Arhiva oznaka: Blanka Matković

I. STAJAĆI DJELATNI ZDRUG (CRNA LEGIJA) – POPIS POGINULIH

Piše: Blanka Matković

Napomena: Prijepis poginulih pripadnika Crne legije pripremila Magdalena Vuković

Delko Bogdanić
Delko Bogdanić

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu Ustaške vojnice, kutija 1, nalazi se dokument Izvješće o poginulim i umrlim od rana, pripadnicima oružanih snaga od uspostave Crne legije do danas, sačinjen od strane Općeg odjela Stožera I. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga, a koji je potpisao tadašnji zapovjednik pukovnik Delko Bogdanić. Treba napomenuti da je riječ o višestruko nepotpunom popisu pripadnika Crne legije – I. ustaškog zdruga. Naime, popis obuhvaća 507 umrlih i poginulih pripadnika Zdruga do 18. prosinca 1944., i to samo onih kršćanske vjeroispovijedi, a ne, na žalost, i islamske, a za neke osobe s popisa podaci nisu cjeloviti. Prije objave samog popisa, korisno je reći nekoliko riječi o Ustaškoj vojnici i Crnoj legiji.

Crna legija
Crna legija

Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu su formirana tri središta iz kojih se nastojalo rukovoditi ustaškom organizacijom i vojnim postrojbama i to: Hrvatski ustaški Nadzorni Stožer, Ustaški stožer i treći uspostavljen od strane studenata Zagrebačkog sveučilišta. Po dolasku dr. Ante Pavelića u Zagreb 15. travnja 1941. svi ustaški centri objedinjeni su te je uspostavljen Zagrebački ustaški stožer koji je ustrojio „Postrojbu zagrebačkog ustaškog stožera“. Do kraja travnja ona je prerasla u Zagrebačku pripremnu bojnu.

Odredbom o Ustaškoj vojnici od 10. svibnja 1941. pristupilo se uspostavi Ustaške vojnice. Tijekom svibnja i lipnja 1941., osim navedene Zagrebačke pripremne bojne i Ustaške satnije sveučilištaraca, ustrojene su i slijedeće pripremne bojne:

  • Mostarska
  • Sarajevska
  • Gospićka
  • Tuzlanska
  • Banjalučka
  • Brčanska
  • Karlovačka
  • Osječka i
  • Srijemska.
Sprovod pripadnika Crne legije
Sprovod pripadnika Crne legije

U 1942. intenzivno se nastavlja sa postrojavanjem ustaških bojni, a Zakonskom odredbom o oružanoj sili NDH od 18. ožujka 1942. propisano je da Vojnica sa Domobranstvom čini oružanu silu NDH. Zakonskom odredbom o Ustaškoj vojnici od 17. srpnja 1942. u nju je kao najviša postrojba, umjesto pukovnije, uveden zdrug. Na čelu Vojnice više se nije nalazio Glavni stožer, već zapovjednik sa zapovjedništvom Ustaške vojnice. 1943. nastavlja sa daljnjim povećavanjem Ustaške vojnice i postrojavanjem novih postrojbi, što posebno dolazi do izražaja nakon talijanske kapitulacije, kad se Vojnica znatnije širi i u Dalmaciji. Također, 1943. Zapovjedništvo Ustaške vojnice reducira se na Stožer i postaje dio jedinstvenog Ministarstva oružanih snaga (MINORS). U jesen 1944. konkretno započinje i proces stvaranja jedinstvenih Hrvatskih oružanih snaga (HOS) postrojavanjem hrvatskih divizija koje su 1945. svrstane u hrvatske zborove.

U proljeće 1941. u Sarajevu je uspostavljen Sarajevski ustaški logor sa Bećirom Lokmićem kao logornikom. Prvi sukob sa četnicima članovi logora imali su već u travnju na Palama. Uslijed četničkih djelovanja u široj okolici Sarajeva brojno stanje logora od prvih 12 članova brzo se povećavalo. Kasnije te godine postrojba je narasla na šest satnija (32., 33., 34., 35., 36. i 39.) jačine 800 ljudi okupljenih u Sarajevsku bojnu.

USTAŠKA SATNIJA: MJESTO POSTROJAVANJA: ZAPOVJEDNIK USTAŠKE SATNIJE:
32. satnija Zenica Nadporučnik Stjepan Novak
33. satnija (pohodna) Sarajevo Nadporučnik Augustin Bauer
34. satnija (pohodna) Zvornik Poručnik P.T.B. Nikola Zboržil
35. satnija (pohodna) Sarajevo Nadporučnik Franjo Trčak
36. satnija (pohodna) Sarajevo Poručnik P.T.B. Rafael Boban
39. satnija Vlasenica / Sokolac Nadporučnik Milan Grčević

(do 13.11.1941.)

Poručnik Eduard Crnković

U Sarajevu je 15. rujna 1941. postrojena Skupina bojni „Francetić“ pod zapovjedništvom dopukovnika P.T.B. Jure Francetića. Ponijela je neslužbeni naziv Crna legija, zbog crne boje odore sve učestalije kod njezinih pripadnika. Sačinjavale su je:

I. bojna (ustrojena od: 32., 35. i 36. sata) pod zapovjedništvom satnika P.T.B. Rafaela Bobana,

II. bojna (ustrojena od: 33., 34. i 39. sata) pod zapovjedništvom satnika Frane Sudara,

III. bojna (ustrojena od: 6., 42. i 43. sata) pod zapovjedništvom satnika Mladena Sertića,

IV. bojna (ustrojena od novo pridošlih dragovoljaca) pod zapovjedništvom satnika Eduarda Kršulja i

Potpora: stožerni sat, samovozni sat, strojopuščani sat i topnička bitnica.

Franjo Sudar na Kupresu
Franjo Sudar na Kupresu

Do kraja godine „Crna legija“ bori se u istočnoj Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini, oko Konjica i Sarajeva. U prosincu uspješno intervenira u pothvatu na Ozren planini. Početkom 1942. postrojba djeluje sjeveroistočno od Sarajeva, a krajem veljače uspostavlja nadzor nad prometnicom Sokolac – Han Pijesak. 31. ožujka 1942. nakon višetjednih priprema, “Crna legija” kreće u svoj najslavniji pohod. Prodire u veliko ustaničko područje u istočnoj Bosni, razbija brojčano nadmoćne četničke snage i izbija na Drinu čime su pobunjeničke snage u tom području pasivizirane, povraćeno je poljuljano povjerenje u hrvatsku vojsku i spriječeno širenje talijanskog okupacijskog područja sjeverno od demarkacijske crte. Polovicom svibnja dio “Crne legije” je u Makarskoj i Vrgorcu, a u lipnju i srpnju dijelovi joj se bore na Kozari.

Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić i Rafael Boban u Zvorniku
Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić i Rafael Boban u Zvorniku

Po zapovijedi Zapovjedništva Ustaške vojnice od 23. srpnja 1942. zapovijeđeno je postrojavanje I. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice od dotadašnje Skupine bojni „Francetić“. Prvog kolovoza 1942. zdrug je imao 96 časnika, 79 dočasnika i 4100 vojnika, odnosno ukupno 4275 ljudi. Daljnjom reorganizacijom taj broj se do 24. kolovoza 1942. povećao na 4584 vojnika, dočasnika i časnika, no do studenog iste godine opao je na 3755 pripadnika. U tom razdoblju „Crna legija“ sa mjesnom milicijom uspješno brani Kupres (u kolovozu 1942.), u rujnu dijelovi „Crne legije“ sudjeluju u ponovnom zauzimanju Tomislavgrada, Šuice, a u listopadu i Livna.

Crna legija
Crna legija

Nakon samo mjesec dana zapovijedanja, Francetić odlazi s mjesta zapovjednika zdruga 25. kolovoza 1942. kada preuzima zapovijedanje stajaćim djelatnim zdrugovima Ustaške vojnice, a novim zapovjednikom zdruga imenovan je ustaški pukovnik Ivan Stipković. Poslije njegove pogibije 30. kolovoza 1943., za zapovjednika zdruga imenovan je ustaški bojnik Milan Šulentić koji je smrtno stradao u partizanskoj zasjedi pet dana kasnije, 5 rujna 1942. Zapovijedanje zdrugom tada preuzima ustaški bojnik Franjo Sudar.

Rafael Boban
Rafael Boban

Krajem listopada 1942. od dijelova I. ustaškog zdruga raspoređenih oko Tomislavgrada, Bugojna i Livna postrojava se sa Rafaelom Bobanom kao zapovjednikom novi V. ustaški zdrug (Bugojno) u čiji sastav ulazi I. ustaška djelatna stajaća bojna (sarajevska). Područje djelovanja I. ustaškog zdruga ostaje istočna i dio središnje Bosne.

Do kraja prosinca 1942. osam bojni koliko sada broji I. zdrug čiste Romaniju i Podromaniju, odnosno djeluju u pothvatima Jajce I i III i Tuzla II. Početkom 1943. dio snaga “Crne legije” sudjeluje u pothvatu Weiss II (tzv. Bitka na Neretvi), a glavnina se svakodnevno bori sa četnicima i partizanima u istočnoj Bosni i čuva granicu na Drini. U lipnju i srpnju I. zdrug trpi teške gubitke od partizana koji su prodrli u istočnu Bosnu od Sutjeske i iz Srijema. U međuvremenu je broj pripadnika dodano opao kada za popunu novo ustrojene 13. SS gorske divizije „Handžar“ iz sastava I. zdruga odlaze XXIII. i XXVIII. stajaća djelatna bojna, čiji pripadnici su u velikoj većini bili muslimani.

