svojim riječima želio reći da jedno sveučilište koje se nalazi u svjetskome vrhu ne ulazi u kategoriju „pristojnosti“, barem ne onako kako to definira novinar Novog lista? Vjerujemo da će svjetska akademska zajednica znati uvažiti tako važno mišljenje.

U pogledu totalitarizama, Ponoš govori samo o razlikama između totalitarizama, ali ne o sličnostima. Njega čak smeta i sam spomen 23. kolovoza te on za njega to uopće nije spomen totalitarizma. Štoviše, Ponoš lenjinistički zaključuje da je sporazum Hitler-Staljin klasični imperijalistički sporazum, kao i Munchenski. Znači u Munchenu su se sporazumjeli nacisti, fašisti i europski demokrati koje također treba staviti u totalitariste. Dapače, Ponoš taj datum i Deklaraciju o totalitarizmima (koju je prihvatio i Hrvatski sabor) postavlja kao problem za koji ne iznosi otvoreno da bi ga ukinuo, ali njemu to ne treba. Kakav zaključak povjesničara Ponoša! Sva sreća da ga nitko ne uzima zaozbiljno.

Mataušić ide još dalje pa ističe kako se Jugoslaviju ne može „izjednačavati sa zemljama realnoga socijalizma koji su imali STASI, niti je ona imala na tisuće žrtava svoga sustava“. Ne, Jugoslavija nije imala STASI, ali je imala Oznu, Udbu, KNOJ, KOS, narodnu miliciju, društvenu samozaštitu, itd. Te su mirotvorne institucije preko svojih janjaca likvidirale više od sto Hrvata samo u inozemstvu, što je vjerojatno najveći broj likvidiranih po tim Titovim dobričinama. Zbog likvidacije jednoga od njih – Stjepana Đurekovića – dva prvaka tih institucija, nedjelovanjem hrvatske pravne države, a djelovanjem njemačke pravne države trenutačno trunu u njemačkim zatvorima. Nije naše da upućujemo Mataušić na literaturu o stradanjima Hrvata i drugih naroda u poratnom razdoblju jer doktorica bi barem one osnovne izvore trebala poznavati. Dovoljno je da „skoči“ do Gračana ispod Sljemena u Zagrebu, pa malo dalje do Macelja, Teznoga, Barbarina Rova, Kočevskoga Roga… Ne vjerujem da će nas poslušati jer je prolazila ili prolazi škole, tečajeve i kurseve partije koja zapovijeda ubijanja, ali zabranjuje bio kakav govor o njima. I zato postoje revizionisti.

Na pitanje maga Saše spomenutome Radanoviću o jasenovačkome postavu, Mile se autoritativno postavlja i ističe kako su teorije o totalitarizmima osporene još 80-ih godina, dakle u vrijeme dok je kod nas još uvijek postojao totalitarizam. Velika je to i umna znanstvenost u obliku pisane pohvale o totalitarizmu u totalitarizmu. I onda odjednom, bez ikakvih pitanja voditelja, poznati veliki znanstveni autoritet Srbije i Hrvatske, na relaciji Zagreb-Beograd, preko priče o „radikalnim revizionistima“ i „negacionistima“, sjeti se našeg rada o poratnome logoru opisavši ga kao „kvaziznanstveni rad“. No na Milinu nesreću taj „kvaziznanstveni rad“ prošao je strog i dugotrajan recenzentski postupak te zadovoljio sve standarde Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čiji su ga stručnjaci okvalificirali kao izvorni znanstveni rad te je kao takav objavljen u „Radovima“ Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru. Osim toga, dijelovi toga istog rada korišteni su u već spomenutoj disertaciji Blanke Matković koja je u listopadu 2015. obranjena na Odsjeku za povijest Sveučilišta Warwick u Velikoj Britaniji, jednome od najboljih 50 odsjeka za povijest na svijetu. Disertacija je obranjena pred ispitivačima dr. Danielom Branchom koji je doktorirao na Sveučilištu Oxford i bio na postdoktorskom studiju na Sveučilištu Yale te dr. Alexandrom Korbom, ravnateljom Centra za istraživanje holokausta i genocida Stanley Burton na Sveučilištu Leicester. Pitanje je jesu li svi ovi argumenti ono što zaista smeta „istoričaru“ Milan Radanoviću (čije nam kvalifikacije ustvari ostaju nepoznate) koji u nedostatku znanstvenih protuargumenata ispaljuje jedini metak koji mu je ostao u cijevi – „kvaziznanost“. Mile ide i korak dalje pa naše pisane dokaze naziva falsifikatima, a jedan je od tih falsifikata i „elaborat o iskapanjima i ekshumaciji 150 skeleta“. Mile je ovdje teško pobrkao lončiće pa je tako pod istu kapu strpao dvije različite stvari i time otkrio svu dubinu vlastitoga neznanja. Broj ekshumiranih koje Radanović spominje utvrđen je u ekshumacijama 1986. I da se razumijemo, ne radi se o 150, nego o 152 ljudska ostatka (Radovi, 394.). Možda Mili ne znače dva čovjeka ništa, jedan-dva više-manje, ali nama ipak znače. Elaborat na koji se Radanović poziva onaj je iz 1964. Ukupno je prilikom toga istraživanja otkriveno 284 ljudskih žrtava u šest grobnica. Dvije su grobnice manje, jedna s dvjema, a druga s trima žrtvama. U jednoj grobnici nalazilo se osam žrtava, u drugoj je 26, trećoj 48 i najvećoj 197 žrtava. (Radovi, 392.,). Pamćenje kao osnovnu tehniku povijesnoga učenja mali Mile treba još vježbati. Ovaj njegov pristup i neznanje nije samo nepristojno, ono je bezobrazno. Učenik je dobio domaći zadatak, ali se nije udostojao ni pročitati rad te barem shvatiti kronološki red zbivanja. A radi se „o dečku koji obećaje“. Zato predlažemo Milanu kada sljedeći put bude nastupao po toj temi, neka bolje i više čita i  bolje se pripremi. Inače sramoti ne samo sebe, nego struku u kojoj je on „stručnjak“, a mi, eto, nismo.

