Sve objave od Zmajo

DEMANTIJ TEKSTA OBJAVLJENOG U SLOBODNOJ DALMACIJI

Dana 9. rujna 2017. Slobodna Dalmacija objavila je intervju s Ivanom Vujčićem iz Imotskog. U ovom intervju navedeni su netočni podaci o radu naše udruge zbog čega smo dana 13. rujna uredništvu Slobodne Dalmacije uputili reagiranje. Glavni urednik Slobodne Dalmacije Jadran Kapor odbio je objaviti naše reagiranje s ispravcima netočnih navoda iako je to bio dužan uraditi u zakonskom roku od 30 dana koji istječe 8. listopada. Umjesto toga rečeno nam je da će na adresu naše udruge biti upućeno očitovanje uredništva koje do ovog trenutku još uvijek nismo primili. G. Kapor također nas je putem emaila obavijestio da će nas Slobodna Dalmaciji tužiti ukoliko na našoj web stranici objavimo naše reagiranje zbog čega smo se obratili odvjetniku. Intervjuirani Ivan Vujčić naknadno nas je obavijestio da će uputiti vlastiti demantij Slobodnoj Dalmaciji, no nije nam poznato je li tako uradio. Ovim putem demantiramo navode g. Vujčića izrečene u intervjuu objavljenom 9. rujna i obaviještavamo javnost da naša udruga nije nakladnik njegove knjige niti će članovi naše udruge na bilo koji drugi način sudjelovati u pripremi te knjige. Za potrebe tiskanja knjige g. Vujčića na žiro račun naše udruge uplaćene su dvije donacije u iznosima od 300 i 1000 kn, a obje su s našeg računa vraćane uplatiteljima. Radi nepoštivanja našeg statuta i članova udruge raskinuta je suradnja s Ivanom Vujčićem.

MILICIJA TRENIRA STROGOĆU

Ovakve “depeše” šalje policija u navodno demokratskoj RH u 21. stoljeću. Retorika podsjeća na dokumente Narodne milicije koje predstavljamo u knjizi o Imotskoj krajini, a u kojima su milicajci donosili zaključke o povijesnim i drugim znanstvenim pitanjima te automatski presuđivali “u ime naroda”.
11.10., 19 h, IMOTSKI
12.10., 19 h, PODSTRANA
17.10., 18.30 h, ZAGREB
Onaj koji ne uči iz povijesti ponavljat će iste greške u budućnosti!

„ZA DOM(OVINU) SPREMNI ILI POBIJEDITI ILI UMRIJETI“ PISALO JE NA AMERIČKOM ODLIKOVANJU IZ 1814. GODINE

Piše: Blanka Matković

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 28.9.2017. (pdf)

Povezani tekst – Otvoreno pismo

Drevna Sparta bila je najmoćnija peloponeska država čija se vojska smatrala najboljom u Grčkoj. Za razliku od drugih grčkih gradova – država, Sparta je imala profesionalnu vojsku, a vojna služba počinjala je već u sedmoj godini života. Spartaci su živjeli prema veoma strogim pravilima, a posebno su se ponosili odanošću prema domovini. Prije polaska u bitku, žene su im davale štitove govoreći: „S njim ili na njemu.“ Spartanci pobjednici vraćali su se sa svojim štitovima, a na štitovima su donosili svoje mrtve. Spartanci se nisu predavali niti uzmicali, pa je rezultat svake njihove bitke doista bio jednostavan: pobjeda ili smrt.

Grb američkog Senata
Grb američkog Senata

Drevna Sparta daleka je povijest, ali spartansko junaštvo do danas je ostalo legendarno. Bili su škrti na riječima, no u zapisima nekih drugih naroda ostala su upamćene ideje koje svakako podsjećaju na načela kojima su Spartanci bili odani čitavog života. Tako je u pjesmama rimskog pjesnika Horacija ostao zapisan stih „dulce et decorum est pro patria mori“ koji u prijevodu znači „slatko je i lijepo/ispravno umrijeti za domovinu“.