U listopadu i studenom 1943. I. ustaški zdrug drži postav Sokolac – Mokro – Pale i Prača – Mokro, a do sredine prosinca ratuje u pothvatu Kugelblitz. Od početka 1944. Zdrug neprekidno ratuje u istočnoj Bosni i oko Sarajeva (Romanija, Sokolac, Rogatica, Pale, Višegrad, u lipnju oko Srebrnice i Zvornika) i dijelu središnje Bosne i sjeverozapadne Hercegovine. U kolovozu sudjeluje u pothvatu Rübezahl, u rujnu djeluje oko Kreševa, Viteza i Turbi, a u listopadu vodi teške borbe na Romaniji i oko Travnika i Rogatice, u kojoj osigurava izvlačenje njemačkih snaga. Bori se oko Kiseljaka i Busovače. U prosincu 1944. Zdrug ulazi u sastav 8. hrvatske divizije.

U siječnju 1945. Zdrug sudjeluje u pothvatu Victoria, te se bori za Travnik i oko Čapljine i Čitluka. U veljači i ožujku vodi teške borbe na Ivan Sedlu, te je u zalaznici njemačko – hrvatskog povlačenja iz Sarajeva. Od tada se dolinom Bosne i Save povlači prema Zagrebu.

Vezani tekst: Nalazi li se grob Jure Francetića u okolici Kamenice Skradničke?

POPIS LITERATURE I IZVORA:

Aralica, Tomislav i Višeslav, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3. knjiga: OS NDH i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941. – 1945., Zagreb, 2010.

Begić, Miron Krešimir, HOS 1941. – 1945., Split, 1998.

Jug, Damir, Oružane snage NDH, sveukupni ustroj, Zagreb, 2004.

Marijan, Davor, Borbe za Kupres 1942., Zagreb, 1999.

Marković, Marko, Jure i Boban – Povijest Crne legije, Zagreb – Tomislavgrad, 2003.

Obhođaš, Amir, Werhas, Mario, Dimitrijević, Bojan i Despot, Zvonimir, Ustaška vojnica I, Zagreb, 2013.

Petar Požar, Ustaša, dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb, 1995.

Službeni viestnik Ustaške vojnice, god. I.: br. 1, od 1. ožujka 1942. i br. 13, od 5. studenog 1942. Zagreb

PREDAVANJA U ŠVICARSKOJ

Na Hrvatskom internet portalu u Švicarskoj Hrvati.ch i Hrvatske katoličke misije u Bernu objavljeni su podaci o gostovanju članova naše udruge u toj zemlji. Predavanja će održati predsjednica udruge Blanka Matković, a predavanju u Bernu 11. ožujka nazočit će naš dugogodišnji član i predsjednik Nadzornog odbora D.Š.

RASPORED:

Subota, 11. ožujka 2017., u 19 sati u prostorijama Hrvatskog katoličkog centra, Zähringerstrasse 40, 3012 Bern

Nedjelja, 12. ožujka 2017., nakon svete mise:

  • Langenthal, crkva sv.Marije, Schulhausstrasse 11 A, u 8.30 sati
  • Bern, Heiligkreuzkirche, Kastelweg 7, uz Tiefenauspital, u 11.00 sati
  • Thun, crkva sv. Marije, Kapellenweg 9, u 13.30 sati

Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” ovim putem zahvaljuje organizatorima i svim Hrvatima u Švicarskoj koji su dosada podržali naš rad.

DR. SC. DON JOSIP DUKIĆ PREUZEO DUŽNOST DOPREDSJEDNIKA HDP “DR. RUDOLF HORVAT”

Don Josip Dukić (Photo: Rade Popadić, Dalmacija News)
Don Josip Dukić (Photo: Rade Popadić, Dalmacija News)

Dana 17. veljače o. g. dr. sc. don Josip Dukić, profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, povjerenik Splitsko-makarske nadbiskupije za Hrvatski martirologij, naš dugogodišnji suradnik i vrstan stručnjak, preuzeo je dužnost dopredsjednika HDP “Dr. Rudolf Horvat”.

Don Josip  je rođen u Košutama u župi Trilj 19. ožujka 1968. godine. Osmogodišnju školu završio je Košutama i Trilju. Kao sjemeništarac Splitsko-makarske nadbiskupije završio je klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu, od 1982. do 1986. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Za svećenika zaredio ga je nadbiskup metropolit Ante Jurić u konkatedralnoj crkvi Sv. Petra u Splitu 28. lipnja 1992. Obnašao je službu župnika u župi Žedno – Arbanija na otoku Čiovu od 1992. do 1998. godine. Od 1998. do 2004. godine boravio je u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Studirao je crkvenu povijest na sveučilištu Gregoriana. Diplomirao je također na Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku godine 2004. (IKA)

Doktorirao je 2008. na Fakultetu povijesti i kulturnih dobara Crkve pri Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu obranivši doktorsku disertaciju pod naslovom “Život i vjera salonitanskih kršćana prema natpisima. Katalog natpisa i komentari“.

Nakon povratka u domovinu preuzeo je službu knjižničara u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu (Paštrićeva knjižnica). Od ak. god. 2005./2006. počeo je predavati crkvenu povijest na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Na istom učilištu zaposlen je 2006. i izabran u suradničko zvanje asistenta, potom 2010. u suradničko zvanje višeg asistenta, a 2012. u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Sada je u postupku izbor u zvanje izvanrednog profesora.

2006. osnovao je udrugu Kulturno društvo Trilj čiji je predsjednik i mukotrpnim radom potaknuo “kulturni preporod” triljskog kraja. Tijekom svog dugogodišnjeg rada našao se na meti Jurice Pavičića i Udruge antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine Sinj. Don Josipov odgovor spomenutoj udruzi možete pročitati ovdje.

Don Josip je autor, suautor i priređivač dvadesetak knjiga, a veći broj je trenutno u pripremi. Objavio je 25 znanstvenih radova iz antičke povijesti i suvremene hrvatske povijesti, uključujući i one o partizanskim likvidacijama u Drugom svjetskom ratu. Također je objavio brojne druge tekstove i feljtone, pripremio dva nosača zvuka te bio stručni suradnik na dokumentarnom filmu HTV-a Cetinom do Trilja redatelja Bogdana Žižića.

S Blankom Matković koautor je knjige „Dugopoljski žrtvoslov“ (2011.) o kojoj je dao dva intervjua objavljena u Slobodnoj Dalmaciji (8.3.2011. i 29.6.2011.). U pripremi je knjiga „Solinski žrtvoslov“, također u suautorstvu s Blankom Matković, a don Josip sudjeluje u pripremi knjige Blanke Matković o zarobljeničkim logorima u Splitu 1944.-1945. koja bi trebala biti objavljena krajem travnja o. g.

OBJEKTIVNA I NEPRISTRANA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA ZNAK SU ZRELOSTI JEDNOG DRUŠTVA: ODGOVOR ZVONIMIRU ŠEPAROVIĆU

U posljednja dva tjedana, odnosno od objave teksta M. Koića, Blanke Matković i Nikole Banića pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića” u Hrvatskom tjedniku 2. veljače o. g. i odgovora Blanke Matković Zvonimiru Šeparoviću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 9. veljače o. g., zaprimili smo nekoliko upita o našem odnosu prema spomenutom Zvonimiru Šeparoviću koji se u svom intervju, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 12. siječnja o. g., osvrnuo na naš feljton o suđenju Dinku Šakiću (pdf). Stoga ćemo ovdje istaknuti da dotičnog osobno ne poznajemo i u našem radu on je samo još jedna u nizu osoba čije se ime pojavljuje u dokumentima koje koristimo u istraživanju. Osobno bi nam bilo drago kada bi on kao svjedok određenih i to veoma važnih događaja svjedočio o onome što zna.

Pojedini čitatelji istaknuli su svoje razmišljanje da “preobraćenike” ne treba dirati zbog zasluga koje u društvu imaju danas.  Nas kao povjesničare ne zanima što oni čine danas jer o tome će jednog dana suditi neki novi povjesničari. Ono što nas zanima jest ono što su “preobraćenici” radili nekoć jer njihova djela ostavila su određene posljedice s kojima se naše društvo mora nositi i te posljedice neće nestati samo zato jer se netko “preobratio”. Upravo iz tog razloga odrasli ljudi pred zakonom moraju preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela i upravo iz tog razloga u demokratskim društvima svi su jednaki pred zakonom, a izuzimanje “svetih krava” je neprihvatljivo. Stoga je naš stav da su hrvatskom društvu i znanosti potrebni “preobraćenici” koji će svojim spoznajama pomoći rasvjetljavanje problematičnih događaja iz naše prošlosti koji još uvijek opterećuju naše društvo. Lustracija dolazi od latinske riječi lustratio što znači upravo ono što smo ovdje istaknuti – rasvjetljavanje.

U jednom od prošlogodišnji intervjua napomenuli smo da se čini da se u zemljama istočne Europe komunistička prošlost ipak nešto lakše istražuje, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Također smo istaknuli da je bivša Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo bila zasluga „domaćih sinova“ zbog čega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno izglasan zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.

Objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja znak su zrelosti jednog društva. Suočavanje sa samim sobom je znak zrelosti pojedinca te prvi i najteži korak prema potpunoj katarzi hrvatskog društva. Stoga ćemo se u našem radu i dalje fokusirati na rasvjetljavanje događaja iz novije hrvatske povijesti oslanjajući se pritom na znanstvenu metodologiju u kojoj nema mjesta za privilegirane i nedodirljive i bez obzira na eventualne pritiske.

