Sve objave od Zmajo

Novinar Drago Pilsel poručuje znanstvenicima da su idioti i da budu kuš

Slika govori više od tisuću riječi. Da je ovo 1945. dobili bismo metak i jamu. Na veliku žalost druga Pilsela, upravo su jugoslavenski dokumenti oni koji dokazuju postojanje poslijeratnog logora Jasenovac, a među njima su i dokumenti Udbe. A zahvaljujući drugu Pilselu, doznali smo da je Udba imala neuostaške stavove. Na još veću žalost druga Pilsela, drug Goldstein nije sahranio nas, no to ne isključuje mogućnost da je sahranio nekog drugog.

“JUTARNJI LIST” (27.5.2017.): DRAGO PILSEL PROTIV ZNANOSTI

U današnjem broju Jutarnjeg lista objavljen je tekst autora Drage Pilsela pod naslovom “Konačni dokazi obmane: U Jasenovcu poslije rata nije bilo komunističkog logora“. Spomenuti tekst predstavlja još jedan pokušaj propagiranja partijskih dogmi kakvima se hrvatsko društvo trovalo u posljednje 72 godine. U ovom tekstu još je jednom istaknut čitav niz neistina koje su članovi naše udruge uspješno demantirali svojim znanstvenim radom i predočenim dokazima, posebno arhivskim dokumentima iz Državnog arhiva u Sisku i Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu koji su u više navrata objavljivani u hrvatskim medijima. Unatoč tome, i nakon dvije i po godine upornog kontaktiranja JUSP Jasenovac i Ministarstva kulture pod vodstvom tri različita ministra (Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović, Nina Obuljen Koržinek) od strane članova naše udruge, ove institucije ostaju nijeme na sve znanstvene dokaze te nastavljaju propagirati laž koja je danas predočena i čitateljima Jutarnjeg lista. Na našoj web stranici objavljujemo naš današnji email Dragi Pilselu napisan na razini koju zaslužuje (vrtićki uzrast) uz napomenu da je dana 29. listopada 2016. dotičnom već dostavljena kompletna analiza knjige na koju se u današnjem tekstu poziva sa svim potrebnim dokazima. Stoga ne može reći: “nisam znao”.


“Poštovani” “g.” Pilsel,
U današnjem broju Jutarnjeg lista objavili ste pogrešne informacije kojima se grubo krše autorska prava članova naše udruge, odnosno znanstvenika koji su objavili izvorni znanstveni rad o poslijeratnom logoru Jasenovac koji vi iz nekog nepoznatog razloga stavljate na dušu nekim drugim ljudima koji s tim radom nikakve veze nemaju. Ovaj potez također predstavlja grubo kršenje novinarske etike.
Osim toga, “iznenađujuće” je da se jedan novinar vašeg kalibra nije udostojio pregledati sve dokaze o spomenutoj tematici, pa tako i one pisane koji se čuvaju u Državnom arhivu u Sisku i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Umjesto toga citirali ste završenog srednjoškolca S. Goldsteina koji ni nakon 13 i po mjeseci nije odgovorio na analizu svih netočnih navoda u njegovoj knjizi koju su pripremili naši članovi-znanstvenici (u privitku). Štoviše, kod navedene osobe zavladao je muk, a teret laži preuzeli ste vi na svoja nejaka pleća. Naslov teksta bio vam je tako bombastičan da smo se nadali najmanje Pulitzeru. Umjesto toga dobili smo pamfletić dostojan “Modre laste”. Doista nam je žao posječenih stabala, a začuđujuće je da je vama kao osviještenom ljevičaru toliko malo stalo do ekologije.

Znamo da dugo skrivana istina boli, ali ne brinite. Za nekoliko desetljeća priviknut ćete se i na nju jer drugog izbora nemate. Mi nikud ne idemo.

Bilježimo se s našim borbenim pozdravom: “Drugovi ne mogu sakriti koliko mi možemo naći!”.

mr. sc. Blanka Matković
predsjednica HDP “Dr. Rudolf Horvat”

BITKA ZA ODŽAK I STRADANJE HRVATSKOG NARODA U BOSANSKOJ POSAVINI

 

Proljeće 1945. na našim prostorima obilježile su tzv. završne operacije za oslobođenje Jugoslavije okončane predajom Hrvatskih oružanih snaga (HOS) u Austriji sredinom svibnja. Rat je završio sedam dana kasnije, pisao je nakon rata Milan Basta, tadašnji politički komesar 51. vojvođanske divizije u sastavu Treće armije, koji je aktivno sudjelovao u navedenim događajima. Jugoslavenski primjer nije bio izolirani slučaj. Iako je većina zapovjednika postrojbi Wehrmachta položila oružje u skladu s naredbama generala Jodla i generala Keitela o bezuvjetnoj predaji od 7. i 8. svibnja 1945., dio postrojbi pod zapovjedništvom feldmaršala Ferdinanda Schörnea nastavio se boriti sve do 11. i 12. svibnja. Slijedećeg dana predale su se i preostale njemačke postrojbe u Čehoslovačkoj. Garnizon na otoku Alderney u kanalu La Manche predao se 16. svibnja, a manja skupina njemačkih vojnika izgubila je radio vezu te ostala izolirana na norveškom otoku Svalbard sve do rujna 1945. Uvriježeno je mišljenje da je posljednja velika bitka Drugog svjetskog rata u Europi tzv. Gruzijski ustanak na nizozemskom otoku Texel koji je rezultirao ogromnim gubicima na obje strane te je okončan 20. svibnja 1945. dolaskom kanadskih vojnih postrojbi. Slabije je poznata činjenica da je posljednja bitka na europskom tlu ustvari bila bitka za Odžak, gradić smješten u sjevernoj Bosni. Štoviše, jedini pisani trag u široj javnosti o borbama kod Odžaka, zabilježen između 1945. i 1990. u Jugoslaviji, jest tekst beogradskog časopisa NIN koji u broju od 1. lipnja 1975. navodi da je „u trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27. divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan“.

Prilikom osvajanja ovoga dijela Posavine postrojbe 25. srpske divizije u suradnji s domaćim komunistima vršili su masovne likvidacije i strijeljanja uglavnom hrvatskog civilnog stanovništva i zarobljenika. Veći se dio hrvatskih bojovnika i civilnog stanovništva povukao na lijevu obalu Bosne u Podvučjak gdje su civili prihvaćeni i smješteni, a dio hrvatskih bojovnika koji nije nastavio daljnje povlačenje prema Zagrebu raspoređen na linije obrane tog prostora.

Unatoč nedostatku dokumenata, može se zaključiti da je završna bitka za Odžak, koja je započela 3. svibnja 1945., s povremenim zatišjima, najvjerojatnije okončana 27. ili 28. svibnja, a u nju su uključeni zrakoplovstvo i tenkovi. Dio branitelja se uspio izvući u proboju iako je njihova daljnja sudbina nepoznata, dio se povukao u šumu, a dio je zarobljen i zatočen u logore i zatvore odakle je odveden na likvidaciju. Podvučjak je pao gotovo dva tjedna nakon predaje Hrvatskih oružanih snaga kod Bleiburga, a mnogi detalji završne bitke Drugog svjetskog rata na europskom tlu ostaju obavijeni velom tajne.

Opširnije o borbama za Odžak i stradanju hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini možete pročitati u znanstvenom radu Stipe Pilića i Blanke Matković koji je 2012. objavljen u časopisu Bosna Franciscana Franjevačke teologije u Sarajevu (pdf).

70. GODIŠNJICA SMRTI RUDOLFA HORVATA

Rudolf Horvat
Rudolf Horvat

Danas obilježavamo 70. godišnjicu smrti istaknutog hrvatskog povjesničara i domoljuba Rudolfa Horvata po kojemu je naša udruga dobila svoje ime. Povodom ove obljetnice u ožujku, kada smo obilježavali godišnjicu njegovog rođenja i 9. rođendan naše udruge, objavili smo duži tekst našeg člana Stipe Pilića o ovom još uvijek marginaliziranom hrvatskom znanstveniku i velikanu. Tekst možete pročitati na ovoj poveznici.

ANTE STARČEVIĆ: NAPUTAK ZA PRISTAŠE STRANKE PRAVA (1871.)

Na današnji dan prije 194 godine rodio se Otac domovine dr. Ante Starčević o čijem životu i radu možete pogledati kratki film ili pročitati knjižicu koju su povodom 121. godišnjice njegove smrti u veljači ove godine pripremili članovi naše udruge.

Ante Starčević nikada nije napisao stranački program, ali je svom narodu ostavio nešto daleko vrijednije – nauk za život – kojeg je sastavio 4. listopada 1870. Tih 30 točaka objavljeno je pod naslovom “Naputak za pristaše Stranke prava” u tjedniku “Hervatska” br. 27., str. 4, god. 1871. i u knjižici “Naputak za pristaše” koja je 1900. objavljena u Zagrebu.


1. Strah i plaća, te dvie staze, koje vode k srdcu ljudskomu, niti su stalne ni vriedne za dobru stvar, ni u vlasti Stranke prava. S toga ovoj stranki ne ostaje nego raditi upućivanjem, podučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnim obrazovanju bilo zanemaren, bilo pokvaren, bilo zasukan, najvećima drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti, da se do tjelesnoga dobra ne dolazi van kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim okolnostima, hoće se uztrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve izkustvenih dokaza, spojenih s naučenjem.

5. Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To on sve razumi. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram obiteli, i t. d. Napokon, predočiti mu iz poviesti i života veličanstveno složnih i nesreću nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srdcu naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugčije izkorieniti, već učeć riečju i primjerima, da se sreća i nesreća jednoga sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one, koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljačtvo i najniže gradjanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubiti i ta dva velika življa i njihove sve diele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vienac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napredka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srdca neraztrovana i uma nesmućena, ter s toga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najvećma vriedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima narodu pokazat i učitelje, i uzrok, netemeljitost, i posljedice nauka, koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab. U tu svrhu služi povjestnička i po narodnosti današnja Hrvatska prispodobljena s drugim državama.

13. Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da se ne smi nitko u ničiju dirat ni svoju drugomu namećati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima.

14. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušća, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednoga radnika, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

15. Drugovati, razgovarati se s ljudi neizgubljenim, dobro je svagdje, a gdje narod čita malo, ili ne čita nimalo, ono je upravo potrebno.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim, uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Buduć je ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude, koji traže samo svoju korist ili razkoš, pod ništo ne primati u stranku i za ništo ne zanašati se za njih, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i ako svojski o tome rade, bez da su budi čim osim osvjedočenja na to primorani. Ovakovi ne samo nisu za pravu radnju, ne samo da ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će je svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; nu ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vriednost. Puk za njih iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one, koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krjeposti, pameti, s takvim treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ova je nedostojna i valjanih muževa i vriedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi, težnju i radnju stranke odkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To je i proti ugladjenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te prieče dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu, i onim, koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša za pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji, da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz rieči, djela i naravi stvari poznati te narodu odkriti svoje domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27. Narod uputiti, da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tudjinci ne opaze, da je narod složan s onim zastupnicima u saboru, koji rade o sreći narodu.

28. Svaki član Stranke prava ima nastojati, da se usavrši u kojoj struki državna života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, težkoće i želje kojega staleža, te način, kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, triezno življenje, medjusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vriednim i poštenim osobama, to su biljegi, po kojima se trebaju odlikovati članovi Stranke prava.

30. Koji član Stranke prava podpuno prouči i upotrebi ovaj obćeniti naputak, on će u preriedkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

NAŠ ČLAN IVAN ANDABAK POSTAO NOVI GRADSKI VIJEĆNIK SOLINA

Član HDP “Dr. Rudolf Horvat” 31-godišnji povjesničar Ivan Andabak postao je novi gradski vijećnik grada Solina. Ivan se kandidirao kao treći na Nezavisnoj listi mladih koja je u Solinu osvojila 1183 glasa, odnosno 13.46 %, a samim tim i tri mandata u gradskom vijeću. Čestitamo našem Ivanu na odličnom rezultatu. Ne sumnjamo da će tu dužnost obnašati časno i marljivo na zadovoljstvo svih građana svoga grada, ali i članova naše udruge, te mu želimo sve najbolje u budućem radu. Bravo, Ivane!

M. KOIĆ I NIKOLA BANIĆ: JASENOVAČKA ALKEMIJA

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 18.5.2017. (pdf)

Brojke jasenovačkih žrtava oduvijek su bile prijeporne. Njima se za vrijeme komunističkog režima bez ikakve znanstvene podloge i dokaza licitiralo do nevjerojatnih razmjera. To naročito dolazi do izražaja kad se radi o romskim žrtvama. Usporedbom podataka iz teksta Ive Banca „Jasenovac nije mit“ iz 2007. godine i preglednih podataka o broju žrtvama po kategorijama s mrežne stranice Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac mogu se dobiti vrlo zanimljivi rezultati. Treba napomenuti da primjerice Banac navodi da je ukupno 80.022 žrtava,[1] a zbroj navedenih po nacionalnim kategorija je 80.947 tj. za 925 više od navedenog. To pokazuje koliko su uvjerljivi ti podatci. Ukupni broj žrtava naveden u tablici na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac je 83.145,[2] ali taj broj je prije zadnjih promjena u veljači 2017. već bio 83.747, a od tada je narastao na 83.837. Iz usporedbe je vidljivo da je broj žrtava u navedenom razdoblju povećan za 3.143 prema međustanju tj. 3.835 prema trenutnom stanju. Pri tome istovremeno je broj Roma više nego udvostručen (+8.428), broj Hrvata smanjen je za trećinu (-2.064), a znatno je smanjen broj „ostalih“ (-6.328). Broj Srba neznatno je smanjen (-52). Povećanje broja Roma jednako je zbroju smanjenja broja Hrvata i kategorije „ostalih“. Razlika je zanemarivih 0.4%. To znači da je dio Hrvata i skoro 90% „ostalih“ administrativnom alkemijom pretvoren u Rome. Iz ovog primjera vidi se da su sve kategorije, pa tako i „narodnost“, u jasenovačkom popisu vrlo promjenjive – već prema potrebi. To ukazuje na pojavu koja se može opisati teleološkim pojmom analogije urara tj. na inteligentni dizajn, premda bi u ovom slučaju bilo prigodnije reći da se radi o neinteligentnom dizajnu kod kojeg se jedni podaci alkemičarski pretvaraju u druge.

