Između 17. i 26. travnja ove godine na sedam lokacija diljem Hrvatske (Metković, Split, Zagreb, Osijek, Rijeka, Gospić i Zadar) je održana serija tribina pod nazivom “Hrvatsko srce” – U spomen na hrvatske velikane” (povodom 200 godina rođenja dr. Ante Starčevića te 150 godina rođenja dr. Rudolfa Horvata i Antuna Gustava Matoša). Idejni začetnik i glavni koordinator ovih tribina je predsjednica naše udruge dr. Blanka Matković koja je s radom na osnovnoj ideji započela prije godinu dana, a u kolovozu 2022. je kontaktirala veći broj potencijalnih izlagača i suorganizatore nakon čega smo krenuli u realizaciju ovog projekta. Glavni organizator na nacionalnoj razini je HDP “Dr. Rudolf Horvat”. Dr. Blanka Matković također je izlagala na tribinama u Splitu i Metkoviću, a u Osijeku i Zagrebu je vodila program. Zbog bolesti program nije mogla voditi u Gospiću gdje je tu ulogu preuzeo dopredsjednik udruge Stipo Pilić. Na svim lokacijama tribine su održavane uz potporu suorganizatora koji su program vodili u Metkoviću, Splitu, Rijeci i Zadru. Ovdje objavljujemo uvodni govor Blanke Matković za tribine u Zagrebu, Osijeku i Gospiću. Zapis je snimljen dana 20. travnja 2023. u Osijeku.
Sve objave od Zmajo
SERIJA TRIBINA „HRVATSKO SRCE“ – U SPOMEN NA HRVATSKE VELIKANE (POVODOM 200 GODINA ROĐENJA DR. ANTE STARČEVIĆA TE 150 GODINA ROĐENJA DR. RUDOLFA HORVATA I ANTUNA GUSTAVA MATOŠA)
Nedavno smo obilježili 15 godina djelovanja naše udruge, no unatoč novim knjigama koje su u pripremi, odlučili smo proslaviti ovu obljetnicu na nešto drugačiji način. Ove godine hrvatski narod obilježava važne obljetnice od nacionalnog značaja i to 200 godina rođenja Otca domovine dr. Ante Starčevića te 150 godina rođenja hrvatskog povjesničara dr. Rudolfa Horvata i proslavljenog hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša. Stoga pod geslom „I dok je srca, bit će i Kroacije“ Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ u suradnji s Hrvatskim domobranom – Ogranak Metković, Maticom hrvatskom – Ogranak Split, Maticom hrvatskom – Ogranak Zadar, Maticom hrvatskom – Ogranak Rijeka, Udrugom za promicanje baštine „Primorski Hrvat“, Braniteljskim centrom za društveni razvoj, Hrvatskim domobranom – Ogranak Zaprešić, Zajednicom žrtvoslovnih udruga Osječko-baranjske županije (Hrvatski domobran – Ogranak Osijek, HOZ Jazovka – Ogranak Đakovo i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Osječko-baranjske županije) te Gradom Gospićem organizira seriju tribina pod nazivom „Hrvatsko srce“ – U spomen na hrvatske velikane. Tribine će se održati prema sljedećem rasporedu:
METKOVIĆ, 17.4.2023., 19 h, Gradsko kulturno središte, Stjepana Radića 1
SPLIT, 18.4.2023., 18 h, Dvorana Nadbiskupskog sjemeništa, Zrinsko-frankopanska 19
ZAGREB, 19.4.2023., 18 h, Dom specijalne policije, Trg žrtava fašizma 1
OSIJEK, 20.4.2023., 18 h, Pastoralni centar, Vikarijat Osijek, J.J. Strossmayera 58
RIJEKA, 24.4.2023., 18 h, Hrvatska čitaonica Trsat, Šetalište Joakima Rakovca 33
GOSPIĆ, 25.4.2023., 17.30 h, Kulturno-informativni centar, Budačka 12
