Sve objave od Zmajo

DEMANTIJ UPUĆEN DALMATINSKOM PORTALU

Povodom izjava Andre Krstulovića Opare Dalmatinskom portalu smo uputili demantij njegovih navoda kojega objavljujemo i na našoj web stranici.

Poštovani,
Danas (23.8.o.g.) ste objavili tekst pod naslovom “Na Gripama odan pijetet žrtvama totalitarnih režima: ‘Komunistički režim kao da je zaboravljen, kao da je aboliran” (https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/fotogalerija–na-gripama-odan-pijetet-zrtvama-totalitarnih-rezima-komunisticki-rezim-kao-da-je-zaboravljen–kao-da-je-aboliran-/73282?fbclid=IwAR2L9yX0TZ7Dut_2OaxIskIGuVMaev5yj-SV_3IiHBJR-lN5p2XQoMZYGIc). S obzirom da su u vašemu tekstu odnosno u navodima Andre Krstulovića Opare direktno prozvani povjesničari koji bi se trebali baviti “spornom” tematikom, zahtijevamo da u skladu sa Zakonom o medijima čl. 40 objavite naš demanti.
U vašemu tekstu navedeno je da je Andro Krstulović Opara izjavio: “Komunistički režim kao da je zaboravljen, kao da je aboliran. Naše društvo neće biti zdravo dokle god radimo razliku između žrtava totalitarnih režima. Svakoj žrtvi moramo pristupati s jednakim pijetetom. Istina je ponekad bolna, ona možda izmuči, ali ona liječi i jača. U gotovo 30 godina postojanja samostalne hrvatske države još ne znamo istinu o onome što se događalo unutar zidina ove tvrđave. Ovdje su stradavali Splićani samo zato što su bili domoljubi koji su imali svoje ideale, te voljeli slobodu i svoj grad. Ustrajno ću pozivati svoje kolege povjesničare da konačno rasvijetle tamu povijesti ove tvrđave.”
Ovi navodi ne odgovaraju istini jer je u proteklih nekoliko godina Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” objavila nekoliko izdanja o komunističkim zločinima o Dalmaciji pa tako i u Splitu, a na naše promocije su redovito bili pozivani i dužnosnici Grada Splita koji se ovim pozivima nikada nisu odazvali niti na bilo koji način odgovorili. Stoga je netočno da je komunistički režim zaboravljen ili aboliran jer broj hrvatskih građana koji volonterski rade na istraživanju tog dijela hrvatske povijesti je izrazito velik. Jedini razlog zbog kojega komunistički režim jest aboliran je činjenica da je upravo stranka Andre Krstulovića Opare krajem 1990-ih odbila prijedlog zakona o lustraciji te ga nikada nije stavila na dnevni red čime je automatski abolirala i komunistički režim i velikosrpsku ideju čiji su simpatizeri odnosno zločinci abolirani Zakonom o općem oprostu.
Nadalje, izjave Andre Krstulovića Opare direktno se odnose na splitski logor Gripe pa tako on navodi da o događajima iza zidina tog logora navodno ne znamo ništa te dalje navaljuje da će “ustrajno pozivati povjesničare” konačno rasvijetle tu temu. Andro Krstulović Opara ponavlja sličnu izjavu iz godine u godinu te time direktno proziva upravo nas, povjesničare, odnosno upravo one koji su posao o kojemu on očito ništa ne zna već odavno odradili. Članovi Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” su proveli dugogodišnje volontersko istraživanje u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te su u proljeće 2017. objavili knjigu pod naslovom “Split i Srednja Dalmacija u dokumentima Ozna, Udbe i Narodne milicije (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” u kojoj su na jednom mjestu objavili sve dostupne podatke i sačuvane dokumente upravo o logoru Gripe. Objavljeni dokumenti uključuju popise zarobljenih i likvidiranih. Na predstavljanju knjige u Splitu dana 3.5.2017. nazočni su bili tadašnji župan g. Zlatko Ževrnja te zamjenica splitskog gradonačelnika Jelena Hrgović. Na izjave Andre Krstulovića Opare reagirali smo u kolovozu 2018. kada smo uputili email Gradu Splitu i zatražili prijem kod gradonačelnika. Naš email upućen je na email adresu Marine Protić, pročelnice ureda Grada, te na njega do danas nije odgovoreno. Umjesto odgovora, danas čitamo još jednom neistinite izjave kako o samoj povijesnoj problematici, tako i o radu povjesničara koji za razliku od Opare i Protić svoj posao rade volonterski servirajući Gradu Splitu istinu o njegovoj povijesti da bi upravo predstavnici tog istog grada na tu istinu pljunuli i za vlastitu nebrigu i nerad optužili povjesničare. Danas, 23.8.2020., Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” uputila je novi zahtjev upućen na email adrese Marine Protić, Andre Krstulovića Opare i Nina Vele kojim ponavljamo naš zahtjev iz 2018. Također smo uputili zahtjev uredu splitsko-dalmatinskog župana Blaženka Bobana jer poučeni dosadašnji iskustvom iz uprave Grada Splita se doista ne možemo nadati ni odgovoru ni istini.
 
mr.sc. Blanka Matković
Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”

GRAD SPLIT PROZIVA POVJESNIČARE IAKO MI PROZVANI VEĆ PUNE DVIJE GODINE ČEKAMO NJIHOV ODGOVOR

S obzirom na današnje izjave Andre Krstulovića Opare pred tvrđavom Gripe, uredu gradonačelnika smo uputili novi zahtjev s napomenom da odgovor na prethodni zahtjev čekamo već pune dvije godine. Nadalje, s obzirom da se iste izjave od strane dužnosnika Grada Splita uporno ponavljaju iz godine u godinu s prozivkama povjesničara koji su svoj posao već odavno odradili te uz sustavno ignoriranje tog rada (volonterskog!!!), zahtjev sličan ovome smo uputili i uredu župana Splitsko-dalmatinske županije te zatražili sastanak