Bijeli cigani – arijevci

Iz dostupnih dokumenata vidljivo je da se termin „Cigan“ nije odnosio na sve Rome već samo na Rome bez stalnog boravka, imovine i zanimanja. Primjerice u prvoj Miletićevoj knjizi navodi se nadopuna Zapoviedi o postupku sa Ciganima iz svibnja 1942. godine.[3] U priloženom tekstu u odgovoru na upit kotarske oblasti u Konjicu objašnjava se tko se ima smatrati Ciganom. Iz Konjica su uputili molbu da im se objasni tko će se smatrati „Ciganom“: „Predlaže se predmet s molbom za uputstva, da li se dotični mogu smatrati u smislu odnosnih propisa kao cigani. Ovijem se izvješćuje da se dotični među ovdašnjim svijetom nazivaju „Ciganima” ali se kao takvi nigdje službeno nevode. Isti su po vjeri Muslimani i poznato je, da su uvijek na izborima kako državnim tako i na samoupravnim glasali sa ostalim Muslimanima-Hrvatima za hrvatske interese i stvari. Imadu stalna boravišta i mnogi od njih posjeduju kuće, zemlju i ostale nekretnine i radom se bave kalajdžijskim zanatom.” Iz Velike župe Hum stigao je prema Miletiću ovaj odgovor:: „Pod imenom „cigani” mogu se smatrati samo cigani nomadi, bez stalnog boravišta i zanimanja, bez imetka naročito nepokretnog uobće bez stalne pripadnosti ljudske zajednice. Stoga se evakuacija može odnositi samo na cigane-nomade.” (Arhiv VII a. NDH, k. 191, reg. br. 1/3). U objašnjenju Ministarstva unutarnjih poslova NDH o rasnoj pripadnosti cigana piše: „Određuje se, da se u tako zvane bijele cigane Muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati arijevcima, stoga se na iste ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene ili koje će se odrediti protiv cigana. Tako zvani bijeli cigani, svi su pripadnici islama, izvršavaju točno vjerske obrede, žene se i udavaju sa ostalim Muslimanima Hrvatima, imadu svoje kuće, a u glavnom su obrtnici, pa se stoga imadu prema odredbi g. Poglavnika smatrati arijevcima.” (Arhiv VII, a. NDH, k. 200-b, reg. br. 23/1). “. Da se ne radi o izoliranom slučaju potvrđuje i sadržaj Naloga Ustaške nadzorne službe župskoj redarstvenoj oblasti Sarajevo iz lipnja 1942. o prikrivanju Roma u kojem se ponovo ističe: “(…) da se nalog ovoga ureda broj 24789/42. ne odnosi na Cigane muslimanske vjere, te Cigane koji imaju stalno boravište i pristojno građansko zanimanje. “.[4] Istu distinkciju među „Ciganima“ može se naći u dopisu logora u Derventi: ” (…) izvješćuje se naslov, da je, kako je to -već i prijie jednom prilikom naglašeno, ovaj logor stao na stajalište, da bi cigane s područja kotara, ma koje oni vjere bili, trebalo odstraniti u radne sabirne logore. Odmah se napominje, da to ne vriedi za sve osobe ciganskog poriekla, jer ima obitelji, čiji su članovi u domobranstvu ili drugim oružanim postrojbama. Inače, obćenito, cigani su i naslovu dobro poznati kao vrlo nesiguran elemenat, nacionalno neopredieljen, sviet sklon ljenčarenju ii lakom načinu života, pa odatle odan švercu.“.[5] Iz priloženog se može vidjeti da u logore nisu upućivani svi Romi, već samo Romi-nomadi bez stalnog prebivališta i kriminalci. I danas u tzv. liberalnom društvu postoje sankcije ako nemate osobnu iskaznicu tj. stalno prebivalište, a zbog skitnje se također može završiti u zatvoru.[6] To znači da se radilo više o društveno-socijalnom i sigurnosnom nego o rasnom motivu za internaciju.

U vremenskoj petlji

Na prijedlog ustaškog tabora u Vitezu u ožujku 1944. godine traži se pomilovanje za 23 logoraša iz Jasenovca.[7] Predloženi za pomilovanje mogu se generalno podijeliti u tri grupe. U najvećoj su Romi kojima je priznato arijevsko pravo: „Svi upisati od tekućeg broja 1. do zaključno 21. su zatočeni u proljeće 1942. godine pošto su se smatrali Ciganima, dok je kasnije njihovim ostalim priznato arievsko pravo te se u buduće smatraju muslimani te kao takvi služe i vojsku. (…)“. U prijedlogu pomilovanja navode se imena 21 logoraša s prezimenima Džafić, Fafulović, Mehić, Musić i Halilović. Jedan s krivotvorenom/nevrijedećom propusnicom za kojeg se iskazuje samilost koja je prema komunističkoj historiografiji nepojmljiva ustašama: „(…) uhićen sa propusnicom koja je navodno jednom korišćena, dok o njemu sve Hrvatske Vlasti u mjestu imaju najbolje podatke o ponašanju, isti je pored toga bolestan i nesposoban za teže poslove“. Ovo pokazuje da su netočni navodi iz komunističkih publikacija da su u logorima ubijani svi bolesni i nemoćni. Treći slučaj je najčudniji ako bi se ravnali prema komunističkoj povijesnoj dogmi. U tom slučaju traži se puštanje na slobodu majke jednog četnika koja je bila u kontaktu sa sinom pripadnikom srpske paravojske smrtnih neprijatelja Hrvata: „(…) majka Božina koji se je odmetnuo u 1941. godini u četnike, za kojeg se danas ništa ne čuje te je kod nje pronađemo nekih stvari koje su po prilici mogle poticati iz Četničkih redova. Ista je žena penzionerka jer joj je davno umrli muž bio drž. Službenik“. Od 23 predložena za pomilovanje iz 1944. godine svi se nalaze na jasenovačkom popisu kao žrtve iz 1942. godine osim Pere Tadi-Barašića (1905., otac Mato), no na popisu je Pero Tadić (1908., otac Todo), ali ne iz općine Vitez, već iz Bosanske Gradiške. Na jasenovačkom popisu nalazi se i jedan Božo Todorović (1920.), ali ne iz Viteza, već iz Teslića. On imenom i prezimenom odgovara sinu u popisu za pomilovanje navedene Jele Todorovi(ć). U ovom slučaju bez detaljnih istraživanja ne može se tvrditi da se radi o četniku za kojeg se 1944. godine nije znalo gdje se nalazi, ali ovo spada u konstantu jasenovačkih slučajnosti. Najviše promjena ima kod navodnih žrtava prezimena Mehić. Neki su umnoženi kao primjerice Bajro Mehić (1909., Omer). To ime se na jasenovačkom popisu pojavljuje kao Bajro Mehić (1909.*, Omer), navodno stradao 1942. godine, u napomenama je alternativna godina rođenja 1918. godine prema podatku iz komunističkog popisa iz 1964. godine i kao Bajro Mehić (1914., Salko) imenjak iz istog sela, ali navodno stradao 1941. godine. Na popisu za pomilovanje je Ahmet Musić (1918., Alaga), a na jasenovačkom popisu kao žrtva je Ahmet Musić (1918.*, Alaga), u napomenama je prezime Husić i godina rođenja 1922. Ahmet Mehić (1922., bez imena otca) iz Krušćice kod Viteza ne spominje na popisu za pomilovanje, ali nalazi se na jasenovačkom popisu i pretpostavka je da bi se moglo raditi o Ahmetu Musiću kojem je prezime promijenjeno u Mehić. Na jasenovačkom popisu je i Adem Husić (1926.*, Suljo), Rom iz okolice Bosanske Gradiške, ali kod njega u napomenama piše da je rođen 1916. godine. Osim toga navodi se da je Hrvat i Musliman, da je stradao 1944.*, ali i 1941. i 1945. godine, a kao mjesto smrti se navode i Stara Gradiška* i Jasenovac. Tolika količina različitih podataka obično je indikator manipulacije podatcima. Zanimljivo da na popisu pomilovanih nema Šehide Mehić, ali na jasenovačkom popisu su dvije Šehide Mehić, kod obje se navodi isto ime otca Alaga, jedna je iz Kruščice kod Viteza, rođena 1913.* godine, a prema napomenama 1916. godine, a druga je iz Viteza, rođena 1916. godine pa se može reći da se u ovom slučaju radi o istoj osobi, a upitno je radi li se i o žrtvi. Planika Džafić (oko 1882., Ibro) nalazi se na jasenovačkom popisu kao Planika Džafić (1884., Ibrahim), no vjerojatno i kao Plana Džafić (1890., Huso), ali iz Bijelog Bučja u susjednoj općini Travnik. Još je nekoliko Džafića kod kojih se navodi da su iz Krušćice kod Viteza i iz Bijelog Bučja kod Travnika. Primjerice na popisu za pomilovanje su Ramiza Džafić (1936., Mustafa) i njezina neimenovana sestra rođena 1940. godine, a u jasenovačkom popisu se osim Ramize (1936., Mustafa) kod koje u napomenama piše da je iz Bijelog Bučja kod Travnika i NN-djeteta Džafić (1940., Mustafa), nalazi i Hasiba Džafić (1940., Mustafa) iz Bijelog Bučja. Pretpostavka je da se radi o istom djetetu dva puta upisanom na jasenovački popis kao žrtva iz 1942. godine, premda se nalazi na popisu za puštanje iz logora iz 1944. godine. Kod Tahira Halilovića s popisa za pomilovanje se u napomenama jasenovačkog popisa navodi da je žena imenom Tahira. Četnička majka Jela Todorovi (oko 1875.) iz Tolovića se u jasenovačkom popisu nalazi kao Jela Todorović (1892., Pero) iz Tolovića, stradala navodno 1942. godine u Staroj Gradiški, a u napomenama se navodi prezime Todorovi. Koincidentno u jasenovačkom popisu je još jedna Jela Todorović (1912.*, bez imena otca) navodno iz Pakraca, također stradala 1942. godine u Staroj Gradiški. Naravno, ne može se znati jesu li svi ili neki navedeni na popisu za pomilovanje bili živi 1944. godine, međutim netko je morao tražiti pomilovanje za njih. Vjerojatno se aktivno angažirala i rodbina jer se u gore citiranom dopisu jasno navodi „da je njihovim ostalim priznato arievsko pravo“, a temeljem toga i njima tj. interniranima. Znači za pretpostaviti je da je rodbina imala i neke kontakte s navednima. Postojala je mogućnost slanja paketa u logore i dopisnica u logor, ali i iz logora. To znači da bi rodbina ili nadležni iz općine Vitez od 1942. do 1944. godine mogli saznati tko je od navedenih na popisu živ, stoga je mala vjerojatnost da su baš svi stradali u Jasenovcu i to iste godine kad su tamo i upućeni. Znakovito je da se u dopisu kao olakšavajuća okolnost kod jednog od predloženih za pomilovanje navodi da je bolestan i nesposoban za teže poslove. To implicira da je navedeni u to vrijeme tj. 1944. godine bio živ, svakako da nije ubijen 1942. godine i da je bio na prinudnom radu tj. u radnom logoru. Također to znači da bolesni u Jasenovcu nisu odmah smaknuti kako poučava komunistička historiografija. Zanimljiva je jedna pravilnost glede jasenovačkog popisa. Primjerice, ako se neka imena nalaze na popisu krojača iz 1942. godine, bit će navedeni kao žrtve iz 1942. godine. Isti je slučaj i s popisima za pomilovanja. Takva pravilnost je naravno sumnjiva. Još je sumnjivije ako je netko dobivao pakete 1944. godine, a navodno je stradao godinama prije toga. Takve vremenske petlje su dobar indikator manipulacije podatcima. Svi ovi podaci su iz komunističkih knjiga koje su trebale dati optužujuće dokaze o logoru Jasenovac. Ako su ovo optužujući dokazi, kako li su tek morali izgledati oslobađajući.

Zagrebački Romi

U prvoj Miletićevoj knjizi o Jasenovcu nalazi se dopis Kriminalnog odsjeka Redarstvene oblasti za grad Zagreb od 28. svibnja 1942. godine s popisom 69 Roma iz okolice Zagreba upućenih u sabirni i radni logor Jasenovac.[8] Ako se radi o kriminalnom odsjeku, to ukazuje da su vjerojatno i motivi za slanje u Jasenovac kriminalne aktivnosti, a ne politka ili rasa. Iz podataka je vidljivo da se radi o muškarcima. Nema žena premda ih je čak 42 oženjenih. Velika većina je između 18 i 50 godina starosti (70%). Prosjek starosti je 33 godine. To znači da se radi muškarcima koji su potencijalno najbolja radna snaga. Treba se reći da se taj dopis tek mora znanstveno verificirati jer na tom dopisu je 14 parova istih imena i prezimena i istih ili vrlo sličnih godina rođenja. To znači da je 40% svih imena s dopisa diskutabilno. Možda se radi o koincidenciji, ali mora se provjeriti radi li se o vjerodostojnom ili možda fabricirianom dokumentu. U ovom istraživanju to nije rađeno, već je napravljena usporedba imena i prezimena iz dopisa i podataka s jasenovačkog popisa. Prema toj analizi 69 imena iz dopisa o upućivanju zagrebačkih Roma u Jasenovac ima čak 922 ekvivalentna imena i prezimena samo među Romima u jasenovačkom popisu. To je oko 6% svih Roma s jasenovačkog popisa. Na priloženim dijagramima A i B vide se znakovita odstupanja u oko trećini svih ekvivalentnih slučajeva. Godine rođenja također značajno odstupaju od trenda i to prema dizajnerskom modelu (dijagrami C i D.) To implicira potencijalnu značajnu manipulaciju podatcima. Nekoliko imena iz dopisa nije na jasenovačkom popisu. To znači da ili su podaci toliko izmijenjeni da se ne može sa sigurnošću utvrditi podudarnost podataka ili to znači da nisu svi ubijeni u Jasenovcu. U oba slučaja i dopis i jasenovački popis su diskutabilni.