Medalja Georgea Washingtona
Medalja Georgea Washingtona

Ovaj moto ostao je zapisan na spomenicima brojnih naroda diljem svijeta – Brazilu, Kanadi, Kubi, Indiji, Dominikanskoj Republici, Novom Zelandu, Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvo, Sjedinjenim Američkim Državama i drugima. Osim toga, također je riječ o službenom sloganu Portugalske vojne akademije te pojedinih postrojbi Kraljevske nizozemske vojske i Kraljevskog australskog pješadijskog korpusa. U svom skraćenom obliku – „Pro Patria“ („Za dom(ovinu)“) – isti slogan zadržala je vojska Šri Lanke i jedna kanadska pukovnija. Ovaj, među „hrvatskim“ političarima navodno „sporni“ pozdrav, sačuvao se i u jednom drugom, i to baš onom „najspornijem“ obliku.

Američka medalja iz 1814. s natpisom “Pro patria paratus” (Za dom(ovinu) spremni)
Američka medalja iz 1814. s natpisom “Pro patria paratus” (Za dom(ovinu) spremni)

Tako je na odlikovanju Lewisa Warringtona ostalo zapisano „Pro patria paratus aut vincere aut mori“ što u prijevodu znači „Za dom(ovinu) spremni ili pobijediti ili umrijeti“. Bilo je to 1814. – punih 127 godina prije osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Na nesreću tzv. antifašista i općenito mrzitelja hrvatskih nacionalnih obilježja, jedna australska pukovnija bijaše – baš poput starih Spartanaca – škrta na riječima, pa je njihovim sloganom postao – „Paratus!“ (u prijevodu: „Spremni“).

Grb St. Gallena (Švicarska)
Grb St. Gallena (Švicarska)

U posljednje vrijeme u Hrvatskoj su sve glasniji oportunistički glasovi (Ante Starčević nazivao ih je Slavoserbima) onih koji smatraju da svi „kompromitirani“ povijesni simboli moraju biti zabranjeni, pa čak i onda ako se radi o onima koji su postojali  prije „kompromitacije“. Ovakve zahtjeve pravdaju nam, naravno, demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima, odnosno svim onim načelima koja su upravo pod tzv. antifašizmom, dakle režimom na čijim „tekovinama“ takvi inzistiraju tvrdeći da je na njima izgrađena današnja hrvatska država, bila sustavno gažena.

Grb Kube
Grb Kube

Među znakovljem koje je bez sumnje itekako kompromitirano, na primjer brojnim zločinima nad hrvatskim civilima u Dalmaciji i drugdje u primorju te upornim pokušajima zatiranja hrvatskog identiteta na tim prostorima, svakako je fascio po kojemu je čitav jedan režim dobio ime.

Francuski grb
Francuski grb

Fascio datira iz starog Rima u kojemu je simbolizirao vlast, moć i pravdu. Istu simboliku zadržao je i danas, pa ga, baš poput latinske inačice pozdrava „Za dom spremni“, koriste brojni drugi narodi. Tako fascio ukraša grbove Fracuske, Kube i Ekvadora, Senata Sjedinjenih Američkih Država, švicarskog kantona St. Gallen, ali i poznati kip Abrahama Lincolna iz 1920. godine. Nitko od ovdje spomenutih nije odbacio jedan povijesni simbol samo radi toga jer je taj isti simbol u jednom povijesnom razdoblju bio kompromitiran. Slična je situacija i sa svastikom koja se još uvijek nalazi na zastavi Finskih zračnih snaga.

Zastava finskih zračnih snaga
Zastava finskih zračnih snaga

Teško je za povjerovati da brojni povjesničari među hrvatskim političarima nisu svjesni ovih činjenica. Jednako tako nemoguće je povjerovati da brojni pravnici među hrvatskim političarima nikada nisu naučili ni riječ latinskog. Teško je povjerovati da čitave horde beskorisnih diplomata na svojim proputovanjima nisu vidjele niti jedan ovdje spomenuti grb. Uostalom, riječ je o državama koje svoja predstavništva imaju i u Zagrebu. Vjerojatnije je da u vlastitom oportunizmu pribjegavaju floskulama kojima žele prikriti političku trgovinu, bezidejnost svojih programa i općenito nedostatak ikakvih ideala, a javnost uvjeriti da je potrebno zabranjivati hrvatske nacionalne simbole koji su u povijesti navodno „kompromitirani“ (po partijskom tumačenju) jer upravo tako navodno čine sve civilizirane i demokratske zemlje ovoga svijeta.

