Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 6.7.2017.  (pdf) 

Objavljeno i na službenoj stranici Hrvatske stranke prava

Kratki pregled represalija komunističkog (jednopartijskog) režima od 1944. – 1990.

U posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata i prvim mjesecima poraća čitava Europa prolazila je kroz drastične političke promjene te se suočavala s posljedicama proživljenog sukoba i različitim oblicima mirnodopskog nasilja. Nasilje na hrvatskim prostorima doseglo je vrhunac između jeseni 1944., kada su postrojbe tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle u, odnosno okupirale prve hrvatske gradove, i kasnog ljeta 1945. do kojeg su se masovne egzekucije odvijale diljem bivše Jugoslavije. Desetljećima se o ovim zločinima znalo malo ili ništa, a ogromni razmjeri tih zločina postali su vidljivi tek zadnjih 20-ak godina. Povijesna znanost komunističkog razdoblja fokusirala se na žrtve fašizma, a zločini provedeni pod komunističkim predznakom, koji su se u konačnici sveli na istrebljenje Hrvata, nastojali su se sakriti ili su bili pravdani borbom protiv ostataka „okupatora i kvislinga“. Živi Hrvati postahu građani drugog reda, a njihovi mrtvi mrtvi drugog reda, koje nije bilo vrijedno ni popisati.

Slična je situacija bila i u državama istočne Europe u kojima je na vlasti bila Komunistička partija pod dirigentskom palicom iz Moskve, iako je Hrvatska u mnogočemu specifična. Režim SFRJ od 1944./45. do 1990. ne samo da je proveo masovne likvidacije nakon primirja 8. svibnja 1945., dakle u mirnodopsko doba, nego je proveo democid i etnocid nad stanovnicima Hrvatske, posebice Hrvatima, te je kroz 45 godina u svim oblicima pogodovao poslušnim članovima Komunističke partije i njihovim obiteljima i prijateljima kao i nehrvatskim stanovnicima Hrvatske i drugih republika.

Četrdesetopetogodišnji represivni režim započeo je – izuzevši odluke AVNOJ-a kojima se neke narodnosne skupine kao Nijemce lišava svih građanskih prava ako nisu bili sudionici Narodnooslobodilačke borbe – odmah po „primirju“ 8. svibnja 1945. masovnim likvidacijom onih Hrvata i drugih stanovnika Hrvatske i njihovih obitelji koji su bili hrvatski suverenisti odnosno separatisti od Jugoslavije u koju je Hrvatska 1918. na silu i nelegitimno ugurana i koji su stvorili samostalnu državu Hrvatsku 1941. ili na bilo koji način sudjelovali u radu iste. Broj likvidiranih mjeri se u stotinama tisućama, a točna brojka do danas ostaje nepoznata. U razdoblju od 1945. do 1990. brojni Hrvati služili su vremenske kazne s prisilnim radom u logorima, a zatim u kazneno-popravnim domovima i zatvorima u kojima su mnogi bili mučeni i ubijeni. Mnogi su jednostavno likvidirani bez ikakvih provedenih sudskih postupaka, a drugi su proganjani i raseljavani. Represija je nastavljena oduzimanjem građanskih prava, izbacivanjima iz domova, nacionalizacijom ili konfiskacijom stanova, kuća, tvornica i druge imovine, ili jednostavnom pljačkom, otpuštanjima s posla na ulicu ili slanjem u mirovinu, premještajem na nižu funkciju, koja se represija nastavila i u godinama nakon poraća kroz otpust sa posla u trudnoći, maltretiranje i smrt Hrvata-regruta u JNA, ubojstva i otmice hrvatskih emigranata, batinanje i tvorne napade na ulici i drugdje, psiho-fizičkom torturom prema potrebi i prilici, te općim davanjem prednosti nehrvatima, komunistima i borcima, redom bez odgovarajućih kvalifikacija, na vodećim mjestima u poduzećima, školama, policiji, raznim državnim ustanovama, javnim glasilima kao i zabranom uporabe hrvatskog nacionalnog znakovlja bez crvene zvijezde petokrake, jezika i drugoga, te ogromnom privrednom kriminalu s odljevom novca bilo u Saveznu blagajnu (Beograd) ili van (London), što je sve dovelo do masovnog iseljavanja iz Hrvatske (samo u razdoblju od 1965. do 1976. bilo je 900 000 iseljenika Hrvata) i njezinog osiromašenja. Zatiranje hrvatske suverenosti i uništavanje Hrvata i njihove nacionalne memorije, počevši od 1918., a nastavivši se 1945., odvijalo se kako na materijalnom, na primjer uništenjem grobišta 1. i 2. svj. rata, tako i na duhovnom planu zabranom rada hrvatskim piscima, novinarima, umjetnicima, profesorima, zabranom čitanja ili uništenjem knjiga hrvatskih pisaca i umjetnika, putem izbacivanja hrvatske nacionalne povijesti iz udžbenika, prekrajanjem povijesti i književnosti, represijom prema Katoličkoj crkvi i vjernicima, te ukinućem Hrvatske pravoslavne crkve.

