Sve objave od Zmajo

NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Sukob ministarstava ili sukob činjenica i propagande: Tko je Miroslav Juhn?

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 20.4.2017. (pdf)

Miroslav Juhn je bio predratni zagrebački novinar cionist i ljevičar rođen 15. srpnja 1897. godine u Podgoraču kod Našica i ubijen u logoru Jadovno kraj Gospića u kolovozu 1941. godine kao što navodi Hrvatski biografski leksikon o čemu je više moguće čitati na adresi http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8802. Ako se potraži njegov smrtni list, moguće je vidjeti da su mu se otac i majka zvali Mavro i Adela. Kao član zagrebačkog „Makabija“ uspješno se bavio mačevanjem. U Prvom svjetskom ratu Miroslav Juhn je zarobljen na istočnom bojištu, a kasnije je sudjelovao u komunističkom prevratu u Rusiji tj. u tzv. Listopadskoj revoluciji. Kako se dalje navodi u Hrvatskom biografskom leksikonu, „bio je član Jugoslavenske sekcije agitacije i propagande pri Ruskoj komunističkoj partiji (boljševika) u Moskvi, a vrativši se 1921. u Kraljevinu SHS, pristupio KPJ“. Nadalje, bio je član Hrvatskoga novinarskoga društva, pisao je u periodicima, objavljivao je različite rasprave, radio je na prijevodu Lenjinova „Agrarnog pitanja“, od 1937. godine razvijao je nakladničku djelatnost pri Agitpropu CK KPH, a od 1939. do 1940. godine sudjelovao je u organizaciji povratka španjolskih dobrovoljaca. Prema podacima iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ Miroslav Juhn je stradao 1941. godine u Zagrebu, a prema nekim drugim izvorima stradao je u logoru Jadovno 1941. godine i taj se podatak danas koristi i u Hrvatskom biografskom leksikonu. Na temelju svega navedenoga može se reći da je Miroslav Juhn za života bio poznata osoba.

Međutim, usprkos svemu tome mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područja (JUSP) Jasenovac navodi da je Miroslav Juhn rođen 1897. godine u Podgoraču ocu Mavru ubijen od ustaša 1941. godine u Jasenovcu. Budući da to proturječi podacima iz Hrvatskog bibliografskog leksikona, već zbog sumnje u pravo mjesto i okolnosti pogibije Miroslav Juhn se ne bi trebao nalaziti na mrežnom jasenovačkom popisu, ali budući da se nalazi, dio je masovne prevare u koju su uključeni i zapisi za tisuće drugih osoba. Opet treba ponoviti sljedeće pitanje: ako se takve stvari i navodi rade i s poznatim osobama, što li se tek sve radi s manje poznatim ili šire nepoznatim osobama? Što se tiče poznatih osoba, u prethodnim člancima je navedeno još ovakvih primjera pri čemu su neke od tih osoba čak i preživjele rat, ali su ipak i dalje navedene na mrežnom jasenovačkom popisu, a neke čak i dva puta što je znak opasne nesposobnosti ili bezobrazluka.

Ovdje je moguće vidjeti i potencijalne sukobe na razini različitih ministarstava. Naime, Hrvatski biografski leksikon spada pod Leksikografski zavod Miroslav Krleža koji je u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja, a JUSP Jasenovac je u nadležnosti Ministarstva kulture. Prema tome djelatnici ovih dvaju ministarstava navode oprečne tvrdnje i netko bi se mogao zapitati tko je ovdje u pravu? Uzmimo za primjer već opisani slučaj Mirka Breyera, poznatog hrvatskog antikvara i kulturno-književnog povjesnika. Mrežni jasenovački popis navodi da je ubijen od ustaša u Staroj Gradiški, a Hrvatski biografski leksikon ispravno navodi da je zapravo umro u prosincu 1946. godine u Zagrebu, znači očito je preživio rat. Već ovaj ozbiljni propust pokazuje bi moglo biti bolje vjerovati Ministarstvu znanosti i obrazovanja nego Ministarstvu kulture.

No to da je Miroslav Juhn potencijalna lažna jasenovačka žrtva je samo manji dio priče o njemu. Da bi se vidjelo o kakvoj se zanimljivoj osobi radi, vrijedi dodatno pogledati podatke o njegovoj obitelji. Bio je brat Hinka Juhna koji je kako navodi Hrvatski biografski leksikon bio „naš prvi školovani keramičar“. Hinko je oženio Inu Ehrlich prevoditeljicu za njemački jezik, a umro je prije rata 1940. godine. [1] Ina Ehrlich bila je sestra ljevičarke i feministice Vere Ehrlich jedno vrijeme udane za još jednog pripadnika istog političkog i društvenog kruga liječnika Benu Steina. Stein je u Drugom svjetskom ratu zarobljen kao vojni liječnik pripadnik poražene vojske Kraljevine Jugoslavije. U zarobljeništvu je počinio samoubojstvo. Sestre Ina (1899.) i Vera Ehrlich (1897.) su prema nekim navodima iz Zagreba pobjegle u Split, a zatim u Italiju. Zabilježena je njihova nazočnost u Bariju u južnoj Italiji početkom listopada 1944. godine pri čemu treba napomenuti da je u talijanskim registrima kod Vere Ehrlich kao godina rođenja upisana 1905. Možda se radi o pogrešci ili samo o ženskoj sujeti u kontradikciji s javno proklamiranim feminizmom. Prema imenu oca Adolfa i mjestu rođenja Zagreb sa sigurnošću se može reći da se radi o istim ženama koje su preživjele Drugi svjetski rat i umrle početkom 1980-tih. Jedan od problema kod identifikacije pojedinih žrtava predstavlja i promjena imena i/ili prezimena uobičajenija kod nekih društvenih skupina. Relaciju prezimena Juhn s prezimenima Schwarz i Savić može se naći primjerice na engleskim stranicama mrežne enciklopedije Wikipedije ako se potraži pod Aleksandar Savić.[2] Aleksandar Savić rođen 1923. bio je predratni komunist pravog imena Alel Schwarz, rođen u Zagrebu u židovskoj obitelji, otac Miroslav Savić, a majka Ina Juhn-Broda. Otac je prema navodima iz Wikipedije 1930-ih promijenio prezime iz Schwarz u Savić. Podudarnosti su takve da ostavljaju malo mjesta sumnji da se u slučaju Miroslava Schwarza/Savića radi o Miroslavu Juhnu, a cijela zbrka oko različitih prezimena potencijalno ukazuje na životni stil i stavove o društvenim konvencijama. Aleksandar najmlađi član obitelji Schwarz/Savić/Juhn/Jun-Broda Ehrlich bio je aktivan član tzv. SKOJ-a, ilegalne organizacije komunističke mladeži, i kao takav priveden početkom rata od strane redarstva i upućen prvo u sabirni logor Danicu u Koprivnici, a zatim u sabirni logor Gospić tj. u Jadovno gdje je prema navodima iz Wikipedije stradao u srpnju 1941. Kao što je već spomenuto ranije u tekstu, prema nekim izvorima i njegov otac je doživio istu ili sličnu sudbinu, ali brojne su nedoumice o stvarnoj sudbini Miroslava Juhna – zna se da nije preživio rat, ali vrijeme i okolnosti smrti su dvojbeni.