U dopisu se navodi Ivan Kovačević (1901., Sveta Klara), a u jasenovačkom popisu najsličniji mu je Ivan Kovačević (1897.*, Otočec Zaprudski kod Zagreba), kod kojeg se u napomenama navodi alternativna godina rođenja 1902. i Sveta Klara. Kao izvor tih podataka navodi se komunistički popis iz 1964. godine. U mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se i Ivan Kovačević (1904.*, Kerestinec kod Svete Nedelje), a u napomenama se navodi mjesto Klara (kod Zagreba), godina rođenja 1902. i godina smrti 1941. Izvor tih podataka su knjiga Narcise Lengel-Krizman i projekt Dotršćina. Lengel-Krizman je autorica knjige o genocidu nad Romima i recenzentica Miletićevih knjiga o Jasenovcu, a projekt Dotršćina je komunistički projekt iz 1980-ih. U slučaju Ivana Kovačevića razvidno je da se kao žrtva dva puta navodi ista osoba, a u jednom slučaju je prema „respektabilnim“ izvorima stradala i godinu prije nego je upućena u logor. Nije tu kraj. U jasenovačkom popisu nalazi se još jedan Rom Ivan Kovačević rođen 1909. godine, navodno iz okolice Jastrebarskog. Sličnost podataka izaziva sumnju da se u sva tri slučaja radi o istoj navodnoj žrtvi. Prema dopisu Antun Lakatoš (1905., Zagreb) nema u potpunosti podudarnog ekvialenta u jasenovačkom popisu, ali u popisu postoje dva vrlo slična imenjaka. Prema podacima nisu iz Zagreba, već iz Lazine Čičke kod Velike Gorice. Kod obojice je navedeno isto ime otca Stjepan. Razlika je jedino u navedenim godinama rođenja 1906.* tj. prema napomenama 1918., a kod drugog je navedeno da je rođen 1918. godine. Razlike u podacima ove dvije navodne žrtve proizlaze iz različitih izvora podataka. Naravno nije to sve, ali nema smisla navoditi sve nesukladnosti u podatcima, ipak treba spomenuti da u jasenovačkom popisu postoji i Antonija Lakatoš (1920., Novo Čiče kod Velike Gorice). Prema imenu otca (Stjepan) mogla bi biti sestra Antuna Lakatoša ili samo njegov ženski klon, a Antun Lakatoš je klon jednog drugog Antuna Lakatoša. Uglavnom kao da se radi o zapletu iz zemlje iza čarobnog ogledala. Svi elementi su tu pa i demoni i tamnice. Kod Branka i Đure Lakatoša iz dopisa i s jasenovačkog popisa navedeni podatci su slični, ali u napomenama se kod obojice navodi podatak Resnička Trnava, koji se u dopisu navodi kod nekih drugih, ali ne i kod njih. Znači i tu je došlo do manipulacije podatcima. U dopisu se nalazi Janko Lakatoš (1911., Resnička Trnava), a u jasenovačkom popisu najbliži je Janko Lakatoš (1905.*/alternativno 1907. i 1912.) iz Zagreba, a u napomenama se navodi Resnička Trnava. To ponovno ukazuje na višestruku manipulaciju podacima o broju žrtava. Naravno postoji još jedan Janko Lakatoš (1915., Novo Čiče kod Velike Gorice) i očekivano kao i kod Antuna Lakatoša i ovdje postoji ženska inačica žrtve u formi Jana Lakatoš iz Lazine Čičke kod Velike Gorice. Iste stvari i nesukladnosti ponavljaju se i kod Josipa, Joška, Milana, Petra i tri Stjepana Lakatoša te kod Branka i Milana Malekovića. Nema smisla navoditi sve detalje, ali principi su isti kao i kod navedenih. Neki od 38 jasenovačkih ekvivalenata Milana Šajnovića iz dopisa su i četvorica Mile Šajinovića. Moglo bi se reći da se radi o dva dvostruko isprepletena para. Po dvojica su istih godina rođenja 1928. i 1930. godine, ali u oba slučaja ne iz istog, već iz dva obližnja sela kod Karlovca Skakavca i Cerovca Tušilovačkog. Imena očeva kod rođenih 1928. godine se razlikuju samo na pjesničkoj razini Baro/Bara. Možda se u drugom slučaju radi o prividu ženskog imena. Kod rođenih 1930. godine imena očeva su Janko i Mara. U drugom slučaju se također umjesto očeva navodi žensko ime s jasnom asocijacijom Bara/Mara. Kad se pogledaju parovi prema lokaciji, navodne žrtve iz Cerovca Tušilovačkog su prema napomenama Srbi, a oni iz Skakavca Hrvati. Glavna razlika u ova četiri slučaja su izvori podataka. Razlike između ovih navodnih četiriju slučaja su takve da se može zaključiti da ih suštinski i nema i da se radi o jednom izvornom podatku, a i njegova validnost je upitna.

Kod najbrojnijih Nikolića iz dopisa situacija je još složenija. Kako je Nikolić često prezime, tako ima i više imenjaka i imenjakinja u jasenovačkom popisu. Više imenjaka znači i više čudnih podataka u jasenovačkom popisu. Da navedemo samo neke izabrane iz kategorije romske narodnosti. Uz četiri Aleksa i jednog Aleksandra (u napomenama je naveden kao Aleksa) nalazi se i jedan Aseksandar (sic!) vrlo slične godine rođenja kao i Aleksandar. Taj podatak je vjerojatno jasenovačkim kustosima vjerodostojan. Kod dvoje Aleksa rođenih 1927. i 1928. godine ne navodi se ime otca, a bitna je razlika da je jedno navodno žensko, a drugo muško. Uz brojne navodne jasenovačke žrtve imena Branko i Branka nalaze se i dvije Brenke. Ove „dvije“ Brenke Nikolić rođene su 1914. i 1915. godine. Dvije Branke Nikolić su bez godine rođenja i imena otca, a jedina razlika je da je jedna navodno iz Zagreba, a druga navodno iz sela Odra kod Zagreba. Kod dvojice Branka Nikolića isto je ime otca Stevo i mjesto rođenja Tovarnik, a jedina neznatna razlika je godina rođenja 1939. i 1941. Sličan slučaj su Joso i Josip Nikolić, ne navodi im se ime otca, a rođeni su 1897. i 1898. godine, samo je jedan navodno iz Zagreba, a drugi iz obližnje Odre. Podatci za obje navodne žrtve su iz po tri ista izvora. To su komunistički popis iz 1964. godine, komunistički projekt Dotršina iz 1980-ih i knjiga Narcise Lengel-Krizman iz 2003. godine. Po navedenom se može zaključiti da se diskutabilne i umnožene žrtve samo prepisuju. Poznat je propagandni obrazac prema kojem se ponavljanjem neistina pokušava kreirati „istina“. U dopisu su navedena četvorica imenom Đuro Nikolić. Samo jedan ima sličnog ekvivalenta u jasenovačkom popisu, ali taj manjak kvalitete nadoknađen je kvantitetom pa u jasenovačkom popisu ima 60 različitih Roma imenom i prezimenom Đuro Nikolić i još 14 Đurana, Đorđa, Đurđi i Đurđijana. Po troje ih je navodno stradalo 1941. i 1943. godine, a svi ostali navodno 1942. godine. Među gomilom Đura ima ih koji se razlikuju manje od blizanaca. Primjerice dvojica su s ovim podatcima: Đuro Nikolić, sinovi Đure, rođeni 1898.*, Romi iz Donjeg Miholjca stradali u Jasenovcu 1942. godine. Jedina razlika je da je u jednom slučaju navedeno selo Golinci, a u drugom Radikovci. Radi se o selima međusobno udaljenim oko 4 kilometra. Jedan od zanimljivih parova su Stevica i Stevka Nikolić, oboje rođeni 1938., iz Babine Grede, oboje bez navedenog imena otca. Stevica je Rom, a Stevka je navedena kao Romkinja. Bez nepotpunih podataka ne može se tvrditi radi li se recimo o klonovima ili blizancima. Kao da je vladala epidemija blizanaca. Isti slučaj su „dvojica“ navodnih romskih žrtava imenom Tomo Nikolić iz Cubinca kod Križevaca. Uglavnom sve je isto osim što kod jednog nema imena otca, a kod drugog se navodi ime Banjo. Dvije Zlatice Nikolić iz Tenje kod Osijeka naizgled se razlikuju samo u godini rođenja 1924.* i 1927.*, ali kod „starije“ se u napomenama navodi i alternativna godina rođenja 1927. godine, a kod obje se navodi i da su Srpkinje. Znači da među njima nema nikakve razlike. U jasenovačkom popisu kao imenjaci Pere Nikolića iz dopisa nalaze se zanimljivi parovi Pero i Petar Nikolić, obojici je otac Mlađo, iz Soljana su kod Vrbanje, a razlika je da je jedan rođen 1933., a drugi 1934. godine. Kod Pere i Pere Nikolića iz Bošnjaka čiji se otac tj. očevi također zovu Pero nema čak niti takvih sitnih razlika u godini rođenja jer su obojica rođeni 1938. godine. Jedina razlika u ovom slučaju su dijelom različiti izvori podataka. To su tipični klonovi kakvih još ima u jasenovačkom popisu i nakon micanja 14.000 takvih slučajeva. Kod dvojice Nikole Nikolića otac se zove Miško, rođeni su 1901. i 1903.* godine, ali u napomenama se navodi 1901. godina pa je jedina razlika da je jedan iz Zagreba, a drugi iz Feričanaca. Međutim u ovom slučaju moglo bi se raditi i o nečem puno važnijem. Kod Nikole Nikolića navodno iz Feričanaca u napomenama se navodi i Tenja. Tenja kod Osijeka je bio sabirni logor, a u Feričancima je bilo kažnjeničko poljoprivredno dobro pa bi se u ovom slučaju moglo raditi ne o mjestima rođenja, već o mjestima boravka za vrijeme Drugog svjetskog rata. To opet implicira da Romi iz Zagreba nakon upućivanja u Jasenovac nisu promptno smaknuti, već su bili upućeni na rad u druge logore. Kad se pogledaju imena očeva navodnih žrtava s jasenovačkog popisa ekvivalentnih imenima Roma deportiranim iz Zagreba kao što su primjerice Jeca, Mećo ili Pican* prve asocijacije su dvojake, ali nisu za javnu objavu.

U tri Miletićeve knjige poimenično se navodi 90 Roma navodno upućenih u Jasenovac i 299 imena Roma koje se „ima za otpremiti“ iz Rajlovca u logor. Uz to navodi se broj od 21 Roma iz sjeveroistočnog Srijema (Novi Karlovci, Surduk, Belegiš) upućenih u Jasenovac 1943. godine i još 400 Roma iz Zemuna koje se planira poslati u Jasenovac 1942. godine zbog opasnosti da se priključe pobunjenicima.[9] To je ukupno 389 Roma navedenih poimenično, pri čemu treba naglasiti da ih kod 299 piše da ih se tek planira poslati u Jasenovac.[10] Od 90 poimenično navedenih Roma njih 69 su muškaraci upućeni u Jasenovac od Kriminalnog odsjeka Redarstva, a za 21 Roma iz Viteza od ustaškog tabora traži se pomilovanje i puštanje iz logora. Još 421 Rom se navodi u brojkama. To je sveukupno 810 Roma prema popisima koje je do 1987. godine objavio Miletić u tri svoje knjižurine o logoru Jasenovac. Treba ponoviti da za 299 Roma iz Rajlovca nije jasno jesu li uopće upućeni u logor, a za 400 Roma iz Zemuna je vrlo čudno da nisu upućeni u obližnji logor Sajmište ili sabirni logor u Tenju kod Osijeka umjesto navodno u daleki Jasenovac. Ako ih se htjelo likvidirati, to se moglo jednostavnije izvesti slanjem u nekoliko kilometara udaljeni logor smrti Sajmište kod Zemuna, a ne organiziranjem transporta u nekoliko stotina kilometara udaljeni Jasenovac. Kao razlog da ih se uputi u logor navedena je bojazan da se žele priključiti pobunjenicima pa bi motiv za slanje u daleki Jasenovac mogao biti da ih se željelo internirati što dalje od ugroženog područja. To je isti princip koji je u Drugom svjetskom ratu koristila demokratska američka vlast za Amerikance japanskog podrijetla. Oni su američkoj vlasti bili nepouzdan element i silom su otjerani iz svojih domova i internirani u logore.[11] Malo je vjerojatno da ima više podataka o Romima upućenim u Jasenovac jer i sam Miletić navodi: „vrlo malo je evidentiranih Cigana — samo nekoliko stotina (…)“.[12] Ostali izvori kao što je Lukićeva[13] knjiga uglavnom samo prepisuju iz drugih izvora ponajviše iz notorno nepouzdanog komunističkog popisa iz 1964. godine. Jedini novi izvor za nekoliko stotina imena navodnih romskih žrtava je knjiga N. Lengel-Krizman.[14] O uvjerljivosti tih i takvih podataka biti će više riječi u posebnom tekstu. U tekstu je pokazano kako se i pomilovani mogu naći na popisu žrtava te kako se od nekoliko desetaka imena može kreirati nekoliko stotina imena žrtava. U komunizmu je sve relativno pa tako i istina. Da bi istina postala relativna, sve mora postati relativno pa tako i slijed događaja tj. vrijeme. To nam je poznato još iz tzv. Francuske revolucije kad je uveden revolucionarni kalendar koji je počeo onog trena kad je pala prva glava odrezana giljotinom. Tako i partizanski kalendar i povijest počinju od hrvatskih djevojčica s pletenicama koje su komunisti-antifašisti žive zabetonirali u rudniku Huda jama. U komunističkom mentalnom sklopu sasvim je normalno da netko pomilovan 1944. godine može biti mrtav već 1942. godine. Kad bi to bilo moguće, to bi značilo da je vlast koja daje pomilovanja već davno mrtvima nespretna i nesposobna pa kao takva sigurno nije sposobna sustavno poubijati desetke ili stotine tisuća ljudi. Drugo i jednostavnije objašnjenje za vremenske petlje je da su komunistički alkemičari izmišljali žrtve, a ti neprovjereni podaci se nekritički koriste i danas.

Iako je u ovom kao i u više prethodnih članaka navedeno mnogo zabrinjavajućih nepravilnosti u odnosu na stvarne podatke, činjenica koja je možda zanimljivija od samih nepravilnosti je ta da se spomenute nepravilnosti moglo relativno lako prepoznati. To samo opet pokazuje već više puta dokazanu i u forenzici korištenu činjenicu da u ljudskom ponašanju nema slučajnosti te da se svako fabriciranje ili analogija urara može prepoznati po pravilnosti. Još jasniji primjeri za ove slučajeve bit će dani u nekim od sljedećih članaka.

BILJEŠKE:

[1]              http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/3801/svijet/jasenovac-nije-mit Izvor: Svjetlo riječi (veljača 2007.)

[2]              http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284

[3]              Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1986., Dokument br. 102

[4]              Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1986., Dokument br. 111

[5]              Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1987., Dokument br. 144.

[6]              https://www.zakon.hr/z/279/Zakon-o-prekršajima-protiv-javnog-reda-i-mira Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira NN 5/90, 30/90, 47/90, 29/94 Član 11. Tko se odaje skitnji ili prosjačenju kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.

[7]              Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1987., Dokument br. 180.

[8]              Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1986., Dokument br. 103

[9]              Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1986., Dokument br. 104

[10]            Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac. 1987., Dokument br. 21.

[11]            https://en.wikipedia.org/wiki/Internment_of_Japanese_Americans

[12]            Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1987. Pogovor str. 701 (pdf)

[13]            Dragoje Lukić, Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka, GrafoMark i Muzej žrtava genocida, Beograd – Banja Luka, 2000.

[14]            Narcisa Lengel Krizman, Genocid nad Romima 1941-1945, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac – Zagreb, 2003.

POVODOM STO ŠEZDESETE OBLJETNICE SMRTI HRVATSKOG FRANJEVCA IVANA FRANJE JUKIĆA

Piše: Želimir Marić

“I doista velike su nezgode po Bosni putovati; zimi se ne može, veliki snjegovi i smetovi ne dadu proći; u jesen i u pramaljeće velika blata i rijeke bez mostova; najljepše je ljeto, al pritom i najstrašivije zbog ajduka, koji glavne putove čuvaju, i putnike uznemiruju. Rodoljubac pri svim tim nezgodama i opet usuđuje se.