Uz te represalije protiv narodnih (Hrvata) i religioznih grupa (katolika i hrvatskih pravoslavaca), postojao je cijeli niz represivnih metoda protiv pojedinca, od praćenja i zastrašivanja, ucjena, psihičkog i fizičkog zlostavljanja do državnog mobbinga. Zakon je za prekršaje „verbalnog delikta“ ili „uvrede državne vlasti/predsjednika“, koji u demokratskim društvima ne postoje, predviđao drakonske kazne tamnice, a nemali broj privedenih ili osuđenih podlegao je fizičkom maltretiranju bilo još u istražnom zatvoru, bilo na robiji.

Uz oficijelne suradnike, agente, režim je razvio i instituciju doušništva putem neoficijelnih, dijelom dobrovoljnih, dijelom ucijenjenih suradnika, koji se kreću od anonimnih potkazivača koji su u kutije, postavljene od svibnja 45. po uličnim odborima/mjesnim zajednicama mogli ubacivati cedulju sa imenom „izdajnika“ i „narodnog neprijatelja“ do onih koji su prilikom „obavijesnog razgovora“ pristali na suradnju sa tajnom policijom i špijuniranje prijatelja, kolega i drugih.

Spomenimo i poznate „karakteristike“, plave koverte u kojima su nadležni provjereni komunistički kadrovi davali mišljenje o pojedincima i njihovom radu, koje su se prosljeđivale na novo radno mjesto, novu školu, prekomandu i slično. „Karakteristike“ su se pisale i djeci! Što je u njima pisalo, teško je reći, ali znamo da je u jednoj za jedno dijete stajalo: „Ne surađuje“.

U tom razdoblju sustavno kršenje ljudskih prava bilo je uobičajeno, sudski procesi montirani i državne institucije zloupotrebljavane, a sve to pod kontrolom Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije, NO-a, SUBNOR-a, MUP-a, OZN-e ili UDB-e i drugih službi, zbog čega je partijska nomeklatura predstavljala temelj tog totalitarnog režima koji se nemilosrdno obračunavao s političkim neistomišljenicima, prema totalitarnoj komunističkoj terminologiji, „klasnim“ i „narodnim“ neprijateljima i s onima koji su rušili „bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti“, u zemlji u kojoj je jedan narod bio jednakiji među jednakima.

Lustracija i lustracijski zakoni u raznim zemljama

Urušavanje komunističkog režima krajem 1980-ih rezultiralo je različitim tranzicijskim problemima nastalima prilikom napuštanja starog sustava i prelaska u slobodno demokratsko društvo. Političko, ekonomsko, socijalno i psihološko nasljeđe komunizma otežalo je i usporilo put prema slobodi, kako pojedinca tako i skupina i demokratizaciji društva općenito.