ZADAR, 26.4.2023., 18 h, Don Ive Prodana 1
PROGRAM:
Na svim lokacijama će govoriti različiti izlagači od amaterskih istraživača i studenata do sveučilišnih profesora. Posjetitelji će tako imati prilike odabrati između 35 različitih izlaganja na različite teme iz hrvatske povijesti 19. i 20 stoljeća. Na svim lokacijama izlaganja su organizirana u tematske cjeline i to:
Metković (17.4. – uz goste iz Bosne i Hercegovine):
Organizatori: Hrvatski domobran – Ogranak Metković u suradnji s Hrvatskom družbom povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“
GOVORNICI I TEME:
Jezik i književnost u kontekstu očuvanja nacionalnog identiteta
- dr. sc. Domagoj Vidović: Hrvatska borba za jezičnu samobitnost između književnih dogovora i deklaracija
- Anita Martinac: Povijesne teme u književnosti/pisati o stvarnim događajima s odmakom vremena
Komunistička represija i hrvatski protukomunistički otpor
- Iva Kajfeš: Život i smrt dubrovačkog biskupa, dr. Josipa Marije Carevića, jedinog ubijenog biskupa u Drugom svjetskom ratu
- Dr. Blanka Matković: Križari na neretvanskom prostoru (1945.-1946.): Skupina Ivana Milasa
- Darko Utovac: Skupine protukomunističkog otpora u Neretvi nakon Drugog svjetskog rata (1959.-1964.)
- Maja Raguž: Društveno-političke prilike u BiH i ratne godine u Općini Neum
- Bojnik Mijo Vukušić: „Neretvanski gusari“ – 116. brigada Hrvatske vojske
Split (18.4.):
Organizatori: Matica hrvatska – Ogranak Split u suradnji s Hrvatskom družbom povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“
GOVORNICI I TEME:
Stradanje Hrvata kroz prvu polovicu 20. stoljeća
- Josip Rapić: Pobuna hrvatskih vojnika na Kulikovu polju kao uvod u pokolj hrvatskih vojnika u Odesi 1916. godine
- Dr. Blanka Matković: Poslijeratni protukomunisticki otpor u gradu Splitu i okolici (1945.-1947.)
Domovinski rat (uz posebne goste kao svjedoke vremena)
- Matej Gabrilo: O Muzeju Domovinskog rata u Splitu i djelovanju pomorskih diverzanata Hrvatske ratne mornarice 1991. godine
Svjedoci vremena:
- dr. sc. Mihovil Biočić: Etika liječnika s crvenom zvijezdom, kokardom i hrvatskim grbom: Zagreb 1945., Vukovar 1991., Knin 1995.
- General Mirko Šundov, jedan od ratnih zapovjednika 4. gardijske brigade
Zagreb (19.4. – uz goste iz Bosne i Hercegovine):
Organizatori: Braniteljski centar za društveni razvoj i Hrvatski domobran – Ogranak Zaprešić u suradnji s Hrvatskom družbom povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“
GOVORNICI I TEME:
- Filip Katanić: Demografski gubitci i najvažnije bitke Prvoga svjetskoga rata
Hrvatski otpor velikosrpskoj i komunističkoj represiji (od prve Jugoslavije do Domovinskog rata)
- Stipo Pilić: Velikosrpska represija između dva svjetska rata kroz knjigu Hrvatska na mučilištu Rudolfa Horvata
- dr. sc. Vladimir Šumanović: Zatajena svjedočanstva – medijska vidljivost iskaza partizanskih dužnosnika o jugoslavenskim zločinima 1945. u javnom životu Republike Hrvatske
- Vedran Petrović: Vinko Nikolić i njegova cjeloživotna borba za povijesnu istinu svoje Domovine