Grb Ekvadora
Grb Ekvadora

Navedene činjenice ih ne samo demantiraju nego štoviše ukazuju da one se države koje brojni hrvatski političari ističu kao primjere uređenih društva itekako ponose svojom tradicijom i simbolima nacionalnog identiteta. Tako nešto nije dozvoljeno Hrvatima, barem ne onima koji ne žele biti omalovažavani kao „nazadni, krezubi i neuki desničari“ i onima koji ne žele plaćati stotine kune za prekršajne prijave te eventualno ići u zatvor. Mnogi hrvatski simboli preživjeli su stoljeća tuđih osvajanja i represivnih režima, pa su unatoč tome ostali zapamćeni u sjećanju hrvatskog naroda. Misli li doista netko, izabran na svega četiri godine vlasti, da jednim dekretom može izbrisati stoljeća povijesti? To nije uspjelo čak ni jugoslavenskom komunističkom režimu koji je preživio punih 45 godina. Jedino što je taj režim postigao je bilo to da je u trenutku kada je to bilo najpotrebnije većina Hrvata bila pro patria paratus!


“SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU” – PLAGIJAT?

Neznanje škodi, jedna je druga latinska izreka. Koliko god neznanje privremeno blaženo bilo, dugoročno može izazvati nesagledivu štetu, naročito onda kada se uporno ističe u javnom prostoru. U Hrvatskoj je to svakodnevna pojava, pa od osoba koje popunjavaju javni prostor  – političara i novinara – veoma često možemo čuti potpuno pogrešne interpretacije kako povijesnih događaja, tako i povijesnih simbola i slogana. Tako je u hrvatskom Saboru jedna zastupnica uskliknula „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, želeći time naglasiti svoje „antifašističko“ opredjeljenje.

Slogan je to koji je zabilježen u kolovozu 1941. u tadašnjem „Vjesniku“, glasilu Narodnooslobodilačkog pokreta, a s vremenom je prerastao u službeni pozdrav NOV-e. No, slabije je poznato da je veoma slična fraza zabilježena u glasilu hrvatskih revolucionara – „Ustaša“. Tako se u zaglavlju jednog broja navodi ustaško geslo „Dušmanu smrt – Hrvatskoj sloboda“. Bilo je to u lipnju 1930., dakle punih 11 godina prije početka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Ostaje nepoznato jesu li komunisti ustvari plagirali izvorni ustaški pozdrav, pa nam ostaje samo nadati se da će presudu o tome donijeti partijska komisija nazvana Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima…ona ista koja nažalost ne poznaje osnove latinskog jezika, heraldike i hrvatske povijesti.

PORTAL IMOTSKE NOVINE OBJAVIO PRVI DIO RAZGOVORA S BLANKOM MATKOVIĆ

U pripremi je knjiga o Imotskoj krajini u Drugom svjetskom ratu i poraću, autorice Blanke Matković. Ova dugo očekivana i pomno pripremana knjiga uskoro će imati i svoju imotsku promociju, a da biste joj što upućeniji svjedočili ovdje vam donosimo razgovor s autoricom Blankom Matković. Intervju smo, zbog važnosti teme i iscrpnih autoričinih odgovora, odlučili objaviti u dva dijela. Prvi pročitajte sada, a drugi za nekoliko dana, pred samu promociju knjige u Imotskom. Nastavi čitati PORTAL IMOTSKE NOVINE OBJAVIO PRVI DIO RAZGOVORA S BLANKOM MATKOVIĆ

MARGINALIZIRANJE RADA NAŠE UDRUGE NA SVIM RAZINAMA

Cijeli svijet je pozornica, a u našoj domovini je to jedan poveći teatar apsurda. Čak se i nakladnici jako trude da naša udruga bude marginalizirana i neprimjetna pa tako naše ime ne navode uz izdanja koja jesu NAŠA i koja su pripremili naši članovi. Ne iznenađuje nas to jer prije 3 mjeseca u jednoj europskoj državi održano je predavanje o radu jedne druge udruge na kojemu je predstavljač naš rad predstavio kao rad te udruge. O tome smo doznali slučajno – Youtube.