Vjerovali ili ne, na mrežnom jasenovačkom popisu se slučajno može pronaći jedan Aleksandar Savić rođen 1923. godine i također navodno ubijen od ustaša 1941. godine u Jasenovcu, ali mu je kao otac naveden Radovan, a kao mjesto rođenja Travnik. Je li ovo samo slučajnost ili je možda moguće da se ovdje zapravo radi o pokušaju izmišljanja i zamućivanja podataka? Naime, kao prvi izvor podataka se navodi komunistički popisa žrtava iz 1964. godine, ali u inačici koja je dostupna na mrežnim stranicama beogradskog Muzeja žrtava genocida pod žrtvama iz Bosne i Hercegovine nije moguće pronaći Aleksandra Savića s opisanim podacima čak niti ako se u obzir uzmu neke od varijacija navedenih u napomenama.

Kako na kraju sažeti odgovor postavljen u naslovu ovog članka? Miroslav Juhn je sigurno novi slučaj poznate potencijalno lažne jasenovačke žrtve. Također je i primjer neuređenosti informacija na razini različitih ministarstava, ali i primjer sukoba činjenica i propagande. Nadalje, Miroslav Juhn može istovremeno biti i Miroslav Schwarz, ali i Miroslav Savić. Naizgled su trojica, a stvarno je jedan.

[1]             http://os-hjuhna-podgorac.skole.hr/upload/os-hjuhna-podgorac/multistatic/2/Hinko%20Juhn.pdf

[2]             https://en.wikipedia.org/wiki/Aleksandar_Savić

BLANKA MATKOVIĆ: SUSTAVNO POSRTANJE “HRVATSKE” DIPLOMACIJE U JASENOVCU

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 20.4.2017. (pdf)

Prošlo je više od 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata, no pitanje Jasenovca podjednako je aktualno kao i svih ovih desetljeća u kojima je ta tema sustavno opterećivana ideologijom i politikanstvom onih koji od nje doslovno žive. U siječnju ove godine Hrvatska je proslavila 25. obljetnicu svog međunarodnog priznanja, no upravo je jedan događaj koji je uslijedio nedugo nakon toga pokazao da smo od istinske samostalnosti, slobode i nezavisnosti tisuću godina daleko. 27. siječnja na web stranici američkog muzeja i instituta Smithsonian objavljen je člana novinarke Erin Blakemore pod naslovom „Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“. Taj članak obilovao je brojnim netočnim informacijma, a počevši od one da je Kolinda Grabar Kitarović – muško. Osim toga, u tom je članku navedeno da u Hrvatskoj „raste neonacizam“, da su u Jasenovcu ubijeni deseci tisuća Židova (iako je službena brojka JUSP jasenovac 13 116 Židova) te da je u Jasenovcu ubijeno 99 000 Židova, Srba, Roma i drugih nekatolika iako je na službenoj stranici JUSP Jasenovac navedena službena brojka od 83 145, među njima i 4 255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući. Blakemore je čak krivotvorila podatke iz posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. Naša udruga, Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ uputila je 6. veljače uredništvu časopisa Smithsonian reagiranje sa zahtjevom da ono bude objavljeno. Uredništvo tog časopisa kontaktirao je na naš zahtjev i američki odvjetnik hrvatskog podrijetla, ujedno i član naše udruge. Uredništvo Smithsoniana objavilo je 10. veljače dva ispravka u tekstu, među kojima i onaj vezan uz spol predsjednice RH, no ignoriralo je ostale netočne podatke o Jasenovcu na koje smo ih upozorili. 23. veljače Cynthia Williams iz Smithsoniana obavijestila nas je emailom da “Smithsonian podržava rad u prepravljenom obliku” implicirajući time da naše reagiranje neće biti objavljeno. Nakon toga naša udrua kontaktirala je Ured predsjednice Republike, Ministarstvo vanjskih poslova i hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu i dostavila im sadržaj našeg dopisa, kao i odgovor koji smo primili. Do dana današnjeg nitko od navedenih nije odgovorio niti reagirao na očito blaćenje hrvatske države u državi s kojom navodno imamo prijateljske odnose. U ovakvim slučajevima ne zabrinjava odnosno minornih novinara koji doduše dobivaju prostor za pljuvanje po Hrvatskoj u jednoj veoma uglednoj američkoj instituciji koliko zabrinjava nebriga hrvatske diplomacije o ugledi i časti ove države i svih njenih građana.

Slučaj Smithsonian pokazuje da istraživanje Jasenovca i utvrđivanje istine o toj problematici nije luksuz već stvarna potreba, ali potreba koja u ovim trenucima pada na leđa običnih građana koji vlastitim trudom i inicijativama odrađuju posao hrvatske diplomacije i vlasti općenito koja ne čini ništa da zaštiti hrvatske nacionalne interese. Nažalost, ovo nije usamljeni slučaj. Početkom siječnja ove godine na domjenku Srpskog narodnog vijeća Vladimir Božović, izaslanik srpskog premjera Aleksandra Vučića,  zatražio je za Srbe u Hrvatskoj  ostvarivanje svih prava po europskim standardima i istaknuo da Srbija ima ulogu faktora stabilnosti u regiji. “Tragičnu i strašnu prošlost ne možemo promijeniti niti je zaboraviti, ali na osnovu povijesnih činjenica, humanosti, zajedničkih europskih vrijednosti moramo i možemo mijenjati sadašnjost i budućnost”,  kazao je izaslanik srbijanskog premijera. Božović se naravno osvrnuo i na Jasenovac naglasivši da “narod s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši ne smije i neće ni pred kim pognuti glavu, već će uspravljena čela i pogleda, istinom, pravdom i ljubavlju gledati naprijed u bolju budućnost” uz poruku svim Srbima da će ih “matična država Srbija” braniti svim raspoloživim sredstvima kada budu ugroženi.