Poštovani,
obratili smo vam se emailom prije pune dvije godine (28.8.2018.) i otada strpljivo čekamo odgovor. Naš zahtjev za prijemom kod gradonačelnika Grada Splita još uvijek stoji posebno zato jer je danas (23. kolovoza 2020.) g. Krstulović Opara na Gripama izjavio:
Komunistički režim kao da je zaboravljen, kao da je aboliran. Naše društvo neće biti zdravo dokle god radimo razliku između žrtava totalitarnih režima. Svakoj žrtvi moramo pristupati s jednakim pijetetom. Istina je ponekad bolna, ona možda izmuči, ali ona liječi i jača. U gotovo 30 godina postojanja samostalne hrvatske države još ne znamo istinu o onome što se događalo unutar zidina ove tvrđave. Ovdje su stradavali Splićani samo zato što su bili domoljubi koji su imali svoje ideale, te voljeli slobodu i svoj grad. Ustrajno ću pozivati svoje kolege povjesničare da konačno rasvijetle tamu povijesti ove tvrđave.”
Upravo smo mi oni povjesničari koji smo ovu problematiku istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te smo u proljeće 2017. objavili knjigu pod naslovom “Split i srednja Dalmacija u dokumentima, Ozne, Udbe i Narodne milicije 1944.-1962., Zarobljenički logori i likvidacije” u nakladi HDP “DR. Rudolf Horvat” i Kulturnog društva Trilj. Na predstavljanju ove knjige u Splitu 3.5.2017. nazočni su bili zamjenica gradonačelnika Jelena Hrgović te tadašnji župan g. Zlatko Ževrnja, a knjiga je tiskana uz financijsku potporu Splitsko-dalmatinske županije. Poseban naglasak u ovoj knjizi bio je posvećen zarobljeničkim logorima u Splitu, pa tako i logoru Gripe, a u knjizi je po prvi put objavljen djelomično sačuvani popis logoraša. S obzirom da je g. Krstulović Opara danas izričito rekao da će pozivati povjesničare da rasvijetle povijest tvrđave Gripe, da smo upravo mi oni koji su to uradili dugogodišnjim volonterskim radom, da je u našoj knjizi objavljena kompletna dokumentacija o logoru koja je dostupna u hrvatskim arhivima, te da g. Krstulović Opara ovakve izjave daje već nekoliko godina, smatramo se prozvanima te želimo razjasniti ovaj slučaj. Nepoznato je iz kojega razloga g. Krstulović Opara uporno izbjegava spomenuti knjigu s podacima o zatočenima i ubijenima u logoru “Gripe” ili je možda neupućen u njezino postojanje, no u svakom slučaju smatramo da nakon dvije godine čekanja naš zahtjev za prijemom kod gradonačelnika grada Splita zaslužuje odgovor naročito u slučaju kada je autor građanin grada Splita.

mr.sc. Blanka Matković
U ime Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”

IZVJESNI MATKO MARUŠIĆ ISKORISTIO RAD ČLANOVA NAŠE UDRUGE U SVOM HDZ-SDSS PAMFLETU

Dana 11. kolovoza o.g. portal Narod je objavio tekst pod naslovom „Izjava srpske premijerke Ane Brnabić otkrila dvostruku paniku u Srbiji“ kojeg potpisuje izvjesni Matko Marušić, nekadašnji član vladajuće stranke (https://slobodnadalmacija.hr/split/prof-matko-marusic-napustio-hdz-u-pismu-pojasnio-zasto-odlazi-iz-stranke-postoje-hrvatske-svetinje-koje-se-ne-smije-dirati-537953). Uvidom u životopis spomenute osobe (http://neuron.mefst.hr/docs/znanost/ured%20za%20znanost/Istra%C5%BEiva%C4%8Dke%20grupe/Okru%C5%BEje%20za%20znanost/M%20Marusic_hrv.pdf), jasno je da dotični nije ni povjesničar ni stručnjak iz područja političkih znanosti, no to ga ne priječi da se upravo po tim temama redovito javlja povezujući ih s dnevno-političkim događanjima. Tako je uradio i u gore spomenutom tekstu u kojemu je izvjesni Matko naveo: „Dogovor g. Plenkovića i g. Miloševića potencijalno je prekretnica u odnosima Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Ona je nužna, poželjna i moguća i dogodit će se prije ili poslije, bilo da joj Miloševićeva nazočnost u Kninu 2020. bude prvi korak ili ne.“