72 GODINE OD PARTIZANSKIH ZLOČINA U ŠIROKOM BRIJEGU

72 godine su prošle od partizanskog zauzimanja Širokog Brijega i zločina počinjenih nad širokobriješkim franjevcima, braniteljima i civilima. Uoči, tijekom i nakon Mostarske operacije, odnosno zajedničkog djelovanja postrojbi VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije II. crnogorskog korpusa NOVJ u borbama koje su se od 6. do 16. veljače 1945. vodile na području Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, postrojbe 9., 19. i 26. dalmatinske divizije VIII. korpusa počinile su veći broj ratnih zločina nad hercegovačkim Hrvatima, među kojima je bilo vojnika, civila i svećenika. Većina žrtava ubijena je i pokopana na teritoriju Hercegovine, no dio je odveden prema Hrvatskoj i ubijen na dalmatinskim stratištima kod Vrgorca i Zagvozda. O ovim događajima opširnije se može pročitati na web stranici Stopama pobijenih i u izvornom znanstvenom radu Blanke Matković koji je pod naslovom “Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ u Hercegovini početkom 1945. godine” objavljen u zborniku Hum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (Br. 7, 2011.). Člankom se analiziraju već poznati podatci o ovim događajima te nadopunjavaju s dosad neobjavljenim dokumentima iz arhivskih fondova koji se danas čuvaju u The National Archives u Londonu, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Državnom arhivu u Splitu s ciljem utvrđivanja postrojbi odgovornih za pojedine zločine.

Ovdje izdvajamo dio tog rada u kojemu su citirani partizanski dokumenti o zločinima u Širokom Brijegu:


O borbama kod širokobriješkog samostana svjedoči i neposredni sudionik – dopisnik brigadnog lista „Glas štampe“ (Glasilo 11. dalmatinske brigade ) od broj 6 od 11. veljače 1945. u kojemu se u tekstu pod naslovom „11. dalmatinska udarna u bitci za Hercegovinu“ navodi sljedeće:

„Skoro će osam sati a još nema nikakove jače borbe po kojoj bi se dalo zaključiti da je počela bitka za Široki Brijeg. Tako je bilo sve do 12 sati kad je nakon malo žešće minobacačke vatre ostala obavijena dimom i plamenom zgrada gimnazije kod manastira. Baš se u njoj nalazio švapski brlog i sada je oganj bio taj koji je učinio kraj tome prljavom leglu. Mnogostruka minska polja oko manastirskih zgrada sprečila su nas da učinimo prodor u sam manastir koji su pretvorili u tvrdjavu – pravi Alkazar! Dan borbe koja je uveče bila na kulminaciji doveo nas je do 50 metara od njihove glavne linije obrane. Tokom noći oni poduzimaju ispade, ali bez uspjeha i mi ostajemo kroz noć tako blizu da smo mogli pratiti svaki pa i najmanji beznačajan njihov pokret. Pet sati je ujutro. Počeo je opći napad. Strahovita vatra … tenkovskog bataljona stvara užas. Bijeli dim zidova koji su pretvarani u bijelu prašinu obavio je prostor oko manastirskih zidina. Svaki ulaz i svaki prozor starih zidina manastira bio je pretvoren u mitraljesko gnijezdo. Sjeverni manastirski toranj skoro je porušen, da bi se neprijatelja otjeralo iz njega. Predvorje manastira sa iskopanim podzemnim bunkerima bili su smatrani neosvojivim. Medjuprostor – park manastira, koji je dijelio minsko polje od manastirskih zidina, bio je sav iskopan rovovima i utvrdjen. Dva protukolca štitili su svaki prolaz i onemogućili čišćenje postavljenih mina. Forsirali smo napad ispočetka samo sa dvije čete da bi na kraju u jurišu uzela učešća tri bataljona: drugi, treći i četvrti. Želja svih naših boraca bila je prodor pod svaku cijenu! Naša pješadija usprkos svojoj zaprečnoj vatri već prodire na liniju odbrane neprijatelja i ostavlja za sobom minska polja. I baš u tom momentu, kada je žestina borbe već bila dostigla vrhunac, pojavljuju se naši tenkovi kao čelične grdosije, ali ovog puta sa partizanskom petokrakom, uvukli su se u unutrašnjost manastirske obrane i počeli sa razaranjem. Pješadija u tom momentu bila je upravo bijesna. Po zaštitom naših tenkista prebacujemo se i već penjemo na zidine manastira. Moral i upornost neprijatelja sada već popušta, da se malo zatim pretvori u strah i bježanje. Napuštali su rov po rov, bunker po bunker, čišćeni su i izbacivani redom iz pojedinih zgrada manastirskog kompleksa. Borba je trajala svom žestinom 7. februara preko četiri sata, ali je završila onako kako se svršavaju sve borbe koje 26. započne. Završilo se pobjedom, a ostaci „Vražje divizije“, koji su nam pobjegli sa dalmatinskih otoka, našli su svoj grob pod zidinama ovog hercegovačkog samostana. Šest uobraženih njemačkih zvijeri sa šest šaraca tvrdoglavo i pakosno jurnuli su na nas da nas izbace iz manastira. Šest švapskih mitraljezaca sa pomoćnicima isto tako tvrdokorno pošli su jurišem da bi nas izbacili. Naš „Ljubušak“ – Ćazim učinio je kraj njihovoj tvrdoglavosti i zaustavio njihov bijes. Uzeo je svoj „Šarac“, raskoračio se i odapeo – mahnuvši „Šarcem“ s desna na lijevo. Ćazim – „Ljubušak“ učinio je kraj njihovoj uobraženosti i izliječio ih zauvijek. M.G.“[1]

Na ove se događaje osvrnula u „Borba“, koja je 8. veljače 1945. objavila uvodni članak pod naslovom „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama“, u kojem se među ostalim kaže:

„Prema bosansko-hercegovačkim fratrima…naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“[2]

Isto glasilo ističe da je „Široki Brijeg jedno od najzloglasnijih ustaških uporišta u Hercegovini“ te da su „likvidiranjem ovog uporišta, jedinice Narodno-oslobodilačke vojske sveteći nevine žrtve naših naroda i kažnjavajući ratne zločince zadale težak udarac ostacima ustaša u Hercegovini.“[3]

U Obavještajnom dnevnom pregledu načelniku OZN-e za Hrvatsku od 5. veljače 1945. ističe se da je pokušaj prodora Hrvatskih oružanih snaga iz Mostara prema Širokom Brijegu bio

„inspirisan i organizovan od Franjevaca iz Širokog Brijega. Po selima širene su parole: ‘Živjela ustaška sloboda. Smrt partizanima. Živio ustaški ustanak za oslobođenje’. Našim borcima pucano je u leđa. Uz ustaške snage učestvovalo je i oko 200 križara.“[4]

U dnevnom pregledu od 6. veljače također se navodi da je

„nedavni neprijateljski ispad u zapadnoj Hercegovini imao širi vojnički i politički značaj, jer je uporedo organizovan od Franjevaca oružani ustanak naroda koji je, prema izvještaju VIII. korpusa, pucao sa svih strana na naše jedinice…Prema izvještaju Štaba mornarice gotovo sav narod na prostoru Široki Brijeg-Ljubuški-Čapljina-Mostar potpomagao je ustaše. Izvještaj kaže da je ova saradnja bila savršeno organizovana.“[5]

O navodnim sudjelovanjima hercegovačkih fratara u borbama izvještava III. sekcija OZN-e Oblasti VIII. korpusa 5. ožujka 1945. ustvrdivši da su

„naročito podršku za organizaciju UNS-a[6] i GESTAPO-a[7] na tamošnjem terenu imali od strane klera, koji je za nas predstavljao najaktivnijeg i najopasnijeg neprijatelja. U nekim slučajevima uspjeli su se vezati u cilju prikupljanja podataka i sa našim vojnicima koji su boravili i operisali na tome sektoru… U međuvremenu i pozadina je bila potpuno organizirana za… ‘ustanak’, a kojim su rukovodili fratri tako da su u Ljubuškom počeli pucati na našu vojsku i ustanove još prije povlačenja i dolaska samog neprijatelja. Ponovnim dolaskom naših jedinica na taj sektor, veći dio stanovništva pobjegao je skupa sa neprijateljem u Mostar kojih je našim ulaskom u Mostar pohvatano oko 200 i predano na daljni postupak OZN-i za Hercegovinu[8]. Isto tako sa neprijateljima su pobjegli i fratri iz Humca i Čitluka. U Humcu ih je bilo 11 od kojih je 9 pobjeglo, a u Čitluku 10 koji su svi utekli sa neprijateljem. Detaljnije o fratrima kao i neke dokumente donijet će sobom drug p.pukovnik Bulović…Od ‘škripara’ su bili organizovane manje i veće diverzantske grupe, od kojih je bila najbrojnija i najaktivnija skupina pod rukovodstvom fratra Berte Dragičevića, koja je brojila 3-4 ljudi, a koja je u posljednjim borbama uništena od strane naših jedinica. Fratar Berte Dragičević utekao je neprijatelju u Mostar, odakle se sa njim povukao.