Božovićeva retorika podsjetila nas je na onu s kraja 1980-ih i početka 1990-ih i radilo se o očitoj provokaciji. Hrvatska diplomacija još je jednom ostala nijema, a mi smo na taj diplomatski incident, jer to je ono što taj događaj jest bio, odgovorili objavom dokumenta iz 1992. u kojemu lokalni Srbi jasno navode na koji je način “matična država Srbija” branila “ugroženi narod” i to baš onaj s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši:

„U Jasenovcu se nalazi naša vojska koja je oslobodila mjesto međutim, nažalost svakodnevno se dešavaju paljevine naših kuća, i dok naše majke ponovo plaču, počinioci veselo pjevaju i sve skupa asocira na događaje iz 1941. godine. Zar je moguće da nekom smetaju i takovi objekti koji služe kao dokazi o stratištu našeg naroda u toku drugog svjetskog rata, radi se o paljenju poznate Kožare i uništenju dijela dokumentacije na Spomen području. Teško je o ovome pisati kada moramo spominjati pojedine vojnike sklone ovim rabotama, ali to su nepobitne činjenice (što će se u daljnjoj istrazi verovatno utvrditi). Mora se bez ustručavanja reći istina. Žalosno što moramo držati straže pored svojih domova dok se u mjestu nalazi naša vojska, ali to je jedini način da se spasi imovina od uništavanja.

Ponovo naglašavamo da se ulaskom i oslobođenjem Jasenovca zatečene dvije paljevine, i tako reći ne opljačkano mjesto. Danas u Jasenovcu ima preko 170 zapaljenih objekata, oko od čega 25 % srpskih.

Svakodnevno se apelira na povratak i ostalog raseljenog stanovništva međutim, prema razvoju događaja, i prisutni dio stanovništva razmišlja o napuštanju Jasenovca.

Na naše apele i upozorenja nitko nam ne pruža ni najmanju pomoć, što u mještanima stvara još veće ogorčenje. Mislim da će za ovo netko snositi odgovornost, da ovo ne bi netko zlonamjerno koristio tj. upoznao širu svjetsku javnost.“

No, ne samo da nitko nije upoznao svjetsku javnost sa lokalnim srpskim stanovništvom koje je razmišljalo o napuštanju svojih domova jer ih je pljačkala njihova vojska nego nitko već godinama ne reagira na objede velikosrpskoj Instituta za istraživanje Jasenovca (Jasenovac Research Institute) iz New Yorka koji na svojim stranicama ističe da je „potkraj rujna 1991. Hrvatska vojska nasilno ušla u Spomen područje Jasenovac…Srpske postrojbe oslobodile su Spomen područje Jasenovac 8. listopada 1991. Tijekom povlačenja Hrvatska vojska raznijela je most na Savi koji je povezivao dva dijela spomen područja, a također su raznesene i grobnice, muzejski izložbeni primjerci i ukradena je muzejska oprema.“ Laž je ovo koja se sustavno ponavlja unatoč činjenici da je ukradeno vlasništvo Spomen područja Jasenovac kasnije pronađeno upravo u Banja Luci i posredstvom Amerikanaca vraćeno Hrvatskoj te unatoč dopisu lokalnog srpskog stanovništva iz 1992. u kojemu upravo oni svjedoče da je Spomen područje uništavano od strane „njihove“ vojske, a ne Hrvatske vojske. Što radi hrvatska diplomacija? Ono što najbolje zna – šuti. A tko plaća? Mi.

Dokument iz 1992. otkriva još jedan zanimljiv detalj. Ulaskom postrojbi JNA u Jasenovac zatečene su svega dvije paljevine i neopljačkano mjesto. No, u trenutku nastanka tog dokumenta, dakle u svibnju 1992., u Jasenovcu je bilo preko 170 zapaljenih objekata, oko od čega 25 % srpskih. S obzirom da su se ondje nalazile srpske postrojbe, palež očito nisu počinili hrvatski vojnici. Paljenje objekata u Jasenovcu zauzima posebno mjesto u velikosrpskoj mitologiji. „Kad su partizani 2. svibnja 1945. ušli u Jasenovac, zatekli su i nekadašnji logor i mjesto Jasenovac u ruševinama“, navodi se na službenoj stranici JUSP Jasenovac. Istom egzibicijom poslužio se i završeni srednjoškolac Slavko Goldstein koji na stranici 72 svog pamfleta „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“ ističe kako su u Jasenovcu „od oko 500  kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Srećom po Hrvate, ostao je sačuvan dokument Narodnog odbora Kotara Novska, koji se čuva u Državnom arhivu u Sisku, a u kojemu se navodi da je ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130. Dakle, riječ je o 210 manje ili više razrušenih kuća, a ne 433 kako navodi Goldstein. No, nije bit samo u navodnoj potpunoj razrušenosti mjesta Jasenovac nego i u navodnoj razrušenosti logora Jasenovac kojeg su ustaše navodno potpuno spalile i minirale zbog čega je logor bio praktički neupotrebljiv. Ovo je jedan od glavnih argumenata svih onih koji unatoč svim arhivskim dokumentima uporno negiraju postojanje poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac i stradanje hrvatskih zarobljenika na tom prostoru. Propagandu kojom nas sustavno truju, i to o našem trošku, uspješno opovrgavaju dokumenti UDB-e iz 1946. koji potvrđuju postojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu i zarobljenika koji su ondje boravili, te izvješće Konzervatorskog zavoda Hrvatske od 15. travnja 1956. U tom izvješću navodi se da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom bila je sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada te obilježavanje i uređenje masovnih grobnica. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima. Na službenoj stranici Spomen područja Jasenovac navodi se i to da su od logorskih građevina bili sačuvani samo tragovi u trenutku kad je Bogdan Bogdanović dobio zadatak projektirati uređenje Spomen područja.