- Iva Kajfeš: Doprinos kanadskih Hrvata stvaranju, međunarodnom priznanju i obrani Republike Hrvatske
Osijek (20.4.):
Organizatori: Zajednica žrtvoslovnih udruga Osječko-baranjske županije (Hrvatski domobran – Ogranak Osijek, HOZ Jazovka – Ogranak Đakovo, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Osječko-baranjske županije) u suradnji s Hrvatskom družbom povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“
GOVORNICI I TEME:
Komunistička represija i prikrivena grobišta
- Marko Krznarić: Poslijeratni logori na području Osječko-baranjske županije
- Pero Šola: Grobišta na području Đakovštine
- Ivo Tubanović: Prikrivena grobišta na jajačkom području (BiH)
Bitke Domovinskog rata
- Drago Štokić: Domovinski rat u Požeštini – Crtice o nekoliko manje poznatih događaja
Svjedoci vremena:
- Tanja Belobrajdić, književnica i hrvatska braniteljica iz Vukovara
- Mirko Adžaga, nekadašnji pripadnik HOS-a i sudionik bitke za Nuštar
Rijeka (24.4.):
Organizatori: Matica hrvatska – Ogranak Rijeka i Udruga za promicanje baštine „Primorski Hrvat“ u suradnji s Hrvatskom družbom povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“
Uvodni dio:
Dr. sc. Hrvoje Pende: Riječke pravaške davorije (kratko predstavljanje knjige)
GOVORNICI I TEME:
- dr. sc. Željko Bartulović: Hrvatski pogledi na državnopravni status Rijeke do 1918. (s kratkim osvrtom na prvu Jugoslaviju)
Pravaštvo
- dr. sc. Željko Bistrović: Pravaši Hrvatskog primorja (s posebnim naglaskom na one iz Rijeke i Sušaka)
- Tea Dimnjašević: Erazmo Barčić – riječki lav i rodoljub
- Goran Crnković: Istarsko pravaštvo
- dr. sc. Stjepan Matković: Hrvatsko primorje, saborski izbori i pravaštvo
- Leo Marić: Ante Starčević i izvorno pravaštvo u svjetlu europske politike 19. stoljeća
Posebni gosti: folklorna skupina Udruge za promicanje baštine „Primorski Hrvat“
Gospić (25.4.):
Organizatori: Grad Gospić u suradnji s Hrvatskom družbom povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“
GOVORNICI I TEME:
Otac Domovine Dr. Ante Starčević
- Katarina Mataija: Život i djelo dr. Ante Starčevića kroz arhivsko gradivo
- dr. sc. Ante Bežen: Dr. Ante Starčević iz ličke perspektive
Bune i otpori (od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata)
- Krešimir Matijević: Protuhrvatski pokreti u Lici 1941.
- Danijel Jurković: Buna 1950. u kotaru Slunj
- mr. sc. Ivan Kozlica: Junačka obrana Gospića 1991.
Zadar (26.4.):
Organizatori: Matica hrvatska – Ogranak Zadar u suradnji s Hrvatskom družbom povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“
GOVORNICI I TEME:
Hrvatska u komunističkoj Jugoslaviji
- dr. sc. Zlatko Begonja: Drugi svjetski rat i poraće između činjenica i predrasuda
- Luka Knez: Jugoslavenske tajne službe i partijsko rukovodstvo: historiografska promišljanja
- dr. sc. Radomir Jurić: Zadarski studenti u Hrvatskom proljeću
Pozivamo Vas da nam se pridružite na nekoj od sedam navedenih lokacija i uveličate ovu manifestaciju nacionalnog obilježja jer dok je naših srca, bit će i Kroacije!