Ovakvim uvodom Matko se direktno stavio u službu sramotne politike novoizabrane Vlade bacivši Hrvatima pod noge još jedan klip o izmišljenoj „prekretnici“ u odnosima hrvatskih Srba prema Hrvatskoj te stavljajući štoviše u taj kontekst nedavni boravak Borisa Miloševića u Kninu za kojega je izvjesni Boris „imao želudac“ (https://www.novilist.hr/uncategorized/milosevic-ako-je-moj-dolazak-u-knin-za-obljetnicu-oluje-gesta-imam-zeludac-za-svaku-vrstu-geste/). Od proslave „Oluje“ prošlo je svega nekoliko dana što je nedovoljno da Hrvati zaborave da je boravak Matkovih uzvanika u tom hrvatskom gradu hrvatski narod platio segregacijom od strane odabrane svite koja je taj dan odlučila provesti ne zamarajući se nezadovoljstvom svojih „kmetova“. Matko je naravno propustio reći i to da je „prekretnica“ plaćena čitavim nizom „ustupaka“ kojima je hrvatski identitet izravno napadnut još 2017. uklanjanjem HOS-ove spomen-ploče u Jasenovcu pa sve do izravnog proglašavanja hrvatskih branitelja nepoželjnima na kninskoj proslavi (https://www.24sata.hr/news/pogledajte-galeriju-hos-ovce-u-kninu-zaustavila-vojna-policija-709560). Događa se ovo u trenucima kad Miloševićev stranački kolega Milorad Pupovac najavljuje mogući dolazak u Škabrnju, a četničko-komunistički pokolj nad Hrvatima tog mjesta naziva nekakvim „stradanjem“ (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/nacelnik-skabrnje-treba-ispuniti-uvjete-za-dolazak-pupovca-ratni-zapovjednik-ja-sam-protiv-15012952). Ljudi stradavaju u prometnoj nesreći. One u Škabrnji su masakrirali četnički banditi i komunistički zločinci. Pukim slučajem u tim je paravojnim postrojbama prema navodima medija bilo i rodbine pojedinih članova SDSS-a (https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/s-bracom-vojislavom-mladenom-milorad-se-s-puskom-u-ruci-borio-protiv-hrvatske-899689/). Matkov pamflet događa se u trenucima kad bi hrvatski narod „nužnu, poželjnu i moguću“ prekretnicu mogao skupo platiti novim represalijama kojima mu prijeti upravo Matkova nekadašnja stranka čiji se koalicijski partner SDSS uvelike razmahao novim zahtjevima, odnosno ucjenama prema hrvatskom narodu kao svome domaćinu, počevši od najave o potpunoj zabrani hrvatskog pozdrava „Za dom spremni“ (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/pupovac-za-dom-spremni-treba-maknuti-iz-javnog-i-legalnog-prostora-to-je-originalno-ustaski-pozdrav-20200809). Izvjesni Matko o tome ne navodi ništa pa se može zaključiti da mu nije niti važno. Njegov fokus je isključivo na pokušaju dokazivanja zajedničkog i prijateljskog nastupa HDZ-SDSS koalicije bez obzira na posljedice. Stoga se Matko u svom stranačkom pamfletu osvrće isključivo na politiku Srbije nastojeći istovremeno zaštititi politiku koalicijskog partnera svoje nekadašnje stranke pa tako kaže: „Međutim, golem problem s tim pomirenjem ima Srbija, koja ne odustaje od svoje protuhrvatske a zapravo velikosrpske politike. A srbijanska politika nema ni tehničko niti moralno pravo tražiti od hrvatskih Srba da se ne mire s Hrvatima! Nastala je panika.“ Ovim Matko implicira da je politika SDSS u suprotnosti sa stavovima Republike Srbije te time doslovno abolira politiku SDSS-a unatoč činjenici da je čelnik te stranke izjavio da je „Beograd glavni grad matične države Srba u Hrvatskoj“ (https://www.braniteljski-portal.com/video-sokantna-izjava-pupovca-beograd-je-glavni-grad-srba-u-hrvatskoj-sto-ce-na-ovu-izjavu-pupovca-reci-predsjednica-i-predsjednik-vlade) iz čega proizlazi da Srbi u Hrvatskoj, odnosno oni predstavlja SDSS, ne doživljavaju Hrvatsku kao svoju matičnu državu, a kamoli domovinu. Izvjesni Matko se niti na to ne osvrće nego nastavlja prodavati priču kako su odnosi hrvatskih Srba prema Hrvatskoj naizgled samostalni i slobodni od vanjskih utjecaja pa poručuje kako „Srbija tu ne može ništa“. Da to tako nije dokazuju bezbrojni pritisci kojima se hrvatski narod nalazi u posljednjih nekoliko godina te retorika koja sve više podsjeća na onu iz 1990. „U Hrvatskoj se živi dobro i mirno i takav su život zaslužili i građani srpske nacionalnosti“ pa je „glupo je da ga sami sebi oduzimaju – da bi ugodili srbijanskim snovima o Srbiji do Virovitice, Karlovca i Karlobaga“, nastavlja Matko. Nejasno je gdje je on to u Hrvatskoj našao dobar i miran život uz tisuće iseljenih, tisuće gladnih i tisuće nezaposlenih Hrvata koji nisu te sreće da zbog svojih krvnih zrnaca sjede u Saboru ili budu nagrađeni kakvom drugom političkom foteljom. Možda je takav život Matko našao u vlastitom domu u kojemu živi daleko od svakodnevnice brojnih građana čiji su životi uništeni privatizacijom, pretvorbom, pljačkom i nelustriranjem komunističkih kadrova, a sve to pod štafetnom palicom Matkove bivše stranke. Nadalje, želi li nam Matko možda reći da život Srba u Hrvatskoj 1990. nije bio „dobar“ jer ako jest, na temelju Matkovog zaključka se postavlja pitanje zašto su ga sebi oduzeli te godine. Nije li o takvome životu govorio upravo dr. Ivan Šreter koji je za svoje pozive na mir i normalan život „nagrađen“ otmicom, prebijanjem, zlostavljanjem i likvidacijom? Matko se obraća javnosti pokušavajući stranački pamflet prodati kao poziv na pomirbu i mir iako uopće ne spominje da se Hrvati nikada s nikim nisu niti svadili nego su bili napadanuti u vlastitom domu te također ne spominje da je taj hrvatski dom zajedno s Hrvatima branio i određeni postotak hrvatskih Srba kao i pripadnika drugih nacionalnih manjina. Matko priča o povijesnoj istini, no ime dr. Šretera – najpoznatijeg hrvatskog mirotvorca – ne spominje dok drobi o pomirbi. Dok zbori o istini, Matko bježi u neku udaljeniju povijest koja se zbila prije više od 70 godina. U toj povijesti nema HDZ-a. U toj povijesti nema pitanja o tome gdje su posmrtni ostatci dr. Ivana Šretera. U toj povijesti nema upita njegovoj bivšoj stranci o nekažnjenom ubojici Gordana Lederera, nekažnjenim zločincima koji su ubili Martinu Štefančić i njezinu baku te o nekažnjenim ubojicama 402 djece. U toj povijesti nema pitanja o ubijenima, mučenima i silovanima, nema pitanja o ratnoj odšteti. Izvjesni Matko o tome ne pita. On se drži onoga što naizgled nema veze s njegovom nekadašnjom strankom. No, samo naizgled. Jer, dok izvjesni Matko nastoji iskoristiti jasenovačku problematiku kao smokvin list pa tako i znanstvene radove članova naše udruge Blanke Matković i Stipe Pilića, propušta reći još jednu tragičnu istinu, a ta je da je za stanje u kojemu se Hrvatska nalazi i u kojemu gubi rat u miru odgovorna ponajviše politika Matkove bivše stranke. Dok naša imena i rad koristi u propagandne svrhe s ciljem promoviranja lažne „pomirbe“, a ono što se u Hrvatskoj događa s pomirbom kao konceptom izgradnje mira nikakve veze nema, izvjesni Matko propušta reći da je upravo aktualni hrvatski premijer, dakle predsjednik Matkove bivše stranke, nedavno poručio ovo: „Nulta tolerancija na revizionizam “(https://portal.braniteljski-forum.com/blog/vijesti/jasenovac-milanovic-hosovu-plocu-treba-baciti-na-komemoraciji-za-bleiburg-nikad-nisam-bio-i-necu-plenkovic-nulta-tolerancija-za-revizionizam). Čini se da je HDZ-ovim vojnicima naš revizionizam „prihvatljiv“ samo onda kada je u službi opravdavanja štetne politike koju ta stranka provodi na račun hrvatskog naroda s ciljem da taj isti narod uvjeri da je velikosrpska politika na koljenima i u panici. Narod koji se opusti neće biti spreman, a ponajmanje će biti za dom spreman. Uostalom, nije li upravo to ono što nam Matkova bivša partija želi oduzeti? (https://net.hr/danas/hrvatska/plenkovic-se-izjasnio-oko-pozdrava-zds-ja-sam-osobno-protiv-tog-pozdrava-sdp-ga-je-legalizirao/)