Tko, kada i zašto je uklonio sve one objekte navedene u izvješću iz 1956.? Kome je u interesu da se hrvatskoj vojsci iz 1945. podmeće uništavanje koje se nikada nije dogodilo? Onima istima kojima je to bilo u interesu i 1991.? Onima koji se utvrđivanju povijesne istine na temelju arhivskih dokumenata i drugih dokaza protive i danas, a na svaki pokušaj objektivnog znanstvenog istraživanja pokreću medijski linč nazivajući sve one neispravnog mozga najpogrdnijim imenima? Gdje je u toj priči hrvatska vlast, ako je od hrvatske vlasti uopće išta ostalo, i gdje je Javna ustanova Spomen područje Jasenovac financiraju hrvatski građani svojim novcem? Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer i Ministarstvo kulture i JUSP Jasenovac na sve upite odgovaraju šutnjom misleći valjda da se kruhom naroda mogu hraniti, ali mu račune ne trebaju polagati. Unatoč činjenici da je na temelju brojnih drugih izvora dokazano da velik broj navodnih jasneovačkih žrtava s popisa JUSP Jasenovac uopće nije stradao u Jasenovcu, ova ustanova ignorira naše zahtjeve da ispravi spomenuti popis. Osim toga, na web stranici JUSP Jasenovac još se uvijek mogu naći netočni podaci kojima se negira postojanje poslijeratnog logora Jasenovac iako je još u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru objavljen izvorni znanstveni rad Stipe Pilića Blanke Matković u kojemu su navode dokumenti koji potvrđuju postojanje tog logora. Od siječnja 2015. do danas JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture uputili smo veći broj dopisa kojima smo tražili ispravak svih netočnih navoda na njihovoj web stranici, no nikada nismo dobili nikakav odgovor. Ovakva nebriga državnih institucija pokazuje da bilo kakav oblik revizije, naročito one u Jasenovcu, znači otvaranje Pandorine kutije. Događaji u Hrvatskoj kojima svjedočimo dokazuju i to da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kralježnica i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljublje morati ipak narodu račune polagati.

GLAZBENO SCENSKI SPEKTAKL “BITKA ZA VUKOVAR” U HERCEGOVINI

Pozivamo naše čitatelje u Hercegovini da u što većem broju prisustvuju glazbeno scenskom spektaklu “Bitka za Vukovar” (21.4. Livno, 23.4. Tomislavgrad, 24.4. Kupres) – ULAZ JE BESPLATAN. Također pozivamo one koji nam žele poslati fotografije i kraći prilog o ovom događaju da tako slobodno urade. U studenom 2016. ovaj događaj održan je u Kninu, a tada smo objavili prilog gđe Vesne Ravlić.

OSTALI DATUMI:

Hrvace 22. travnja
Garešnica 27. travnja
Vukovar 30. travnja
Belišće 01. svibnja

FRANE BETTINI PRED KOMUNISTIČKIM SUDOM 1947. HRABRO PRIZNAO DA JE SPREMAN POMOĆI SVAKOG TKO SE BORI ZA SLOBODNU HRVATSKU

Ova rečenica navedena je u presudi Frani Bettiniju, Frani Tenti, Ivici Bavčeviću i drugima koje je u svibnju 1947. Okružni sud srednje Dalmacije osudio na prisilni rad radi pripremanja “protunarodnih” letaka, udruživanja u HOP i podizanja hrvatske zastave na splitskom Marjanu. Presuda će biti objavljena u knjizi “Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZN-e i UDB-e (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” koju je pripremila Blanka Matković.

Iz presude Frani Bettiniju, Frani Tenti i drugima
Iz presude Frani Bettiniju, Frani Tenti i drugima

Knjigu će predstaviti mr. sc. Ivan Kozlica, a predstavljanju će prisustvovati i dr. sc. don Josip Dukić.

Predstavljanja će se održati:

  • 3.5.2017. u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu u 19.30
  • 4.5.2017. u Alkarskim dvorima u Sinju u 19.30
  • 5.5.2017. u Crkvi sv. Jakova Apostola u Dicmu u 19.30

NAJAVA KNJIGE BLANKE MATKOVIĆ “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.), ZAROBLJENIČKI LOGORI I LIKVIDACIJE”

Krajem travnja iz tiska izlazi knjiga Blanke Matković pod naslovom “Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNE i UDBE (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” u nakladi Kulturnog društva Trilj i Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”. U knjizi će biti objavljeno stotinjak dokumenata iz Državnog arhiva u Splitu i Hrvatskog državnog arhiva koji svjedoče o komunističkoj represiji i zločinima u gradu Splitu i srednjodalmatinskom prostoru, posebice na području od Imotskog do Muća i od Sinja do Dicma i Dugopolja. Dio dokumenata objavljuje se po prvi put, a među njima je i popis logoraša u logoru Gripe, nastao vjerojatno krajem 1944. godine. Arhivski podaci o likvidiranim osobama nadopunjavani su podacima iz literature i drugih izvora.

Knjigu će predstaviti mr. sc. Ivan Kozlica, a predstavljanju će prisustvovati i dr. sc. don Josip Dukić.

Predstavljanja će se održati:

  • 3.5.2017. u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu u 19.30
  • 4.5.2017. u Alkarskim dvorima u Sinju u 19.30
  • 5.5.2017. u Crkvi sv. Jakova Apostola u Dicmu u 19.30

Ovim putem pozivamo sve naše čitatelje i podržavatelje da prisustvuju jednoj od ovih promocija ukoliko su u mogućnosti. Veselimo se vašem dolasku!

ALIJA ŠILJAK: MI ĆEMO POBIJEDITI JER – MI SMO SPREMNI!

(Objavio portal Dragovoljac)

Pripremila: Blanka Matković

Ako bismo danas postavili pitanje „Tko je bio Alija Šiljak?“, većina Hrvata, posebno onih mlađe dobi, vjerojatno ne bi znala odgovor na ovo pitanje. Kad bismo napomenuli da je riječ o osobi čije se ime neminovno povezuje s Domovinskim ratom, za mnoge bi jedini Alija kojeg bi se sjećali bio Alija Izetbegović. No, s osobnim imenim svaka sličnost između dvojice prestaje. „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“, komentirao je 10. lipnja 1991. Alija Izetbegović oružanu agresiju Jugoslavenske armije i četničke paravojske na hrvatski narod.

Dok je Izetbegović živio u svojim zabludama, onaj drugi Alija, kojemu je posvećen ovaj prilog, bio je već – spreman. Tekstovi o Aliji Šiljku i njegovom doprinosu Domovinskom ratu relativno su rijetki, a mnogi se pozivaju na uvodni tekst u jedan od novinskih intervjua koje je dao Šiljak:

Alija Šiljak je Hrvat s Drine. Arapskog je imena, bosanskog prezimena, a hrvatskih pogleda na svijet. Kad je u pitanju narod kojem pripada i kada je riječ o državi koja pripada tom narodu onda s neskrivenim zadovoljstvom i gordošću ističe da je pravaš, starčevićanac…. Alija je čovjek koji je prvi nakon četrdeset pete razvio hrvatski barjak na Drini i rekao “Na Drini Srbija prestaje!  Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče je teritorij koji pripada mojem narodu bez obzira na vjeroispovijest islamsku ili katoličku.”