I. F. Jukić, Sabrana djela I, str. 67.

Tko upravo danas ode do Beča obilaziti znamenitosti tog grada, pa navrati i do groba slavnog Wolfganga Amadeusa Mozarta na Sankt Marxer Friedhof, groblju Sankt Marx – nadomak bogato ukrašenog Mozartovog nadgrobnog spomenika, moći će vidjeti i jedan skromni nadgrobni kamen sa imenom: Ivan fra Frano Jukić i s datumom smrti: 20.V.1857.

Danas se navršava sto šezdeset godina od kako je u Beču umro Ivan Franjo Jukić, za kojeg fra Ignacije Gavran kaže: “Među bosanskim franjevcima XIX stoljeća kao najveći izdiže se lik Ivana fra Frane Jukića. Živio je kratko: kad je 1857. umro, nije bio navršio ni 39 godina. U dvanaest godina što ih je – nakon studija – proveo u Bosni, udario je temelj novijem kulturnom radu u ovoj pokrajini i što se dalje u vremenu od njega odmičemo, to nam njegova pojava izgleda svjetlija i veća.” [1]

Zanimljivo je da ta dva čovjeka tanane i temperamentne duše, Mozart i Jukić, koji su živjeli intenzivno svaki na svoj način i u svojoj sredini, koji su umrli u sličnoj dobi, jedan u trideset petoj, a drugi u trideset osmoj godini života, koji su pokopani u zajedničku grobnicu – dakle da oni tu sada miruju jedan do drugog, u sjeni drveća bečkog groblja, u mirisu jorgovana.

Tko bi možda pomislio da je sudbina ove dvojice ljudi tragična i tužna, kako to na prvi pogled izgleda, promijenit će mišljenje, spoznat će možda djelić istine o smislu životne radosti onkraj svih patnji –  posluša li Mozartovu glazbu, ili pročita li narodnu pjesmu zapisanu Jukićevim perom:

“Ja nepievam da je vama liepo,

Niti bratjo, što je meni drago.

Već ja pjevam da se veselimo.” [3]

O zadnjim danima Ivana Franje Jukića čitamo: “Strossmayer moli da mu se izda putnica za Beč radi liječenja. Premješta ga u bosanski seminar u Đakovu, odakle se javlja Martiću krajem ožujka 1857: ‘Evo će naskoro biti po godine da se bolestan sve jednako po postelji prevrćem. Ozdraviti se ne more, umrijeti se ne da. Istina da mi je sad nešto bolje nego je bilo zimus, kad sam bio i svetootajstvom umirućih proviđen, ali pri tome još sv. Mise ne mogu govoriti. Ako mi ikoliko bude bolje, moraću ići u Peštu ol u Beč da tražim ljekarsku pomoć, ako se pomoći može.’ Putnica je izdana trinaestog travnja 1857. Koncem mjeseca jevljeno je Informacionom birou da svećenik Jukić stiže u Beč. Operiran je sedamnaestog svibnja. U bolnici ga obišao Storssmayer. Radovao se ozdravljenju. Preminuo je dvadesetog svibnja, treći dan po operaciji. Pokopan u zajedničku grobnicu, 22. 5. 1857, s tridesetak mrtvaca, na bečkom groblju Marxerfriedhof. Zagrebačke, ljubljanske i praške novine zabilježile su smrt ‘proslavljenog spisatelja i vrlog rodoljuba’. Nestao je čovjek čiji je kratki život bio ispunjen djelatnošću koja se rijetko sreće u našim krajevima.” [2]

Ovdje prenosimo možda najljepše sažet opis života i lika Ivana Franje Jukića iz pera nekadašnjeg provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Ignacija Gavrana:

1. Rodio se u Banjaluci 1818, u gradskoj obitelji, od oca zlatara i Klare r. Jurić. Njegov župnik fra Franjo Sitnić naučio ga je čitanju i pisanju a ponešto i latinskom jeziku pa ga onda poslao u fojnički samostan, gdje je svršio tadašnje gimnazijske nauke i 1833. stupio u franjevački red. Iza toga bio je 1835. poslan u Zagreb da nastavi studij a 1837. u Ugarsku, u grad Veszprem, da uči teologiju. Pri kraju studija (1840) on se zaputio s još trojicom drugova u Bosnu s namjerom da tamo dignu ustanak, ali su ih – na sreću – stariji svećenici od toga odvratili a poglavari – da ih zaštite – poslali izvan Bosne, Jukića i Baltića u Dubrovnik, da tamo dovrše studij. Kao mlad svećenik, koncem 1840, određen je u fojnički samostan za kapelana. 1848. postao je kapelan u Varcaru (današnjem Mr konjić-Gradu). Uz tu službu on se usput bavio proučavanjem te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. Još dok je kao učenik bio u Zagrebu, svom se dušom zagrijao za ilirski pokret i dao se na to da Bosnu prosvijetli i da svom narodu, koji je čamio u ropstvu, pomogne.

Tadašnje nevolje bosanskih kršćana dolazile su od domaćih begova i aga, od domaćeg podmitljivog suda i činovništva, a ne od sultana. Turski carevi su u 19. st. željeli obnoviti carstvo i pružiti svim podanicima jednakost pred zakonom, ali su njihove odredbe u Bosni domaći ljudi izigrali pa su one ostale samo na papiru. Bosanski su velikaši čak dizali i bune protiv svoje vrhovne uprave. Sultan je na to (1850) poslao poturčenjaka Omer-pašu Latasa (1806–1871), bivšeg Mihajla Latasa iz Like, s velikim ovlastima, da prisili Bosnu na novo uređenje. Omer je s dobrom vojskom vojnički uspješno suzbio pobunjene Bosance a onda ih bez milosti ponizio, posmicao ili ih poslao u Carigrad. S početka je Jukić mislio da Omer-paša svojim vojevanjem protiv bosanskih moćnika ide za tim da stvori uvjete za jednakost i blagostanje ove pokrajine pa je u njemu gledao i slavio osloboditelja i prijatelja. Lukavi je paša, međutim, iskoristio Jukićevo povjerenje, a kasnije, kad su protivnici optužili samog Omer-pašu da šuruje s kršćanima i teži da se odmetne od sultana, hladnokrvno je žrtvovao i Jukića i mnoge druge kršćane: lažno je optužio svog nekadašnjeg prijatelja, držao ga tri i po mjeseca u zatvoru u Sarajevu a onda ga, 1852, bolesna otpremio u Carigard. I tamo je proveo 25 dana u tamnici, dok ga nisu fra Filip Pašalić i Antun Mihanović (pjesnik hrvatske himne) nekako odatle izbavili. Spriječen mu je otada povratak u Bosnu pa je boravio kao kapelan u blizini Đakova. Iscrpljen naporima i zlostavljanjem i teško bolestan, podvrgao se operaciji kamenca i uskoro iza toga podlegao. Pokopan je u zajedničku grobnicu u Beču 1857, prije 130 godina.

Bio je uman i – prema uvjetima svog školovanja – neobično obrazovan. Bio je (a to nije manje važno) neumorno radin i beskrajno oduševljen za ono što mu je na srcu ležalo kao glavno, kao cilj života: dobro svog naroda, napose u Bosni. Po naravi žestok a po osjećaju plemenit, on se nepokole bio borio za postavljeni cilj, nije znao za uzmak, niti se mirio s čekanjem, opreznošću, bojažljivošću. Odatle i njegova tragična sudbina!

 2. Ali, odatle proistječe i njegovo veliko djelo! On je pored svoje svećeničke službe, bio učenjak i plodan pisac, sakupljač narodnih umotvorina, narodni prosvjetitelj i učitelj, te javni društveni radnik. Ono što ga osobito ističe jest da je u svemu tome u svom vijeku bio prvi u Bosni.

Od njega potječe prvi zemljopis i prva povijest Bosne (1851). Zemljopis je pisao iz vlastitog zapažanja, tegobno sam prevaljujući ondašnje besputne krajeve ili se služeći pouzdanim izvještajima. Nije imao nikakvih pomagala pa je udaljenosti od mjesta do mjesta određivao satima hoda. Pa ipak, njegovi su podaci pouzdani a danas oni su nam dragocjeni, jer nam govore o stanju kakvo je bilo prije 140 godina. I povijest je pisao prema vrelima, kojih je u ono doba bilo malo objavljenih. O njegovu trudu izrazio se poznati hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić pohvalno i s priznanjem.

Njegovi putopisi predstavljaju sažete prikaze vlastitog doživljavanja: otvoreno oko za ljepote prirode i kulturne i društvene znamenitosti, budna pažnja, duhovito pričanje, koje ima i književni čar a ne priopćuje samo podatke.

On je bio strastven sakupljač narodnih umotvorina i osobno ali i oduševljavajući druge za taj posao. Najznamenitije su njegove posmrtno izašle Narodne pjesme. Izdat je samo I svezak (1858), a drugi se je negdje izgubio pa nije ni tiskan. Jedan od najvećih znalaca naše narodne pjesme Matija Murko veli da Jukićeve idu među najbolje. Nije uzalud ta njegova zbirka bila u Bosni silno omiljena i dugo vremena najčitanija knjiga; u Bosni je često zovu »Tomićke«, prema glavnom junaku. Osim pjesama, skupljao je i pripovijetke, poslovice, zagonetke – sve dragocjeno blago koje bi, da nije tada zabilje ženo, dijelom nepovratno propalo.

On je htio organizirati bosansko književno društvo »Kolo bosansko« ali je ta zamisao propala: nije za to dobio odobrenja. Ipak, uporan kakav je bio, ostvario je jedan dio te zamisli, jer je počeo izdavati prvi bosanski časopis »Bosanski prijatelj« (1850, 1851, 1861). U stvari, on nije bio samo njegov urednik nego gotovo i jedini pisac. I taj časopis, iako prvi u Bosni, stoji na znatnoj visini pa se može mjeriti s drugim ondašnjim časopisima kod nas.

Jukić spada među najznačajnije organizatore školstva u Bosni, u 19. st. Sam je osnovao tri pučke škole (u Fojnici, Docu, Varcaru) a za mnoge dao je poticaje drugim franjevcima da ih osnuju. Brinuo se da se za njih dobave potrebne knjige pa je i sam napisao Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga a smislio je i način kako se mogu istovremeno poučavati djeca različita znanja i uzrasta. Sam je bio, uz svoje kapelanske dužnosti, učitelj u Varcaru. Zamislio je da se škole zavedu u svako veće naselje u Bosni i da se stvori novčana podloga za njihovo uzdržavanje pa je i sam u tom prednjačio. Škole je smatrao najkorisnijim zalogom budućnosti.

3. Ako bismo željeli, kao u kakvom žarištu, vidjeti što je Jukić mislio i osjećao, dovoljno bi bilo promotriti njegove »Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini«, dodate njegovom Zemljopisu i poviestnici Bosne. Tu je on, u 28 točaka, stavio što treba u Bosni popraviti, da se kršćani, dotjerani do krajnjeg siromaštva ili ne isele, ili ne poskapaju od gladi, te što treba učiniti da im se vrati ljudsko dostojanstvo i građan ska zaštita, da im se dadne od Boga data i od cara priznata sloboda.

Evo, sasvim sažeto, tih točaka!

  • »Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani!« (t. 1). Ta točka sažimlje ustvari sve druge i poziva se na jednakost, koju je car proglasio 1839. ali je kršćanin u Bosni i dalje ostao parija ili rob, a ne ponosna, drugima ravnopravna osoba.
  • Iz toga slijedi zahtjev da se kršćani zaštite pred sudom, koji je (kako se vidi iz Jukićevih primjera) često bio ruganje pravdi (t. 2, 3, 20).
  • Porezi, razne dažbine i globe trli su preko mjere kršćane pa Jukić traži sada da oporezivanje bude jednako za »Turke« i kršćane, da kršćani svoje poreze sami kupe i predaju ih veziru, da se ukine harač a državna desetina uračuna u porez, da se ukine begluk (besplatni rad begovima) (t. 4, 5, 6, 8).
  • Traži se osobna zaštićenost kmeta, da ga gospodar ne diže samovoljno sa zemlje (t. 10) i da trgovina i svi zanati, te služba u vojsci, budu i kršćanima pristupačni (t. 24 i 7). Traži se nadalje sloboda u vjerskim stvarima (t. 15, 16, 17), sloboda zbora i dogovora (t. 27), sloboda iseljavanja (t. 28).
  • Prema Jukiću, država treba da preuzme na sebe javne obveze: da plaća činovnike (a ne da se ovi naplaćuju mitom i globama), da popravlja putove i mostove, da uvodi pošte i ostale slične ustanove, neophodne za procvat trgovine i zanata, da plaća učitelje, da podmiruje trošak transporta vojske i premještanja državnih činovnika, da uvede državnu tiskaru i za kršćane, da daje državne stipendije i kršćanskim učenicima (t. 21, 13, 18, 12, 14, 19).
  • Državne naredbe treba da se izdaju na narodnom jeziku, jer ni bosanski muslimani (izuzev rijetkih pojedinaca) ne razumiju turski; zemaljski prihodi i troškovi treba da se javno saopće narodu (t. 26, 25).

Sve je to Jukić popratio svojim »izjašnjemjima«, u kojima pokazuje kakva je bila tadašnja bosanska stvarnost, kad vezir presudi da »jedan Turčin više znade nego hiljadu Vlaha«; tobožnji prisjednici-kršćani u sudu služili su ne za to da zaštite kršćansku stranku od sučeve samovolje nego da Turcima do nose vatru za čibuke ili im dodaju kafu; kad se donosi odluka, onda ih istjeraju: »Na dvor, lipo vi krste, ovo je zemlja turska, ne kuca ovdje još zvono, već se turski ezan uči!«

Ono što zadivljuje čovjeka jest Jukićeva hrabrost. On veli da bi se hiljade ljudi potpisalo na ove »želje i molbe«, »ali ne smije! Mi smo više putah tamo do Vašeg (sultanovog) prestolja slali naše ljude, koji su većom stranom od mjestnih vezira poubijani«. Sada Jukić sam, samcat, upućuje te molbe preko stranih predstavništava sultanu. On jasno pretpostavlja da prava država nije organizacija za pljačku i nasilje nad vlastitim građanima nego treba da im služi. Ovi smioni zahtjevi bili su jedan od velikih razloga njegove tragične sudbine: da bude bačen u tamnicu i prognan iz vlastite zemlje i da propati teške muke, koje je opisao u svom dirljivom i lijepom Putovanju iz Sarajeva u Carigrad. Jukić je svjestan da je slobodan čovjek pa se tako uspravno i dostojanstveno i drži pred svakim – i pred austrijskim, i turskim, i crkvenim vlastima. Tako je u biti postupio i njegov junak Mijat Tomić ali preko mušice na puški; nasuprot tome, Jukić je goloruk, oboružan samo svojim uvjerenjem, stao pred predstavnike moći i u Bosni, i u Carigradu, i tražio ljudska prava za svoj narod.