Na kraju, od izvjesnog Matka očekujemo da ubuduće u svojim pamfletima preskoči naša imena i radove jer svoje ime nismo slučajno pronašli u močvari brojnih krimena poput privatizacije, pljačke, miniranja lustracije, četničke abolicije i pomilovanja ubojica Ante Paradžika. Naša imena dali su nam naši roditelji i nosimo ih časno dok naš znanstveni rad na kojemu već 15 godina radimo volonterski dajemo na znanje hrvatskome narodu i stavljamo u službu jata hrvatskih sokolova koji su unatoč svim nedaćama i podmetanjima bivših i sadašnjih partija bili i ostali za dom spremni!

NEDAVNU OSLOBAĐAJUĆU PRESUDU M.P.THOMPSONU HRVATI SU DOČEKALI KAO POBJEDU IAKO SE NITKO NIJE ZAPITAO OVO: SMIJU LI HRVATI PJEVATI „HIMNU HOS-a“?

Autor: Blanka Matković

Početkom lipnja o.g. Hrvati su na društvenim mrežama i portalima s oduševljenjem dočekali oslobađajuću presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Marku Perkoviću Thompsonu. Prema navodima njegovog odvjetnika Davorina Karačića na njegovom Facebook zidu (3.6.2020.) „na sjednici se, između ostalog, pod toč. 4. dnevnog reda, odlučivalo i o nedorečenosti i različitom tumačenju pravne norme u odnosu na primjenu čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada se činjenični opis prekršaja odnosi na izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“, u izvođenju autora u izvornom obliku koja sadrži izričaj ‘Za dom spremni’, posebice u kontekstu načela zakonitosti, kao i ujednačenosti sudske prakse s obzirom na stajalište izraženo u usporedivom predmetu“. Hrvati su presudu pozdravili kao veliku pobjedu preskočivši onaj dio iz kojega proizlazi da je riječ o presudi kojom se jednoj osobi u određenom kontekstu dozvoljava pjevati jednu pjesmu, a ne presudi kojom bi se Hrvatima dozvolilo da pozdravljaju svojim pozdravom barem podjednako slobodno koliko to u njihovoj državi čine sa svojim pozdravom ljudi koji se kite obilježjima koja su u hrvatskom domu ostavljala za sobom palež, pljačku i mrtve. U svom narednom osvrtu na ovu presudu objavljenom 6.6.2020., g. Karačić je naveo da „u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je izgovaranje izraza Za Dom Spremni bilo s namjerom dovođenja u vezu s ustaškim režimom i obilježjima“ nadodavši da je „bitan kontekst“. U slučaju ove presude, čini se da je taj kontekst bio jedna osoba i jedna određena situacija. G. Karačić je odradio profesionalno svoj posao jer je za svog klijenta izvojevao pobjedu, no upitno je kakvu korist od toga ima hrvatski narod i hrvatska povijest u situaciji u kojoj se svaki građanin koji nije za jugoslavenski nego hrvatski dom spreman mora zapitati hoće li sutra završiti na sudu, plaćati kazne zadnjim kunama koje su mu ostale u novčaniku te eventualno završiti pod kakvom ovrhom. Pravno gledajući, kontekst je sve. Povijesno gledajući, Istina je više. Upravo iz tog razloga pravo i pravda nisu isto, a u ovom kontekstu pravde još nema. Kako bi je i moglo biti ako „crvena nit“ koju su nekoć tražili istaknuti jugoslavenski komunisti nikada nije ni prekinuta, a kroz najnoviju hrvatsku povijest se očitovala kroz likvidacije pravaša i imaginarne martićevce po cesti, davanje legitimiteta velikosrpskoj politici u Bosni i Hercegovini, aboliciju četnika u Hrvatskoj i konstantno miniranje pokušaja da se o lustracijskom zakonu barem raspravlja pa sve to najnovijih progona zbog spremnosti za „pogrešni“ dom?

Nastavi čitati NEDAVNU OSLOBAĐAJUĆU PRESUDU M.P.THOMPSONU HRVATI SU DOČEKALI KAO POBJEDU IAKO SE NITKO NIJE ZAPITAO OVO: SMIJU LI HRVATI PJEVATI „HIMNU HOS-a“?