Parlamentarni odbor Vijeća Europe (PACE) u dva je navrata (1996. i 2006.) donio Rezolucije kojima se osuđuju totalitarni komunistički režimi te preporučio mjere za otklanjanje nasljeđa komunizma. RH je 2006. godine Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. prihvatila djelomice zaključke EU-Rezolucija, i to samo u onom dijelu koji se odnosi na opću osudu komunizma, ali nije se ni dotakla pitanja sankcioniranja zločina iz tog razdoblja niti pitanja preispitivanja djelovanja pojedinaca koji su bili na najvišim državnim funkcijama komunističkog režima te njihovog daljnjeg djelovanja u parlamentarnoj demokraciji, kao niti pitanja lustracije.

Rezolucija Parlamentarnog odbora Vijeća Europe 1096/1996 čl. 7 „preporučuje da se kaznena djela pojedinaca počinjena za vrijeme totalitarnog komunističkog režima kazne prema važećem kaznenom zakonu, a u slučaju kada postoje vremenska ograničenja za pojedine prekršaje ili zločine, ona se mogu promijeniti (produžiti), jer se radi o proceduralnim, a ne o substancijalnim odnosno sadržajnim stvarima.“ Istim se člankom „preporuča suđenje i kazna osoba za zločine koji po ondašnjim nacionalnim odnosno državnim zakonima nisu predstavljali zločine, a koji se smatraju zločinima prema osnovnim principima i pravu koje je prihvaćeno u civiliziranim državama odnosno nacijama.“ Čl. 8 navedene Rezolucije „preporuča da se paralelno sa suđenjem pojedinačnih zločina provodi rehabilitacija pojedinaca koji su bili optuženi za „zločine“ koji po principima i zakonima civiliziranih društava ne predstavljaju zločine…“ Čl. 11 iste Rezolucije spominje i odnos odnosno mjere prema osobama koje nisu počinile zločine koji se mogu utužiti prema važećem kaznenom zakonu, ali koje su držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima, podržavale ga i omogućile njihovo trajanje, te spominje administrativne mjere kao lustraciju ili zakon o dekomunizaciji. Cilj ovih mjera je omogućiti da se osobe, kojima se ne može vjerovati da će djelovati u skladu sa demokratskim principima, isključe iz sudjelovanja u vlasti. Čl. 12 pojašnjava da se prilikom provođenja tih i takvih mjera moraju zadovoljiti izvjesni kriteriji: krivnja mora biti individualna, a ne kolektivna, krivnja mora biti dokazana u svakom pojedinačnom slučaju, pravo na obranu (presumpcija nevinosti dok se ne dokaže suprotno) i pravo priziva na Sud mora biti zagarantirano. Cilj je osiguranje odnosno jačanje demokracije, a ne osveta.

Preuzimanje i otvaranje arhiva tajnih službi bivšeg režima, te osnivanje posebnih državnih institucija (muzeja, instituta, arhiva ili komisija) za pohranu i prikupljanje dokumenata te proučavanje zločina komunizma, odvijalo se u europskim državama različitim tempom, te u nekima traje i danas. Oba preduvjeta za suočavanje sa totalitarističkim režimom komunizma (pristup arhivi i državna institucija kao provoditelj procesa) ostvareni su do sada u Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj, Latviji, Mađarskoj, Estoniji, Rusiji, Litvi, Ukrajini, Rumunjskoj i Makedoniji i djelomično u Sloveniji, a suočavanje se provodi i u zemljama koje nikada nisu imale komunističku vlast, kao u Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Prethodna iskustva pod komunističkom vlašću te uvidi u spise državno političkih organizacija bivšeg režima potakla su razmišljanja o onemogućavanju istaknutih pripadnika tog režima, ponajviše onih koji su bili odgovorni za sustavna kršenja ljudskih prava, da sudjeluju u političkom životu, posebno državnim i javnim službama novih demokratskih država koje su iznikle na ruševinama komunističkog totalitarizma.