Bilo je mnogo pristalica ilirskog (narodnog) pokreta, ali je Jukićev rad možda najsvestraniji, njegov zanos najčišći, njegovo svjedočenje životom za vlastito uvjerenje najneospornije i izaziva duboko poštovanje.” [4]

Zaključimo ovo naše prisjećanje na Ivana Franju Jukića, čovjeka koji stoji na početcima hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini, napravivši luk do današnjeg dana, gdje vremena nisu postala puno bolja, a gdje današnji sarajevski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić veli:

“Jedne godine nalazio sam se u Rimu na Biskupskoj sinodi i dogovorio sam s franjevcima u crkvi Arcoeli slaviti svetu misu zajedno s našim studentimana na poslijediplomskome ispitu u Rimu, kao i s ostalim hrvatskim građanima koji žive u Rimu. Poslije mise otišli smo do groba kraljice Katarine Kosače Kotromanić i zajedno molili za domovinu. Tom prigodom razgovarao sam s jednim veleposlanikom pri Svetoj Stolici koji mi je tako govorio o mojoj zemlji kao da bolje od mene poznaje stanje u njoj. Čudio se kako se ja priznajem Hrvatom u Bosni i Hercegovini. Iako sam se trudio da ga u to uvjerim, on mi je odgovorio kako vjeruje da ja tako mislim, ali da on ne misli tako. Odgovorio sam mu da, uz dužno poštovanje njemu i njegovu odličnom poznavanju stanja u regiji, znanje o sebi i svojim korijenima nisam stekao čitanjem i istraživanjem , nego majčinim mlijeko i očevom krvlju. Ali, upravo me je ta njegova provokacija izazvala da sam nakon molitve kod groba kraljice Katarine Kosače počeo ozbiljno razmišljtai o Bobovcu kao mjestu našeg susreta s našim korijenima.

Mi, koji živimo u ovoj zemlji, želimo postati svjesni svojih povijesnih korijena i obnoviti pamćenje sjećajući se one koja je u našemu narodu snažno širila kršćansku vjeru i podržavala napredak, a koja je rođena u Hercegovini da bi bila udana u Bosnu i iz nje kraljevala, pa se njome danas diči cijela Bosna i Hercegovina, a njezino ime je Katarina Kosača Kotromianić. S ovoga mjesta je nastojala da se katolička vjera, koju mi na ovim prostorima živimo već trinaest sotljeća, što bolje ukorijeni u narodu, Zato je igradila crkve kao one u Jajcu i Otinovcima. U narodu je ostala veoma cijenjena i poštovana kao osoba vjerna Bogu i svojem narodu. Posebno sam se zadivio njezinu dostojanstvenom držanju u vrijeme kad je morala odavde bježati preko Dubrovnika. Neki dan to spominju u Dubrovniku na proslavi tristote obljetnice katedrale i govore kako nas vežu uspomene i kako je važna veza naših krajeva s Dubrovnikom. Treba reći i da se najviše povijesnih stvari i sačuvalo u Dubrovniku jer njihovi arhivi ostali su pošteđeni paleža i pljačke. Ako želimo posegnuti za povijesnim podacima, moramo ponajprije poći u dubrovačke arhive pa preko njih u venecijanske, vatikanske i carigradske.

Draga braćo i sestre, želimo ovdje obnoviti svoje dostojanstvo vjernika Hrvata koji su na svojim korijenima. Iz korijena želimo izgrađivati suradnju, suživot i toleranciju!

Moliti za domovinu znači voljeti ovu zemlju koja je natopljena krvlju, znojem i suzama koje ne smijemo prezreti. Ova zemlja je skupa i nema cijene. Gdje god zakopamo, naći ćemo kosti svojih predaka mučenika. Zato ne njihovim grobovima obnavljamo svoju vjeru i vjernost, hrabrost i ustrajnost za buduće stanje u ovoj zemlji.

Vjerujem da Katarina Kotormanić Kosača iz neba gleda nas, svoje potomke, na ovom njezinu kraljevskom gradu Bobovcu. Neka moli za svoju zemlju koju je darovala Papi u ostavštinu. Blaženi papa Ivan Pavao II. to je dobro razumio pa se zato i molio i borio za miru ovoj zemlji.” [5]

“Naš je narod mali narod, ali vjernički narod. Od prvog pokrštenja vjera je utkana u našu povijest i našu kulturu. I kroz povijest vidimo tragove križa, tragove vjere, tragove naše pripadnosti Katoličkoj crkvi. Zato smo ponosni, kako i kaže današnja zborna molitva: Bog je naš vođa i stvoritelj.I ponosni smo sa svojim Bogom, Bogom koji nam daje svoju Majku za našu Majku, i to pod križem. Mi cijelu svoju povijest gldeamo upravo pod križem.  Tamo smo ranjavani, tamo razapinjani, tamo nijekani. Možda će ovo zvučati patetično, ali sada ću vam reći ono što ja proživljavam. Za vrijeme Božića stavili smo na oltar onu pšenicu i okolo stavili vrpcu trobojnicu i dođe slavni jedan svjetski veleposlanik i kaže mi: ‘Kardinale, kako si tako nacionalist?’ ‘Oprostite’, odgovorim. ‘Što će vam ona trobojka na oltaru? Isus nije sišao samo u hrvatski narod, nego je sišao svim narodima.Tada sam mu rekao: Ekselencijo, vi od svojih zastava i gaće pravite, a meni ne date da na oltar stavim simbol svojega naroda. Ovo se nije dogodilo samo u trenutku rasprave. Trajna je naša obrana hrvatskoga identiteta. Kako ovdje obraniti svoju vjersku opstojnost, prepoznatljivost i nacionalni ponos? Ovo će se odnositi na alkare: Vi ste viteško društvo na spomen viteške obrane. Vitezovi su nastali u povijesti kao oni koji su branili slabije, branili vrijednosti u narodu. Budite upravo takvi vitezovi. Danas kada se u svijetu toliko govori o ljudskim pravima, moramo imati hrabrosti stati u obranu slabijega. U ovom smislu, vaše hrvatsko biće mora stati u obranu hrvatskog identiteta! Mora stati u obranu života jer nema danas onih neprijatelja protiv kojih su se borili vaši pređi, ali danas je vaš neprijatelj onaj iznutra, koji nam želi zaslijepiti razum da ne znamo voljeti život. Narod koji ne voli život, nema budućnosti. Zato vas, dragi alkari, u vašim viteškim igrama kao vanjskog znaka vaše prpoznatljivosti, molim: čuvajte svoju domovinu i neka vaša poruka bude poruka borbe za život, borbe za opstanak našeg naroda, ne u ratu, nego u njegovim vrijednostima, njegovim korijenima, njegovim prepoznatljivostima.” [6]

Bosna i Hercegovina je stvarno još uvijek, kao i prije stotinu šezdeset godina kad je prognan iz svoje zemlje u Beču umro Ivan Franjo Jukić – živa rana. To je, a na to ukazuje i pogled na zemljopisnu kartu, živa rana u tijelu Hrvata i Hrvatske. Hrvatsko biće je ona prava duhovna domovina i pravi duhovni baštinik dvaju kraljevstava: hrvatskog i bosanskog. Bez strasti koja žudi istinu i poštenje bit ćemo nitko i ništa, a s njima ćemo biti na dobro i sebi i svima oko sebe, ljepota u koju će se ljudi zaljubljivati, dom u koji će dolaziti.

Veliki problem dobrog dijela Hrvata je pervertirana svijest da je dobar dio Bosne i Hercegovine tamo neka zemlja s kojom Hrvati i nemaju neke veze, zemlja nedođija, preko sedam gora i preko sedam mora, preko koje se ako se baš mora treba u najboljem slučaju prijeći “brzim preko Bosne”, ili na konju kao što je to činio Ivan Franjo Jukić. To je odraz zabrinjavajućeg provincijalizma kojeg pokazuju mnogi, gubitka kulture, pa i one izvorne Hrvatske. Jer ako je išta izvorna hrvatska kultura, onda je to: jedinstvo u različitosti. Što na prvi pogled veže običaje, kulturu i krajolik npr. Osijeka, Zagreba, Krapine, Pule, Sinja, Suska, Splita, Dubrovnika, Mostara, Sarajeva, Banja Luke i Dervente? U taj prekrasni hrvatski vijenac treba konačno ponovo vratiti zemlju Bosnu i Hercegovinu! Treba pogledati izvan nekulture, barbarstva i primitivizma koje su ovom narodu namrijeli Tito, Nikola Pašić i Sulejman “Veličanstveni”.

Dok god se i zadnja baka u Sarajevu, Mostaru i u Banjoj Luci u crkvi moli pred Presvetim, Bosna i Hercegovina je i naša zemlja. Puno više nego što je u međuvremenu njemačka zemlja tlo na kojem se nalazi kölnska katedrala, nakon događaja za Božić 2013. godine kad se djevojka na čijim golim grudima je pisalo “I am God” bila popela na oltar za vrijeme mise polnoćke. Bosna i Hercegovina je stvarno živa rana u tijelu Hrvata i Hrvatske. Ali živa mreža naših crkava sa Isusom u njima, polako će spojiti i zacijeliti to ranjeno tkivo!

Završimo ovo razmišljanje i prikaz obljetnice smrti Ivana Franje Jukića bacivši pogled na njegov portret, na njegov lik kako ga je vidio Livnjak, slikar Gabrijel Jurkić, te Jurkićevim pejzažom zemlje koju je tako strasno taj umni, radini, časni i karakterni franjevac volio.

BILJEŠKE:

[1] Fra Ignacije Gavran, Putovi i putokazi, Sarajevo 1988.

[2] Boris Ćorić, Ogledi o Ivanu Franji Jukiću, str. 69,70, iz “I. F. Jukić, Sabrana djela III”, Svjetlost, Sarajevo, 1973.

[3] Narodna pjesma “Ženidba Mijata Pivića”, Narodne piesme bosanske i hercegovačke, Osijek, 1858, str. 349

[4] Fra Ignacije Gavran, Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 82-87

[5] Vinko kardinal Puljić, Bobovac, Propovijed na misi za domovinu 26. listopada 2013, iz “Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti, Izabrane propovijedi”, Sarajevo 2016, str. 179-183

[6] Vinko kardinal Puljić, Sinj, Propovijed na misi povodom Sinjske alke 3. kolovoza 2008, iz “Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti, Izabrane propovijedi”, Sarajevo 2016, str. 356,357

PRESUDA OKRUŽNOG SUDA SREDNJE DALMACIJE FRANI BETTINIJU, FRANI TENTI I DRUGIMA 27.5.1947.

(Objavio portal Dragovoljac)

U nedavno predstavljenoj knjizi Blanke MatkovićSplit i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNe i UDBe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” po prvi put je objavljena kompletna presuda Frani Tenti, Frani Bettiniju i drugima pripadnicima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji su 10. travnja 1947. na Marjanu skinuli jugoslavensku zastavu i podigli hrvatska barjak te organizirali druge akcije okarakterizirane u to vrijeme kao “protunarodni rad”. Kraći dijelovi presude bili su objavljeni u Slobodnoj Dalmaciji 31. svibnja 1947. Ovom knjigom Blanka je također podržala inicijativu udruge Urbana desnica da se jedna ulica u Splitu dodijeli upravo Frani Tenti. Promociju knjige popratio je i Hrvatski tjednik u kojemu su također objavljeni i ključni podaci iz ove presude. Tekst iz Hrvatskog tjednika možete pročitati na ovoj poveznici, a na našoj web stranici presudu Tenti i drugima objavljujemo u cijelosti sa svim pravopisnim i drugim pogreškama.

Mural u Splitu, Photo: Urbana desnica
Mural u Splitu, Photo: Urbana desnica

 

U IME NARODA!

            Okružni sud srednje Dalmacije u vijeću sastavljenom od Antićević Luke kao pretsjednika Kaliterna Duje i Krstulović Anke kao sudaca porotnika te Veljović Vinke kao zapisničara, u kaznenom predmetu Betini Frane i družine povedenom na temelju optužnice Javnog tužioca Oblasti Dalmacije od 20.V.1947. godine br.I. 60/47 zbog djela iz čl. 3 toč. 7, 8 i 14 čl. 9 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države i uvrede predstavnika narodnih vlasti, a na temelju usmenog javnog pretresa, provedenog dana 26. i 27.V.1947.god. u prisutnosti zastupatelja Javnog tužioca  Masnikosa Voje i Gojanović Živka kao tužitelja, te u prisutnosti optuženika od 1-12 u istražnom zatvoru sa braniteljima Dr. I. Bulić, Dr. J. Bosančić, Dr. P. Nisiteo, Dr. A. Barbarić i Dr. Z. Birimiša, odvjetnicima iz Splita, nakon predloga javnog tužioca da optuženici budu priznati krivima i osuđeni po zakonu, te prijedloga optuženika da budu oslobođeni od optužbe, odnosno blago kažnjeni.

Presudio je:

Opt.

  1. Betini Frane Marinov i Milke Rajić, rodjen 17.I.1925. u Splitu, đak, neoženjen, Hrvat, rkt, neosuđivan, nastanjen u Splitu, u istražnom zatvoru.
  2. Bavčević Ivica Martinov i Franice Violić, rođen 17.XII.1925. u Kuni /kotar Pelješac/, Hrvat, rkt, neoženjen, činovnik željezničke sekcije u Splitu, neosuđivan, nastanjen u Splitu, u istražnom zatvoru.
  3. Pensa Nikola Petrov i Marije Meštrović, rođen 26.IV.1925. u Velikom Drveniku /kotar Trogir/, Hrvat, rkt, student medicine, neoženjen, neosuđivan, nastanjen u Splitu, u istražnom zatvoru.
  4. Betica Jelka, žena Frane i kći Trogrlić Petra i Cikojević Marije, rođena 15.VIII.1905. u Žeževici /kotar Šestanovac/, Hrvatica, rkt., udata, krojačica, osuđivana, nastanjena u Splitu, u istražnom zatvoru.
  5. Zelinka Vlaho pok. Hermana i pok. Dobrile Pekes, rođen 17.III. 1902. u Zadru, bankovni činovnik, oženjen sa porodom, Hrvat, rkt., neosuđivan, nastanjen u Makarskoj, u istražnom zatvoru.
  6. Jonić Barica pok. Ante i Anđe Blajić, rođena 23.V.1927. u Bisku /kotar Sinj/, domaćica, neudata, Hrvatica, rkt., osuđivana od Vojnog suda uvjetno, nastanjena u Splitu, u istražnom zatvoru.
  7. Anić Ruža „Smilja“ Jurina i Magdalene Dalbasa, rođena VI.1928. u Brnazima /kotar Sinj/, činovnica, neudata, Hrvatica, rkt., neosuđivana, nastanjena u Splitu, u istražnom zatvoru.
  8. Šanić Katica, žena Ivanova, kći pok. Josipa Popovića i Čikeš Filomene, rođena 21.IV.1925. u Šestanovcu /kotar Šestanovac/, domaćica, udata bez poroda, Hrvatica, rkt., neosuđivana, nastanjena u Splitu, u istražnom zatvoru.
  9. Kirigin Jakov Nikolin i Lukrecije Vladislavić, rođen 15.XII.1903. u Mircima /kotar Brač/, đak, neoženjen, Hrvat, rkt., neosuđivan, nastanjen u Splitu, u istražnom zatvoru.
  10. Karaman Tomislav pok. Mate i Marice Franić, rođen 15.X.1925. u Meseistu /srez Ohrid/, NR Makedonija, Hrvat, rkt., đak bogoslovije, neoženjen, neosuđivan, nastanjen u Splitu, u istražnom zatvoru.
  11. Matijević Vjekoslav Ivanov i Čalić Rajke, rođen 25.II.1927. u Splitu, đak, Hrvat, rkt., neosuđivan, nastanjen u Splitu, u istražnom zatvoru.
  12. Tente Frane Nikolin i Darinke Čulić, rođen 2.IV.1923.[1] u Splitu, đak, neoženjen, Hrvat, rkt., neosuđivan, nastanjen u Splitu, u istražnom zatvoru.