S lijeva na desno (Foča na Drini, svibanj 1991.): Ivan Kovač ( s bocom u ruci - voda iz Drine ), Alija Šiljak, Velimir Dilber, Osmo Adilović, Frano Balenović, Halim Delahmet (predsjednik ogranka HSP Goražde), Božo Čurčija
S lijeva na desno (Foča na Drini, svibanj 1991.): Ivan Kovač ( s bocom u ruci – voda iz Drine ), Alija Šiljak, Velimir Dilber, Osmo Adilović, Frano Balenović, Halim Delahmet (predsjednik ogranka HSP Goražde), Božo Čurčija

Za neke druge Šiljak je bio „jedan od najkontroverznijih likova rata“, kako je to naveo novinar Slobodne Dalmacije Damir Kolak u uvodnom tekstu objavljenom uz intervju s Alijom Šiljkom u Slobodnoj Dalmaciji 31. srpnja 1993. Tom prigodom Kolak navodi:

„Njegov oprečni karakter i profesiju teško je predstaviti u malo riječi. Kontradiktorni, ‘zamrznuti’ član HSP-a, nekoć i član Predsjedništva same stranke, svoje je pristalice i simpatizere na mitinzima škropio ‘svetom vodicom hrvatskom, hladnom izvorskom Drinom’, bojovnik i vojskovođa, u čijem se liku neprestano prepliću surove i plemenite strasti, agresivne i nježne, nagle i smirene.“

Alija Šiljak u Splitu 1991.
Alija Šiljak u Splitu 1991.

O ovom Šiljkovom simboličnom „ritualu“ svjedoče i fotografije snimljene 10. travnja 1991. na političkom skupu Hrvatske stranke prava u Hotelu „Marjan“ u Splitu kojeg je organizirao tadašnji predsjednik splitske podružnice HSP-a pokojni Jozo Radanović. Bilo je to točno dva mjeseca prije spomenute izjave Alije Izetbegovića, a „naš“ rat, odnosno rat za hrvatsku slobodu i nezavisnost bio je i Šiljkov rat. Dok smo planirali ovaj prilog, upitali smo jednog pripadnika HOS-a i Šiljkovog prijatelja kojeg datuma bi ovakav prilog bilo najbolje objaviti. Za njegov rođendan? Za godišnju smrti? Ili neki treći? Odgovor koji smo dobili bio je: „Mi smo se obično nalazili 10. travnja i znam da je do toga najviše držao, ali ako ne može, svaki će drugi datum biti dobar. Bitno da se ne zaboravi i hvala vam što radite na tome.“

Pripremiti jedan prilog je lako, no biti Alija Šiljak bilo je znatno teže, posebno u okolnostima kada je bilo potrebno biti istinski starčevićanac. Zanimalo nas je kako bi prijatelji predstavili Aliju Šiljka i dobili smo ovaj odgovor:

„Bio je prevelik idealist. Za njega je sve do smrti Hrvatska bila prva i to Hrvatska do Drine. Bio je potpuno beskompromisan po nacionalnim pitanjima. Imao je ponekad prijeku narav i nije ga bilo pametno naljutiti, ali je s prijateljima bio potpuno drugačiji. Imao je veliko srce i bio vjeran prijatelj koji bi ti učinio sve što može i uvijek zaštitio leđa. Volio se smijati i uvijek je u svemu uspijevao pronaći humor, čak i tamo gdje ga nije bilo. Veselice su s njime uvijek bile zabavne i bio je srce društva.“

Alija Šiljak
Alija Šiljak

Šiljak je rođen u Goraždu 1947. Prema podacima koji se mogu pronaći na Internetu, rodom je iz Foče, a njegova obitelj sve do 20. stoljeća očuvala je običaj pisanja starim hrvatskim pismom bosančicom. U veljači 1991., na Općem saboru HSP-a, Šiljak je izabran za člana Predsjedništva, a ubrzo nakon toga postavljen je i za glavnog koordinatora HSP-a za istočnu Bosnu. S članovima užeg vodstva stranke radio je na ustrojavanju kampova za obuku i organiziranju dragovoljaca HSP-a (Hrvatske obrambene snage – HOS) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Krajem prosinca 1991. Šiljak se stavio na raspolaganje Ministarstvu obrane RH gdje je ostao do rujna 1995. kada je razvojačen i umirovljen.

U medijima Šiljak je ostao upamćen kao beskompromisni promicatelj pravaške misli i vatreni zagovornik organiziranog otpora četničkoj agresiji i stvaranja hrvatsko-bošnjačkog saveza. O njegovoj dosljednosti svjedoče i dva intervjua – jedan iz razdoblja kada se Hrvatska ubrzano morala organizirati i naoružavati za rat koji je već započeo i drugi iz razdoblja kada je hrvatsko-bošnjački sukob u Bosni i Hercegovini bio u punom jeku.

Alija Šiljak u Ljubuškom 1991.
Alija Šiljak u Ljubuškom 1991.

U uvodniku intervjua (pdf), objavljenog u tjedniku Globus 6. rujna 1991., novinar Marko Franjić istaknuo je da se za Aliju Šiljka „u političkim kuloarima priča da stvara novu Handžar diviziju, organizira vojne aktivnosti na Drini i angažira muslimanske dobrovoljce u hrvatskom domovinskom ratu. (…) Dugo se nagađalo da li Hrvatska stranka prava ima ili nema svoje dobrovoljce koji se bore u obrambenom ratu. Dobroslav Paraga, vođa HSP, uporno tvrdi da ih ima, ali niti jedan predstavnik javnosti nije ih još vidio. Hrvatski obrambeni savez (HOS), kako se službeno zovu njihovi dobrovoljački odredi, kako kažu u HSP, rezultat su njihova nezadovoljstva dosadašnjim rezultatima u obrani Hrvatske. Odlučili su svoje kritike konkretizirati, u obrani države pomoći na svoj način, bez da se odriču svojih političkih stavova i borbe za granicu na Drini.“

Potaknut glasinama iz „političkih kuloara“, novinar Globusa krenuo je sa Šiljkom u posjet kampu za obuku pripadnika HOS-a o kojemu Šiljak nije želio otkriti više osim da se nalazi „negdje između Sutle i Drine“. Sadržaj čitavog intervjua dostupan je na ovoj poveznici, a ovdje ćemo izdvojiti samo pojedine dijelove značajne za razumijevanje Šiljkovih političkih i drugih uvjerenja.