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “IMOTSKA KRAJINA U DOKUMENTIMA OZNE, UDBE I NARODNE MILICIJE (1944.-1957.), LIKVIDACIJE I PROGONI”

Dana 11. listopada u Imotskom će se održat prvo predstavljanje našeg novog izdanja “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni”. Druga promocija bit će održana 12. listopada u Podstrani, a treća 17. listopada u Zagrebu.

Dokumenti objavljeni u knjizi prikupljeni su između 2006. i 2011. u fondu Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) za Dalmaciju koji se čuva u Državnom arhivu u Splitu i u fondu Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a većina nikada ranije nije objavljena.

Okosnicu ove zbirke dokumenata čine elaborati Narodne milicije iz 1956. i 1957. godine i to za svako selo Imotske krajine zasebno te za tri stanična područja – Imotski, Zagvozd i Cista Provo.  U prvom dijelu knjige, uz elaborate su dodani popisi nestalih koje je 1945., 1946. i 1947. pripremala Ozna, odnosno Udba, i to za svako selo pojedinačno, osim za ona naselja za koja popisi nisu nađeni ili sačuvani. U drugom dijelu zbirke nalaze se razni popisi, veoma često bez datuma i pečata zbog čega ih je nemoguće precizno datirati i zaključiti tko ih je točno sastavljao. Ti dokumenti uključuju popise likvidiranih, nestalih, suđenih, zatočenih, „narodnih neprijatelja“, „ratnih zločinaca“, iseljenika u prijeratnoj i poslijeratnoj emigraciji, osoba na izdržavanju kazne i osoba kojima je bilo oduzimano državljanstvo.

Ova zbirka dokumenata predstavlja značajan doprinos istraživanju suvremene povijesti Imotske krajine, a brojni dokumenti, objavljeni u ovoj knjizi, po prvi puta otkrivaju stvarnu sudbinu mnogih Imoćana koji su do objavljivanja ove zbirke bili tek „nestali na Križnom putu“. Stoga se nadamo da će ova knjiga pomoći naročito obiteljima stradalnika kojima preko 70 godina nije bilo dozvoljeno znati istinu o njihovima bližnjima iako je ta istina bila zapisana nadohvat ruke – u lokalnoj miliciji, Ozni i Udbi.

NEPOZNATI DETALJI IZ DOSJEA FRANE TENTE (1946.-1947.)

U novom broju Tusculuma: časopisa za solinske teme objavljen je rad Blanke Matković pod naslovom “Prilog poznavanju povijesti grada Splita i okolice u poratnom razdoblju (1946.-1947.): Nepoznati detalji iz dosjea Frane Tente” (pdf).

Mural u Splitu, Photo: Urbana desnica
Mural u Splitu, Photo: Urbana desnica

U svibnju 1945. na tisuće hrvatskih vojnika i civila našlo se u kolonama koje su se povlačile preko Slovenije do Austrije u nadi da će ondje naći utočište pred nadolazećom Jugoslavenskom armijom (JA). Među njima je bio i splitski đak Frane Tente, rođen u Mravincima kod Solina, koji je zarobljen kod Bleiburga i vraćen u Hrvatsku gdje je zatvoren u logor u Bjelovaru. Nakon puštanja iz logora, Tente se vraća kući gdje nastavlja školovanje te se početkom nove školske godine 1945./46. povezuje sa skupinom gimazijalaca-istomišljenika s kojima radi na pripremi i dijeljenju „protunarodnih“ letaka. Uhićen je u srpnju 1946., nedugo nakon što je na zgradi splitske gimnazije oslikao lik Ante Pavelića povodom njegova imendana. U zatvoru je proveo nekoliko tjedana tijekom kojih je ispitivan u više navrata.