Krivi su:

A.

  1. Oni ad 1/Betica[2] Frane, ad 2/Bavčević Ivica, ad 3/Pensa Nikola i ad 4/ Betica Jelka.

      a/   1. Što su neustanovljenih dana u drugoj polovici 1946. godine u Splitu organizirali udruženje koje su kasnije nazvali HOP, a koje je udruženje imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ.

  1. Što su u svrhu ostvarenja postavljenog cilja i u saglasnosti neustanovljenih dana početkom godine 1947. sastavili i rasturili više letaka medju kojima i onaj sa pozivom seljacima da pomognu oružane bande protiv FNRJ te što su jedan od letaka koji je takodjer sadržavao poziv za nasilno obaranje postoječeg državnog uredjenja preko Popović File i Kalajdžić Vice uputili u Žeževicu u svrhu rasturanja istog u narodu, te sporazumno odlučili da dana 10.IV.1947. godine na dan osnutka t.zv. NDH u istu svrhu izvjese na vrh Marjana hrvatsku zastavu, a što je izvršio opt. ad1/ Betini Frane.

b/ Posebice onaj ad 1/ Betini Frano

  1. Što je neustavljenih dana u mjesecu prosincu 1946. godine ispisao neprijateljske parole i lijepio ih po gradu, medju kojima parolama su bile i živio HOP i doli Tito što je sadržavalo propagandu koja je išla zatim da se nasilno obori postojeći poredak.
  2. Ičestvovao u pripremama da se optuženi ad 9/Kirigin Jakov prebaci u odmetničke bande, čineći time istoj usluge.
  3. Što je za potrebe organizacije, a u svrhu ostvarenja postavljenih ciljeva dao sam svojim srestava 200 dinara.

Onaj ad 2/ Bavčević Ivica

1/ Što je za svrhe spomenute organizacije davao novčane priloge.

Onaj ad 3/Pensa Nikola

  1. Što je sa svrhe iste organizacije dao novčani prilog od dinara 100.
  2. Preuzeo na sebe da za odmetničke bande nabavi sanitetskog materijala u svrhu pomaganja iste.

Ona ad 4/ Betica Jelka

1/ Što je neustanovljenog dana u 1947. godine u svrhu organizovanja grupe sa istim ciljevima kao i ona u Splitu otputovala u Makarsku te tu u tom pravcu uspostavila vezu sa optuženim ad 5/ Zelinka Vlahom.

  1. Učestvovala u rasturivanju letaka u kojima je bio sadržan poziv za nasilnim obaranjem postoječeg državnog uredjenja davši iste i optuženiku ad 5/ Zelinka Vlahu.
  2. Što je za svrhe vrbovanja članova za spomenutu organizaciju HOP ustupila prostorije u svom stanu gdje su se održavali sastanci, te na taj način omogučila proširenje iste organizacije i na druge osim samih organizatora grupe.

II.

Onaj ad 5/ Zelinka Vlaho

Što je koncem godine 1946. pristupio kao član u organizaciju HOP u Splitu osnovanu od optuženika ad 1, 2, 3, i 4/, u koju svrhu je i više navrata dolazio u kuću optužene ad 4/ Betica Jelke radi održavanja zajedničkih sastanaka, te pokušao da istu organizaciju proširi i na Makarsku, u čemu nije uspio.

III. One ad 6/ Jonić Borica, ad 7/ Anić Ruža „Smilja“ u ad 8/ Franić Katica

  1. Što su koncem 1946. godine ili početkom 1947. godine pristupile kao saradnice u spomenutu organizaciju HOP u Splitu formiranu od optuženika ad 1-4/ te preuzele na sebe dužnost prikupljanja priloga za svrhe ostvarenja ciljeva iste organizacije.
  2. Ona ad 6/ Jonić Barica i ad 7/ Anić Ruža

Što su početkom godine 1947. odštampale i umnožile letke dobivene od optuženika ad 1/ Betini Frane, u kojima je letcima bio sadržan poziv za nasilno obaranja postoječeg državnog uredjenja, te po umnoženju dostavili u kuću optuženice ad 4/ Betica Jelke u svrhu daljnjeg rasturanja, a onda ad 8/ poslužila kao veza za dostavljanje tih letaka za Žeževicu.

  1. Posebice ona ad 7/ Anić Ruža što se u prvoj polovici 1947. godine povezala sa sjemeništarcem opt. ad 10/ Karamanom i Betini Franom u svrhu prebacivanja u oružanu bandu optuženika ad 9/ Kirigin Jakova.
  2. Onaj ad 9/ Kirigin Jakov

Što je početkom travnja 1947. godine pokušao da se preko optuženika ad 10/ Karamana i optuženice ad 7/ Anić Ruže prebaci u bandu u čemu je bio spriječen  hapšenjem.

Onaj ad 10/ Karaman Tomislav

Što je znajući da se optuženik ad 9/ Kirigin Jakov nastoji prebaciti u bandu primao istog u sjemenište te ga u svrhu prebacivanja u bandu povezao sa opt. ad 7/ Anić Ružom.

  1. Onaj ad 11/ Matijević Vjekoslav

1/ Što je u mjesecu ožujku 1946. godine u zajednici sa opt. ad 12/ Tente Franom sastavljao letke koji su sadržavali u sebi poziv za nasilno obaranje postojećeg državnog uredjenja u svrhu rasturanja istih.

2/ Što se neustanovljenih dana koncem 1946. godine preko optuženika ad 2/Bavčević Ivice povezao sa organizacijom HOP u Splitu, preuzevši na sebe dužnost da za istu vrbuje nove članove.

Onaj ad 12/ Tenta Frano

1/ Što je neustanovljenih dana u mjesecu ožujku 1946. godine sastavio i umnožio više parola i letaka koje su sadržavali poziv na nasilno obaranje postojećeg državnog uredjenja u svrhu njihovog rasturivanja.

  1. Što je dana 12.V.1946. u namjeri da time vrši propagandu koja je sadržavala poziv za nasilno obaranje postojećeg državnog uredjenja otisnu u dvorištu gimnazije u Splitu na zidu lik Pavelića te veliko slobo „U“.
  2. Što je neustanovljenih dana koncem godine 1946. preko optuženog ad 2/ Bavčevića povezao sa organizacijom zvanom HOP u Splitu, preuzevši na sebe dužnost vrbovanja novih članova za istu organizaciju.

Počinili su time optuženici ad 1, 2, 3, i 4/ opetovana krivična djela iz čl. 3. toč. 8. i čl. 9 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, a onaj ad 1/ i ad 3/ i krivična djela iz čl. 3. toč. 14. Zakona. Onaj ad 5/ krivično djelo iz čl. 3. toč. 8. zakona. One ad 6, 7 i 8/ krivično djelo iz čl. 3. toč. 8 i čl. 9. zakona, a ona pod 7/ još i kriv. djelo iz čl. 3. toč. 14 zakona. Onaj ad 9/ krivično djelo iz čl. 3. toč. 7. zakona o pokušaju. Onaj ad 10/ krivično djelo iz čl.3. roč 8. i čl. 9. zakona, pak se na temelju istog zakona

O  s  u  d  j  u  j  u  :

Onaj ad 1/ Betini Frane na jedinstvenu kaznu u trajanju od 10 /deset/ god. lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima mu se uračunati već izdržani pritvor i istražni zatvor od 29.IV.1947. u 12 sati.

Onaj ad 2/ Bavčević Ivica na jedinstvenu kaznu u trajanju od 6 godina /šest/ lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da  mu se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 29.IV.1947. u 12 sati.

Onaj ad 3/ Pensa Nikola na jedinstvenu kaznu u trajanju od 7 godina /sedam/ lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da mu se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 29.IV.1947. u 12 sati.

Ona ad 4/ Betica Jelka na jedinstvenu kaznu u trajanju od 10/ godina lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da joj se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 28.IV.1947. u 12 sati.

                        Sva četvorica optuženika osudjena su nadalje na gubitak političkih prava u trajanju od 3 godine po izdržanju kazne.

                        Onaj ad 5/ Zelinka Vlaho na kaznu trajanja opd 2 ½ /dvije i pol/ godine lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da  mu se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 30.IV.1947. u 12 sati. te na gubitak političkih prava u trajanju od jedne godine po izdržanju kazne.

Ona ad 6/ Jonić Barica na jedinstvenu kaznu u trajanu od 4 /četiri/ godine lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da joj se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 1.V.1947. u 12 sati.

Ona ad 7/ Anić Ruža „Smiljana“ na jedinstvenu kaznu u trajanju od 3 /tri/ godine lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da joj se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 30.IV.1947. u 12 sati.

Ona ad 8/ Šantić[3] Katica na jedinstvenu kaznu u trajanju od 3 /tri/ godine lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da joj se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 27.IV.1947. u 12 sati.

Sve tri optuženice osudjuju se nadalje na gubitak političkih prava u trajanju od 2 godine po izdržanju kazne.

Onaj ad 9/ Kirigin Jakov na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 2 /dvije/ godine, u koju kaznu ima da mu se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 2.V.1947. u 12 sati.

Onaj ad 10/ Karaman Tomislav na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 3 /tri/ godine, u koju kaznu ima da mu se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 2.V.1947. u 12 sati.

Onaj ad 11/ Matijević Vjekoslav na jedinstvenu kaznu u trajanju od 18 /osamnaest/ mjeseci lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da mu se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 18.V.1947. u 12 sati.

Onaj ad 12/ Tenta Frano na jedinstvenu kaznu u trajanju od 3 /tri/ godine lišenja slobode sa prisilnim radom, u koju kaznu ima da mu se uračuna već izdržani pritvor i istražni zatvor od 18.V.1947. u 12 sati.

Sva četvorica optuženika osudjena su nadalje na gubitak političkih prava u trajanju od jedne godine po izdržanju kazne.

Dužni su svi optuženici da plate trošak kaznenog postupka koji se proglašuje nenaplativim, a oslobadjaju se od plačanja paušalnog iznosa.

B.

Optuženici ad 1/ Betini Frano i ad 11/ Matijević Vjekoslav

oslobadjaju se od optužbe

u pomanjkanju dokaza

i to onaj ad 1/ Betini Frane

  1. Da bi u mjesecu decembru 1946. godine neustanovljenog dana u prostorijama PD Jadrana u Splitu poderao slike Ivana Lole Ribara i generala Dabčevića, napisavši u dva navrata parole doli Tito, te da bi u istom mjesecu neustanovljenog dana u prostorijama Slobodne Dalmacije ostavio kruh namazan izmetom sa jednim podrugljivim pismom adresiran na Maršala Tita, te da bi time bio počinio krivično djelo uvrede narodnih vlasti i njezinih predstavnika.
  2. Da bi pripremio materijal da za 1. maja 1947. godine izda ilegalni list koji bi bio službeno glasilo organizacije HOP u Splitu i kome bi bio dao ime Mlada Hrvatska sa podnaslovom HOP, u čemu je bio spriječavan hapšenjem te da bi time počinio krivično djelo iz čl. 9 zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

Onaj ad 11/ Matijević Vjekoslav

  1. Da bi dana 10.IV.1947. godine razbacivao letke protunarodnog sadržaja u dvorištu gimnazije u Splitu, a kole letke bio sastavio optuženi ad 12/ Tenta Frano opt.
  2. Da bi dana 13.IV.1946. otisnuo sa Tenta Franom, na zidu u dvorištu gimnazije u Splitu lik Pavelića i napravio veliko slovo „U“, te da bi time bio počinio krivično djelo iz čl. 9. zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

R  A  Z  L  O  Ž  I  O  [4]

Protiv svih optuženih poveden je postupak i podigunuta optužnica radi djela pobliže navedenih u istoj.

  1. Svi optuženici uglavnom priznaju učin[5], a obrana onih ad 1 do 8 i 11 i 12 kreće se uglavnom u pravcu objašnjavanja karaktera njihove grupacije u sklopu koje utešene[6] udine oni nisu porekli.

U pogledu ostalih navoda obrana svih optuženika upućuje se na njihove iskaze u spisima.

Obrana optuženika ad 1 do 8 da se ne bi radilo o organizaciji sa potpuno odredjenim ciljem rušenja postojećeg poretka i odredjenim srestvima za postizavanje istog, već da bi oni djelovali pojedinačno svaki iz vlastite inicijative, ne može da se prihvati kao vjerojatna, jer je obeskrijepljena njihovim pojedinaćnim priznanjima i protuslovima, koja iz istih proizlaze.

Krivnja pak pojedinog od optuženika proizlazi utvrdjenom na temelju njihovog priznanja, koja se priznanja medjusobno podudaraju i dopunjuju te su u skladu i sa ostalim rezultatima prepreke.

Tako je optuženik ad 1/ Betini izmedju ostalog sasma odredjeno priznao da je on bio spreman da pomaže svakog tko se bori za slobodnu Hrvatsku, a takova je trebala biti ostvarena u tako zvanoj NDH. Priznaje nadalje da je u zajednici sa ostalim optuženicima sastavljao i davao na umnožanje letke, čiji sadržaj je jasno označavao terorističke metode same grupe, te da su bili održavani i zajednički sastanci u svrhu saglasnog djelovanja.

Tu povezanost kao i svrhe te povezanosti priznali su takodjer i optuženici ad 2/Bavčević Ivo, ad 3/ Pensa Nikola, ad 5/ Zelinka Vlaho, ad 11 /Matijević Vjekoslav i ad 12/Tenta Frano, a i ostali optuženici iako su nastojali da na jedan ili drugi način prikažu to njihovo djelovanje više kao pojedinačne akte nego kao djelovanje jedne organizacije, svojim daljnjim kazivanjem su ukazali ipak na usku povezanost čitave grupe, tako da njihova obrana u tom pravcu nije mogla da se uzme kao vjerojatna, jer je u protuslovlju sa njihovim vlastitim kazivanjem, kao i ostalim dokaznim gradivom.