U borbama između Širokog Brijega i Mostara na položaju i u prolazu kroz naše jedinice, uhvaćen je od strane OZN-e III. brig.IX. div. Šestoškolac franjevačkog konvikta u Širokom Brijegu Mile Šimić, koji se je prethodno radi lakšeg prolaza bio obukao u žensku robu. Njegov zadatak bio je uhvatiti vezu između neprijatelja koji je držao front prema nama i ‘kamišara’ i ‘škripara’ u pozadini, kao ni prikupiti podatke o našim snagama.“[9]

U Operativnom izvješću I. hrvatske divizije KNOJ-a upućenom načelniku OZN-e za Hrvatsku 24. ožujka 1945. ističe se da su tijekom operacija kod Ljubuškog potkraj siječnja 1945.

„prilikom prolaska kroz sela na tom sektoru, naši borci, koji su odstupali bili dočekivani vatrom iz kuća. Protuofenzivom naših jedinica neprijatelj je odbačen, zauzet je Široki Brijeg i Mostar, kažnjena su sela iz kojih je pucano, a neprijateljsko stanovništvo vidjevši snagu VIII. udarnog korpusa i neprijateljski neuspjeh postalo je barem prividno privrženije nama.“[10]


Prijepis dopisa Kotarskog komiteta KPH Imotski svim općinski komitetima i partijskim ćelijama na području kotara Imotski (objavljeno u zborniku dokumenata “Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e“, priredili Blanka Matković i Ivan Pažanin u ožujku 2011.)

Kotarski komitet K.P.H.

Imotski, 26.II.1945.

SVIM OPĆINSKIM KOMITETIMA I PARTIJSKIM ĆELIJAMA

na našem kotaru

       Dragi drugovi!

       Obizorm na današnju situaciju na našem kotaru i prije kratkog vremena vidimo da se je ona u stvari poboljšala u ovo posljednje vrijeme. Razlog za to jest uspjesi naših vojnih jedinica na Širokom Brijegu i Mostaru.

       Poslije oslobodjenja Mostara ostavilo je dubok utisak na one koji su se krili po škripovima i koji su dezertirali iz vojnih jedinica ili onih koji su bili u kamišarima. Veći dio bi se danas njih prijavio negdje na rad, a ima ih još koji uporno stoje na tome da se i dalje kriju po škripovima i bunkerima. Vi ove današnje momente niste u dovoljnoj mjeri iskoristili iako ste ih mogli iskoristiti, i sve one koji se kriju okupiti i zaposliti negdje na rad ili koji su sposobni poslati ih u operativne jedinice. Vi ste se naučili da sporo rješavate te stvari i što se dogadja da nas dogadjaji pretiču i mi ostajemo na repu masa.

   Medjutim mi moramo iskoristiti danas priliku koja nam se pruža, a to je da pomognemo jedinice IV. Splitske brigade pri vršenju hapšenja ili hvatanja i traženja onih koji se još kriju. Ona danas ima zadatak taj i ona će ga izvršiti jedino uz pomoć vašu i neće se dogadjati nikakovih nepravilnosti. Ako im mi ne budemo pri tome pružali dovoljno pomoći onda će se dogoditi niz nepravilnosti koje ćemo mi morati kasnije sa našim političkim radom ispravljati. Dogadjati će se i to da će pojedini odbornici J.N.O.F. ili Narodno O. Odbora biti hvatani i slati u vojne jedinice. Sa druge strane kada to budu vidjeli ostali odbornici onda oni više neće raditi onako kako treba jer će im uvijek biti na pameti da će ih vojska uhapsiti. Takodjer će se dogoditi da će SKOJ-evci biti hvaćani i USAOH-ovci čime ćemo mnogo osakatiti naše organizacije i rad se neće odvijati pravilno. Zato pred vama stoji zadatak: da se povežete sa svakom jedinicom koja bude na terenu i imala zadatak da hvata dezertere i škripare i da vodite računa da se nijedan pravi odbornik J.N.O.F. ili N.O.O. ili SKOJ-evac ili USAOH-ovac ne uhvati i sprovede u operativnu jedinicu, nego da u stvari budu uhvaćeni oni koji se kriju i koji su naši neprijatelji. Za sve nepravilnosti ili štićivanje pojedinih ljudi koji nisu potrebni na terenu snosit će odgovornost Općinski komiteti i Partijske ćelije u selima. Zato ozbiljno shvatite ovaj zadatak i nemojte da se budu dogadjale nepravilnosti. Za svaku nepravilnost ili zaštićivanje biti će pozvana dotična organizacija ili drug u odgovornosti i snositi će sam teškoće. Neka znate da neće biti nikakovog opravdanja ako se ostavio kod kuće koji dezerter ili šrkipar.

      Mislimo da ste toliko svjesni i da će se stvari odvijati u redu i pravilno.

Drugarski vas pozdravljamo:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

M.P.[11]                                           Za Kot.Kom.K.P.H.

Polit. Sekretar

Mate….[12] [v.r.]

_____________

Original, strojopis

Državni arhiv u Splitu, f.448, Kotarski komitet KPH Imotski, kut. 33, KP-33/1184

 

 BILJEŠKE:

[1] Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, 287-288. Glas štampe, br.6, 11. veljače 1945. , str. 3. „Glas štampe“ u broju 12 od 25. ožujka 1945. objavljuje i svjedočanstvo spomenutog Taslida Ćazima iz Ljubuškog, koji izjavljuje da „smo na Širokom Brijegu svi bili oduševljeni, a naročito onda kada smo opazili naše tenkove. Prva četa koja je zauzimala samostan jurnula je na bunkere. Uh, što sam šišao iz stojećeg stava!“

[2] Pedeseta godišnjica širokobrijeških mučenika (1945.-1995.), 33-34. Milan Ilinić, „Operacija“ Široki Brijeg, http://www.pobijeni.info/userfiles/Operacija%20Siroki%20Brijeg.pdf, 73.

[3] „Operacija“ Široki Brijeg, 74-75. Slično Glasu štampe i Borbi piše i Slobodna Dalmacija u broju od 25. veljače 1945. u tekstu pod naslovom „Fratarska mantija sakrivala je zločince i izdajice“. (Vidi: HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 37.18)

[4] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47. Druga dalmatinska proleterska brigada, 295.

[5] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.

[6] Ustaška nadzorna služba.

[7] Geheime Staatspolizei (njemačka Državna tajna policija).

[8] Anić također ističe da se „velika skupina ustaša, oružnika, civila svih uzrasta i konfesija pokušala probiti prema Mostaru, ali je zarobljena i upućena prema Splitu“. VIII. dalmatinski korpus NOV Hrvatske, 61.

[9] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.

[10] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 13.1.1.

[11] Pečat Kotarskog komiteta KPH Imotski

[12] Prezime nečitko

GLAS SLAVONIJE: U PRIPREMI KNJIGA O POSLIJERATNOM LOGORU JASENOVAC

(objavio Dragovoljac, Narod)

Poslijeratni logor Jasenovac
Poslijeratni logor Jasenovac

U Glasu Slavonije objavljen je prilog Damira Gregorovića i Darka Jerkovića o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac pod naslovom “Jasenovac: Zašto se ne zna istina?” koji možete pročitati ovdje. Uz ovaj prilog objavljeni su i razgovori s istraživačima ove problematike. Kraći intervju Blanke Matković možete pročitati ovdje (pdf), a u cijelosti ga objavljujemo i na našoj web stranici. U ovom razgovoru najavljujemo i tiskanje knjige o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac koju priprema suosnivač i član naše udruge Stipo Pilić u suradnji s Blankom Matković. Ova knjiga bit će znatno prošireni i nadopunjeni izvorni znanstveni rad koji je pod naslovom “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (br. 56) u prosincu 2014.

Ovim putem podsjećamo javnost da smo od siječnja 2015. do danas uputili veći broj dopisa JUSP Jasenovac, Ministarstvu kulture, Vladi RH i Uredu predsjednice, a u prosincu 2016. novi dopis upućen je Saboru, svim klubovima zastupnika i nezavisnim zastupnicima, političkim strankama, HAZU, Matici hrvatskoj i drugim javnim ustanovama. Jedini odgovor koji smo ikada zaprimili bio je onaj Kluba zastupnika Mosta od 13. siječnja o.g. kojim smo obaviješteni da je naš dopis proslijeđen njihovim zastupnicima. O našem dopisu progovorio je i nezavisni zastupnik Željko Glasnović u emisiji “Markov trg” emitiranoj 20. prosinca 2016.
Na web stranici JUSP Jasenovac i dalje su navedeni netočni podaci o događanjima u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata koji se temelje na radu Slavka Goldsteina te se time nastavlja obmanjivati domaća i svjetska javnost.

GLAS SLAVONIJE:

Za početak, sažeto, što sadrži Vaš i kolege Pilića rad Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima?

Naš rad nastao je u sklopu većeg istraživačkog projekta o Drugom svjetskom ratu kojeg sam započela 2006., a 2007. mi se pridružio Stipo Pilić. Otada smo istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te onima u Banja Luci i Londonu. Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dotada se uglavnom fokusirala na „Ciglanu“ kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma bilo je sporadično, fragmentarno i nesustavno, a izvori o tome svodili su se ponajviše na usmena svjedočanstva koja do tada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu nije bilo, pa smo se stoga mi u našem radu naročito fokusirali na tu problematiku.

Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. U radu smo koristili ukupno oko 70 arhivskih dokumenata jugoslavenske provenijencije koji se osim Državnog arhiva u Sisku čuvaju i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku u čijoj nadležnosti je područje Jasenovca. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora Kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv u drugim dokumentima iz tog vremena već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac. Zabrana rušenja i oštećivanja logora od 29. lipnja 1945. koju smo također pronašli u dokumentima demantira Slavka Goldsteina i ostale zagovaratelje teze da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a drugi dokument Narodnog odbora Kotara Novska također demantira njihovu tezu da su postrojbe Jugoslavenske armije zatekle Jasenovac u ruševinama. Riječ je o najobičnijim izmišljotinama koje arhivski dokumenti diskvalificiraju podjednako kao i njihove propagatore.

Rad smo dovršili 2013. i objavili kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Istraživanje je nakon toga nastavljeno, a Pilić je pronašao nove dokumente koji će biti predstavljeni u zasebnoj knjizi. Ona će dodatno potvrditi postojanje poslijeratnih logora na jasenovačkom području i objasniti njihovo funkcioniranje. Knjiga bi mogla izići do kraja godine, a nakladnik će biti naša udruga – Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“.

Jedno načelno pitanje: Zašto je Jasenovac tema koja još uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu, bez obzira što, eto, već 25 godina živimo u slododnoj, neovisnoj i demokratskoj RH?

Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina jer ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji čitava mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je veoma teško prihvatiti činjenicu da im je čitavu kulu od karata srušilo par ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti.

Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca već desetljećima dobro žive. Jedina šansa za njihov opstanak je ona „službena“ Hrvatska koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljubje morati narodu račune polagati jer hrvatski narod je taj koji plaća održavatelje jasenovačkog mita u Spomen-području Jasenovac. Kakve će biti posljedice kada jednog dana „službena“ revizija potvrdi ono o čemu članovi naše udruge već mjesecima pišu i predočavaju silne dokaze?

Stoji li teza da je Jasenovacc i dalje političko pitanje (i zašto), umjesto da je pitanje za povjesničare i historiografe?

Nažalost jest iako ne bi smio biti. Među onima koji uspješno kapitaliziraju jasenovački mit svakako su i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca iako nas istovremeno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Ipak, to se neće dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društvenoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo i da odbacujemo povijest koju je ispisala partija. Jasenovac je naš prvi grijeh i to ga čini političkim pitanjem.

Dojam je da postoje dvije istine o Jasenovcu, da se neke povijesne teme tretira, barem u službenoj politici, kako neupitne, dok činjenice, pa i vaša istraživanja, pokazuju i dokazuju drukčiju sliku. Kako to zapravo protumačiti?

Istina je uvijek samo jedna jedina, no katkad su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i je smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se nadopuniti postojeće spoznaje ili čak u potpunosti promijeniti. Ono što u ovom trenutku znamo je to da podaci na službenoj stranici Spomen-područja Jasenovac ne odgovaraju istini. Na temelju svih dokumenata koje smo pronašli postojanje logora/zavoda Jasenovac je neupitno i zato više nema nikakvog razloga da se podaci te ustanove o poslijeratnom logoru Jasenovac ne nadopune novim znanstvenim otkrićima, osim možda lijenosti ili ideološke pristranosti. U zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja koja su svakako dobrodošla i štoviše neophodna. Samo tako se može doći do potpune istine. Povijest i ostale znanosti po svojoj naravi ne podliježu nikakvim dogmama bilo kakve službene ili neslužbene politike, a svi pokušaji da se znanost podvrgne takvom tretmanu vode do onoga do čega je nekoć dovela politika Slobodana Miloševića.

Jasenovac je spomen-područje, pa neki ne žele ni čuti za nova iskapanja, kao da je već sve odavno napravljeno. Bi li nova iskapanja (istraživanja na terenu) bila korisna kako bi se kompletirala jasenovačka građa, da tako kažem?

Naša udruga već pune dvije godine Spomen-području Jasenovac i Ministarstvu kulture te nekim drugim državnim institucijama šalje dopise kojima tražimo da se „stari“ podaci nadopune novim otkrićima, ali sve što smo dosada dobili bila je šutnja. Pitanje je možemo li se nadati drugačijem stavom od trenutnog v.d. ravnatelja Ive Pejakovića odnosno novog ravnatelja koji će biti izabran. Kad jednog dana Spomen-područje Jasenovac postane ustanova kojoj će znanost biti na prvom mjestu, a politika na zadnjem, tada se možemo nadati i nekim novim iskapanjima na tom prostoru.Naš je stav taj da su ekshumacije, i to na obje obale Save, apsolutno neophodne jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Poseban naglasak potrebno je staviti na istraživanje lokacija poslijeratnih jasenovačkih logora, uključujući Krapje i Bročice.

Zaključno, koja je realna, objektivna procjena broja žrtava u Jasenovcu u ratnom, ali i u poratnom razdoblju?

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj i zato licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Zasad bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja nema smisla govoriti o bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje se dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine do sada iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Moje je mišljenje da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

U NOVOM BROJU HRVATSKOG TJEDNIKA OBJAVLJEN TEKST O OPTUŽNICI PROTIV ANTE PAVELIĆA

Ante Pavelić u Krapini
Ante Pavelić u Krapini

U novom broju Hrvatskog tjednika od 2. veljače 2017. objavljen je tekst pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića, Kako su tzv. antifašisti podmetnuli partizanski zločin ustaškom poglavniku i u želji da mu sude, izmislili svjedoke i dokaze protiv njega” koji potpisuju M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M. Tekst ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 5. veljače.

PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti.


Poštovani,

u emisiji Bujica, urednika i voditelja Velimira Bujanca, emitiranoj 25. siječnja 2017. gostovao je novinar Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. U ovom priopćenju želimo se osvrnuti na dva važna detalja o kojima se govorilo u ovoj emisiji.

Na upit voditelja Velimira Bujanca o presudi Dinku Šakiću njegov gost Igor Vukić istaknuo je da je presuda Dinku Šakiću doista bila nepravedna te je spomenuo seriju članaka objavljenih u Hrvatskom tjedniku u kojima se raspravljalo o toj presudi. Igor Vukić propustio je navesti da je detaljna analiza Šakićeve optužnice i presude objavljena u četiri nastavka u razdoblju od 15. prosinca 2016. do 5. siječnja 2017., a potpisuju je Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić, odnosno autori među kojima nema niti jednog člana Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Štoviše, Blanka Matković i Nikola Banić članovi su Upravnog odbora Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ u čijem posjedu se nalazi sudska dokumentacija Šakićevog suđenja koju je 2007. koautorici Blanki Matković ustupio pok. Dinko Šakić. Od sredstava javnog informiranja ubuduće očekujemo korektan odnos i poštivanje autorskih prava u skladu sa zakonima Republike Hrvatske. Pristupom kojemu smo svjedočili u spomenutoj emisiji javnost je vrlo vjerojatno ostavljena u pogrešnom uvjerenju da je navedeno istraživanje i rad nastao u okviru djelovanja Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, iako spomenuto društvo ni na koji način ne surađuje s našom udrugom. Osim toga, u svom osvrtu na suđenje Dinku Šakiću i rad odvjetnika, novinar Igor Vukić istaknuo je sljedeće: „To je 1998.-1999. godina. Naprosto se nije moglo u tom trenutku očito u javnosti ići dalje od toga što su barem neke stvari iznesene na vidjelo.“ U prvom dijelu naše analize Šakićeve optužnice i presude istaknuli smo u kakvoj atmosferi se odvijalo Šakićevo suđenje. U svibnju 1998., dok je Šakić još sjedio u argentinskom pritvoru, pojedini hrvatski novinari izvještavali su o „desničarskom hrvatskom proljeću“, a isti autor zaključio je tada da će Šakićevo izručenje „sigurno dodatno razbuktati desničarske duhove“. Autor ovog teksta bio je novinar Igor Vukić. Stoga bi bilo zanimljivo čuti od današnjeg novinara Igora Vukića da pojasni zbog čega se 1998. i 1999. u javnosti nije moglo ići „dalje“ jer upravo je zbog toga pok. Šakić otpremljen na 20 godina robije za, između ostalog, i ubojstvo Leona Perere koji je u trenutku ubojstva već bio mrtav.

Voditelj emisije Velimir Bujanec ustvrdio je da je „Igor Vukić doživio satisfakciju da je bivši predsjednik tzv. SFRJ i bivši visoki dužnosnik Republike Hrvatske 1992. govorio što Igor Vukić govori danas“. Vodimo li se tom logikom, mogli bismo također reći da je Stipe Mesić doživio tu satisfakciju da danas govori ono što je Igor Vukić pisao 1998.,a to je izgledalo ovako: „Svibanj je inače poticajan mjesec za neoustaške desničare, poklonike kulta NDH. Navršavaju se datumi iz Drugog svjetskog rata i njegova kraja, kad su partizani zarobili veliku kvislinšku vojsku kod Bleiburga. Likvidacije kvislinga, kao i tzv. Križni put (duge zarobljeničke kolone koje su od granice s Austrijom sprovođene sve do gradova u Srbiji) važne su točke u desničarskoj ideologiji. Nekoliko je događaja ovoga proljeća ubrzalo dinamiku desničarske scene, uz najave osnivanja novih stranaka i drugih akcija. Sezonu desničarenja otvorila je Hrvatska stranka prava koju vodi Ante Đapić, serijom mitinga koji su kulminirali u Vukovaru, ubrzo nakon što je to područje reintegrirano u Hrvatsku. Trubeći, provocirajući srpske stanovnike ustaškim simbolima i parolama, sljedbenici Ante Đapića provezli su se kroz grad i održali zbor. Predstavnici međunarodne zajednice intervenirali su kod hrvatskih vlasti, tražeći poduzimanje mjera protiv „pravaša“ (…) Desničarske grupice, ako i nisu brojne, vrlo su glasne. Njihove predstavnike uvijek se može naći na javnim tribinama, osobito kad su na programu njihove omiljene teme: ustaški zločini, NDH, Bleiburg, fašizam/antifašizamPodižu se krivične prijave protiv preživjelih partizanskih komandanata. Prilozima pune stranice novinskih pisama čitatelja, ne birajući riječi i optužbe za drugu stranu. Neoustaštvo je legitimitet dobilo već s pojavom HDZ-a na javnoj sceni kad je Tuđman pustio duha iz boce izjavama kako NDH nije bila samo zločinačka država kako ju je prikazivala dotad službena historiografija, već i legitimna težnja hrvatskog naroda. Dolaskom na vlast antikomunistički HDZ pomaknuo je klatno prema snažnom javnom rehabilitiranju NDH. Uslijed takve atmosfere uklonjeni su brojni antifašistički spomenici, u jezik i društveni sabražaj ušli su arhaizmi iz doba NDH, neke vojne jedinice, osobito u Hercegovini, dobile su ime po ustaškim oficirima.“ Retorika je ovo koju svakodnevno imamo prilike slušati.