KAKO SIJEŠ TAKO ĆEŠ I ŽETI

Prije 5 godina i 3 mjeseca uputili smo hrvatskim institucijama prvi dopis u vezi netočnih navoda na web stranici JUSP Jasenovac i statusa poslijeratnog logora Jasenovac. U tom razdoblju obratili smo se bivšem ministru (ne)kulture Berislavu Šipušu, bivšem ministru (ne)kulture Zlatku Hasanbegoviću, aktualnoj ministrici (ne)kulture Nini Obuljen Koržinek, veleposlanstvu RH u Washingtonu i bivšoj predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović. Sadržaj tih obraćanja nalazi se ovdje: http://croatiarediviva.com/2018/01/13/tri-godine-vodimo-bitku-s-hrvatskim-institucijama-istinu-jasenovcu/. Nikada nismo dobili niti jedan odgovor. Umjesto toga, dobili smo pljuvanje i  baniranje na desnim portalima jer smo Istinu stavili ispred svetih političkih krava. Nikad nam se nije obratili niti jedna hrvatska udruga, počevši od onih razvikanijih poput Matice hrvatske i HU Benedikt koja je bila voljna podržati naše zahtjeve. Hrvati su izabrali šutnju!

Istraživali smo i povijest pozdrava “Za dom spremni” o čemu više ovdje http://croatiarediviva.com/2017/10/01/domovinu-spremni-pobijediti-umrijeti-pisalo-americkom-odlikovanju-iz-1814-godine/ , http://croatiarediviva.com/2017/08/27/rod-dom-spremni-zivot-dati-mrijeti-nekim-inacicama-nije-ustaski-pozdrav-hrvatska-djeca-recitirala-ga-1921-godine/http://croatiarediviva.com/2017/08/13/starohrvatski-pozdrav-dom/. Obraćali smo se i tzv. Vijeću za suočavanje s prošlošću o čemu više ovdje: http://croatiarediviva.com/2017/08/27/otvoreno-pismo-vijecu-suocavanje-s-prosloscu/. Uputili smo i dopise svim saborskim klubovima zastupnika. Slali smo emailove na brojne adrese udruga tražeći podršku, među njima i udrugama HOS-a. Nikada nismo dobili niti jedan odgovor. Hrvati su izabrali šutnju!

Pripremili smo i nekoliko radova o lustraciji: http://croatiarediviva.com/lustracija/. U vezi te teme smo uputili dopis na preko 50 adresa hrvatskih organizacija diljem svijeta. Nitko nam nikada nije odgovorio. Pojedini Hrvati iz Australije naknadno su nam poručili da ih ne zanima što mi imamo za reći jer smo, za razliku od g. Leljka i g. Vukića, mi Hrvati pa stoga “nemate kredibilitet”. Hrvati su još jednom izabrali šutnju!

Udruge od braniteljskih pa do navodno super-hrvatskih su nas uredno ignorirale. U međuvremenu su nas “desni” mediji marginalizirali, a naše radove pripisivali onim istraživačima koji su im bili poželjniji jer nisu previše “talasali”. Na Facebook stranicama Hrvatske stranke prava smo banirani jer smo se drznuli reći da je predsjednik HSP Split 1991. bio Jozo Radanović: http://croatiarediviva.com/2020/03/01/priopcenje-hdp-dr-rudolf-horvat/. U posljednjih pet godina ljudi su nas nazivali marginalcima koji nisu pravi povjesničari i koje predvodi “koza s autizmom”.

Osim pojedinaca koji su nas podupirali i pojedinih manjih lokalnih udruga koje su nam pomogle u pripremi pojedinih promocija, niti jedna hrvatska udruga ili institucija nije javno stala uz naša priopćenja i zahtjeve osim nezavisnog saborskog zastupnika general Željka Glasnovića.

Jučer su Hrvati doznali da se o Jasenovcu nema više što raspravljati te da bi spomen-ploča poginulim hosovcima trebala završiti na smetlištu. Čitav dan Hrvati su kukali na Facebooku i portalima zbog okrutne sudbine koja ih je zatekla. No, je li vas doista zateklo? Nije da niste znali. Nije da nije bilo “marginalaca i koze s autizmom” koji se za vas nisu borili 15 godina otkako su počeli sa svojim radom i proveli zadnji 5 godina upozoravajući vas.  Birali ste gurati glavu u pijesak jer je bilo jednostavnije praviti se da se ništa bitno ne događa ili je eventualno bilo lagodnije voditi bojeve na Facebooku. Sami birate sebi vlast. Sami birate koje ćete udruge podržati. Sami birate koje ćete portale čitati i donirati. Rođeni ste sa slobodno voljom i prokletstvom izbora. Birali ste krivo. Zašto onda sada plačete?

PRIOPĆENJE HDP “DR. RUDOLF HORVAT”

Dana 1. ožujka 2020. Hrvatska stranka prava (HSP) je na svojoj web stranici objavila priopćenje s izvanrednog sabora stranke koji je održan dana 29. veljače 2020. u Gospiću. U tom priopćenju se navode pozdravi gostima i uzvanicima koji su „uveličali“ spomenuti skup, a među njima i ime dopredsjednika naše udruge Stipe Pilića. Ovim putem demantiramo ove navode jer gospodin Pilić nije prisustvovao spomenutom skupu iako je na njega bio pozvan kao gost.