NOVA PREDSTAVLJANJA KNJIGE “JASENOVAC I POSLIJERATNI JASENOVAČKI LOGORI, GEOSTRATEŠKA TOČKA VELIKOSRPSKE POLITIKE I PROPAGANDNI POKRETAČ NJEZINA ŠIRENJA PREMA ZAPADU”
NOVA PREDSTAVLJANJA KNJIGE “JASENOVAC I POSLIJERATNI JASENOVAČKI LOGORI, GEOSTRATEŠKA TOČKA VELIKOSRPSKE POLITIKE I PROPAGANDNI POKRETAČ NJEZINA ŠIRENJA PREMA ZAPADU”
NOVA PREDSTAVLJANJA KNJIGE “JASENOVAC I POSLIJERATNI JASENOVAČKI LOGORI, GEOSTRATEŠKA TOČKA VELIKOSRPSKE POLITIKE I PROPAGANDNI POKRETAČ NJEZINA ŠIRENJA PREMA ZAPADU”
UMRO JEDAN U NIZU NOVINARA KOJI SU NAS HRABRO KLEVETALI SKRIVENI IZA TIPKOVNICE
Dana 5. kolovoza 2022. brojni hrvatski mediji su prenijeli vijest da je umro novinar Indexa i Slobodne Dalmacije Vladimir Matijanić. Riječ je o jednom od novinara s kojima smo se susretali na našem istraživačkom putu u posljednjih nekoliko godina. Kao i mnoge druge, ne pamtimo ga po dobru jer jednog od nas – suosnivača naše udruge Stipu Pilića – Matijanić je oklevetao stavivši mu u usta riječi koje uopće nisu bile Pilićeve. Matijanić pritom nije propustio povezati gostovanje kolege Pilića u Splitu sa slučajem “Svastika” na Poljudu. U danima koji su uslijedili, suprotno dobroj novinarskoj praksi, etici i zakonskoj regulativi, Slobodna Dalmacija, tiskovina iz partizanske mosorske pojate, odbila je objaviti demantij Stipe Pilića zatraživši autocenzuru, odnosno uklanjanje dijelova teksta u kojima je Pilić odgovorio salonskim povjesničarima. Pilić je odbio autocenzuru, a Matijaniću je ipak odgovorio javno. Matijanić je prijavljen Hrvatskom novinarskom društvu čije je Novinarsko vijeće časti ustvrdilo da “nema načina kako ustanoviti je li riječ o slučajnoj omašci ili svjesnom postupku” zbog čega je Matijanića tek podsjetilo na članak 5. Kodeksa časti hrvatskih novinara: “Novinar je obavezan iznositi istinitu, potpunu i provjerenu informaciju.” Matijanić se nikada nije ispričao Stipi Piliću.
Znanstvenici smo koji se bavimo izuzetno teškim povijesnim temama, a najteža je svakako ona o sudbini tisuća progonjenih i nestalih o kojima pišemo u našim radovima. Na našim predavanjima i predstavljanjima knjiga posjetitelji nas često pitaju hoće li žrtve ikada dobiti ikakvu pravdu. U ljudsku pravdu nemamo razloga vjerovati. Jedina pravda koja doista postoji je ona na čiju je vagu otišao Vladimir Matijanić. Za njegove laži i klevete neka mu bude suđeno pošteno i neka kazna bude primjerena. Sud je to na kojemu nema zaštite Hrvatskog novinarskog društva i salonskih povjesničara niti skrivanja iza tipkovnice. Samo Matijanić suočen s golom istinom.
SLAVI LI SE U SRBU POKUŠAJ ANEKTIRANJA DIJELA HRVATSKOG TERITORIJA I NJEGOVO PRIKLJUČENJE – ITALIJI?
Svake godine 27. srpnja u Srbu se obilježava tzv. Dan ustanka naroda Like i Korduna, odnosno nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske, kako se isti nazivao u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatske. Dan je to kada je navodno pukla „prva ustanička puška“ u borbi protiv „mrskog okupatora“, a u novijoj hrvatskoj povijesti taj datum izaziva kontroverze i podjele u hrvatskom društvu. Stoga je potrebno istaknuti nekoliko ključnih činjenica neophodnih za razumijevanje događaja koji su se odigrali krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. U knjizi „Hronologija Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945.“ ukratko je navedeno da je 27. srpnja 1941. „otpočeo masovni narodni ustanak u južnoj Lici“ koji se „brzo proširio i na ostale krajeve Like“ i to tako da su „gerilski odredi i narod iz sreza D. Lapac, predvođeni komunistima, poseli komunikacije koje vode ka Srbu, napali ustaško-žandarmerijski stanicu i zauzeli Srb“.