Iz dosjea Franinog brata Maksimilijana Tente
Iz dosjea Franinog brata Maksimilijana Tente

U njegovom dosjeu, koji se čuva u Državnom arhivu u Splitu, sačuvana su tri zapisnika sa saslušanja čije detalje objavljujem u ovom članku. Nakon puštanja iz zatvora Tente je bio pod prismotrom Udbe, a na temelju pronađenih bilješki može se zaključiti da je Udbin doušnik bio netko od njegovih poznanika. U zimu 1947. Tente se povezao se preko Ivice Bavčevića povezao s organizacijom Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Splitu čiji su pripadnici 10. travnja 1947. na Marjanu skinuli jugoslavensku zastavu i podigli hrvatski barjak. Veći broj članova te skupine je uhićen, a među njima i Frane Tente koji je osuđen na tri godine zatvora s prisilnim radom. Kaznu je služio u Kazneno-popravnom domu Lepoglava. Prema sačuvanom dopisu K.P.D. Lepoglava od 16. siječnja 1949., Tente je umro 8. studenog 1948. u K.P.D. Lepoglava „od upale podrebrice i upale mozgovne opne, te tuberkuloze pluća“, a mjesto njegovog ukopa ostaje nepoznato.

Slobodna Dalmacija, 31.5.1947.
Slobodna Dalmacija, 31.5.1947.

FORUM.TM ODBIO OBJAVITI NAŠE REAGIRANJE I ISPRAVAK NETOČNOG NAVODA

Dana 3. rujna o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” uputila je dopis udruzi Dom kulture Zagreb, nakladniku portala Forum, zatraživši objavu našeg reagiranja na tekst Gorana Hutinca, objavljen 26. kolovoza, s ispravcima netočnih navoda u skladu sa člankom 40. Zakona o medijima. S obzirom da nismo dobili odgovor, dana 14. rujna uputili smo novi dopis na koji nam je odgovorio predsjednik spomenute udruge i glavni urednik navedenog portala Goran Borković koji je odbio objaviti naše reagiranje unatoč činjenici da su u spornom tekstu navedeni netočni podaci o radu članova naše udruge, a članovi naše udruge su oklevetani. Ovakvo ponašanje nije nas pretjerano začudilo s obzirom da znamo o kakvim se ljudima u navedenoj udruzi radi. Goran Borković radio je kao novinar Feral Tribuna, Novosti, Al Jazeere Balkan i Autografa. Podjednakim novinarskim vještinama istaknula se i dopredsjednica spomenute udruge Sandra Bartolović, također novinarka Novosti, Foruma i Autografa. Uglavnom, riječ je o jurišnicima iz tabora Pupovac – Pilsel – Dežulović pred kojima odbijamo saginjati glavu u vlastitoj Domovini čiji porezni obveznici nažalost financiraju sve navedene portale (Autograf – Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, Forum – Agencija za elektroničke medije, Novosti – Savjet za nacionalne manjine Vlade RH) koji unatoč tome ne poštuju zakone Republike Hrvatske i u svom javnom djelovanju pljuju po onima koji ih hrane. Takvih se ne bojimo i stoga naše reagiranje objavljujemo u cijelosti.

Hrvatska Hrvatom!

NADOPUNA:

Glavni urednik Foruma Goran Borković upravo javio da je spreman objaviti naš ispravak uz “korekcije”. Korekcija biti neće jer u našoj zemlji ne pristajemo na ucjene onih koji nas kleveću iako se našim kruhom hrane!


Poštovani!

Dana 26. kolovoza ove godine na Vašem portalu je objavljen tekst povjesničara dr. sc. Gorana Hutinca pod naslovom: REVIZIONISTIČKI PAMFLET IGORA VUKIĆA O KOZARAČKOJ DJECI (3) Sam naslov ukazuje da tekst nema nikakve veze s nama i našim radom, no jednom ili dvije rečenice na vulgaran i nepristojan način podsjetio je čitatelje i na nas i naš rad. To je razlog zašto Vam pišemo ovo pismo i tražimo njegovu objavu na Vašem portalu.