Vrhunac Radanovićeva dugo i dobro pripremanoga napada na nas jest nova etiketa kojom nas je počastio, a ta je da smo naveli kako u Donjoj Gradini, ako nisu Romi, nisu ni Srbi, što je po istome rasizam, odnosno rasistički pristup. Ispada sada da su Hrvati i Srbi dvije različite rase. Ne pada nam na pamet ni pomišljati takve gluposti, ali Miki je dobio zadatak, za nas je određena etiketa i sada se čeka reagiranje hrvatskih državnih institucija. A mi se tresemo od straha jer šiba je spremna. Očekujemo sada da Milan točno citira tekst, stranicu i bilješke u kojima mi navodimo i približno sličnu tvrdnju, a kamoli takvu. Ako se ne javi, znači da laže, što i nije nešto novo s obzirom na društvo u kojem se nalazi i koje smo već razotkrili kao članove Ćosićeve akademije laži. „Spornu“ izjavu, Milane Radanoviću, napisala je Ljubica Štefan, što je u našem radu jasno navedeno u bilješci, a ta je osoba davno, živeći u Beogradu, dobila priznanje „Pravednik među narodima“. Želi li Mile reći da Židovi takva priznanja daju rasistima? A zbog čega je Štefan uopće našla svoje mjesto u dijelu našeg rada? Odgovor na to krije se u osnovnim postulatima znanosti. No Radanovića  kao „vrsnoga metodologa“ očito treba podsjetiti da je pregled literature dio uvoda u svaki znanstveni rad ili disertaciju, a u svjetskoj znanosti ne samo da je on nužan nego štoviše i neophodan ne bi li se ustanovili nedostatci u prethodnim istraživanjima i objavljenim radovima (literature gap) te time opravdao izbor određene teme. No možda će Mile jednoga dana izbaciti taj dio i unijeti svoju metodologiju. Treba samo završiti prvi razred.

No, što se tiče Srba, podsjetnik da mi imenom i prezimenom navodimo jednoga (Vladimira Trivunčića) kao stradalnika na ulaznim vratima poslijeratnoga logora Jasenovac 21. studenoga 1946. (Radovi, 378.). I zato smo rasisti! Kako se usudimo izreći ime srpske žrtve pred vratima poslijeratnoga logora u kojemu su trunili „samo“ hrvatski zarobljenici kada ondje nije bilo ničega osim slobode i čistoga zraka? Sljedeći put kada Milan bude govorio o „grubome falsificiranju elaborata“, neka prvo dobro i nekoliko puta pročita rad o kojemu govori. Tek potom možemo govoriti o metodologiji rada i ostalome. Naravno, ako Milanu bude do razgovora. On se još ponaša kao da je na traktoru za Srbiju u prvome razredu osnovne škole. Kreni malo dalje i malo više! Samo nebo je granica!