No, mnoge druge knjige, objavljene u bivšoj Jugoslaviji, otkrivaju detalje o stvarnoj naravi ovog „narodnog ustanka“. Tako se u knjizi „Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945.“ (Knjiga I, Beograd, 1957.) ističe da se krajem srpnja na ustanak digao „srpski narod Like i Kninske Krajine“ čime se jasno implicira da ovaj ustanak nije bio „narodni“, nego srpski. U istoj knjizi nadalje navedeno je i slijedeće: „Međutim, dok su u Lici i Bosanskoj Krajini ustanak pripremili i njime rukovodili komunisti, dotle je ustanak u Kninskoj Krajini, gde je partijska organizacija bila malobrojna, uglavnom izbio spontano, tako da su predstavnici srpske buržoazije uspeli da masama nametnu svoje rukovodstvo, što će imati odraza na čitav tok i karakter ustanka u tom kraju.“ Ovi detalji otkrivaju da su, uz sudjelovanje komunista u organizaciji i pripremi tog ustanka, u njemu sudjelovali i neki drugi „elementi“. Koji su to bili razotkriva nastavak teksta u istoj knjizi kojeg ćemo zbog njegovog značaja citirati u cijelosti:
„Ovaj masovni ustanak gotovo je uništio ustašku vlast u Kninskoj Krajini (sem u samom Kninu) i u većem delu Like. Nemoćne i zaplašene ustaško-domobranske snage i organi vlasti NDH napustili su čak i Knin i povukli se za Drniš, te je komandant italijanske divizije ‘Sasari’ 1. avgusta preuzeo svu civilnu i vojnu vlast u Kninu i okolini. Sporazumno s pretstavnicima bivših građanskih partija, četnički nastrojenim ljudima iz rukovodstva ustanka, Italijani i ovde istupaju kao tobožnji zaštitnici Srba od ustaškog terora, ne napadaju ustanike, izjašnjavaju se da su, tobože, protiv svojih saveznika i satelita ustaša itd. Pročetnički elementi vešto obmanjuju narod da će im Italijani obezbediti miran život i nacionalni opstanak. Ustaničke mase, politički i kulturno dosta zaostale, pod uticajem bivših buržoaskih političara, nasedaju ovoj italijansko-četničkoj politici. One ne uočavaju činjenicu da su upravo Italijani godinama pomagali ustaše, doveli ih na vlast i tokom nekoliko meseci mirno gledali kako oni progone i fizički istrebljuju srpski narod. U takvim uslovima, ustaničke snage se pasiviziraju i ustanak počinje splašnjavati. Malo brojni komunisti nisu uspeli da spreče proces opadanja ustanka. Posle uspeha u Kninskoj Krajini, Italijani pokušavaju da na sličan način razbiju ustanak u Lici (kao i u Bosanskoj Krajini). Ustaničkim snagama na području; Like gotovo su isključivo rukovodili komunisti. Samo u nekim mestima južne Like imali su uticaja i pretstavnici srpske buržoazije. Oni su, zajedno s pročetničkim elementima iz Kninske Krajine, 11 avgusta u selu Otriću održali sastanak s italijanskim pretstavnicima iz Knina i potpisali sporazum o međusobnom nenapadanju. Rukovodstvo ustanka u južnoj Lici nije se snašlo, već je podleglo uticaju ovakvih shvatanja o nenapadanju na Italijane i poslalo svog pretstavnika na sastanak u Otriću.“
Dakle, ličko-kninski ustanak bio je ustvari kombinirani komunističko-četnički ustanak u kojemu su posredničku ulogu odigrale talijanske vojne postrojbe koje će u svom budućem djelovanju na prostoru Dalmacije redovito i u suradnji s četnicima poduzimati vojne operacije protiv hrvatskog stanovništva i biti odgovorne za masovne zločine koji su uslijedili 1942. godine.