Pozitivno je to da Hutinec upućuje Igora Vukića na naš rad u kojemu su korišteni izvorni arhivski dokumenti koji govore o ekshumacijama izvođenima na grobištima u Donjoj Gradini 1964. godine. No, to je i prilika Hutincu da „likvidira“ nas i naš rad, upravo izvješćem, radom i citiranjem drugih. Dajemo sporni dio teksta: Sam članak je, nevezano uz pitanje broja djece-žrtava jasenovačkog sustava logora, jedna od najnižih točaka do kojih se srozala suvremena hrvatska historiografija, i ne služi na čast ni uredništvu, ni recenzentima, niti instituciji pod čijim je okriljem objavljen, jer se u njemu prvo preuzimaju rasistički navodi istraživača iz 1964. po kojima “na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o stanovništvu koje je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog porekla. Znači, tu nije bilo ni Jevreja ni Cigana”, a potom se tu dvojbenu tvrdnju koristi da se posmrtne ostatke bez ikakvih dokaza proglasi “vjerojatnije (…) Hrvatima (katolicima i muslimanima) i eventualno (…) Nijemcima.”

Bilo bi pošteno i u redu da dr. sc. G. Hutinec navede „instituciju“ koja je recenzirala i objavila članak, no on to u stilu 70-godišnjih prešućivanja njegovih učitelja i savjetnika namjerno i s razlogom ignorira. Riječ je o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU). Uostalom, što je HAZU prema Hutincu i „njegovima“ na Filozofskom fakultetu? Po svoj prilici jasno je odakle puše vjetar, ali vidjeti ćemo dokle i koga će otpuhati. Budući je slična teza već izrečena u lipnju ove godine na jednoj terevenki u dvorani Srpskog privrednog društva „Privrednik“, bilo bi u redu da Hutinec navede i citira čija je to teza umjesto da se pravi naivan i plagira. Ili se dr. Hutinec već ranije usuglasio s Milanom Radanović, sudionikom gore navedene tribine, na kojoj je upravo spomenuti Radanović to prvi rekao u drugačijem kontekstu? Kako bilo, dobro je saznati da su istraživači 1964. postavili svoju „rasističku“ metodologiju kada su na osnovi ljudskih materijalnih ostataka pokušali dati svoj prilog u traženju istine. Nisu pitali Hutinca i njegovo društvo za to! U tom kontekstu Hutinec navodi dio naše rečenice u kojem se pozivamo na literaturu istraživačice Ljubice Štefan i postavljamo pitanje zbog čega bi otkriveni ljudski ostaci automatski morali biti srpski, odnosno postoji li mogućnost da se radi o Hrvatima i Nijemcima. Sada su naše tvrdnje, odnosno citiranje drugih izvora i ranije literature, odjednom „dvojbene“, a nisu nedvojbene tvrdnje dr. Hutinca kojima on proglašava rasistima sve one istraživače, u ovom slučaju „jugoslavenske“ antropologe, koji pokušavaju na osnovu materijalnih ostataka predstaviti rezultate svojih istraživanja i to unatoč činjenici da sve žrtve o kojima je ovdje riječ pripadaju istoj rasi – bijeloj. Istraživači iz 1964. vjerojatno su trebali pitati dotičnu grupu što će istraživati i na koji će način svoje rezultate predočiti znanstvenoj i drugoj javnosti.

Iz gore navedenoga citata jasno je da Hutinec izvlači iz konteksta dijelove rečenica, što je dobro poznata metoda i stil. Naš mu je rad pretežak, pa je najlakše „likvidirati ga“ agitpropovskim parolama i konstrukcijama dogovorenim u dobro poznatim „znanstvenim krugovima“ na fakultetima na kojima se donose etički kodeksi koje nikome ne pada na pamet poštivati ih, a kamoli ih provoditi. Stoga nas je odlučio uklonuti s dnevnog reda dogovorenom sintagmom unutar toga kruga. Pri tome nije slučajno da je tu sintagmu izrekao mladi četnik ili početnik Radanović. Nepoznato je samo to na koji je način napuštao svoj dom u operaciji Bljesak  – kao traktorist ili u nekom drugom obliku. Više od dvadeset godina čekala ga je na Filozofskom fakultetu navedena ekipa da im on objasni kako i što raditi. Sada, udruženi s dobro poznatom „znanstvenom politikom“, idu prvo u likvidaciju našeg rada, potom ako zatreba i nas, a na meti je očito i HAZU, vjerojatno zato jer se više ne zove JAZU. Poslije toga sve će biti jasno i nema se tu što pitati. Sudbinu povijesne znanosti zapečatit će Hutinec i društvo i to je to.