Uslijedilo je izglasavanje zakona koji su imali za cilj uklanjanje nasljeđa komunizma, to jest dekomunizaciju i lustraciju društva, a kojima je regulirano sudjelovanje aktivnih dužnosnika represivnog aparata bivšeg režima u politici i javnim službama i to: u Njemačkoj (1991., produžavan i vrijedi do 2019.), Češkoj (1993.), Slovačkoj (1996.), Mađarskoj (1994. i 1996.), Albaniji (1993. i 1995.), Bugarskoj (1992.), Litvi (1991.), Latviji (1995. i 1996.), Estoniji (1992. i 1995.), Poljskoj (1997. i 2007.), Srbiji (2003.), Makedoniji (2006., 2008. i 2012.), Ukrajini (2014.), pri čemu zakoni u Mađarskoj i Srbiji nisu saživili, dok njemački zakon o dokumentima Ministarstva državne sigurnosti (Stasi-Unterlagen-Gesetz) s jedne strane pledira na savjest i iskrenost „korisnika“ bivšeg režima – o kojima državna institucija sakuplja podatke o njihovoj djelatnosti šaljući upitnike i prema potrebi umirovljuje iste (govori se o 50ak tisuća umirovljenih profesora i učitelja), a s druge strane drugim zakonom „žrtvama“ režima pruža rehabilitaciju i materijalnu naknadu za pretrpljenu štetu (nepravdu).

Jedine dvije bivše komunističke zemlje, a danas članice Europske Unije koje nisu donijele lustracijski zakon su Republika Slovenija, gdje se 1997. na  saborskoj raspravi glasalo protiv usvajanja takvog zakona, te Republika Hrvatska, gdje je 1998. i 1999. „Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima“ Hrvatske stranke prava (HSP) skinut sa dnevnoga reda Sabora glasovanjem, pa se o njemu nije ni raspravljalo.

Hrvatska

U prvim godinama postojanja demokratske Republike Hrvatske zatečena situacija bila je donekle opravdana, jer je netom nakon prvih demokratskih izbora Hrvatska postala metom agresije izvana i separatističkih pokušaja iznutra. Nakon završetka Domovinskog rata u Hrvatskoj je izglasan Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02) kojim je reguliran povrat ili naknada za materijalna dobra oduzeta za vrijeme bivše Jugoslavije i NDH (nav. Zakon čl. 2). Regulirana je i naknada političkim zatvorenicima Zakonom o pravima bivših političkih zatvorenika (NN 34/95, 164/98 i 109/01).

Devedesetih je ustanovljena i „Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, koja je ukinuta početkom 2002., a koja je u svom kratkom radnom vijeku utvrdila preko 260 000 poimeničnih žrtava. Sredinom 2011. osnovan je Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobišta žrtava komunističkih sustava čiji se rad odnosio samo na žrtve likvidirane nakon 8. svibnja 1945. Ured je izvršio ekshumacije pojedinih masovnih grobnica u zagrebačkoj okolici, no njegov rad okončan je odlukom Vlade RH krajem 2012. kada je Ured pripojen Ministarstvu hrvatskih branitelja.

Postoji i nekoliko drugih, odnosno nevladinih i privatnih inicijativa.

Tako Hrvatski institut za povijest unatrag nekoliko godina vodi znanstveno-istraživački projekt „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću“ koji istražuje i objavljuje dokumente odnosne na represiju i zločine partizana pod vodstvom KPJ nad poraženom vojskom NDH i nad neistomišljenicima u Drugom svjetskom ratu (voditelj: V. Geiger). Unutar projekta teče i projekt „Poimenični popis stradalih i žrtava Drugog svjetskog rata i poraća (voditelj: J. Kolanović).

Paralelno s time udruge, pojedinci i katolička crkva skupljaju podatke i objavljuju Hrvatske martirologije i Žrtvoslove, vode ili su vodili procese za rehabilitaciju pojedinaca osuđenih na montiranim procesima.