Osim toga, u svom nastupu novinar Igor Vukić spomenuo je i rad „kolege Stipe Pilića i kolegice Blanke Matković“, inače povjesničara, o poslijeratnom logoru Jasenovac. Pritom je ispustio reći da je rad „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Ovaj rad nastao je kao dio većeg istraživačkog projekta kojeg je 2006. pokrenula Blanka Matković. U jesen 2007. u radu joj se pridružio kolega Stipo Pilić, a u ožujku 2008. zajedno su osnovali našu udrugu. Dakle, niti taj rad nema nikakvu poveznicu s Društvom za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, no zbog činjenice da ni gost Igor Vukić ni voditelj Velimir Bujanec nisu naveli ove podatke javnost bi još jednom mogla steći pogrešan dojam da je spomenuti rad zasluga Vukićevog Društva.

Na kraju ovog priopćenja želimo se osvrnuti da opasnu ideju na kojoj ustraje spomenuto Društvo. Osvrnuvši se na video snimku Stipe Mesića iz 1992. u kojoj on govori o Jasenovcu i „svjetskoj komisiji“ koja bi se tom problematikom trebala baviti, Vukić odgovara: „Šteta je što on nije ustrajao na tim tezama, što ova svjetska komisija o kojoj on govori nije osnovana.(…) Nedavno je Efraim Zuroff imao jedan pametan prijedlog. Vidio je da postoje ozbiljna osporavanja brojki. (…) Zašto se ne bi osnovala jedna komisija, mogu doći i svjetski sudionici pa da to riješimo. Mi podržavamo tu Zuroffovu izjavu. Mi smo spremni sudjelovati u komisiji.“ Nadalje Vukić govori o arhivskim izvorima i brojnoj literaturi o Jasenovcu, tiskanoj nakon Drugog svjetskog rata pa se gotovo doima da u posljednjih 70 godina nitko nije zavirio u arhive niti pročitao barem jednu knjigu o tom logoru, a kamoli objavio kakav objektivniji znanstveni rad zbog čega nam je, naravno, neophodno Zuroffovo povjerenstvo ne bi li nas ono naučilo čitati, a usput i kontrolirati.

Kolika je doista korist od povjerenstava u čijem radu veoma često sudjeluju osobe bez potrebnih kvalifikacija i poznavanja znanstvene metodologije svjedoči i reagiranje Vice Vukojevića o radu nekadašnje saborske Komisije za žrtve rata i poraća koja je djelovala tijekom 1990-ih. U svom pismu Vukojević navodi: „Žrtve židovskog naroda prvi put su spomenute tek u izvješću iz  rujna 1999. U tom izvješću se spominje brojka od samo 240 ubijenih Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Razlog je u činjenici da je tadašnji član spomenute komisije Slavko Goldstein obećao tom saborskom tijelu ustupiti već postojeći popis žrtava koji je navodno sastavljen u Židovskoj općini Zagreb, pa se iz tih razloga komisija nije posebno bavila istraživanjem tih žrtava, već je  evidentirala samo slučajeve do kojih je došla rutinskim radom na terenu. Slavko Goldstein nikada nije ispunio svoje obećanje dano komisiji i predao dokumentaciju.“ Dakle, povjerenstvo osnovano s ciljem da ustanovi stvarni broj i imena žrtava Drugog svjetskog rata i poraća pouzdalo se u nekakav fantomski popis kojeg je spomenuo član komisije, inače završeni srednjoškolac kojemu kronično nedostaje poznavanje znanstvene metodologije, ujedno i nekadašnji pripadnik postrojbi Jugoslavenske armije od kojeg se teško može očekivati nekakva objektivnost te osoba koja uporno nastupa u medijima s tvrdnjom da poslijeratni logor Jasenovac nikada nije postojao i to unatoč činjenici da je suočen s nizom dokumenata „svojih“ vlasti koje su tvrdile suprotno. Vjerodostojnost takvih članova nekakvih povjerenstava u najmanju ruku je upitna.

Zuroffova ideja „da je potrebna hrvatsko-srpska ili neutralna, međunarodna komisija koja će utvrditi razmjere zločina“ u Jasenovcu te „ZAUVIJEK ovo pitanje skinuti s dnevnog reda“, a kojoj se pridružilo i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, ne samo da je opasna, već je i alarmantna. Ovakve inicijative na tragu su Documentina REKOM-a ili na primjer mješovite komisije o postupku kanonizacije Alojzija Stepinca u kojoj o hrvatskoj povijesti odlučuje i nezaobilazna Srpska pravoslavna crkva. Iz takvog pristupa proizlazi da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo. Jedino načelo na kojemu počiva znanost je „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima. U ovakvom pristupu na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama znanost ne poznaje nacionalnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju. Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može ZAUVIJEK biti skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja. Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličnija praksi totalitarnih režima. Potrebno je zapitati se nije li nakon sedam desetljeća čekanja došlo vrijeme da Hrvati konačno doista pišu vlastitu povijest bez srdžbe i naklonjenosti, bez ideoloških predrasuda, ali i nametnutog osjećaja krivnje. Pristup koji zagovaraju Efraim Zuroff i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac polazi od pretpostavke o upitnoj vjerodostojnosti hrvatskog naroda da stranice svoje povijesti ispisuju domaći povjesničari. Ovakav pristup u suprotnosti je sa stavom naše udruge koja je odgovorna za istraživanja i radove koje je u svom nastupu spominjao novinar Igor Vukić, pa ćemo stoga još jednom reći: Svoju povijest pisat ćemo mi!

 

mr. sc. Blanka Matković

Predsjednica Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

 

dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

Dopredsjednik Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

DOBAR GLAS SE OPET DALEKO ČUJE: TEKST NENADA PISKAČA “Tri intervjua: Robin Harris, Blanka Matković i Roman Leljak”

Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća autor Nenad Piskač osvrnuo se na tri intervjua objavljena početkom ove godine, među kojima je i onaj Blanke Matković u Hrvatskom tjedniku.

U tekstu pod naslovom “Partijsku povijest potrebno je revidirati” autor navodi slijedeće:

“Početkom ove godine izišla su tri zanimljiva intervjua. Osnovne im naglaske, koliko god bili važni za povijest, sadašnjost i budućnost, ne ćete čuti na HTV-u, niti pročitati u novinama glavne struje. Riječ je o politički nekorektnim razgovorima objavljenima u Glasu Srca Isusova i Marijina, Hrvatskome tjedniku i Glasu Koncila. Robin Harris govori o Stepincu, Blanka Matković o jasenovačkom mitu, a Roman Leljak dokazuje rad jasenovačkoga logora poslije 8. svibnja 1945. Sva tri intervjua rastvaraju hrvatsku nepodnošljivu stvarnost i nastoje popraviti iskrivljene slike uz pomoć kojih se hrvatskome narodu onemogućuje punina slobode i dostojanstva. Zajednički im je nazivnik poziv na reviziju partijske interpretacije povijesti iz doba sredine i drugoga dijela dvadesetoga stoljeća. (…)

U Hrvatskom tjedniku od 12. siječnja 2017. (str. 37 -49) objavljen je intervju s povjesničarkom Blankom Matković, koja se s razlogom zalaže za dvije osnovne teze: Odbaciti povijest koju je pisala Partija i svoju povijest moramo pisati sami. U posljednje vrijeme zapažena je njezina analiza suđenja Dinku Šakiću u kojoj je dokazala kako je riječ o montiranom procesu. Osim s povijesnoga stajališta ova je analiza zanimljiva i s pravosudnoga. Šakiću je, naime, suđeno u Republici Hrvatskoj.

Godine 2009. sa suradnicima je otkrila dokument koji potvrđuje postojanje poslijeratnoga logora Jasenovac. Iz opširnoga intervjua iskače Šakićeva tvrdnja da je do 1944. kroz jasenovački logor prošlo oko 18.000 ljudi. Svaka smrt u logoru bilježila se u samome logoru i u Općini Jasenovac. Matkovićeva tvrdi kako nije točno da u hrvatskim arhivima nema ničega, da je sve očišćeno. „U ovome trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj krivnje, ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugoga svjetskoga rata već i za one koji su se dogodili tijekom Domovinskoga rata“.