To najočitije proizlazi za optuženicu ad 4/ Betica Jelku, čija je obrana do kraja obeskripljenja kazivanjem optuženika ad 1/Betini Frane, ad 2/ Bavčević Ivice, ad 3/ Pensa Nikole i ad 5/Zelinka Vlahe, iz čijeg je kazivanja nedvojbeno proizlašlo utvrdjenim da su prva petorica optuženika sačinjavali rukovodstvo same grupe kojoj su sami učesnici dali naziv HOP, u kojoj su pristupili optuženici ad 6-8/ i ad 11-12/, a što su one ad 6 i 7/ Jonić i Anić i priznale tvrdeći da su se potpuno saglasile sa sadržajem letakam koje su im bili dani na umnožavanje sa strane optuženika ad 1/Betini Frane.

Za optuženicu ad 4/ Betica Jelku proizašlo je nadalje utvrdjenim da se ne samo stavila na raspolaganje svoj stan članovima organizacije radi održavanja sastanaka, već da je u ime same organizacije i radi ostvarenja njihovih ciljeva putovala u Makarsku radi povezivanja djelovanja pripadnika iste organizacije u makarskoj sa onom u Splitu, a novčana sredstva za taj put bila su sakupljena kod samih članova organizacije

  1. Obrana optuženice ad 8/ Šanić Katice ne ukazuje se vjerodostojnom, jer je obeskripljena kazivanjem optuženika ad 3/ Pensa Nikole i ad 4/ Betica Jelke te svjedoka Kalajdžić Vice prema čijem kazivanju optužena ad 8/ Šanić ne samo znala za postojanje i djelatnost same organizacije već je njenim članovima ustupala i svoj stan u svrhu održavanja sastanaka i učestvovala u prebacivanju letaka.

Krivnja pak optuženika ad 9/ Kirigin Jakova i ad 10/ Karaman Tomislava proizlazi dokazom iz njhovih priznanja, koja su potkripljena i kazivanjem optuženika ad 1/ Betinia i one ad 7/ Anić Ruže.

Iako su pojedini od optuženika pokušavali u svojoj obrani da netoćno pretstave karakter svoje grupe poričući joj svaku organizovanost te njihova obrana ne nalazi oslona ni u samom njihovom kazivanju, jer medjusobna povezanost optuženika, zajedničko redigovanje letaka, u koji su bile jasno preciziranje smjernice njihovog rada i nasilni metod njegovog provadjanja, način i sredstva kojima su optuženici ad 1-4 izravno, ili preko ostalih optuženika, nastojali da privedu svom krugu daljnje sumišljenike, – a što su optuženici u toku svoje obrane i priznali, – upučuje osnovom na to, da se radi o jednoj čvrsto povezanoj grupi, u kojoj su pojedinci, i baš optuženici ad 1 do 4/ preuzeli na sebe rukovodeće funkcije, a njihovo neprijateljsko držanje prema postojećem državnom uredjenju, koje su oni i pred sudom priznali ne pobitno utvrdjuje njihovu namjeru da se u provodjenju tog svog cilja posluže svim pak i nasilnim sredstvima, koja su sredstva oni u svojim letcima i postavili kao metod svoga rada.

Pri ocjeni njihove krivične odgovornosti u tom pravcu ne može da bude od odlučnog značaja okolnost, što oni nisu konkretno pristupili izvadjanju tih nasilnih mjera, jer je njihova nakana u izvodjenju toga bila sasma odredjena, i do iživotvorenja iste nije došlo samo radi toga, što su u tom bili spriječeni okolnostima, koje nisu ovisile isključivo o njihovoj volji, dok njihova očita namjera da svoju djelatnost povežu i sa djelatnošču oružanih banda, proizlazi bjelodano u njihovoj povezanosrti s istom bandom preko jednake organizacije u Žeževici, preko koje je i tražena veza radi prebacivanja u bandu optuženog ad 9/ Kirigina, i na uspostavljanju svoje veze radi opt. ad 1/ Betini, kao jedan od rukovodilaca grupe.

Na organizovanost same grupe upučuje i podjela sasma odredjenih dužnosti tako da su i optuženici ad 5/ Zelinka, ad 6/ Jonić Barica, ad 7/ Anić Ruža, ad 8/ Šanić Katica, ad 11/Matijević Vjekoslav i ad 12/Tenta Frano, dobili svaki svoj zadatak, koji su oni počeli i da oživotvoruju i o čemu obavješčuju i rukovodstvo grupe oni ad 5-7, a oni ad 11/ i 12/ preko optuženika ad 2/ Bavčević Ivice.

Tekovo svoje djelovanje optuženici ad 1/ Betini, ad 2/ Bavčević i ad 5[7]/Pensa ne samo da su pred sudom priznali, već su oni kao rukovodioci organizacije, uz ostalo, izričito pred sudom naglasili da je t.zv. NDH bila ostvarenje Hrvatske nacionalne ideje, kako su je oni zamišljali, te da su oni na dan 10. travnja kao godišnjicu osnutka t. zv. NDH saglasili se da se izvjesi zastava na Marjanu u počast te obljetnice, smatrajući baš t.zv. NDH pod vodstvom Pavelića slobodnom Hrvatskom, na čijem ostvarenju je trebala da radi i njihova organizacija. Optužena ad 4/ Betica, iako to nije izričito istakla nije se od toga ogradila, već se je dapaće svojim držanjem pred sudom saglasila sa stavom prve trojice optuženika, dajući time svojoj grupi koju su oni organizovali i jasan karakter u pogledu cilja i sredstava za njihovo ostvarenje a koje je bjelodano utvrdjeno tokom samog postupka.

Na temelju svega izloženog i ostalih rezultata pretresa, na koje se uostalom upučuju, a naročito na temelju pregleda izdanih letaka, koje su optuženici priznali za svoje, sud se uvjerio u krivnju svih optuženika, a kako se u takovom njihovom djelovanju stiću predpostavke kaznenih djela navedenih u dispozitivu pod A/ to je bio red presuditi kao u istom.

Pri odmjerenju kazne sud je pojedinog od optuženika uzeo u kao olakšicu slijedeće:

Opt ad. 1/ Betini-u kao olakšicu priznanje i neporočnost, a kao otežicu upornost u utuženom djelovanju.

Opt. ad. 2/ Bavčeviću kao olakšica djelomično priznanje, neporočnost te okolnost da je svojevoljno odustao od daljnjeg kažnjivog djelovanja dok otežica nema.

Opt. ad. 3/ Pensi kao olakšice priznanje i neporočnost a kao otežica upornost u uteženom djelovanju te da je djela izvršio kao državni službenik.

Opt. ad. 4/ Betica Jelki kao olakšicu djelomično priznanje, a kao otežicu upornost u utuženom djelovanju unatoč toga što joj je ranije kazna bila oproštena.

Opt. ad. 5/ Zelinki kao olakšicu priznanje, kajanje, neporočnost neopskrbljenu porodicu, okolnost da je odustao od otuženog djelovanja prije nego što je bio otkriven, dok otežice nema.

Opt. ad. 6/ Jonić kao olakšicu djelomično priznanje a kao otežicu upornost u uteženom delovanju iako joj je ranije kazna kojom je za slična djela bila sudjena bila uslovljena.

Opt. ad. 7/ Anić kao olakšicu djelomično priznanje i neporočnost dok otežica nema.

Opt. ad. 8/ Šanić kao olakšice djelomično priznanje i neporočnost, dok otežica nema.

Opt. ad. 9/ Kiriginu priznanje i neporočnost, dok otežica nema.

Opt. 10/ Karamanu kao olakšice djelomićno priznanje i neporočnost, a kao otežicu upornost u njegovom djelovanju u nastojanju da optuženika ad 9/ prebaci u bandu.

Opt. 11/ Matijeviću kao olakšice priznanje, neporočnost okolnost što je odustao od otuženog djelovanja prije nego je otkriven, dok otežica nema.

Opt. 12/ Tentu kao olakšice priznanje, neporočnost, dok mu je kao otežica uzeta njegova upornost u uteženom djelovanju.

Za pojedina djela sud je optuženicima odmjerio kaznu kako slijedi:

Opt. ad 1/ Betini-u za djela iz čl. 3. t. 8. kaznu u trajanu od 8 godina lišenja slobode sa prisilnim radom i tri godine gubitka političkih prava, za djela iz čl. 9. istu vrstu kazne u trajanju od 2 godine, a za djela iz čl. 3. t. 14. istu vrstu kazne u tranaju od 2 godine.

Opt. ad. 2/ Bavčeviću za djela iz čl. 3. t. 8 kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 5 godina i 3 godine gubitka političkih prava, a za onaj iz čl. 9 istu vrstu kazne u trajanju od 2 godine.

Opt. ad. 3/ Pensa za djela iz čl. 3. t. 8 kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 6 godina te 3 godine gubitka političkih prava, za djela iz čl. 9 istu vrstu kazne u trajanju od 2 godine, a za djela iz čl. 3 t. 14 istu vrstu kazne u trajanju od 1 godine.

Opt. ad 4/Betica za djela iz čl. 3. t. 8 kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 9 godina i na gubitak političkih prava u trajanju od 2 godine, a za djela iz čl. 9 istu vrstu kazne u trajanju od 3 godine.

Opt. ad 6/ Jonić za djela iz čl. 3. t. 8 kaznu u trajanju od 3 godine lišenja slobode sa prisilnim radom i gubitak političkih prava u trajanju od 2 godine, a za djela iz čl. 9 istu vrstu kazne u trajanju od 2 godine.

Opt. ad 7/ Anić za djela iz čl. 3. toč. 8 kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 2 godine i dvije godine gubitka političkih prava, za djela iz čl. 9 istu vrstu kazne u trajanju od 1 godine.

Opt. ad 8/ Šanić za djela iz čl. 3. toč. 8 kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 2 godine te gubitak političkih prava za 2 god, a za djela iz čl. 9 istu vrstu kazne u trajanju od 2 godine.

Opt. ad 11/ Matijević za djela iz čl. 3. t. 8 kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od 1 godine te gubitak političkih prava za 1 godinu, a za djelo iz čl. 9 istu vrstu i mjeru kazne.

Opt. ad 12/Tente za djela iz čl. 3. t. 8 kaznu lišenja slobode sa prisilnim radom u trajanju od jedne godine, te gubitak političkih prava za 1 godinu, a za djela iz čl. 9 istu vrstu kazne u trajanju od 2 ½ god.

Pri odmjerenju kazne optuženicima ad 5/ Zelinki, ad 7/ Anić, ad 8/ Šanić, ad 10/ Kiriginu, ad 11/ Matijeviću i ad 12/ Tenti s obzirom na navedene olakšice primjenjen je propis čl. 6 stav. 1 zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države te se dosudjena kazna ukazuje primjerenom stupnju krivične odgovornosti i društvene opasnosti pojedinog od svih optuženika.

Trošak kaznenog postupka proglašen je nenaplativim i svi su optuženici oslobodjeni od plačanja paušalnog iznosa, a razloga što bi, s obzirom na njhovo imovno stanje tim plačanjem moglo da bude ugroženo njihovo redovno izdržavanje.

Ad B/ Na temelju raspoloživih rezultata pretresa sud nije mogao da stekne mirno uvjerenje u krivnju optuženika ad 1/Betini Frane u pogledu djela pod B i 1,2/ dispozitiva odnosećeg se na njega, te je u tom pravcu povjerovao njegovoj obrani, to tim više što je na isti optuženik pred sudom otvoreno i bez kajanja priznao ostala utužena djela, koja su mnogo teže naravi pak je i uvjerljiv navod njegov da on ta djela nije počinio.

Isto tako sud je povjerovao i obrani optuženika ad 11/Matijević Vjekoslavu u pogledu djela pod B/ 1 i 2/ dispozitiva odnoseći se na njega, jer je takova njegova obrana potkrijepljena i kazivanjem optuženika ad 12/Tente, koji prema mišljenju suda nije imao opravdanog razloga za neistinito kazivanje u tom pravcu, pošto je odnosno djela u cjelosti priznao.

Na temelju izloženog, a u pomanjkanju drugih dokaza bio je red osloboditi obojicu optuženika od optužbe u pogledu navedenih djela.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

Okružni sud Srednje Dalmacije u Splitu

Dana 27.V.1947.g.

 

Zapisničar:                                                                    Pretsjednik vijeća:

/Veljović Vinka/                                                           /Antičević Luka/

 

BILJEŠKE:

[1] Godina rođenja je pogrešno napisana. Treba biti 1928.

[2] Treba pisati Betini.

[3] Treba pisati Šanić.

[4] Nečitko.

[5] Nečitko.

[6] Nečitko.

[7] Treba pisati 3.

MILORADU PUPOVCU UMRIJETI U ZAGREBU ZNAČI UMRIJETI U JASENOVCU

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 11.5.2017. (pdf)

U Jasenovcu  i oko Jasenovca nastavlja se, uvećava i umnoža unovčavanje laži

Piše: Stipo Pilić

Komemoracije u Jasenovcu, na području JUSP (Jugoslavenske ustanove srpske propagande) Jasenovac, slijede svoje tvorce u proizvodnji novih laži i konstrukcija u cilju njihova dobroga unovčavanja. Potvrdio nam je to ponovo ove godine komemorirajući istinske žrtve svojim novim lažima poznati srpski propagator Milorad Pupovac. Kako ne bih slučajno pogriješio ovdje citiram gore navedenoga Milorada onako kako je objavljena njegova izjava o jednom od protagonista i stvaratelja industrijskoga kompleksa Bačić u Jasenovcu između dva svjetska rata. Kaže Milorad: “Ploča je u Jasenovcu na zgradi dječjeg vrtića, na zgradi gdje je bila komanda logora i Luburićevo sjedište, a koja je oteta Lazaru Bačiću, Srbinu poduzetniku koji je ostao bez svoje imovine, a u logoru i bez svog života. Zloguka je to poruka.” – rekao je Pupovac istaknuvši obvezu svih da iz Jasenovca “pozovemo Vladu i sve druge da od ovog mjesta učinimo moćno mjesto za uređenje naše zemlje, za uzajamno praštanje, za uzajamno kajanje.” (Vidi također izjavu Milorada Pupovca iz siječnja 2017.: “Ploča s natpisom ‘Za dom spremni’ na zgradi dječjega vrtića, gdje je bila zgrada uprave i ciglane i pilane Lazara Bačića, Srbina koji je i sam skončao u Jasenovcu.”, Jutarnji list)

Prije nego pređem na moj odgovor Pupovcu (i još nekima), ovdje i na ovom mjestu citiram demant koji je Pupovcu dao mještanin Jasenovca, domaći lokalni istraživač povijesti i hrvatski branitelj Mladen Jurić: „No, ta je izjava (M. Pupovca-opaska S. P.) tek djelomično točna. Kuća je oduzeta industrijalcu Ozrenu Bačiću, Lazarovu sinovcu, koji je pobjegao početkom 2. svjetskog rata u Srbiju, vjerojatno da si spasi život, a nitko od bliže obitelji industrijalaca nije skončao u logoru. Sam industrijalac Ozren Bačić umro je u Zagrebu 80-ih godina i pokopan je u arkadama u obiteljskoj grobnici svog strica Lazara, bogatog zagrebačkog posjednika.“ M. Jurić iznosi još nekoliko podataka koje povezuje s ratnim logorom Jasenovac i danas aktualnom spomen-pločom poginulim hrvatskim braniteljima, iznoseći pri tome i svoja viđenja ratnog logora, zbivanja u Domovinskom ratu i događaja vezanih uz spomen ploču. Ovdje se u taj dio ne ulazi, jer bi za to trebalo puno više prostora.