Također ističemo da je na navedenom skupu predsjednik HSP Split i član predsjedništva stranke Hrvoje Marušić naveo netočnu tvrdnju da je 1991. godine bio predsjednik stranke na razini Grada Splita. Uvidom u novinske tekstove iz tog razdoblja, kopije stranačkih dokumenata i neobjavljeni rukopis tadašnjeg predsjednika HSP Split Joze Radanovića poznato je otkada je Radanović bio predsjednik podružnice i kada je to prestao biti. Dana 15. siječnja 1992. u hotelu „Marjan“ u Splitu održana je politička tribina stranke i u tom trenutku Radanović je još uvijek bio predsjednik HSP Split. Osim brojnih pisanih dokaza, građani Splita i okolice su svjedoci tog vremena te se s velikom vjerojatnošću mnogi među njima mogu sjetiti tih dana. Na spomenutom skupu HSP-a u siječnju 1992. bio je nazočan i jedan član naše udruge koji je stoga također svjedok tih događanja. Bilo kakva iskrivljavanja hrvatske povijesti su neprihvatljiva i na njih ćemo uvijek reagirati bez obzira na bilo kakve pritiske s bilo čije strane. Stoga ovim putem želimo reći i to da je u večernjim satima dana 29. veljače 2020. prva reagirala predsjednica naše udruge Blanka Matković koja je na Facebook stranici HSP Splitsko-dalmatinske ostavila komentar ispod objavljene video snimke s izjavom Hrvoja Marušića. Komentar je glasio: „Predsjednik HSP Split 1991. je bio Jozo Radanović!“ Nedugo nakon toga, ovaj komentar je izbrisan, a Blanka Matković blokirana čime joj je na spomenutoj Facebook stranici onemogućeno daljnje komentiranje. Pitamo se kakva je namjera onih koji na silu žele zatrti nečije ime i time ga izbrisati iz povijesti. Ovakvih primjera je u povijesti bilo mnogo, no na kraju je povijest uvijek pamtila imena onih koje se pokušalo izbrisati, a ne imena počinitelja takvih nedjela.

Na kraju ćemo reći i to da Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ najsnažnije podupire zahtjeve brojnih pojedinaca i organizacija u Hrvatskoj koji se zalažu za provođenje lustracije. Ovdje je riječ o lustraciji na svim razinama, pa tako i onoj u redovima političkih stranaka, posebno onih koje načelno propagiraju lustraciju. Dakako, to se odnosi i na stranku o kojoj je ovdje riječ, pa ćemo stoga reći ovako: bili smo u arhivima i provjerili. Istinu znamo i ne bojimo vas se! Našu povijest pisat ćemo mi!

PRIOPĆENJE BLANKE MATKOVIĆ

Moje ime je Blanka Matković, iako ga sama nisam izabrala. Hrvatska javnost poznaje me kao povjesničarku i općenito smatra javnim dobrom koje bi vjerno trebalo služiti interesima ovakvih ili onakvih interesnih skupina. Ni to za sebe nisam izabrala. Rodila sam se slabovidna i autistična. Ni to za sebe nisam izabrala. Zbog svih ovih stvari koje nikada nisu bile moj izbor platila sam najveću cijenu.

Istina o meni je drugačija. Svoje ime i prezime mrzim. Nikada neću jasno vidjeti svoj odraz u ogledalu niti znati kako doista izgledaju ljudi koje volim. Nikada se neću moći jasno izraziti i zbog toga će me oni koje volim prezirati jer će moje riječi tumačiti na neki, meni nepoznat način. Samo jednom u životu sam radila kao povjesničar, a svojim pravim zanimanjem ne smatram ništa. U životu sam radila preko 30 različitih poslova, no jedini vrijedan spomena je asistiranje u nastavi osobama s invaliditetom.

U Hrvatskoj sam objavila veći broj znanstvenih radova i knjiga. Povijesti sam posvetila 30 godina života, od kojih 14 godina sustavno istražujući suvremenu hrvatsku povijest. Taj posao radila sam  volonterski zbog čega su mi se mnogi smijali i objašnjavali mi kako istinski hrvatski „heroji kojima treba dići spomenik i dati orden“ rade taj posao za određene iznose, odsjedajući u finim hotelima, primajuću tisuće u raznoraznim valutama jer su, za razliku od mene – običnog štakora, dovoljno pametni da se u posao ne upuštaju bez „financijske konstrukcije“. Zbog svoga rada izgubila sam vid, a moji roditelji su bili izvrgnuti vrijeđanjima, prijetnjama i drugim šikaniranjima. Zbog tog rada izgubila sam dio obitelji koji me godinama maltrerirao i uništavao, a zabilježen je i incident u arhivu kada me član obitelji fizički napao. Bilo je to zbog knjige o Imotskoj Krajini koja je objavljena 2017. godine. Moj rad, samo gola istina, nije odgovarao ni tzv. lijevima ni tzv. desnima iako je istina da u Hrvatskoj ni lijevih i desnih nema. Ima samo onih koji zahvaljujući moćnim političkim zaštitnicima odlično žive na račun svih ostalih provodeći se na jahtama, na pijankama uz pečene volove, s džepovima punih para i to zahvaljujući klimavosti vlastitih glava pred lokalnim šerifima. Preko svojih strogo kontroliranih , navodno desnih i prohrvatski medija, a ustvari običnog špijunskog polusvijeta, ovcama plasiraju priče kako nemaju ni za kombi za predizborne kampanje, a istina je da predizborne skupove organiziraju na otmjenim i skupim lokacijama misleći da odjelo čini čovjeka. Desnih i lijevih nema jer sve one koji imaju ikakvog utjecaja na političkoj sceni ionako predvode komunisti i Jugoslaveni, o čemu istinu znaju članovi njihovih stranaka zatvarajući ipak pred njom oči i stavljujući time vlastito preživljavanje ispred bilo kakvog načela, pa čak i onog vjerskog u koje se kunu  – da će ih Istina osloboditi. Takvima „desnima“ i „lijevima“ trebaju puzavci koji uzalud vjeruju da će u maloj bari prepunoj velikih krokodila baš oni, antilope, imati šansu. Stoga su ovakvi poput mene nepoželjni, čak i toliko da vodstva pojedinih stranaka moraju raspravljati o problemima koje im stvara  slabovidna i autistična osoba koja živi 2000 km daleko od njih i s njima nikakve veze nema. Posljednjih mjeseci sve su maske pale, pa su tako pokušali s „prijateljskim“ uvjeravanjima, zatim pritiscima i pokušajima kupovanja moje šutnje. U tome nisu uspjeli pa su nastavili s lažima i manipulacijama u pokušaju da od mene odmaknu one koji su dosada bili moj oslonac. Tako je radila i Udba. U tom dijelu svoga nauma su uspjeli pa je danas moj život uništen na svim razinama na kojima nečiji život može biti uništen. Od njega nije ostao čak ni pepeo da ga stavim u urnu kao sjećanje na nešto što je nekoć postojalo. Nema ničega.