O BOSNI I HRVATSKOJ

„Moramo biti zajedno ili nas neće biti. Drina je naša granica ili naša grobnica.“

O HRVATIMA MUSLIMANSKE VJEROISPOVIJESTI

„Muslimansku nacionalnost stvorile su srbokomunističke vlasti: pripadnicima muslimanske vjeroispovijesti nije bilo omogućeno da se izjašnjavaju kao Hrvati: odmah bi im bila prilijepljena etiketa ustaša. Kao Srbi, oni se nisu htjeli izjašnjavati i tako su postali Muslimani. Meni se religiozno određivanje naroda čini besmislenim. Neka Muslimani budu Bosanci, ili Bošnjaci, ovi drugi neka su Slavonci, Dalmatinci, Istrijani, neka jednu budu islamske, a drugi katoličke ili pravoslavne vjeroispovijesti, ili, ne daj Bože, neka svi budu ateisti, ali – svi su oni Hrvati koji treba da žive u jednoj državi koja se zove Hrvatska, i čije su granice između Sutle i Drine.“

O HDZ I STJEPANU KLJUJIĆU

„Kada je zaživjelo višestranačje u BiH činilo mi se da je HDZ prava stranka za mene, jer se govorilo da će se Hrvatska braniti na Drini (Brozović), da će hrvatska barjak biti na Romaniji (Đodan), i ja sam vjerovao i njima i Tuđmanu. Osim toga, ogroman broj Muslimana je pristupio HDZ-u, i na samoj konvenciji u Sarajevu od 6500 prisutnih bilo je najmanje 2500 Muslimana. Nakon Perinovićeva pada, a i kada se vidjelo da toliki broj Muslimana ne odgovara nekome u Zagrebu, zamrznuo sam svoje aktivnosti u HDZ-u. Dok smo Perinović, naši suradnici i ja mjesecima u ilegali radili na organiziranju HDZ-a, riskirajući da nas srpske javne i tajne policije pobiju, Kljujić je pisao stvari koje su cenzurirali Duraković i ostali izdajnici. Kada smo ga zamolili da napiše nešto o našoj stranci, rekao je: ‘Ne, nemojte mene, nazvat će me ustašom i izgubit ću posao’, da bi poslije, kada je Perinović skinut, što su uradili spletkari, karijeristi i preobučeni komunisti, rekao u jednom intervjuu za TV da je on ‘hadezeovac od rođenja!’.“

Napomena: Stjepan Kljujić radio je od 1965. do 1971. kao novinar Oslobođenja, a od 1971. kao sarajevski dopisnik zagrebačkog Vjesnika. U razdoblju od 1990. do 1992. obnašao je dužnost predsjednika HDZ-a BiH.

O HSP

„Kada je HSP počela razvijati svoje aktivnosti u Herceg Bosni pristupio sam, jer je to jedina stranka koja je izašla na Drinu, održala tribine i istinski širila hrvatsku misao, dok HDZ tamo nije održao nijedan skup ili tribinu. Čelništvo HSP je shvatilo da se Hrvatska ne brani iz Banskih dvora, ili u Sisku, već na Drini, pa su i svoje aktivnosti u posljednjim mjesecima koncentrirali tamo. Rezultat takvog rada je da danas u Foči ili Goraždu imamo na stotine i politički i bojno aktivnih članova koji su u najboljoj dobi, od 20 do 35 godina, a koje HSP prije svega naoružava znanjem, ali i oružjem, ne ulazeći u to da li se netko osjeća Muslimanom ili Hrvatom islamske vjeroispovijesti, Bošnjakom, ili svime time pomalo.(…) Mi pravaši nismo ni za feder ni za konfeder, jer na njemačkom jeziku feder znači opruga koja se zategne u Beogradu, pa udara po hrvatskim i ostalim nesrpskim glavama diljem ovih prostora. Mi možemo sa Srbima, ali nećemo pod Srbima. Srpska peta na našim glavama mora biti prošlost ili nas neće biti. Sa Srbima ćemo se dogovarati, ali sa četnicima ćemo se obračunavati bez obzira da li nose kokardu ili petokraku.“

O HOS

„HOS je osnovan prije svega da se bori za obranu Hrvatske i kao takav je u sastavu ZNG, što znači da mi nismo nikakva paravojna stranačka formacija. Razlika između nekih drugih hrvatskih ratnika i mojih suboraca i mene je u tome što se mi borimo za Hrvatsku u njenim povijesnim i etničkim okvirima, dakle za Hrvatsku od Sutle do Drine.(…) Za sada imamo lakše pješadijsko naoružanje, dakle, strojnice, snajpere, ‘zolje’, ambruste tj. protuavionsko i protuoklopno naoružanje, itd. Mi smo se počeli naoružavati kada su mogućnosti za nabavu oružja bile znatno smanjene u odnosu na prije nekoliko mjeseci, jer je oružje puno skuplje, uveden je embargo, bilo je nekoliko afera, ali unatoč svemu tome, mi smo uz pomoć naših ljudi iz inozemstva uspjeli nabaviti dio potrebnog naoružanja.“

O USTAŠAMA I „ZA DOM SPREMNI“

„Kod vojničkih pozdrava koristimo pozdrav ‘Za dom spremni’, a dom, to je kuća, avlija, braća, sestre, djeca i za to moramo biti spremni, i to je po meni jedan od najljepših vojničkih pozdrava u svijetu, ali od svakog dizanja ruku i ostalih fašističkih simbola mi se ograđujemo. Hrvate nazivaju ustašama bez obzira da li smo u civilnom ili vojnom odijelu. Mi smo za njih ustaše, ili fundamentalisti, ili oboje, od trenutka kad smo u majčinoj utrobi začeti. Za njih su ustaše i strani novinari, i Austrijanci, i Nizozemci, i oni njihovi koji su se s njima sukobili na Terazijama, jednostavno, svi oni koji ne misle kao oni. (…) Ako je ustaša nacist – Hrvati nisu ustaše, ako je ustaša fašist – Hrvati nisu ustaše, ali ako je ustaša netko tko je ustao da se bori za slobodu, da brani svoj dom, da brani svaku stopu svoje domovine, onda smo u HSP ustaše svi od glave do pete i od pete do glave, i uvjeravam vas da su svi Hrvati takve ustaše, jer mi naprosto moramo biti ustanici da bi se obranili.“