Zanimljivi su i ovi naglasci: JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom; Ravnateljica Nataša Jovičić odgovorna je za rabotu koja se ondje radi – za sve već dokazane falsifikate; Jure Francetić čist je kao suza – protiv njega nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak; Nas se namjerno drži u sukobu niskoga intenziteta nakon Drugoga svjetskoga rata i nakon Domovinskoga rata i to ponajviše preko Jasenovca; Dokazali smo da u Jasenovcu nisu ubijane izbjeglice s Kozare; Suđenje Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije učinio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu.

Iz svojih bilježaka uz intervju prenosim i ovo: „U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku ka se uz zveckanje oružjem čula pokraj 80-ih, a svi putovi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo se suđenje odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko“.

Matkovićeva drži kako je Šakićevo suđenje i presuda pokušaj da se zacementira novi jasenovački mit Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskoga viktimološkoga društva o minimalno 80.000 navodnih žrtava. „Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu 700.000 ljudi“.

O aktualnoj vlasti kaže da nije desna niti državotvorna, već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšega sustava. S druge strane, „Srbija vodi državotvornu politiku i to zato što su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata“. Opsežan intervju Blanke Matković neobično je hrabar, istinoljubiv i beskompromisan u odnosu na povijest kakvu je montirala, krivotvorila, pisala i nametnula komunistička Partija.”

Drago nam je da naša glavna misao o pozitivnosti revizionizma ulazi u širu uporabu 🙂

INTERVJU NIKOLE BANIĆA I PERE ERCEGOVCA U HRVATSKOM TJEDNIKU

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 19. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio Dragovoljac)

ČLAN UPRAVNOG ODBORA UDRUGE DR. SC. NIKOLA BANIĆ: KAKO SAM UZ POMOĆ RAČUNALNE TEHNIKE OTKRIO DA JE JASENOVAČKI POPIS ŽRTAVA MASOVNA PRIJEVARA

 

Nikola Banić
Nikola Banić

Dr. sc. Nikola Banić doktorirao je računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) Sveučilišta u Zagrebu gdje je prethodno diplomirao 2013. godine. Autor je i koautor većeg broja znanstvenih radova iz područja digitalne obrade slike i sudjelovao je u organizaciji nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Zaposlen je kao zavodski suradnik na FER-u na Zavodu za elektroničke sustave i obradbu informacija gdje je radio na više znanstvenih i stručnih projekata s industrijom. Za vrijeme studija osvojio je Rektorovu nagradu za rad „Popularizacija djela ‘Nebeske objave’ svete Brigite Švedske“, pet nagrada Josip Lončar za 1% najuspješnijih studenata na svakoj od pet godina studija te srebrnu plaketu Josip Lončar za naročito uspješnu doktorsku disertaciju i znanstvenoistraživački rad. Dobitnik je i nagrade INETEC za poticanje izvrsnosti i jedan je od autora pjesama u zbirkama studentske poezije „Moja tata plače u kinodvoranama“ i „Tramvaj leti u nebo“.

Vi ste dokaz da čovjek i ne mora biti povjesničar istraživač, dovoljno je biti stručnjak za informatiku i računalne programe i da brzo stekne uvid u podvale postojećega jasenovačkoga popisa žrtava. Opišite kratko kako ste se uopće počeli baviti temom jasenovačkoga popisa i kako je tekao taj proces otkrivanja neistina na tome popisu?

U problematiku postojećeg mrežnog jasenovačkog popisa me uveo Hrvoje Kalinić kojeg sam upoznao na fakultetu i na čiji sam nagovor u drugoj polovici 2015. godine počeo automatski računalno preuzimati sve podatke s popisa i pratiti promjene kroz vrijeme. Poslije nekoliko preuzimanja bilo je očito da se popis često mijenja i cijela stvar me počela više zanimati. Nakon početne jednostavne analize podataka u popisu, iz čiste znatiželje se kasnije usporedilo jasenovački popis s javno dostupnim popisom žrtava njemačkog logora Buchenwald i već jednostavnom usporedbom moglo se uočiti podudaranja nekih osoba s oba popisa u svim podacima. Iz daljnje znatiželje sam nastavio rad na mrežnom jasenovačkom popisu u suradnji s Hrvojem, kasnije sam stupio u kontakt i sa Stjepanom Razumom i gospodinom Koićem. Kako je vrijeme teklo, sve je više bilo vidljivo da se u mnogo dokumenata s podacima iz vremena Drugog svjetskog rata mogu pronaći oni koji očito opovrgavaju navode s mrežnog jasenovačkog popisa i danas je tako prikupljeno preko tisuću imena konkretnih osoba koje zapravo nisu stradale u Jasenovcu, iako se na jasenovačkom popisu navodi upravo suprotno. Sljedeći važan trenutak je bilo uključivanje u Hrvatsku družbu povjesničara Dr. Rudolf Horvat pod vodstvom Blanke Matković čime je cijeli rad dobio bolju organizaciju, a tamo su se bolje mogle povezati različite sposobnosti članova udruge.

Kako su sve otkrivane lažne žrtve na mrežnom jasenovačkom popisu?

Otkrivane su prvenstveno tako da su na drugim javno dostupnim izvorima pronalaženi podaci o istim osobama kao i na mrežnom jasenovačkom popisu pri čemu je bilo očito da su te osobe stradale na drugom mjestu, a ne u Jasenovcu ili da su čak i preživjele rat. Spomenuti javno dostupni izvori podataka uključuju popise žrtava njemačkih, talijanskih, srpskih i nekih drugih hrvatskih logora, digitalni arhiv Yad Vashema, različite mrežne stranice s podacima o osobama koje su preživjele holokaust itd. To je apsurdno –  primjerice, ako same židovske ustanove za nekog od židovskih logoraša nedvosmisleno tvrde da uopće nije stradao u Jasenovcu te da je čak i preživio rat, zašto onda netko u Hrvatskoj uporno tvrdi suprotno? Ako srpski političari za neke svoje poimenične sunarodnjake u današnje vrijeme javno govore da uopće nisu bili u Jasenovcu, zašto ih neki u Hrvatskoj kako se čini tvrdoglavo drže na tom popisu? Kad se naiđe na nekoliko slučajeva, netko bi mogao pomisliti da se radi o slučajnostima, ali dok se slučajnosti počinju previše gomilati, postane očito da nešto nije u redu s popisom i da se vjerojatnije radi o nekoj vrsti masovne prevare ili izrazite nesposobnosti nego o pukim slučajnostima. O tome možda najbolje svjedoči činjenica da je podatke o nekim žrtvama moguće pronaći i u enciklopedijama – nekome je toliko bilo stalo da poveća popis da se išlo popisivati koga se god stiglo te su tako i poznate osobe za koje se zna da nisu stradale u Jasenovcu završile na popisu. Štoviše, neke od poznatih osoba su čak i više puta stavljene na popis, ali uz manje promjene, primjerice u jednom slovu. Dok se vidi što se radi s poznatima, može se samo zamisliti što se radi s relativno nepoznatim osobama. Tu puno govore i pronađene smrtovnice od kojih su neke i javno dostupne i koje pokazuju kako su mnoge navodne žrtve bile žive do prije nekoliko godina, ima čak i videa na mrežnoj uslugu YouTube gdje te žrtve govore i pravo je pitanje koliko je još onih koji su navodno ubijeni u Jasenovcu zapravo živo. Kad se sve to skupa spoji, cijela situacija postane zaista tragikomična i to je jedan od razloga za dozu satire u nekim od naših članaka. Uglavnom, tragove laži na jasenovačkom mrežnom popisu je moguće naći na nevjerojatno mnogo mjesta. Zato ako netko od čitatelja zna nešto o tome ili misli da ima informacije koje dodatno pokazuju neku novu jasenovačku laž i spreman ih je podijeliti, možda bi bilo dobro da postupi kao Tomislav Lipak, Darko Komar te drugi koji je svoja saznanja o više lažnih žrtava s jasenovačkog popisa objavio u Hrvatskom tjedniku. Ako netko ne želi pisati članak, ali i dalje želi podijeliti informacije, slobodno se javi na adresu elektroničke pošte jasenovacki.popis@gmail.com. Na sličan smo način već bili dobili više čvrsto provjerivih i sigurnih informacije o lažnim žrtvama.

Zašto tvrtke koje održavaju digitalni popis žrtava u Jasenovcu dopuštaju tako lako uvid u neistine, odnosno zašto, po vašem mišljenju, ne uklanjaju notorne neistine s popisa? Čine li to namjerno ili jednostavno nisu dovoljno izobraženi u informatičkome smislu pa im se događaju brojne nelogičnosti na popisu?