Umiješanost Talijana u „narodni ustanak“ nije bila tek puka slučajnost. Već u svibnju 1941. bivši narodni poslanik Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ) Niko Novaković-Longo otišao je u Rim sa zahtjevom da se Kninska krajina i susjedna područja naseljena Srbima priključe Italiji, a kontakti između srpskih političara i Talijana nastavljeni su i kasnije kada je uspostavljena zajednička suradnja. U citiranoj literaturi ističe se i to da je spomenuti talijansko-ustanički sporazum u Otriću izazvao „izvjesnu krizu, naročito u južnoj Lici“, koja je „posle upornog i dužeg rada Partije u osnovi bila preprođena, jer je veći deo ustaničkih snaga prihvatio liniju Partije da je nužna borba protiv Italijana, dok je manji deo počeo otvoreno da sarađuje s okupatorom i da se postepeno oformljuje u četničke jedinice.“ Ovaj navod potvrđuje da je ustanak „naroda“ bio ustvari kombinirani srpski komunističko-četnički ustanak protiv hrvatske države u kojemu je dio ustanika bio na „partijskoj liniji“, a dio je zagovarao aneksiju dijela hrvatskog teritorija i njegovo pripojenje Italiji. O ovome svjedoče i talijanski dokumenti, objavljeni u knjizi Dokumenti jedinica i ustanova Kraljevine Italije (Knjiga 1, 1941.), pa se tako u zapovijedi Zapovjedništva 6. armijskog korpusa od 29. srpnja 1941. potčinjenim zapovjedništvima ističe slijedeće: „Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. – i žele da naše trupe budu po garnizonima.“ Osim toga, u izvješću guvernera Dalmacije, koje je istog dana upućeno u Rim, ističe se da su se „četničke kolone koje dostižu oko 2000 ljudi, dolazeći iz brdovitih zona Gračaca, Drvara i Vrlike, uputile prema Kninu“. Uputivši se iz Knina prema Zrmanja Vrelu, jedan talijanski satnik zaustavljen je od strane stotinjak naoružanih ljudi, koji su, vidjevši da je Talijani, „izjavili da oni uopšte nisu komunisti…i da stanovništvo Like želi da ima garnizon od italijskih trupa“. Štoviše, vođa ustanika je talijanskom satniku predao poruku sa zamolbom da je uruči talijanskom zapovjedništvom u Kninu: „Stanovništvo Like moli italijansku vojsku da smesta zauzme celu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja. Željno vas očekujemo. Stanovništvo i četnici.“ Uz ovaj dokument dodana je bilješka priređivača te zbirke dokumenata u kojoj je također navedeno da su „velikosrpski elementi… uspeli u prvim danima ustanka…da jednom delu ustanika nametnu svoja shvatanja… Zahvaljujući svom ranijem ugledu, kao i raznim okolnostima, ti elementi su zauzeli i izvesna rukovodeća mesta u ustanku, koja su koristili za stvaranje kontakata sa italijanskim oficirima i za pisanje proglasa u kojima se izražava lojalnost okupatoru i pozivaju ustanici da ne pružaju otpor njegovim trupama. Istovremeno, optužujući hrvatski narod i muslimansko stanovništvo kao krivce za ustaške zločine nad srpskim stanovništvom, oni nastoje da ustanak skrenu na kolosek bratoubilačke borbe. Kasnije, u toku septembra 1941, velikosrpski nacionalisti iz Kninske krajine i južne Like prelaze u otvorenu izdaju NOP-a; uz pomoć italijanskog okupatora pristupaju obrazovanju četničkih formacija, koje će za sve vreme rata sarađivati sa italijanskim i nemačkim okupatorima u borbi protiv narodnooslobodilačkog pokreta.“ No, kolika je bila stvarna opasnost potpune aneksije većeg dijela hrvatskog teritorija pokazuje i izvješće zadarske grupe Teritorijalne legije karabinjera od 31. srpnja 1941. u kojemu se ističe da je „potvrđeno da je pokret usmeren isključivo protiv ustaša i da bi naročito stanovništvo Like i Bosne sa oduševljenjem prihvatilo pripajanje Italiji.“ U izvješću zapovjednika 23. artiljerijskog puka od 9. kolovoza 1941. o situaciji u Gospiću navodi se da srpsko stanovništvo ne propušta priliku izraziti želju da talijanske postrojbe „okupiraju jednog dana zemlju“, a „u tom bi slučaju odmah predali oružje Italijanima i vratili se mirnom i plodnom radu“.