O JUGOSLAVIJI I „OSLOBOĐENJU“

„Svi su bili zločinci koji se nisu borili za komunističku Jugoslaviju, koja će biti pod patronatom Moskve, a kad su pobjegli od Moskve, stvorili su vlastitog Staljina – to je Jozo bravar, vlastitu Mosku – Beograd i vlastite Litve, Estonije, Latvije – to su Hrvatska, Slovenija, Makedonija, Bosna. Mi nismo nastradali od staljinizma, koliko smo nastradali od titoizma, tj. od tzv. oslobođenja. Mi jesmo nastradali u ratu i neka nam se ponove još tri rata, ali ne daj Bože da nam se ponovi još jedno ovakvo oslobođenje. Ne daj Bože da se Jugoslavija i njeno oslobođenje ponovi bilo kada, bilo kome i bilo gdje na ovom svijetu.“

O SRPSKOJ MANJINI U HRVATSKOJ

„Oni Srbi koji budu htjeli priznati Hrvatsku kao svoju domovinu, a takvih ima, imat će zaista sva prava, ali oni koji misle da mogu živjeti ovdje i jesti hrvatski kruh, a ponašati se po naređenjima iz Beograda, neka znaju da mostovi na Drini nisu pravljeni samo zato da bi se u hrvatsku Herceg-Bosnu moglo samo ući, već neka imaju u vidu da se preko tih mostova može i izaći, i to o našem trošku, a tada, bude li potrebno, srušit ćemo sve mostove na Drini, zajedno s onim višegradskim, i nikada više na Drini neće biti pravljeni mostovi.“

O RADOVANU KARADŽIĆU

„Karadžić je pak jedan loš guslar s Durmitora, Crnogorac koji je došao u Sarajevo i, kad mu je to trebalo, proglasio se Srbinom. Bio je Crnogorac, dok mu je to trebao. On je tek isturena Miloševićeva ruka. Njega je Srbija postavila i, ako joj to bude odgovaralo, ona će ga i skinuti, naravno, ako ga prije toga ne skine netko drugi.“

Napomena: Šiljak je bio u pravu. Radovan Karadžić uhićen je u Beogradu 21. srpnja 2008. te izručen Haškom sudu gdje je 24. ožujka 2016. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 40 godina. „Skinula“ ga je Srbija.

O MIRU I BUDUĆNOSTI

„Kad mi budemo imali svoju državu, Evropa može računati na mir, inače će ovdje rat trajati ako treba i 30 godina, do istrebljenja. Mi se nikada predati nećemo. Mira više neće biti dok hrvatski narod ne bude imao svoj mir. Zato se ovo pitanje pod hitno mora riješiti i sa scene moraju otići svi ti zločinci, a na vlast trebaju doći razumni ljudi, koji će Srbiju pomiriti sa susjedima i sa cijelim svijetom.“

Alija Šiljak
Alija Šiljak

31. srpnja 1993. politička situacija bila je znatno drugačija, a smisao Šiljkove izjave „moramo biti zajedno ili nas neće biti“ malo je kome bila na umu. Stoga je i uvodnik u Šiljkov intervju (pdf), objavljen tog dana u Slobodnoj Dalmaciji, bio veoma drugačiji, tužniji i sjetniji. „Danas melankolično i oporo govori o sebi, svom HOS-u i HSP-u, Aliji Izetbegoviću, Dobroslavu Paragi, svojoj Foči, Goraždu, Višegradu, svojim proročanstvima, i predviđanjima. Na trenutak je miran i ćudljiv, opsjedan tugom i bolom zbog svega što se desilo i dešava njegovu narodu ‘od Sutle do Drine i od Soče do Foče’. Na trenutak je pak agresivan i snažan, temperamentan i spreman ‘za dom’, moćan da iz letargije iskorakne ponovno na bojište u istočnu Bosnu i oslobodi ova, kako kaže, ‘povijesno hrvatska’ ognjišta od svih zala četničkih. Bole ga rane muslimansko-hrvatskih sukoba, steže zube kako bi zaustavio svu gorčinu prejakih riječi što hoće prokuljati. Sjećate se Alije, čovjeka koji je prvi nakon četrdeset pet godina ‘sužanjstva’, razvio hrvatski stijeg na Drini i rekao: ‘Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno od Soče do Foče, je teritorij koji pripada mom narodu, bez obzira na vjeroispovijest, islamsku i katoličku…’ Od tada je puno krvave vode pronijela Drina. Hirovite vode političkih i ratnih previranja nisu mimoišle ni Aliju Šiljka“, pisao je tada novinar Damir Kolak.

Alija Šiljak (1993.), Slobodna Dalmacija
Alija Šiljak (1993.), Slobodna Dalmacija

No, unatoč tadašnjem hrvatsko-bošnjačkom sukobu, Šiljak nije gubio nadu u pobjedu pa kaže: „Naša jedina solucija je rat do konačne pobjede. Ovaj rat može potrajati i trideset godina, čak i duže nego vijetnamski, može prerasti u europski, pa i svjetski, ali nitko nema pravo, niti s hrvatske niti s muslimanske strane, potpisivati ili pristajati na bilo kakav mir dok ne budu vraćeni okupirani teritoriji i izvršene osvete za sve ono što nam je srbokomunistička soldateska počinila u ovome ratu, u onom prošlom i u vrijeme takozvanog oslobođenja, za vrijeme kojeg su svi nesrpski narodi stradali više nego u oba rata. Kada će doći taj dan, to je teško reći, ali je sasvim sigurno da će doći. On neće doći sam od sebe. Potrebno je ostvariti nekoliko bitnih preduvjeta za to. Najbitniji preduvjet zove se hrvatsko-muslimanski vojni savez. Bez ovoga saveza svaki razgovor o ovoj temi opor je zrak i odjek praznine.“ Na postavljeno pitanje o kulminaciji sukoba između Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni, Šiljak je istaknuo da „krivci na obje strane imaju i svoja imena i prezimena“ te da se „ne možemo više vaditi općenitim stvarima kao što su UDBA, KOS, jugonostalgičari, fundamentalisti i slično“.