Tvrtke vjerojatno samo rade što im se kaže u smislu da samo pružaju tehničku podršku, a što se tiče sadržaja, on bi trebao biti u potpunoj nadležnosti djelatnika Spomen-područja Jasenovac i može se pretpostaviti da su tvrtke razvile sustav sučelje za upravljanje koje djelatnici koriste. Na temelju javno dostupnih arhiviranih inačica prve stranice mrežnog jasenovačkog popisa može se zaključiti da su tvrtke bile odgovorne za tehnički neispravan prikaz popisa prije lipnja 2015. godine o čemu je detaljnije pisano u jednom od prethodnih članaka, ali za sam sadržaj bi odgovorni trebali biti djelatnici spomen-područja. Budući da su prve lažne žrtve koje smo bili objavili bile nedugo potom uklonjene s popisa slično kao i neki prethodni slučajevi objavljeni u Hrvatskom tjedniku, izgleda da djelatnici spomen-područja prate što se objavljuje, no ubrzo su prestali ispravljati pogreške. Mi se pri tome uvijek trudimo što je moguće jednoznačnije opisati o kojim se pogreškama radi pa tako na stranicama udruge ažuriramo detaljan popis s pronađenim lažnim žrtvama. Zato se može zaključiti da djelatnici namjerno ne uklanjaju pogreške, a razloga može biti više. Slavko Goldstein je u razgovoru za jedan mrežni portal između ostaloga spominjao njihovu ideološku nastrojenost što bi moglo sugerirati njihovo subjektivno vrednovanje činjenica što je pogrešan pristup. U više navrata smo elektroničkom poštom pokušali stupiti i u kontakt s ravnateljicom spomen-područja Natašom Jovičić s prijedlogom suradnje u uklanjanju pogrešaka, ali nikad nije odgovorila na upite.

Kako objasniti da u par dana nestane s popisa 12 tisuća imena, tzv. umnoženih ili kloniranih imena, dakle imena koja se ponavljaju dva puta ili više puta na popisu, a onda na njihova mjesta uvrste isto toliko dotad neopostojećih imena na popisu i sve to opravdavaju pogreškama računalnoga programa. Je li to istina?

Radi se o oko 14.000 imena. Po mojem mišljenju pogreškom računalnog programa mogu se objasniti samo neke nepravilnosti u redoslijedu prikaza žrtava popisa prije 2015. godine, ali teško i onako velika promjena u popisu nakon što je ta pogreška uklonjena. O tome smo također uz mnogo više detalja pisali u jednom od prethodnih članaka. Neki mediji su navodili kako je mrežni jasenovački popis bio meta hakerskih napada, no da je to zaista tako, za pretpostaviti je da bi djelatnici angažirali računalne stručnjake da poprave stanje. Međutim, kad pogledate koliko je stara inačica softvera koji se koristi za prikazivanje stranice, teško je povjerovati da je itko poduzeo bilo kakve ozbiljnije radnje zaštite od hakerskih napada pa je i cijela tvrdnja o napadima sumnjiva ili se djelatnici ponašaju krajnje nerazumno.

Jednom prilikom je unutar jednog dana bilo primijećeno dodavanje i ubrzo potom uklanjanje oko 700 dodatnih žrtava od kojih su se neke odnosile na starije inačice prethodnih žrtava i iz toga se može zaključiti da u pozadini ima mnogo spremnih navodnih žrtava koje su vjerojatno spremne da ih se po potrebi iskoristi. Također je bilo primijećeno i privremeno uklanjanje svih žrtava čime je popis bio ostao potpuno prazan i to se stanje uspjelo arhivirati na jednoj javno dostupnoj mrežnoj usluzi pa je i danas vidljivo te svjedoči o tome kako se na popisu često rade nekakve promjene. Na istoj mrežnoj usluzi moguće je vidjeti i promjene broja stranica popisa što dodatno pokazuje veličinu promjena koje su se događale. Neke od zadnjih uključuju postepenu promjenu izvora podataka za mnoge od žrtava. Postoji više mogućnosti zašto se to radi. Možda se želi neke od izvora rasteretiti sumnjivih slučajeva kako im se ne bi dodatno narušavala već narušena vjerodostojnost, no u tom slučaju se radi o igranju s povijesnim (ne)istinama.

Mislite li da će jasenovački popis biti u budućnosti uspješno prokazan kao prevara?

Vrlo vjerojatno hoće. Možda za godinu, pet  ili deset, ali prije ili poslije vjerojatno hoće. Prije deset ili dvadeset godina većina stvari koje smo radili u smislu računalnog traženja lažnih žrtava ne bi bila moguća jer mnogi od danas javno dostupnih podataka onda još nisu bili digitalizirani. Danas upravo sve jača digitalizacija i povezanost uvelike pomažu otkrivanju ovakvih laži i prevara i ako se takav trend nastavi, to će gotovo sigurno imati posljedice i za jasenovački popis. Štoviše, računalne tehnike koje su ovdje primijenjene nisu uopće previše složene i na njima se uglavnom radilo u slobodno vrijeme iz zabave i želje za ispravljanjem laži koje zaista štete cijeloj državi, a uz to su i financijski skupe. Kad bi netko tome posvetio puno radno vrijeme i kad bi mu se dalo mnogo više resursa, cijela stvar bi zasigurno mnogo brže tekla. Primjerice, prije nekog vremena u razgovoru s jednim njemačkim kolegom dojmila me se činjenica da on na institutu Frauenhofer u Berlinu sudjeluje u računalnoj rekonstrukciji strojno poderanih dokumenata koje je istočnonjemačka tajna policija Stasi htjela uništiti kako bi prikrila neke od svojih aktivnosti. Takav zadatak bi ručno bilo vrlo teško ostvariti, ali uz pomoć naprednih računalnih metoda koje se tamo razvijaju i potom javno objavljuju u obliku znanstvenih radova, cijela stvar se značajno ubrzava i daje povjesničarima nove potencijalno korisne dokumente. U uređenim zemljama se znači ide i do tako sitnih detalja da bi se otkrila istina pa ne samo da se koriste postojeće, već se znanstveno razvijaju i nove metode koje u tome pomažu. Zamislite da Ministarstvo kulture umjesto financiranja ustanove koja plasira očito pogrešne informacije dio tih novaca preusmjeri u plaćanje ozbiljnijeg istraživanja povijesne građe vezane za Jasenovac gdje bi istraživači mogli biti potpuno posvećeni samo tom poslu bez da razmišljaju odakle će im doći plaća? Gotovo sigurno bi se brzo dogodili značajni pomaci. No prema nekima je kako se čini od povijesne točnosti mnogo važnije kako su djelatnici spomen-područja ideološki nastrojeni. To je znanstveno gledano pogrešno i oni koji danas i dalje brane lažne dijelove jasenovačkog popisa ili mogu, a ne čine ništa da bi se započelo njihovo ispravljanje, bit će kasnije zapamćeni kao aktivni ili pasivni branitelji laži. Popis je počeo pucati na previše mjesta i s daljnjim napretkom tehnike te uloženog truda mnogih koji marljivo u slobodno vrijeme kopaju po arhivima može se očekivati samo još gore pucanje.

 

DOPREDSJEDNIK UDRUGE P. A. ERCEGOVAC O LUSTRACIJI

Dr. sc. Peter Anthony (Pero) Ercegovac je rođen u Sidneyu, a živi u Zagrebu. Doktorirao je 1999. na University of Sydney kod Department of Government and Public Administration na tematici oslobodilačkih pokreta u Sjevernoj Irskoj, Baskiji i Hrvatskoj. Međunarodni je stručnjak za protuterorizam i vojnu povijest koju je predavao na Prometnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i University of New South Wales, Australija. U svojim znanstvenim radovima bavio se sa standardizacijama specijalnih postrojbi HV-a u NATO-ove norme; usporedbom povijesnog ratnog osnivanja HV za vrijeme Domovinskog rata s Izraelskim oružanim snagama u sličnim uvjetima; potencijalnim protuterorističkim prijetnjama RH-a od islamskih ekstremista te različitim tehničkim i taktičkim uporabama bespilotnih letjelica od hrvatskih specijalnih postrojbi. Izvan hrvatskog konteksta bavi s IRA-om, ETA-om, Crvenim brigadama i islamskim terorističkim grupacijama u Europi, Srednjem Istoku i Jugoistočnoj Aziji.

Suđenje Šakiću povezano je s mnogim neraščišćenim i bolnim temama iz hrvatske povijesti, a jedna od njih je i lustracija. Jesu li te dvije priče povezane, kako i zašto?

Naravno da su dvije bolne teme povezane. Jedan od najvećih problema u Hrvatskoj je to što nikada nismo doživjeli lustraciju. Nažalost mi se nalazimo u situaciji u kojoj su oni na suprotnoj strani iskoristili priliku da osiguraju svoje položaje dok su se državotvorne snage borile za opstanak novostvorene hrvatske države. Te protusnage su ustvari jugoslavenske snage, odnosno to su ljudi koji nikada nisu htjeli izgubiti svoju državu Jugoslaviju, a kamoli ugodan život kojeg su stvarali tu. U situaciji kada su shvatili da bi sve moglo biti izgubljeno tada su morali prihvatiti suradnju. Borba za opstanak, taj životinjski nagon vodio je cijelu priču, ali iza sebe su ostavili jedan veliki trag sudskih procesa koji je uništio individualne ljudske živote koji se broje u tisućama. Mnogo nevinih je završilo iza rešetaka ili su bili ubijani, osobito onda kada je u pitanju bila želja hrvatskog naroda za svom nezavisnom državom. Zbog tranzicije kroz koju je hrvatsko društvo prošlo mi smo našli u situaciji gdje smo naslijedili čitavo pravosuđe, uključujući sudce, odvjetnike i pravnike koji su gradili svoje karijere na leđima nedužnih Hrvata.

Generacije su trovali ideološkim konstrukcijama koje nemaju veze s poviješću jer istina nije u njihovom interesu i oni znaju da će sve njihove društvene konstrukcije pasti kao kule od karata otvorimo li Pandorinu kutiju i počnemo li raspravljati o stvarnim događajima. Njihov cilj je zacementirati svoju nadvlast u svim segmentima društva,  a da bi u tome uspjeli oni moraju uvjeravati većinu da postoji samo jedna istina i to njihova.