N. Mataušić objašnjava o nekakvim ubojstvima 1942. i uredskim zapisima 1946. o smrti. Svaku osobu i svako ubojstvo mi smo jasno i pregledno utvrdili s izvorima izvan Jasenovca, ali i u Jasenovcu. I njoj predlažemo da sjedne i počne čitati u potpunosti taj rad. Nama to ne znači mnogo, bit će to samo još jedan broj više od nekoliko tisuća, ali možda i ona nešto nauči. Za podsjećanje, osim već spominjanoga Trivunčića, evo žrtava koje mi navodimo. Radi se o slučaju policijskih detektiva Marka Radića i Josipa Batarela koji su strijeljani u Jasenovcu nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Spis o njihovoj likvidaciji očuvan je nigdje drugdje nego u Bibliji zločina Drugoga svjetskog rata, fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ), što nitko od „zakletih“ komunista i neokomunista ni slučajno ne spominje nego ih navodi kao mogući incident narodnih vlasti (Hrvatski državni arhiv, f. 306, ZKRZ, kut. 379, Zh: 28326 i 28327; MNO Jasenovac, urudžbeni zapisnik 1946. br.913; Radovi, 377.). Kao što su partizansko-komunistička ubojstva „greške“, tako su sudski dokumenti „incidenti“. I tako tko zna koliko grešaka, a na „drugoj, suprotnoj strani sve zločinac do zločinca. To je komunistička pravda.

Na pitanje Drage Pilsela postoji li kakva obavijest o iznošenju stvari i materijala iz Jasenovca, naravno N. Mataušić, kao toliki brojni udbaši i partijaši kaže kako takvo nešto nije ni u primisli postojalo. U skladu s time je i njezino stalno iznošenje neistina kako nad logorom nitko nije upravljao i kako je sve to bilo prepušteno stihiji. Moramo nju i sve njezine poslušnike razočarati. Na dio postupaka mjesnih vlasti već smo upozorili ranije. Ovdje kao dodatak prilažemo dio još jednoga revizionističkog rada Stipe Pilića o obitelji Gross iz Daruvara, a koji možete naći na poveznici: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=223830 .

Ondje se između ostaloga navodi kako i tko upravlja logorom u Jasenovcu te utvrđuje postupak iznošenja materijala i stvari iz logora. Evo što kaže dokument („falsifikat“): „U predmetnom logoru Jasenovac nalazi se nekoliko vagona starog željeza i gusa, ova uprava isti je ponudila ljevaonici Daruvar, da ga preuzme uz naplatu po određenoj cijeni, na što je poslovodja iste ljevaonice pristao.

Nakon kraćeg vremena poslovodja ljevaonice izjavio je kod ove uprave da to željezo nemoženama platiti jer da ima odobrenje Ministarstva industrije i rudarstva.

Obzirom da Ministarstvo industrije i rudarstva prošle t.j. 1945. god. Izvozilo sve strojeve i važnije stvari te da je to stajalo pod kontrolom pomenutog ministarstva, pa povodom toga da se Naslov za razjašnjenje dali se može dozvoliti izvoz željeza i gusa ljevaonici , a bez naplate za isto. (Hrvatski državni arhiv-HDA, Zemaljska uprava narodnih dobara-ZUND, kut. 365.)

Od 18. travnja 1946. situacija se po pitanju nadzora i upravljanja nad logorom u Jasenovcu promijenila, o čemu svjedoči ovaj dokument: „Na gornje naredjenje ovaj odjel poveo je izvide po gornjem predmetu putem Povereništva u Novskoj i Odjela unutrašnjih poslova ONO u Daruvaru i od ovoga potonjega dobio obavijest od 18. IV. o. g. broj 2404/46., koji se u punom prepisu podastire naslovu iz koga se vidi da dotični odjel pridržaje sebi pravo da sa imovinom logora u Jasenovcu jedino on raspolaže i da ovaj odjel nema prava obuhvatanja cjelokupne imovine logora u Jasenovcu“. (HDA, ZUND, kut. 365.)

A kako je „anarhično“ raznošen materijal iz Jasenovca, govori nam sljedeći podulji dokument za koji ipak treba i malo vremena za čitanje, a onda i razumijevanje: „U svezi s  Vašim dopisom od 4. IV. 1946. broj 1825/46 izvješćuemo Vas o sljedećemu:

1./ Našim znanjem, a na temelju molbe daruvarske ljevaonice       Ministarstvo unutrašnjih poslova odjel za izvršenje kazne svojim rešenjem od 5. III. 1946. broj 8299/46. odobrilo je daruvarskoj Ljevaonici da iz biv. logora Jasenovac može izvesti dva vagona starog željeza.