O HRVATSKIM GRANICAMA

„Ni jedan čestiti starčevićanac, a tu ima i Hrvata i Muslimana, neće se odreći Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim granicama. ne moramo to ostvariti u ovom ratu, niti za sto slijedećih godina, ali se povijesnih činjenica nećemo odreći ni za deset tisuća godina.(…) Nebo i kurvinska međunarodna zajednica neće uvijek biti naklonjeni Srbiji. Doći će naših pet minuta! A što se tiče hrvatskoga stijega, u oslobođenoj Foči, a to je na Drini, ako nigdje drugdje, vijorit će se  ispred moje kuće, moje barake ili šatora. Ja nemam pravo ni umrijeti dok ne dosanjam svoj san.“

O ALIJI IZETBEGOVIĆU

„Sudit će mu vrijeme, premda bih osobno više volio, da mu složno sude Muslimani, Bog i Hrvati. Boga sam namjerno ‘stavio’ između Muslimana i Hrvata, jer ih povezuje i spaja za razliku od nekih (ne)ljudi koji ih razdvajaju. Sličnoga su soja i oni koji pokušavaju posvađati Dalmatince, Hercegovce, Zagorce, Slavonce…“

O DOBROSLAVU PARAGI

„Paragu već odavno ne kontaktiram. Iz principijelnih razloga do izvanrednog ili redovnog Općeg sabora HSP-a javno se neću izjašnjavati niti o Paragi niti o stvarima vezanima za Stranku ili HOS. Na ovaj način jednostavno želim izbjeći nanošenje štete stvari za koju se borim, premda bih najradije (…), neovisno od politike, Paragu, kao čovjeka, s velikim zadovoljstvom nokautirao nasred Jelačićeva placa!“

O BUDUĆNOSTI

„Do saveza između Muslimana i Hrvata, kako političkog tako i vojnog, prije ili poslije mora doći. Za realizaciju ovoga saveza, kao jednu od predradnji, potrebno je očistiti ‘avlije’. Svatko svoje dvorište mora temeljito pomesti, i to brezovom metlom, pa tek onda ukazivati susjedu na eventualne prljavštine. Duboko sam uvjeren da je Izetbegovićevo dvorište prljavije. Zato bi ta tamo strana trebala što prije uzeti metlu u ruke. U protivnome vrlo lako bi se moglo dogoditi da s ovih prostora nestane jedan narod, kako je, u stvari, svojedobno u Skupštini BiH najavljivao krvožedni zločinac s Durmitora Radovan Karadžić. Hrvati bi kao narod, ako ne dođe do toga saveza u svakome slučaju opstali, ali bi hrvatska država i njezina opstojnost u bližoj perspektivi bile ozbiljno dovedene u pitanje.“

Alija Šiljak
Alija Šiljak

Alija Šiljak umro je 3. prosinca 2015. u Zagrebu ne dosanjavši svoj san, a pokopan je dva dana kasnije u Goraždu. Mnoge njegove misli još su uvijek aktualna. Hrvate još uvijek nazivaju ustašama bez obzira da li smo u civilnom ili vojnom odijelu. Umjesto „fundamentalistima“ nazivaju nas „revizionistima“, a zahvaljujući spletkarima, karijeristima i preobučenim komunistima, koji imaju svoja imena i prezimena, još uvijek stradavamo od titoizma i tzv. oslobođenja. I dalje smo protiv federa i konfedera, no „srpska peta“ na našim glavama još uvijek nije prošlost jer previše je onih koji jedu hrvatski kruh, a rade po naređenjima iz nekih svojih „glavnih gradova“. No, unatoč takvoj tmurnoj sadašnjosti zaključit ćemo Šiljkovim riječima, izrečenima 1991. u Splitu, pa ćemo reći da znamo da ćemo pobijediti jer – mi smo spremni.

Tekst Diane Majhen ( Dragovoljac.com) posvećen Aliji Šiljku

Ispravak: Nova jasenovačka paradigma

U tekstu M. Koića i Nikole Banića pod naslovom “Nova jasenovačka paradigma” potkrala se pogreška u rečenici koja glasi:

“Jedan od tih izvora je izjava iz 2017. godine prema kojoj je Rogošić nestao 1943. godine, a sudbina mu je nepoznata.”

Riječ je ustvari o sudskom spisu iz 1957., sačuvanom u fondu Narodnog odbora Kotara Solin u Državnom arhivu u Splitu, u kojemu se navodi da je  Andrija Rogošić nestao u Zagrebu 1943., a ne o izjavi iz 2017. Do nadopune podataka o Andriji Rogošiću u bazi podataka JUSP Jasenovac došlo je ove godine i to nakon zaprimljenog dopisa kojim su toj ustanovi dostavljeni dodatni podaci s navedenim izvorima o toj osobi.

M. KOIĆ I NIKOLA BANIĆ: Nova jasenovačka paradigma

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 6.4.2017. (pdf)

U novinama je nedavno objavljeno da je nakon iznenadnog odlaska dosadašnje ravnateljice N. Jovičić imenovan novi ravnatelj Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Radi se o dosadašnjem kustosu i v.d. ravnatelja I. Pejakoviću.[1] Prema novinskim napisima dužnost bi trebao preuzeti 1. travnja 2017. godine. Teško da bi se našao bolji datum za preuzimanje takve dužnosti od tzv. “prvog aprila“. Nova-stara ekipa već je krenula s promjenama. Ne sa suštinskim promjenama u načinu rada, već s promjenama podataka u mrežnom jasenovačkom popisu. Te promjene sudeći prema prvim potezima ne mogu se označiti kao poboljšanje. Naime, u utorak 28. ožujka 2017. godine dogodila se značajna promjena mrežnog jasenovačkog popisa tako da u prethodnoj inačici postoji 567 zapisa kojih nema u novoj, a u novoj inačici ima 654 zapisa kojih nema u prethodnoj. To znači da se popis relativno povećao za 87 novih navodnih žrtava. Uz spomenute nove žrtve brojnim postojećim žrtvama mijenjani su podaci koji uključuju napomene, ime, prezime, godine rođenja i smrti. Novim promjenama u mrežnom jasenovačkom popisu Jovani su postali Jovice, Mace su postale Marije, godine rođenja su se mijenjale za cijela desetljeća, događale su se zanimljive selidbe prilikom rađanja djece, mijenjale su se okolnosti i mjesta smrti, neki ljudi su nestajali, neki nastajali, bilo je svega i svačega samo ne bitnih promjena. Detaljni popis i analizu ovih promjena moguće je vrlo lako i relativno brzo učiniti uz malo pisanja programskog koda, ali zbog stotina uključenih zapisa rezultati su toliko opširni da će se u nastavku teksta opisati samo neki odabrani primjeri. Nastavi čitati M. KOIĆ I NIKOLA BANIĆ: Nova jasenovačka paradigma