Jasno nam je da su poslijeratni logori crna ili crvena krpa na sve one tisuće pisanija i prepisanija resavske škole koje su napisani i još se pišu po metodologiji jedine ispravne i svemoćne partije. Svi koji se usude pisati izvan te metodologije biti će likvidirani. Snaga i moć partije. Plivajući na čvrstim valovima metodologije te partije isti može reći njezinim rječnikom da je naš rad „dno hrvatske historiografije“. Takvim etiketiranjem, rasizmom istraživača iz 1964., pa prema tome i našim vlastitim, on je potvrdio da je dio visoke partijske škole koju danas u Republici Hrvatskoj vodi nezaobilazni Slavko Goldstein. Metoda i metodologija te škole je dosta jednostavna i lagana za naučiti, ali je moramo ponoviti dr. Hutincu i Vašim čitateljima: „etiketirati u javnosti (medijima), osuditi na sudovima (po mogućnosti partijskim ili što bliže partiji) i likvidirati“. Dodatna konstrukcija kako smo „dno hrvatske historiografije“ jasno upućuje da bi moglo slijediti da postanemo i „dno neke samo partiji poznate jame“ za koju nitko i nikada neće saznati jer partija, ipak je to poznato, radi do savršenstva konspiracijski.

Gospodine ili druže Hutinec, svojim istupom i pristupom Vi ste doista pokazali gdje je hrvatska historiografija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a to smo već otprije znali i mi i svi drugi slobodnomisleći ljudi. Potražite na internetu gdje se nalazi Zagrebačko sveučilište u svijetu i Europi! Za to ste prilično i podosta zaslužni i Vi i Vaši znanstveni dosezi i rad. I tako, stavljajući nas na dno hrvatske historiografije otkrili ste dno svoga rada i rada povjesničara i znanstvenika na Vašem fakultetu i Odsjeku za povijest. Za nešto više nema smisla jer da bi s Vama mogli polemizirati trebamo Vam biti ravni. Po Vašemu poimanju, mi smo na „dnu“, ali ostatak zemaljske kugle govori o tome da ste ondje Vi, Vaš fakultet i Sveučilište. Nastavite se baviti Vašim partijskim agitpropovskim metodama i metodologijama, a mi idemo prema dnima jama Vaše partije. Ako preživimo, čut ćete, jer ćemo Vam javiti što smo našli. Pa makar i to po sudu partije bilo rasističko.

Stipo Pilić, prof. povijesti

mr. sc. Blanka Matković

 

POZIV HRVATSKIM GRAĐANIMA

Dana 27. kolovoza 2017. uputili smo otvoreno pismo Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, odnosno svim njegovim članovima, zatim Vladi RH, svim klubovima zastupnika u hrvatskom Saboru (bez iznimke!) i Uredu predsjednice RH. Zasad je ovo pismo ostalo bez odgovora kao i naša prethodna reagiranja i dopisi uz napomenu da je Klub zastupnika Mosta obavijestio našu udrugu da su pismo dostavili svim zastupnicima Mosta. Također napominjemo da smo u prosincu prošle godine Ministarstvu kulture i na sve ovdje navedene adrese također uputili jedan dopis na koji niti nakon punih devet mjeseci nije odgovoreno osim što smo i tada dobili obavijest iz Kluba zastupnika Mosta da je taj dopis dostavljen njihovim zastupnicima. Što se hrvatskog parlamentarnog života tiče, izgleda da je to zasad maksimalni domet.

Pozivamo sve hrvatske građane da  pojedinačno ili organizirano daju potporu ovim našim zahtjevima i iskoriste sve demokratske načine borbe za hrvatsku slobodu i samostalnost te da na navedene institucije vrše pritisak i zajedno s nama traže odgovore na pitanja koje su nam oni kojim se našim kruhom hrane dužni dati. Također pozivamo sve one koji su bezuspješno pokušavali postići slične ciljeve da nam se jave, a to se posebno odnosi na one koji su u ime svojih obitelji slali dopise JUSP Jasenovac i zahtjevali da ta ustanova prestane manipulirati stradalim članovima njihovih obitelji.