  1. / Svojim nalogom od 26. II. t. g. broj 7.058/46. Ministarstvo unutrašnjih poslova Odjel za izvršenje kazne ovom odjelu nalaže slijedeće :

„Ponovno Vas upozoravamo, da izdate nalog Stanici Narodne milicije u Jasenovcu da tamo nalazeći se materijal nitko ne smije uzimati bez odobrenja ovog Ministarstva, jer smo dobili podatke da unatoč zabrane ovoga Ministarstva materijal se još uvijek razvlaši (raznosi).

Stavite se u vezu sa tajništvom Okr. Noa Daruvar i zamolite ih da oni pismenim putem upozore tajnika kot. Noa Novska da on bez odobrenja ovoga Ministarstva ne može nikome izdavati (odobravati) da iz Jasenovca vozi bilo kakav materijal. Ovo Ministarstvo ne odobrava da tajnik Kot. NOa u Novskoj cisterne, koje se nalaze u Jasenovcu prodaje SPOMu u Novskoj, jer će ovo Ministarstvo odlučiti kome će se cisterne predati.“ (HDA, ZUND, kut. 365.) Prema tome, nikakva anarhija i bezvlašće kakvim se razbacuju istinoljupci Dobrice Ćosića,  propagandisti iz Preradovićeve.

Previše se ovdje nagomilalo “falsifikata“ iz Hrvatskoga državnog arhiva. No za dokazivanje tih falsifikata potrebno je malo više se potruditi, više čitati itd. nego što se to dade Radanoviću, Mataušić, Pilselu, Ponošu, a o Kosanoviću da i ne govorimo …treba završiti prvi razred i onda polako i po redu dalje.

I na kraju se kao problem pojavila i posljednja rečenica recenzentice koja također nije nazočila SNV-ovoj terevenki u Preradovićevoj. Dr. sc. Andrijana Benčić „usudila“ se napisati, između ostaloga, na kraju svoga teksta i sljedeće: „Upravo je zato najveći znanstveni doprinos ove knjige, a što će vrijeme samo dokazati, da već vrlo osnovni povijesni dokument , fotografija, čak i bez daljnjih i kritičkih usporedbi s dodatnim povijesnim izvorima i dokumentima, može dati vrlo detaljan i jasan uvid, kao i odgovore na pitanja koji je iz sustava jasenovačkih logora zaista nastavio postojati nakon 1945. godine, a koji su logori prestali postojati i djelovati sa zlom i zločinima koji su ih izazvali (Đorđe Mihovilović, Jasenovac 1945.-47., fotomonografija, Jasenovac – JUSP Jasenovac, 2016., str. 7.-8.)

Još je ilustrativniji i sam autor na str. 256. gdje navodi: „Demontaža strojeva: “Fizičke radove obavljali su ratni zarobljenici koji su svakog dana dovođeni iz prostora zarobljeničkog logora koji se nalazio u središtu mjesta Jasenovca” Treba li nakon ovoga pitati se zašto na toj terevenki nije bio Đ. Mihovilović?

Knjigu smo imali kratko vrijeme u rukama i nismo ju imali vremena osobito i dugo gledati i analizirati. Unatoč velikome broju fotografija, čini nam se da su one vrlo ciljano izabrane i da i ne govore baš previše o poratnome logoru u Jasenovcu. Za takvu „slikovnicu“ doista je bilo potrebno uložiti mnogo vremena, truda i rada te je za svaku pohvalu na jednom mjestu imati toliki broj fotografija iz Jasenovca u to vrijeme. No pravi posao povjesničarima tek slijedi. Jer, iako ovo jest veliki posao, iako slika govori i više od tisuću riječi, neophodno je napraviti temeljitu vanjsku i unutarnju kritiku tih fotografija kao izvora, te s ostalim dostupnim izvorima donositi što točnije i bolje zaključke. Knjiga je za sada u potpunosti jednodimenzionalna, a mi živimo u višedimenzionalnom svijetu koji traži znatno više i od povijesti, makar se služila i medijom fotografije. Od ovih Ćosićevih akademičara, koji već sve znaju i kojima povijest ne treba, to se ne može očekivati. Povijest je preozbiljna znanost, a tematika kojom se gornja ekipa pokušava baviti još je ozbiljnija da bi se stavila u sat i pol vremena blebetanja. Slavko Goldstein zaista je doktor za ove nove skojevske hrvatske i srpske doktore. Između njih, Ponoš iziđe kao najjača karika. Na što nam je povijest spala da doktori ne znaju ni pročitati nekoliko osnovnih podataka i predstaviti ih puku. Umjesto toga, zazidali su nas u svijetu u kojemu su kuće od čokolade, a prozori od marmelade i ondje doista radi svatko što hoće.