Budući sam u fazi istraživanja baš Lazara Bačića ne želim ovdje ulaziti niti dublje u biografiju svakako zanimljive osobe čiji lik i djelo će se predstaviti na nekom drugom mjestu i u drugom obliku. Ovdje želim javnosti predočiti način rada gore navedene ustanove JUSP Jasenovac, kao jugoslavenske ustanove srpske propagande koju plaća hrvatski narod. Također i hrvatske političke elite iz dijela srpskoga naroda koje zlorabe sve žrtve Jasenovca iznošenjem gore navedenih laži, neistina i konstrukcija s ciljem što boljeg i većeg unovčavanja stradanja tih osoba u vlastitim lisnicama, te lisnicama svojih istomomišljenika, sudrugova i društva srpske propagande u Hrvatskoj. Kao što smo imali prilike vidjeti pridružio im se i predsjednik vlade Republike Hrvatske (i HDZ-a) sudjelujući u sličnim lažima i propagandi, pa je ovdje potrebno progovoriti i o tzv. hrvatskim političkim elitama i skupinama i ukazati na njihovu sadašnju ulogu, a o njihovim prethodnicima će također biti riječi na drugim mjestima i drugi način.

Lazar Bačić, lik o kojem govori i kojega spominje Milorad Pupovac, ima dijelom sličnu biografiju M. Pupovcu. Bio je kao i on i političar i propagator iz reda srpskoga naroda koji svoj uspon počinje s nizom tadašnjih srpskih političara krajem XIX. st. u vrijeme i uz pomoć Khuena Hedervary-a. U nekoliko navrata zbog takvoga svog djelovanja bio je i sudski gonjen i osuđivan. Bavio se trgovinom i to uglavnom maloprodajom i gostioničarstvom što je u to vrijeme bilo često i u istom prostoru. U gostionicama su se okupljali ljudi, uglavnom istih idejnih mišljenja, pa je tako njegova gostionica postala okupljalište svih onih koji su radili tada na građanskoj liberalnoj ideji, u pozadini koje se javno išlo s jugoslavenskom idejom, ali je osnova te ideje bila politika Velike Srbije. Radi toga je Lazar Bačić i uhićen, suđen i presuđen kao jedan od pedeset trojice osuđenih na poznatom Veleizdajničkom procesu 1909. u Zagrebu. Godinu dana poslije, svi su osuđeni milošću vladara abolirani i oslobođeni, a Lazar Bačić je nastavio svoj posao trgovca u Jasenovcu. Kao već osuđivani „neprijatelj Austro-Ugarske Momanrhije“ tijekom Prvoga svjetskoga rata jedno vrijeme je bio uhićen i u zatvoru, a vjerojatno tijekom cijelog rata je bio pod nadzorom vojnih i redarstvenih vlasti države. Poslije Prvoga svjetskoga rata odlazi iz Jasenovca u Zagreb, odakle nastavlja sa širenjem svoga trgovačkog posla, a u kasnijem vremenu vjerojatno sudjeluje i u razvoju svojevrsne industrijske zone u Jasenovcu pod nazivom Bačić d.o.o.

Međutim, Lazar Bačić nije bio vlasnik ni po jednom do sada dostupnom dokumentu nekretnina, a osobito ne zemljišta vezanog uz tu industriju i kasniji logor u Jasenovcu. Vlasnik svega bio je njegov brat Jovan, otac Ozrena Bačića. Prema tome Ozren Bačić nije bio vlasnik ni jednoga objekta, niti komadića zemlje gdje je tijekom i poslije Drugoga svjetskoga rata bio logor. On je u jednom periodu između dva svjetska rata vjerojatno bio upravitelj i rukovoditelj industrijskih objekata u Jasenovcu. Nikada i nigdje vlasnik. U tridesetim se godinama pridružio Dimitriju Ljotiću i njegovu pokretu Zbor, s kojim je pokušao i ostvariti neku političku vlast, ali bez uspjeha. U nekim je slučajevima radio na širenju velikosrpske propagande kroz političke skupove na kojima je propagirao „jugoslavenstvo“ i monarhiju, ali bez nekih posebnih rezulatata i na samom terenu Jasenovca, a kamoli na većem prostoru Hrvatske. Od tada se sve više okreće od Zagreba prema Beogradu, a 1938. se i ženi drugi puta. Naime, njegova prva žena bila je Jasenovčanka (po svoj prilici njemačkog podrijetla) i katolkinja. Od te godine (1938.), a posebno od 1939. i stvaranja Banovine Hrvatske Ozren Bačić je sve više u Beogradu, gdje nastavlja i svoju poslovnu i prijateljsku suradnju s Dimitrijom Ljotićem koji na lokalnim izborima 1940. izlazi s njemačkom nacionalnom zajednicom i ostvaruje pobjedu na izborima. Od 1938. Ozren Bačić sve više preko svoga prijatelja Dimitrija Ljotića surađuje i s njemačkom nacionalnom zajednicom i njemačkim gospodarstvenicima, a sve više napušta i zapušta industriju u Jasenovcu.

I Lazar i njegov brat Jovan, inače otac Ozrena Bačića, odlaze već 1919. u Zagreb i nastavljaju svoj posao s trgovinom, sa stanovanjem u Zagrebu. Da im se svidio Zagreb i da su ga odredili za svoje buduće mjesto stalnog prebivališta govori i to da su već tri godine poslije kupili grobno mjesto na Mirogoju u Zagrebu. A da se pokažu koliko su gospodarski jaki, kupili su to grobno mjesto u samim Arkadama groblja, netom pored poznatih hrvatskih plemića Kukuljevića. Nema nikakve sumnje da su izgradnju i razvoj industrije u Jasenovcu poticali i financijski podupirali njih dvojica, a da je Ozren kao jedini izravni muški nasljednik i potomak određen i za nasljednika u cijelom poslu. No, za  ulaženje u posao i „vježbanje“ vjerojatno je dobio izgradnju i razvoj industrije u Jasenovcu, te prodaju proizvoda te industrije na tadašnjem tržištu. Ozrenov zaokret od Zagreba prema Beogradu po svoj se prilici nije sviđao ni Lazaru, ni Jovanu. Poslije Ozrenove ženidbe drugom ženom, sigurno im je bilo jasno da se Ozren povlači iz Jasenovca. Za sada nema potvrde da je Ozren bio vlasnik ijednog dijela zemljišta, osim kuće u kojoj je živio sa svojom prvom ženom i koja nije bila kuća Lazara Bačića. O tome je li današnja kuća na kojoj je spomen ploča poginulim hrvatskim braniteljima Ozrenova sa sigurnošću se može tvrditi da on pravno nije nikada bio u posjedu te kuće.

Ipak vratimo se osobi u glavnoj ulozi – Lazaru Bačiću. Kada je Milorad Pupovac izgovarao svoju rečenicu u svezi s Lazarom Bačićem, izrekao je nekoliko, u najblažu riječ netočnih činjenica, koje ovdje želim navesti. Za raščlambu evo te rečenice: „”Ploča je u Jasenovcu na zgradi dječjeg vrtića, na zgradi gdje je bila komanda logora i Luburićevo sjedište, a koja je oteta Lazaru Bačiću, Srbinu poduzetniku koji je ostao bez svoje imovine, a u logoru i bez svog života.“ Moguće je da je kuća o kojoj se govori bila kuća i Lazara Bačića, ali vjerojatno nije bila Ozrenova. No kuća nije „oteta“ Lazaru Bačiću za sjedište „komande logora“ u Jasenovcu, jer je Lazar Bačić, kada je logor osnivan već bio mrtav, pa zato njemu samom kuća nije ni mogla biti oduzeta, niti oteta. U skladu s tim Lazar Bačić nije ni mogao stradati u logoru Jasenovac, a što već nekoliko godina uporno i ustrajno ponavljaju brojni Pupovčevi propagandisti. Njegovo izgovaranje gornje rečenice vjerojatno je njegov „amen“ na skidanje ploče braniteljima u Jasenovcu i još jedna u nizu „strateških kleveta“ hrvatskog naroda kako reče jedan hrvatski autor.

A što kažu dokumenti i povijest? Možemo početi već od novijih i suvremenijih obavijesnih izvora. Tako groblje Mirogoj u Zagrebu ima svoju bazu podataka u kojoj je popis svih pokopanih i sahranjenih. Svako s upisom prezimena Bačić i nekoliko klikova vrlo lako može saznati da je Lazar Bačić umro 14. svibnja 1941. u 76.-oj godini života. Prema tim podatcima Lazar je pokopan već sljedeći dan, 15. svibnja 1941. Pokopan je na odjelu GI., na polju br. 922, u Arkadama pod brojem 12/2. (Vidi: http://www.gradskagroblja.hr/default.aspx?id=382) Prema istom izvoru na groblju Mirogoj pokopan je samo još jedan Bačić i to njegov imenjak Lazar Bačić, treće dijete Ozrena i Milice Bačić, koji je umro u 65.-oj godini, 1997. U popisu sahranjenih na Mirogoju u Zagrebu nema nigdje Ozrena Bačića, iako se njegovo ime s godinom rođenja i smrti nalazi na kenotafu u Arkadama Mirogoja i na spomen ploči dotične obitelji.

U Državnom arhivu grada Zagreba čuva se dokumentacija groblja Mirogoj u kojoj su svi najvažniji podatci o svim tamo pokopanim, a posebno o onima pokopanim u Arkadama groblja. Očuvan je popis svih sahranjenih grkoistočnih pripadnika na Mirogoju od 1879. do 1947. kada, čini se prestaje povijest. Prva osoba sahranjena na tom grobnom mjestu u Arkadama je Ljubisava Bačić. Umrla je 1922. u Zagrebu čini se u 24.-oj godini života. Prema tim podacima moglo bi se vjerojatno raditi o Ozrenovoj sestri. Budući Lazar Bačić nije imao djece, a brat mu Jovan jeste, to bi se moglo raditi o Jovanovoj kćerki. Sljedeći Bačić pokopan u navedenoj grobnici i zabilježen u navedenom popisu je Jovan, Ozrenov prvi sin star svega 7 godina. Umro je prema tom zapisu 1937., dok se u nekim drugim izvorima kao godina njegove smrti navodi 1936. Od čega i kako je umro tako mlad Ozrenov sin nije poznato, jer se nije došlo do opsežnije dokumentacije koja bi nam govorila o njegovoj smrti.

Za razliku od Ljubisave i Jovana Bačić o kojima postoji samo zapis u popisu pokopanih grkoistočnih grada Zagreba o Lazaru Bačiću je očuvana razglednica, danas bi to bio smrtni list. Iz njega se saznaje da je pravoslavni trgovac Lazar Bačić, rodnog mjesta Jasenovac, umro u Zagrebu 12. V. 1941. u 3 sata ujutro na adresi Trg kralja Tomislava 10/I. Kada je umro imao je 76 godina i 4 mjeseca, a umro je na osnovi dijagnoze: „Marasmus senilis“, što bi u prijevodu bilo staračka bolest ili staračka nemoć. Razgled mrtvaca izvršio je dr. Josip Marošević, a Lazarov osobni liječnik bio je dr. Stojić na adresi Žerjavićeva 9. Da se doista radi o Lazaru Bačiću potvrđuje i navođenje imena njegove supruge Dragice, koja se doista tako zvala.

Da je Lazar Bačić doista umro 12. svibnja 1941. potvrđuje nam i Mrtvozornički registar, knjiga iz 1941. u kojoj je popis svih umrlih grada Zagreba koje su pregledali zagrebački mrtvozornici. Te su knjige dio Zdravstvenog odsjeka Gradskog poglavarstva Zagreba i mogu se također naći u Državnom arhivu u Zagrebu. U njemu se Lazar Bačić navodi pod rednim brojem 218. Svi ostali podatci identični su već spomenutoj razglednici, pa ih je nepotrebno ovdje navoditi. Budući je Lazar Bačić umro 12., a sahranjen 14. svibnja 1941. prigoda je obljetnički dati točne i dokumentirane podatke, povijesti radi, o toj osobi. O ostalim mogućim okolnostima njegove smrti nekom drugom prilikom.

U svibnju 1941. još se ne može govoriti ni o kakvim logorima, a kamoli o logoru Jasenovac Prema tome Lazar Bačić za svoga života nije imao pojma ni o kakvom logoru, a ni u zatvoru Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nije proveo ni jednog minuta, a kamoli da je umro u logoru Jasenovac. NDH nije imala zakone Pupovcu mile i drage antifašističke Jugoslavije koja je osuđivala i mrtve ljude kako bi im oduzela imovinu. Točno je da je industrijske pogone NDH doista oduzela, ali Lazarovom bratu Jovanu, kako mu je to ponovila i konačno i u potpunosti oduzela u nekoliko navrata poslije Drugoga svjetskoga rata i Pupovcu jedina i omiljena komunistička Jugoslavija.

Pupovčevi savjetnici i propagandistički znanstvenici još su ga jednom savjetovali lažnim informacijama, pa je i sam ispao lažov. Neki će reći, evo konačno dokazane Pupovčeve laži, sada mu je konačni kraj. No, vjerojatno ništa od toga. Dapače. U narednim danima za ovu laž očekivati je nova doministarska (a možda i ministarska) mjesta Pupovčevih propagandista u vladi Republike Hrvatske i podjelu muke, znoja i krvi hrvatskih građana, odnosno Hrvata od ptica grabežljivica. Jer Pupovac laže, što mu kažu vladajuće političke elite iz hrvatskoga naroda u cilju podjele (i vladanja) hrvatskim narodom. Ako on to kaže ovako umjesno i lingvistički dobro, za to slijedi sigurna nagrada. A hrvatski narod neka se tuče i glođe o tome tko je veći antifašist, a tko veći domoljub, preživljavajući pri tome tako što glođu kosti sa stolova tih hrvatskih političkih magova. Cilj ovoga napisa je samo taj, neka se zna da neki ipak traže, znaju i govore istinu. I da neće stati, makar nemali ni kosti glodati.