Na situaciju u Hrvatskoj osvrnuo se u svom izvješću od 2. kolovoza 1941. član Politbiroa CK KPJ Edvard Kardelj koji je istaknuo da su „naši na terenu skoro u većini slučajeva…izgubili glavu“, a „oslobodilački pokret u Hrvatskoj, (što se Hrvata tiče) još je jako slab“ zbog čega je „Hrvatska danas za nas najteži teren“. Upitno je na kakvo „gubljenje glave“ je Kardelj točno mislio, ali neupitno je da brojni dokumenti, kako komunistički, tako i talijanski, potvrđuju stvarnu narav „narodnog ustanka“ koji je prvenstveno bio uperen protiv hrvatske države i naroda koji je od tih istih ustanika bio izložen nasilju i progonima. Tako su u Drvaru pobijeni gotovo svi Hrvati i Muslimani, a istovremeno se odvijao pokolj u Bosanskom Grahovu gdje su četnici pod zapovjedništvom četničkog vojvode Branka Bogunovića župnika Jurja Gospodnetića nabili na ražanj i ispekli. U zaseoku Ivezići pobijeno je 37 osoba od kojih je najmlađi Jakov Ivezić imao svega 3 godine. Pobijeno je i 55 staraca u Boričevcu, a 2000 stanovnika natjerano u bijeg. Spaljena su sela u Krnjeuši i Vrtoči gdje je ubijeno preko 200 osoba. Ubijani su hrvatski civili – starci, žene, djeca. Nije pošteđeno niti 350 hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina, gdje su svetkovali blagdan sv. Ane, vlakom vraćali u Drvar. Četnici su ih zaustavili u Vagnju i likvidirali kod jame Golubnjače. Uostalom, „u ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela“, zaključio je Kardelj u spomenutom izvješću.
Svake godine 27. srpnja u slobodnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj javno se obilježavaju događaji u kojima se Kardeljevi i Bogunovićevi sljedbenici dokazivali da se doista ne plaše uništavanja čitavih sela. Uništavanje je bilo doslovno jer nije bila riječ samo o paleži i pljački, nego o sustavnim progonima i genocidu nad hrvatskom stanovništvom. Režimi pod kojima su se ova nasilja organizirala i odvijala – četnički, fašistički i komunistički – bili su neupitno totalitarni. Prva dva osuđeni su i odbačeni od strane demokratskog svijeta prije više desetljeća. Onaj komunistički osuđen je Rezolucijom Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine. Iste godine Hrvatski sabor donio je vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj između 1945. i 1990. Nažalost, ne samo da ova deklaracija nije obuhvatila ratne zločine počinjene nad hrvatskim narodom od 1941. do 1945., nego uopće nije zaživjela u praksi zbog čega već godinama svjedočimo proslavama događaja koji su za posljedicu imali likvidacije, progone i masovna kršenja ljudskih prava i koji su neprihvatljivi u demokratskim društvima kojima bi trebala pripadati i današnja Republika Hrvatska.