O državnom Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegovom radu, ne znamo puno. Iako je Vijeće osnovano još početkom ožujka, njegova prva sjednica održana je tek 29. lipnja. Prema izjavi predsjednika Vijeća akademika Zvonka Kusića, na toj sjednici pristupilo se formiranju metodologije rada čime se implicira da u razdoblju od početka ožujka do kraja lipnja to Vijeće nije uradilo ništa iako je rok za izradu prijedloga odnosno zaključaka Vijeća 1. ožujka 2018.

Tri stupa u suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva

U suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva potrebno je istaknuti tri ključna problema:

1. Otvaranje odnosno deklasifikacija dijelova arhiva KPH.
2. Osnivanje stalnog ureda, povjerenstva ili službe, zavoda ili instituta od strane Republike Hrvatske.
3. Utvrđivanje mjera i pravnih sankcija nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava te revizija profesionalnih karijera državnih službenika (lustracija).

Unatoč brojnim angažiranjem pojedinaca i privatnih udruga koji rade na rasvjetljavanju razdoblja 1944.–1990., uglavnom bez državne ili institucionalne podrške, tek nedavno, 27 godina nakon prvih demokratskih izbora, ostvaren je u Hrvatskoj u potpunosti (?) prvi uvjet za organiziranje legitimnog, pravno utemeljenog te institucionalnog suočavanja sa režimom komunizma: izglasan je zakon o „otvaranju“ (dostupnosti) arhiva KPH putem deklasifikacije dokumenata. Međutim, u međuvremenu je mnoštvo dokumenata otuđeno – kao što je to slučaj sa dossierom Stepinac u kojem nedostaje 75 dokumenata. No dva daljnja stupa suočavanja još nisu podignuta: nije ustanovljena služba za brigu o gradivu i obradu, a nisu utvrđene ni mjere i/ili pravne sankcije nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava (pitanje zastare), kao što pravilnikom ili zakonom nije uređena provjera državnih službenika u odnosu na njihovu ulogu u represivnom komunističkom aparatu.

Unatoč Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima, od 30. lipnja 2006. i istraživačkom projektu o partizanskim i komunističkim zločinima u posljednjim mjesecima rata i prvim mjesecima poraća na kojemu su u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva i Drzavnog odvjetništva RH radili Stipo Pilić i Blanka Matković (2008.-2011.) s ciljem razotkrivanja počinitelja pojedinih masovnih zločina, hrvatska država do sada nije tužila ni osudila niti jednog masovnog ubojicu, ratnog ili poratnog zločinca iz vremena prije i neposredno nakon kapitulacije NDH i sklopljenog mira 8. svibnja 1945. te razdoblja komunizma 1945.–1990., da o pojedinačnim zločinima i silnim kršenjima ljudskih prava tijekom tog razdoblja ne govorimo. Ne samo da povlaštenici režima 1945.–1990. nisu pozvani ni pred sud ni na odgovornost, nego smo zadnjih 27 godina svjedoci djelovanja istih tih pojedinaca na štetu Hrvatske, iako režima već gotovo 30 godina nema. Država Hrvatska također još uvijek nije pristupila preispitavanju vrste i načina djelovanja pojedinaca u režimskoj vlasti i njenim institucijama tijekom četrdesetpetogodišnjeg komunističkog režima.