Nedavno objavljena knjiga o Lici ujedno je i moj zadnji rad u Hrvatskoj. U posljednjih 14 godina prikupila sam na milijune stranica dokumenata o stradanju hrvatskog naroda kroz 20. stoljeće. Želja mi je bila da se s vremenom većina tih materijala objavi, a rad na narednoj knjizi već je bio započet. No, nažalost, ona nikada neće biti završena niti objavljena. Razlog tome nisu tzv. lijevi i tzv. desni, pa čak ni oni koji su moj rad pokušali prostituirati u pokušaju da povijesnu Istinu koriste samo onda kada im je to bilo potrebno za obračune s protivnicima, a istovremeno tolerirajući, pa čak i štiteći, još gore ljude u vlastitim redovima. Pričaju o lustraciji, a po Istini kao temelju lustracije pljuju. Razmeću su svojim lažnim bogatstvima čestitajući Božić i Uskrs, a od Istine bježe.

Mojih novih radova neće biti zbog toga što je otpor zlotvorima u hrvatskom društvu moguć samo uz šire društvene slojeve koji su voljni čitati, razmišljati i mijenjati svijet oko sebe. U Hrvatskoj takvih nema ili ih je premalo. Čemu tiskati knjige o stradanju Hrvata u Lici ako čak i sami Ličani (svaka čast iznimkama) takve knjige ne žele čitati niti ih je briga za vlastite obitelji? Čemu objavljivati bilo što ako oni koji dolaze na promocije nikada nisu zadovoljni odrađenim i ponuđenim, ali redovito imaju tisuću zahtjeva o tome što bih ja za njih, volonterski naravno, trebala odraditi iako ni ono dosad odrađeno ne žele pogledati i pročitati? Čemu ikakav rad u zemlji nerada, neznanja, nepotizma, korupcije, ucjena, prijetnji, podmetanja, laži i prevare?

Stoga je ovo moje zadnje obraćanje hrvatskoj javnosti. Ostalim članovima Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ koji na raspolaganju imaju mnoštvo materijala koje sam prikupila od 2006. do danas želim sve najbolje u budućem radu.

Blanka Matković – Nobody

“GLAS SLAVONIJE” OBJAVIO INTERVJU S BLANKOM MATKOVIĆ

U rubrici Magazin “Glasa Slavonije” od 13. i 14. travnja objavljen je razgovor s predsjednicom Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” mr. sc. Blankom Matković, doktorandicom na Sveučillištu Warwick u Velikoj Britaniji, s kraćim osvrtom na naše najnovije izdanje o zločinima u Lici. Intervju možete pročitati na ovoj poveznici.

ODGOVOR VINKU TADIĆU, PREDSJEDNIKU POVIJESNOG DRUŠTVA POŽEGA

U protekla dva tjedna Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ predstavila je diljem Hrvatske svoje peto tiskano izdanje koje pod naslovom „Zločini Jugoslavenske armije i komunistička represija u Lici i gradu Gospiću 1945. godine: Dokumenti, svjedočanstva i grobišta (1944.-1998.)“ potpisuju mr. sc. Blanka Matković i Ranko Topić.

O 11 dosad održanih predstavljanja obavijestili smo sve lokalne medije, nacionalne portale, te lokalne vlasti, kulturne institucije i udruge. Među njima je bilo i Povijesno društvo Požega čiji je predsjednik g. Vinko Tadić uputio svoj odgovor organizatorima naše promocije u tom gradu.

U svome odgovoru, g. Tadić je u ime Povijesnog društva Požega odbio prisustvovati predstavljanju spomenute knjige istaknuvši sljedeće: „Članovi Povijesnog društva Požega poštuju ustavni poredak Republike Hrvatske, njezinu kršćansku tradiciju, vrijednosti suvremene demokracije i njeguju kvalificiran pristup prošlosti, a to znači i prema zločinima Jugoslavenske armije te komunističkoj represiji kao izuzetno važnoj i bolnoj temi. S obzirom na to da uvaženi autori spomenute knjige na sporan način pristupaju navedenoj problematici te njeguju neprimjerene stavove o fašističkim režimima, posebno o ustaškom režimu, a mnogi Hrvati i ostali hrvatski građani bili su izloženi masovnom teroru u doba tih režima, nažalost ne možemo prihvatiti Vaš poziv.  Osim toga, članovi Povijesnog društva Požega su građani Republike Hrvatske i trude se čuvati njezin ugled. Bojim se da ovakve promocije ne doprinose tim nastojanjima.“

Svojim stavom g. Tadić implicira suprotno članovima HDP „Dr. Rudolf Horvat“ unatoč činjenici da su se brojni članovi naše udruge između 1991. i 1995. borili za uspostavu onog istog ustavnog poretka RH na kojega se poziva g. Tadić te za uspostavu demokratskog društva u čijim plodovima g. Tadić danas uživa i neometano djeluje.