Ovakvim pristupom obiteljima svih stradalnika, odnosno njihovim potomcima, poručuje se da su još uvijek građani drugog reda osuđeni na šutnju i bez prava da svoje pretke oplakuju i dostojno pokopaju. U sličnom položaju su i svi oni hrvatski građani čije su obitelji u Domovinskom ratu bile izvrgnute istim onim postupcima kakvi se slave 27. srpnja u Srbu. Štoviše, „prve ustaničke puške“ u ljeto 1990. pukle su na istim područjima na kojima je počeo „ustanak naroda“ 1941. Na tim područjima hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo represalijama i nasilju te naposlijetku progonima i likvidacijama. „Ustanak“ iz 1990. širio se poput onog iz 1941., a u okupirani Vukovar ušle su postrojbe okićene znakovljem koje je krasilo ustanike iz 1941., dakle četničkim kokardama i partizanskim zvijezdama petokrakama.
„Dan ustanka naroda“, odnosno ratnih zločina nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji bio je nametnut kao državni praznik. Istraživanje komunističkih zločina u tom razdoblju nije bilo dozvoljeno, a hrvatska povijest kontaminirana je partijskom ideologijom. Već punu 31 godinu Hrvatska, uz Sloveniju jedina bivša komunistička država koja je ujedno i članica EU, čeka na donošenje Zakona o lustraciji. Prijedlog nacrta takvog Zakona, kojeg su 1998. pripremili saborski zastupnici iz redova Hrvatske stranke prava, odbačen je iako je upravo donošenje takvog zakona neophodno da bi u Hrvatskoj u potpunosti mogao zaživjeti demokratsko društvo u kojemu će biti garantirana sloboda znanstvenog istraživanja, naročito o kontroverznim povijesnim događajima poput onog u Srbu, i u kojemu će najstrože biti osuđeni svi pojedinci i organizacije koji otvoreno zagovaraju ili podržavaju zločinačke ideologije zbog kojih je hrvatski narod u svojoj domovini bio proganjan, mučen i ubijan.
Na kraju, potrebno je zapitati se što se to točno slavi u Srbu? Ustanak protiv hrvatske države, zločini nad hrvatskim stanovništvom ili pokušaj anektiranja dijela hrvatskog teritorija i njegovo priključenje Italiji? Kakav god odgovor na ovo pitanje bio, činjenica ostaje da su stvarni motivi koji se kriju iza „narodnog ustanka“ i obilježavanja istog bili protivni interesima hrvatskog naroda i samim tim protuustavni.
OBAVIJEST: IMOTSKA KRAJINA U DOKUMENTIMA OZN-e, UDB-e I NARODNE MILICIJE (1944.-1957.), LIKVIDACIJE I PROGONI
U jesen 2017. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” je objavila zbirku dokumenata “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” priređivačice Blanke Matković. Ova knjiga na 1000 stranica donosi preko 130 dokumenata Udbe, Ozne i Narodne milicije o svim selima Imotske krajine te brojne popise likvidiranih, progonjenih i nestalih. Prvo izdanje knjige je rasprodano u proljeće 2018. godine. Zanimanje za spomenutu zbirku je još prisutno zbog čega često dobivamo upite o drugom izdanju. Molimo sve zainteresirane za navedenu knjigu da se jave na info@croatiarediviva.com radi predbilježbe u slučaju objavljivanja drugog izdanja u proljeće ili ljeto 2023. Unaprijed zahvaljujemo!
LUSTRACIJA NA PRIMJERU “DUGOPOLJSKOG ŽRTVOSLOVA”
U prvom dijelu emisije “O, tempora” dr. sc. don Josip Dukić govori o knjizi “Dugopoljski žrtvoslov” u kontekstu jednog od oblika lustracije. Knjigu je napisao zajedno s dr. Blankom Matković, a objavljena je 2011. u nakladi Općine Dugopolje. Bila je to knjiga koja je svojom metodologijom položila temelj budućim žrtvoslovima, a trenutno su u pripremi još dva žrtvoslova koja se rade po istoj metodologiji.