Obzirom na to:

– da je destruktivno, destabilizacijsko i subverzivno djelovanje apartčika bivšeg represivnog režima ili onih koji zagovaraju regionalne asocijacije i time nastoje poništiti samostalnost Republike Hrvatske, a time i Domovinski obrambeni rat očigledno (i 27 godina nakon održavanja prvih demokratskih izbora i stvaranja Republike Hrvatske)

– da su se pojedini povlaštenici komunističkog režima svojim sudjelovanjem u kršenju temeljnih ljudskih prava i sloboda diskvalificirali kao mogući stupovi (današnjeg) društva koje počiva na  poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda,

a riječ je o onima, koji su u vrijeme bivše Jugoslavije bili u redovima:

• djelatnika OZNE, UDBE, SDS ili KOS, odnosno tajnih službi, kao i na članove KNOJ-a (1944 – 1953),
• visokih dužnosnika Komunističke partije odnosno Saveza komunista (partijski sekretari, članovi partijskih predsjedništava ili centralnih komiteta),
• visokih dužnosnika JNA ili Narodne milicije,
• sudaca okružnih ili viših sudova, javnih tužitelja ili njihovih zamjenika, kao i pripadnika uprava u kazneno-popravnim domovima,
• polaznika studija na partijskim, vojnim ili policijskim školama u SFRJ, SSSR ili nekoj drugoj komunističkoj državi,
• aktivnih sudionika u mučenju ili likvidaciji hrvatskih građana u domovini i inozemstvu,

društvena je nužnost preispitati sudjelovanje današnjih državnih službenika u navedenim službama, te regulirati pristup određenim višim državnim kao i obrazovnim službama dodatnom izjavom o nesudjelovanju ili o sudjelovanju u navedenim službama (lustracija). U slučaju sudjelovanja, osoba je dužna dati izvještaj o njenoj ulozi i zadaćama u istoj. Informacije o tome da li je neki dužnosnik bio djelatnik navedenih službi je javne prirode i smije se objaviti.

Otklanjanje posljedica totalitarnog komunističkog režima putem provjere s mogućnošću onemogućavanja visokih partijskih ili državnih dužnosnika bivšeg režima da obnašaju više javne dužnosti u Republici Hrvatskoj nije i ne može biti posljedica diskriminacije tih osoba u odnosu na njihova eventualna politička ili ideološka uvjerenja. Naime, kako članstvo u tajnim službama, vodstvu Komunističke partije i sličnim režimskim institucijama, nije bilo nužno utemeljeno na njihovom političkom ili ideološkom opredjeljenju, to znači da eventualno ideološko komunističko uvjerenje nije bitno za primjenu ovakvog zakona nego su za ostvarivanje ciljeva dekomunizacije i lustracije ključne jedino aktivnosti kojima su te osobe u obnašanju svojih ovlasti kršile temeljna ljudska prava, što u praksi znači da ovakav zakon nije usmjeren protiv svih članova Komunističke partije nego samo onih odgovornih za takva kršenja ljudskih prava.

Članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ iz Zagreba, koji istražuju pojedine aspekte procesa rasvjetljavanja i suočavanja sa totalitarnom komunističkom prošlošću te lustracije društva, utvrdili su desetak problematičnih područja odnosno tema unutar tog procesa koji će se detaljnije analizirati u slijedećim tekstovima. Temeljit, objektivan i stručan pristup ovoj problematici neophodan je radi:

• istinskog suočavanja s prošlošću koja opterećuje hrvatsko društvo čemu svakodnevno svjedočimo,
• utvrđivanja povijesne istine i napretka povijesne znanosti koja je kontaminirana dugogodišnjom komunizacijom i selektivnim pristupom jer se njome umjesto povjesničara i posebnih institucija bave političari, stari i „novi“ borci NOB-e i drugi,
• te sveobuhvatne zaštite ljudskih prava i sveopće demokratizacije hrvatskog društva.

Dok ovi ciljevi kojima bi se omogućio politički, gospodarski, kulturni i znanstveni napredak Hrvatske ne budu postignuti, hrvatski narod ostat ce zacementiran u razdoblju između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata bez ikakve nade u ono što njegovi neprijatelji najmanje priželjkuju, a to je bolja budućnost za sve hrvatske građane, uključujuci i žrtve (stradale, ranjavanje, proganjane, maltretirane i traumatizirane) dva posljednja rata u našoj domovini.