Nadalje, u svom novinskom tekstu od 12. svibnja 2017. godine g. Tadić pojašnjava „kvalificiran pristup prošlosti“ na kojeg se poziva i u odgovoru organizatorima naše promocije. Tako on navodi: „Povijesno društvo Požega njeguje kvalificiran pristup u istraživanju prošlosti, a to znači da je znanstvena metodologija najvažnije polazište temeljitog i odgovornog izučavanja problema. Pojedinci u našem društvu, koji ne vladaju znanstvenom metodologijom, često prezentiraju iskrivljene slike prošlosti, poluistine pa čak i neistine koje proglašavaju neupitnim i jedinim istinama.“ (https://pleter-portal.hr/index.php?id=26704) . Isticanje znanstvene metodologije svakako je pohvalno, no čini se da upravo g. Tadić ima osobnih problema s njome. Tako g. Tadić ističe da autori mr. sc. Blanka Matković i Ranko Topić na „sporan način“ pristupaju navedenoj problematici iako knjigu koja je promovirana u Požegi u rukama nije niti imao. Štoviše, riječ je o knjizi bez interpretacija prošlosti, odnosno o zbirci arhivskih dokumenata koji progovaraju vlastitu priču i svjedoče o teškim razdobljima suvremene hrvatske povijesti. G. Tadić ne navodi što je to sporno u pristupu članova naše udruge te koji su to „neprimjereni stavovi“ koje oni navodno njeguju o fašističkim režimima. Još je neobičnije to što je upravo mr. sc. Blanka Matković, doktorandica na Sveučilištu Warwick, o svojim istraživanjima govorila na znanstvenim konferencijama u Ujedinjenom Kraljevstvu i Portugalu, držala predavanja na sveučilištima u Kanadi i Velikoj Britaniji te na temelju dijela dokumenata predstavljanih u ovoj „spornoj“ knjizi obranila disertaciju pred komisijom u kojoj su bili vrhunski međunarodni stručnjaci. Unatoč dugogodišnjem znanstvenom radu u inozemstvu, nikada i nigdje nije bila optužena za „neprimjerene stavove o fašističkim režimima“ iako je sudjelovala u brojnim znanstvenim raspravama s inozemnim stručnjacima i dobrim poznavateljima suvremene demokracije na koju se poziva g. Tadić. Štoviše, Sveučilište Warwick na kojemu mr. sc. Blanka Matković studira već sedmu godinu (završivši prethodno poslijediplomski studij iz povijesti i završavajući trenutno doktorski studij) jedno je od 50-tak najboljih sveučilišta na svijetu koje njeguje inovativan pristup znanosti, uključujući i reviziju na temelju novih dokaza, za razliku od znatno niže rangiranog sveučilišta na kojemu kao doktorand studira g. Tadić. Mentori i profesori mr. sc. Blanke Matković su povjesničari i doktori političkih znanosti obrazovani na najboljim svjetskim sveučilištima koji svakodnevno podupiru njezin rad i daljnje učenje.

Izuzetno nam je drago što se g. Tadić poziva na kršćanske vrijednosti i suvremenu demokraciju pa ćemo stoga istaknuti i to da je prije osam godina, dakle 2011., Europski sud za ljudska prava donio presudu u slučaju Girard protiv Francuske kojom je potvrđeno jedno do tada zanemareno ljudsko pravo – pravo na ukop članova obitelji. Sud je zaključio da je povratak tijela ili posmrtnih ostataka obitelji i dostojanstven pokop jedno od ljudskih prava zagarantiranih člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima koju je ratificirala i Republika Hrvatska. Pravo na grob temeljno je ljudsko pravo u civiliziranim društvima, ali pravo koje se u Hrvatskoj uporno negira ili minorizira. Na tisuće hrvatskih žrtava to pravo nikada neće imati. Jedino što za njih možemo učiniti je utvrditi i usuditi se izreći istinu o njihovom stradanju, bez obzira na to nazivao li nas Ivo Josipović ustaškim gujama, Mirjana Kasapović negatorima Holokausta i Vinko Tadić fašistima.

Zaključit ćemo ovaj odgovor Vinku Tadiću da su članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ građani Republike Hrvatske, baš kao i članovi njegove udruge. Istaknut ćemo i činjenicu da je naša udruga registrirana u skladu sa zakonima RH, a „spornu knjigu“, na koju se osvrnuo Vinko Tadić, sufinanciralo je Ministarstvo hrvatskih branitelja. Stoga ostaje nejasno na koji način promocija takve knjige ne doprinosi njegovim plemenitim nastojanjima da sačuva ugled RH, dakle države za koju su se borili članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ izgubivši pritom svoje zdravlje da bi Vinko Tadić iz Požege mogao uživati život kakav danas ima i uzimati sebi za pravo da svojim odgovorima implicira članovima naše udruge rad protiv RH i njezinog ugleda.

Profesoru povijesti koji se diči „kvalificiranim pristupom“ savjetujemo drugi put knjigu prolistati, umjesto da na neviđeno osuđuje „u ime naroda“, te argumentirano i znanstveno opovrgne naša dosadašnja istraživanja.

RASPORED PROMOCIJA ZA NAREDNI TJEDAN

Nakon uspješnog drugog tjedna promocija knjige “Zločini Jugoslavenske armije i komunistička represija u Lici i gradu Gospiću 1945. godine: Dokumenti, svjedočanstva i grobišta (1944.-1998.)”, u trećem tjednu promocija održat ćemo sedam  predstavljanja diljem Hrvatske. Naš gost nezavisni saborski zastupnik general Željko Glasnović najavio je dolazak na promociju u Zagrebu.

9.4. Sisak, Dvorana sv. Ivana Pavla II., Sisačka biskupija, Trg bana Josipa Jelačića 9, 19.30 h
 
10.4. Zagreb, Tribina grada Zagreba, Kaptol 27, 19 h
 
11.4. Karlovac, Dvorana župe Presvetog Srca Isusova-Novi Centar, Ulica Marina Držića 2, 20 h
 
12.4. Korenica, Dvorana Župe Sv. Jurja Mučenika, 19 h (uz potporu lokalnog župnika)
 
13.4. Otočac, Gacko pučko otvoreno učilište, Trg Dražena Bobinca 2, 17 h
 
13.4. Brinje, Vatrogasni dom, Frankopanska 17, 19 h (organizator: Hrvatski domobran Brinje)
 
14.4. Slunj, Dvorana Župe Presvetog Trojstva, Trg Zrinskih i Frankopana 18, 19 h (organizator: Pučko otvoreno učilište Slunj). 
Na promocijama u Sisku, Zagrebu, Karlovcu, Otočcu i Brinju koautorima knjige će se pridružiti dopredsjednik HDP “Dr. Rudolf Horvat” Stipo Pilić.